REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

Poslovni broj: P-52/2025-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Ivani Manestar, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa Domagoj Tomić, odvjetnik u zagrebu, Ulica Franje Župana 18, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa Kruno Knežević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 18. lipnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i odvjetničke vježbenice NI, zamjenice punomoćnika tuženika, dana 25. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu 3208277448, sklopljenog 18. siječnja 2007. između tuženika kao kreditora i CI kao korisnika kredita, u dijelu koji glasi:

''Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.''

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 72,84 EUR s zateznim kamatama od 25. siječnja 2007. do isplate, i to za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi od 15%, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 289,82 EUR s zateznim kamatama od 25. srpnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 936,73 EUR s zateznim kamatama od 25. srpnja 2025. do isplate, kao neosnovan.

V. Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da su tuženik kao kreditor i CI kao korisnik kredita 18. siječnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu 3208277448 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu. Odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu da se je korisnik kredita obvezao platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Tako da je u konkretnom slučaju naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva dana 25. siječnja 2007. u iznosu od 72,84 EUR/548,79 kn. Tvrdi se da je Ugovor o kreditu tipski ugovor, kojeg je unaprijed u cijelosti sastavio tuženik, koji je pri tom postupao u okviru svoje trgovačke djelatnosti, dok je korisnik kredita imao svojstvo potrošača, u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., dalje u tekstu: ZZP/03), dakle, u odnosu na tuženika bio u podređenom, slabijem položaju, koji nije imao mogućnost pregovaranja o sadržaju predmetne odredbe o ulaznoj naknadi, kao sastavnom dijelu od strane tuženika unaprijed pripremljenog Ugovora o kreditu, a niti mu je navedena odredba bila pojašnjena od strane tuženika, u smislu troškova koji se podmiruju tom naknadom, uslugama koje se daju kao protučinidba za tu naknadu te same svrhe ugovaranja te naknade. Pored toga, da je korisniku kredita isplaćen iznos kredita koji je bio umanjen za iznos ulazne naknade, a da mu je tuženik ugovorne kamate obračunavao na ukupno ugovoreni iznos kredita. Time da je prouzročena očigledna neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita, a tuženik da je postupao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. Uzimajući u obzir sve navedeno, tužitelj smatra da je ugovorna odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nepoštena, a time i ništetna. Stoga da je korisnik kredita imao prema tuženiku tražbinu povrata iznosa naplaćenog temeljem navedene ništetne odredbe (čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima /Narodne novine, broj:

35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., dalje u tekstu: ZOO/), koju da je ustupio tužitelju temeljem Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine, o čemu da je tuženik uredno obaviješten. Stoga tužitelj u ovom postupku zahtijeva da se utvrdi ništetnom odredba čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi ''Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora'' (stavak I.) te da se naloži tuženiku isplata iznosa od 72,84 EUR s zateznim kamatama od 25. siječnja 2007. do isplate (stavak II.).

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da se, imajući u vidu specifične okolnosti kreditnog odnosa tuženika i korisnika kredita (potrošača), kao odnosa banke i klijenta, priroda eventualne tražbine povrata iznosa plaćenog po osnovi ulazne kreditne naknade protivi prenošenju na drugoga, slijedom čega da je ustup takve tražbine, u smislu odredbe čl. 80. st. 1. ZOO-a, nedopušten, uslijed čega da niti Ugovor o ustupu tražbine ne proizvodi nikakve pravne učinke prema tuženiku pa da tužitelj nije aktivno legitimiran potraživati od tuženika nikakvu isplatu.

3. Nadalje, tuženik tvrdi da se status potrošača, u smislu odredbe čl. 3. st. 1. ZZP- a/03 ne presumira, već da ga je tužitelj dužan dokazati.

4. Osporava da bi odredba čl. 2. Ugovora o kreditu bila ništetna, tvrdeći da je ista jasna, razumljiva i lako uočljiva, a prema odredbi čl. 84. ZZP-a/03 da nije dopušteno ocjenjivati poštenost/ništetnost onih ugovornih odredaba koje se odnose na predmet ugovora i cijenu ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Tvrdi da je korisniku kredita bilo jasno i prije sklapanja Ugovora o kreditu da mora platiti naknadu za obradu i odobrenje kredita, jer mu je to na jasan i razumljiv način prezentirano od strane zaposlenika banke. Tvrdi da su se predmetnom ulaznom naknadom pokrivali troškovi poput: operativnih troškova (trošak rada djelatnika banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine) i povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.).

