REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: PR-8681/2020-36
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski radni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Moniki Ferić, u pravnoj stvari tužiteljice GČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Zoranu Krajinoviću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje iz Zagreba, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623, zastupan po punomoćnici Tamari Crnkić Gotovac, odvjetnici iz Zagreba, radi nedopuštenosti otkaza, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 15. srpnja 2025., u prisutnosti punomoćnika stranaka, 25. srpnja 2025.
p r e s u d i o j e
I./ Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice GČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koji glasi:
„Utvrđuje se da je Odluka o razrješenju s položajnog radnog mjesta šefa Odsjeka za obračun mirovinskih primanja i doplatka za djecu Područne službe u Zagrebu od dana 05.10.2020. godine KLASA: 112-01/20-12/4, URBROJ: 341-99- 01/15-20-1 tuženika Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623 nedopuštena i da radni odnos tužiteljice GČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nije prestao s danom dostave Odluke o razrješenju s položajnog radnog mjesta šefa Odsjeka za obračun mirovinskih primanja i doplatka za djecu Područne službe u Zagrebu od dana 05.10.2020. godine.
Nalaže se tuženiku Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623 da tužiteljici TČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi trošak parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.“
II./ Nalaže se tužiteljici GČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da tuženiku Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje iz Zagreba, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623 nadoknadi parnični trošak u iznosu od 650,00 eura, u roku od 15 dana.
r i j e š i o j e
Odbacuje se tužba tužiteljice GČ iz [adresa], u dijelu koji glasi:
„Nalaže se tuženiku Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623 da tužiteljicu TČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] vrati na položajno radno mjesto šefa Odsjeka za obračun mirovinskih primanja i doplataka za djecu Područne službe u Zagrebu na kojem je zaposlena temeljem Ugovora o radu za položajno radno mjesto KLASA: 112- 02/20-01/7, URBROJ: 341-99-01/15-20-2 od dana 12.03.2020. godine, s danom pravomoćnosti presude.“
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi navodi da je zaposlena kod tuženika temeljem Ugovora o radu za položajno radno mjesto KLASA: 112-02/20-01/7, URBROJ: 341-99-01/15-20- 2 od dana 12.03.2020. na neodređeno vrijeme. Ugovor o radu, sklopljen je u skladu s Pravilnikom o položajnim radnim mjestima u Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje od 29.05.2014., te je istim utvrđeno da se ugovor o radu sklapa za obavljanje poslova šefa Odsjeka za obračun mirovinskih primanja i doplataka za djecu Područne službe u Zagrebu, koeficijent složenosti poslova radnog mjesta 1,649, redni broj u aktu o sistematizaciji radnih mjesta 105. Ugovorom o radu je ugovoren probni rad od šest mjeseci koji je trajao do dana 13.10.2020.. Dana 30.09.2020. tuženik je tužiteljici dostavio Odluku o otkazu ugovora o radu zbog nezadovoljavanja na probnom radu od dana 29.09.2020., u skladu s odredbama Zakona o radu i Pravilnika o radu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje kojom je otkazan Ugovor o radu zbog nezadovoljavanja na probnom radu, te je utvrđeno da radni odnos prestaje istekom otkaznog roka od sedam dana te da otkazni rok počinje teći danom dostave Odluke. Protiv ove odluke tužiteljica je dana 09.11.2020. podnijela tužbu radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, a koji predmet se pred Naslovljenim sudom vodi pod poslovnim brojem Pr- 8551/20. Nadalje, dana 06.10.2020. tuženik je tužiteljici dostavio Odluku o razrješenju s položajnog radnog mjesta šefa Odsjeka za obračun mirovinskih primanja i doplatka za djecu Područne službe u Zagrebu od dana 05.10.2020. Navedenom Odlukom tužiteljica je razriješena s položajnog radnog mjesta šefa Odsjeka s danom 06.10.2020.. U obrazloženju Odluke o razrješenju se navodi kako je na temelju Odluke o otkazu tužiteljici radni odnos prestao dana 06.10.2020. istekom roka od sedam dana zbog nezadovoljenja na probnom radu. Nadalje se Odlukom o razrješenju navodi kako je člankom 9. stavkom 1. Pravilnika o položajnim radnim mjestima utvrđeno da će ravnatelj Zavoda razriješiti radnika na položajnom radnom mjestu u slučaju ako nastanu takvi razlozi koji u skladu s propisima kojima se uređuju radni odnosi dovode do prestanka ugovora o radu. Predmetna Odluka o razrješenju tužiteljici je dostavljena dana 06.10.2020. neposrednim uručenjem na mjestu rada, u skladu s odredbom članka 107. stavkom 1. Pravilnika o radu te je tužiteljica dana 20.10.2020. podnijela Zahtjev za zaštitu prava protiv Odluke od 05.listopada 2020. u skladu s odredbom članka 133. stavkom 1. ZOR-a jer iz obrazloženja Odluke o otkazu na temelju koje se temelji pobijana Odluka o razrješenju nije razvidan niti jedan činjenicama potkrijepljen razlog iz kojeg bi proizlazila osnova i opravdanost za donošenje takve Odluke o otkazu, te se ponovno poziva na sve izneseno u Zahtjevu za zaštitu prava protiv Odluke o otkazu ugovora o radu zbog nezadovoljenja na probnom radu od 12. listopada 2020. Na Zahtjev za zaštitu prava protiv Odluke o razrješenju tuženik se nije očitovao u roku od 15 dana te tužiteljica u skladu s odredbom članka 133. stavka 2. ZOR-a podnosi ovu tužbu radi neispunjenja formalnih pretpostavki za razrješenje radnika s položajnog radnog mjesta kao i zbog šikanoznog i diskriminatornog postupanja poslodavca prilikom utvrđivanja razloga za otkaz ugovora o radu zbog nezadovoljenja na probnom radu. Tužiteljica prvenstveno ističe kako predmetna Odluka o razrješenju formalno nije valjana budući da poslodavac nije postupio sukladno internom aktu i to Pravilniku o položajnim radnim mjestima, koji je na snazi kod tuženika. Naime, kako je člankom 10. st. 2. Pravilnika o radu tuženika propisano da se sklapanje i otkazivanje ugovora o radu radnicima na položajnim radnim mjestima utvrđuje posebnim općim aktom što je odlukom Upravnog vijeća Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 29.05.2014. Pravilnik o položajnim radnim mjestima, u skladu sa kojim Pravilnikom je i zasnovan radni odnos tužiteljice temeljem Ugovora o radu za položajno radno. Tužiteljica ističe kako tuženik kao poslodavac nije postupio sukladno svom internom aktu prilikom otkazivanja odnosno razrješenja tužiteljice sa položajnog radnog mjesta. Naime, predmetnim Pravilnikom o položajnim radnim mjestima i to odredbom članka 9. st. 1. propisano je kako će ravnatelj Zavoda razriješiti radnika na položajnom radnom mjestu osobito (između ostalih razloga) u slučaju ako radnik na položajnom radnom mjestu ne postupa prema propisima ili općim aktima Zavoda ili neosnovano ne izvršava ili kasni u izvršavanju uputa rukovoditelja ili postupa protivno istim uputama te ukoliko radnik na položajnom radnom mjestu zanemaruje ili nesavjesno obavlja svoje dužnosti zbog čega mogu nastati veće smetnje u obavljanju poslova unutarnje ustrojstvene jedinice. Nadalje, odredbom članka 9. st. 3. Pravilnika o položajnim radnim mjestima propisano je da prije donošenja odluke o razrješenju iz stavka 1 . podstavka 3 . i 4. ovog članka radniku na položajnom radnom mjestu mora se omogućiti da se očituje o razlozima razrješenja. Budući da se Odlukom o otkazu jasno navodi, iako neosnovano, kako se tužiteljica tijekom probnog rada nije pridržavala naloga i nije poštovala upute nadređenog rukovoditelja i hijerarhiju te se s velikom dozom arogancije suprotstavljala navedenim uputama i traženjima neposrednog rukovoditelja jasno je da se iz ovih razloga razrješenja mora tužiteljici kao radniku na položajnom radnom mjestu omogućiti da se očituje o razlozima razrješenja, što je tuženik propustio učiniti. Nadalje, tužiteljica ističe kako je i Odluka o otkazu na temelju koje je donesena Odluka o razrješenju nezakonita. Tužiteljica prvenstveno ističe kako je Odluka o otkazu u cijelosti utemeljena na pisanom izvješću DČ, predstojnika Područne službe u Zagrebu, a odnosi između tužiteljice i njenog neposredno nadređenog gospodina DČ, su od početka radnog odnosa tužiteljice kod tuženika narušeni, što tužiteljica u tužbi detaljno opisuje. Slijedom navedenog, razvidno je kako je Odluka o razrješenju nezakonita i nedopuštena. Stoga tužbenim zahtjevom preciziranim u podnesku od 24.2.2022. zahtijeva da sud utvrdi da da je Odluka o razrješenju s položajnog radnog mjesta šefa Odsjeka za obračun mirovinskih primanja i doplatka za djecu Područne službe u Zagrebu od dana 05.10.2020. nedopuštena i da radni odnos tužiteljice nije prestao s danom dostave Odluke o razrješenju s položajnog radnog mjesta šefa Odsjeka za obračun mirovinskih primanja i doplatka za djecu Područne službe u Zagrebu od dana 05.10.2020., te da tuženik tužiteljicu vrati na položajno radno mjesto šefa Odsjeka za obračun mirovinskih primanja i doplataka za djecu Područne službe u Zagrebu na kojem je zaposlena temeljem Ugovora o radu za položajno radno mjesto od 12.03.2020. i da joj naknadi parnični trošak sa pripadajućim zateznim kamatama.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka navodi da u cijelosti osporava osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva, predlaže odbaciti tužbu odnosno odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu tuženiku prouzročenog parničnog troška. Točno je da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika temeljem Ugovora o radu za položajno radno mjesto KLASA: 112-02/20-01/7, URBROJ: 341-99-01/15-20-2 od dana 12. ožujka 2020. godine i obavljala poslove radnog mjesta šefa Odsjeka za obračun mirovinskih primanja i doplataka za djecu Područne službe u Zagrebu. Točno je i da je Ugovorom o radu ugovoren probni rad od šest mjeseci. Točno je i da je tuženik dana 29. rujna 2020. donio Odluku o otkazu ugovora o radu zbog nezadovoljavanja na probnom radu, kojom je tužiteljici otkazan Ugovor o radu zbog nezadovoljavanja na probnom radu uz otkazni rok od sedam dana. Točno je i da je tuženik dana 5. listopada 2020. donio Odluku o razrješenju s položajnog radnog mjesta šefa Odsjeka za obračun mirovinskih primanja i doplatka za djecu Područne službe u Zagrebu, kojom je tužiteljica razriješena s položajnog radnog mjesta šefa Odsjeka s danom 6. listopada 2020.. Točno je da je tužiteljica protiv tuženika, podnijela Naslovnom sudu i tužbu povodom koje se vodi postupak pod brojem Pr-8551/20. Pobijanom odlukom o razrješenju nije otkazan Ugovor o radu pa tužiteljica nema pravnog interesa za podnošenje ove tužbe koju tuženik predlaže odbaciti. Pobijana odluka nije odluka u smislu odredbe članka 133. Zakona o radu odnosno njome nije povrijeđeno pravo tužiteljice iz radnog odnosa pa tuženik predlaže odbaciti tužbu. Ne samo da izostaju pravni interes i ovlaštenje za pobijanje odluke nego i ne postoji nikakvo utemeljenje za zahtijevanje vraćanja na „položajno radno mjesto“ niti bi Sud mogao svojom odlukom naložiti vraćanje tužiteljice na rad čak i u slučaju eventualnog utvrđenja nedopuštenosti pobijane odluke kad ta odluka ne predstavlja osnovu prestanka radnog odnosa tužiteljice kod tuženika. Osim toga, identičan zahtjev – vraćanje na rad na radno mjesto iz Ugovora o radu - tužiteljica postavlja i u sudskom sporu Pr-8551/20. Iz sadržaja tužbenih navoda razvidno je da, osim u formalnom smislu, tužiteljica niti ne osporava pobijanu odluku o razrješenju već ponavlja isključivo i jedino (identične) navode koje iznosi u tužbi podnesenoj u predmetu Pr-8551/20 i kojima osporava dopuštenost danog otkaza. Tužiteljica vodi dvije parnice u kojima iznosi potpuno identične tvrdnje i argumentaciju i u kojima postavlja isti zahtjev za vraćanjem na rad i isplatom plaća. Kako tužiteljica traži vraćanje na rad i isplatu plaća u sporu Pr-8551/20, to isti zahtjev ne može ostvarivati i u ovom postupku u kojemu u svakom slučaju izostaje pravni interes za vođenje spora jer se osporava odluka koja ne predstavlja osnovu prestanka radnog odnosa. Tuženik ističe kako je pobijana odluka od 5. listopada 2020. donesena u skladu s odredbama Pravilnika o položajnim radnim mjestima i iz dopuštenog, opravdanog razloga predviđenog tim aktom tuženika (članak 9. stavak 1. podstavak 2. – ravnatelj Zavoda razriješiti će radnika na položajnom radnom mjestu u slučaju ako nastanu takvi razlozi koji u skladu s propisima kojima se uređuju radni odnosi dovode do prestanka ugovora o radu). Tužiteljica u tužbi u bitnome navodi kako je pobijana odluka nedopuštena „radi neispunjenja formalnih pretpostavki za razrješenje radnika s položajnog radnog mjesta kao i zbog šikanoznog i diskriminatornog postupanja poslodavca prilikom utvrđivanja razloga za otkaz ugovora o radu zbog nezadovoljenja na probnom radu“. Kako je navedeno, u konkretnom slučaju bile su ispunjene formalne pretpostavke za razrješenje tužiteljice s položajnog radnog mjesta. Tuženik otklanja kao netočne i neosnovane navode tužiteljice o navodnom šikanoznom postupanju i/ili stavljanju tužiteljice u neravnopravan i diskriminatoran položaj u odnosu na druge radnike. Nikada za trajanja radnog odnosa tužiteljica nije podnijela bilo kakvu pritužbu zbog povrede dostojanstva i/ili zahtjev za zaštitu prava. Tvrdnje tužiteljice paušalne su i netočne i razvidno iznesene tek kao izraz nezadovoljstva tužiteljice tuženikovom ocjenom njenog probnog rada u kojoj su naglašeni njena nesklonost timskom radu, nefleksibilnost i neprilagodljivost u radu, nepridržavanje naloga i danih uputa. Tužiteljica je bila radnik u radnom odnosu s tuženikom kao poslodavcem. Notorno je da se na taj odnos, pa tako i na prestanak istog, primjenjuje ZR. Također, notorno je da se na tužiteljicu, kao radnika, jednako kao i na sve druge radnike, primjenjuje i Pravilnik o radu tuženika. Pravilnikom o položajnim radnim mjestima utvrđuju se takva radna mjesta, način oglašavanja, vrijeme na koje se imenuje radnik na položaju (trajanje mandata), razlozi razrješenja i druga pitanja u vezi s obavljanjem poslova na tim položajima. Navedenim Pravilnikom izrijekom je ugovoreno da se međusobna prava i obveze radnika na položajnim radnim mjestima i Zavoda, ovdje tuženika, uređuju ugovorom o radu koji u ime tuženika sklapa ravnatelj (članak 4.). Također je u članku 8. navedenog Pravilnika utvrđeno da se sklapanje i otkazivanje ugovora o radu radnicima na položajnim radnim mjestima obavlja na način i prema postupku utvrđenom općim aktom (Pravilnikom o radu) i zakonom. U članku 9. stavku 1. podstavku 2. Pravilnika o položajnim radnim mjestima propisano je da će tuženik donijeti odluku o razrješenju i u slučaju kada nastanu razlozi koji u skladu s propisima kojima se uređuju radni odnosi dovode do prestanka ugovora o radu. Upravo takvi razlozi su postojali u konkretnom slučaju – tužiteljici je otkazan Ugovor o radu (na temelju članka 53. stavka 3. i članka 115. stavka 1. podstavka 4. ZR-a) slijedom čega je tuženik donio i odgovarajuću odluku o njezinu razrješenju s položajnog radnog mjesta. Ugovorom o radu, u članku 3. stavku 3., ugovoren je probni rad od šest mjeseci koji će trajati do 13. listopada 2020. godine. Člankom 15. Ugovora o radu ugovoreno je da u slučaju otkazivanja Ugovora o radu za vrijeme probnog rada otkazni rok iznosi sedam dana. Prema članku 13. Ugovora o radu na ugovorni odnos se, uz Pravilnik o radu, primjenjuju opći akti poslodavca o unutarnjem ustrojstvu i sistematizaciji radnih mjesta s opisom poslova i zadataka radnih mjesta, uz akt poslodavca kojim se utvrđuje broj izvršitelja na radnim mjestima, sa svim izmjenama i dopunama tih akata koje budu donesene dok traje ugovorni odnos. Prema članku 16. Ugovora o radu na prava i obveze ugovornih strana koja nisu uređena Ugovorom o radu primjenjuju se odredbe Pravilnika o radu, opći akti o unutarnjem ustrojstvu i sistematizaciji radnih mjesta i drugi opći akti Zavoda, ovdje tuženika, koji se odnose na radnopravni odnos radnika s poslodavcem, Kolektivnog ugovora, Zakona o radu i drugih važećih propisa. Ugovaranje i trajanje probnog rada uređeno je odredbom članka 53. ZR. Otkazivanje ugovora o radu s ugovorenim probnim rokom uređuje odredba članka 115. stavka 1. točke 4. ZR-a. Sukladno naprijed citiranoj odredbi članka 53. stavka 3. ZR-a ocjena poslodavca o nezadovoljavanju radnika na probnom radu sama po sebi predstavlja posebno opravdan razlog za donošenje odluke o otkazu ugovora o radu na temelju odredbe članka 115. stavka 1. točke 4. ZR-a. Iako nije predmet ovog spora, već spora Pr-8551/20, tuženik, s obzirom na sadržaj tužbenih navoda, napominje kako u konkretnom slučaju otkaz dan tužiteljici počiva na zaključcima iz Izvješća o probnom radu, Klasa: 119-04/20-01/23, Urbroj: 341-25-01/1-20-1 (dalje: Izvješće) sastavljenog dana 25. rujna 2020. godine po predstojniku Područne službe u Zagrebu i neposrednom rukovoditelju tužiteljice, g. DČ. Suprotno navodima tužbe, otkaz dan tužiteljici nije posljedica diskriminacije niti je tužiteljica učinila vjerojatnim da bi otkazivanje Ugovora o radu bilo uvjetovano kojom od suspektnih diskriminatornih osnova iz Zakona o suzbijanju diskriminacije (Narodne novine 85/08, 112/12, dalje: ZSD) odnosno okolnosti iz kojih bi proizlazila konkretna i individualizirana sumnja da je u pitanju diskriminacija. Tuženik se bez zloupotrebe koristio svojim pravom na ocjenu znanja, sposobnosti i osobina tužiteljice tijekom probnog rada, te su negativno ocjenjivanje i posljedično tome otkaz Ugovora o radu bili uvjetovani objektivnim razlozima. Tuženik osporava da tužiteljici ne bi bila osigurana i/ili dostupna potrebna sredstva za rad. Posebno tuženik osporava i tvrdnju tužiteljice da bi od početka radnog odnosa izravno nadređeni radnik prema njoj iskazivao odbijanje, nemar i nezadovoljstvo činjenicom da je upravo ona sklopila ugovor o radu za mjesto šefa Odsjeka, da bi s njom neprimjereno komunicirao, prozivao je, neprimjereno gestikulirao. Tužiteljica se nikada za trajanja radnog odnosa nije prituživala na neprimjeren šikanozan odnos nadređenog ili bilo kojeg drugog radnika prema njoj. Prvi put takvu neosnovanu argumentaciju o navodnoj šikani i diskriminaciji tužiteljica iznosi u zahtjevu za zaštitu prava protiv odluke o otkazu, te sada u tužbama, dakle, razvidno kao odgovor na ocjenu njenog rada u kojoj je, između ostalog, istaknuto upravo osciliranje u njezinu ponašanju, od euforičnog do arogantnog, kako u komunikaciji prema neposrednom rukovoditelju tako i prema radniku koji je dobio zaduženje za praćenje izvršenja radnih zadataka. Na temelju činjenice da je tužiteljici otkazan Ugovor o radu zbog nezadovoljavanja na probnom u skladu sa Zakonom o radu, tuženik je u skladu s odredbom članka 9. Pravilnika o položajnim radnim mjestima donio odluku o razrješenju koju tužiteljica ovdje bez ikakvog osnova pobija. Tužiteljica u tužbi navodi kako joj nije bilo omogućeno da se očituje o razlozima razrješenja te da je time tuženik postupio suprotno odredbama Pravilnika o položajnim radnim mjestima (članak 9. stavak 3.). Suprotno tvrdnjama tužiteljice, tuženik nije povrijedio odredbe Pravilnika o položajnim radnim mjestima niti u ovom dijelu. Istim je, naime, predviđeno davanje mogućnosti prethodnog očitovanja radniku o razlozima razrješenja samo u slučaju donošenja odluke o razrješenju iz članka 9. stavka 1 . podstavaka 3. i 4. Kako je tužiteljica razriješena dužnosti prema članku 9. stavku 1. podstavku 2., to nije postojala obveza tuženika da joj omogući prethodno očitovanje o razlozima razrješenja. Pritom se napominje kako je predstojnik DČ nekoliko dana prije podnošenja ocjene o radu tužiteljice na probnom radu Uredu za upravljanje i razvoj ljudskih potencijala, pozvao tužiteljicu na razgovor te je istom prilikom obavijestio o davanju negativne ocjene njezina rada za vrijeme trajanja probnog roka. Prilaganje tužbi dopisa-Zahtjeva radnika Odsjeka od dana 30. rujna 2020. godine (u kojemu radnici ističu da smatraju kako i oni imaju pravo i obvezu procijeniti i ocijeniti rad tužiteljice) irelevantno je. Tuženik posebno naglašava kako u sporu radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu zbog nezadovoljavanja na probnom radu radnik ne može tražiti vraćanje na posao jer se na takav otkaz primjenjuju samo odredbe članka 120., članka 121. stavka 1. i članka 125. ZR-a. Stoga, kako je nesporno da je radni odnos tužiteljice kod tuženika prestao temeljem odluke o otkazu zbog neuspjeha probnog rada, to i nevezano za pitanje dopuštenosti otkaza i ovdje pobijanog razrješenja, izostaje osnova za traženje vraćanja na rad. Vraćanje na rad tužiteljica nema osnova tražiti niti takvom zahtjevu Sud može udovoljiti.
3. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u Zahtjev za zaštitu prava protiv odluke o otkazu ugovora o radu zbog nezadovoljenja na probnom radu od 29.09.2020. (list 14-18 spisa), Zahtjev za zaštitu prava protiv odluke od 05. listopada 2020. (list 19 spisa), Odluku o razrješenju tužiteljice s položajnog radnog mjesta šefa Odsjeka za obračun mirovinskih primanja i doplatka za djecu Područne službe u Zagrebu od dana 05.10.2020. (list 20 spisa), Ugovor o radu za položajno radno mjesto za TČ od dana 12.03.2020. (list 21-23 spisa), Odluku o otkazu ugovora o radu zbog nezadovoljenja na probnom roku od dana 29.09.2020. (list 24-26 spisa), Pravilnik o radu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (list 27-56 spisa), Dozvola za izlazak GČ s Odsjeka za obračun mirovinskih primanja od dana 16.09.2020. (list 57 spisa), Pisani Zahtjev radnika Odsjeka za obračun mirovinskih primanja i doplataka za djecu od dana 30.09.2020. (list 58-59 spisa), e-mail korespondenciju (list 60-66 i 116-137 spisa), Pritužba Pučkom pravobranitelju na neosnovanu Odluku o otkazu Ugovora o radu zbog nezadovoljenja na probnom roku od dana 29.09.2020. (list 67- 68 spisa), Pravilnik o položajnim radnim mjestima u Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje od dana 29.05.2014. (list 69-73 spisa), Izvješće o probnom radu, Klasa: 119-04/20-01/23, Urbroj: 341-25-01/1-20-1 (dalje: Izvješće) od dana 25. rujna 2020. (list 85-87 spisa), Natječaj za imenovanje šefa Odsjeka za obračun mirovinskih primanja i doplatka za djecu u Područnoj službi u Zagrebu (list 88-90 spisa), kopiju tužbe iz predmeta PR-8551/2020 (list 98-108 spisa), Odluku tuženika od 4.6.2019. (list 115 spisa), presudu ovog suda PR-8551/2020-20 od 29.4.2025. (list 199-207 spisa) i potvrdu pravomoćnosti od 5.6.2025. (list 208-209 spisa), saslušana je tužiteljica (list 138-139 spisa), te svjedoci BČ i DČ (list 156-158 spisa), CČ (list 166-167 spisa), ŽČ (ranije Subota) i FČ (list 184-185 spisa), LČ i VČ (list 186-187 spisa).
4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 23/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22 - dalje ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično neosnovan i djelomično nedopušten.
5. Na ročištu 15. srpnja 2025. punomoćnici stranaka su suglasno izjavili da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga, odustali su od drugih neprovedenih dokaznih prijedloga, te su predložili zaključenje glavne rasprave pa je sud uz suglasnost stranaka odlučio da daljnje dokaze neće izvoditi te je zaključio glavnu raspravu.
6. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem da je nedopuštena Odluka o razrješenju s položajnog radnog mjesta šefa Odsjeka za obračun mirovinskih primanja i doplatka za djecu Područne službe u Zagrebu od 5.10.2020. i zahtjev tužiteljice za vraćanje na rad.
7. Iz dokumentacije u spisu je utvrđeno, a što među strankama nije sporno:
- da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika temeljem Ugovora o radu za položajno radno mjesto od 12. ožujka 2020. prema kojem je obavljala poslove radnog mjesta šefa Odsjeka za obračun mirovinskih primanja i doplataka za djecu Područne službe u Zagrebu, a kojim je bio ugovoren probni rad od šest mjeseci,
- da je tuženik dana 29. rujna 2020. donio Odluku o otkazu ugovora o radu zbog nezadovoljavanja na probnom radu, kojom je tužiteljici otkazan Ugovor o radu zbog nezadovoljavanja na probnom radu uz otkazni rok od sedam dana,
- da je tuženik dana 5. listopada 2020. donio Odluku o razrješenju s položajnog radnog mjesta šefa Odsjeka za obračun mirovinskih primanja i doplatka za djecu Područne službe u Zagrebu, kojom je tužiteljica razriješena s položajnog radnog mjesta šefa
Odsjeka s danom 6. listopada 2020.,
- da je tužiteljica protiv tuženika, podnijela ovom sudu i tužbu koja se vodi pod brojem Pr-8551/20. kojom zahtijeva da sud utvrdi da je nedopuštena Odluka o otkazu ugovora o radu zbog nezadovoljavanja na probnom radu od dana 29.09.2020., da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao i vraćanja na rad na položajno radno mjesto šefa Odsjeka za obračun mirovinskih primanja i doplataka za djecu Područne službe u Zagrebu
- da je pravomoćnom presudom ovog suda poslovni broj PR-8551/2020-20 od 29.4.2025. odbije tužbeni zahtjev tužiteljice radi utvrđenja nedopuštenosti Odluke o otkazu ugovora o radu zbog nezadovoljavanja na probnom radu od 29. rujna 2020., kao i zahtjev za vraćanje na rad na položajno radno mjesto šefa Odsjeka za obračun mirovinskih primanja i doplataka za djecu Područne službe u Zagrebu na kojem je zaposlena temeljem Ugovora o radu za položajno radno mjesto KLASA: 112-02/20- 01/7, URBROJ: 341-99-01/15-20-2 od dana 12.03.2020. godine.
8. Iz pobijane Odluke tuženika od 5.10.2020. proizlazi da je istom tužiteljica razriješena s položajnog radnog mjesta šefa Odsjeka za obračun mirovinskih primanja i doplatka za djecu Područne službe u Zagrebu s danom 6.10.2020. U obrazloženju se navodi da je Odlukom od 11.3.2020. tužiteljica imenovana na vrijeme od četiri godine za šefa Odsjeka za obračun mirovinskih primanja i doplatka za djecu Područne službe u Zagrebu, te joj je temeljem Odluke od 29.9.2020. prestao radni odnos dana 6.10.2020. nakon isteka roka od sedam dana zbog nezadovoljavanja na probnom roku. Kako je člankom 9. stavkom 1. Pravilnika o položajnim radnim mjestima utvrđeno da će ravnatelj Zavoda razriješiti radnika na položajnom radnom mjestu u slučaju ako nastanu takvi razlozi koji u skladu s propisima kojima se uređuju radni odnosi dovode do prestanka ugovora o radu, to je odlučeno kao u izraci.
9. Protiv pobijane odluke o razrješenju od 5.10.2020., koja je nesporno uručena tužiteljici 6.10.2020., tužiteljica je podnijela zahtjev za zaštitu prava dana 20.10.2020., na koji tuženik nije odgovorio, pa je tužiteljica podnijela predmetnu tužbu dana 16.11.2020., čime je tužiteljica postupila u rokovima i čl. 133. st. 1. i 2. Zakona o radu (Narodne novine broj; 93/14, 127/17 i 98/19, dalje: ZR).
10. Sud je izvršio uvid u Pravilnik o položajnim radnim mjestima kojim je propisano:
- prema čl. 9. st. 1. Ravnatelj Zavoda razriješit će radnika na položajnom radnom mjestu, osobito u slučaju ako:
- radnik na položajnom radnom mjestu osobno zahtijeva razrješenje
- nastanu takvi razlozi koji u skladu s propisima kojima se ureduju radni odnosi dovode do prestanka ugovora o radu
- radnik na polo2ajnom radnom mjestu ne postupa prema propisima ili općim aktima Zavoda ili neosnovano ne izvršava ili kasni u izvršavanju uputa rukovoditelja i/ili ravnatelja Zavoda ili postupa protivno tim uputama
- radnik na položajnom radnom mjestu svojim nesavjesnim ili nepravilnim radom uzrokuje Zavodu štetu ili ako zanemaruje ili nesavjesno obavlja svoje dužnosti zbog čega su nastale ili mogu nastati veće smetnje u obavljanju poslova unutarnje ustrojstvene jedinice.
- prema čl. 9. st. 2. Ravnatelj Zavoda može razrije5iti radnika na položajnom radnom mjestu prije isteka mandata, kada radnik navrši 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža.
- prema čl. 9. st. 3. prije donošenja odluke o razrje5enju iz stavka 1. podstavka 3. i 4. ovoga članka radniku na položajnom radnom mjestu mora se omogućiti da se očituje o razlozima razrješenja.
- prema čl. 9. st. 4. u slučaju razrješenja radnika s položajnog radnog mjesta, imenovat će se vršitelj dužnosti za to radno mjesto i raspisat će se natječaj za imenovanje radnika na položajno radno mjesto u roku od 30 dana od dana imenovanja vršitelja dužnosti.
11. U pobijanoj odluci o razrješenju je jasno navedeno da je tužiteljica razriješena sa položajnog radnog mjesta jer su nastali takvi razlozi koji u skladu s propisima kojima se uređuju radni odnosi doveli do prestanka ugovora o radu, budući je tužiteljici temeljem Odluke o otkazu zbog nezadovoljavanja na probnom roku od 29.9.2020. prestao radni odnos.
12. Slijedom navedenog, kako je prije donošenja pobijane odluke o razrješenju, tužiteljici otkazan ugovor o radu Odlukom o otkazu zbog nezadovoljavanja na probnom roku od 29.9.2020. koja je donesena sukladno čl. 115. st. 4. ZR-a u vezi sa čl. 53. ZR- a, a temeljem koje joj je i prestao radni odnos dana 6.10.2020., to je tužiteljica razriješena s položajnog radnog mjesta temeljem čl. 9. stavak 1. podstavak 2. Pravilnika o položajnim radnim mjestima, pa tuženik nije bio dužan tužiteljici omogućiti da se očituje o razlozima razrješenja prije donošenja odluke o razrje5enju. Naime, takva obveza je propisana samo u slučaju razrješenja temeljem čl. 9. st. 1. podstavka 3. i 4. navedenog Pravilnika, a u konkretnom slučaju tužiteljica nije razriješena temeljem istih. Stoga, suprotno navodima tužiteljice, pobijana odluka nema formalnih nedostataka te je ista zakonita i pravilna te je donesena sukladno Pravilniku o položajnim radnim mjestima.
13. Nadalje, tužiteljica navodi da je Odlukom o otkazu zbog nezadovoljavanja na probnom roku od 29.9.2020., a na kojoj se temelji pobijana odluka o razrješenju, nezakonita. Međutim, kako je u predmetu ovog suda PR-8551/2020 pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice radi nedopuštenosti tog otkaza ugovora o radu, to su ovi navodi tužiteljice neosnovani.
14. Nadalje, tužiteljica navodi da su odluka o otkazu i odluka o razrješenju posljedica diskriminacije i šikaniranja za vrijeme probnog rada od strane nadređenog DČ.
15. Međutim, kako je već naprijed navedeno, da se pobijana odluka o razrješenju temelji na odluci o otkazu temeljem koje je prestao radni odnos tužiteljice kod tuženika, a u drugom sudskom postupku je utvrđeno da je otkaz dopušten (kako je to naprijed navedeno) odnosno isti nije ni diskriminirajući ni šikanozan, to ovaj sud smatra da su i ovi navodi tužiteljice neosnovani. Međutim, sud je sukladno prijedlozima stranaka saslušao tužiteljicu i predložene svjedoka kako bi utvrdio da li je pobijana odluka o razrješenju diskriminirajuća ili šikanozna.
16. Tužiteljica je izjavila da je radila kod tuženika na radnom mjestu šef odsjeka za obračun mirovinskih primanja i doplatka za djecu temeljem odluke o imenovanju i ugovora o radu na neodređeno vrijeme iz travnja 2020. kojim joj je određen probni rok 6 mjeseci, te je dobila odluku o otkazu zbog nezadovoljavanja na probnom roku, a kasnije je dobila odluku o razrješenju, a to vjerojatno zbog poštivanja procedure sukladno pravilniku o položajnim radnim mjestima. Navodi da joj poslodavac nije omogućio očitovanje na odluku o razrješenju, iako je to trebao prema pravilniku. Nadređeni joj je bio NČ sa kojim je imala kontakt 4 puta i to kada je zaposlena, na jednom kolegiju i još 2 puta vezano za poslovne procese. On nije htio neposrednu komunikaciju, te ju on zapravo niti nije nadzirao, teško je dolazila do njega, te je morala čekati po 3 dana i sl. Najneugodnija situacija je bila kada ju je pozvao na razgovor vezano za jedan dopis kojeg je radila i kojeg je napravila po uputama kadrovske službe i kolegice BČ, te joj je on tada svašta rekao, te joj je pokazao srednji prst. Kada je počela raditi, nisu joj osigurana sredstva za rad, pa tako nije dobila karticu za evidentiranje dolaska na rad, a sa kojom se je printalo, kopiralo i skeniralo, tako da sve to nije mogla samostalno raditi, već je uvijek morala tražiti karticu od drugih djelatnika. Na razgovoru joj je rečeno da ću imati mentora 3 mjeseca, te je to trebala biti gđa. BČ, ali ona to nije obavljala, već je sve savjete tražila gđu. RČ koja je bila vd šefa. Također, bilo joj je otežano da dođe do pravnih akata tuženika. Gđa. BČ joj je na upite uvijek usmeno odgovorila, ali kada bi to po njenoj uputi napravila, tada ju je pismeno upozorila mailom u koji je uključila i nadređenog i pomoćnicu ravnatelja G, međutim, ona joj je usmeno govorila jedno, a pismeno drugo. Zbog toga se je pismeno obratila nadređenima i molila za kolegijalnost, a obzirom da nije došla iz tog sustava. Kada je došla, zatekla je jako loše stanje zbog velikih zaostataka, te je uvela neke promjene tako da je rasteretila djelatnika sa velikim brojem starih spisa, tako da im nije dodjeljivala nove, te su oni stare rješavali, te nije bilo dodjele spisa radnicima na godišnjem ili bolovanju, te su na ovaj način u 4 i pol mjeseca riješili gotovo sve zaostatke od 3 godine, te su i djelatnici bili izuzetno zadovoljni. Tijekom godišnjeg odmora i tijekom bolovanja je obavljala svoj posao od kuće, te je tijekom tog perioda uputila mail u smislu da mora ići kod doktora pa neće biti dostupna, iako to u tom periodu nije bila dužna činiti. Kako nije dobila odgovore od svoje mentorice BČ, zbog toga se obratila nadređenom DČ, ali kako i on baš nije htio komunicirati, obratila se pomoćnici ravnatelja G, te je sa njom dogovorila da će jednom tjedno odlaziti u središnju službu i sa načelnicom ŽČ dogovarati obavljanje poslova. Tada nije znala za osobu povjerenika za zaštitu dostojanstva, jer se tada bavila svojim poslovima. Odluka o razrješenju je donesena na temelju Pravilnika o položajnim radnim mjestima. Nije znala za prikupljanje potpisa radnika, ali misli da su to na kraju učinili jer su bili zadovoljni njenim radom. Kada je gđu. BČ pitala zašto joj različito govori usmeno i pismeno, ona joj je rekla da će ju zapamtiti i da će dobiti negativnu ocjenu, ali se vezano za to nije nikome obraćala. Sada je zaposlena na neodređeno vrijeme.
17. Svjedokinja BČ je izjavila da radi kod tuženika kao viši stručni suradnik u uredu predstojnika, a prije je bila načelnik odjela ekonomsko financijskih poslova, te je obzirom na svoje iskustvo bila poveznica između tužiteljice kao tadašnje voditeljice odsjeka i predstojnika područne službe DČ. Prema svom iskustvu, tužiteljici je uvijek bila na dispoziciji, sve do jednog trenutka kada se je predstojniku obraćala povišenim tonom, te je ona imala oscilacije u ponašanju, te joj je jednom rekla da ona nema što sa njom pričati jer joj nije nadređena. Zbog korona mjera nije bila moguća osobna bliska suradnja, pa je tužiteljici slala brojne mailove i očitovanja, te joj je ponudila da na svoj USB prebaci dokumente, što je i učinila, a tužiteljica je neke poslove prebacivala na nju, iako je ona poslove obavljala po nalogu DČ. Tužiteljici je davala savjete, ali unatoč tome nije primijetila njen napredak, te je ona čak radnike upućivala da se njoj obrate za pomoć, što nije bilo uobičajeno postupanje. Tužiteljica je dostavila zadnje izvješće za lipanj 2020., a nakon toga nije, iako je to bila njena obaveza, već su to pravili drugi radnici po nalogu nadređenog. Ističe da nije zasluga tužiteljice za smanjenje spisa, već je u razdoblju od travnja do listopada 2020. bio moratorij za ovrhe, pa je zbog toga bio manji broj spisa. Na jednoj edukaciji tužiteljica je iznosila neistine, te je blatila tuženika, a što su rekli radnici tuženika koji su tamo bili prisutni. Nije bila zadužena za obuku tužiteljice, već je na sastanku predstojnik rekao da će tužiteljicu obučavati gđa RČ, ali da se može obratiti i njoj za organizacijski dio poslova.
18. Svjedok DČ je izjavio da radi kod tuženika kao predstojnik područne službe Zagreb, te je bio nadređen tužiteljici, te je kao nadređeni bio dužan pratiti rad tužiteljice, a što je i činio tijekom 6 mjeseci, te je zaključio da ona često nije pravilno postupala, pa je na kraju donio zaključak da ista nije zadovoljila na probnom radu, te je o tome sačinio pismeni izvještaj, na temelju čega tuženik donosi daljnje odluke. Tužiteljica je imala stručnu pomoć koju je mogla uvijek tražiti od RČ i BČ kao i od drugih radnika. Odluku o nezadovoljavanju na probnom radu donio je na temelju neposrednog uvida, razgovora sa osobama koje su joj pružale stručnu pomoć, te sa tužiteljicom, kao i na temelju saznanja sa kolegija. Tužiteljica se nije žalila na odnos drugih radnika prema njoj. Tužiteljica ponekad nije podnosila izvješća na vrijeme, te su bila nepotpuna, a nakon što su ju na to prijateljski upozoravali, ona je počela prigovarati da ne želi surađivati s pojedinim osobama. Tužiteljica je često bila odsutna sa radnog mjesta, te ga o tome nije obavještavala, iako je to bila dužna učiniti. Tužiteljica je znala delegirati svoje poslove i zadatke na druge radnike iz njegovog ureda, što nije bila praksa kod tuženika. Pregledavao je mjesečna izvješća koja mu je tužiteljica bila dužna predavati, te je imao saznanja o bitnim činjenicama koje je saznao na zajedničkim kolegijima, tako da je imao uvid u rad tužiteljice. Tužiteljica je radnicima prepuštala da odlučuju tko će ići na edukaciju, iako je ona o tome trebala odlučivati. Nije točno da je tužiteljica smanjila broj riješenih predmeta, već u vrijeme korone bio moratorij za podnošenja zahtjeva za ovrhu. Jednostavno, tužiteljica je kao šef bila dužna donositi odluke, a ne iste prepuštati drugim radnicima. Također, tužiteljica je na kolegijima znala povisiti ton. Temeljem svega je zaključio da tužiteljica nije zadovoljila na radu za radno mjesto šefa koje je imala. Tijekom 6 mjeseci su imali 5 kolegija, te se je sa tužiteljicom nalazio otprilike 2- 3 puta mjesečno. Tuženik u sporno vrijeme nije mogao dobiti karticu za printer, ali je tužiteljica uredno mogla printer koristiti za obavljanje rada. Imao je u vidu potpise radnika koji su bili za tužiteljicu, te je neke i pozvao na razgovor, te su mu rekli da su svjesni da tužiteljica ne obavlja pravilno neke poslove, ali da im je žao tužiteljice jer je majka malodobne djece, pa da ne bi trebala dobiti tako rigoroznu mjeru.
19. Svjedokinja CČ je izjavila da radi kod tuženika kao predstojnica za upravljanje ljudskim resursima. Kada je njen ured dobio izvješće o nezadovoljavanju tužiteljice na probnom radu, isti je pripremao odluku o otkazu zbog nezadovoljavanja na probnom radu i odluku o razrješenju s položajnog radnog mjesta, a koje odluke je potpisivao ravnatelj. Nadređeni tužiteljici g. DČ je dostavio navedeno izvješće. Na temelju donesene odluke o otkazu sukladno pravilniku je donesena odluka o razrješenju. U konkretnom slučaju nije bilo potrebno da se tužiteljica prije donošenja odluke o razrješenju očituje, već je to pravilnikom propisano na neke druge slučajeve. Naime odluka je donesena po čl. 9 st. 1 podstavak 2 po kojem nije bilo potrebno očitovanje tužiteljice. Tužiteljica nije podnosila nikakve zahtjeve radi zaštite dostojanstva ili slično.
20. Svjedokinja ŽČ (ranije T) je izjavila da je u spornom razdoblju bila načelnica odjela, te je tada određivala poslovne procese. Nije imala primjedbi na rad tužiteljice, te nije imala mogućnost kontrolirati njen rad.
21. Svjedokinja FČ je izjavila da joj je tužiteljica jedno vrijeme bila nadređena. Kada je tužiteljica došla za šeficu, došlo je do brojnih promjena na bolje, jer od tada više nisu bili terećeni sa predmetima tijekom godišnjeg odmora, te ih je svako jutro došla pozdraviti i pitati zašto nešto nije odrađeno, te je pomogla pri rješavanju spisa, te su svi bili zadovoljni, te su i međuljudski odnosi postali bolji, nije ih teretila sa novim predmetima dok se zaostaci nisu riješili, te su se tijekom njenog rada svi zaostaci riješili.
22. Svjedokinja LČ je izjavila da joj je tužiteljica bila šef, te od kada je tužiteljica došla za šefa Odjel i radnici u odjelu su procvali, te je sve išlo na bolje. Tužiteljica je dobro obavljala svoj posao, te im je u svemu nastojala pomoći. Nadređeni od tužiteljice uvijek očekivali da klima glavom i da bude na njihovoj strani, a ne da štiti radnike. Tužiteljica je pokazivala inicijativu i želju za promjenama ali je tu bila prekratko da bi sve provela.
23. Svjedokinja VČ je izjavila da je u spornom razdoblju radila u Središnjoj službi, a tužiteljica u područnoj službi, ali je kod nje obavljala neke savjetničke poslove, te su se uglavnom čule telefonom i putem e-maila, a dva puta su se srele. Oni iz središnjice službe su davali upute i savjete, te je primijetila da tužiteljica uvijek postavlja ispravna pitanja, da je svjesna rizika za tuženika, ali i za stranke u ovrsi, te joj je dostavljala svoja pismena iz kojih je zaključila da je u poslu bila odgovorna i savjesna. Ona nije pratila probni rad tužiteljice u formalnom smislu.
Nemam neposrednih saznanja o šikaniranju tužiteljice.
24. Sud je prvenstveno cijenio iskaz tužiteljice dovodeći ga u vezu sa navodima same tužiteljice o tome da je pobijana odluka o razrješenju diskrirminirajuća i šikanozna. Tužiteljica u svom iskazu uglavnom ukazuje na svoje nezadovoljstvo sa odnosom i komunikacijom sa nadređenim DČ i BČ. Tako tužiteljica navodi da joj poslodavac nije omogućio očitovanje na odluku o razrješenju, međutim, to tuženik niti nije bio dužan, kako je to naprijed obrazloženo. Nadalje, navodi da je sa nadređenim ZČ imala kontakt 4 puta i to kada je zaposlena, na jednom kolegiju i još 2 puta vezano za poslovne procese, te on nije htio neposrednu komunikaciju, te ju on zapravo niti nije nadzirao, te je teško dolazila do njega, te je morala čekati po 3 dana i sl., te ju je jednom pozvao na razgovor vezano za jedan dopis kojeg je radila i kojeg je napravila po uputama kadrovske službe i kolegice BČ, te joj je on tada svašta rekao, te joj je pokazao srednji prst. Međutim, suprotno navodima tužiteljice, svjedok NČ je izjavio da su tijekom 6 mjeseci imali 5 kolegija, te se je sa tužiteljicom nalazio otprilike 2-3 puta mjesečno, te je on kao nadređeni bio dužan pratiti rad tužiteljice tijekom probnog roka te je on Odluku o nezadovoljavanju na probnom radu donio na temelju neposrednog uvida, razgovora sa osobama koje su joj pružale stručnu pomoć, te sa tužiteljicom, kao i na temelju saznanja sa kolegija. Ovaj sud smatra da navedeno nezadovoljstvo tužiteljice sa načinom komunikacije sa nadređenim DČ predstavlja subjektivnu ocjenu tužiteljice, a čak i da su postojale eventualne manje poteškoće u komunikaciji ne ukazuju na to da bi pobijana odluka o razrješenju bila posljedica diskriminacije ili šikaniranja. Nadalje, tužiteljica je izjavila da joj je na razgovoru rečeno da će imati mentora 3 mjeseca, te je to trebala biti gđa. BČ, ali ona to nije obavljala, već je sve savjete tražila gđu. RČ koja je bila vd šefa, te kako nije dobila odgovore od svoje mentorice BČ, obratila se nadređenom DČ, ali i on baš nije htio komunicirati, pa se obratila pomoćnici ravnatelja G. Međutim, iz iskaza svjedoka D i svjedokinje BČ proizlazi da je tužiteljica imala stručnu pomoć koju je mogla uvijek tražiti od RČ i BČ kao i od drugih radnika, te je svjedokinja B obzirom na svoje iskustvo bila poveznica između tužiteljice kao tadašnje voditeljice odsjeka i predstojnika područne službe DČ, te je prema svom iskustvu, tužiteljici uvijek bila na dispoziciji te joj je davala savjete, a iz iskaza svjedoka D proizlazi da je bio problem jer je tužiteljica počela prigovarati da ne želi surađivati s pojedinim osobama. Ovaj sud smatra da navedeno nezadovoljstvo tužiteljice sa načinom komunikacije sa osobama koje je tužiteljica tražila stručnu pomoć, predstavlja subjektivnu ocjenu tužiteljice, a čak i da su postojale eventualne manje poteškoće u komunikaciji sa istima, ne ukazuju na to da bi pobijana odluka o razrješenju bila posljedica diskriminacije ili šikaniranja. Tužiteljica navodi da nije dobila karticu za evidentiranje dolaska na rad, a sa kojom se je printalo, kopiralo i skeniralo, tako da sve to nije mogla samostalno raditi, već je uvijek morala tražiti karticu od drugih djelatnika. Međutim, iz iskaza svjedoka DČ proizlazi da tuženik u sporno vrijeme nije mogao dobiti karticu za printer, ali je tužiteljica uredno mogla printer koristiti za obavljanje rada. Stoga ovaj sud smatra da su postojali objektivni razlozi zbog kojih tužiteljica nije imala navedenu karticu, te navedeno ne dokazuje da je pobijana odluka o razrješenju posljedica diskriminacije ili šikaniranja. Nadalje, tužiteljica navodi da je uvela promjene i poboljšala rad u odjelu na način da je smanjen broj predmeta, međutim, iz iskaza svjedoka D i BČ proizlazi da je razlog smanjenja broja predmeta taj što je u vrijeme korone bio moratorij za podnošenja zahtjeva za ovrhu. Ostali iskazi saslušanih svjedoka nisu odlučni u ovom predmetu, budući je činjenično stanje dovoljno utvrđeno na temelju citiranih iskaza tužiteljice i svjedoka D i BČ, dok drugi svjedoci zapravo niti nemaju saznanja o odlučnim činjenicama.
25. Slijedom navedenog, valja reći da tužiteljica uopće nije navela osnovu po kojoj je diskriminirana, a niti je učinila vjerojatnim da je diskriminirana po bilo kojoj zakonskoj osnovi iz Zakona u suzbijanju diskriminacije, a niti je dokazala da je bila šikanirana, odnosno iz provedenih dokaza ne proizlazi da je pobijana odluka o razrješenju posljedica diskriminacije ili šikaniranja, već je ista po ocjeni ovog suda donesena pravilno i zakonito temeljem čl. 9. st. 1. podstavak 2. Pravilnika o položajnim radnim mjestima. Stoga je valjalo odbiti tužbeni zahtjev radi utvrđenja nedopuštenosti pobijane odluke o razrješenju, kao u izreci presude.
26. Prema odredbi čl. 333. st. 1. ZPP), prvostupanjski sud tokom cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi je li stvar pravomoćno presuđena; i ako utvrdi da je parnica među istim strankama pokrenuta o zahtjevu o kojemu je već pravomoćno odlučeno, odbacit će tužbu.
27. Svojstva pravomoćne presude su da pravno obvezuje parnične stranke i druge pravne subjekte na koje se odnosi (res iudicata facit ius inter partes), te da se o stvari o kojoj je odlučeno ne može u redovnom postupku ponovno meritorno raspravljati i odlučivati (ne bis in idem).
28. Kako je o dijelu tužbenom zahtjevu kojim tužiteljica traži da ju tuženik vrati na položajno radno mjesto šefa Odsjeka za obračun mirovinskih primanja i doplataka za djecu Područne službe u Zagrebu na kojem je zaposlena temeljem Ugovora o radu za položajno radno mjesto KLASA: 112-02/20-01/7, URBROJ: 341-99-01/15-20-2 od dana 12.03.2020. godine, već pravomoćno presuđeno presudom ovog suda poslovni broj PR-8551/2020-20 od 29.4.2025., to je valjalo odbaciti tužbu u ovom predmetu u tom dijelu, jer postoje smetnje za daljnji tijek postupka tj. radi se o pravomoćno presuđenoj stvari. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.
29. Podredno, valja ukazati tužiteljici da je njen radni odnos prestao na temelju odluke o otkazu, a ne na temelju odluke o razrješenju, pa sukladno tome, tužiteljica bi se mogla vratiti na rad samo u slučaju utvrđenja nedopuštenosti otkaza, a na u slučaju nedopuštenosti odluke o razrješenju.
30. Kako je tužiteljica u cijelosti izgubila parnicu, to ista nema pravo na naknadu parničnog troška temeljem čl. 154. st. 1. ZPP, već je isti dužna naknaditi tuženiku. Tako je tuženiku priznati troškovi zastupanja po punomoćniku i to jednokratna nagrada za prvostupanjski postupak sukladno Tbr. 7/2 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23) - 250 bodova, što obzirom na vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 500,00 eura, a uvećano za 25% PDV-a iznosi 650,00 eura.
U Zagrebu, 25. srpnja 2025.
Sudac:
Monika Ferić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda pisanim putem u pet primjeraka u roku 15 dana.
DNA:
1. Pun. tužitelja
2. Pun. tuženika
3. spis
