Poslovni broj: P-712/2023-20

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku , po sucu Branku Hercegu u pravnoj stvari tužitelja EŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici AŽ , Asja Čorić i Marko Leš, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Smolek & Škrinjar d.o.o. iz Zagreba, Jurja Žerjavića 19 protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba,Magazinska cesta 69 , OIB: 53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici Mateja Vidaković Sertić i Jurica Grbić , odvjetnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, Trg žrtava fašizma 5 , radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene dana 11. lipnja 2025. u nazočnosti punomoćnice tužitelja Asje Čorić, odvjetnice iz Zagreba i punomoćnika tuženika Jurice Grbića, odvjetnika iz Zagreba , dana 25. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I.Dopušta se preinaka tužbe tužitelja: EŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] od 3. travnja 2025.

II. Utvrđuju se ništetnim odredbe sadržane u čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu broj 069- 50-3079500 od dana 4. listopada 2005. između tužitelja : EŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika:

Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba,Magazinska cesta 69 , OIB: 53056966535 kao kreditora i to odredbe kojima je određena obveza povrata iznosa kredita, plaćanjem u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja za CHF.

III. Tuženiku : Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba,Magazinska cesta 69 , OIB: 53056966535 se nalaže isplatiti tužitelju : EŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 6.855,97 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 13. veljače 2016. do isplate po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima po stopi , koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Tuženiku : Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba,Magazinska cesta 69 , OIB: 53056966535 se nalaže isplatiti tužitelju : EŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 9.728,75 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od :

