Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Stalna služba u
Opatiji
Maršala Tita 4
51410 Opatija
Poslovni broj P-1577/2019-34
U IME REPUBLIKE HRVATSKE
P R E S U D A
Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji po sucu tog suda Senki Kirša kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja LŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Nikoli Pranjiću, odvjetniku iz Rijeke protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 9. srpnja 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, po objavi od 25. srpnja 2025.
p r e s u d i o j e
I-Utvrđuje se da su ništetne odredbe članke 4., kao I druge odredbe Ugovora o kreditu od dana 07. svibnja 2007. godine, broj Ugovora 9012477965, potvrđenog po javnom bilježniku Miroslavu Baniću iz Rijeke, pod brojem OV- 5654/07 i OV-5655/07 u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke kao i u dijelu u kojem je sukladno promjenama kamatne stope po odluci tuženika ugovorena promjena mjesečnog anuiteta.
II-Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude isplati tužitelju s osnove ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci tuženika preplaćeni iznos od 2.744,22 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznose kako slijedi:
• na iznos od 23,04 EUR od 12.08.2007.godine do isplate,
• na iznos od 23,01 EUR od 12.09.2007.godine do isplate,
• na iznos od 22,49 EUR od 12.10.2007.godine do isplate,
• na iznos od 22,86 EUR od 12.11.2007.godine do isplate,
• na iznos od 22,67 EUR od 12.12.2007.godine do isplate,
• na iznos od 22,87 EUR od 12.01.2008.godine do isplate,
• na iznos od 41,48 EUR od 12.02.2008.godine do isplate,
• na iznos od 41,91 EUR od 12.03.2008.godine do isplate,
• na iznos od 41,49 EUR od 12.04.2008.godine do isplate,
• na iznos od 40,98 EUR od 12.05.2008.godine do isplate,
• na iznos od 40,93 EUR od 12.06.2008.godine do isplate,
• na iznos od 40,51 EUR od 12.07.2008.godine do isplate,
• na iznos od 40,24 EUR od 15.08.2008.godine do isplate,
• na iznos od 40,43 EUR od 12.09.2008.godine do isplate,
• na iznos od 42,72 EUR od 12.10.2008.godine do isplate,
• na iznos od 42,53 EUR od 12.11.2008.godine do isplate,
• na iznos od 41,48 EUR od 12.12.2008.godine do isplate,
• na iznos od 44,07 EUR od 12.01.2009.godine do isplate,
• na iznos od 44,27 EUR od 12.02.2009.godine do isplate,
• na iznos od 45,55 EUR od 12.03.2009.godine do isplate,
• na iznos od 43,54 EUR od 12.04.2009.godine do isplate,
• na iznos od 43,59 EUR od 13.05.2009.godine do isplate,
• na iznos od 42,91 EUR od 12.06.2009.godine do isplate,
• na iznos od 43,34 EUR od 12.07.2009.godine do isplate,
• na iznos od 42,53 EUR od 12.08.2009.godine do isplate,
• na iznos od 43,13 EUR od 12.09.2009.godine do isplate,
• na iznos od 42,52 EUR od 12.10.2009.godine do isplate,
• na iznos od 42,78 EUR od 12.11.2009.godine do isplate,
• na iznos od 42,70 EUR od 17.12.2009.godine do isplate,
• na iznos od 43,55 EUR od 12.01.2010.godine do isplate,
• na iznos od 44,17 EUR od 12.02.2010.godine do isplate,
• na iznos od 44,10 EUR od 17.03.2010.godine do isplate,
• na iznos od 44,68 EUR od 12.04.2010.godine do isplate,
• na iznos od 45,38 EUR od 15.05.2010.godine do isplate,
• na iznos od 46,13 EUR od 12.06.2010.godine do isplate,
• na iznos od 47,31 EUR od 14.07.2010.godine do isplate,
• na iznos od 45,64 EUR od 12.08.2010.godine do isplate,
• na iznos od 48,90 EUR od 12.09.2010.godine do isplate,
• na iznos od 47,61 EUR od 13.10.2010.godine do isplate,
• na iznos od 47,86 EUR od 12.11.2010.godine do isplate,
• na iznos od 39,70 EUR od 12.12.2010.godine do isplate,
• na iznos od 41,21 EUR od 13.01.2011.godine do isplate,
• na iznos od 39,30 EUR od 12.02.2011.godine do isplate,
• na iznos od 39,80 EUR od 12.03.2011.godine do isplate,
• na iznos od 38,86 EUR od 12.04.2011.godine do isplate,
• na iznos od 40,61 EUR od 12.05.2011.godine do isplate,
• na iznos od 34,64 EUR od 12.06.2011.godine do isplate,
• na iznos od 34,76 EUR od 12.07.2011.godine do isplate,
• na iznos od 40,65 EUR od 12.08.2011.godine do isplate,
• na iznos od 27,58 EUR od 12.09.2011.godine do isplate,
• na iznos od 27,10 EUR od 12.10.2011.godine do isplate,
• na iznos od 27,14 EUR od 12.11.2011.godine do isplate,
• na iznos od 27,08 EUR od 12.12.2011.godine do isplate,
• na iznos od 27,60 EUR od 12.01.2012.godine do isplate,
• na iznos od 27,82 EUR od 12.02.2012.godine do isplate,
• na iznos od 27,73 EUR od 12.03.2012.godine do isplate,
• na iznos od 27,45 EUR od 12.04.2012.godine do isplate,
• na iznos od 27,55 EUR od 18.05.2012.godine do isplate,
• na iznos od 27,63 EUR od 12.06.2012.godine do isplate,
• na iznos od 27,34 EUR od 12.07.2012.godine do isplate,
• na iznos od 27,26 EUR od 14.08.2012.godine do isplate,
• na iznos od 26,80 EUR od 12.09.2012.godine do isplate,
• na iznos od 26,90 EUR od 12.10.2012.godine do isplate,
• na iznos od 27,11 EUR od 14.11.2012.godine do isplate,
• na iznos od 26,99 EUR od 12.12.2012.godine do isplate,
• na iznos od 27,04 EUR od 12.01.2013.godine do isplate,
• na iznos od 26,44 EUR od 20.02.2013.godine do isplate,
• na iznos od 26,35 EUR od 12.03.2013.godine do isplate,
• na iznos od 26,80 EUR od 17.04.2013.godine do isplate,
• na iznos od 25,93 EUR od 18.05.2013.godine do isplate,
• na iznos od 25,97 EUR od 29.06.2013.godine do isplate,
• na iznos od 25,81 EUR od 18.07.2013.godine do isplate,
• na iznos od 25,69 EUR od 17.08.2013.godine do isplate,
• na iznos od 25,84 EUR od 12.09.2013.godine do isplate,
• na iznos od 25,98 EUR od 16.10.2013.godine do isplate,
• na iznos od 25,95 EUR od 15.11.2013.godine do isplate,
• na iznos od 26,14 EUR od 14.12.2013.godine do isplate,
• na iznos od 25,77 EUR od 15.01.2014.godine do isplate,
po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007.g., a od 01. siječnja 2008.g. do 30.06.2011.g. po stopi od 14% godišnje, od 01. srpnja 2011. g. do 31. srpnja 2015. g. po stopi od 12% godišnje, od 01. kolovoza do 31. prosinca 2015. g. po stopi od 8,14% godišnje, od 01. siječnja do 30. lipnja 2016. g. po stopi od 8,05% godišnje, od 01. srpnja do 31. prosinca 2016. g. po stopi od 7,88% godišnje, od 01. siječnja do 30. lipnja 2017. g. po stopi od 7,68% godišnje, od 1. srpnja 2017. g. do 31. prosinca 2017. g., po stopi od 7,09% godišnje od 1. siječnja 2018. g. do 30. lipnja 2018. g., po stopi od 6,82% godišnje od 1. srpnja 2018.g. do 31. prosinca 2018. g., po stopi od 6,54% godišnje od 1. siječnja 2019. g. do 30. lipnja 2019.g., po stopi od 6,30% godišnje od 1. srpnja 2019.g. do 31. prosinca 2019. g., po stopi od 6,11% godišnje od 1. siječnja 2020. g. do 30. lipnja 2020. g., po stopi od 5,89% godišnje od 1. srpnja 2020 g. do 31. prosinca 2020. g., od 1. siječnja 2021. g. pa do 30. lipnja 2021. g. po stopi od 5,75%, od 1. srpnja 2021. g. pa do 31. prosinca 2021. g. po stopi od 5,61% godišnje, od 1. siječnja 2022. g. do 30. lipnja 2022. g. po stopi od 5,49%godišnje, od 1. srpnja 2022. g. do 31. prosinca 2022. g. po stopi od 5,31% godišnje, od 1. siječnja 2023. g. do 30. lipnja 2023. g. po stopi od 5,50% godišnje, od 01. srpnja 2023. g. do 31. prosinca 2023.g. po stopi od 7% godišnje, od 1. siječnja 2024.g. do 30. lipnja 2024.g. po stopi od 7,50% godišnje, od 1. srpnja 2024.g. do 31. prosinca 2024.g. po stopi od 7,25% godišnje, a nadalje po stopi propisanoj odredbom članka 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine do isplate.
III-Utvrđuje se da su ništetne odredbe članka 1., članka 7., kao I druge odredbe Ugovora o kreditu od dana 07. svibnja 2007.godine, broj Ugovora 9012477965, potvrđenog po javnom bilježniku Miroslavu Baniću iz Rijeke, pod brojem OV-5654/07 I OV-5655/07 u dijelu u kojem je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak kao I u dijelu u kojem je ugovoreno da je plaćanje mjesečnih anuiteta vezano uz valutu švicarski franak po srednjem tečaju na dan plaćanja.
IV-Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove presude isplati tužitelju s osnove ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima preplaćeni iznos od 4.588,07 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznose kako slijedi:
• na iznos od 0,56 EUR od 12.06.2007.godine do isplate,
• na iznos od 1,05 EUR od 12.08.2007.godine do isplate,
• na iznos od 1,01 EUR od 12.09.2007.godine do isplate,
• na iznos od 0,32 EUR od 12.11.2007.godine do isplate,
• na iznos od 0,77 EUR od 12.01.2008.godine do isplate,
• na iznos od 3,82 EUR od 12.02.2008.godine do isplate,
• na iznos od 5,80 EUR od 12.03.2008.godine do isplate,
• na iznos od 4,24 EUR od 12.04.2008.godine do isplate,
• na iznos od 2,31 EUR od 12.05.2008.godine do isplate,
• na iznos od 2,25 EUR od 12.06.2008.godine do isplate,
• na iznos od 0,73 EUR od 12.07.2008.godine do isplate,
• na iznos od 0,79 EUR od 12.09.2008.godine do isplate,
• na iznos od 10,57 EUR od 12.10.2008.godine do isplate,
• na iznos od 10,02 EUR od 12.11.2008.godine do isplate,
• na iznos od 5,83 EUR od 12.12.2008.godine do isplate,
• na iznos od 16,92 EUR od 12.01.2009.godine do isplate,
• na iznos od 18,02 EUR od 12.02.2009.godine do isplate,
• na iznos od 23,70 EUR od 12.03.2009.godine do isplate,
• na iznos od 15,44 EUR od 12.04.2009.godine do isplate,
• na iznos od 15,91 EUR od 13.05.2009.godine do isplate,
• na iznos od 13,24 EUR od 12.06.2009.godine do isplate,
• na iznos od 15,37 EUR od 12.07.2009.godine do isplate,
• na iznos od 12,12 EUR od 12.08.2009.godine do isplate,
• na iznos od 14,96 EUR od 12.09.2009.godine do isplate,
• na iznos od 12,59 EUR od 12.10.2009.godine do isplate,
• na iznos od 13,99 EUR od 12.11.2009.godine do isplate,
• na iznos od 13,93 EUR od 17.12.2009.godine do isplate ,
• na iznos od 17,82 EUR od 12.01.2010.godine do isplate,
• na iznos od 20,78 EUR od 12.02.2010.godine do isplate,
• na iznos od 20,80 EUR od 17.03.2010.godine do isplate,
• na iznos od 23,61 EUR od 12.04.2010.godine do isplate,
• na iznos od 26,95 EUR od 15.05.2010.godine do isplate,
• na iznos od 30,51 EUR od 12.06.2010.godine do isplate,
• na iznos od 35,98 EUR od 14.07.2010.godine do isplate,
• na iznos od 29,05 EUR od 12.08.2010.godine do isplate,
• na iznos od 43,65 EUR od 12.09.2010.godine do isplate,
• na iznos od 38,36 EUR od 13.10.2010.godine do isplate,
• na iznos od 39,82 EUR od 12.11.2010.godine do isplate,
• na iznos od 47,82 EUR od 12.12.2010.godine do isplate,
• na iznos od 56,61 EUR od 13.01.2011.godine do isplate,
• na iznos od 46,34 EUR od 12.02.2011.godine do isplate,
• na iznos od 49,57 EUR od 12.03.2011.godine do isplate,
• na iznos od 44,78 EUR od 12.04.2011.godine do isplate,
• na iznos od 55,04 EUR od 12.05.2011.godine do isplate,
• na iznos od 63,61 EUR od 12.06.2011.godine do isplate,
• na iznos od 64,90 EUR od 12.07.2011.godine do isplate,
• na iznos od 106,16 EUR od 12.08.2011.godine do isplate,
• na iznos od 67,57 EUR od 12.09.2011.godine do isplate,
• na iznos od 63,86 EUR od 12.10.2011.godine do isplate,
• na iznos od 64,78 EUR od 12.11.2011.godine do isplate,
• na iznos od 64,72 EUR od 12.12.2011.godine do isplate,
• na iznos od 70,02 EUR od 12.01.2012.godine do isplate,
• na iznos od 72,54 EUR od 12.02.2012.godine do isplate,
• na iznos od 72,39 EUR od 12.03.2012.godine do isplate,
• na iznos od 70,51 EUR od 12.04.2012.godine do isplate,
• na iznos od 72,00 EUR od 18.05.2012.godine do isplate,
• na iznos od 73,41 EUR od 12.06.2012.godine do isplate,
• na iznos od 71,46 EUR od 12.07.2012.godine do isplate,
• na iznos od 71,28 EUR od 14.08.2012.godine do isplate,
• na iznos od 67,80 EUR od 12.09.2012.godine do isplate,
• na iznos od 69,33 EUR od 12.10.2012.godine do isplate,
• na iznos od 71,91 EUR od 14.11.2012.godine do isplate,
• na iznos od 71,51 EUR od 12.12.2012.godine do isplate,
• na iznos od 72,57 EUR od 12.01.2013.godine do isplate,
• na iznos od 67,75 EUR od 20.02.2013.godine do isplate,
• na iznos od 67,61 EUR od 12.03.2013.godine do isplate,
• na iznos od 72,50 EUR od 17.04.2013.godine do isplate,
• na iznos od 65,10 EUR od 18.05.2013.godine do isplate,
• na iznos od 66,19 EUR od 29.06.2013.godine do isplate,
• na iznos od 65,32 EUR od 18.07.2013.godine do isplate,
• na iznos od 64,97 EUR od 17.08.2013.godine do isplate,
• na iznos od 67,16 EUR od 12.09.2013.godine do isplate,
• na iznos od 69,15 EUR od 16.10.2013.godine do isplate,
• na iznos od 69,72 EUR od 15.11.2013.godine do isplate,
• na iznos od 72,36 EUR od 14.12.2013.godine do isplate,
• na iznos od 69,51 EUR od 15.01.2014.godine do isplate,
• na iznos od 71,32 EUR od 20.02.2014.godine do isplate,
• na iznos od 72,59 EUR od 15.03.2014.godine do isplate,
• na iznos od 71,40 EUR od 12.04.2014.godine do isplate,
• na iznos od 69,62 EUR od 15.05.2014.godine do isplate,
• na iznos od 69,68 EUR od 13.06.2014.godine do isplate,
• na iznos od 71,64 EUR od 16.07.2014.godine do isplate,
• na iznos od 72,37 EUR od 15.08.2014.godine do isplate,
• na iznos od 72,95 EUR od 12.09.2014.godine do isplate,
• na iznos od 73,92 EUR od 15.10.2014.godine do isplate,
• na iznos od 75,76 EUR od 14.11.2014.godine do isplate,
• na iznos od 76,26 EUR od 16.12.2014.godine do isplate,
• na iznos od 76,30 EUR od 12.01.2015.godine do isplate,
• na iznos od 76,37 EUR od 12.02.2015.godine do isplate,
• na iznos od 76,36 EUR od 12.03.2015.godine do isplate,
• na iznos od 76,31 EUR od 15.04.2015.godine do isplate,
• na iznos od 76,36 EUR od 12.05.2015.godine do isplate,
• na iznos od 76,36 EUR od 12.06.2015.godine do isplate,
• na iznos od 76,36 EUR od 15.07.2015.godine do isplate,
• na iznos od 76,36 EUR od 18.08.2015.godine do isplate,
• na iznos od 76,36 EUR od 12.09.2015.godine do isplate,
po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007.g., a od 01. siječnja 2008.g. do 30.06.2011.g. po stopi od 14% godišnje, od 01. srpnja 2011. g. do 31. srpnja 2015. g. po stopi od 12% godišnje, od 01. kolovoza do 31. prosinca 2015. g. po stopi od 8,14% godišnje, od 01. siječnja do 30. lipnja 2016. g. po stopi od 8,05% godišnje, od 01. srpnja do 31. prosinca 2016. g. po stopi od 7,88% godišnje, od 01. siječnja do 30. lipnja 2017. g. po stopi od 7,68% godišnje, od 1. srpnja 2017. g. do 31. prosinca 2017. g., po stopi od 7,09% godišnje od 1. siječnja 2018. g. do 30. lipnja 2018. g., po stopi od 6,82% godišnje od 1. srpnja 2018.g. do 31. prosinca 2018. g., po stopi od 6,54% godišnje od 1. siječnja 2019. g. do 30. lipnja 2019.g., po stopi od 6,30% godišnje od 1. srpnja 2019.g. do 31. prosinca 2019. g., po stopi od 6,11% godišnje od 1. siječnja 2020. g. do 30. lipnja 2020. g., po stopi od 5,89% godišnje od 1. srpnja 2020 g. do 31. prosinca 2020. g., od 1. siječnja 2021. g. pa do 30. lipnja 2021. g. po stopi od 5,75%, od 1. srpnja 2021. g. pa do 31. prosinca 2021. g. po stopi od 5,61% godišnje, od 1. siječnja 2022. g. do 30. lipnja 2022. g. po stopi od 5,49% godišnje, od 1. srpnja 2022. g. do 31. prosinca 2022. g. po stopi od 5,31% godišnje, od 1. siječnja 2023. g. do 30. lipnja 2023. g. po stopi od 5,50% godišnje, od 01. srpnja 2023. g. do 31. prosinca 2023.g. po stopi od 7% godišnje, od 1. siječnja 2024.g. do 30. lipnja 2024.g. po stopi od 7,50% godišnje, od 1. srpnja 2024.g. do 31. prosinca 2024.g. po stopi od 7,25% godišnje, a nadalje po stopi propisanoj odredbom članka 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine do isplate.
V-Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u visini od 2.066,45 EUR (slovima: dvije tisuće šezdeset i šest eura i četrdeset i pet centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presuda do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1.Tužitelj je 7. lipnja 2019. ustao tužbom protiv tuženika u kojoj navodi da su stranke zaključile Ugovor o kreditu dana 7. svibnja 2007. kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 49.278,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita,a koji iznos se tužitelj obvezao vratiti tuženiku u 240 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja zajedno sa kamatom po godišnjoj kamatnoj stopi koja je ugovorena kao promjenjiva sukladno odluci tuženika. Upravo zbog navedene dvije ugovorne odredbe, o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, došlo je do znatnog povećanja mjesečnih anuiteta. Tužitelj smatra da su navedene ugovorne odredbe ništetne,te se poziva na odluke donesene u kolektivnom sporu radi zaštite interesa potrošača. Tužbenim zahtjevom predlaže da sud utvrdi da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na ugovaranje promjenjive kamatne stope sukladno odlukama tuženika i valutne klauzule, te potražuje isplatu preplaćenih iznosa s osnove navedene ništetnosti, sve uz naknadu parničnog troška.
2.U odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Prije svega tuženik ističe kako je Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu broj 9012477965 kreditni odnos između stranaka izmijenjen. početni kredit u CHF prestao je postojati u potpunosti nakon što je konvertiran u EUR pa po tom kreditu u CHF ne može više biti nikakvog potraživanja niti zahtjeva. Slijedom odredbi Zakona, tuženik je reobračunavao kredite od početka njihovog trajanja kao da se radilo o kreditima u EUR i priznao te uračunao sve uplate korisnika kredita u kunama. Budući da je prihvatom konverzije i potpisom Dodatka ugovoru na strani tužitelja prestalo bilo kakvo potraživanje tužitelja po ugovoru u CHF, to je očito kako, s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev, tužitelj više nema i ne može imati bilo kakvih potraživanja. Što se tiče same preplate, pretvaranjem uplaćenih iznosa u iznose kojim se namiruju iznosi obroka po novom otplatnom planu u EUR, uplaćeni iznosi po CHF otplatnom planu, a koji su veći od iznosa EUR obroka raspoređuju se kao preplata. Preplata se priznaje potrošaču na ime plaćanja budućih obroka koji će dospijevati, a ne tretiraju se kao umanjenje glavnice. Preplata se može iskoristiti na način da se kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta iznos do najviše 50% može zatvoriti preplatom sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi. Nastavno, budući da je potpisom Dodatka ugovoru o kreditu nesporno izvršena konverzija ugovora, time je i sam tužitelj prihvatio i priznao da mu je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa sredstava (sve uplate po svim osnovama) koje je do tada tužitelj izvršavao, pa tako i uplate po osnovi kamate. Anuitet je definiran kao obrok ili rata otplate kredita koju korisnik kredita otplaćuje po posebnom amortizacijskom planu. Anuitet se određuje tako da o dospijeću dug bude u potpunosti isplaćen. U anuitet su uključeni i dio duga i pripadajuće kamate. Drugim riječima anuitet se sastoji od otplatne kvote (dio kojim se otplaćuje osnovni dug, uključujući interkalarnu kamatu ako nije prije plaćena) i kamata (dio kojim se plaća naknada za korištenje dobivenih financijskih sredstava). Iz navedenoga Dodatka nedvojbeno proizlazi kako je tužitelju predmetni ukupni iznos preplate utvrđen s osnove preračunatog tečaja, pridruženog preplati sa osnove iznosa preplaćenih kamata. Budući da se Zakonom o potrošačkom kreditiranju uređuju obveze vjerovnika i potrošača u svim ugovorima o kreditima vezanim uz valutnu klauzulu bez obzira na vrstu i namjenu u kojima dužnikova obveza iz kredita nije ispunjena ili prisilno ostvarena, a kao što je to slučaj isa kreditom koji je predmet u ovome postupku, to je tužbeni zahtjev kojim se traži isplata „preplaćenih kamata po kreditu u CHF“, neosnovan u cijelosti jer niti navedenim zakonom niti drugim pozitivnim propisima nije zabranjeno ugovaranje promjenjive kamatne stope, već je navedenim zakonom korisnicima kredita, kao dužnicima, jedino omogućeno prihvatiti ili ne prihvatiti konverziju kredita denominiranih u CHF. Nastavno na navedeno, tuženik ističe kako sukladno odredbama ZZP, interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP 09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Kako povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika (koje tužitelj neosnovano i nepravilno smatra protupravnim) više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo. Nadalje, tuženik ističe kako iz odredbi čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača te 502. Zakona o parničnom postupku kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete! U parnici radi utvrđenja, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTS-a broj PŽ-7129/13 pravno je irelevantna u smislu odredbi čl. 138.a. i 502.c. ZPP-a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima. Osim toga, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe (o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača) i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenom s individualnim potrošačem, pa se individualni potrošač na presudu ne može pozivati, niti bi to imalo smisla, slijedom čega je presuda VTSRH irelevantna u ovom sporu, kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih pitanja. Štoviše, da bi tužitelj polagao pravo na isplatu preplaćenih iznosa ugovorene kamate s pozivom na ništetnost ugovorne odredbe i kolektivnu zaštitu pruženu navedenim sudskim odlukama, valjalo bi prethodno sudsku zaštitu zahtijevati podnošenjem tužbe za utvrđenje ništetnosti. Drugim riječima, valjalo bi takvu odredbu deklarirati kao ništetnu s obrazloženjem da je činjenično stanje isto ili barem slično kao u postupku kolektivne zaštite potrošača, slijedom čega bi tužitelj imao osnovu i pravnu pretpostavku zatražiti isplatu preplaćenih kamata, naravno ako bi sud prilikom toga utvrdio da je takva odredba ništetna. Također, a kako je već i ranije istaknuto, tuženik je tijekom ugovornog odnosa s tužiteljem ugovornu kamatu mijenjao ali isključivo zbog promjena tržišnih uvjeta. Uz to, tužitelj ni jednom nije prigovorio povećanju stope redovne kamate, a sama promjenjivost kamatne stope zbog promjena tržišnih uvjeta, bila je posljedica jednostavne činjenice da u praksi nije postojala jedinstvena referentna stopa koja bi objedinila sve troškovne komponente koje utječu na visinu kamatne stope Ugovorima o potrošačkim kreditima u kunskoj protuvrijednosti CHF. Ugovorena kamata koja podliježe promjenama zbog promjene tržišnih uvjetima, u stvarnim prilikama hrvatskog novčarskog tržišta, nije uvjetovana jednostranom odlukom bilo koje banke nego je posrijedi bila nužnost prilagođavanja poslovanja zakonskim propisima koje uređuju bankarsko poslovanje i specifičnim obvezama koje za banke proizlazi iz tih propisa, u vezi s kreditiranjem, odnosno sigurnim poslovanjem. Nadalje, u životnoj i gospodarskoj realnosti Republike Hrvatske u kojoj je, prema podacima Hrvatske narodne banke 80 % ukupnih depozita (štednje) građana u stranoj valuti, a udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka je 71%, tužbeni zahtjev kojom se utvrđuje ništetnim u cijelosti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom, zapravo negira valutnu klauzulu, kao i opisanu gospodarsku realnost. Zakona o obveznim odnosima, nije „nečija špekulacija“ već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Nesporno je da Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu! Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika. Osim toga, u ugovoru o kreditu, osobito u članku 7., ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama. Naime u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje u 240 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci HNB, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Sukladno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvari je razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. Nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedni je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO. Naime, ako je temeljem čl. 22. ZOO valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Tuženik, nadalje, ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo o smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora je neosnovan. Tuženik nadalje ističe se kako je tužitelj poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sam ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Tuženik nadalje ističe kako tužitelj svakako pogrešno tumači citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, obzirom da isti očito zaključuje da je temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa, što iz iste ni na koji način ne proizlazi. Što se tiče „nezakonitosti“ kamatne stope, sukladno odredbama ZOO jedino ukoliko ugovorena visina kamatne stope prelazi zakonom dopuštenu visinu stope, ista se može smatrati „nezakonitom“.Sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama koji su omogućavali ugovaranje ovakve ovlasti na strani banaka, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je neodrediva tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. Tuženik ističe kako je u vrijeme zaključenja i važenja predmetnih ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003.g. (NN 96/03), dalje u tekstu ZZP, gdje je člankom 59. propisan obvezan sadržan ugovora o potrošačkom zajmu, a koji treba obuhvaćati, između ostaloga, i odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojim se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti. Nastavno, tuženik u prilogu dostavlja Opće uvjete poslovanja koji su bili su na snazi od 01.11.2004. do 14.07.2009, što znači i u vrijeme na koji se tužbeni zahtjev odnosi. Sukladno tada važećim propisima koji su uređivali poslovanje banaka, prije svega sukladno Zakonu o bankama, pa kasnije Zakonu o kreditnim institucijama, isti su bili objavljeni na Internetskim stranicama tuženika kao što su i bili dostupni u svim poslovnicama tuženika. Kao što je navedeno, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bile su na snazi odredbe „starog“ ZZP-a kao i Zakona o bankama, te je tuženik je, u skladu sa svojim obvezama iz navedenih propisa, u općim uvjetima poslovanja, objavio kriterije promjenjivosti kamatne stope. Dakle, budući da je postupanje tuženika u pogledu promjene kamatnih stopa sukladno odgovarajućim regulatornim propisima HNB-a, te da je usklađeno i sa zahtjevima ZPK, a kako je već navedeno, očito je da u tom smislu nema protupravnosti u postupanju tuženika kao i da promjenama kamatne stope tuženik nije povrijedio kolektivne interese potrošača niti bilo kakav individualni interes odnosno pravo tužitelja. Završno ističe i prigovor zastare. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu parničnog troška tuženiku.
3.Proveden je dokazni postupak uvidom u Ugovor o kreditu (list 8 do 13 spisa), u plan otplate (list 14 do 16, 63 do 65 spisa), u knjigovodstvenu karticu (list 17 do 24 spisa), u izračun razlike (list 25 do 28 spisa), u Dodatak Ugovoru o kreditu (list 57 do 62 spisa), saslušan je tužitelj (list 103 i 104 spisa), provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke Tomislavu Prpiću koji je u spis dostavio pisani nalaz i mišljenje (list 112 do 187 spisa).
4.Stranke nisu tražile da vještak pristupi sudu radi usmenog iznošenja nalaza.
5. Tužitelj se tijekom postupka očitovao podneskom od 25. studenog 2020. (list 66 do 75 spisa), od 19. veljače 2025. (list 197 do 203 spisa), a tuženik podneskom od 14. rujna 2022. (list 88 do 90 spisa), od 25. veljače 2025. (list 204 do 210 spisa), od 12. ožujka 2025. (list 254 do 257 spisa).
6.Nije sporno da su stranke sklopile 7. svibnja 2007. Ugovor o kreditu broj 9012477965 sa valutnom klauzulom u CHF i odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi, te nije sporno da su stranke 14. prosinca 2015. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu,a temeljem prethodno prihvaćene konverzije kredita ponuđene od strane tuženika, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/2015).
7.Tužitelj prvenstveno smatra da tuženik prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije postupao u dobroj vjeri jer iako je raspolagao svim relevantim informacijama o rizicima vezanim za valutnu klauzulu u CHF, kao i informacijama o promjenjivosti kamatne stope, iste nije predočio tužitelju i nije ga upozorio na moguće posljedice, čime je na tužitelja prebacio cjelokupni rizik nastalih promjena, a slijedom čega su navedene odredbe ništetne. Stoga potražuje isplatu iznosa preplaćenih s osnove ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe o valutnoj klauzuli.
8.Tuženik prvenstveno smatra da su zaključenjem Dodatka Ugovora o kreditu stranke stvorile novu pravnu osnovu bez značaja obnove kojim je tužitelj izjednačen sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama sa valutnom klauzulom u Eur,te da nema pravnog interesa utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora niti tražiti navodna obeštećenja s te osnove. Ističe prigovor zastare. Također smatra da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi isključene od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti jer su odraz zakonskih odredaba Zakona o obveznim odnosima. Nastavno ističe da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije i za vrijeme sklapanja ugovora. Spori da bi tužitelju nastala šteta kao i da bi takvu štetu prouzročio tuženik svojim postupanjem.
9.U ovom je postupku saslušan tužitelj čiji iskaz ovaj sud cijeni iskrenim. Iz njegovog iskaza proizlazi da je tužitelj bio općenito informiran o proizvodima tuženika, ali o posebnim uvjetima i parametrima zbog kojih dolazi do promjene kamatne stope ili dodatnog pojašnjenja u odnosu na kredite sa valutnom klazulom u EUR u smislu razlike i eventualne zaštite od strane HNB-a nije bilo govora.Tužitelj je u svemu postupao kao prosječni potrošač.
10.Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019. iznio je pravno shvaćanje da prema odredbi čl. 502. st.1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 62/07, 84/08, 123/08 i 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 – dalje ZPP) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu s Zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim Zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim Zakonom podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502. c. ZPP-a propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi Zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tuženik ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, odredbe ZPP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi.
11.Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. utvrđena je ništetnost jednostrano promjenjive kamatne stope,a ta presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. Revizije tužitelja i tuženika izjavljene protiv presude VTS pod brojem P-7129/13 odbijene su presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14.
12.Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013.g. utvrdila je nepoštenim i ništetnim odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Ova presuda potvrđena je presudom VTS-a pod brojem Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te presudom i rješenjem VSRH pod brojem Rev-2221/18 od 03. rujna 2019., a kojom su odbijene revizije tužitelja i tuženika, pa je tako VSRH ovom presudom u cijelosti potvrdio ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti švicarski franak, čime je spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno okončan i to na način da su konačno oba bitna sastojka Ugovora o kreditu i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati (odredba o cijeni kredita) kao i odredba o valuti švicarski franak (odredba o predmetu) utvrđene nepoštenim i ništetnim.
13.Kao odlučna činjenica u pogledu osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva i radi utvrđenja ništetnosti i zahtjeva za povrat primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, jest okolnost da se tužitelj u tužbi pozvao na naprijed navedena pravna utvrđenja.
14.Zakonom o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje ZZP) uređen je učinak odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Prema članku 138. a ZZP-a odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Na bitno sličan način određeni su učinci presude donesene povodom kolektivne tužbe i prema ZPP-u i to u članku 502. c ZPP-a, prema kojem se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
15.Dakle, prema citiranim je odredbama za ocjenu osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva potrebno je utvrditi da li je odluka na koju se tužitelj pozvao odluka donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 131. stavak 1. ZZP –a i članka 502.a stavka 1. ZPP-a i jesu li tom odlukom prihvaćeni zahtjevi iz takve tužbe, a potom i da li tužitelj ovom pojedinačnom tužbom traži zaštitu interesa odnosno prava koje je bilo predmetom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Ukoliko je odgovor na postavljena pitanja pozitivan,a u konkretnom slučaju jest, sud u pojedinačnom zahtjevu više nije ovlašten raspravljati o tome je li došlo do povrede ili ugroze prava čija se zaštita traži, već je dužan prihvatiti utvrđenja iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava, onda kada je zahtjev iz takve tužbe prihvaćen odnosno kada je utvrđeno postojanje povrede propisa zaštite potrošača. Uz to se ističe kako prema članku 138. a ZZP-a odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava obvezuje sudove samo u postupku radi naknade štete, međutim tu odredbu treba teleološki tumačiti tako da se ima primijeniti u svakom individualnom postupku čija je svrha saniranje posljedica utvrđene povrede kolektivnih interesa potrošača, tako i u ovom postupku u kojem se zahtjev tužitelja temelji na vraćanju primljenog po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. U prilog tome govori i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., u kojoj se ističe potreba vođenja računa o tome da potrošači trebaju moći ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu na temelju postupka kolektivne zaštite, a ujedno, referirajući se na presudu LŠĆ i MŠ Palacios Martínez protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA, u spojenim predmetima C- 154/15, C-307/15 i C-308/15, navodi da je Europski sud u istoj utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, i to tako da prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora, da se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad nije ni bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, i da sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora, u načelu, imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju, dok je treće pravilo da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, a tek kumulativna primjena sva tri pravila osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba sukladno Direktivi 93/13 EEZ.
16.Slijedom obrazloženog, nedvojbeno je da su ništetne odredbe Ugovora kreditu koje se odnose na ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s promjenama tržišnih uvjeta,a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika, te u dijelu u kojem je ugovorena valuta švicarski franak.
17.Samo ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije nepošteno niti ništetno imajući u vidu da takvo postupanje potpada pod slobodu uređivanja obveznih odnosa, a nije protivno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (čl. 2. Zakona o obveznim odnosima, "Narodne novine" broj 35/05, 47/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO-a). Međutim, treba reći da u ovom sporu tuženik nije iznio niti jedan prigovor koji nije raspravljen presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P-1401/12 od 4. srpnja 2013. odnosno presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž- 7192/13 od 13. lipnja 2014.,presudom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., ali i revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 .To znači da su zaključak o povredi kolektivnih interesa ti sudovi donijeli na činjeničnoj i pravnoj osnovi u kojoj su u obzir uzeti, preciznije otklonjeni, isti prigovori koje tuženik ovdje ističe. Prema tome, istaknuti prigovori kojim tuženik spori tužiteljevu tezu o ništetnosti prijeporne odredbe ni na koji način ne dovode u pitanje koneksitet utvrđene povrede kolektivnih interesa i konkretnog slučaja, niti predstavljaju nove okolnosti koje bi u ovom predmetu mogle dovesti do drukčije odluke. Svi navedeni sudovi pošli su od toga da je nesporno da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bile jasne i uočljive. Međutim, iste nisu bile razumljive potrošačima jer su sadržavale neodređene formulacije, te je time suprotno temeljnim načelima obveznog prava korisnik kredita doveden u neravnopravni položaj. Primjenom testa poštenosti zaključeno je da su te kod tih banaka bile dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, da potrošač nije imao utjecaj na njihov sadržaj i da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao u cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora. Slijedom toga, takva odredba ugovora uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača, kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje, kao i načelu zabrane zlouporabe prava. Posebno je bitno da Vrhovni sud Republike Hrvatske jasno navodi da u preostalom dijelu ugovornih odredbi o promjenjivoj ugovornoj kamatnoj stopi, a kojima je određeno naznačena visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, nisu nepoštene, a time ništetne odredbe, a zbog čega njihova valjanost, primjena i učinak nije dovedena u pitanje. Dakle, ovom su argumentacijom otklonjeni prigovori da su tužene banke postupale sukladno tadašnjim propisima, kao i prigovori da nije moguće utvrđenje ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stope bez da to ima utjecaja na ostatak pravnog posla.
18.Ništetna je i nepoštena ugovorna odredba na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, jer prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Odredba o valutnoj klauzuli nije bila razumljiva jer prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj u vrijeme kada su sklapani ugovori nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik "valute utočišta" koji ne postoji kod valutne klauzule u EUR, odnosno priroda i specifičnost valute švicarski franak nije bila poznata prosječnom građaninu kojeg banka o tome ni na koji način nije informirala i potrošač nije bio i ne može biti svjestan rizika koji je preuzeo.
19.Osnovna posljedica ništetnosti ugovora, prema čl. 323. st. 1. ZOO-a, je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Stoga je tuženik tužitelju dužan vratiti ono što je primio na temelju kamatne stope koju je u odnosu na prvotno ugovorenu povisio jednostranom odlukom, kao i iznos koji je primio na temelju ništetne odredbe kojom su glavnica i povrat obveza vezani uz valutu CHF.
22.Tužitelju na dosuđeni iznos pripadaju i kamate i to od prvog dana nakon dana stjecanja preplaćenih iznosa od strane tuženika, budući da je isti, s obzirom na utvrđenu povredu interesa potrošača koja implicira svijest o nepripadnosti tako stečene imovine, bio nepošten, sve pozivom na članak 1115. ZOO-a. Visina zatezne kamate određena je u skladu s odredbom članka 29. stavak 2. ZOO-a.
20.Prigovor zastare nije osnovan.
21.Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO- a), koji zastarijeva u općem zastarnom roku iz članka 225. ZOO-a. Odredbom čl. 241. ZOO propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom radnjom vjerovnika poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugom nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Pokretanjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO. Stav u tom smislu iznio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. navodeći da „pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe…“.
22.Prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323 st. 1. Zakona o obveznim odnosima kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, sve s obzirom na činjenicu da je tužbeni zahtjev usmjeren i na utvrđenje ništetnosti. Povodom dvojbi i nedoumica koje se učestalo pojavljuju u praksi na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. izraženo je mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke Rev- 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., slijedom čega nema dvojbe da ukoliko je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok sukladno tekstu oba pravna shvaćanja počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
23.Pravomoćnost odluke u kolektivnom sporu u odnosu na potraživanje s osnova ništetnosti kamatne stope nastupila je 13. lipnja 2014. kada je počela teći zastara koja je istekla je 13. lipnja 2019. U odnosu na potraživanje s osnova tečajne razlike, zastara je počela teći 14. lipnja 2018.,te je istekla 14. lipnja 2023., dok je tužitelj tužbom ustao 7. lipnja 2019. slijedom čega zastara nije nastupila.
24.Konačno, treba reći da se kao ključno pitanje u ovom postupku pojavljuje pitanje posljedica ZID ZPK.
25.Dana 30. rujna 2015. donijet je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) temeljem kojeg je pružena mogućnost korisnicima kredita konvertirati svoje kreditne obveze iz valute CHF u valutu EUR.
26.Citirani propis odredio je metodologiju izračuna novog iznosa kreditne obveze potrošača koja se u bitnom sastojala u tome da se od početka kredita izradi preračun iz valute CHF u valutu EUR kako bi se dobila nova glavnica kredita na dan 30. rujna 2015. u EUR po kojoj će se pro futuro plaćati kredit. Način izračuna konverzije propisan je člankom 19.c ZID ZPK,a sastojao se u tome da su se uplate potrošača po stvarnom kreditu uspoređivale sa uvjetima simuliranog kredita u valuti EUR, stvarnim uplatama se zatvarao fiktivni kredit i na taj način se izradilo stanje kredita na dan 30. rujna 2015. Navedenom usporedbom potrošači su imali manjak ili višak plaćenih sredstava,a te im je na temelju tog stanja ponuđena mogućnost sklapanja dodataka ugovora o kreditu za daljnju otplatu kredita (čl. 19.e st. 1. ZID ZPK).
27.Takav dodatak ugovora potpisao je i tužitelj,čime je po ocjeni ovoga suda osigurana istovjetnost postojećeg ugovornog odnosa.
28.Dakle, cilj ZID ZPK bio je izjednačiti korisnike kredita u CHF sa korisnicima kredita u valuti EUR. Tužitelj se, međutim, nije odrekao svog potraživanja niti prava na potpuno obeštećenje,a što je u konačnici propisano i odredbom članka 41. Zakona o zaštiti potrošača. Potrošač se ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti. Sukladno pravnom shvaćanju iz presude Suda EU C-452/18 (Ibercaja Banco) odricanje potrošača od zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 može biti samo ukoliko to potrošač želi i izričito iskaže (slobodno i informirano).
29.U osnovi se može reći da je cilj ZID ZPK bio prvenstveno gospodarske prirode, a to je da se olakša otplata kredita potrošačima i da ih se dovede u situaciju da od 30. rujna 2015. otplaćuju kredite na način kako ih otplaćuju potrošači koji su ugovorili kredite s valutnom klauzulom u EUR. Na to ukazuje činjenica da ZID ZPK nije do 30. rujna 2015. ispravljao odredbu o kamatnoj stopi niti je propisana posebna metodologija obračuna kamata u konverziji,a niti je kredit sveden na kredit u kunama bez valute CHF. Dakle, primjenom citiranog propisa nije se za potrošača utvrđivao pojedinačni iznos za koji je potrošač bio oštećen po nepoštenim ugovornim odredbama, niti su utvrđivani iznosi koje je trgovac neosnovano stekao. Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje odluke Gos 1/2019 navodi da je cilj navedenog propisa bilo otklanjanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanje dužničke krize.
30.Dakle, po ocjeni ovoga suda konverzija ima samo učinak promjene valute kredita,a ne i saniranja nevaljane odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno ne i obeštećenje potrošača.
31.Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku broj Gos 1/2019 dana 04. ožujka 2020. donio je odluku da "Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli." Ustavni sud Republike Hrvatske ZID ZPK ocijenio je usklađenim sa Ustavom Republike Hrvatske, te rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 04. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona.
32.U svojoj odluci Ustavni sud navodi da pored formalne i materijalne ustavnosti ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize, te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se htio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera,a niti je njome nametnut prekomjeran teret kreditinim institucijama.
33. Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku nije eksplicitno dao odgovor na pitanje obeštećenja potrošača po provedenoj konverziji. Iako se ukazuje u citiranoj odluci na to presuda L ne bi bila primjenjiva iz razloga što je konverzija u Republici Hrvatskoj bila dobrovoljna, u citiranoj je presudi sud zauzeo shvaćanje o utjecaju zakonodavne intervencije na prava potrošača temeljem Direktive 93/13 na način da ona ne ukida pravo na obeštećenje potrošača i da ne može ukinuti pravo potrošača na povrat koristi koju je trgovac stekao na temelju nepoštenog ugovora odnosno nepoštenih ugovornih odredbi,a da pravo na potpuno obeštećenje nema posebnog utjecaja na karakter intervencije, da li je bila izravna ili dobrovoljna. Kako je već ranije navedeno, iz presude C-452/18 Ibercaja Banco proizlazilo bi da se potrošač kod dobrovoljnog sporazuma zaštite iz Direktive 93/13 pa i prava na potpuno obeštećenje može odreći samo izričito, slobodno i informirano. U konkretnom slučaju takvog odreknuća nema.
34.Može se reći da temeljem Direktive 93/13 i citiranih presuda L i Ibercaja Banco, proizlazi da neovisno o tome na koji način nacionalni sud cijeni na temelju zakonske intervencije sklopljene dodatke ugovora, da li kao izravnu intervenciju ili volju stranaka, oni ne smiju i ne mogu umanjiti zaštitu koju jamči Direktiva 93/13 na način da ne smiju onemogućiti povrat koristi koju je trgovac neosnovano stekao,a pogotovo ne protivno volji potrošača ako se takve zaštite i obeštećenja nije odrekao.
35.Treba spomenuti i to da se Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju.
36.Ocjena je ovog suda da provedenom konverzijom tužitelj nije obeštećen i nije mu vraćena preplata s osnova ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Konverzija je prvenstveno imala svrhu da se osigura redovita otplata kreditnih zaduženja dužnika u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika pri tome se vodeći načelom da im se osigura ravnopravan,a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u EUR. Ugovor o konverziji je posebno zakonsko uređenje koje na specifičan i nov način uređuje odnose između stranaka i njegovim je zaključenjem stvorena nova pravna osnova.Radi se o specifičnoj građanskoj pravnoj ponudi u kojoj je banka imala dužnost ponuditi ga potrošačima,a potrošači su imali pravo izbora prihvatiti ga ili ne.Pobuda na strani potrošača za zaključenje takvih ugovora nije bila odlučna i ne utječe na valjanost ugovora. Nadalje, način izračuna konverzije propisan je čl. 19. c ZID ZPK, a sastojao se u tome da su se uplate potrošača po stvarnom kreditu uspoređivale sa uvjetima simuliranog kredita u valuti EUR, stvarnim uplatama se zatvarao kredit i na takav način se izradilo stanje kredita na dan 30. rujna 2015. Navedenom usporedbom potrošači su imali manjak ili višak plaćenih sredstava te im je na temelju tog stanja ponuđena mogućnost sklapanja dodataka ugovora o kreditu za daljnju otplatu kredita. Dakle, konverzija odnosno potpisivanje dodatka ugovoru o kreditu između stranaka u osnovi nije od značaja na utvrđenje u ovoj pravnoj stvari jer se niti odredbama ZID ZPK, a niti navedenim Dodatkom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. To tim više što je razlog donošenja navedenog Zakona, kao što je već rečeno, bio da se položaj korisnika kredita u CHF kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valutu EUR, a Dodatkom ugovora o kreditu se uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja dodataka odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka. Činjenica da su stranke zaključile dodatak ugovoru o kreditu kojom je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.U vrijeme sklapanja Aneksa pitanje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli nije niti bilo pravomoćno riješeno.
37.Glede visine tužbenog zahtjeva obrazlaže se kako slijedi.
38.U ovom je postupku provedeno vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke Tomislavu Prpiću.
39.Tuženik nije prigovarao matematičkom izračunu vještaka, no prvenstveno smatra da je vještačenje nepotrebno i prigovara osnovu potraživanja tužitelja.
40.Ovaj sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Tomislava Prpića, smatra da je isti stručan i temeljit, te da je vještak odgovorio na datu mu zadaću.Treba reći da je pravilno vezati visinu tužbenog zahtjeva za početnu kamatnu stopu i početni tečaj jer je odnosu na navedene parametre ugovorna odredba jasna, razumljiva i točno određena i na istu su nedvojbeno obje strane pristale. Nadalje, iz nalaza vještaka nedvojbeno proizlazi da provedenom konverzijom tužitelj nije obeštećen u postupku konverzije.Naime, u postupku konverzije uzete su u obzir sve uplate tužitelja,ali samo ako se gleda kao usporedba sa kreditom podignutim sa valutnom klauzulom u EUR,ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o kamati i valutnoj klauzuli jer za takvo obeštećenje tuženik duguje iznose koje tužitelj potražuje u svom tužbenom zahtjevu. Dakle, jasno je utvrđeno da konverzijom utvrđeni iznos pretplate ne predstavlja izravno obeštećenje tužitelja niti po jednoj utuženoj osnovi, već predstavlja obračunsku razliku koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR. Iz toga razloga, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Dakle, aneksom temeljnog ugovora o kreditu nije riješeno pitanje reparacije potrošača uslijed ništetnosti odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Intencija u čl. 19. b i čl. 19. c Zakon o izmjenama i dopunama ZPK/07 („Narodne novine“ broj 105/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba. Dakle, konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama tužitelja i tuženika, odnosno nije nadoknađena šteta koju je tužitelj pretrpio primjenom nepoštenih ugovornih odredaba.
41.Visina tužbenog zahtjeva sukladna je nalazu i mišljenju vještaka.
42.Slijedom svega navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci.
43.Odluka o trošku donijeta je pozivom na odredbu članka 154. st. 1. u vezi sa člankom 155. ZPP-a.
44.Trošak tužitelja odmjeren je u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/23).
45. Tužitelju je priznat slijedeći trošak:
- sastav tužbe 100 bodova/200,00 € (Tbr.7.1.)
- sastav podneska od 25.2.2020. 100 bodova/200,00 € (Tbr.8.1.)
- pristup ročištima 17.3.2021., 5.5.2023., 20.3.2024. i 9.7.2025. 100 bodova/200,00 € po radnji (Tbr.9.1.)
- trošak PDV-a od 25 % 350,00 € (Tbr.46.)
- sudska pristojba na tužbu 116,45 €
- trošak vještačenja 400,00 €.
U Opatiji, 25. srpnja 2025.
S u d a c:
Senka Kirša
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.
Žalba se podnosi pismeno u tri primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dna:
1. Pun. tužitelja (oslobođen plaćanja pristojbe sukladno čl. 11.st.1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama)
2. Pun. tuženika
