REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

Poslovni broj: P-631/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Ivani Manestar, u pravnoj stvari tužitelja AUTO – NOVAKOVIĆ d.o.o., Slavonski brod, Zagrebačka ulica 269, OIB: 68621794820, kojeg zastupa Melita Babić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Župan, Babić i Antunović d.o.o., Zagreb, Horvatova 80A, protiv tuženika CROATIA OSIGURANJE d.d., Zagreb, Ulica Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 18. lipnja 2025. u prisutnosti odvjetničkog vježbenika AH, zamjenika punomoćnika tužitelja, dana 25. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 42,50 EUR s zateznim kamatama od 2. studenog 2024. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos od 42,50 EUR za razdoblje od 2. studenog 2024. do isplate, po stopi koja čini razliku između zahtijevane stope zateznih kamata koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 8 postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i dosuđene stope iz stavka I. izreke ove presude.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 144,91 EUR, s zateznim kamatama od 25. srpnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 6,63 EUR s zateznim kamatama od 25. srpnja 2025. do isplate, kao i za isplatu zateznih kamata na iznos od 144,91 EUR za razdoblje od 25. srpnja 2025. do isplate, po stopi koja čini razliku između zahtijevane stope zateznih kamata koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 8 postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i dosuđene stope iz stavka III. izreke ove presude.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da je u prometnoj nezgodi koja se je dogodila 10. kolovoza 2024. oštećeno vozilo ČH, registarske oznake [registarska oznaka], a kako je tuženik njegov kasko osiguratelj, to da joj je isti dužan isplatiti osigurninu za pokriće nastale štete na vozilu. Djelatnici tuženika da su po prijavi osiguranog slučaja 17. rujna 2024. izvršili izvid štete, temeljem kojeg da je osiguranik tuženika izvršio popravak vozila kod tužitelja, za što da mu je tužitelj izdao račun na iznos od 1.168,25 EUR, ali da je tuženik odbio isplatiti u korist osiguranika iznos cjelokupnog računa, već da je podmirio samo iznos od 1.125,75 EUR, dok preostalih 46,50 EUR, koji da se odnose na razliku u cijeni sata limara i lakirera između one koju priznaje tuženik i cijene sata tužitelja, odbija isplatiti. Tužitelj napominje da je cijena sata rada limara i lakirera u njegovoj radionici 52,00 EUR uvećano za PDV. Budući da osiguratelj ne može određivati tržišne cijene pružateljima usluga popravljanja štete nastale na vozilima te da troškovi popravka predmetnog vozila predstavljaju stvarne troškove uspostave prijašnjeg stanja, kakvo je bilo prije štetnog događaja, to da je osiguranik tuženika ČH imao prema tuženiku tražbinu za isplatu osigurnine u visini punih troškova otklanjanja nastale štete, koji proizlaze iz tužiteljevog računa, a kako mu je tuženik propustio platiti navedeni preostali dio, to da je isti tu tražbinu ustupio tužitelju, temeljem Ugovora o cesiji od 21. siječnja 2025., o čemu da je tuženik obaviješten. Stoga predlaže naložiti tuženiku isplatu iznosa od 42,50 EUR s zateznim kamatama od 2. studenog 2024. do isplate, po stopi koja se određuje sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje u tekstu: ZOO) u dijelu koji se odnosi na potraživanja proizašla iz trgovačkih ugovora.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da priznaje da je na dan nastanka opisane prometne nezgode bio kasko osiguratelj oštećenog vozila ČH, da je 10. kolovoza 2024. zaprimio zahtjev za isplatu osigurnine te je po obradi zahtjeva i izvršenom izvidu štete isplatio svom osiguraniku osigurninu u iznosu od 1.125,75 EUR. Smatra da je time u cijelosti ispunio svoju ugovornu obvezu. Predložio je izvesti dokaz vještačenjem kako bi se utvrdilo koliko iznose prosječne cijene popravka nastale štete na području Brodsko – posavske županije na kojem njegov osiguranik ima prebivalište, a sve iz razloga što smatra da je isti mogao vozilo popraviti po nižim cijenama od tužiteljevih. Napominje da je ugovor o ustupu tražbine kojeg su sklopili tužitelj i ČH primjer cesije radi ispunjenja, u smislu odredbe čl. 88. st. 4. ZOO-a, slijedom čega da je on imao pravo izbora hoće li ispuniti dug izravnom svom osiguraniku ili tužitelju, a on da je odlučio dug ispuniti svom osiguraniku. Osporava zahtijevani tijek zateznih kamata te zatraženu stopu zateznih kamata.

3. Tužitelj navodi da je tuženik bio dužan isplatiti u korist svoje osiguranice osigurninu koja odgovara punom iznosu troškova koji su bili potrebni za uspostavu prijašnjeg stanja, onog koje je postojalo prije nastanka štete, sve sukladno odredbi čl. 1085. st. 1. ZOO-a. Napominje da tuženik podmiruje troškove sata rada ovlaštenim serviserima u iznosu većem od 60,00 EUR po satu uvećano za PDV.

4. Tijekom dokaznog postupka pročitani su račun tužitelja od 17. listopada 2024. (list 9. spisa), tuženikov izvid štete 21-AK-29711/2024 od 17. rujna 2024 2024. (list 10. spisa), dopis tuženika od 17. rujna 2024. (list 11. spisa), dopis tuženika od 24. listopada 2024. (list 12. – 13. spisa), nalog za plaćanje od 29. listopada 2024. (list 14. spisa), ispis e-mail korespondencije (list 15. spisa), cjenik usluga tužitelja (list 16. spisa), Ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja sklopljen između ČH kao ustupitelja i tužitelja kao primatelja (list 17. – 18. spisa, dalje u tekstu: Ugovor o cesiji), obavijest o ustupu tražbine (list 19. – 20. spisa), dopis Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja od 20. veljače 2020. (list 31. - 34. spisa), ispis e-mail korespondencije s Hrvatskom agencijom za nadzor financijskih usluga (list 54. - 55. spisa), račun za popravak koji nema veze s predmetnim vozilom (list 68. spisa) i računi za popravak određenih vozila i potvrde o njihovom plaćanju (list 72. - 77. spisa).

5. Ocjenom izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje u tekstu: ZPP), sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan u pogledu glavne stvari.

6. Predmet spora jest isplata ostatka osigurnine za štetu koja je nastala na vozilu ČH, kasko osiguranom kod tuženika, koju tražbinu je osiguranik tuženika ustupio tužitelju.

7. Među strankama je nesporno da je vozilo kasko osiguranika tuženika, ČH, oštećeno u prometnoj nezgodi od 10. kolovoza 2024., da je tuženik zaprimio zahtjev za isplatu osigurnine istog tog dana te nakon izvršenog izvida štete isplatio svom osiguraniku osigurninu u iznosu od 1.125,75 EUR, a koji iznos je potom osiguranik tuženika platio tužitelju, koji je izvršio popravak oštećenog vozila.

8. Sporno je da li je tuženik u cijelosti ispunio svoju ugovornu obvezu isplate osigurnine za štetu nastalu na vozilu njegovog kasko osiguranika ČH, a, posljedično, je li postojala tražbina koju je ČH mogao ustupiti tužitelju i, ako jest, u kojem iznosu.

9. Ugovorom o osiguranju osiguratelj se obvezuje ugovaratelju osiguranja isplatiti osiguraniku ili korisniku osiguranja osigurninu ako nastane osigurani slučaj, a ugovaratelj se osiguranja obvezuje osiguratelju platiti premiju osiguranja (čl. 921. ZOO- a).

10. Osiguranjem imovine osigurava se naknada za štetu koja bi se dogodila u imovini osiguranika zbog nastupanja osiguranog slučaja. Iznos osigurnine ne može biti veći od štete koju je osiguranik pretrpio nastupanjem osiguranog slučaja (čl. 949. st. 1. i 2. ZOO-a).

11. Ukoliko tuženik nije ČH isplatio osigurninu koja je bila dostatna za pokriće troškova otklanjanja cjelokupne štete nastale na osiguranom vozilu u predmetnom štetnom događaju koji predstavlja osigurani slučaj, tada je ČH imao prema tuženiku tražbinu po osnovi isplate ostatka osigurnine, s kojom je mogao slobodno raspolagati.

12. Prema odredbi čl. 80. st. 1. ZOO-a vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

13. Tražbina po osnovi isplate osigurnine niti je strogo osobne naravi, niti se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog, a niti je njen prijenos zakonom zabranjen.

14. Prema odredbi čl. 80. st. 2. ZOO-a ugovor o ustupanju nema učinak prema dužniku ako su on i vjerovnik ugovorili da ovaj neće moći prenijeti tražbinu na drugoga ili da je neće moći prenijeti bez dužnikova pristanka, dakle, ugovor je valjan, ali prema dužniku neće imati učinka.

15. Tuženik nije tvrdio da je ugovorom o kasko osiguranju vozila ČH ugovoreno da se tražbina po osnovi isplate osigurnine neće moći prenijeti na drugoga ili neće moći prenijeti bez tuženikovog pristanka.

16. Stoga je ČH mogao predmetnu tražbinu ustupiti tužitelju.

17. Prema odredbi čl. 88. st. 1. ZOO-a kad dužnik umjesto ispunjenja svoje obveze ustupi vjerovniku svoju tražbinu ili jedan njezin dio, sklapanjem ugovora o ustupanju dužnikova obveza se gasi do iznosa ustupljene tražbine. Ali kad dužnik ustupi svome vjerovniku svoju tražbinu samo radi ispunjenja, njegova se obveza gasi, odnosno smanjuje tek kad vjerovnik naplati ustupljenu tražbinu (čl. 88. st. 2. ZOO-a), a upravo to je slučaj s predmetnim Ugovorom o cesiji.

18. Dakle, predmetnim Ugovorom o cesiji utvrđuje se da ČH ima tražbinu prema tuženiku u iznosu od 42,50 EUR, sukladno računu za popravak oštećenja na njegovom vozilu kojeg mu je izdao tužitelj (račun 1785-21340-1 u ukupnom iznosu od 1.168,25 EUR), koji je i izvršio popravke, a koji popravak da je dužan u konačnici platiti tuženik temeljem police kasko osiguranja oštećenika i izvida štete tuženika 21-AK-29711/2024, što predstavlja oznaku predmetnog spisa kod tuženika, slijedom čega da ČH kao ustupitelj tražbine (cedent), radi namirenja svoje preostale novčane obveze prema tužitelju kao primatelju tražbine (cesionaru), u iznosu od 42,50 EUR, ustupa tužitelju tražbinu u iznosu od 42,50 EUR koju ima prema tuženiku kao svom dužniku (cesusu), s time da će se njegova obveza prema tužitelju ugasiti tek kada tužitelj naplati ustupljenu mu tražbinu od tuženika (čl. 1. i 2. Ugovora o cesiji).

19. Iz dopisa tužitelja od 21. siječnja 2025. proizlazi da je tuženik obaviješten o sklapanju predmetnog Ugovora o cesiji, sukladno odredbi čl. 82. ZOO-a.

20. Točno je da u slučaju cesije radi ispunjenja dužnik ustupljene tražbine, ovdje tuženik, može ispuniti svoju obvezu i dalje prema ustupitelju, ČH, čak i kad je obaviješten o ustupanju (čl. 80. st. 4. ZOO-a), međutim, nesporno je da tuženik preostali iznos neplaćenog računa tužitelja u visini od 42,50 EUR nije nikome podmirio, niti tužitelju kao cesionaru niti ČH kao cedentu.

21. Iz tuženikovog izvida predmetne štete od 17. rujna 2024. proizlazi da je tuženik utvrdio da je u nezgodi od 10. kolovoza 2024. na osiguranom vozilu marke Hyundai I30 (PD) Style, registarske oznake [registarska oznaka], oštećeno vjetrobransko staklo, set ''ljep'' vjetrobranskog stakla i dva odstojnika, koje dijelove da je potrebno zamijeniti te da će za otklanjanje tih oštećenja biti potreban rad limara u trajanju od 2 sata (nema procjene sata limara).

22. Iz računa tužitelja 1785-21340-1 od 17. listopada 2024. proizlazi da je tužitelj izvršio popravke oštećenja na vozilu ČH sukladno gore navedenom tuženikovom izvidu štete (zamijenjeno je vjetrobransko staklo s gumenom lajsnom, dva nosača i zakovica, uz upotrebu set ljepila stakla i rad limara u trajanju od 2 sata) te je radni sat limara obračunao u iznosu od 52,00 EUR/sat uvećano za PDV (priznati tuženik, već u iznosu od 40,00 EUR/sat + PDV (65,00 EUR), koliko iznosi njegova cijena na tržištu.

23. Ugovor o kasko osiguranju vozila jest ugovor o osiguranju imovine.

24. Kao što je već prethodno navedeno, osiguranjem imovine osigurava se naknada za štetu koja bi se dogodila u imovini osiguranika zbog nastupanja osiguranog slučaja, s time da iznos osigurnine ne može biti veći od štete koju je osiguranik pretrpio nastupanjem osiguranog slučaja, a ako je ugovorom o osiguranju vrijednost osigurane stvari sporazumno utvrđena (ugovorena vrijednost), tada se osigurnina određuje prema toj vrijednosti. (čl. 949. st. 1., 2. i 7. ZOO-a).

25. Dakle, iznos osigurnine odgovara iznosu stvarno pretrpljene štete, uz uvjet da ne može biti veći od osigurane svote.

26. Kad se radi o popravljanju imovinske (obične) štete odgovorna osoba je dužna uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala (čl. 1085. st. 1. ZOO-a).

27. U konkretnom slučaju, odgovorna osoba je tuženik kao kasko osiguratelj vozila ČH te je isti bio dužan svojem osiguraniku isplatiti osigurninu u iznosu koji je bio potreban da se poprave oštećenja na njegovom vozilu.

28. Sudu nisu dostavljeni tuženikovi opći uvjeti kasko osiguranja iz kojih bi eventualno proizlazilo da je tuženik ograničio svoju osigurateljnu odgovornost u pogledu određene visine cijene sata rada osobe koja otklanja štetu.

29. Naime, da je tuženik organizirao i sam izvršio ili dao izvršiti popravak oštećenja na vozilu ČH, tada nema dvojbe da bi stvarna šteta podrazumijevala upravo te troškove otklanjanja oštećenja te da bi tuženik bio dužan dovesti osiguranika u stanje kakvo je bilo prije nastanka štete (naturalna restitucija) isplatom osigurnine u visini tih troškova.

30. Stoga nije jasno zašto bi se osigurnina određivala na drugačiji način u slučaju kada nije tuženik taj koji je organizirao i izvršio popravak vozila (budući da se tako nešto niti nije ponudio učiniti), već je to učinio sam osiguranik.

31. Zato je tuženik dužan osiguraniku ČH isplatiti osigurninu u punom iznosu koji je bio potreban da se poprave oštećenja na njegovom vozilu, a taj iznos je upravo iznos na koji glasi tužiteljev račun 1785-21340-1 od 17. listopada 2024. koji je izdan za popravak tih oštećenja.

32. Stranke su dosstavile sudu račune drugih auto-servisnih radionica iz kojih proizlazi da neke od njih obračunavaju troškove rada limara u manjem, a neke u većem iznosu od tužitelja.

33. Primjerice, obrtnik ĆH, vlasnik obrta [obrt], sa sjedištem u [adresa] je 12. rujna 2023., dakle, jednu godinu prije utuženog računa, izdao račun iz kojeg proizlazi da je cijenu sata rada limara obračunao u iznosu od 15,00 EUR/sat uvećano za PDV, dok je AMC Međimurje d.o.o. 15. svibnja 2024. izdalo račun u kojem je cijenu sata rada lakirera i limara obračunalo u iznosu od 80,00 EUR/sat uvećano za PDV, a iz dostavljenog prometa po računu proizlazi da je taj račun s tako obračunatom cijenom sata rada u cijelosti plaćen od strane tuženika.

34. Iz toga proizlazi da su cijene tužitelja tržišne cijene te se nikako ne može smatrati da je osiguranik tuženika ČH time što je svoje vozilo popravio kod tužitelja po tržišnim cijenama pridonio tomu da njegova šteta bude veća nego što bi inače bila pa da bi isti trebao sama snositi dio iste.

35. Zato cjelokupan iznos tužiteljevog računa za popravak vozila ČH u visini od 1.168,25 EUR predstavlja za osiguranika tuženika stvarno nastalu štetu, koja je (s obzirom da u tom dijelu nema prigovora) očito u okviru iznosa osigurane svote, a kako je od navedenog iznosa tuženik podmirio samo dio u visini od 1.125,75 EUR, to je njegov osiguranik imao prema njemu osnovanu tražbinu po osnovi isplate ostatka osigurnine u iznosu od 42,50 EUR koju je ustupio ovdje tužitelju Ugovorom o cesiji pa je tuženik dužan navedeni iznos isplatiti tužitelju.

36. Prema odredbi čl. 943. st. 1. ZOO-a kad se dogodi osigurani slučaj, osiguratelj je dužan isplatiti osigurninu određenu ugovorom u ugovorenom roku koji ne može biti dulji od četrnaest dana, računajući otkad je osiguratelj dobio obavijest da se osigurani slučaj dogodio.

37. Ako je za utvrđivanje postojanja osigurateljeve obveze ili njezina iznosa potrebno stanovito vrijeme, osiguratelj je dužan isplatiti osigurninu određenu ugovorom u roku od trideset dana od dana primitka odštetnog zahtjeva ili ga u istom roku obavijestiti da njegov zahtjev nije osnovan (čl. 943. st. 2. ZOO-a).

38. Ne ispuni li osiguratelj svoju obvezu u navedenim rokovima, duguje osiguraniku odnosno korisniku osiguranja zatezne kamate od dana primitka obavijesti o osiguranom slučaju, kao i naknadu štete koja mu je uslijed toga nastala (čl. 943. st. 4. ZOO-a).

39. S obzirom da tuženik priznaje da ga je osiguranik obavijestio u predmetnom osiguranom slučaju istog dana kada se je isti dogodio, 10. kolovoza 2024., to bi na ostatak neisplaćene osigurnine ČH, a time i tužitelju kojemu je ta tražbina ustupljena, pripadale zatezne kamate najkasnije od 10. kolovoza 2024., a kako tužitelj u ovom postupku potražuje zatezne kamate od 2. studenog 2024., a sud odlučuje samo u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku (čl. 2. st. 1. ZPP-a), to su od tog datuma tužitelju zatezne kamate i dosuđene.

40. Zatezne kamate obračunavaju se sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a u dijelu koji se odnosi na potraživanja proizašla iz ugovornih odnosa koji nisu trgovački, budući da tražbina koja je ustupljena tužitelju proizlazi iz ugovora o osiguranju vozila sklopljenog između fizičke osobe koja nije trgovac (nema naznake u spisu da se radi o nositelju registrirane djelatnosti) i pravne osobe trgovca, u okviru predmeta poslovanja te pravne osobe, koji ugovor, u smislu odredbe čl. 14. st. 2. ZOO-a, nije trgovački ugovor.

41. Stoga je tužbeni zahtjev u dijelu kojim se zahtijeva isplata zateznih kamata preko te niže kamatne stope do potraživane više kamatne stope (koja se primjenjuje na potraživanja proizašla iz trgovačkih ugovora – ugovora koje sklapaju trgovci međusobno u okviru djelatnosti koja čini predmet poslovanja barem jednoga od njih, u smislu odredbe čl. 14. st. 2. ZOO-a), valjalo odbiti kao neosnovan.

42. S obzirom da je tužitelj uspio u parnici u cijelosti u odnosu na glavno potraživanje, to ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka, dok je tuženik svoje troškove dužan sam snositi (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

43. Prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 42,50 EUR i sadržaju postavljenog zahtjeva, tužitelju pripada naknada troška za zastupanje po punomoćniku odvjetniku u visini jednokratne nagrade u iznosu od 125,00 EUR (Tbr. 7/8 i Tbr. 46 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /Narodne novine, broj: 138/2023., dalje u tekstu: OT/), za sudsku pristojbu za tužbu u iznosu od 6,64 EUR (Tbr. 1/1 Uredbe o tarifi sudskih pristojbi /Narodne novine, broj: 37/2023., dalje u tekstu:

Uredba/ - pristojba plaćena u trenutku podnošenja tužbe elektroničkim putem, u visini polovice propisanog iznosa pristojbe, sukladno odredbi čl. 7. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama /Narodne novine, broj: 118/2018., 51/2023./) i za sudsku pristojbu za presudu u iznosu od 13,27 EUR (Tbr. 2/1 Uredbe), dakle, ukupno 144,91 EUR s zateznim kamatama od dana donošenja predmetne presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a), po istoj stopi po kojoj se obračunavaju zatezne kamate na glavnicu utuženog potraživanja, slijedom čega je za razliku između dosuđene stope i potraživane više stope zateznih kamata, kao i preko dosuđenog iznosa od 144,91 EUR do zahtijevanog iznosa od 151,54 EUR, za iznos od 6,63 EUR s zateznim kamatama, valjalo odbiti zahtjev tužitelja.

44. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 25. srpnja 2025.

Sutkinja:

Ivana Manestar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), koja se podnosi putem informacijskog sustava e-Komunikacija ovog suda.

U sporovima male vrijednosti presuda se može pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP-a, izuzev zbog povrede iz čl. 354. st. 2. t. 3. ZPP-a, i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku