Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska ul. br. 31

Poslovni broj: P-255/2019-31

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vukovaru, po sucu Mariji Knežević Karamijatović, kao sucu pojedincu, u građanskopravnoj stvari tužitelja ŽĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupan po punomoćniku Martini Alagić, odvjetnici u [adresa] protiv Privredne banke Zagreb d.d., OIB 02535697732, [adresa], 10000 Zagreb zastupani po punomoćnicima, odvjetnicima iz OD Leko & partneri d.o.o Zagreb, radi isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave održane u nazočnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i Sanjina Piljića, odvjetnika u Vukovaru, kao zamjenika punomoćnika tuženika 12. lipnja 2025., na osnovi čl. 335. Zakona o parničnom postupku, 25. srpnja 2025.

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 02535697732, da tužitelju ŽĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 7.760,19 eura (slovima: sedamtisućasedamstošezdeseteuraidevetnaestcenti) sa zateznim kamatama koje na iznos od 7.675,10 eura teku od 01.10.2015. do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. sa sjedištem u [adresa]., OIB: 02535697732, da tužitelju ŽĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.688,50 eura (slovima: dvijetisućešestoosamdesetosameuraipedesetcenti) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 25. srpnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu iznad dosuđenog iznosa, zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbija kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u cijelosti kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika 7. lipnja 2019. podnio tužbu ovom sudu radi isplate. U tužbi navodi da su tužitelj i tuženik 11. prosinca 2006. zaključili Ugovor o kreditu, broj: 9012157997, koji je potvrđen 12. prosinca 2006. od strane javnog bilježnika Bore Arambašića iz [adresa] pod brojem OU-1019/06 prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 73.661,35 CHF prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važećem na dan korištenja kredita, da je predmetnim ugovorom ugovoren rok otplate kredita od 318 mjeseci na način da kredit otplaćuje kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima, da je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva „sukladno odluci Banke o kreditiranju građana", a koja se sa početnih 4,30% godišnje, tokom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužitelja. Tužitelj nadalje navodi i da mu tuženik prilikom zaključenja ugovora o kreditu nije pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF, odnosno o rizicima vezanim uz rast tečaja CHF u odnosu na kunu, da je tečaj CHF u odnosu na kunu porastao tijekom otplate kredita i do 50% u odnosu na početno ugovoreni tečaj, da je tuženik u ugovor o kreditu ugradio odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to na osnovu jednostrane odluke tuženika, a o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, kao i odredbe kojima je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao trgovac tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, da su takve odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja te su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja slijedom čega su protivne kogentnim odredbama članka 81. i 82 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 i dr.) te članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.), koji su bili na snazi kako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, tako za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 102. Zakona o zaštiti potrošača).

1.1.Nadalje, tužitelj navodi da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj: Pž-7129/13-4, od 13.06.2014. godine utvrđeno kako je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, da je presudom Visokog trgovačkog suda RH, broj: Pž- 6632/2017-10 od 14.06.2018. godine u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima.

1.2. Nadalje tužitelj navodi da je tuženi sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ponudio tužitelju mogućnost konverzije Ugovora iz valute CHF u valutu EUR, da je tužitelj prihvatio takav prijedlog i s tuženikom 14. prosinca 2015. zaključio dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita u valutu EUR, da je u provedenoj konverziji utvrđena nova nedospjela glavnica u kunskoj protuvrijednosti od 37.895,87 EUR-a kojim utvrđenjem su ugovorne strane uredile isključivo svoj budući ugovorni odnos od dana konverzije pa nadalje. Utvrđenje nove glavnice ne predstavlja obeštećenje tužitelja radi ništetnih ugovornih odredbi koje su predmet ove tužbe. Nadalje navodi da u konverziji tuženik nije u cijelosti priznao tužitelju preplaćeni iznos nastao kao posljedica ughovaranja ništetnih odredbi promjenjive kamatne stope i valute CHF nego samo manji dio u iznosu od 23.423,37 kn, kao i da u vrijeme zaključenja Aneksa Ugovora o kreditu nije još bila donesena odluka VTS RH broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovaranja valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF.

1.3. Obzirom da je pravomoćnim presudama VTS-a utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10.09.2003. -31.12.2008. godine, kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.01.2004. -31.12.2008. godine, to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi ugovora, s općim zastarnim rokom od 5 godina. Tužitelj se poziva na shvaćanje revizijskog suda (Rev- 2245/17 od 20.03.2018. godine) koje govori da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05., te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Nadalje, poziva se na čl. 1111. ZOO-a, prema kojemu „kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.“. Sukladno st. 3. istog članka „obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala“. Također navodi da je čl. 502. c Zakona o parničnom postupku propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je prvenstveno istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti navodeći da je prema sporazumu stranaka iz čl. 11. Ugovora o kreditu za predmetni spor mjesno nadležan sud prema sjedištu podružnice Banke u kojoj je sklopljen ugovor o kreditu, dakle Općinski sud u Osijekum, da je temeljem članka 59. ZPP-a za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem području se ta poslovna jedinica nalazi. Obzirom da je sud općemjesne nadležnosti sud sjedišta tuženika odnosno Općinski građanski sud u Zagrebu, te da je poslovna jedinica tuženika koja je s tužiteljem zaključila ugovor podružnica tuženika koja se nalazi u Osijeku, evidentno je osnovan prigovor mjesne nenadležnosti Naslovljenog suda.

2.1. Tuženik dalje navodi da su tužba i tužbeni zahtjev neuredni i nepodobni za postupanje obzirom da se tužbeni zahtjev ne temelji na dokumentaciji priloženoj uz tužbu, niti osnovanost istog proizlazi iz argumentacije iznesene u historijatu tužbe, da je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti prestao postojati, obzirom da je tužitelj s tuženikom prvenstveno 2015.g. sklopio Dodatak ugovoru o kreditu sukladno izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), a kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR.

2.2. Tuženik ističe da su sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija tužitelju priznate sve uplate po osnovnom kreditu koji je predmet ovog postupka, te mu je za iznos istih umanjena ukupna masa kredita, stoga postavljanjem ovakvog tužbenog zahtjeva tužitelj ide za tim da dva puta naplati jedan te isti iznos (jednom po osnovi konverzijskog obračuna, a drugi puta po osnovi ovopredmetne tužbe), da je Vrhovni sud RH je u svojoj odluci Gos-1/2019, utvrdio da su sklopljeni Dodaci kojima je izvršena konverzija zakoniti i pravno valjani, slijedom čega ne postoji pravna osnova bilo kakvog potraživanja koje bi, po mišljenju tužitelja, proizlazilo iz takvog pravnog posla koji je u potpunosti u skladu sa zakonom, da iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna, a posebno ne može biti ništetan cijeli ugovor o kreditu;, da su konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom ugovoru, određene na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu, pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva; da nijedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate; da je u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje upravo promjenjive a ne fiksne kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom; te je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem, tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom mijenjanja kamatne stope.

Tuženik ističe i prigovor zastare.

3. Prije svega, prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda istaknut od strane tuženika sud je ocijenio neosnovanim radi čega ga je i odbio rješenjem donesenim na pripremnom ročištu 18. veljače 2025.

3.1. Nesporno je da je ugovorom o kreditu ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta podružnice Banke, a što je u skladu s odredbom čl. 70. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje u tekstu: ZPP). Pored toga, nesporno je da je predmetna odredba o ugovaranju mjesne nadležnosti za sporove koji bi mogli proizaći iz istog ugovora o kreditu odredba koja je sadržana u naprijed pripremljenom obrascu ugovora o kreditu i da se stoga o takvoj odredbi nije pregovaralo prije sklapanja ugovora. Radi toga je nužno na odgovarajući način primijeniti odredbu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007, 79/2007; dalje u tekstu: ZZP/03), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, kojom je odredbom propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

3.2. Nadalje, odredba čl. 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19) koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) sadrži takvu istu regulativu.

3.3. Sukladno čl. 3. citirane Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetima u dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Iz odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor o tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi. O tome je svoje stajalište izrazio i Sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98.

3.4. Obzirom da po ocjeni ovog suda o odredbi čl. 11. predmetnog ugovora o kreditu, kao odredbi unaprijed formuliranog ugovora, stranke nisu posebno pregovarale, slijedom čega tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj takve odredbe, nesporno je da ta odredba dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer bi on iz mjesta svog prebivališta u [adresa] radi zaštite svojih prava u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u mjestu sjedišta podružnice banke, odnosno u Osijeku bio izvrgnut dodatnim troškovima, te potrebi ulaganja dodatnog vremena, što svakako uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora dovodi do toga da bi ostvarenje njegovog prava bilo otežano u slučaju primjene ugovorene nadležnosti. Također, prema zaključku sa sjednice Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su-IV-308/20, od 5. studenog 2020., zauzeto je shvaćanje da se prorogacijska klauzula u korist registriranog sjedišta banke ima smatrati da je ništetna ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je između ostalog zauzeto shvaćanje da se tom prilikom mora imati u vidu kako vrijednost predmeta spora, ali isto tko i udaljenost između prebivališta tužitelja tj. potrošača i sjedišta tuženika tj. banke, mogućnost dolaska na sud i slično. Primjenom sporne ugovorne odredbe tužitelj bi bio onemogućen i na ostvarenje prava na mjesnu nadležnost suda temeljem čl. 19.l. st.1 Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16) kojom je propisano pravo potrošača na pokretanje postupka pred sudom mjesta njegovog prebivališta u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu, a na kojoj odredbi tužitelj očito zasniva svoje pravo na pokretanje postupka pred prvostupanjskim sudom slijedom čega je ovaj sud utvrdio kako je mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, te je upravo iz tog razloga i odbijen kao neosnovan istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda od strane tuženika.

4. Rješenjem ovog suda broj P-255/2019-17 od 5. ožujka 2025., određeno je izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku Ivanu Šnajderu iz Županje na okolnost utvrđenja razlike stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema prvom otplatnom planu i početnom tečaju prema kojem je kredit isplaćen tužitelju i to za vremenski period od 1. siječnja 2009. do 30. rujna 2015. (konverzija) te isto umanjiti za novčani iznos priznat u konverziji u skladu sa člankom 171., 172. i 202. ZOO-a (NN 35/05 i dr.) kojima je određen način prijeboja kod više obveza i redoslijed uračunavanja kamata. Vještak se trebao očitovati i o tome je li konverzija provedena sukladno zakonu, odnosno na okolnost ispravnosti konverzije te pri izračunu uzeti u obzir i tzv. negativne razlike.

5. Tužitelj je nakon provedenog vještačenja u pisanom podnesku zaprimljenom kod ovog suda 18. travnja 2025. specificirao tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka te zatražio da mu tuženik isplati iznos od 85,09 eura, te iznos od 7.675,10 eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01.10.2015. godine pa do isplate.

6. U podnesku od 12. svibnja 2025. tuženik ističe kako se protivi preinaci tužbenog zahtjeva, a kako je to učinjeno podneskom tužitelja od 17.04.2025. godine, ističe kako sukladno čl.190. Zakona o parničnom postupku nakon dostave tužbe tuženiku, za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika, a koji pristanak tuženik uskraćuje, budući se isti već upustio o raspravljanje o prvotnoj glavnoj stvari te posebno ističe prigovor zastare protiv povećanog dijela tužbenog zahtjeva.

7. Nesporno je da je tužitelj nakon zaključenja prethodnog postupka podneskom od 18. travnja 2025. nakon provođenja dokaza knjigovodstveno – financijskim vještačenjem promijenio tužbeni zahtjev na način da umjesto iznosa od 41.097,63 kune postavljenog u tužbi potražuje iznos od ukupno 7.760,19 eura s kamatama koje teku na iznos od 7.675,10 eura od 1. listopada 2015. do isplate.

8. S obzirom na gore navedeno proizlazi da je tužitelj u smislu odredbe čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 26/91, 34/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 78/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – u daljem tekstu ZPP) izvršio preinaku tužbe povećanjem postojećeg zahtjeva za isplatu. Tuženik se toj preinaci protivio, a kako je to naveo u podnesku od 12. svibnja 2025.

8.1. Člankom 190. st. 2. ZPP-a propisano je da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, dok je stavkom 3. istoga članka propisano da je nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Stoga je sud na glavnoj raspravi 12. lipnja 2025. temeljem citiranih odredbi čl. 190. st. 2. i 3. ZPP-a uz, unatoč protivljenju tuženika dopustio preinaku uz napomenu da je tek s provođenjem financijsko knjigovodstvenog vještačenja utvrđen preplaćeni iznos. Ovdje valja istaknuti i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske 26. studenoga 2021. na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem: Su IV – 162/2021 donio zaključak: „U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.“

9. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao Ugovor o kreditu broj 9012157997 od 11. prosinca 2006. (list 9-14 spisa), Dodatak ugovoru o kreditu broj 9012157997 od 14. prosinca 2015. (list 15-21 spisa), knjigovodstvenu karticu (list 22- 31 spisa), otplatnu tablicu s prikazom efektivne kamatne stope (list 32-34 spisa), plan otplate (list 35-42 spisa), nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja (list 152-162 spisa), saslušao je tužitelja u svojstvu parnične stranke i vještaka Ivana Šnajdera. Tuženik je na glavnoj raspravi 12. lipnja 2025. naveo da odustaje od dokaznog prijedloga za saslušanje osobnog bankara.

10. Predmet spora predstavlja tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži isplatu novčanog iznosa preplaćenog zbog ništetnih odredbi ugovora o kreditu broj 9012157997 od 11. prosinca 2006., a koje se odnose na način promjene kamatne stope i ugovaranje valutne klauzule CHF zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

11. Prije svega, valja istaknuti da je obveza suda da po službenoj dužnosti pazi na ništetnost, a koja obveza proizlazi iz odredbe čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, u daljnjem tekstu ZOO), radi čega je sud u konkretnom slučaju dužan provesti kontrolu ništetnosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima kao i ocjenjivati jesu li u konkretnom slučaju odredbe ugovora o valutnoj klauzuli nepoštene.

12. Nadalje prema odredbi čl. 502 a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. U stavku 2. istog članka navodi se da interesi iz stavka 1. tog članka mogu biti interesi između ostalog potrošački koji su zakonski zajamčeni i koji moraju biti teže povrijeđeni ili ozbiljno ugroženi djelatnošću odnosno općenito postupanjem osobe protiv koje se tužba podnosi. Odredbom čl. 502. b. ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502 a ZPP-a, dok je čl. 502 c propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502a st.1. ZPP-a, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13. Na osnovi provedenog dokaznog postupka i to prije svega uvidom u Ugovor o kreditu broj 9012157997 od 11. prosinca 2006. (list 9-14 spisa), nesporno je da su tužitelj i tuženik 11. prosinca 2006. zaključili Ugovor o kreditu, broj: 9012157997, koji je potvrđen 12. prosinca 2006. od strane javnog bilježnika Bore Arambašića iz [adresa] pod brojem OU-1019/06, prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 73.661,35 CHF s tim da se isti kredit isplaćivao u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, da je ugovor o kreditu zaključen na rok otplate od 318 mjeseci, da je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, a da je ona na dan zaključenja ugovora o kreditu iznosila 4,30%, s tim da je člankom 4. istog ugovora o kreditu ugovoreno da se ona može mijenjati u skladu sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a da je čl. 7. istog ugovora o kreditu određeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, te da je isti kredit odobren u svrhu kupnje stambenog objekta.

13.1. Nesporno je da su tužitelj i tuženik 14. prosinca 2015. zaključili Dodatak ugovoru o kreditu broj 9012157997 od 14. prosinca 2015. (list 15-21 spisa),temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br. 102/2015 ) i time je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR , kojim je tužitelj, kao korisnik kredita prihvatio konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR te su stranke utvrdile da nakon provedene konverzije iznos preostale neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. iznosi 37.895,87 eura, da iznos preplate iznosi 3.066,89 eura, da je u prijelaznom razdoblju od 30. rujna 2015. do sklapanja Dodatka vršena otplata kredita sukladno otplatnom planu važećem za otplatu kredita denominiranog u kune s valutnom klauzulom u CHF te da razlika u prijelaznom razdoblju između uplaćenog iznosa i iznosa za uplatu anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđenog novim otplatnim planom iznosi 54,86 eura te se smatra preplatom. Također su utvrdili da ukupni iznos preplate iznosi 3.121,25 eura te da će se taj iznos koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli EUR koji će dospijevati nakon sklapanja Dodatka na način da će se sukcesivno kod plaćanja budućeg anuiteta iznos 50% dospjelog anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenog novim otplatnim planom namirivati preplatom sve dok se ista u potpunosti ne iskoristi, a da za to razdoblje preostalih 50% iznosa dospjelog anuiteta plaća Korisnik kredita. Također je utvrđeno da nakon sklapanja Dodatka preostali iznos neotplaćene glavnice iznosi 37.684,88 eura koji se uvećan za kamatu Korisnik kredita obvezuje isplatiti u 211 jednakih mjesečnih anuiteta prema novom otplatnom planu te da mjesečni anuitet iznos 279,26 eura.

13.2. Dakle, nesporno je da su stranke tim Dodatkom izmijenile ugovorne odredbe u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, dospjelih redovnih kamata, dospjelih zateznih kamata i dospjelih troškova na način da su kredit konvertirali u valutu EUR.

13.3. Uvidom u knjigovodstvenu karticu (list 22-31 spisa), otplatnu tablicu s prikazom efektivne kamatne stope (list 32-34 spisa), plan otplate (list 35-42 spisa), utvrđeno je da se tijekom razdoblja otplate visina tečaja CHF u odnosu na kunu mijenjala cijelo vrijeme otplate kredita, te da se i kamatna stopa mijenjala zbog čega se mijenjala i visina anuiteta koji je tužitelj bio obvezan plaćati, tako da je došlo do povećanja u otplati mjesečnih anuiteta u odnosu na početni anuitet.

13.4. Nadalje, nesporno je da je Udruga Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb pokrenula 04. travnja 2012. pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak protiv osam banaka između ostalih i protiv tuženika radi zaštite kolektivnih interesa potrošača glede nepoštenih ugovornih odredbi samih ugovora te nepoštene prakse banaka u odnosu na ugovaranje valutne klauzule i na ugovaranje promjenjive kamatne stope.

13.5. Nadalje je nesporno da je presudom Trgovačkog sudu u Zagrebu P- 1401/2012 od 04. srpnja 2013. utvrđeno je da je između ostalog i tužena banka u razdoblju od 01.01.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača , a koje povrede traju i nadalje, kao i da je povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i u ugovoru utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03).

13.6. Također je nesporno da je presudom Visokog trgovačkog suda Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu promjenjive kamatne stope, a presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. oznake Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. presuđeno je da se odbijaju žalbe tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. i 7. izreke kojim je utvrđeno da je između ostalog i tuženik u razdoblju od 01. 01. 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 93/03) u razdoblju od 01.01.2004. do 06.08.2007. i to čl. 81., 82. i 90., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12. 2008., a koja povreda traje i nadalje. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019., potvrđene su naprijed citirane presude trgovačkih sudova P-1401/12 od 04. srpnja 2013. i Pž- 6632/2017 od 14. 06.2018., odnosno odbijene su revizije tuženih banaka.

14. Sporno je među parničnim strankama pripada li pravo tužitelju na preplaćeni iznos po predmetnom Ugovoru posebice uzimajući u obzir provedenu konverziju kredita te je li nastupila zastara tražbine tužitelja.

14.1. Sporno je među parničnim strankama primjenjuju li se na predmetni spor pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. oznake P-1401/12, Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13.06.2014., Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. 06.2018. presuda Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015., kao i presuda i rješenje Vrhovnog suda RH Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019.

14.2. Sporna je među strankama i visina odnosno način na koji tužitelj predlaže da se utvrdi eventualna preplata temeljem odredbi ugovora o kreditu za koje on tvrdi da su ništetne.

15. Tužbeni zahtjev je osnovan.

16. Prema zauzetom shvaćanju Ustavnoga suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj U-III/3581/2021, od 30. lipnja 2022. o dosegu pravomoćnosti presude koja je donesena u kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača, odnosno da su u tom sporu pravomoćno utvrđene okolnosti o nerazumljivosti ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima o općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne informacije davale banke; o nemogućnosti pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju, te je posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama, odnosno da predmet dokazivanja u tom postupku nije bilo utvrđivanje jesu li točno određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora o kreditu davane odgovarajuće obavijesti o odredbama toga ugovora, to je iz tog razloga, a s obzirom da je tuženik u odgovoru na tužbu navodio da je tužitelj prilikom ugovaranja kredita upozoravan na valutni rizik i na mogućnost promjene kamatne stope, ali da je unatoč tome pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu, sud proveo dokaz saslušanjem tužitelja u svojstvu parnične stranke, dok je tuženik odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje svjedoka osobnog bankara.

17. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni kredit podigao kod PBZ d.d. čiji je bio klijent, da je kredit podigao radi kupnje obiteljske kuće odnosno rješavanja stambenog pitanja, da mu je ponuđen kredit u valuti CHF jer je bio najpovoljniji, te mu je rečeno da zbog svojih primanja ne može podići kredit u valuti EUR. Također je htio kraći rok otplate, no u banci su mu rekli da mora biti duži. U banci ga nisu upozoravali na rizike sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i s promjenjivom kamatnom stopom nije pregovarao o pojedinim ugovornim odredbama, tekst ugovora je pročitao i razumio koliko je moga. Naveo je da su mu poznati pojmovi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope te je bio svjestan da anuiteti mogu varirati ali ne u toj mjeri kako je bilo. Rata je u početku iznosila oko 1.200,00 kn, a kasnije je narasla skoro i do 3.000,00 kn. Ponuđena mu je konverzija kredita, na koju je pristao jer mu je to bilo povoljnije odnosno rata je bila manja. Kredit je uspio otplatiti u cijelosti prije 4-5 godina. Nije mogao utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, jer je tekst bio unaprijed pripremljen te ga je u banci potpisao. Također je naveo da u vrijeme podizanja kredita nije bio vlasnik trgovačkog društva, obrta niti je koristio porezne olakšice, da mu u banci nitko nije objasnio da bi se prihvatom konverzije odrekla potraživanja temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te on tako što ne bi ni prihvatio, odnosno nije se toga odrekao, te da ne bi sklopio takav ugovor o kreditu da je znao da će se tako što dogoditi. Naveo je i da nije prigovarao ponuđenom izračunu konverzije, da je dobio papire poštom te da mu nije ništa bilo sporno, vidio je da je izračunata neka preplata te nije prigovarao jer je bio sretan što će mu rata biti manja. Prije ovog ugovora o kreditu imao kredit za auto s valutnom klauzulom u eurima, te je naveo da ne zna što utječe na promjenu tečaja valute.

Iz iskaza tužitelja kojeg ovaj sud prihvaća kao istinitog i uvjerljivog proizlazi kako tužitelj od strane tuženika nije upozoren na valutni rizik i mogućnost promjene kamatne stope.

18. U konkretnom slučaju upravo je na tuženiku teret dokaza da je u postupku koji je prethodio zaključenju predmetnog ugovora upozorio tužitelja na metodologiju promjene kamatne stope i rizike fluktuacije tečaja CHF i koliko će konkretno mjesečni anuiteti porasti. Tuženik u ovom postupku nije uspio dokazati navedeno, imajući u vidu da je odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje svjedoka osobnog bankara, a da iz iskaza tužitelja saslušanog u svojstvu parnične stranke slijedi da ga prilikom pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu u banci nisu upozorili na rizike sklapanja takvog ugovora odnosno na mogućnost da bi rata mogla toliko rasti uslijed promjene tečaja i kamatne stope. S obzirom da tuženik nije ponudio niti jedan drugi dokaz, slijedi da takva upozorenja i informacije nije pružio tužitelju, a što je dovelo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama parničnih stranaka na način da su obveze tužitelja značajno porasle.

19. U odnosu na primjenjivost pravnih utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" na predmetni spor, valja navesti da ranije citirane presude trgovačkih sudova i Vrhovnog suda RH, odnosno presude u kolektivnom sporu imaju učinak i na ugovor kreditu za adaptaciju stambenog objekta sklopljen između stranka ovog postupka 11. prosinca 2006., u razdoblju na koje se odnosi presuda iz kolektivne tužbe.

20. Odluka o kolektivnom sporu na osnovi odredbe čl. 502c ZPP-a obvezujuća je za sudove u pojedinačnim postupcima, odnosno sud je vezan za utvrđenja u kolektivnom sporu i dužan ih je primijeniti. Naime, odredbom čl. 502 c Zakona o parničnom postupku propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502a st.1. ZPP-a, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Ovo je značajno zbog toga što potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena i promjenom tečaja CHF došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu.

21. U obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 (str. 62) navodi se kako se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke odnosno kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, naknade štete, izmjene ugovora i sl. mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa. Na navedeni način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne zaštite koju pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove. Navedeno stajalište je u skladu s odredbom čl. 138a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i dr. – dalje ZZP) koji propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1 ovoga zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja je uzrokovana postupanjem tuženika (koje obuhvaća i povrede učinjene kod potrošačkog kreditiranja).

22. Vrhovni sud RH je u svojoj odluci broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju se jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovo utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedene odredbe čl. 502 c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15- Dalje ZZP) vezanost za postojanost povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Vrhovni sud Republike Hrvatske u istovjetnoj pravnoj stvari u rješenju Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. kojim je prihvatio reviziju tužitelja i ukinuo presudu Županijskog suda u Osijeku ističe da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

23. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

24. Na temelju ugovora o kreditu i ostale dokumentacije koja je pročitana u dokaznom postupku, sud je utvrdio da je ugovorna odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

25. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, a i zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznate su bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka.

26. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o kreditima kao predmetni ugovor su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO) općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužni međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.

27. Ocjenjujući ugovornu odredbu čl. 7. predmetnog ugovora o kreditu s obzirom na sve naprijed navedeno ovaj sud zaključuje da su takve odredbe za tužitelja kao prosječnog klijenta banke nerazumljive jer mu nisu na valjan način objašnjeni posljedica i doseg takvih ugovornih odredbi kao potrošaču, dok je banka kao trgovac bila svjesna rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF. Stoga je za navedene odredbe valjalo utvrditi da su nepoštene i ništetne primjenom naprijed navedenih odredbi Zakona o zaštiti potrošača.

28. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, u čl. 4. ugovora ugovoreno je da iznosi 4,30 % godišnje i da je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana. Očigledno je iz citirane odredbe da o istoj ugovorne strane nisu pregovarale, da ne postoje parametri poznati korisniku kredita koje će banka primjenjivati prilikom promjene ugovorene kamatne stope što stvara neravnotežu u pravima i obvezama i da tuženik može ugovorenu kamatu mijenjati isključivo na temelju svojih odluka. Stoga je opravdano takvu odredbu ocijeniti nepoštenom i sukladno naprijed citiranim odredbama Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/07) i ništetnom.

29. Naprijed navedene odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji se primjenjuje u predmetnom slučaju s obzirom na dan zaključenja osnovnog ugovora, jednako kao i kasnije odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.) koji je bio na snazi za vrijeme otplate kredita, odnosno sada važeći Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14 i dr) formuliraju pojam nepoštene ugovorne odredbe, okolnosti koje se uzimaju u obzir prilikom ocjene ugovora, nedopuštenost ocjene pojedinih odredaba ugovora te posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe, a implementirane su putem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Riječ je o Direktivi kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača. Odredba čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača u sebi sadrži implementiranu odredbu čl. 3. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima koji sadrže test nepoštenosti i ukazuje na elemente i postupanja koja nacionalni sudovi moraju provoditi unutar kontrole nepoštenosti koje je Europski sud tumačio u nizu svojih odluka.

30. Zaštita koju pruža Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluge što se tiče pregovaračke snage i razine informacija iz presude Europskog suda C-194/14 od 17. srpnja 2014 i dr. prvi uvjet unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredaba o kojim se nije pojedinačno pregovaralo. Radi se o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču ili drugoj ugovornoj strani uvjete u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači najčešće ne mogu utjecati. Drugi bitan element koji dovodi do neravnopravnosti stranka predstavlja sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa što proizlazi iz niza odluka npr. presude suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013. i dr.

31. Uzimajući u obzir odredbu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača slijedi zaključak da odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u ovom slučaju nisu bile jasne, uočljive i lako razumljive, a isto se odnosi i na primjenu Općih uvjeta poslovanja tuženika, a koji pojam predstavlja izraz načela transparentnosti sadržan u čl. 4. st. 2. i 5. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te točke 20 uvodne izjave koja propisuje: "Budući da se ugovori trebaju sastavljati jasnim, razumljivim jezikom, potrošač bi zapravo morao dobiti mogućnost da pregleda njegove odredbe i, u slučaju kakvih dvojbi, trebalo bi prevagnuti ono tumačenje koje je za potrošača najpovoljnije". Transparentnost pretpostavlja da ugovorne odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma već i sastavne dijelove, te razumijevanja funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezični izričaj odnosi (presuda Europskog suda C-96/14 ČĐ od 23. travnja 2015.).

32. Iz svih navedenih razloga kao i obveze provođenja kontrole ništetnosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima po službenoj dužnosti ovom sudu je bilo dopušteno ocjenjivati jesu li odredbe konkretnog ugovora o kreditu glede valutne klauzule i promjenjive kamatne stope poštene.

33. Provođenjem kontrole ništetnosti utvrđeno je postojanje djelomične ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u dijelu u kojem se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu s napomenom da takva ništetnost ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora obzirom da isti može opstati i bez takve djelomične ništetnosti u opsegu visine tečaja koji je prvotno ugovoren (čl. 324. st. 2. ZOO.) Obzirom da je posljedica takve ništetnosti dužnost vraćanja onog što je primljeno na temelju takvog ugovora (čl. 323. st. 1. ZOO) tuženik je dužan tužitelju vratiti novčani iznos preplaćen radi promjene tečaja CHF, a kako je to tužbom i zatraženo.

34. Svrha proglašenja ugovorne odredbe nepoštenom, a slijedom toga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da potrošač stekne pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa.

35. Što se tiče konverzije kredita, odnosno nesporno između stranaka 14. prosinca 2015. sklopljenog Dodatka ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' 102/2015 ), kojim je tužitelj, kao korisnik kredita prihvatio konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR valja reći da sklapanje tog Dodatka nije od utjecaja na rješavanje ovog spora, jer tim Dodatkom parnične stranke nisu sporazumno dogovorile način rješavanja ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, jer tuženik nije priznao niti je pregovarao o ništetnosti ugovornih odredbi te povratu svega što je stečeno bez osnove pa se ne može govoriti da bi sklopljeni Dodatak kojim je provedena konverzija kredita u valutu EUR imao značenja za ovaj postupak, s time da taj Dodatak ne rješava pitanje preplaćenih kamata i valute u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja tuženika, kakvo postupanje je utvrđeno ništetnim u ranije spomenutim pravomoćnim odlukama donesenim od strane Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske te dodatno potvrđeno od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

36. Također razlog zbog kojeg spomenuti Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i Dodatak koji su parnične stranke sklopile nije u vezi sa predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelja, je u tome da se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, odnosno da niti jedna odredba toga zakona ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose medu strankama, dakle nije prestala izvanugovorna obveza tuženika na ime vraćanja stečenog bez osnove, odnosno da sklapanje Dodatka ne znači da je korisnik kredita u potpunosti obeštećen po osnovi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope pa da posljedično tome ne bi imao pravni interes za vođenje parnice.

37. U vezi predmetnog Dodatka kojim je provedena konverzija kredita u valutu EUR za navesti je da je sud na temelju pisanog i usmenog nalaza i mišljenja sudskog vještaka Ivana Šnajdera utvrdio da je konverzija u konkretnom slučaju izračunata pravilno i sukladno odredbama ZIDZPK. U takvoj pravnoj i činjeničnoj situaciji valja prihvatiti pravno shvaćanje Vrhovnog suda iz rješenja Gos-1/2019 od 4.3.2020. u kojem je utvrđeno da sporazum o konverziji sklopljen na temelju odredbi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kad su ništetne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, bez obzira na sklapanje sporazuma o konverziji za navesti je da se u rješenju Vrhovnog suda RH br. Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. taj sud izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kodemnatornim novčanim zahtjevima. O okolnostima svakog pojedinog slučaja zavisi da li je kodemnatorni zahtjev osnovan ili ne, a za navesti je da o tome Vrhovni sud još nije zauzeo jedinstveno pravno shvaćanje.

38. Nadalje, u odnosu na konverziju, presudom Suda Europske unije u predmetu C-186/16 iz koje proizlazi da je sud Europske unije dao smjernice nacionalnim sudovima i to: nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restitucija, je li ugovor s ništetnom valutnom klauzulom apsolutno ništetan i da potrošač ima pravo birati ostanak u ugovoru bez ništetnih ugovornih odredaba ili utvrditi ništetnost ugovora, a prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. sama činjenica da su stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ne znači da je time korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđivanje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

39. Sud Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019., a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima je utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba, koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. U navedenoj odluci izraženo je pravno stajalište prema kojem zakonska intervencija u ugovorne odnose ne može imati nikakvih štetnih posljedica za potrošača u smislu njegove zaštite zajamčene Direktivom 93/13/EEZ (točka 40. i 43. obrazloženja presude) što u konkretnom slučaju znači da tužitelj ostvaruje pravo na isplatu preplaćenog iznosa kredita zbog navedenih ništetnih odredbi u periodu do sklapanja predmetnog Dodatka o konverziji, a restitucijski zahtjev u ovom slučaju se odnosi upravo na period koji je prethodio provedenoj konverziji, odnosno na period od 1. siječnja 2009. do 30 rujna 2015.

40. Prema tome, u konkretnom slučaju, konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom o konverziji nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana uslijed ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF već je za ubuduće definiran ugovorni odnos, a temeljem tog Dodatka tužitelju nije vraćeno ono što je u cijelosti preplatio, odnosno time tužitelj nije obeštećen u cijelosti.

41. Točno je da je korisnik kredita bio u mogućnosti odbiti sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji, međutim kad se uzme u obzir da je korisnik kredita povećanjem tečaja CHF u odnosu na kunu, a time i značajnim povećanjem mjesečnih obveza anuiteta doveden kao i mnogi drugi potrošači i korisnici kredita u tešku situaciju tada su tužitelj i korisnici kredita u pravilu prihvaćali sklapanje dodataka osnovnom ugovoru kako izbjegli daljnji nepredvidivi tečaj CHF u odnosu na kunu. Također, analizirajući odredbe ZID ZPK/15 proizlazi da se konverzija kredita u valuti CHF onako kako je uređena navedenim zakonom odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu i ni jedna odredba tog zakona ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno važno je istaknuti da se korisnik kredita, ovdje tužitelj niti jednom odredbom sklopljenog dodatka ugovoru ne odriče zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF, što je i potvrdio sam tužitelj u svom iskazu.

42. U ovoj pravnoj stvari primjenjuje se institut stjecanja bez osnove reguliran odredbom iz čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (,,Narodne novine '' br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18-dalje ZOO) u kojoj stoji da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga pa u konkretnom slučaju kada je tuženik bez osnove za sebe nepošteno ugovorio valutnu klauzulu na nedospjeli dio kredita i time tužitelju obračunao viši anuitet od onoga koji je trebao platiti, uplatom takvih anuiteta tuženik je stekao bez osnove utuženi novčani iznos.

43. Osim toga, i prema čl. 323. st. 1. ZOO-a , propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

44. Kako je utvrđena ništetnom odredba o načinu ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, to na osnovi odredbi čl. 323. st. 1. ZOO tužitelju pripada pravo da mu tuženik naknadi sve ono što je stekao temeljem tako ništetne odredbe ugovora.

45. Radi utvrđivanja visine onoga što je tuženik dužan vratiti tužitelju provedeno je odgovarajuće financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Ivanu Šnajderu iz Županje.

46. Iz nalaza i mišljenja provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja proizlazi da stanje preplate tužitelja prema stvarnim uplatama iznosi 7.675,10 EUR, što uvećano za izračun zakonskih zateznih kamata od 3.151,98 eura (10.827,08 eura) te umanjeno za iznos preplate od 3.066,89 EUR koji je izračunao tuženik na dan 30. rujna 2015. godine iznosi ukupno 7.760,19 EUR. Nadalje, iz nalaza i mišljenja sud je utvrdio da je tuženik obračun konverzije sačinio po Zakonu o potrošačkom kreditiranju, preračunavanjem uplata po anuitetima u valutu EUR. Vještak u nalazu i mišljenju navodi da je razlika u izračunu preplate sačinjene od strane tuženika i izračuna preplate u nalazu i mišljenju nastala jer je tuženik u izračunu na kredite u EUR primijenio znatno višu kamatnu stopu od stope po kreditu u CHF ( 4,30 % godišnje u odnosu na 5,65 % godišnje ), jer je tuženik u izračunu preplate po konverziji primjenjivao promjenjivu kamatnu stopu na kredite u EUR, a istu je mijenjao svojom odlukom, što je i osnova ovoga spora, te jer je tuženik u izračunu preplate po konverziji primjenjivao promjenjivi tečaj EUR, a ne tečaj po kojemu je kredit i plasiran.

47. Na nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka tužitelj nije imao primjedbi, te je sukladno tome i specificirao tužbeni zahtjev podneskom od 18. travnja 2025. zahtijevajući od tuženika na ime preplate radi promjene tečaja CHF i promjene kamatne stope iznos od 7.760,19 EUR, uvećan za zakonske zatezne kamate koje na iznos od 7.675,10 EUR teku od 1. listopada 2015. do isplate.

48. Tuženik je u podnesku od 28. travnja 2025. naveo da u cijelosti osporava provedeno vještačenje, obzirom na činjenicu da je rezultat ovakvog vještačenja bespredmetan u ovom postupku u svjetlu činjenice da je među strankama sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZPK (NN 102/2015). povrh navedenog, u konkretnom slučaju vještak u svom nalazu izračunava efekt konverzije, ali isti ne iskazuje u korelaciji sa stvarno plaćenim anuitetima po osnovnom ugovoru o kreditu do datuma provedene konverzije niti isti efekt oduzima od ukupne mase anuiteta u odnosu na koju tužitelj potražuje „dodatno obeštećenje“ za koje tvrdi da ga nije dobio u okviru konverzije. Gore navedeni matematički propust ističe se s obzirom na zadatak koji je vještaku u konkretnom slučaju postavio sud na prijedlog tužitelja, a kojem u matematičkom smislu, nije udovoljeno, neovisno o činjenici što je izračun sukladno takvom zadatku sam po sebi bespredmetan obzirom na sve dosad iznesene prigovore pravne naravi.

49. Vještak Ivan Šnajder saslušan je i usmeno na raspravi 12. lipnja 2025. kojom prilikom je naveo da u cijelosti ostaje kod nalaza i mišljenja od 11. travnja 2025., da je imao na uvidu podneske tuženika od 12. svibnja 2025. i od 28. travnja 2025. Na primjedbu da nije uzimao u obzir stvarno plaćene anuitete po ugovoru o kreditu očitovao se na način da je u poglavlju "Način i mjesto vještačenja" naveo, da je imao u vidu stvarne uplate tužitelja. Na drugu primjedbu da niije utvrdio visinu kamatnih stopa koje su bile primjenjivane u spornom razdoblju naveo je da je na stranici 4 vještačenja naveo sve pojedinačne izmjene kamatnih stopa kao i period u kojem se iste primjenjuju. Oko primjedbe da je trebao utvrditi dopuštenost visine kamatne stope izjavljuje da isto nije bilo u zadatku vještačenja. Dodao je da je tužitelj u podnesku od 17. travnja 2025. istaknuo iznos potraživanja-preplate koji se u potpunosti podudara sa vještačenim iznosom.

49.1. Vještak je na raspravi otklonio prigovore tuženika te je nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka sud prihvatio kao stručan i objektivan iz razloga jer je isti nalaz sačinjen sukladno nalogu suda te je na temelju navedenog nalaza i mišljenja sud utvrdio razliku anuiteta zbog promjene tečaja CHF i promjene kamatne stope u utuženom razdoblju.

50. Tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu iznosa od 7.760,19 EUR na ime preplate temeljem ništetne odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne a sve to iz razloga jer je kako u postupku koji je vođen radi kolektivne zaštite interesa potrošača, pa tako i u ovom postupku, utvrđeno da su odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetne i upravo iz tog razloga iste odredbe je nužno izuzeti iz primjene bez ikakve izmjene njenog sadržaja, osim one koja proizlazi iz ništetnosti takve odredbe, a što znači da sud nema mogućnosti na drugačiji način kreirati sadržaj odredbe smanjenjem na neku prihvatljivu razinu iznosa, već ju je nužno u potpunosti izuzeti iz primjene, a što je moguće jedino na način da se preplata utvrđuje uzimajući u obzir tečaj kakav je bio na dan korištenja kredita a kako je to i utvrđeno u ovom postupku.

51. Upravo iz naprijed navedenih razloga tuženik je obvezan vratiti tužitelju iznos od 7.760,19 EUR uvećan za pripadajuće zakonske zatezne kamate koje teku na iznos od 7.675,10 EUR od 1. listopada 2015., a sve budući da se preplata priznata u konverziji prebila sa većim dijelom zakonskih zateznih kamata, s tim što je stopa zatezne kamate određena prema čl. 29. st. 1. i 2. ZOO. Tuženik se ima smatrati nepoštenim stjecateljem koji je kao takav obvezan platiti tužitelju zateznu kamatu od dana stjecanja odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno odredbi čl. 1086. Zakona o obveznim odnosima.

52. Odbijen je istaknuti prigovor zastare u odnosu na potraživanje tužitelja. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Uzimajući u obzir pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17, od 20. ožujka 2018., odnosno kako je nesporno da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, a kojom je utvrđena ništetnost u pogledu načina ugovaranja valutne klauzule, postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018., a da je presudom Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu promjenjive kamatne stope, to proizlazi da do podnošenja ove tužbe još uvijek nije protekao petogodišnji zastarni rok za isticanjem restitucijskih zahtjeva temeljem tako utvrđenih ništetnih odredbi. Takav stav u pogledu početka računanja roka zastre kod ovakve vrste restitucijskih zahtjeva zauzet je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su-IV-33/22, od 31. siječnja 2022. Na predmetno potraživanje primjenjuje se zastarni rok od 5 godina pa kako je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava 04. travnja 2012. proizlazi da je podnošenjem iste prekinuto zastarijevanje. Za navesti je i da je zastarijevanje u pogledu promjenjive kamatne stope ponovno otpočelo nakon što je navedena presuda Trgovačkog suda postala pravomoćna 13. lipnja 2018., a u pogledu valutne klauzule nakon što je navedena presuda Trgovačkog suda postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a kako je tužitelj predmetnu tužbu podnio 7. lipnja 2019. to sukladno tako zauzetom pravnom shvaćanju nije nastupila zastara za restitucijske zahtjeve koji se postavljaju temeljem ništetne odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

52.1. Također, ni na preinačeni dio tužbenog zahtjeva nije nastupila zastara, a sve sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice održane 27. svibnja 2024. prema kojemu u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

53. Uvažavajući naprijed navedena utvrđenja sud je naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 3.328,08 eura na ime preplate temeljem ništetne odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

54. O tužbenom zahtjevu sud je odlučio temeljem odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO, te čl. 502 c ZPP-a i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03).

55. O troškovima tužitelja odlučeno je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 164. ZPP imajući u vidu vrijednost predmeta spora i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje u tekstu: OT), kao i to da je tužitelj u cijelosti uspio s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, te su zbog toga tužitelju zastupanom po punomoćniku odvjetniku priznati kao potrebni i nužni i to:

- trošak sastava tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. OT sa 100 bodova,

- trošak zastupanja na ročištima od 14. listopada 2021., 18. veljače 2025. i 12. lipnja 2025. prema Tbr. 9. toč. 1. OT i to za svako ročište po 100 bodova odnosno ukupno 300 bodova,

- trošak sastava 4 obrazložena podneska i to podneska od 6. srpnja 2021.,26. srpnja 2021., 18. travnja 2025. i 6. svibnja 2025. i to prema Tbr. 8. toč. 1. OT i za svaki podnesak po 100 bodova odnosno ukupno 400 bodova,

- trošak sastava podnesaka od 13. prosinca 2024. i 16. svibnja 2025. prema Tbr. 8. toč. 3. OT sa 50 bodova za svaki podnesak, ukupno 100 bodova,

- trošak sastava podneska od 12. ožujka 2025. prema Tbr. 8. t. 4. OT sa 25 bodova

- te trošak ročišta za objavu odluke prema Tbr. 9. toč. 3. OT sa 50 bodova, odnosno za sve poduzete radnje u postupku ukupno 975 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 eura ukupno iznosi 1.950,00 eura što uvećano za porez na dodanu vrijednost od 25% odnosno 487,50 eura sveukupno iznosi 2.437,50 eura.

55.1. Sud je tužitelju priznao i trošak predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 150,00 eura sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 101,00 eura tako da ukupni troškovi tužitelja iznose 2.688,50 eura.

55.2. Sud tužitelju nije priznao kao nužan trošak sudske pristojbe na presudu budući da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 51/23) propisano da su potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni plaćanja sudskih pristojbi slijedom čega tužitelj nije u obvezi platiti pristojbu na presudu.

56.3. Sud je tužitelju priznao zateznu kamatu na dosuđeni trošak od dana donošenja presude temeljem odredbe čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona i čl. 151. st. 3. ZPP-a.

57. Budući da tuženik nije uspio u sporu, njegov zahtjev za naknadu troškova postupka odbijen je u cijelosti kao neosnovan.

58. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u izreci ove presude. U [adresa] 25. srpnja 2025.

Sudac:

Marija Knežević Karamijatović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana računajući od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka.

Dostaviti:

1. Tužitelju putem punomoćnika

2. Tuženiku putem punomoćnika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte