Posl.br. P-1147/2023-33

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Zlatar, Trg slobode 14A

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru po sucu Jeleni Habulin kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice FDT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa odvjetnik Hrvoje Kardum i ostali odvjetnici iz OD Kardum i partneri j.t.d. iz Zagreba, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB 02535697732, kojeg zastupaju odvjetnica Tihana Svetec i ostali odvjetnici iz OD Leko i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene 18. lipnja 2025. u prisutnosti tužiteljice osobno i njezinog punomoćnika, odvjetnika Hrvoja Karduma te punomoćnice tuženika, odvjetnice Tihane Svetec, dana 25. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Privredna Banka Zagreb d.d., iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, da tužiteljici FDT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zbog ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj: 9012113180 od 22.11.2006. o valutnoj klauzuli CHF, isplati iznos od 4.646,51 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 0,27 EUR od 01.04.2008. pa do isplate,

- 16,08 EUR od 01.11.2008. pa do isplate,

- 17,18 EUR od 01.01.2009. pa do isplate,

- 19,89 EUR od 01.02.2009. pa do isplate,

- 21,06 EUR od 01.03.2009. pa do isplate,

- 17,37 EUR od 01.04.2009. pa do isplate,

- 17,95 EUR od 01.05.2009. pa do isplate,

- 13,14 EUR od 01.06.2009. pa do isplate,

- 9,03 EUR od 01.07.2009. pa do isplate,

- 9,95 EUR od 01.08.2009. pa do isplate,

- 12,32 EUR od 01.09.2009. pa do isplate,

- 12,06 EUR od 01.10.2009. pa do isplate,

- 9,79 EUR od 01.11.2009. pa do isplate,

- 14,02 EUR od 01.12.2009. pa do isplate,

- 17,11 EUR od 01.01.2010. pa do isplate,

- 22,07 EUR od 01.02.2010. pa do isplate,

- 20,77 EUR od 01.03.2010. pa do isplate,

- 27,18 EUR od 01.04.2010. pa do isplate,

- 25,78 EUR od 01.05.2010. pa do isplate,

- 28,70 EUR od 01.06.2010. pa do isplate,

- 48,09 EUR od 01.07.2010. pa do isplate,

- 43,94 EUR od 01.08.2010. pa do isplate,

- 55,12 EUR od 01.09.2010. pa do isplate,

- 51,53 EUR od 01.10.2010. pa do isplate,

- 43,92 EUR od 01.11.2010. pa do isplate,

- 58,22 EUR od 01.12.2010. pa do isplate,

- 76,42 EUR od 01.01.2011. pa do isplate,

- 63,94 EUR od 01.02.2011. pa do isplate,

- 68,50 EUR od 01.03.2011. pa do isplate,

- 62,37 EUR od 01.04.2011. pa do isplate,

- 63,30 EUR od 01.05.2011. pa do isplate,

- 87,25 EUR od 01.06.2011. pa do isplate,

- 88,88 EUR od 01.07.2011. pa do isplate,

- 109,79 EUR od 01.08.2011. pa do isplate,

- 99,24 EUR od 01.09.2011. pa do isplate,

- 88,11 EUR od 01.10.2011. pa do isplate,

- 86,72 EUR od 01.11.2011. pa do isplate,

- 85,73 EUR od 01.12.2011. pa do isplate,

- 46,58 EUR od 01.01.2012. pa do isplate,

- 49,22 EUR od 01.02.2012. pa do isplate,

- 49,42 EUR od 01.03.2012. pa do isplate,

- 47,65 EUR od 01.04.2012. pa do isplate,

- 48,53 EUR od 01.05.2012. pa do isplate,

- 49,36 EUR od 01.06.2012. pa do isplate,

- 48,04 EUR od 01.07.2012. pa do isplate,

- 48,48 EUR od 01.08.2012. pa do isplate,

- 47,74 EUR od 01.09.2012. pa do isplate,

- 76,70 EUR od 01.10.2012. pa do isplate,

- 80,03 EUR od 01.11.2012. pa do isplate,

- 81,86 EUR od 01.12.2012. pa do isplate,

- 81,22 EUR od 01.01.2013. pa do isplate,

- 74,10 EUR od 01.02.2013. pa do isplate,

- 80,16 EUR od 01.03.2013. pa do isplate,

- 80,46 EUR od 01.04.2013. pa do isplate,

- 77,91 EUR od 01.05.2013. pa do isplate,

- 71,11 EUR od 01.06.2013. pa do isplate,

- 98,19 EUR od 01.07.2013. pa do isplate,

- 1.796,96 EUR od 04.07.2013. pa do isplate, do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023., pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referente stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 10. Ugovora o kreditu broj: 9012113180 od 22.11.2006. sklopljenog između tuženika kao kreditora i tužitelj ice kao korisnika kredita u dijelu u kojem je ugovoreno da se plaća naknada za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj odlukom tuženika.

III Nalaže se tuženiku, Privredna Banka Zagreb d.d., iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, da tužiteljici FDT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zbog neosnovano naplaćenih jednokratnih troškova za prijevremenu otplatu kredita isplati iznos od 77,06 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 04.srpnja 2013.godine do isplate, do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023., pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referente stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV Odbija se tužiteljica s dijelom zahtjeva za kamate na iznos od 1.796,96 EUR za razdoblje od 08.03.2013.g. do 03.07.2013.godine.

V Nalaže se tuženiku Privredna Banka Zagreb d.d., iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, da tužiteljici FDT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 2.175,00 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 25.srpnja 2025.godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referente stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužiteljica u tužbi i podnesku od 17.10.2023. navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom 22.11.2006. godine sklopila ugovor o kreditu broj 9012113180, kojim joj je stavljen na raspolaganje iznos od 33.461,29 CHF u protuvrijednosti u kunama.

2.Navodi da je ugovor o kreditu sklopljen na način da joj je tuženik predočio "šprancu" ugovora o kojoj se nije moglo pregovarati, niti se pregovaralo, već su djelatnici tuženika u svoju standardnu "šprancu" ugovora samo unijeli podatke o njenom imenu i adresi te iznosu kredita, te se radilo o ponudi tuženika za davanje kredita po principu "uzmi li ostavi". Po njezinom pristanku na ponuđenu ponudu ugovora, pristupilo se potpisivanju ugovora o kreditu te ni jedna odredba ugovora o kreditu nije bila predmet pregovora između stranaka, već je "šprancirani" tekst ugovora pripremljen od strane tuženika s ubačenim generalijama tužiteljice ponuđen tužiteljici koja je na to pristala , jer nije imala izbora.

3.Nadalje navodi da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012. od 04.07.2013. utvrđena ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli CHF, a tuženik je temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu naplatio od nje te stekao bez pravne osnove iznos od 4.646,14 EUR te tužiteljica predlaže da sud donese presudu kojom će naložiti tuženiku da joj isplati ovaj iznos, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog anuiteta.

4.Uz to, tužiteljica navodi da je ništetna i odredba čl. 10. Ugovora o kreditu ("izlazna naknada"), koja propisuje da u slučaju prijevremene otplate kredita ona treba platiti naknadu sukladno Odluci tuženika. Prema mišljenju tužiteljice, izlazna naknada je ugovorena na netransparentan način i nije utemeljena na troškovima koje banke imaju zbog prijevremene otplate kredita, nego je to unaprijed formulirana ugovorna odredba koja stvara neravnotežu na štetu potrošača. Temeljem te odredbe ugovora o kreditu, tuženik je prilikom prijevremene otplate kredita naplatio od tužiteljice 03.07.2013.g. iznos od 580,65 kuna, s osnova troškova izlazne naknade, što sada prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 77,07 EUR.

5.Izlazna naknada iz ugovora o kreditu ugovorena je po principu "uzmi ili ostavi" i tužiteljica nije mogla utjecati na tu odredbu, niti se o njoj pregovaralo.

6.Kako je odredba o izlaznoj naknadi nepoštena, a time i ništetna, to tužiteljica predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi da je ništetna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 22.11.2006. u dijelu u kojoj je ugovoreno da se plaća naknada za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj Odlukom tuženika te da sud naloži tuženiku da joj na ime neosnovano naplaćenih jednokratnih troškova za prijevremenu otplatu kredita 03.07.2013. isplati iznos od 77,07 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 03.07.2013. do isplate te da joj naknadi troškove postupka sa zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

7.Nakon provedenog financijskog vještačenja, i dopunskog financijskog vještačenja tužiteljica je podneskom od 12.03.2025. i na ročištu 18.06.2025. precizirala tužbeni zahtjev te zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli potražuje iznos od 4.646,51 EUR, sa zateznim kamatama od plaćanja svakog anuiteta, time da kamate na iznos od 1.796,96 EUR, koji je plaćen 03.07.2013.g. potražuje od 08.03.2013.g., a zbog ništetne odredbe o izlaznoj naknadi, potražuje iznos od 77,06 EUR, sa zateznim kamatama od 04.07.2013., te ostaje kod zahtjeva za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu te kod zahtjeva za naknadu troškova postupka sa zatezn im kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

8.U odgovoru na tužbu tuženik ne osporava da je s tužiteljicom sklopio predmetni ugovor o kreditu te ne osporava niti aktivnu legitimaciju tužiteljice, već osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare. Tuženik smatra da se u ovom predmetu ne mogu primijeniti utvrđenja iz parnice Potrošač, jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se o tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje, jesu li utvrđenja iz parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinom slučaju. Uz to ističe da je navedeni kredit otplaćen, čime je okončan ugovorni odnos stranaka, zbog čega se ne mogu utvrđenja iz parnice Potrošač, jer se ista primjenjuju na ugovorne odnose u tijeku.

9.Nadalje navodi da ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih u kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te da se u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove.

10.Tuženik ističe da su njegovi djelatnici prilikom davanja tužiteljici općenitih informacija o kreditnim uvjetima nju upoznali s rizikom od eventualnog rasta tečaja CHF u odnosu na kunu, te je ona bila poslovno sposobna, a u trenutku sklapanja ugovora o kreditu imala je mogućnost izbora i svjesno je izabrala upravo kredit s valutnom klauzulom u CHF, a ugovor je i solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta.

11.Nadalje, tuženik ističe da je valutna klauzula izričito dopuštena klauzula i predviđena Zakonom o obveznim odnosima, te ističe da tužiteljica nije dokazala da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže između stranaka, te osporava i visinu tužbenog zahtjeva .

12.Tuženik smatra da tužiteljica na pogrešan način tumači naknadu za prijevremenu otplatu kredita i pokušava istu podvesti pod pogrešne pravne institute i neosnovano zaključuje da je odredba ugovora o naknadi za prijevremenu otplatu kredita ništetna, jer Zakon o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme vraćanja predmetnog kredita ne zabranjuje ugovaranje ovakve naknade za prijevremenu otplatu kredita te ni Zakon o potrošačkom kreditiranju, koji je stupio na snagu nakon otplate predmetnog kredita, također nije zabranio naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita.

13.Stoga po mišljenju tuženika, ugovorna odredba o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita ima nesporno uporište u hrvatskom zakonodavstvu što čini neosnovanom svaku tvrdnju o ništetnosti takve odredbe.

14.U konkretnom slučaju, obje ugovorne strane pristale su na odredbe predmetnog ugovora o kreditu i potpisale ga te tuženik ukazuje kako naknada za prijevremenu otplatu kredita nije niti ugovorna kazna, niti naknada štete, nego naknada za usluge na koju tuženik ima pravo sukladno svojim internim propisima, sastavljenim sukladno Zakonu o kreditnim institucijama i Zakonu o potrošačkom kreditiranju.

15.Stoga tuženik predlaže tužiteljicu u cijelosti odbiti s tužbenim zahtjevom uz naknadu troškova postupka.

16. U toku postupka izvršen je uvid u ugovor o kreditu broj 9012113180 sklopljen 22.11.2006. godine između stranaka, u izvadak i zemljišne knjige, otplatnu tablicu, plan otplate, pregled uplata po kreditu, u knjigovodstvenu karticu, provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o., dopunsko vještačenje po istom vještaku i saslušana je tužiteljica.

17.Tužbeni zahtjev osnovan je na način kako je to navedeno u izreci.

18.Nesporna je činjenica da su tužiteljice , kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, sklopili 22.studenog 2006. godine ugovor o kreditu kojim je tuženik tužiteljici stavio na raspolaganje iznos od 33.461,29 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važećem na dan korištenja kredita, dok se tužiteljica obvezala isti iznos vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom u 96 mjesečna anuiteta; plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika, važećem na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora.

19.Isto tako nije sporno da je u čl.10. ugovoreno da je korisnik kredita u slučaju prijevremene otplate kredita dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima tuženika važećim na dan prijevremene otplate i da je ova naknada tužiteljici i naplaćena.

20.Nadalje, nije sporno da se u ugovoru o kreditu broj 9012113180 od 22.studenog 2006.g, od radilo o tipskom ugovoru, kakav je tuženik u to vrijeme sklapao sa većim brojem korisnika kredita, te nije sporno da je kredit u cijelosti otplaćen .

21. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je ona 2006. željela renovirati kuću te se kod tuženika raspitivala o ugovoru o kreditu i željela je sklopiti kredit u kunama, međutim u banci joj je rečeno da može dobiti samo kredit s valutnom klauzulom u CHF, te da joj nitko u banci nije objasnio što je to valutna klauzula u CHF, niti su ju upozorili na eventualnu opasnost od većeg rasta rate zbog porasta tečaja CHF. Ona s djelatnicima banke nije mogla pregovarati o odredbama ugovora, već joj je kod javnog bilježnika pokazan već sastavljen ugovor, te ga je ona potpisala. Tužiteljica navodi da je ona kod javnog bilježnika opet pitala zašto ne može dobiti kredit u kunama, međutim ponovno joj je odgovoreno da može dobiti samo ovakav kredit s valutnom klauzulom u CHF. Kako su joj tijekom otplate kredita rate jako počele rasti, a suprug i ona su ostali bez posla, ali su dobili otpremninu, to je 2013. odlučila kredit prijevremeno otplatiti i tada joj je naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita, time da joj nitko nije objasnio na što se ta naknada odnosi i što ona time plaća.

22.Prilikom sklapanja ugovora o kreditu također joj nije pojašnjeno zašto bi trebala platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita i u kojem iznosu. Kad je kredit prijevremeno otplaćivala, bilo joj je bitno samo da kredit zatvori i da ne mora plaćati sve veće rate te se tada n ije posebno raspitivala na što se ova naknada odnosi. Sredstva kredita iskoristila je isključivo u svoje privatne svrhe za adaptaciju svoje kuće te ni u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a ni sada nije vlasnica nikakvog poduzeća, niti obrta, a nekretninu koju je renovirala sredstvima kredita nije davala ni u najam, ni u zakup. Kako su ona i suprug kod tuženika imali tekuće račune i žiro račun i kako je poslovala isključivo s Privrednom bankom, to se prije sklapanja spornog ugovora o kreditu nije raspitivala u drugim bankama o uvjetima kredita. Kad joj je djelatnik tuženika rekao da ne može dobiti kredit u kunama, već samo s valutnom klauzulom u CHF, ona je to prihvatila, jer je u to vrijeme tečaj bio u redu, to je bio jedini kredit koji joj je ponuđen, a kuću je trebala adaptirati. Da je znala da će joj rate tako jako rasti zbog rasta tečaja, ona sigurno ne bih uzela kredit s valutnom klauzulom u CHF. Tužiteljica je navela da ona u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije znala što je to valutna klauzula, ali sada zna, a kada je uzimala kredit, ona nije tražila da joj objasne što je to valutna klauzula, jer joj je kredit trebao, a rečeno joj je da samo takav kredit može dobiti, dakle bilo je uzmi ili ostavi.

23.Sud je prihvatio životan i logičan iskaz tužiteljice da je njoj kod tuženika ponuđen samo kredit s valutnom klauzulom u CHF, te da joj je rečeno da je to najpovoljniji kredit i da joj nisu objašnjene opasnosti i posljedice valutne klauzule u CHF, a tuženik ničim nije doveo u sumnju njezin iskaz, te sud isto tako vjeruje tužiteljici da je ona sredstvima kredita renovirala kuću za privatne potrebe, budući je iz priloženog zk.izvatka vidljivo da je ona vlasnica kuće u [adresa] na adresi [adresa], na kojoj adresi i sada ima prijavljeno Prebivalište.

24.Stoga se radilo o potrošačkom ugovoru u smislu članka 3. stavak 1. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/06., 47/07., 79/07.) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, prema kojoj je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, jer je iz iskaza tužiteljice utvrđeno da su sredstva kredita iskorištena za renoviranje kuće za privatne potrebe, pa se stoga radilo o potrošačkom ugovoru i ovaj sud je stoga u ovome postupku vezan pravnim utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 04.07.2013.

25.Temeljem odredbe čl.322.st.1. 1. Zakona o obveznim odnosima (Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 83/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, 155/2023 –ZOO-a), ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako Zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo, a temeljem odredbe čl. 328. istog Zakona, pravo na isticanje ništavosti se ne gasi.

26.Nadalje, temeljem odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača ( 2003) (NN 96/03, 46/07, 79/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, nepoštena ugovorna odredba je ništava, a ništavost pojedine odredbe Ugovora ne povlači ništavost i cijelog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Temeljem odredbe čl. 81.st.1. navedenog Zakona o zaštiti potrošača, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2. istog čl. Zakona, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te ako zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a prema odredbi st. 4. istog čl.81. Zakona, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

27.Tuženik nije ničim dokazao da je s tužiteljicom pregovarao o odredbi čl.10.kojom je ugovoreno plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, niti je predložio dokaze na ovu okolnost, a nije sporno da tužiteljici u vrijeme sklapanja ugovora nije bilo poznata visina ove naknade, jer je u ugovoru navedeno da se ona određuje u visini utvrđenoj aktima tuženika koji će biti na snazi na dan prijevremene otplate kredita, pa kako se radi o aktu koji nije bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu to tužiteljici nikako nije mogla biti poznata visina ove naknade, a što dokazuje istinitost navoda tužiteljice da stranke nisu međusobno pregovarale o visini te naknade i da tužiteljica nije imala utjecaj na visinu iste, te sud vjeruje tužiteljici da ona na visinu naknade nije mogla utjecati, te da je ista bila određena od strane banke, tim više što ni tuženik tijekom postupka nije osporavao da se u konkretnom slučaju radilo o unaprijed formuliranom standardnom Ugovoru, a što je vidljivo i iz formulacije same odredbe članka 10., u kojem se navodi da je korisnik kredita dužan u slučaju prijevremene otplate kredita platiti naknadu u visini utvrđenoj aktima tuženika koji će biti na snazi na dan prijevremene otplate kredita , te ovakva općenita odredba dokazuje da se radilo o unaprijed pripremljenom Ugovoru za veći broj korisnika, a tuženik nije ničim dokazao da se o navedenoj odredbi čl. 10. spornog Ugovora pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom, niti je predložio dokaze na ovu okolnost.

28.Nadalje, u čl. 10. Ugovora nije navedeno na što se naknada odnosi, odnosno koje troškove tuženika tužiteljica plaćanjem naknade podmiruje.

29.Tuženik u ovom postupku ničim nije dokazao da plaćena naknada odgovara stvarnim troškovima nastalim prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se naknada odnosi i na koji način je utvrđena njezina visina, niti je tužiteljici kao potrošaču i slabijoj ugovornoj strani prilikom sklapanja ugovora i prijevremene otplate kredita jasno i određeno ukazano koji se troškovi podmiruju plaćanjem te naknade.

30.Stoga je sud ocjenjujući provedene dokaze, svaki posebno i sve zajedno, utvrdio da se u konkretnom slučaju radilo o unaprijed formuliranom Ugovoru od strane tuženika (tzv. tipskom ugovoru), kojim je Banka ponudila tužiteljici kao ugovornoj stranci sklapanje Ugovora prema unaprijed formuliranim odredbama, te se o navedenoj odredbi čl. 10. Ugovora nije pojedinačno pregovaralo, budući se radilo o Ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik.

31.Prema mišljenju ovog suda navedena odredba čl. 10. Ugovora, u dijelu u kojom je u slučaju prijevremene otplate kredita ugovoreno plaćanje naknade u visini utvrđenoj aktima tuženika važećim na dan prijevremene otplate kredita, je nepoštena u smislu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ( 2003.), jer ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, budući za nije nigdje navedeno na što se naknada odnosi i koliko iznosi, a ovu odredbu je unaprijed formulirao tuženik i o njoj se nije pojedinačno pregovaralo te tužiteljica nije imala nikakav utjecaj na sadržaj ove odredbe ..

32.Navedena odredba uzrokovala je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, budući da je ona temeljem odredbe, na čiji sadržaj nije mogao utjecati, platila tuženiku naknadu u iznosu od 77,06 eura, a da nigdje nije navedeno na što se ta naknada odnosi te je taj iznos morala platiti prilikom prijevremene otplate kredita, iako joj nije rečeno na koji način je utvrđena visina ove naknade i koje troškove time podmiruje.

33.Iz dopunskog nalaza i mišljenja vještaka Zrinka Ručevića od 10.ožujka 2025.utvrđeno je da je tužiteljica prilikom prijevremene otplate kredita , dana 03.srpnja 2013.godine platila jednokratnu naknadu za troškove prijevremene otplate kredita u iznosu od 77,065 eura, a tuženik nije prigovorio izračunu vještaka Ručevića.

34.Stoga je temeljem odredbe čl. 322. st. 1. ZOO-a, odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/2003 valjalo presuditi kao u izreci pod II i III te utvrditi da je ništetna ugovorna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu, sklopljenog 22.11.2006. godine između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovoreno da se plaća naknada za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj odlukom tuženika važećom na dan prijevremene otplate kredita, te naložiti tuženiku da tužiteljici vrati iznos od 77,06 eura ,koji je primio temeljem ništetne ugovorne odredbe, u skladu s odredbom članka 323. st. 1. ZOO-a u vezi s člankom 1111. ZOO-a, sa zateznim kamatama tekućim od 04.srpnja 2013.godine.

1 0

35.Naime, u konkretnom slučaju tuženik je nepošteni stjecatelj, budući je tužiteljici nametnuta obveza plaćanja naknade temeljem odredbe Ugovora koja je utvrđena ništetnom, pa je stoga dužan platiti tužiteljici zateznu kamatu u skladu s odredbom članka 1115. ZOO-a, koja teče od dana kada je naplatio navedenu naknadu.

36.Prigovor zastare nije osnovan.

37.Prema pravnom shvaćanju s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. , zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog Ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 332. stavak 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti Ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnog Ugovora. Stoga u konkretnom slučaju , zastarni rok iz članka 225. ZOO-a još uvijek nije niti počeo teći, budući je tek ovom presudom utvrđena ništetnost predmetne ugovorne odredbe čl.10.Ugovora.

38.Neosnovan je prigovor tuženika da tužiteljica s obzirom da je kredit otplaćen, nema pravni interes za vođenje ovog postupka vezano uz ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer da pravni interes postoji samo dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti.

39.Naime, temeljem odredbe čl. 328. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. 29/18., 126/21.,114/22.,156/22.,155/23. – dalje ZOO) pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi, a ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli je prethodno pitanje u ovom postupku, te temeljem čl. 327. ZOO-a, na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana stranka, a tužiteljica ima pravni interes za vođenje ovog postupka, iako je kredit otplatila, jer ovom tužbom traži vraćanje iznosa koje je preplatila temeljem ništetnih odredbi ugovora.

40.Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja ugovora, pri čemu ništetne odredbe ugovora niti ne postoje, te otplatom kredita ništetne ugovorne odredbe nisu postale valjane, te se o ništetnosti ugovornih odredbi raspravlja kao o prethodnom pitanju, te stoga nije potrebno uz zahtjev za isplatu postaviti i deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti.

41.Isto tako, neosnovani su navodi tuženika da se u ovom predmetu ne mogu primijeniti utvrđenja iz presude povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošaču zbog toga što je predmetni kredit u potpunosti konzumiran, jer da se tužba mogla podnijeti samo ako i dok postoji postupanje koje je protivno točno specificiranim odredbama Zakona o zaštiti potrošača, zbog čega je i u navedenoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. godine bankama naloženo da prekinu s gore opisanim postupanjima.

1 1

42.Navedeni navodi su neosnovani, jer je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12, od 4. srpnja 2013. godine, utvrđeno da su banke, uključujući i tuženika, u razdoblju od 1. studenog 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa da su time postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Kako je sporni ugovor između stranaka sklopljen 22.studenog 2006. godine, dakle unutar razdoblja koje je obuhvaćeno presudom povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, to je evidentno da se navedena presuda odnosi i na sporni ugovor, pri čemu je neodlučno što je kredit po spornom ugovoru otplaćen, budući se pravo na isticanje ništetnosti, kao što je to naprijed opisano, ne gasi konzumacijom ugovora.

43.Nadalje, kao što je već rečeno, u odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je, između ostalog, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana , a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 1.studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

44.Nakon što je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske dana 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), Vrhovni sud Republike Hrvatske je 03. rujna 2019. donio presudu poslovni broj Rev-2221/2018-11 kojom je, između ostalog, odbijena i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.g., u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača zbog ugovorene valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).

1 2

45.Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1.studenog 2004. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima, u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta , uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

46.Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredbe tuženika o valutnoj klauzuli.

47.Nadalje, na temelju ugovora o kreditu i iskaza tužiteljice, ovaj sud je utvrdio da su ugovorna odredba iz čl. 7. spornog Ugovora, kojima se glavnica i mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarski franak, prosječnom potrošaču nerazumljive i nepoštene, pa prema tome ništetne, jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati tužiteljicu kao korisnika kredita i potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, te su iz istih razloga ništetne odredbe čl.7. ugovora o kreditu od 22.11.2006.10., u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula.

48.Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, jer je priroda i specifičnost valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

49.Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetn ih odredbi nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. U navedenom tipskom ugovoru , promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a nuđenjem najniže ugovorne kamate ( prilikom sklapanja ugovora) za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na

1 3

nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima, pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

50.Prema mišljenju ovog suda tužiteljica u konkretnom slučaju nije bila informirana o svim potrebnim parametrima za donošenje odluke o sklapanju kredita s valutnom klauzulom vezanom uz švicarski franak, jer se radilo o tipskom ugovoru, a u pravomoćnoj sudskoj odluci povodom tužbe za zaštitu potrošača je utvrđeno da je tuženik u navedenim ugovorima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

51.S obzirom na sve naprijed navedeno, ocjenjujući ugovornu odredbu čl.7. , predmetnog ugovora o kreditu ovaj sud zaključuje da je navedena odredba za tužiteljicu, kao prosječnog klijenta banke, nerazumljive u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu , jer joj nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok je banka kao trgovac bila svjesna rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF. Stoga je ovaj sud utvrdio da je ništetan dio odredbe čl.7. , predmetnog ugovora o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF.

52.Kako je navedena odredba ništetna u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, to se ta odredbe među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe, odnosno, sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima.

53.Stoga tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koje je platila na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja i izračuna iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF, budući da je tečaj CHF na dan korištenja kredita bio jedini tečaj koji je tužiteljici bio poznat.

54.Radi utvrđivanja iznosa koje je tužiteljica preplatila zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, u odnosu na iznose da je kroz čitavo ugovoreno vrijeme tečaj CHF bio kao na dan korištenja kredita , provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o., iz čijeg nalaza i mišljenja je utvrđeno da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze , do dana otplate kredita, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF, primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 4.678,32 eura, a pojedini mjesečni iznosi razlike u eurima prikazani su u stupcu "j" u tabeli 1 njegovog nalaza.

1 4

55.Tužiteljica nije imao primjedaba na nalaz i mišljenje vještaka Ručevića , a tuženik je prigovorio izračunu, jer je vještak koristio tečaj isplate na dan 22.11.2006.g., a ne tečaj na dan 23.11.2006.g. kada je kredit iskorišten, te dodaje da je naknada za prijevremenu otplatu kredita naplaćena 3.7.2013., u iznosu od 580,65 kn, a ne 9.7.2013.g. u iznosu od 89,30 eura, te tuženik prigovora i zadatku vještačenja, jer je, po mišljenju tuženika, nalaz i mišljenje prema postavljenom zadatku baziran na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovoren fiksni tečaj.

56.U svojem očitovanju na prigovore tuženika vještak Ručević je naveo da je točna tvrdnja tuženika da je kredit iskorišten 23.11.2006. , na koji dan je tečaj CHF iznosio 4,626312 kn, te stoga razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze , do dana otplate kredita, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF, primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita (23.11.2006. ) , iznosi ukupno 4.646,51 euro, a pojedini mjesečni iznosi razlike u eurima prikazani su u stupcu "j" u tabeli 1 njegovog dopunskog nalaza.

57.Nadalje, vještak Ručević je naveo da je osnovan i prigovor tuženika da je pogrešno izračunata i naknada za prijevremeno zatvaranje kredita, jer je ista naplaćena 3.7.2013. u iznosu od 77,065 eura ( konvertirani iznos od 580,65 kn).

58.Nakon dopunskog nalaza i mišljenja stranke na isti nisu imale primjedaba te je tužitelj u skladu s dopunskim nalazom i mišljenjem precizirao tužbeni zahtjev, a sud je prihvatio dopunski nalaz i mišljenje financijskog vještaka Zrinka Ručevića od 10.03.2025.g. ,budući je isti dat od stalnog sudskog vještaka, po pravilima struke, temeljem vjerodostojne dokumentacije, vještak je svoj nalaz i mišljenje izradio prema zadatku koji mu je dao sud, te je isti jasan, logičan i detaljno obrazložen, a stranke nisu imale primjedaba na izračun vještaka u dopunskom nalazu, a prigovor tuženika zadatku vještačenja je neosnovan, jer je vještak izvršio obračun prema zadatku koji mu je dao sud.

59.Sud nije ocjenjivao nalaz i mišljenje u dijelu gdje je vještak utvrdio tzv.negativne razlike, jer tuženik prije zaključenja prethodnog postupka, a ni kasnije, nije postavio protutužbeni zahtjev, odnosno nije stavio prigovor prijeboja, budući da sud ne može bez takvog zahtjeva tuženika uzimati u obračun negativni tečaj.

60.Prigovor zastare za potraživanje zbog ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli nije osnovan.

61.Naime, prema „Objedinjenom pravnom shvaćanju“ donesenom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno

1 5

istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Nije sporno da je tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetnu poslovni broj P-1401/12 podnesena 4. travnja 2012., čime je došlo do prekida zastare, te je zastara ponovno počela teći 14.lipnja 2018. kada je presuda u postupku kolektivne zaštite potrošača vezano uz valutnu klauzulu postala pravomoćna , a tužba u ovom predmetnu podnesena dana 13.lipnja 2023.g.,

62.Najstariji utuženi mjesečni anuitet plaćen je 31.03.2008. godine, a podnošenjem kolektivne tužbe dana 4. travnja 2012. prekinut je petogodišnji rok zastare, te je isti ponovno ispočetka počeo teći od dana 14. lipnja 2018. kada je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom posl. broj: Pž - 6632/2017-10. odbio žalbe tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine.

63.Od dana 14. lipnja 2018. pa do dana podnošenja tužbe u ovom postupku 13.lipnja 2023.g. nije protekao rok zastare od 5 godina propisan člankom 225. ZOO-a, slijedom čega potraživanje tužiteljice nije u zastari , pa je tuženik dužan platiti tužiteljici iznos od 4.646,51 euro sa zateznom kamatom od plaćanja svakog pojedinog iznosa.

64.Naime, kako se imovina tuženika povećala za iznos od 4.646,51 euro , koji iznos je tuženik primio temeljem ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, to je tuženik dužan tužiteljici vratiti ovaj iznos zajedno s kamatom, koja je u skladu s čl. 1115. ZOO-a, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od dana stjecanja (plaćanja pojedinog anuitete), a kako je to navedeno u nalazu vještaka, te pod točkom I izreke ove presude, a tužiteljica je odbijena s dijelom zahtjeva za kamate tekuće na iznos od 1.796,96 EUR za razdoblje od 08.03.2013.g. do 03.07.2013.godine, budući je ovaj iznos platila 03.srpnja 2013.godine, te je presuđeno kao u izreci pod IV .

65.To stoga što je tuženik nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništetnima.

66.Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29.st. 2. ZOO-a.

67.Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi članka 154. stavak 5. i članka 155. ZPP-a, jer tužiteljica nije uspjela samo s neznatnim dijelom zahtjeva za kamatu, a zbog čega nisu nastali posebni troškovi, te joj je tuženik dužan troškove poatupka naknaditi u ciejlsoti..

68.Troškovi tužiteljice sastoje se od troška sastava tužbe za što je tužiteljici prema Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (dalje OT- e) odmjereno 200,00 eura, sastava obrazloženih podnesaka od 17.10.2023., 20.03.2024., 29.04.2024., prema Tbr. 8. t. 1.OT-e, u iznosu od 200,00 eura

1 6

svaki , sastava podnesaka od 27.09.2024. i 12.3.2025., prema Tbr. 8. t. 3.OT-e, u iznosu od 100,00 eura svaki, te zastupanja na ročištima: 11.07. 2024. godine i 18.06. 2025. godine, prema Tbr. 9. t. 1. OT-e, u iznosu od 200,00 eura po ročištu i pristupa pun.tužiteljice na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 eura, prema Tbr.9.t.3. OT-e, pa su troškovi zastupanja 1.500,00 eura na što je priznat PDV u iznosu od 375,00 eura. Na ime predujma za plaćeno financijsko vještačenje tužiteljici je odmjereno 300,00 eura, te su troškovi tužiteljici dosuđeni u ukupnom iznosu od 2.175,00 eura.

69.Tužiteljica na ime preliminarnog vještačenja potražuje 100,00 eura, ali kako nije dostavila u spis dokaz da je preliminarno vještačenje platila u tom iznosu ( dostavljen je samo račun), to joj sud ovaj trošak nije priznao.

70.Odluka o kamatama na trošak temelji se na odredbi čl. 151. st. 3 ZPP-a.

71.Slijedom navedenog, presuđeno je kao u izreci.

U Zlataru 25. srpnja 2025.

S U D A C:

Jelena Habulin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa iste. Žalba se podnosi ovom sudu u 3 primjerka, a o istoj odlučuje Županijski sud.

DN-a: 1.punomoćnik tužitelja

2.punomoćnik tuženika