Republika Hrvatska
Općinski sud u Čakovcu
Čakovec, Ruđera Boškovića 18
Poslovni broj: P-272/2023-27
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji Sandri Oletić, u pravnoj stvari tužitelja BU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Andreji Štefan, odvjetnici u Čakovcu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnici ČU i ostalim odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug iz Zagreba, radi isplate, nakon dovršene glavne rasprave održane dana 16. lipnja 2025. u nazočnosti punomoćnice tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, 25. srpnja 2025. objavio je i
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB:14036333877 Zagreb, Slavonska avenija 6 da tužitelju BU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplati iznos od 2.560,29 EUR-a sa zakonskim zateznim kamatama tekućim kako slijedi:
na iznos od 10,04 EUR-a od 28.02.2009 do isplate;
na iznos od 8,43 EUR-a od 31.3.2009 do isplate;
na iznos od 8,86 EUR-a od 30.4.2009 do isplate;
na iznos od 6,34 EUR-a od 31.5.2009 do isplate;
na iznos od 4,49 EUR-a od 30.6.2009 do isplate;
na iznos od 4,98 EUR-a od 31.7.2009 do isplate;
na iznos od 5,96 EUR-a od 31.8.2009 do isplate;
na iznos od 5,87 EUR-a od 30.9.2009 do isplate;
na iznos od 4,89 EUR-a od 31.10.2009 do isplate;
na iznos od 6,74 EUR-a od 30.11.2009 do isplate;
na iznos od 8,23 EUR-a od 31.12.2009 do isplate;
na iznos od 10,34 EUR-a od 31.1.2010 do isplate;
na iznos od 9,86 EUR-a od 28.2.2010 do isplate;
na iznos od 12,73 EUR-a od 31.3.2010 do isplate;
na iznos od 12,18 EUR-a od 30.4.2010 do isplate;
na iznos od 13,24 EUR-a od 31.5.2010 do isplate;
na iznos od 22,42 EUR-a od 30.6.2010 do isplate;
na iznos od 20,53 EUR-a od 31.7.2010 do isplate;
na iznos od 26,31 EUR-a od 31.8.2010 do isplate;
na iznos od 24,31 EUR-a od 30.9.2010 do isplate;
na iznos od 21,10 EUR-a od 31.10.2010 do isplate;
na iznos od 27,87 EUR-a od 30.11.2010 do isplate;
na iznos od 36,49 EUR-a od 31.12.2010 do isplate;
na iznos od 30,39 EUR-a od 31.1.2011 do isplate;
na iznos od 32,73 EUR-a od 28.2.2011 do isplate;
na iznos od 30,01 EUR-a od 31.3.2011 do isplate;
na iznos od 30,51 EUR-a od 30.4.2011 do isplate;
na iznos od 42,03 EUR-a od 31.5.2011 do isplate;
na iznos od 43,16 EUR-a od 30.6.2011 do isplate;
na iznos od 52,79 EUR-a od 31.7.2011 do isplate;
na iznos od 47,84 EUR-a od 31.8.2011 do isplate;
na iznos od 42,42 EUR-a od 30.9.2011 do isplate;
na iznos od 41,84 EUR-a od 31.10.2011 do isplate;
na iznos od 41,43 EUR-a od 30.11.2011 do isplate;
na iznos od 44,01 EUR-a od 31.12.2011 do isplate;
na iznos od 46,26 EUR-a od 31.1.2012 do isplate;
na iznos od 46,56 EUR-a od 29.2.2012 do isplate;
na iznos od 45,00 EUR-a od 31.3.2012 do isplate;
na iznos od 46,06 EUR-a od 30.4.2012 do isplate;
na iznos od 46,78 EUR-a od 31.5.2012 do isplate;
na iznos od 45,57 EUR-a od 30.6.2012 do isplate;
na iznos od 45,88 EUR-a od 31.7.2012 do isplate;
na iznos od 44,98 EUR-a od 31.8.2012 do isplate;
na iznos od 43,04 EUR-a od 30.9.2012 do isplate;
na iznos od 45,13 EUR-a od 31.10.2012 do isplate;
na iznos od 46,14 EUR-a od 30.11.2012 do isplate;
na iznos od 45,41 EUR-a od 31.12.2012 do isplate;
na iznos od 41,46 EUR-a od 31.1.2013 do isplate;
na iznos od 44,81 EUR-a od 28.2.2013 do isplate;
na iznos od 45,10 EUR-a od 31.3.2013 do isplate;
na iznos od 43,79 EUR-a od 30.4.2013 do isplate;
na iznos od 39,71 EUR-a od 31.5.2013 do isplate;
na iznos od 39,60 EUR-a od 30.6.2013 do isplate;
na iznos od 40,61 EUR-a od 31.7.2013 do isplate;
na iznos od 42,22 EUR-a od 31.8.2013 do isplate;
na iznos od 44,44 EUR-a od 30.9.2013 do isplate;
na iznos od 43,29 EUR-a od 31.10.2013 do isplate;
na iznos od 44,11 EUR-a od 30.11.2013 do isplate;
na iznos od 45,03 EUR-a od 31.12.2013 do isplate;
na iznos od 45,60 EUR-a od 31.1.2014 do isplate;
na iznos od 46,82 EUR-a od 28.2.2014 do isplate;
na iznos od 46,42 EUR-a od 31.3.2014 do isplate;
na iznos od 45,08 EUR-a od 30.4.2014 do isplate;
na iznos od 44,65 EUR-a od 31.5.2014 do isplate;
na iznos od 44,84 EUR-a od 30.6.2014 do isplate;
na iznos od 46,36 EUR-a od 31.7.2014 do isplate;
na iznos od 47,65 EUR-a od 31.8.2014 do isplate;
na iznos od 47,38 EUR-a od 30.9.2014 do isplate;
na iznos od 48,49 EUR-a od 31.10.2014 do isplate;
na iznos od 49,24 EUR-a od 30.11.2014 do isplate;
na iznos od 48,80 EUR-a od 31.12.2014 do isplate;
na iznos od 48,92 EUR-a od 31.1.2015 do isplate;
na iznos od 48,92 EUR-a od 28.2.2015 do isplate;
na iznos od 48,77 EUR-a od 31.3.2015 do isplate;
a koja kamata teče od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 30.06.2011. po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. pa do 31.07.2015. po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. pa 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. pa do 30.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 31.12.2023 pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje kao referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB:14036333877 Zagreb, Slavonska avenija 6 da tužitelju BU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.135,54 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 25. srpnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje kao referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je dana 7. travnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika radi isplate, u kojoj se tužbi navodi:
- da tužitelj je dana 26.03.2008. s Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (sada Addiko Bank d.d.) sklopio Ugovor o kreditu broj 146-138/2008 solemniziran po javnoj bilježnici KU iz [adresa] dana 27.03.2008. pod brojem OV-6299/08. (dalje Ugovor o kreditu);
- da u članku 2. predmetnog Ugovora o kreditu, stoji: Iznos, namjena i korištenje kredita: Banka odobrava Korisniku kredita potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 13.707,00 CHF (trinaesttisućasedamstosedam švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-AdriaBank d.d. važećem na dan korištenja kredita, i to pod niže navedenim uvjetima; da nadalje, u čl. 4. istog ugovora stoji: Otplata kredita: Kredit se otplaćuje u 84 (osamdesetčetiri) mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 203,55 CHF (dvjestotri švicarskih franaka i 55/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća. Anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu, prvi anuitet dospijeva zadnjeg dana u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten;
- da pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu od dana 04.07.2013. pod poslovnim brojem P-1401/2012,u toč. 5. utvrđeno je da je Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora petotužena Hypo Alpe-Adria.-Bank d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time petotužena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju od 01.06.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07 75/09, 79/09, 9/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima;
- da u smislu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, u posebnim parnicama tužitelji se mogu pozvati na pravna utvrđenja iz parnica (radi zaštite kolektivnog interesa) u kojima je presuđeno da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba, te da u tom slučaju, u posebnim parnicama, sudovi su vezani za utvrđenja iz presude radi zaštite kolektivnog interesa;
- da predmetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sastavni su dio unaprijed formuliranog i standardnog ugovora tuženika o kojima se nije pojedinačno pregovaralo; da uz navedeno, one suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Ujedno se napominje da su predmetne odredbe nerazumljive obzirom tužitelj iz njih nikako nije mogao i ne može utvrditi promjene tečaja, a niti je tuženik tužitelja upozorio o značenju iste ugovorne odredbe i rizicima koji su uz njih vezani; da tužitelj tako nije imao potpunu predodžbu o stvarnom značaju i posljedicama ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a s druge strane, tuženik tužitelju nije na primjeren način objasnio niti ga informirao o značenju i posljedicama predmetnih ugovornih odredbi; da tako tuženik tužitelja nije upozorio da valutna klauzula švicarski franak nije isto što i valutna klauzula u EUR-o te da je daleko rizičnije ugovoriti valutnu klauzulu švicarski franak; da naime, Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na tečaj EUR-a, ali ne štiti tečaj kune u odnosu na bilo koju drugu valutu, pa tako niti u odnosu na švicarski franak; da dalje, tužitelj nije bio upozoren da je švicarski franak valuta koja u vrijeme recesije naglo jača u odnosu na ostale valute; da zbog toga takva valuta nije pogodna odnosno, vrlo je rizična za dužnike; da također, a što je utvrđeno u obrazloženju spomenute prvostupanjske presude Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 od 04.07.2013., Međunarodni monetarni fond višekratno je upozoravao sve banke, pa je tako i tuženik znao, o izvjesnosti rasta tečaja švicarskog franka u odnosu na EUR-o; te da uvažavajući sve navedeno, riječ je o nepoštenim odnosno ništetnim odredbama u smislu čl. 96. i 97. mjerodavnog ZZP/07;
- da jednako tako, a obzirom je riječ o neodređenoj i neodredivoj činidbi, kao i činidbi ugovorenoj protivno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, to su iste ugovorne odredbe ništetne u smislu čl. 269. st. 2. i čl. 270. ZOO-a; da nadalje, riječ je o ugovornim odredbama koje su protivne načelu savjesnosti i poštenja u smislu čl. 40. ZOO-a, a to posebno imajući u vidu činjenicu da je tužitelj-potrošač-slabija ugovorna strana, za razliku od tuženika koji je jača ugovorna strana, ali unatoč tome nije tužitelja informirao i upozorio na prethodno navedene okolnosti; da također, jasno je da je uslijed opisanog došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;
- da tužitelj je predmetni kredit otplatio i to uz primjenu ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a što je imalo za posljedicu preplatu u iznosu od 2.507,30 eura / 18.891,23 kuna, sve sukladno izračunu Vlaste Santo Olđa, dipl. oec. koja je za tužitelja, obzirom sam nema stručnog znanja, izradila izračun više plaćenog kredita; te da obzirom je preplata posljedica ništetnih ugovornih odredbi, to tužitelj ima pravo potraživati vraćanje preplaćenog iznosa.
1.1. Obzirom na navedeno, tužitelj je u tužbi predložio sudu donijeti presudu kojom se nalaže tuženiku da tužitelju isplati iznos od 2.507,30 eura / 18.891,23 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate (točka 1. tužbenog zahtjeva), te nalaže tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate (točka 2. tužbenog zahtjeva).
2. U danom odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužiteljima, ističe kako se u cijelosti protivi izračunu vrijednosti predmeta spora od strane tužitelja obzirom da smatra kako se isto treba odrediti na temelju nalaza i mišljenja nepristranog vještaka kojeg odredi sud te stoga osporava osnovanost i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva. Tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes za donošenje deklaratorne presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka. Tuženik ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku; da osim toga, na pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove, stoga ne postoji pravni osnov te pravni interes tužitelja za podnošenjem ove tužbe. Tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF; da tužitelj je donio odluku da je za njega prihvatljivija valutna klauzula CHF; da odredbe o valutnoj klauzuli su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti; da imajući u vidu navedeno: 1. tužitelj se prije sklapanja ugovora o kreditu obratio tuženiku s kojim je, u razgovoru, pregovorima, upoznavanju sa svim mogućnostima kreditiranja, odlučio zatražiti sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, 2. tuženik je u tim pregovorima vrlo jasno objasnio sve značajke ugovora, kako o promjenjivosti kamatne stope, tako i o valutnoj klauzuli CHF Pri tome je tuženik, kako prije sklapanja, tako i za vrijeme trajanja ugovora o kreditu u cijelosti poštovao sve odredbe o pravima potrošača, vodeći računa da tužitelj jasno izrazi svoju ugovornu volju, te sukladno svom dispozitivnom pravu odluči kakav će ugovor s tuženikom zaključiti; da Ugovor o kreditu imao je vrlo jasan i uočljiv tekst da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da se radi o valutnoj klauzuli CHF, što je tužitelj po vlastitom izboru prihvatio, iako je imao mogućnost izbora drugih oblika, vrste, ugovora o kreditu, bilo kunski, bilo u EUR-ima, bilo s fiksnom kamatom, bilo s promjenjivom kamatom; da također, da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, potrebno je utvrditi dvije stvari: 1. procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; 2. uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere; oba se uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu se ovdje ne radi. Naime, sama ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena je, i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer i sam tuženik nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF, odnosno sama obveza prema kretanju CHF-a mogla je biti i niža za tužitelja, tj. podjednake su mogućnosti da tečaj kune u odnosu na CHF padne ili raste, stoga je obveza mogla biti i manja i veća od one ugovorene u Ugovoru o kreditu; da također, do 2009. godine nije bilo značajnih promjena tečaja CHF, stoga nije bilo razumno za očekivati da će isti značajno porasti, iz čega proizlazi da tuženik nije postupao nepošteno i nesavjesno; da dakle, valutna klauzula u ugovorima o kreditu bila je dopuštena, kao što je i danas; da tuženik ističe kako je odredbom iz članka 22. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima propisano citira se: „Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.“; dakle, konkretna ugovorna odredba je u skladu s prisilnom propisom, Zakonom o obveznim odnosima; da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena budući da nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik. Tuženik osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, protivi se tijeku zateznih kamata, te predloženom provođenju financijskog vještačenja, a posebice se provodi korištenju privatnog vještačenja koje je proveo tužitelj u ovom postupku.
2.1. Imajući u vidu navedeno, predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženiku.
3. Tužitelj je ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva, osporavajući navode tuženika iz odgovora na tužbu.
4. Tuženik je ostao kod navoda i prigovora iz odgovora na tužbu.
5. Podneskom od 5. veljače 2025., tužitelj je uskladio tužbeni zahtjev sa Nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, na način da tužitelj s osnova preplate temeljem promjene tečaja od tuženika potražuje isplatu iznosa od 2.560,29 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa, navedenog u tom konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, pa do isplate, uz nadoknadu troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.
6. Tuženik se protivi povišenju tužbenog zahtjeva s neodređenog iznosa u tužbi s naznačenom vrijednošću predmeta spora u iznosu od 2.507,30 EUR na iznos od 2.560,29 EUR, navodeći da tužitelj je sukladno odredbi čl. 3. ZPP-a bio dužan naznačiti predmet tužbenog zahtjeva već u tužbi, pa tako i specificirati novčani iznos koji utužuje od tuženika temeljem stjecanja bez osnove na temelju ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Dalje tuženik navodi da u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži isplatu stečenog bez osnove na temelju valutne klauzule, tuženik ukazuje na zastaru novopostavljenog zahtjeva jer je za dio potraživanja protekao zastarni rok od 5 godine; da naime, svako povećanje novčanog iznosa u odnosu na novčani iznos koji je ranije postavljen kao visina tražbine u postupku, predstavlja promjenu istovjetnosti tužbenog zahtjeva i radi se o preinaci tužbe o čemu je potrebno voditi računa pri odlučivanju o prigovoru zastare jer se u pogledu preinačenog dijela tužbenog zahtjeva parnica smatra pokrenutom tek kad je istaknut taj novi (povećani dio) tužbenog zahtjeva. Slijedom svega navedenoga tuženik predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, a podredno da djelomično odbije tužbeni zahtjev u pogledu valutne klauzule jer je u pogledu njega nastupila zastara.
7. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, i to dokumentaciju priloženu uz tužbu: Ugovor o kreditu broj 146-138/2008 od 26.03.2008., solemniziran po javnom bilježniku KU iz [adresa] dana 27.03.2008. pod brojem OV-6299/08 (listovi br. 10-17 spisa), Povijesni izvadak iz sudskog registra za tuženika (listovi br. 18-19 spisa), Izračun vještakinje Vlaste Santo- Olđa od 01.04.2023. (listovi br. 20-26 spisa), Specifikaciju isplate kredita od 31.03.2008. (list br. 27 spisa), Pregled prometa za klijenta od 18. svibnja 2021. (listovi br. 28-40 spisa), Specifikaciju uplata (listovi br. 41-43 spisa), Obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu od 18.05.2021. (list br. 44 spisa), Otplatni plan od 31.03.2008. (listovi br. 45-46 spisa), Obavijest o ukupno plaćenoj glavnici, redovnoj kamati, zateznoj kamati i troškovima za razdoblje od 30.4.2008. do 11.5.2015. (list br. 47 spisa), Račun 66 1-1 Vlaste Santo-Olđa od 1.4.2023. (list br. 48 spisa) i Potvrdu o uplati od 06.04.2023. (list br. 49 spisa); dokumentaciju priloženu uz odgovor na tužbu:
Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (listovi br. 69-70 spisa), sudsku praksu (listovi br. 71-181 spisa), Izjavu svjedoka BUT od 24. kolovoza 2020. (listovi br. 182-186 spisa), sudsku praksu (listovi br. 187-250 spisa), Tablicu G1: Kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (listovi br. 251-255 spisa); sudsku praksu (listovi br. 256-276 spisa), stručne članke i promocijske letke (listovi br. 277- 285 spisa) i sudsku praksu (listovi br. 286-289 spisa); te sudsku praksu dostavljenu po tužitelju (listovi br. 297-344 spisa),
7.1. Nadalje je provedeno saslušanje svjedokinja KU i MU, te saslušanje tužitelja kao stranke u svrhu dokazivanja, dok saslušanje po tuženiku predloženog svjedoka EU nije bilo moguće provesti iz razloga što je isti preminuo.
7.2. Provedeno je i financijsko vještačenje, po stalnom sudskom vještaku za ekonomiju, smjer financije, ZU iz [adresa], te izvršen uvid u Nalaz i mišljenje imenovanog sudskog vještaka od 21. siječnja 2025. (listovi br. 368-375 spisa), a koji je sudski vještak saslušan i usmeno na raspravi kod suda.
8. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08., 57/11, 184/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje u tekstu: ZPP) konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja utvrđen je u cijelosti osnovanim.
9. Nesporno je da su tužitelj, kao korisnik kredita, te pravni prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao banka kreditor, dana 23.03.2008. zaključili Ugovor o kreditu broj: 146-138/2008, solemniziran po javnom bilježniku KU iz [adresa] dana 27.03.2008. pod brojem OV-6299/08.
10. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu razvidno je da je istim tužitelju odobren potrošački kredit za kupovinu novog motornog vozila, u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 13.707,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, sa ugovornom kamatom po kamatnoj stopi od 6,50 % dekurzivno godišnje, koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta banke, sa rokom otplate 7 godina, u 84 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 203,55 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća.
11. Osnovom prednje iznesenog, nedvojbeno je da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena valutna klauzula kojom je otplata kredita vezana za valutu CHF.
12. Odredbom članka 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07; u daljnjem tekstu: ZZP/07), koji je vrijedio u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom st. 2. istoga članka propisano je da smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
12.1. Prema odredbi članka 100. ZZP/07 ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo, te moraju biti lako uočljive, a prema odredbi članka 101. dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.
12.2. Odredbom članka 102. st. 1. ZZP/07 propisano je da nepoštena ugovorna odredba je ništetna, a u st. 2. istoga članka da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.
13. Prema odredbi čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, a prema odredbi čl. 3. st. 1. te Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.
14. Odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje u tekstu: ZOO) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO-a propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Nadalje, prema odredbi članka 7. ZOO-a sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. ZOO-a propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.
15. Odredbom čl. 320. ZOO-a propisano je da u slučaju kad je ugovor sklopljen prema naprijed otisnutom sadržaju ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.
16. Odredbom članka 322. ZOO je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
17. Svjedokinja KU, javni bilježnik iz [adresa], iskazala je da ovdje tužitelja ne poznaje. Na pitanje, a nakon što joj je predočen ugovor o kreditu sklopljen između Hypo Alpe Adria bank d.d. i ovdje tužitelja BU dana 26.3.2008., uložen na listovima broj 10 do 17 sudskog spisa, da li se nakon uvida u ovaj ugovor istoga sjeća, odnosno stranaka tog ugovora i okolnosti sklapanja istoga, odgovorila je da navedenu solemnizaciju nije izvršila osobno, već je u postupku sudjelovala javnobilježnička prisjednica njezinog ureda OU, te da nikakve okolnosti vezane uz solemnizaciju navedenog ugovora joj nisu poznate. Na pitanje zamjenice punomoćnika tuženika da li prilikom solemnizacije ugovora o kreditu objašnjavaju strankama sve značajke ugovora, te da li utvrđuju da li kod stranke postoje prava i ozbiljna volja za sklapanje ugovora, svjedokinja je odgovorila da ugovor strankama pročitaju, a dodatno objasne i bitne elemente, te nakon što utvrde pravnu i ozbiljnu volju stranaka i njihovu suglasnost obavljaju postupak solemnizacije ugovora.
18. Svjedokinja MU, zaposlenica tuženika, a i pravnog prednika tuženika, na pitanje na kojim je poslovima, na kojoj lokaciji radila 2008., odgovorila je da na poslovima osobnog bankara, u poslovnici Hypo Alpe Adria Bank u [adresa]. Na pitanje da li je sudjelovala kao osobni bankar pri ugovaranju i sklapanju ugovora o kreditu za kupovinu novih motornih vozila u to vrijeme, odgovorila je da je. Na pitanje, a nakon što je je predočen ugovor o kreditu od 26.3.2008., uložen na listovima broj 10 do 17 spisa, da li joj je nakon uvida ovaj ugovor poznat, odnosno da li se sjeća okolnosti sklapanja istog, odgovorila je da ovog se ugovora uopće ne sjeća, da vidi da na njemu nisu njezini potpisi. Na pitanje zamjenice punomoćnika tuženika da li to onda znači da nije sudjelovala u predmetnom ugovornom odnosu, odgovorila je da nije sudjelovala, potpisi nisu njezini. Na pitanje je li prilikom sklapanja ugovora ovakve vrste, znači s valutom u švicarskom franku objašnjavala klijentima sve značajke ugovora, i što ta valutna klauzula za njih znači, odgovorila je da ona se ne sjeća što se tada klijentima govorilo, da načelno može reći da se klijentima prije sklapanja ugovora o kreditu da su se prezentirali dijelovi ugovora, u vidu iznosa kredita, valute kredita, ročnosti, načina otplate i svih nekakvih bitnih dijelova ugovora. Na pitanje je li klijentima objašnjavala da imaju na raspolaganju mogućnost kreditiranja u drugim valutama kao u eurima i kunama, odgovorila je da uvijek su postojale minimalno dvije varijante što se valute tiče, klijent je mogao i tada birati dizanje kredita u švicarskom franku ili u eurima.
19. Tužitelj je saslušan kao stranka iskazao da to je bilo 2008., trebao je kredit za auto, za suprugu je kupio jer ona je trebala za posao auto; da prilikom dolaska u Gala Centar u [adresa], gdje su odabrali auto, dali su 30.000,00 kn predujma, dio rate, ostatak od 63.000,00 kn, na kredit, te da ponuđena im je banka Hypo Alpe Adria u švicarskom franku, da kad su to dogovorili, u auto kući Gala Centar su rekli da budu oni sve s bankom riješili i kad je došao drugi put svi su papiri bili pripremljeni i tam ih je potpisao. Na pitanje svoje punomoćnice da li mu je kod sklapanja ugovora u kreditu bilo rečeno da HNB štiti tečaj eura, a ne švicarskog franka, odgovorio je da ne. Na pitanje zamjenice punomoćnika tuženika tko je otplaćivao predmetni kredit, odgovorio je da on. Na pitanje je li prilikom pregovora i sklapanja ugovora bio obaviješten o svim značajkama tog ugovora o kreditu, odgovorio je da ne. Na pitanje je li pročitao taj ugovor, odgovorio je da da. Na pitanje je li prilikom solemnizacije ugovora o kreditu kod javnog bilježnika bio upoznat sa svim bitnim stavkama tog ugovora o kreditu, odgovorio je da bilježnik je rekao da ako ne bude plaćao ratu, ostat će bez auta, o tome je govorio, o švicarskom franku ni riječi, o tome nitko ništa nije govorio. Na pitanje zašto se odlučio za kredit baš u švicarskom franku, odgovorio je zato jer mu je ponuđeni bio samo švicarski franak u Gala Centru, oni surađuju sa Hypo Alpe Adriom. Na pitanje je li se raspitivao o mogućnostima kreditiranja u drugim valutama, odgovorio je da ne.
20. Nesporno je da je tužitelj potpisao predmetni Ugovor o kreditu. Međutim, nedvojbena je činjenica da je Ugovor o kreditu sačinio upravo tuženik, te da radilo se o tipskom ugovoru, a da tužitelj i tuženik kao ugovorne strane o pojedinačnim odredbama toga Ugovora nisu posebno pregovarali. Naime, uvjet pojedinačnog pregovaranja bio bi ispunjen kada bi tužitelj imao stvarnu mogućnost utjecati na sadržaj odredbi odnosno ishoditi promjenu pojedinih, od strane tuženika ponuđenih odredaba ugovora o kreditu. Nadalje, tuženik nije dokazao da je tužitelju na razumljiv i jasan način pojašnjeno značenje valutne klauzule kojom se otplata kredita veže za valutu CHF.
21. Stoga sud zaključuje kako tuženik nije dokazao da je prilikom ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu tužitelju dao sve relevantne informacije osnovom kojih bi tužitelj bio u mogućnosti donijeti promišljenu odluku o preuzimanju obveza po predmetnom kreditu ugovorenom uz valutnu klauzulu u CHF.
22. Kako se o ugovorenoj valutnoj klauzuli u CHF između stranaka nije pojedinačno pregovaralo, ukazuje se da pri zaključenju predmetnog Ugovora o kreditu tuženik kao trgovac nije ovdje tužitelja kao potrošača informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
23. Naime, banka je i prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, da je rast tečaja CHF u kontekstu uvođenja Eurozone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF, te je još veći i zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a i neizvjestan je iznos i glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti u CHF što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.
24. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio presudu, između ostalih, i u odnosu na tuženika, gdje je utvrđeno da je u razdoblju koje obuhvaća i ugovaranje te vrijeme otplate predmetnog kredita, tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora pravni prednik tuženika kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03 u razdoblju od 01.9.2004. godine do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju koje obuhvaća i ovdje utuženo razdoblje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom pravnog prednika tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora pravni prednik tuženika kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku pravnog prednika tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
25. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je prednje navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju koje obuhvaća i ovdje sporno razdoblje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Revizije podnesene protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odbijene su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2. od 9. travnja 2015.
26. Iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9.4.2015. slijedi da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva.
27. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojoj je prethodila odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/15 od 13. prosinca 2016. kojom je usvojena tužba tužitelja udruge Potrošač i ukinuta odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u točki I. izreke presude i rješenja u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja udruge Potrošač protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u točki I.1. izreke (kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo“) te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak; te odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 575/16-5 od 3. listopada 2017. kojom je isti ukinuo negativnu odluku Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. vezano za valutu, te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje), potvrđena je ranije navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Revizije podnesene protiv ove presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/201717-10 od 14. lipnja 2018. odbijene su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.
28. Nadalje, i prema presudi Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014. čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.
29. U odnosu na primjenu utvrđenja iz parnice "Potrošač" sud ističe da se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na to pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužiteljica i poziva u ovom postupku.
30. Nadalje, odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP) određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
31. Citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.
32. Iako je u konkretnom slučaju kredit po predmetnom Ugovoru o kreditu odobren i realiziran za kupnju vozila, radi se o potrošačkom ugovoru, sklopljenom od strane tužitelja kao fizičke osobe, za kupnju osobnog vozila korištenog za osobne potrebe tužitelja tj. u privatne svrhe. Kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti otplaćeni. Stoga se i na predmetni ugovor primjenjuju utvrđenja iz navedene kolektivne parnice za zaštitu prava i interesa potrošača.
33. Dakle, imajući u vidu naprijed gore označene odredbe ZPP-a i ZZP-a, kao i činjenicu da su ovdje sporne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, u ovom postupku ne bi bilo potrebno utvrđivati da li se o predmetnim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. No, i iz u ovom postupku provedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da se o spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo.
34. Naime, tuženik je u ovom postupku mogao dokazivati da, za razliku od onoga što je utvrđeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, pri sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu nije narušena pravična ravnoteža između prava i obveza stranaka u smislu prethodno navedenih odredbi ZZP/07. Međutim, tvrdnje tuženika da bi odredbe o valutnoj klauzuli u CHF tužitelju bile suštinski razumljive, odnosno da je od strane tuženika tužitelju objašnjeno kakav konkretan rizik preuzima sklapanjem ugovora uz primjenu tih ugovornih odredbi, ostale su nedokazane.
35. Odredbom čl. 55. st. 1. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a isto je bilo određeno i čl. 102. st. 1. ZZP/07 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Naime, svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da tužitelj kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
36. Shodno iznesenom, nedvojbeno je da su ugovorne odredbe iz članka 4. predmetnog Ugovora o kreditu kojima je otplata kredita vezana uz valutu CHF prema tečaju banke, ovdje tuženika, na dan dospijeća anuiteta odnosno na dan plaćanja, nepoštene i time ništetne.
37. Zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa po predmetnom Ugovoru o kreditu restitucijski je zahtjev kao posljedica činjenice da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu vezanu za CHF ništetne. Odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl. 118. ZZP-a govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. ZOO-a i umanjenje nečije imovine, a u konkretnom slučaju tužitelju je plaćanjem anuiteta otplate kredita obračunatih prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.
38. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.
39. U presudi ČUT i BUTK protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Viscaya Argentaria SA u spojenim predmetima C154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
40. Obzirom da je čl. 102. st. 1. ZZP/07 propisano da nepoštena ugovorna odredba je ništava (st. 1.), a da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st. 2.), te odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, znači da predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli, a ništetni dio ugovora ima se načelno smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedene odredbe ne bi postojale.
41. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF prema tečaju tuženika kao kreditora na dan dospijeća obveze, odnosno dan plaćanja. U konkretnom slučaju nije cijeli ugovor ništav već samo gore označene odredbe a bez kojih ugovor može i nadalje egzistirati.
42. Budući je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditima koje je tuženik zaključivao sa korisnicima kredita kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštene, te to na identičan način ustanovljeno i u ovom postupku, zaključuje se da je predmetni ugovor o kreditu protivan citiranim prisilnim propisima i moralu društva, te da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO-a mora platiti zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO-a.
43. Kako je dio ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, a koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule, ništetan, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno takvih ugovornih odredaba Ugovora o kreditu primio, a što je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima. Odredbom čl. 1111. ZOO-a određeno je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kada se vraća stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja. U ovoj pravnoj stvari tuženik je kao stjecatelj nepošten od samog dana sklapanja Ugovora o kreditu jer je, kako je prethodno rečeno, utvrđeno da je riječ o nepošteno ugovorenoj valutnoj klauzuli.
44. Nalazom i mišljenjem sudskog vještaka Matije Mikaca utvrđeno je da je tokom razdoblja otplate kredita korisnik, ovdje tužitelj, preplatio obaveze u odnosu na početni tečaj u iznosu od 19.290,41 HRK (2.560,29 EUR prema fiksnom tečaju konverzije), a datumi nastanka pojedinih razlika su specificirani po datumima dospijeća.
44.1. Saslušan na raspravi kod suda imenovani je sudski vještak u potpunosti ostao pri svojem nalazu i mišljenju, te se očitovao da vještačenje je provedeno samo vezano uz promjene tečaja, te nisu uzimane u obzir razlike koje su nastale temeljem promjena kamatnih stopa, te da u nalazu nije koristio početnu kamatnu stopu, nego promjenjivu kamatnu stopu koju je koristio i tuženik. Na pitanje zamjenice punomoćnika tuženika na koji način je vršio izračun prilikom izrade nalaza i mišljenja odgovorio je da preplata u obračunu proizlazi kao razlika iznosa anuiteta u kunama koristeći tečaj na datum isplate kredita, u odnosu na tečaj po kojem je pojedini anuitet naplaćen. Na pitanje je li u svojem izračunu utvrdio postojanje razdoblja u otplati predmetnog ugovora o kreditu u kojem je tužitelj namirivao manje iznose od onih navedenih u početnom otplatnom planu, odgovorio je da je, da u nalazu na str. 3 u obračunskoj tablici su vidljivi negativni iznosi, te da i konačni iznos također uključuje i razdoblje kad je tečaj bio niži od početnog.
45. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje imenovanog sudskog vještaka, jer je dan stručno i objektivno, na temelju dokumentacije u spisu i u skladu s povjerenim mu zadatkom vještačenja. Nadalje, sve primjedbe tuženika na pisani nalaz i mišljenje vještaka otklonjene su danim usmenim iskazom vještaka, dok su primjedbe tuženika koje se odnose na pravna pitanja već prethodno raspravljena kako je prednje obrazloženo.
46. Nedvojbeno je da je tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevom povisio tužbeni zahtjev u odnosu na prvobitni tužbeni zahtjev iz tužbe, budući je tužbenim zahtjevom iz tužbe potraživao isplatu iznosa od 2.507,30 EUR, a konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, i to sukladno u ovom postupku provedenom financijskom vještačenju, potražuje isplatu iznosa od 2.560,29 EUR, te da to povišenje tužbenog zahtjeva predstavlja preinaku tužbe u smislu odredbe članka 191. st. 1. ZPP-a.
47. No, prema Zaključku poslovni broj Su IV-162/2021 sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. studenog 2021. u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.
48. Shodno iznesenom, osnovan je zahtjev tužitelja za isplatu utuženog iznosa od 2.560,29 EUR.
49. Tužitelju na navedeni iznos glavnice pripada pravo na isplatu zatezne kamate, od dospijeća pojedinačnih mjesečnih preplaćenih iznosa, sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a, do isplate, po stopi propisanoj odredbama članka 29. st. 2. i 8. ZOO-a.
50. Kod instituta stjecanja bez osnove zakon ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a, koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.
51. Zastara ovdje utužene novčane tražbine nije nastupila jer je u ovom slučaju tužitelj kao vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje novčane obveze tek kad se utvrdi da su sporne odredbe ugovora ništetne (čl. 215. st. 1. ZOO-a).
52. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je u Zaključku sa svoje sjednice od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda održanoj 31. siječnja 2022. dano je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi CHF (Broj: Su-IV-33/2022-2), prema kojem ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba prednje navedena pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
53. Shodno iznesenom, ništetnost ugovornih odredbi ugovora o kreditu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i u odnosu na valutu CHF pravomoćno je ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, i to glede ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.
54. Nadalje, Građanski odjel Vrhovnog suda RH na svojoj drugoj sjednici održanoj 27. svibnja 2024. donio je pravno shvaćanje Su-IV-123/2024-5 pod točkom 2. koje glasi: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“
55. Obzirom da je tužba tužitelja podnesena dana 7. travnja 2023., a kojom tužbom, kao i končano postavljenim tužbenim zahtjevom, tužitelj potražuje isplatu preplaćenog po predmetnom kreditu samo po osnovi promjene tečaja CHF, po tuženiku istaknuti prigovor zastare je u cijelosti neosnovan.
56. Na temelju svega iznesenoga usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.560,29 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kako je to odlučeno u točci I. izreke.
57. O naknadi troškova ovog postupka odlučeno je temeljem odredbi članka 164. i članka 154. st. 1. ZPP-a, a u svezi s člankom 155. ZPP-a, te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23 – dalje: Tarifa).
57.1. Tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe od 7.4.2023. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. Tarife), sastava podneska od 14.6.2023. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 24.10.2023. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 17.1.2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), sastava podneska od 27.9.2024. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8. t. 4. Tarife), sastava podneska od 14.1.2025. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8. t. 4. Tarife), sastava podneska od 5.2.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 16.6.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife/23), zastupanja na ročištu od 25.7.2025. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. t. 3. Tarife/23), poreza na dodanu vrijednost na ukupni iznos od 1.400,00 EUR, po stopi od 25%, u iznosu od 350,00 EUR (Tbr. 42. Tarife / Tbr. 46. Tarife 23), trošak preliminarnog vještačenja u iznosu od 100,00 EUR, predujma za sudsko vještačenje u iznosu od 249,78 EUR, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 35,76 EUR, sveukupno 2.135,54 EUR.
57.2. Tužitelju nije priznat traženi trošak sastava podneska od 23.10.2024., jer se o ponovno dostavljenom istom podnesku od 27.9.2024., a trošak sastava kojeg je podneska tužitelju priznat.
57.3. Shodno prednje iznesenom, naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 2.135,54 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja s kojim je danom visina troškova utvrđena, pa do isplate, po stopi propisanoj odredbama članka 29. st. 2. i 8. ZOO-a.
Čakovec, 25. srpnja 2025.
Sutkinja:
Sandra Oletić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od petnaest dana od dana objave presude, putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.
O tom obavijest:
1. tužitelj po punomoćnici
2. tuženik po punomoćniku