5. Tuženik ukazuje na presudu Suda Europske unije u predmetu C-621/2017, prema kojoj zahtjev iz odredbe čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 da ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u ugovornim odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, kojima se utvrđuje iznos naknade za upravljanje zajmom te iznos isplatne naknade na teret potrošača, trebaju detaljno biti navedene sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne naknade. Navodi da je Sud EU-a izrazio stajalište da je u svakom pojedinom slučaju potrebno ocijeniti da li se je priroda stvarno pruženih usluga mogla razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora, uzimajući u obzir ne samo ugovorne odredbe, već i oglašavanje te obavijesti koje je davatelj zajma učinio dostupnim tijekom pregovora.

6. Pored toga tuženik tvrdi da predmetna ugovorna odredba iz čl. 2. Ugovora o kreditu uopće ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Ovdje se ponovno ukazuje na presudu Suda EU u predmetu C-621/2017 u kojoj da je izraženo stajalište da ugovorna odredba o naknadu za upravljanje zajmom, koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje konkretno usluge se pružaju u zamjenu za te troškove, načelno ne uzrokuje znatniju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, protivno uvjetu dobre vjere, u smislu odredbe čl. 3. st. 1. Direktive 93/13.

7. Tuženik ukazuje da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nisu postojala zakonska ograničenja u pogledu ugovaranja predmetne naknade.

8. Naposljetku, tuženik ističe prigovor zastare, navodeći da je petogodišnji zastarni rok koji je počeo teći od dana plaćanja predmetne naknade istekao, a sve i da nije, da zatezne kamate počinju teći tek nakon dospjelosti tražbine, a kako se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem, to da bi se, u okviru instituta povrata stečenog bez pravne osnove, od tuženika mogle zahtijevati zatezne kamate tek od dana podnošenja tužbe u ovom predmetu, u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a.

9. U očitovanju na odgovor na tužbu tužitelj ističe da je cesija potrošačke tražbine valjana, slijedom čega da je on aktivno legitimiran zahtijevati isplatu od tuženika u ovom postupku. Smatra da činjenica da je korisnik kredita sklopio Ugovor o kreditu u svojstvu potrošača proizlazi iz samog sadržaja ugovora, ali da će to potvrditi i sam korisnik tijekom njegovog saslušanja. Osporava da bi odredba čl. 2 Ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi bila valjana, istu i dalje smatra ništetnom te neodređenom i neodredivom. Osporava stajalište tuženika o početku tijeka zastarnog roka te se poziva na stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto na sjednici njegova građanskog odjela od 30. siječnja 2020.

10. Tijekom dokaznog postupka pročitani su dopis tuženika o iznosu i datumu naplate ulazne naknade (list 7. spisa), obavijest o ustupu tražbine (list 8. - 9. spisa), Ugovor o kreditu 3208277448 sklopljen 18. siječnja 2007. između tuženika kao kreditora i CI kao korisnika kredita i založnog dužnika (list 11. – 16. spisa, dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), promet po kreditu (list 17. – 33. spisa), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu 7103473757 (list 34. – 35. spisa), otplatna tablica po kreditnoj partiji 7103473757 (list 36. – 43. spisa), Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine sklopljen 6. lipnja 2023. između korisnika kredita CI kao ustupitelja i tužitelja kao primatelja (list 44. - 48. spisa, dalje u tekstu: Ugovor o ustupu tražbine), interne upute tuženika za postupanje prilikom odobravanja kreditnih zahtjeva (list 103. – 104. spisa) te je izveden dokaz saslušanjem svjedoka CI (list 169. - 170. spisa).

11. Ocjenom izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., dalje u tekstu: ZPP), zaključeno je da je tužbeni zahtjev osnovan u pogledu glavne stvari.

12. Predmet spora jest utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu te povrat iznosa kojeg je tuženik primio od korisnika kredita, CI, temeljem te odredbe.

13. Među strankama je sporno je li navedena ugovorna odredba Ugovora o kreditu ništetna, da li je korisnik kredita CI imao status potrošača, da li je eventualna tražbina potrošača povrata preplaćenog po toj ugovornoj odredbi mogla biti ustupljena tužitelju te je li nastupila zastara utuženog potraživanja.

14. Prema odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., dalje u tekstu: ZZP-a/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu (Zakon o zaštiti potrošača /Narodne novine, broj: 79/2007./ stupio je na snagu 7. kolovoza 2007., a predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 18. siječnja 2007.), potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je, prema odredbi točke 2. istog članka, trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

15. Ništa u Ugovoru o kreditu ne upućuje na to da je CI sklapao taj ugovor kako bi ostvario financiranje kupnje stana koji mu je trebao služiti u svrhu obavljanja njegovog zanimanja, određene poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti, a niti bi to proizlazilo iz bilo kojeg drugog dokaza iz predmetnog spisa, prvenstveno iskaza samog CI, ali samog Ugovora o kreditu, u kojem je u odredbi čl. 6. navedeno da je namjena kredita dovršenje kuće, što je u svom iskazu potvrdio i CI te dodao da on i njegova supruga i dalje žive u toj kući, slijedom čega se zaključuje da je CI Ugovor o kreditu sklopio kao potrošač s tuženikom, kreditnom institucijom u čiji redovni predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita, dakle, tuženik je u tom ugovoru imao ulogu trgovca.

16. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

17. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP-a/03).

18. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 4 ZZP- a/03).

19. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP- a/03).

20. Nepoštena ugovorna odredba je ništava (čl. 87. ZZP-a/03).

21. Iz iskaza svjedoka CI proizlazi da on nije imao mogućnost pregovaranja u pogledu sadržaja pojedinih odredaba Ugovora o kreditu te da je taj ugovor u cijelosti pripremila banka (tuženik). Naveo je da mu banka nije nikada pojasnila koje sve to troškove i naknade, o kojima govori odredba čl. 2. Ugovora o kreditu u posljednjoj rečenici, on mora platiti, ali je znao da mora platiti neku naknadu za obradu kredita, međutim, nije se mogao sjetiti u kojem je postotku ista naplaćena, a ista je bila odbijena od iznosa kredita. Nije mu niti pojašnjeno koju protučinidbu on dobiva za plaćanje te naknade za obradu kredita. Naveo je da mu nikada nije predočena Odluka o Tarifi naknada za usluge kreditora niti mu je rečeno gdje bi istu mogao pronaći.

22. Iz iskaza svjedoka CI sud je utvrdio da odredba čl. 2. Ugovora o kreditu nije bila predmetom pojedinačnog pregovaranja.

23. Štoviše, niti tuženik to ne osporava. Tuženik tvrdi da je CI bilo jasno da mora platiti naknadu za obradu i odobravanje kreditnog zahtjeva, ugovorenu čl. 2. Ugovora o kreditu, a što potvrđuje i sam CI, ali je nedvojbeno da isti niti je mogao utjecati na obvezu plaćanja te naknade niti na njezinu visinu.

24. Nadalje, odredba čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu posljednje rečenice koja glasi ''Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora'' nije niti predmet niti cijena tog ugovora.

25. Naime, ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno (čl. 1021. ZOO-a).

26. Dakle, predmet ugovora o kreditu jest pozajmljivanje određenog iznosa novca s obvezom njegova povrata, nakon određenog vremena, a korisnik kredita za to korištenje tuđeg novca plaća cijenu u vidu ugovorenih kamata, za vrijeme dok pozajmljeni iznos u potpunosti ne vrati.

27. Tako je bilo ugovoreno i predmetnim Ugovorom o kreditu. Dakle, korisniku kredita dan je na raspolaganje novčani iznos od 40.040,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, radilo se je o stambenom kreditu za dovršetak kuće, a korisnik ga je trebao vratiti u razdoblju od 20 godina, u jednakim mjesečnim anuitetima koji su se sastojali od određenog iznosa glavnice i redovnih (ugovorenih) kamata, s time da su kamate ugovorene po promjenjivoj kamatnoj stopi, koja je u vrijeme sklapanja ugovora iznosila 4,50% godišnje (čl. 1., 2., 3., 6, i 7. Ugovora o kreditu).

28. Iz toga proizlazi da odredba čl. 2. Ugovora o kreditu kojom se, pored obveze plaćanja ugovorenih kamata na korištenu glavnicu kredita, ugovara plaćanje dodatne naknade za samu obradu i odobravanje kreditnog zahtjeva, a iznos koje naknade se odbija od iznosa odobrenog kredita, ne može biti i nije niti predmet niti cijena Ugovora o kreditu.

29. Stoga je uopće bespredmetno utvrđivati je li ta odredba bila jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, u smislu odredbe čl. 84. ZZP-a/03, budući da je taj test potrebno provesti samo kada se radi o odredbi koja predstavlja predmet i/ili cijenu ugovora, u kojem slučaju, kada se radi o odredbi koja čini predmet i/ili cijenu ugovora, a koja je jasna, razumljiva i uočljiva, ne bi bilo dopušteno ocjenjivati poštenje te odredbe.

30. Međutim, tuženik niti ne tvrdi da je njegov zaposlenik prije sklapanja Ugovora o kreditu dao korisniku kredita informacije o tome koji se troškovi podmiruju plaćanjem naknade za obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva.

31. Nadalje, sve i da je zaposlenik tuženika prilikom sklapanja Ugovora o kreditu napomenuo korisniku kredita da se predmetnom naknadom za obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva podmiruju upravo oni troškovi koji se (po prvi puta) spominju u ovom postupku (operativni troškovi - troškovi rada djelatnika banke, materijalni troškovi - cijene uredskog materijala, informatičke opreme, energenata, troškovi trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge - trošak poštarine i povezani regulatorni troškovi - za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.), iz svih okolnosti je očito da to nije bilo tako.

32. Naime, zaposlenici tuženika (bilo da se radi o osobnim bankarima, bilo da se radi o zaposlenicima u IT ili nekoj drugoj službi) za svoj rad primaju plaću, koja ne ovisi o broju ugovorenih kredita niti o iznosu odobrenih kredita. Isto tako, niti drugi troškovi koje tuženik spominje (materijalni troškovi) ne ovise o tim parametrima (o vrsti i iznosu odobrenog kredita), već bi ti troškovi trebali u jednakom omjeru teretiti svaki ugovor o kreditu. Iz navoda stranaka proizlazi da je tuženik naplaćivao različitu ulaznu naknadu ovisno o vrsti odobrenog kredita te ovisno o visini odobrenog kreditnog iznosa, što znači da su korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćali ujedno i veću naknadu, iako ista nije imala uporište u stvarnim troškovima tuženika (tuženik zbog toga što je odobrio nekom klijentu viši iznos kredita nije mogao imati veće troškove obrade kreditnog zahtjeva).

33. U zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a).

34. Postupanje sukladno načelu savjesnosti i poštenja podrazumijeva da su sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno, uz uvažavanje interesa obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa

35. S obzirom da u slučaju da korisnik kredita nije pristao platiti naknadu za obradu i odobrenje kredita (čl. 2. Ugovora o kreditu), do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ne bi niti došlo (ugovor je unaprijed pripremljen od strane tuženika, bez mogućnosti pregovaranja o sadržaju pojedinih odredaba, po principu ''uzmi ili ostavi''), da se plaćanjem te naknade ne podmiruju stvarni troškovi koje je tuženik imao uslijed sklapanja predmetnog ugovora te da se ta naknada naplaćuje iz iznosa odobrenog kredita, tako da se korisniku kredita faktično stavlja na raspolaganje manji iznos kredita, dok mu se ugovorne kamate obračunavaju na cjelokupni odobreni iznos kredita, to proizlazi da je ugovaranjem odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu, protivno načelu savjesnosti i poštenja, prouzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača.

36. Stoga je navedena odredba, u dijelu posljednje rečenice koja glasi ''Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora'' nepoštena, a time i ništetna (čl. 81. st. 1. i čl. 87. ZZP-a/03).

37. Osim toga, Odluka o Tarifi naknada za usluge kreditora predstavlja, u smislu odredbe čl. 295. ZOO-a, opće uvjete ugovora, a osnovni preduvjet za primjenu općih uvjeta ugovora je taj da su isti poznati suugovaratelju njihova sastavljača (čl. 295. st. 5. ZOO-a), a tuženik nije dokazao da je Odluku o Tarifi naknada za usluge kreditora, u kojoj se navodno navode parametri za obračun ulazne naknade, ikada uručio korisniku kredita CI niti da mu je ukazao gdje bi iste mogao pronaći, ako je eventualno poslovna politika tuženika bila da se isti osobno ne uručuju, već da se javno objavljuju na određenom mjestu (primjerice tuženikovoj internetskoj stranici), a sam CI osporava da bi mu navedena odluka kreditora ikada bila predočena.

38. Stoga valja zaključiti da CI ti parametri iz Odluke o Tarifi naknada za usluge kreditora nisu bili poznati, slijedom čega ga ti opći uvjeti, u smislu odredbe čl. 295. st. 5. ZOO-a, nisu mogli niti obvezivati.

39. Bez primjene Odluke o o Tarifi naknada za usluge kreditora, kao općih uvjeta ugovora, u smislu odredbe čl. 295. st. 1. ZOO-a, odredba čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem se navodi ''Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora'', ostaje neodređena i neodrediva.

40. Naime, nije jasno koju to dodatnu novčanu činidbu (pored povrata kredita i plaćanja ugovornih /redovnih/ kamata) korisnik kredita mora izvršiti.

41. Činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva (čl. 269. st. 2. ZOO-a).

42. Činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi (čl. 272. st. 1. ZOO-a).

43. S obzirom da predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ugovorna činidba plaćanja naknade od strane korisnika kredita u smislu odredbe čl. 2., posljednje rečenice, a niti su strane ostavile trećoj osobi da odredi tu činidbu, već tuženiku, kao trgovcu i u ugovoru jačoj strani, što je protivno prisilnim propisima, to je odredba čl. 2. u citiranom dijelu neodređena i neodrediva.

44. Kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan (čl. 270. st. 1. ZOO-a).

45. U konkretnom slučaju nije ništetan cijeli Ugovor o kreditu, već samo navedeni dio odredbe čl. 2. Ugovora.

46. Naime, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (čl. 324. st. 1. ZOO-a).

47. Plaćanje ulazne naknade za obradu kredita nikako ne može biti odlučujuća pobuda za sklapanje Ugovora o kreditu, a niti je ta odredba bila uvjet ugovora, slijedom čega se u konkretnom slučaju radi samo o djelomičnoj ništetnosti.

48. Posljedica ništavosti navedene odredbe o tzv. ulaznoj naknadi jest ta da je potrošač (korisnik kredita) CI imao prema tuženiku tražbinu povrata novčanog iznosa kojeg je tuženik stekao temeljem te ništetne odredbe, dakle, u okviru instituta stjecanja bez pravne osnove, imao bi pravo na povrat onog što je primjenom navedene odredbe platila tuženiku, sve sukladno odredbi čl. 323. st. 1. u vezi čl. 324. st. 1. ZOO-a o pravnim posljedicama ništetnosti ugovora ili njegovih pojedinih odredbi te čl. 1111. st. 1. ZOO-a o stjecanju bez pravne osnove.

49. Visina naknade koju je CI platio tuženiku po osnovi odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu (ulazna naknada) nije sporna i ista iznosi 548,79 kn ili 72,84 EUR[1] te je ista naplaćena 25. siječnja 2007., kao što to proizlazi iz dopisa tuženika od 25. studenog 2024.

50. Navedena tražbina, kao i svaka druga tražbina, osim onih čiji je prijenos zabranjen zakonom ili je strogo osobne naravi ili se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog, može biti predmetom ustupa (čl. 80. st. 1. ZOO-a).

51. Primatelj tražbine (cesionar) ima prema dužniku (cesusu) ista prava koja je ustupitelj tražbine (cedent) imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a).

52. Iz predmetnog Ugovora o ustupu tražbine proizlazi da je CI ustupio tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku po osnovi povrata preplaćenih iznosa po osnovi valute, kamata i svih plaćenih naknada nastalu temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu (čl. 1. i 2. Ugovora o ustupu tražbine).

53. Valja istaknuti da je tražbina dovoljno određena ako su u ugovoru jasno naznačeni vjerovnik, dužnik i pravni temelj iste, a ista je odrediva ako ugovor sadrži dovoljno podataka temeljem kojih se ti elementi mogu odrediti (čl. 272. st. 1. ZOO-a).

54. U konkretnom slučaju Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, dok je samo utvrđivanje visine iste ostavljeno za kasnije, s obzirom da se taj iznos, ako je sporan, bez provođenja financijskog vještačenja ne može utvrditi.

55. Stoga je tražbina koja se ustupa jasno određena, a time je i sama činidba ugovora jasno određena pa nema mjesta zaključku o ništetnosti predmetnog Ugovora o ustupu tražbine zbog neodređenosti činidbe, u smislu odredbe čl. 269. i 270. st. 1. ZOO-a.

56. Potpuno je nebitno što tužitelj nema svojstvo potrošača, jedino je relevantno da je na njega prenesena tražbina potrošača nastala primjenom ništetne odredbe čl. 10. (potrošačkog) Ugovora o kreditu.

57. Ovo stoga, što se radi o prenosivoj imovinsko – pravnoj tražbini čiji se objektivni identitet prijenosom na drugog vjerovnika ne mijenja, dakle, promjenom osobe vjerovnika nije promijenjen identitet tražbine koja se ustupa, što je osobito vidljivo iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a prema kojoj primatelj tražbine (cesionar) ima prema

1 Fiksni tečaj konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK

dužniku (cesusu) ista prava koja je ustupitelj tražbine (cedent) imao prema dužniku do ustupanja.

58. Novčane tražbine potrošača nisu strogo osobne tražbine, niti se njihova narav protivi ustupanju, a niti je prijenos istih zabranjen zakonom, dakle, iste su prenosive, kao i većina novčanih tražbina, bez obzira na svojstvo njihova nositelja (tako i Sud EU, u presudama C-383/18 od 11. rujna 2019. i C-519/19 od 1/8. studenog 2020.).

59. Slijedom navedenog, tužitelj je aktivno legitimiran potraživati od tuženika ono šte je isti primio od CI u ispunjenju Ugovora o kreditu primjenom ništetne odredbe o ulaznoj naknadi.

60. Tražbina povrata stečenog bez pravne osnove zastarijeva protekom općeg zastarnog roka od 5 godina koji načelno počinje teći prvog dana nakon dana kada je stjecatelj nešto stekao (čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO-a).

61. Međutim, prema pravnom shvaćanju kojeg je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo u zauzeo na sjednici Građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020., a kojeg prihvaća i ovaj sud, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

62. S obzirom da odredba čl. 2. Ugovora o kreditu još uvijek nije utvrđena ništetnom pravomoćnom sudskom odlukom, to zastara u konkretnom slučaju nije niti počela teći.

63. Stoga je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti citiranog dijela odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu i za isplatu iznosa od 72,84 EUR s zateznim kamatama.

64. Zatezne kamate obračunavaju se od dana kada je tuženik predmetnu naknadu naplatio, 25. siječnja 2007., iz razloga što je on taj koji je inzistirao na ugovaranju predmetne ulazne naknade, bez mogućnosti odbijanja od strane druge strane, protivno načelu savjesnosti i poštenja, narušavajući pri tom ravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana, što znači da je bio nepošten pa mora platiti zatezne kamate od dana stjecanja navedene naknade (čl. 1115. ZOO-a).

65. Zatezne kamate obračunavaju se po stopi koja je odredbom čl. 29. st. 2. ZOO- a određena za potraživanja proizašla iz izvanugovornih odnosa, iz razloga što se radi o tražbini povrata onog što je stečeno temeljem ništetne ugovorne odredbe, dakle, bez pravne osnove, a ne temeljem trgovačkog ugovora.

66. Budući da je tužitelj u cijelosti uspio u predmetnoj parnici u pogledu glavne stvari, pripada mu naknada troškova parničnog postupka, dok je tuženik svoje troškove dužan sam snositi (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

67. S obzirom da se tužba sastoji od dva tužbena zahtjeva, od kojih je jedan nenovčani i glasi na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe, a drugi novčani i glasi na isplatu određenog iznosa novca, tužitelj je u tužbi za nenovčani tužbeni zahtjev naznačio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.400,00 EUR, međutim, tuženik je prigovorio tako naznačenoj vrijednosti predmeta spora, smatravši da nenovčani tužbeni zahtjev uopće ne bi trebao imati posebnu vrijednost predmeta spora, već da bi se vrijednost predmeta spora za cijeli postupak trebala utvrđivati prema iznosu novčanog tužbenog zahtjeva.

68. Pogrešno tuženik smatra da se za nenovčani tužbeni zahtjev ne utvrđuje posebna vrijednost predmeta spora.

69. Naime, prema odredbi čl. 37. st. 2. ZPP-a ako zahtjevi u tužbi proizlaze iz raznih osnova (ili pojedine zahtjeve ističu različiti tužitelji ili su pojedini zahtjevi istaknuti protiv različitih tuženika), vrijednost predmeta spora se određuje prema vrijednosti svakoga pojedinog zahtjeva.

70. Dakle, u konkretnom slučaju vrijednost predmeta spora za cijelu parnicu utvrđuje se kao zbroj vrijednosti svakog tužbenog zahtjeva, a kako se deklaratorni tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, pravilo je da je za njega mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio (čl. 40. st. 2. ZPP-a).

71. Međutim, kako je tuženik prigovorio tako naznačenoj vrijednosti predmeta spora kao suviše visokoj, sud je, sukladno odredbi čl. 40. st. 2. ZPP-a, na pripremnom ročištu provjerio točnost naznačene vrijednosti te utvrdio da u parnici u kojoj se kao posljedica ništetnosti ugovorne odredbe zahtijeva isplata iznosa od 72,84 EUR, sam zahtjev za utvrđenje ništetnosti te odredbe ne može imati vrijednost veću od 200,00 EUR.

72. Stoga je na pripremnom ročištu od 23. travnja 2025., rješenjem protiv kojeg nije dopuštena posebna žalba, utvrđena vrijednost predmeta spora za deklaratorni tužbeni zahtjev u iznosu od 200,00 EUR, što znači da je ukupna vrijednost predmeta spora u ovoj parnici 272,84 EUR (200,00 EUR uvećano za 72,84 EUR).

73. Prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 272,84 EUR i sadržaju postavljenog zahtjeva, tužitelju pripada naknada troškova za tužbu u iznosu od 62,50 EUR (Tbr. 7/1 i Tbr. 42 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /Narodne novine, broj: 138/2023., dalje u tekstu: OT/), za očitovanje na odgovor na tužbu u iznosu od 62,50 EUR (Tbr. 8/1 i Tbr. 46 OT-a), za ročište od 23. travnja 2025. u iznosu od 62,50 EUR (Tbr. 9/1 i Tbr. 46 OT-a), za ročište od 18. lipnja 2025. u iznosu od 62,50 EUR (Tbr. 9/1 i Tbr. 46 OT-a), za sudsku pristojbu za tužbu u plaćenom iznosu od 26,55 EUR (Tbr. 1/1 Uredbe o tarifi sudskih pristojbi /Narodne novine, broj: 37/2023., dalje u tekstu: Uredba/) i za sudsku pristojbu za presudu u iznosu od 13,27 EUR (Tbr. 2/1 Uredbe), dakle, ukupno mu pripada 289,82 EUR s zateznim kamatama od dana donošenja predmetne presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a).

74. Zatezne kamate na troškove parničnog postupka obračunavaju se po istoj stopi po kojoj se obračunavaju zatezne kamate na glavnicu utuženog potraživanja.

75. Ne pripada mu naknada za sastav podneska od 16. travnja 2025., budući da u istom ponavlja već iznijete navode, slijedom čega trošak sastava predmetnog podneska nije bio potreban za vođenje predmetne parnice, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

76. Osim toga, ne pripada mu niti naknada za pristup na ročište za objavu presude, jer taj trošak nije potreban za vođenje parnice, s obzirom da ako stranka koja je uredno pozvana na navedeno ročište na isto ne pristupi, može istog dana preuzeti sadržaj presude s e-oglasne ploče suda i na taj način na vrijeme biti upoznata s istom, kako bi u roku podnijela žalbu, a ukoliko nema namjere podnijeti žalbu, tada ionako ne bi mogla postići ovrhu presude bez otisnute potvrde pravomoćnosti i ovršnosti, a koja se iskazuje tek nakon proteka žalbenog roka te ju sud strankama dostavlja zajedno s presudom putem informacijskog sustava e-Komunikacija.

77. Stoga je preko iznosa od 289,82 EUR do zahtijevanog iznosa od 1.226,55 EUR, za iznos od 936,73 EUR s zateznim kamatama, zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka valjalo odbiti kao neosnovan.

78. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 25. srpnja 2025.

Sutkinja:

Ivana Manestar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), koja se podnosi putem informacijskog sustava e-Komunikacija ovog suda.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku