REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-316/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Tamari Dagostin Mušković, kao sucu pojedincu, u parničnom postupku tužitelja ZI, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici iz odvjetničkog društva Rački i kolege, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, kojeg zastupa punomoćnik Šime Petrić, odvjetnik u Zadru, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 12. lipnja 2025. u prisutnosti tužitelja, punomoćnice tužitelja odvjetnice Marije Sarić i punomoćnika tuženika odvjetnika Šime Petrića, 25. srpnja 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba iz čl. 11.2. Ugovora o kreditu br. 743271 sklopljenog dana 10. veljače 2006. između tužitelja ZI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Jurišićeva ulica 4, 10000 Zagreb, OIB: 87939104217, potvrđen po javnom bilježniku Denisu Krajcaru iz Pule pod posl. br. OU-245/06, a koja glasi „Prijevremena otplata kredita je moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama Kreditora.“

II Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Jurišićeva ulica 4, 10000 Zagreb, OIB: 87939104217, da tužitelju ZI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 104,37 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26. srpnja 2011. do isplate, po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, isplatiti tužitelju ZI, OIB [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 187,50 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 25. srpnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

IV Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 10. veljače 2006. s prednikom tuženika (Volksbank d.d.) sklopio ugovor o kreditu broj 743271, ovjeren 13. veljače 2006. kod javnog bilježnika Denisa Krajcara u Puli pod poslovnim brojem OU-245/06 prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 23.540,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, a da je kredit odobren za kupnju vozila. Navedenim ugovorom da je određen rok otplate od 84 mjeseca kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti 332,71 CHF obračunatim po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, a da je odredbom čl. 11.2. predmetnog Ugovora ugovoreno da će se prijevremena otplata kredita provesti sukladno uvjetima Odluke o kamatama i naknadama tuženika na temelju koje je određena naknada u slučaju prijevremene otplate kredita. Ističe da je tužitelj iskoristio navedeno pravo te da je 25. srpnja 2011. izvršio prijevremenu otplatu preostalog dijela kredita u iznosu od 39.345,41 HRK prilikom čega je tuženiku temeljem tuženikove jednostrane Odluke o kamatama i naknadama isplatio naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 2% preostalog iznosa glavnice kredita koji se vraća, odnosno u iznosu od 786,41 HRK (sada 104,37 EUR). Smatra da je takav način određivanja naknade ništetan budući da se u konkretnom slučaju radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora prednika tuženika na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, a koja nije određena niti odrediva po čl. 269. i 270. Zakona o obveznim odnosima niti ju je kao takvu tuženik bio ovlašten naplatiti budući da izvršenom prijevremenom otplatom kredita isti nije pretrpio štetu. Navodi da je sporna odredba ugovora suprotna načelu savjesnosti i poštenja, pa u konkretnom slučaju treba uvažiti interese obiju strana glede tumačenja predmetne odredbe ugovora jer postoji očigledna neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu tužitelja kao suugovaratelja, što ugrožava postizanje svrhe sklopljenog Ugovora jer se tom odredbom gubi smisao ugovora o kreditu. Ukazuje da je očito da je svrha naknade za prijevremenu otplatu da se kompenzira profit odnosno ugovorna kamata koju je tuženik kao banka mogao ostvariti da nije došlo do prijevremene otplate kredita, što nije dopušteno, te u tom smislu dalje ukazuje kako banka u slučaju prijevremene otplate kredita prijevremeno primljen iznos glavnice može dalje ulagati i tako ostvarivati dobit te zbog prijevremene otplate kredita banka dobiva istovremeno i veći udio kamata i naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Ističe da je odredbom čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima jasno propisano pravo korisnika kredita na vraćanje kredita prije roka određenog za vraćanje, uz uvjet da o tome obavijesti tuženika kao kreditora, te da u ovome slučaju postoji pravo kreditora samo na naknadu štete ako ju je pretrpio i to samo stvarno pretrpljene štete, a ne izmakle dobiti i nikakva druga prava. Tužitelj navodi da sve navedeno opravdano upućuje na zaključak da se o odredbi članka 11.2. predmetnog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te se ista ima smatrati nepoštenom jer je suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a u tom smislu ukazuje i na stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj Rev-112/2018-2 od 09. ožujka 2022. Zaključno navodi da je zbog ugovaranja ništetne odredbe u predmetnom ugovoru koja se odnosi na plaćanje naknade za prijevremeno zatvaranje kredita tuženik od tužitelja 25. srpnja 2011. neosnovano naplatio iznos od 104,37 EUR te stoga tužitelj predlaže da sud po provedenom postupku donese presudu kojom će utvrditi ništetnost odredbe iz čl. 11.2. predmetnog Ugovora o kreditu te tuženiku naložiti isplatu iznosa od 104,37 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26. srpnja 2011., a tužitelj potražuje i troškove postupka zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani te da je potraživanje tužitelja u zastari. Ističe da su tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu neosnovane i neutemeljene. Navodi kako tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotne načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Smatra kako tužitelj nije ponudio niti jedan dokaz o tome da se o predmetnoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba nejasna, teško razumljiva odnosno teško uočljiva te da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Zaključno navodi kako naknada za prijevremenu otplatu ugovora o kreditu nije ništetna te da tužitelj nema na zakonu utemeljeni pravni temelj za traženje utvrđenja ništetnim odredbe sadržane u čl. 11.1. ugovora kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa da uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja. Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. U dokaznom postupku pročitan je ugovor o kreditu, promet kartice po kreditu, obavijest o otplaćenom kreditu, iskaz tužitelja.

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23

– dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužiteljev zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 11.2. Ugovora o kreditu broj: 743271 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik (odnosno njegov pravni prednik Volksbank d.d.) kao kreditor sklopili 10. veljače 2006., a kojom odredbom je ugovoreno da je prijevremena otplata kredita moguća na pisani zahtjev korisnika kredita a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama Kreditora, te vezano uz navedeno predmet spor je i restitucijski zahtjev tužitelja za povrat onoga što je tuženik primio na temelju takve ništetne odredbe Ugovora o kreditu zajedno sa zateznim kamatama.

6. Pritom, između parničnih stranaka nije sporno da je tužitelj s tuženikom (odnosno njegovim pravnim prednikom) zaključio Ugovor o kreditu broj: 743271 od 10. veljače 2006., kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 23.540,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, a s rokom otplate od 84 mjeseca. Nesporno je da je odredbom čl. 11.2. tog Ugovora o kreditu ugovoreno da je prijevremena otplata kredita moguća na pisani zahtjev korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama Kreditora. Nesporno je da je tužitelj izvršio prijevremenu otplatu kredita te da je tužitelju zaračunata naknada za prijevremeni povrat kredita od strane tuženika.

6.1. Tijekom postupka tuženik je učinio nespornom i visinu tužbenog zahtjeva.

7. Između parničnih stranaka je sporno je li navedena odredba predmetnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita ništetna. Sporno je i je li nastupila zastara potraživanja tužitelja.

8. Prvenstveno, valja istaknuti kako je neosnovan istaknuti prigovor zastare utuženog potraživanja. Naime, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga, s obzirom na činjenicu da tužitelj predmetnim tužbenim zahtjevom, u točci I tužbenog zahtjeva, traži i utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o tzv. izlaznoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita, zastara u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži isplatu iznosa kojeg mu je tuženik zaračunao na temelju te naknade odnosno takve odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, po pravnom shvaćanju ovog suda, još uopće nije počela teći, jer se tek u ovom postupku treba odlučiti o osnovanosti dijela predmetnog tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti.

9. Iz iskaza tužitelja kojeg ovaj suda u cijelosti prihvaća kao vjerodostojan, ocijenivši ga istinitim i životno uvjerljivim, sud je utvrdio da prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tužitelju ništa nije objašnjeno vezano uz prijevremenu otplatu kredita, kao ni u trenutku kada je prijevremeno zatvarao kredit, te da s bankom tužitelj nije mogao pregovarati o odredbama koje reguliraju tu naknadu, da mu je samo rečeno koliko mora platiti da bi se zatvorio kredit a što je on i učinio.

9.1. Dakle, iz iskaza tužitelja utvrđeno je kako tužitelju nije posebno obrazloženo iz kojeg razloga se naplaćuje naknada za prijevremenu otplatu kredita (tzv. izlazna naknada), na što se odnosi i koji su točno troškovi prijevremene otplate kredita. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja u dijelu u kojem proizlazi da se o ugovornoj odredbi o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita nije posebno pregovaralo, niti mu je objašnjeno na što se ta naknada odnosi te da je plaćanje naknade bio uvjet za prijevremeno zatvaranje kredita.

10. Sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/03, 46/07 i 79/07 – dalje: ZZP), koji je vrijedio u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi čl. 87. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništava.

11. U predmetnom postupku utvrđeno je da tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi iz čl. 11.2. Ugovora o kreditu broj: 743271 sklopljenog 10. veljače 2006., budući da je ta ugovorna odredba unaprijed sastavljena od tuženika, a tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaja na njezin sadržaj, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

11.1. Naime, iz iskaza tužitelja utvrđeno je da tužitelja prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tuženik nije upozorio da se u slučaju prijevremene otplate kredita zaračunava posebna naknada, niti mu je objašnjeno na što se navedena naknada odnosi i koje troškove obuhvaća, već mu je samo prilikom zatvaranja kredita rečeno koji iznos mora platiti da bi mogao prijevremeno zatvoriti kredit.

12. Ocjena je ovog suda, da naknada koju je banka ovlaštena zaračunavati korisniku kredita sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate, nije bila određena te je po navedenoj ugovornoj odredbi tuženik bio ovlašten sam donijeti odluku o visini naknade za prijevremenu otplatu kredita.

13. Pritom, ugovorna odredba kojom je predviđena naknada za prijevremenu otplatu kredita, nije u suprotnosti s odredbom čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje u tekstu: ZOO), ali je ista nepoštena, jer se o njoj nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja kao potrošača. Ovdje valja ukazati i na pravno shvaćanje Suda Europske unije u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ, a kojim je jasno naglašena važnost (informiranog, upućenog) obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. Takvo obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača, jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama.

13.1. Praksa suda EU iz predmeta C-26/13 od 30. travnja 2014. odražava ustaljeno stajalište da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banku), kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktiva 93/13/EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

14. Slijedom svega navedenog, ocjena je ovog suda kako je odredba čl. 11.2. predmetnog Ugovora o kreditu ništetna, a iz kojeg razloga je odlučeno kao u t. I izreke ove presude.

15. S obzirom na to da je tuženik na temelju navedene ništetne odredbe Ugovora o kreditu od tužitelja 25. srpnja 2011. primio iznos od 104,37 EUR (786,41 HRK uz primjenu fiksnog tečaja konverzije 7,53450), a kako to proizlazi iz prometa kartice po kreditu (list 12-18 spisa), što između stranaka nije niti sporno, valjalo je na temelju odredbe čl. 323. st. 1. ZOO naložiti tuženiku da isplati tužitelju iznos od 104,37 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 26. srpnja 2011., a po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO.

16.1. Vezano uz visinu tužbenog zahtjeva, a kraj činjenice da tuženik nije osporio visinu naplaćene naknade za prijevremeni povrat kredita, kao i s obzirom na utvrđenu ništetnost predmete ugovorne odredbe o naknadi za prijevremeni povrat kredita, sud u postupku nije proveo dokaz financijskog vještačenja na okolnost visine štete koju tuženik trpi zbog prijevremene otplate kredita, a s obziorom da je utvrđeno da je predmetnom ugovornom odredbom u biti tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade za prijevremenu otplatu kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo, sve kako je to već ranije obrazloženo.

17. Tužitelju su dosuđeni parnični troškovi na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP u vezi s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine broj 138/23 – dalje: Tarifa) i to za zastupanje po punomoćniku za sastav tužbe 25 bodova prema Tbr. 7/1 Tarife, za zastupanje na ročištima od 6. ožujka 2025. i 12. lipnja 2025. po 25 bodova za svako prema Tbr. 9/1 Tarife, odnosno ukupno 75 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR i pripadajući iznos PDV-a iznosi ukupno 187,50 EUR.

18. Tuženik nije uspio u sporu, stoga je u cijelosti odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova postupka kao neosnovan, a na temelju čl. 154. st. 1. ZPP.

U Puli, 25. srpnja 2025.

Sutkinja

Tamara Dagostin Mušković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 (petnaest) od ročišta za objavu presude za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od primitka presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.

Dostaviti:

- tužitelju po pun.

- tuženiku po pun.