REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: P-3049/19-30

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ŽLĆ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Patricii Đurić, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. OIB:92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćniku Margiti Kiš Kapetanović, odvjetniku iz odvjetničkog društva Porobija & Porobija, odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 15. srpnja 2025. godine u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika Pie Gaie Baučić, odvjetnika, dana 25. srpnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim odredba članka 1., 2. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3210239481/07 od 16. srpnja 2007. godine sklopljenog između tužiteljice ŽLĆ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnice kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d. OIB:92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. OIB:92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, platiti tužiteljici ŽLĆ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 7.475,21 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 2,82 eura od 11. siječnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 7,92 eura od 11. veljače 2008. godine do isplate,

- iznos od 13,29 eura od 11. ožujka 2008. godine do isplate,

- iznos od 9,31 eura od 11. travnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 4,87 eura od 11. svibnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 4,82 eura od 11. lipnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 2,50 eura od 11. srpnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 0,69 eura od 11. kolovoza 2008. godine do isplate,

- iznos od 1,99 eura od 11. rujna 2008. godine do isplate,

- iznos od 11,51 eura od 11. listopada 2008. godine do isplate,

- iznos od 21,67 eura od 11. studenog 2008. godine do isplate,

- iznos od 12,09 eura od 11. prosinca 2008. godine do isplate,

- iznos od 30,27 eura od 11. siječnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 32,97 eura od 11. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 41,88 eura od 11. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 28,93 eura od 11. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 28,71 eura od 11. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 26,42 eura od 11. lipnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 27,73 eura od 11. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 24,32 eura od 11. kolovoza 2009. godine do isplate,

- iznos od 26,61 eura od 11. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 22,96 eura od 11. listopada 2009. godine do isplate,

- iznos od 25,17 eura od 11. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 25,58 eura od 11. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 32,41 eura od 11. siječnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 36,97 eura od 11. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 35,24 eura od 11. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 42,04 eura od 11. travnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 45,32 eura od 11. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 55,23 eura od 11. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 62,24 eura od 11. srpnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 53,16 eura od 11. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 79,61 eura od 11. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 68,14 eura od 11. listopada 2010. godine do isplate,

- iznos od 69,99 eura od 11. studenog 2010. godine do isplate,

- iznos od 80,61 eura od 11. prosinca 2010. godine do isplate,

- iznos od 97,57 eura od 11. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 79,16 eura od 11. veljače 2011. godine do isplate,

- iznos od 84,66 eura od 11. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 77,64 eura od 11. travnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 92,92 eura od 11. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 107,14 eura od 11. lipnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 110,89 eura od 11. srpnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 172,18 eura od 11. kolovoza 2011. godine do isplate,

- iznos od 114,62 eura od 11. rujna 2011. godine do isplate,

- iznos od 107,48 eura od 11. listopada 2011. godine do isplate,

- iznos od 107,96 eura od 11. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 107,98 eura od 11. prosinca 2011. godine do isplate,

- iznos od 115,94 eura od 11. siječnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 120,60 eura od 11. veljače 2012. godine do isplate,

- iznos od 121,18 eura od 11. ožujka 2012. godine do isplate,

- iznos od 118,03 eura od 11. travnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 119,64 eura od 11. svibnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 123,08 eura od 11. lipnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 119,08 eura od 11. srpnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 119,41 eura od 11. kolovoza 2012. godine do isplate,

- iznos od 112,53 eura od 11. rujna 2012. godine do isplate,

- iznos od 114,80 eura od 11. listopada 2012. godine do isplate,

- iznos od 119,71 eura od 11. studenog 2012. godine do isplate,

- iznos od 118,20 eura od 11. prosinca 2012. godine do isplate,

- iznos od 120,65 eura od 11. siječnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 114,29 eura od 11. veljače 2013. godine do isplate,

- iznos od 112,47 eura od 11. ožujka 2013. godine do isplate,

- iznos od 119,03 eura od 11. travnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 113,76 eura od 11. svibnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 111,16 eura od 11. lipnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 104,58 eura od 11. srpnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 109,20 eura od 11. kolovoza 2013. godine do isplate,

- iznos od 112,19 eura od 11. rujna 2013. godine do isplate,

- iznos od 116,07 eura od 11. listopada 2013. godine do isplate,

- iznos od 116,40 eura od 11. studenog 2013. godine do isplate,

- iznos od 118,71 eura od 11. prosinca 2013. godine do isplate,

- iznos od 114,30 eura od 11. siječnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 106,11 eura od 11. veljače 2014. godine do isplate,

- iznos od 107,65 eura od 11. ožujka 2014. godine do isplate,

- iznos od 106,48 eura od 11. travnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 104,35 eura od 11. svibnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 103,93 eura od 11. lipnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 105,65 eura od 11. srpnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 108,80 eura od 11. kolovoza 2014. godine do isplate,

- iznos od 109,95 eura od 11. rujna 2014. godine do isplate,

- iznos od 109,05 eura od 11. listopada 2014. godine do isplate,

- iznos od 112,54 eura od 11. studenog 2014. godine do isplate,

- iznos od 113,47 eura od 11. prosinca 2014. godine do isplate

- iznos od 113,83 eura od 11. siječnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 114,05 eura od 11. veljače 2015. godine do isplate,

- iznos od 114,05 eura od 11. ožujka 2015. godine do isplate,

- iznos od 114,05 eura od 11. travnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 114,05 eura od 11. svibnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 114,05 eura od 11. lipnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 114,05 eura od 11. srpnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 114,05 eura od 11. kolovoza 2015. godine do isplate te na

- iznos od 114,05 eura od 1¸1. rujna 2015. godine do isplate,

a sve po stopi koja se za razdoblje od 11. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. OIB:92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, platiti tužiteljici ŽLĆ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 4.094,88 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 26,00 eura od 11. siječnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 25,92 eura od 11. prosinca 2007. godine do isplate,

- iznos od 26,28 eura od 11. siječnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 26,62 eura od 11. veljače 2008. godine do isplate,

- iznos od 51,59 eura od 11. ožujka 2008. godine do isplate,

- iznos od 50,92 eura od 11. travnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 50,17 eura od 11. svibnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 50,16 eura od 11. lipnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 49,77 eura od 11. srpnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 49,46 eura od 11. kolovoza 2008. godine do isplate,

- iznos od 49,68 eura od 11. rujna 2008. godine do isplate,

- iznos od 51,29 eura od 11. listopada 2008. godine do isplate,

- iznos od 53,01 eura od 11. studenog 2008. godine do isplate,

- iznos od 51,39 eura od 11. prosinca 2008. godine do isplate,

- iznos od 54,47 eura od 11. siječnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 54,93 eura od 11. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 56,44 eura od 11. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 54,24 eura od 11. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 54,21 eura od 11. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 53,82 eura od 11. lipnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 54,04 eura od 11. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 72,90 eura od 11. kolovoza 2009. godine do isplate,

- iznos od 73,42 eura od 11. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 72,58 eura od 11. listopada 2009. godine do isplate,

- iznos od 73,09 eura od 11. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 73,19 eura od 11. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 74,76 eura od 11. siječnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 75,82 eura od 11. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 75,42 eura od 11. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 76,99 eura od 11. travnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 77,75 eura od 11. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 69,51 eura od 11. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 70,92 eura od 11. srpnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 69,10 eura od 11. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 74,40 eura od 11. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 72,10 eura od 11. listopada 2010. godine do isplate,

- iznos od 72,47 eura od 11. studenog 2010. godine do isplate,

- iznos od 50,51 eura od 11. prosinca 2010. godine do isplate,

- iznos od 52,81 eura od 11. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 50,31 eura od 11. veljače 2011. godine do isplate,

- iznos od 51,06 eura od 11. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 50,11 eura od 11. travnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 52,18 eura od 11. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 54,12 eura od 11. lipnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 54,62 eura od 11. srpnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 49,80 eura od 11. kolovoza 2011. godine do isplate,

- iznos od 43,62 eura od 11. rujna 2011. godine do isplate,

- iznos od 42,85 eura od 11. listopada 2011. godine do isplate,

- iznos od 42,90 eura od 11. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 42,90 eura od 11. prosinca 2011. godine do isplate,

- iznos od 43,76 eura od 11. siječnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 44,26 eura od 11. veljače 2012. godine do isplate,

- iznos od 44,32 eura od 11. ožujka 2012. godine do isplate,

- iznos od 43,98 eura od 11. travnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 44,15 eura od 11. svibnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 44,52 eura od 11. lipnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 44,10 eura od 11. srpnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 44,13 eura od 11. kolovoza 2012. godine do isplate,

- iznos od 43,39 eura od 11. rujna 2012. godine do isplate,

- iznos od 43,64 eura od 11. listopada 2012. godine do isplate,

- iznos od 44,16 eura od 11. studenog 2012. godine do isplate,

- iznos od 44,00 eura od 11. prosinca 2012. godine do isplate,

- iznos od 44,26 eura od 11. siječnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 43,58 eura od 11. veljače 2013. godine do isplate,

- iznos od 43,38 eura od 11. ožujka 2013. godine do isplate,

- iznos od 44,09 eura od 11. travnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 43,52 eura od 11. svibnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 43,24 eura od 11. lipnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 42,54 eura od 11. srpnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 43,03 eura od 11. kolovoza 2013. godine do isplate,

- iznos od 43,36 eura od 11. rujna 2013. godine do isplate,

- iznos od 43,77 eura od 11. listopada 2013. godine do isplate,

- iznos od 43,81 eura od 11. studenog 2013. godine do isplate,

- iznos od 44,06 eura od 11. prosinca 2013. godine do isplate,

- iznos od 43,58 eura od 11. siječnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 9,56 eura od 11. veljače 2014. godine do isplate,

- iznos od 9,60 eura od 11. ožujka 2014. godine do isplate,

- iznos od 9,57 eura od 11. travnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 9,51 eura od 11. svibnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 9,50 eura od 11. lipnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 9,55 eura od 11. srpnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 9,63 eura od 11. kolovoza 2014. godine do isplate,

- iznos od 9,66 eura od 11. rujna 2014. godine do isplate,

- iznos od 9,64 eura od 11. listopada 2014. godine do isplate,

- iznos od 9,73 eura od 11. studenog 2014. godine do isplate,

- iznos od 9,76 eura od 11. prosinca 2014. godine do isplate

- iznos od 9,76 eura od 11. siječnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 9,77 eura od 11. veljače 2015. godine do isplate,

- iznos od 9,77 eura od 11. ožujka 2015. godine do isplate,

- iznos od 9,77 eura od 11. travnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 9,77 eura od 11. svibnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 9,77 eura od 11. lipnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 9,77 eura od 11. srpnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 9,77 eura od 11. kolovoza 2015. godine do isplate te na

- iznos od 9,77 eura od 1¸1. rujna 2015. godine do isplate,

a sve po stopi koja je za razdoblje od 11. studenog 2007. godine do 31. prosinca 2007 godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. OIB:92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, platiti tužiteljici ŽLĆ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime razlike glavnice iznos od 1.827,21 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. lipnja 2025. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. OIB:92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, naknaditi tužiteljici ŽLĆ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 5.625,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. srpnja 2025. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

VI. Odbija se tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnim odredbe članka 23 K i 23 P Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3210239481/07 od 16. srpnja 2007. godine sklopljenog između tužiteljice ŽLĆ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnice kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d. OIB:92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, kao kreditora, kao neosnovan.

VII. Odbija se dio tužbenog zahtjeva na ime razlike glavnice u iznosu od 3.082,64 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate kao neosnovan.

VIII. Odbija se dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 1.827,21 eura od 01. listopada 2015. godine do 14. lipnja 2025. godine kao neosnovan.

IX. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka preko

dosuđenog iznosa kao neosnovan.

X. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći učinjena podneskom od 15. lipnja 2025. godine.

Obrazloženje

1. Punomoćnik tužiteljice u tužbi navodi da je tužiteljica kao korisnica kredita dana 16. srpnja 2007. godine sklopila s tuženikom kao kreditorom Ugovor o namjenskom kreditu broj 3210239481/07, potvrđen od javnog bilježnika Pavice Mišković pod brojem OV-7689/07 od 19. srpnja 2007. godine, kojim je tužiteljici odobren iznos kredita od 98.870,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita uz promjenjivu kamatnu stopu prema jednostranoj odluci kreditora, koja je na dan sklapanja Ugovora o namjenskom kreditu iznosila 4,50% godišnje, s time da je kredit prijevremeno otplaćen 29. veljače 2016. godine. Nastavno punomoćnik tužiteljice je istaknuo da su stranke dana 23. prosinca 2015. godine sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojim je provedena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u euro, ali je time tužiteljica samo djelomično obeštećena za ništetne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu koje su za posljedicu imale smanjenje imovine tužiteljice uz istodobno povećanje imovine na strani tuženika bez valjane pravne osnove. Isto tako punomoćnik tužiteljice je naglasio da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, kao i presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, u dijelu kojim je utvrđeno da je među ostalim bankama i tuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, odnosno ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupili protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, što je potvrdio i Vrhovni sud RH u odluci poslovni broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine i poslovni broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. godine Inače navedena pravna utvrđenja iz predmetnih presuda su sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača obvezujuća i u predmetnom postupku za naslovni sud. Slijedom navedenog punomoćnik tužiteljice je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom predložio donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnim odredba članka 1., 2., 7., 23 K i 23 P Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3210239481/07 od 16. srpnja 2007. godine sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika, kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF te naložiti tuženiku platiti tužiteljici na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 7.475,41 eura, što je očita omaška u pisanju, jer zbroj utuženih preplaćenih iznosa po osnovi valutne klauzule iznosi 7.475,21 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate, zatim na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 4.094,88 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate te na ime razlike glavnice iznos od 4.909,85 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, a ukoliko sud utvrdi da tako postavljeni kondemnatorni tužbeni zahtjev nije osnovan eventualno kumuliranim kondemnatornim tužbenim zahtjevom zatražio je na ime obračunatih zateznih kamata na preplaćene iznose s osnove valutne klauzule i promjenjive kamatne stope iznos od 4.931,03 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. lipnja 2025. godine do isplate.

2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući da u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane u pogledu pravne osnove, visine, kao i činjenice i razloge kojima je tužiteljica obrazložila tužbu u ovom sporu, s time da je prvenstveno istaknuo prigovor zastare potraživanja u odnosu na sve iznose dospjele prije 23. svibnja 2014. godine. Nastavno punomoćnik tuženika je naglasio da su tužiteljica i tuženik dana 23. prosinca 2015. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju predmetni kredit konvertiran iz kredita u CHF u kredit u eur te su sve uplate po ovom kreditu i to s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope i tečaja tijekom otplate uzete u obzir prilikom konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog eurskog kredita u skladu s odredbom članka 19 c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Naime sklopljeni pravni posao povodom tužiteljičinog prihvata konverzije, koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija, dok je naprotiv tužiteljica imala mogućnost izbora, mogla je konverziju izabrati prihvatiti ili ne, jest pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužiteljice, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije i to na način propisan zakonom. Nastavno punomoćnik tuženika je osporavajući potrošačko svojstvo tužiteljice, jer je predmetnim kreditom kupljena kuća na otoku Premuda, koja se turistički iznajmljuje, naglasio da je tužiteljica provedenom konverzijom stavljena u položaj kao da je otpočetka, cijelo vrijeme koristila kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euro te je isključivo po svojem slobodnom izboru izjednačena s položajem potrošača koji su se zadužili kreditom u euro, a čime je između tužiteljice i tuženika nastao pravni odnos koji je zakonodavac i imao u vidu kada je tužiteljici ponudio mogućnost konverzije koju joj dakle banka niti nije mogla uskratiti. Dakle ukoliko je tužiteljica iz bilo kojeg razloga smatrala da joj zakonom propisani uvjeti konverzije nisu prihvatljivi, tada nije trebala prihvatiti konverziju, koja je pravno bila moguća samo pod uvjetima striktno propisanim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, pa se predlaže da sud primijeni načelo pacta sunt servanda, a što ujedno znači da tužiteljica nakon provedene konverzije ne može imati bilo kakvu tražbinu na povrat stečenog bez osnove zbog bilo kakve preplate, odnosno stjecanja bez osnove iz vremena kada se primjenjivao ugovor o kreditu u protuvrijednosti CHF, jer je izabrala izjednačiti se u svojem pravnom položaju s dužnikom u eurski denominiranom kreditu, o čemu je sudska praksa zauzela pravni stav u nizu odluka. Nadalje punomoćnik tuženika je naglasio da je inače valutna klauzula dispozitivna odredba hrvatskog prava, pa je isključena kontrola nepoštenosti valutne klauzule iz konkretnog Ugovora o kreditu. Isto tako punomoćnik tuženika je naglasio da je Vrhovni sud RH u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/19 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava izrazio pravni stav da Sporazum sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, što znači da taj Sporazum, bez obzira da li je sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH, a što je utvrdio Ustavni sud RH u odluci poslovni broj U-I-3685/15 od 04. travnja 2017. godine navodeći da je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju usklađen s Ustavom RH. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je ističući da je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom tužba preinačena isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći, kojoj preinaci se protivi, a ujedno je i za preinačene iznose istaknuo prigovor zastare potraživanja, predložio tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku solemniziranog Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3210239481/07 od 16. srpnja 2007. godine (list 16-22 spisa), u presliku solemniziranog Dodatka Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eur od 23. prosinca 2015. godine (list 23-29 spisa), u presliku otplatnog plana (stranica 30-38 spisa), u presliku prometa po kreditu (stranica 39-44 spisa), u presliku podataka po kreditnoj partiji broj 7103736089 (list 45 spisa), u presliku obavijesti o izračunu efekata konverzije (list 46 spisa), u presliku dopisa tuženika (list 58 spisa), u presliku izračuna konverzije na dan 30.09.2015. (list 60-63 spisa), u presliku informativnog sažetka izračuna konverzije na dan 30. 9. 2015. (list 64 spisa), u presliku pregleda otvorenih stavki po kreditu na dan 30.9.2015. (list 66 spisa), u presliku prijedloga izmjene ugovora o kreditu (list 68 spisa), u presliku izvještaja o kalkulatoru za provedbu konverzije kredita (list 69-71 spisa), u presliku ispisa s mrežnih stranica www.airbnb.com za apartmane Spirtus Mare Premuda 1 i 2 (list 82-99 spisa), u presliku sudske prakse (list 100-109, 114-120; stranica 130-136, 145-192, 214-252, 294-328 i 341-400 spisa), u iskaz tužiteljice (stranica 253-254 spisa), u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire Darka Prpića (stranica 261- 282 spisa) te u usmeno očitovanje sudskog vještaka Darka Prpića (stranica 407-408 spisa).

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) u svezi o odredbom članka 188. stavka 2. ZPP-a sud je utvrdio da je prvi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

5. Među strankama je dakle nesporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su tužiteljica, korisnica kredita i tuženik, kreditor, dana 16. srpnja 2007. godine sklopili Ugovor o namjenskom kreditu, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici stambeni kredit u iznosu od 98.870,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita, na rok otplate 30 godina i s početno ugovorenom kamatnom stopom od 4,50%, koja je promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta a temeljem „Odluke o kamatnim stopama Zagebačke banke d.d.“, kao i činjenica da se tužiteljica, korisnica kredita, obvezala otplatiti kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja za CHF. Isto tako nesporna je činjenica da su tužiteljica, korisnica kredita i tuženik, kreditor dana 23. prosinca 2015. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, kao i činjenica da je kredit u cijelosti prijevremeno otplaćen 29. veljače 2016. godine. Naprotiv sporno je pitanje da li tužiteljica s obzirom na provedenu konverziju ima pravo zahtijevati utvrđenje nepošteinim, a time i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz jednostrano promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu i po toj osnovi isplatu preplaćenih iznosa, kao i razliku glavnice, a sporno je i može li tužiteljica osnovano zahtijevati isplatu obračunatih zateznih kamata na preplaćene iznose po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, što je tužiteljica zatražila drugim eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom. Isto tako sporno je potrošačko svojstvo tužiteljice, visina tužbenog zahtjeva, kao i zatraženi tijek zakonske zatezne kamate, a sporan je i prigovor zastare potraživanja.

6. Prvenstveno treba naglasiti da je punomoćnik tužiteljice konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od 15. lipnja 2025. godine eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom preinačio tužbu, isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći, kojoj preinaci se protivio punomoćnik tuženika. Naime sud je sukladno odredbi članka 190. stavka 3. ZPP-a dopustio preinaku tužbe isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći, jer osim što tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, s obzirom da su tek provedenim financijskim vještačenjem utvrđene nove činjenice od kojih ovisi visina eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva, već je to ujedno svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Drugim riječima kada sud ne bi dopustio navedenu preinaku tužbe isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka financijske struke, tada bi tužiteljica, koja je predložila provođenje dokaza financijskim vještačenjem upravo iz razloga jer ne raspolaže potrebnim stručnim znanjem, kao uostalom niti tuženik i sud, zapravo bila dovedena u neravnopravni položaj u odnosu na tuženika, s obzirom da se dokaz vještačenjem u postupku uvijek provodi nakon zaključenja prethodnog postupka, a što nikako nije bila intencija zakonodavca. Naprotiv upravo zbog ovakvih situacija odredbom članka 190. stavka 2. ZPP-a je propisan izuzetak od pravila da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.

7. Nastavno u odnosu na sporno pitanje da li tužiteljica, s obzirom na nespornu činjenicu da je Dodatkom Ugovoru o kreditu od 23. prosinca 2015. godine (list 23-29 spisa) sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 – u daljnjem tekstu ZIDZPK/15) izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, ima pravo zahtijevati utvrđenje ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF i po toj osnovi isplatu preplaćenih iznosa, sud je utvrdio slijedeće. Bitno je naglasiti da je Vrhovni sud RH rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da se sklapanjem dodataka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZIDZPK/15 ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji, s time da je ujedno Vrhovni sud RH već ranije odlukom poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine utvrdio da potrošači s konvertiranim kreditima imaju pravo utvrđivati ništetnost iz osnovnog ugovora o kreditu. Dakle tužiteljica konverzijom nije izgubila pravo na potraživanje na temelju nepoštenih, a time i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer osim što to nije propisano odredbama ZIDZPK/15, već to ne proizlazi niti iz odredbi predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu od 23. prosinca 2015. godine. Iako je zakonitost i provedba konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 utvrđena rješenjem Vrhovnog suda RH u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine, kao i odlukom Ustavnog suda RH broj U-I-3685/15 od 04. travnja 2017. godine, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošači, korisnici kredita uz valutnu klauzulu u CHF nisu izgubili pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih, a time i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF do dana sklapanja sporazuma o konverziji, kojim su izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, što proizlazi iz same činjenice da se radi o dodatku, aneksu osnovnom ugovoru o kreditu, a ne o sklapanju novog ugovora o kreditu. Naime sklapanjem sporazuma o konverziji nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu nisu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) postale valjane, a ujedno niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Nadalje Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine ujedno naglasio da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako Sud Europske unije je presudom poslovni broj C-452/18 i C-118/17 utvrdio da potrošači imaju pravo na svoja potraživanja osim u slučaju ako bi se informirano nagodili s bankom o tome, ali se potrošači nisu odrekli svojih potraživanja, s obzirom da niti nisu mogli znati hoće li naknadno biti utvrđena ništetnom valutna klauzula u CHF, koje utvrđenje ništetnim je uslijedilo tek nakon provedene konverzije, u kolektivnom sporu, pa potrošači imaju pravo na puno obeštećenje iako je provedena zakonska konverzija.

8. Nastavno treba naglasiti da je odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Isto tako odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a propisano je da se nepoštenom može smatrati odredba kojom se trgovcu dopušta jednostrano mijenjati ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, a prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. S obzirom da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu odredbe o predmetu ugovora i o cijeni, koji pravni stav je zauzeo Vrhovni sud RH, bitno je naglasiti da je prema odredbi članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu Direktiva 93/13/EEZ) ugovorna odredba jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je i predmetni Ugovor o namjenskom kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, s obzirom da pregovaranje podrazumijeva da je potrošač mogao stvarno utjecati na sadržaj ugovornih odredaba, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbe predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu stava da tim odredbama nije jasno i razumljivo određen parametar promjene kamatne stope, niti tečajni rizik, zbog čega tužiteljica, potrošač niti nije mogla sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Drugim riječima tužiteljici su morali biti jasni stvarni učinci promjene tečaja, njenog konkretnog dosega, na način da je mogla procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njezine financijske obveze. Nastavno treba naglasiti da prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, jer su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem, a ujedno ništetnost promjenjive kamatne stope i valutne klauzule niti nije povreda manjeg značaja, s obzirom da se radi o cijeni, koja predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu. Isto tako za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije niti odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, u odnosu na banku, kreditora dijele jednaki, podređeni položaj.

9. Jednako tako treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, kao i presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, a koji pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-5751/16 od 03. listopada 2017. godine, prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o promjenjivosti stope redovne kamate, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne, kao i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-2221/18 od 03. rujna 2019. godine, prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne. Inače sud je sukladno odredbi članka 502. c ZPP-a, kao i odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 56/13) vezan za navedeno pravno utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kada se u parnici koju pokrene fizička osoba poziva na to pravno utvrđenje, kao što se u ovom parničnom postupku pozivala tužiteljica.

10. Nadalje bitno je naglasiti da je odredbom članka 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ propisano da odredbama te Direktive ne podliježu ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, koja iznimka iz područja primjene Direktive je prenesena u hrvatsko zakonodavstvo odredbom članka 49. stavka 5. ZZP-a, koji iz svoje primjene isključuje ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju RH. S obzirom da su dakle iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene kogentne zakonske odredbe koje se primjenjuju na ugovorne stranke neovisno o njihovoj volji, jer se za te kogentne odredbe pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio pravičnu ravnotežu između ugovornih stranaka, a također su iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene i dispozitivne odredbe koje se uvijek, automatski primjenjuju kad nema drugačijeg dogovora stranaka, u pitanju su odredbe koje definiraju prirodne sastojke ugovora, sud je utvrdio da valutna klauzula, dispozitivna odredba, propisana odredbom članka 22. ZOO-a podliježe primjeni Direktive 93/13/EEZ, testu poštenosti / nepoštenosti, jer osim što sve iznimke od kontrole nepoštenih ugovornih odredbi treba restriktivno tumačiti radi ostvarenja što šire zaštite potrošača, već ujedno treba voditi računa o specifičnosti valutne klauzule u CHF u ugovorima o kreditu, koja nije nepoštena sama po sebi, potrošači razumiju značaj valutne klauzule, opći rizik porasta vrijednosti CHF, nego je nepošteno to što banke, trgovci nisu upozorili potrošače na specifičan rizik vezan uz CHF, što su sudovi u kolektivnom sporu posebno apostrofirali.

11. Iskazu tužiteljice (stranica 253-254 spisa) koja je u bitnom istaknula da su joj u banci ponudili kredit u eurima i u CHF, s time da je mjesečna rata za kredit u CHF bila znatno niža od kredita u eurima, rekli su da je CHF stabilna valuta „da svi sada dižu kredit u toj valuti i da je kredit povoljniji od kredita u eurima“, znala je što znači valutna klauzula, da mjesečna rata ovisi o tečaju valute u kojoj diže kredit, ali su joj u banci govorili da je CHF stabilna valuta, da tijekom otplate, a kredit je sklopila na razdoblje od 30 godina, mjesečna rata može porasti 100,00 do 200,00 kuna, a postoji mogućnost i da se snizi, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv. Isto tako sud je poklonio povjerenje i dijelu iskaza tužiteljice da se nije moglo pregovarati u banci vezano uz promjenjivu kamatnu stopu, a nisu joj objasnili iz kojeg razloga se ta kamatna stopa može mijenjati, što joj nije objasnio niti javni bilježnik, koji joj ujedno ništa nije objašnjavao niti vezano uz valutnu klauzulu, jer je uvjerljiv. Nastavno dijelu iskaza tužiteljice da je ovim kreditom kupila kuću na Premudi, a namjera je bila da kuću zajedno sa suprugom sredi i zatim se presele u tu kuću, ali su tu kuću renovirali narednih otprilike 7-8 godina, jer sredstva kredita nisu bila dostatna i za renovaciju, a u međuvremenu su postali roditelji dvoje djece, pa je otpao prvotni plan preseljenja u tu kuću, koju su zato koristili za ljetovanje,. s time da je otprilike „dva, tri mjeseca prije konverzije“ počela iznajmljivati ovu kuću i to „tjedan do dva tjedna“ u ljetnim mjesecima, kako bi poboljšali financijsku situaciju, s obzirom da se povećala mjesečna rata kredita, a i uložili su financijska sredstava u renovaciju kuće, a u trenutku sklapanja ugovora o kreditu i tijekom otplate bila je zaposlena u ljekarni Doma zdravlja Zagreb – Centar, gdje je i danas zaposlena, nije imala svoj obrt, niti je vlasnica trgovačkog društva, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i životno uvjerljiv. Nadalje sudu je razumljiv i dio iskaza tužiteljice da je pristala na konverziju, iako joj u banci nisu ništa objašnjavali, sve je bilo po sistemu „uzmi ili ostavi“, jer joj se na taj način smanjila mjesečna rata kredita. Inače stav je suda kako se status potrošača ne bi smio suviše restriktivno tumačiti, već se pri definiranju statusa potrošača mora voditi računa da fizičke osobe koje sklapaju ugovore o kreditima, u trenutku sklapanja tih ugovora imaju namjeru sredstva tog kredita iskoristiti u potrošačke svrhe, primjerice kupiti nekretninu, kao što je to učinila i tužiteljica, ali se tijekom otplate kredita mogu promijeniti životne i poslovne okolnosti, uslijed kojih počinju primjerice iznajmljivati tu kuću, koju su kupili za osobne potrebe, konkretno za ljetovanje obitelji, pa se tada pri ocjeni da li ta fizička osoba ima status potrošača treba voditi računa o svim okolnostima konkretnog slučaja, posebice kada se, računajući od sklapanja konkretnog ugovora o kreditu, nekretnina, kuća kupljena kreditom počela iznajmljivati i u kojem godišnjem razdoblju se iznajmljuje. S obzirom da je tužiteljica predmetni Ugovor o namjenskom kreditu sklopila dana 16. srpnja 2007. godine, dok je kuću, koju je kupila tim kreditom, počela iznajmljivati tek od 2015. godine (list 82-99 spisa), a kredit je u cijelosti prijevremeno otplatila 29. veljače 2016. godine, sud je utvrdio da je tužiteljica potrošač, što ujedno rezultira time da ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine.

12. U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. godine izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja kako iz revizijske odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, tako i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VsRH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine navodeći da ta pravna shvaćanja nisu proturječna, nego se međusobno podupiru i dopunjavaju. Inače prema pravnom shvaćanju iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 214. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dok je na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. godine izraženo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. S obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13, odnosno postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17, što znači da je rok za restitucijski zahtjev tužiteljice počeo teći 13. lipnja 2014. godine, odnosno počeo je teći 14. lipnja 2018. godine, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je tužba podnesena dana 22. svibnja 2019. godine, dakle unutar propisanog općeg zastarnog roka od pet godina, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan, a to tim više što je ujedno i Vrhovni sud RH u odluci poslovni broj Rev- 2868/18 od 12. veljače 2019. godine izrazio pravni stav da potrošači s konvertiranim kreditima imaju pravo utvrđivati ništetnost iz osnovnog ugovora o kreditu, a time i pravo na restituciju. Isto tako nije osnovan prigovor zastare potraživanja niti na preinačenu tužbu, jer je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV- 123/24 od 27. svibnja 2024. godine izrazio pravno shvaćanje da u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične i pravne osnove, neprava preinaka, moguća i dopuštena, zastara se prekida podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povišenjem postojećeg tužbenog zahtjeva, a što se mutatis mutandis odnosi i na preinaku tužbe isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći.

13. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire Darka Prpića (stranica 261-282 spisa) proizlazi da ukupna razlika s osnove promjena kamatne stope između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitete prema simuliranom početnom otplatnom planu primjenom redovno ugovorene kamatne stope, uzimajući ujedno u obzir primjenu zakonski utvrđene kamatne stope od 3,23% godišnje nakon 01. siječnja 2014. godine, za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 5.711,82 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 30.852,83 kuna, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 4.094,88 eura, dok ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema simuliranom početnom otplatnom planu po srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema simuliranom početnom otplatnom planu po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 56.340,89 kuna, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 7.477,72 eura. Isto tako sudski vještak je utvrdio da ukupno zatezne kamate na više plaćene razlike između anuiteta s osnove promjene kamatne stope i s osnove valutne klauzule do dana 30. rujna 2015. godine iznose 4.931,03 eura, dok ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema simuliranom početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 36.993,30 kuna, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 4.909,85 eura, s time da je prema informativnom sažetku izračuna konverzije na dan 30. rujna 2015. godine utvrđen više plaćeni iznos od 3.082,64 eura.

14. Stranke su se očitovale na nalaz i mišljenje sudskog vještaka na način da punomoćnik tužiteljice nije imao nikakvih prigovora, za razliku od punomoćnika tuženika, koji je prigovorio nalazu i mišljenju navodeći da sudski vještak nije uzeo u obzir preplatu priznatu konverzijom, a ujedno je od 01. siječnja 2014. godine primjenjivao kamatnu stopu od 3,23%, što nije početno ugovorena kamatna stopa.

15. Sudski vještak se usmeno očitovao na iznesene prigovore na ročištu 15. srpnja 2025. godine (stranica 407-408 spisa) navodeći da ostaje kod nalaza i mišljenja, u kojem je iskazao iznos priznat prilikom konverzije kao više plaćen od 3.082,64 eura, ali za taj iznos nije umanjivao preplaćene iznose, što niti nije bio zadatak vještačenja, a također je od 01. siječnja 2014. godine primjenjivao zakonsku kamatnu stopu od 3,23%.

16. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka, kao i usmeno očitovanje, jer je izrađen sukladno dobivenom zadatku, temeljem uvida u dostavljenu dokumentaciju te je logičan i obrazložen, a tim više što je prigovor tuženika vezan uz preplatu priznatu konverzijom i za taj iznos umanjenja potraživanja tužiteljice, kao uostalom i za primjenu zakonske kamatne stope na stambene kredite u valuti CHF od 3,23% i to od 01. siječnja 2014. godine ne samo neosnovan, već je zapravo prigovor pravne prirode. Treba naglasiti da je zamjenik punomoćnika tuženika ostao kod prigovora na nalaz i mišljenje sudskog vještaka, ali nije istaknuo nikakav daljnji dokazni prijedlog.

17. Iako je konverzijom propisanom odredbama ZIDZPK/15 cilj izjednačavanje položaja potrošača s kreditom denominiranim u CHF, odnosno s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF s položajem u kojem bi potrošač bio da je koristio kredit denominiran u eurima, odnosno kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima, zbog čega je odredbom članka 19. c ZIDZPK/15 propisana metodologija same provedbe konverzije na način da se iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF računa po tečaju za euro koji je kreditor primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima, a ujedno se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, primjenjuje kamatna stopa koja je jednaka, po iznosu, vrsti i razdoblju promjene, koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama uz valutnu klauzulu u eurima na dan sklapanja tih ugovora o kreditu, time nije uzeto u obzir da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrđeno da su nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu u CHF vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, što rezultira time da je tim pravnim utvrđenjem valjana početno ugovorena kamatna stopa i tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita. Drugim riječima sklapanjem predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu od 23. prosinca 2015. godine, kojim je izvršena zakonska konverzija, nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. ZOO-a nisu konvalidirale, postale valjane, a to tim više što niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Naprotiv kada potrošači, korisnici kredita denominirani u kunama uz valutnu klauzulu u CHF, kao što je i tužitelj, zbog provedene zakonske konverzije, ne bi imali pravo pozivati se na pravomoćno utvrđenje iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača vezanih uz valutnu klauzulu, time bi bili dovedeni u različit, nepovoljni položaj u odnosu na potrošače, korisnike kredita denominiranih u kunama uz valutnu klauzulu u CHF koji nisu izvršili konverziju, što nikako nije i ne može biti opravdano. Upravo iz navedenih razloga Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako treba naglasiti da je zbog metodologije provedbe konverzije propisane odredbom članka 19 c ZIDZPK/15 sudski vještak financijske struke utvrdio kako preplatu u odnosu na ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, tako i razliku glavnice kredita, pri čemu treba uzeti u obzir da je provedenom konverzijom priznata preplata u iznosu od 3.082,64 eura, za koji iznos preplate treba umanjiti po sudskom vještaku utvrđenu razliku glavnice, u pitanju je iznos od 4.909,85 eura, što čini razliku od 1.827,21 eura, a to tim više što je tijekom postupka punomoćnik tuženika isticao materijalnopravni prigovor prijeboja. Naime stav je suda da se konverzijom priznata preplata treba oduzeti od razlike glavnice, a ne od preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a niti od zateznih kamata obračunatih na preplaćene iznose po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, upravo zbog odredbe članka 19 c ZIDZPK/15, propisane metodologije konverzije, zbog koje je uostalom u konverziji priznata preplata, kojom međutim iz navedenih razloga tužiteljica, potrošač nije u cijelosti obeštećena, umanjena preostala glavnica sada eurskog kredita, pa niti ne bi bilo opravdano konverzijom utvrđenu preplatu sada oduzimati od preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a niti od zateznih kamata obračunatih na preplaćene iznose po osnovnom ugovoru o kreditu, a to tim više što odredbe ZIDZPK/15 vrijede kako za banke, trgovce, tako i za potrošače, a ujedno su te odredbe lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a, pa tako i odredbu članka 172. ZOO-a o redoslijedu uračunavanja.

18. U odnosu na visinu konačno postavljenog kondemnatornog tužbenog zahtjeva na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 7.475,21 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od dana plaćanja do isplate te na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu od 4.094,88 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od dana plaćanja do isplate, kao i za isplatom razlike glavnice u iznosu od 4.909,85 sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate sud je utvrdio slijedeće. Imajući na umu da je sudski vještak financijske struke utvrdio da ukupan iznos preplate po osnovi valutne klauzule iznosi 7.477,72 eura, a na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope iznosi 4.094,88 eura, sud je utvrdio da tužiteljica može osnovano zahtijevati na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 7.475,21 eura te na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 4.094,88 eura. Ponovno treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe nepoštene, a time i ništetne, što rezultira time da je tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi, jer je iste nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, pa tužiteljica sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja svakog pojedinog preplaćenog anuiteta do isplate. Inače Županijski sud u Zagrebu je u presudi poslovni broj Gž-2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis. Naprotiv u odnosu na tužbeni zahtjev na ime razlike glavnice u osnovanom iznosu od 1.827,21 eura, s obzirom da se utvrđena razlika glavnice u iznosu od 4.909,85 eura treba umanjiti za iznos preplate utvrđen konverzijom od 3.082,64 eura, tužiteljica može osnovano zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od 15. lipnja 2025. godine do isplate, jer u odnosu na tu razliku glavnice tuženik niti nije bio nepošten, s obzirom da je konverziju proveo sukladno odredbi članka 19 c ZIDZPK/15, dakle po zakonski propisanoj metodologiji provedbe konverzije.

19. Nastavno u odnosu na dio deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnim odredbe članka 23 K i 23 P predmenog Ugovora o namjenskom kreditu od 16. srpnja 2007. godine sklopljenog između tužiteljice, kao korisnice kredita i tuženika, kao kreditora, sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime navedenim ugovornim odredbama utvrđeno je da je tužiteljica upoznata s efektivnom kamatnom stopom, da joj je uručena otplatna tablica i da je kamatna stopa promjenjiva, kao i da je upoznata s činjenicom da je ugovor sklopljen uz valutnu klauzulu, pa pristaje na sve rizike valutne klauzule, što je tužiteljici i bilo poznato, znala je da sklapa ugovor uz valutnu klauzulu u CHF te je time pristala na opći rizik valutne klauzule, kao uostalom i na rizik promjene kamatne stope, što rezultira time da te ugovorne odredbe nisu nepoštene, a time i ništetne, za razliku od odredbe članka 1., 2. i 7. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF i to bez informacija o parametrima vezanim uz samu promjenu kamatne stope i bez upozorenja na specifičan rizik valute CHF.

20. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. ZZP-a, odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP-a, odredbom članka 2. Direktive 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 502 c ZPP-a, odredbom članka 188. stavka 2. ZPP-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, odredbom članka 327. stavka 2. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a sud je ne odlučujući o drugom eventualno kumuliranom kondemantornom tužbenom zahtjevu, jer je prvi kondemnatorni tužbeni zahtjev djelomično osnovan, usvojio kao osnovan dio deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnim odredbe članka 1., 2. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu od 16. srpnja 2007. godine sklopljenog između tužiteljice, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, kao i kondemnatorni tužbeni zahtjev na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 7.475,21 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od dana plaćanja do isplate te na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu od 4.094,88 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od dana plaćanja do isplate, s time da je ujedno usvojio kao osnovan i dio kondemnatornog tužbenog zahtjeva na ime razlike glavnice u iznosu od 1.827,21 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. lipnja 2025. godine do isplate, dok je naprotiv odbio kao neosnovan kako dio deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnim odredbe članka 23. K i 23. P predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu od 16. srpnja 2007. godine, tako i dio kondemnatornog tužbenog zahtjeva na ime razlike glavnice u iznosu od 3.082,64 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate i ujedno dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 1.827,21 eura od 01. listopada 2015. godine do 14. lipnja 2025. godine te je odlučeno kao pod točkom I., točkom II., točkom III., točkom IV., točkom VI., točkom VII. i točkom VIII. izreke presude.

21. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužiteljici zastupanoj po punomoćniku dosudio naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 5.625,00 eura, sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 22. svibnja 2019. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 08. studenog 2019. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 14. veljače 2020. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška pristupa na ročište 12. svibnja 2020. godine u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9. točka 5.), troška zastupanja na ročištu 24. rujna 2020. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 21. rujna 2024. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 29. siječnja 2025. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 15. lipnja 2025. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8. točka 1. u svezi s tbr, 7 točka 1.), troška zastupanja na ročištu 15. srpnja 2025. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), 25% na ime PDV-a u iznosu od 1.025,00 eura (Tbr. 46.) te troška predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 500,00 eura. Nadalje, treba napomenuti da je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio i zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 25. srpnja 2025. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom V. izreke presude.

22. Naprotiv zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka i to troška sastava podneska datiranog 07. veljače 2020. godine, a predanog na ročištu 14. veljače 2020. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je taj podnesak predan na tom ročištu, pa tužiteljica uz naknadu troška zastupanja na tom ročištu, što je tužiteljici dosuđeno po Tbr. 9. točci 1., ne može osnovano zahtijevati i naknadu troška sastava tog podneska, nego je dužna sama snositi trošak sastava tog podneska. Isto tako zahtjev tužiteljice za naknadom troška sastava podneska od 31. ožujka 2020. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tim podneskom punomoćnik tužiteljice u bitnom ponovio ranije iznesene navode i pravne stavove, iste malo dopunio i elaborirao, što je bilo nepotrebno, usmjereno na nepotrebno povećanje troškova postupka, pa tužiteljica ne može osnovano zahtijevati naknadu troška sastava niti tog podneska, nego je dužna sama snositi i trošak sastava tog podneska. Nastavno zahtjev tužiteljice za naknadom troška pristupa na ročište 12. svibnja 2020. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan u zatraženom iznosu od 250,00 eura, jer tužiteljica za trošak pristupa na to ročište po Tbr. 9. točci 5. može osnovano zahtijevati naknadu u iznosu od 100,00 eura, što je tužiteljici i dosuđeno. Jednako tako zahtjev tužiteljice za naknadom troška pristupa na ročište za objavu i uručenje presude sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer od kada funkcionira e-oglasna ploča suda, o čemu su stranke obaviještene, trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude nije nužan trošak, čiju bi naknadu stranka mogla osnovano zahtijevati, a sve to tim više što intencija zakonodavca kada je propisao uručenje presude na ročištu za objavu i uručenje, odnosno dostavu presude putem e-oglasne ploče, sasvim sigurno nije bila na taj način povećavati troškove parničnog postupka, nego upravo suprotno. Iako je Tbr. 9. točkom 3. predviđena naknada troška pristupa na ročište za objavu i uručenje presude treba naglasiti da sud odluku o naknadi troškova donosi sukladno odredbi članka 151. stavka 1. ZPP-a i odredbi članka 155. stavka 1. ZPP-a vodeći računa o ekonomičnosti postupka, odnosno da se svaki parnični postupak završi u razumnom roku i samo s onim troškovima koji su bili potrebni, a trošak pristupa na ročište i objavu presude nikako nije nužan, niti opravdani trošak, a tim više što za tu parničnu radnju niti nije potrebno nikakvo stručno znanje, koje bi moglo opravdati taj trošak. Nadalje zahtjev tužiteljice za naknadom troška izračuna preplate u iznosu od 79,63 eura, troška usmenog očitovanja sudskog vještaka u iznosu od 50,00 eura i troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 206,19 eura sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 151. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer tužiteljica niti nije dokazala da je prije podnošenja tužbe imala trošak vještačenja u zatraženom iznosu od 79,63 eura, a niti je obvezna platiti trošak usmenog očitovanja sudskog vještaka, već je to naprotiv obveza tuženika, a ujedno niti nije platila sudsku pristojbu na tužbu, za koju je u međuvremenu nastupila zastara. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IX. izreke presude.

23. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer tužiteljica nije uspjela u postupku samo u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva, zbog kojeg dijela tuženiku zastupanom po punomoćniku niti nije nastao nikakav trošak, čiju bi naknadu mogao osnovano zahtijevati, a to tim više što je tuženik ujedno tijekom postupka neosnovano osporavao i osnovu tužbe. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom X. izreke presude.

24. Konačno stopa zatezne kamate je za razdoblje od 11. studenog 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do isplate određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno po stopi koja se za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

U Zagrebu, dana 25. srpnja 2025. godine

Sudac:

Dijana Mađerčić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1.Tužiteljici po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku

U Zagrebu, dana 25. srpnja 2025. godine