- 2,09 EUR od dana 30. 11. 2005. do isplate,

-10,06 EUR od dana 15. 11. 2008. do isplate ,

- 18,46 EUR od dana 22. 1. 2009. do isplate,

- 24,52 EUR od dana 6. 2. 2009. do isplate,

- 27,26 EUR od dana 3. 3. 2009. do isplate,

- 19,72 EUR od dana 31. 3. 2009. do isplate,

- 21,15 EUR od dana 6. 5. 2009. do isplate,

- 9,63 EUR od dana 6. 6. 2009. do isplate,

- 1,14 EUR od dana 6. 7. 2009. do isplate,

- 3,40 EUR od dana 3. 8. 2009. do isplate,

- 7,87 EUR od dana 8. 9. 2009. do isplate,

- 7,48 EUR od dana 8. 9. 2009. do isplate,

- 2,96 EUR od dana 27. 11. 2009. do isplate,

- 11,45 EUR od dana 19. 12. 2009. do isplate,

- 18,25 EUR od dana 20. 1. 2010. do isplate,

- 27,93 EUR od dana 31. 1. 2010. do isplate,

- 25,71 EUR od dana 25. 3. 2010. do isplate,

- 38,85 EUR od dana 28. 4. 2010. do isplate,

- 36,36 EUR od dana 21. 5. 2010. do isplate,

- 41,22 EUR od dana 7. 7. 2010. do isplate,

- 83,27 EUR od dana 7. 7. 2010. do isplate,

- 74,61 EUR od dana 9. 8. 2010. do isplate,

- 93,40 EUR od dana 13. 9. 2010. do isplate,

- 84,94 EUR od dana 25. 10. 2010. do isplate,

- 71,37 EUR od dana 25. 10. 2010. do isplate,

- 100,03 EUR od dana 21. 12. 2010. do isplate,

- 136,48 EUR od dana 21. 12. 2010. do isplate,

- 209,75 EUR od dana 1. 8. 2011. do isplate,

- 188,26 EUR od dana 17. 9. 2011. do isplate,

- 164,74 EUR od dana 17. 9. 2011. do isplate,

- 162,22 EUR od dana 17. 9. 2011. do isplate,

-160,40 EUR od dana 5. 12. 2011. do isplate,

- 171,62 EUR od dana 17. 1. 2012. do isplate,

- 181,41 EUR od dana 21. 2. 2012. do isplate,

- 182,72 EUR od dana 21. 2. 2012. do isplate,

- 175,95 EUR od dana 25. 4. 2012. do isplate,

- 180,52 EUR od dana 21. 5. 2012. do isplate,

- 183,64 EUR od dana 21. 5. 2012. do isplate,

- 178,39 EUR od dana 17. 7. 2012. do isplate,

- 179,77 EUR od dana 14. 8. 2012. do isplate,

- 175,83 EUR od dana 18. 9. 2012. do isplate,

- 167,31 EUR od dana 30. 9. 2012. do isplate,

- 176,39 EUR od dana 31. 10. 2012. do isplate,

- 180,75 EUR od dana 30. 11. 2012. do isplate,

- 177,69 EUR od dana 31. 12. 2012. do isplate,

- 160,56 EUR od dana 31. 1. 2013. do isplate,

- 175,11 EUR od dana 28. 2. 2013. do isplate,

- 176,39 EUR od dana 31. 3. 2013. do isplate,

- 170,68 EUR od dana 21. 5. 2013. do isplate,

- 152,94 EUR od dana 20. 6. 2013. do isplate,

- 152,49 EUR od dana 19. 7. 2013. do isplate,

- 156,84 EUR od dana 20. 8. 2013. do isplate,

- 163,83 EUR od dana 20. 8. 2013. do isplate,

- 173,51 EUR od dana 20. 8. 2013. do isplate,

- 168,52 EUR od dana 22. 11. 2013. do isplate,

- 172,05 EUR od dana 13. 1. 2014. do isplate,

- 176,06 EUR od dana 13. 1. 2014. do isplate,

- 159,31 EUR od dana 20. 2. 2014. do isplate,

- 164,01 EUR od dana 20. 2. 2014. do isplate,

- 162,48 EUR od dana 28. 3. 2014. do isplate,

- 157,27 EUR od dana 9. 5. 2014. do isplate,

- 155,61 EUR od dana 23. 6. 2014. do isplate,

- 156,36 EUR od dana 8. 7. 2014. do isplate,

- 162,26 EUR od dana 8. 7. 2014. do isplate,

- 167,23 EUR od dana 11. 8. 2014. do isplate,

- 166,20 EUR od dana 11. 8. 2014. do isplate,

- 170,50 EUR od dana 11. 8. 2014. do isplate

- 173,42 EUR od dana 18. 12. 2014. do isplate,

- 171,70 EUR od dana 18. 12. 2014. do isplate,

- 174,05 EUR od dana 18. 12. 2014. do isplate,

- 174,05 EUR od dana 19. 3.2015. do isplate,

- 174,05 EUR od dana 20. 4. 2015. do isplate,

- 174,05 EUR od dana 20. 4. 2015. do isplate,

- 174,05 EUR od dana 23. 6. 2015. do isplate,

- 174,05 EUR od dana 17. 7. 2015. do isplate,

- 174,05 EUR od dana 4. 8. 2015. do isplate ,

- 174,05 EUR od dana 3. 9. 2015. do isplate i

- 174,05 EUR od dana 3. 9. 2015. do isplate sve obračunato po stopi utvrđenoj u čl. 1. Uredbe o visini zakonske zatezne kamate (,,Narodne novine '' br. 72/02) koja je stupila na snagu 1. srpnja 2002. do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do 31.srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31.prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. Tuženiku : Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba,Magazinska cesta 69 , OIB: 53056966535 se nalaže isplatiti tužitelju : EŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 2.794,62 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od :

- 2,73 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 8,78 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 15,61 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 20,55 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 22,61 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 16,15 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 17,03 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 7,65 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 0,91 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 2,65 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 5,95 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 5,67 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 2,17 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 8,20 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate

- 12,88 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 19,59 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 17,52 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 25,95 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 23,94 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 26,43 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 53,37 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate ,

- 46,87 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 57,44 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 50,87 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 42,72 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 57,70 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 78,77 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 103,46 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 89,95 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 78,72 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 77,53 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 72,48 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 75,11 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 77,33 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 77,90 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 71,29 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 71,62 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 72,87 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 67,45 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 66,31 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 62,85 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 59,15 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 60,56 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 60,28 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 57,44 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 50,27 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 53,21 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 51,81 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 47,27 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate ,

- 40,84 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 39,27 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 38,74 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 40,47 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate ,

- 42,86 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 36,42 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 34,24 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 35,04 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 29,72 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 30,59 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 28,38 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate ,

- 25,30 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 22,74 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 22,08 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 22,91 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 21,74 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 21,60 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 22,16 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 15,19 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 15,04 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 15,24 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 10,04 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 8,21 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 8,21 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 4,54 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 3,17 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 2,21 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 1,05 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 1,05 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima do 31. prosinca 2023. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

VI. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika: Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba,Magazinska cesta 69 , OIB: 53056966535 radi prebijanja s tražbinom tužitelja : EŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u iznosu od 27.113,58 EUR s zakonskom zateznom kamatom prema čl. 29. Zakona o obveznim odnosima tekućom od 1. listopada 2015. do 31.prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine

VII. Tuženiku: Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba,Magazinska cesta 69 , OIB: 53056966535 se nalaže da tužitelju: EŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.587,86 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 25. srpnja 2025. pa do isplate prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa, koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sve u roku od 15 dana.

VIII. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja: EŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 125,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom.

IX. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika: Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba,Magazinska cesta 69 , OIB: 53056966535 za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 3.275,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom.

Obrazloženje

1.Tužitelj EŽ u tužbi tvrdi da je dana 4. listopada 2005. sklopio s tuženikom Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba Ugovor o namjenskom kreditu broj: 069-50- 3079500 kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 150.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju tuženika, na dan korištenja i u čl. 1. i 7. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je za tužitelja obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća i navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) su ništetne, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu, a u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda poslovni broj : Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2005. do 31.prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima i navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće pa su stoga sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine ''br. 41/2014), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013), rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku te tužitelj ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije ugovora o kreditu u valutu euro, za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule i to nadalje pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku do dana i na sam dan konverzije prema ugovorenom tečaju kune spram švicarskog franka na dan isplate kredita te nadalje tužitelj navodi da je dana 12. veljače 2016. s tuženikom zaključio Dodatak ugovoru o kreditu, kojom je gore navedeni Ugovor o kreditu konvertirao u valutu EUR sukladno ponudi tuženika na koju je isti obvezan temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine br. 102/2015) pri čemu tužitelj naglašava da se provedbom navedene konverzije i zaključenjem Dodatka tužitelj ni na koji način nije odrekao svojih prava i potraživanja temeljem utvrđenja ništetnosti gore navedenih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu do dana izvršene konverzije, a niti sklapanje istog predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije, odnosno sklapanja Dodatka i o tome je stav zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj: Rev 2868/2018 od 12. veljače 2019. i tužitelj ističe da učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije ugovora o kreditu u valutu euro, za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule, iznos preostale glavnice u trenutku konverzije bio bi mnogo manji , a prema tuženikovom izračunu sačinjenom za potrebe Dodatka ugovoru o kreditu iznos preostale glavnice je 602.241,09 kn, dok je prema tužiteljevom izračunu preostala glavnica trebala biti naznačena u iznosu od 557.593,67 kn, dakle , iznos preostale glavnice u trenutku konverzije manji je za 44.647,22 kn i stoga tužitelj navedeni iznos potražuje sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 13. veljače 2016. do isplate i nadalje tužitelj tvrdi da je tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužitelju primjenom valutne klauzule u švicarskom franku obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune sve do dana provedbe konverzije kredita sklapanjem Dodatka i stoga je uslijed utvrđenja ništetnosti valutne klauzule u švicarskom franku tužitelj preplatio svaki mjesec do dana konverzije kunske obveze na ime dužnih anuiteta koje su se zbog enormnog povećanja tečaja CHF spram kune uvelike povećali u odnosu na kunske iznose po ugovorenom tečaju na dan isplate kredita – ukupno iznos od 8.822,32 EUR/66.471,74 kn s zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate , a osim toga tužitelj opreza radi postavlja tužbeni zahtjev, koji predstavlja iznos zakonske zatezne kamate tekuće na svaki pojedini preplaćeni iznos, a koji iznos kamate je tekao od svake pojedine uplate do dana konverzije i s te osnove tužitelj potražuje ukupan iznos od 2.551,18 EUR/19.221,87 kn i potražuje zakonsku zateznu (procesnu) kamatu na pojedine iznose specificirane u tužbenom zahtjevu od dana utuženja do isplate tako da tužitelj tužbom traži da se utvrdi ništetnim odredbe sadržane u čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu broj 069- 50-3079500 od dana listopada 2005. između tužitelja , kao korisnika kredita i tuženika , kao kreditora i to odredbe kojima je određena obveza povrata iznosa kredita, plaćanjem u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja za CHF i također traži isplatu iznosa od 8.822,32 EUR na ime valutne klauzule s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate te također tužitelj traži i isplatu iznosa zakonske zatezne kamate tekuće na svaki pojedini preplaćeni iznos, a koji iznos kamate je tekao od svake pojedine uplate do dana konverzije i s te osnove tužitelj potražuje ukupan iznos od 2.551,18 EUR/19.221,87 kn i potražuje zakonsku zateznu (procesnu) kamatu na pojedine iznose specificirane u tužbenom zahtjevu od dana utuženja do isplate, a također tužitelj traži naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.

2. Tužitelj je podneskom od dana 3. travnja 2025. nakon nalaza i mišljenja financijskog vještaka precizirao tužbeni zahtjev na ime razlike glavnice u iznosu od 6.855,97 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana konverzije 13. veljače 2016., zatim traži iznos , koji je preplatio tuženiku od 9.728,75 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa, kao i zakonske zatezne kamate u iznosu od 2.794,62 na preplaćene mjesečne iznose od dana dospijeća 12. lipnja 2023., kao i naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude dok je u ostalom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja ostao neizmijenjen.

3. Tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba u odgovoru na tužbu tvrdi da osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te navodi da je tužitelj postavio zahtjev za isplatu navodno preplaćenog iznosa s osnove valutne klauzule sa zakonskom zateznom kamatom od dana dospijeća pa do isplate te tužbeni zahtjev, kojim je uglavničio zakonsku zateznu kamatu do dana konverzije te da su navedeni zahtjevi u dijelu identični, a osim toga , tuženik ističe da je zahtjev postavljen protivno odredbi čl. 31. ZOO-a te tužitelj neosnovano smatra djelomično ništetnima odredbe ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF i tuženik prvenstveno ukazuje na činjenicu da je Dodatkom ugovoru broj Konv- 01/2016 izvršena konverzija tužiteljeva kredita u skladu s prisilnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br. 102/15, dalje u tekstu: ZIDZPK) i tuženik tvrdi da je postupajući po odredbama čl. 19.c. st. 1. toč. 2. ZIDZPK tužitelju ponudio konverziju predmetnog ugovora, a koju je konverziju tužitelj dobrovoljno prihvatio i time je kredit izmijenjen u kredit s valutnom klauzulom u EUR na koji su primijenjene promjenjive redovne kamatne stope jednake kamatnim stopama (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) onima koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a sve uplate koje je tužitelj izvršio prema otplatnom planu u CHF obračunate su prilikom izrade novog otplatnog plana, a posljedice konverzije sukladno ZIDZPK u odnosu na ugovor o kreditu su sljedeće: konverzijom kredita obuhvaćeno je cjelokupno razdoblje trajanja predmetnog kredita i to na način da je tužiteljev ugovor izmijenjen kao da je tužitelj 4. listopada 2005. zaključio ugovor s valutnom klauzulom u EUR, sve i da je vezanje glavnice kredita uz CHF ništetno, a nije, nakon provođenja konverzije utvrđivanje ništetnosti istog nije osnovano ,jer su sporne odredbe prisilnim propisima u cijelosti izmijenjene i to na način , kao da nikada nisu niti bile ugovorene, sve uplate izvršene su po otplatnom planu u CHF uračunate su prilikom izračuna konverzije i promjene kamate i valute ugovora, provedbom konverzije tužitelju je neotplaćena glavnica smanjena za ukupno 26.766,93 EUR, konverzijom kredita iscrpljene su sve pravne pretpostavke za bilo kakva daljnja potraživanja na ime valute CHF po otplatnom planu u CHF, jer su u cijelosti obuhvaćeni konverzijom u smislu odredbe čl. 81. st. 5. ZZP-a iz 2003., odnosno čl. 96. st. 5. ZZP-a iz 2007. , zatim tuženik navodi da Dodatkom ugovora o kreditu odredbe o valutnoj klauzuli određene su samim ZIDZPK, odnosno u ugovor su unesene iz samog zakona i sukladno odredbama čl. 81. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP) iz 2003. i odredbama čl. 96. st. 5. ZZP-a iz 2007. glave zakona koje reguliraju nepoštene ugovorne odredbe ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi, a osim toga, svrha ZIDZPK bila je s jedne strane trajno rješenje problema kredita u CHF, a s druge strane rasterećenje sudova od pojedinačnih tužbi potrošača čiji bi ugovorili bili konvertirani, kao što je predmetni tako da su neosnovani tužbeni zahtjevi , jer se temelje na ništetnosti ugovornih odredaba , koje kao takve više ne postoje, stoga ne postoji ni ugovorna ni zakonska pretpostavka za isplatu temeljem oplatnog plana u CHF, jer je isti izmijenjen u otplatni plan s EUR i to s danom zaključenja osnovnog Ugovora o kreditu a nadalje tuženik navodi da se tužitelj poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2868/18 , kojom je odlučeno da tužitelj ima pravni interes za postavljanje zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredaba koje su konverzijom kredita izmijenjene, odnosno da tužba zbog toga ne može biti odbačena nego je o zahtjevu potrebno meritorno odlučiti, međutim, ova odluka ima isključivo procesno značenje i odnosi se isključivo na pitanje dopuštenost takve tužbe za utvrđenje dok o osnovanosti istog zahtjeva nema govora, kao što nema govora o osnovanosti zahtjeva za isplatu postavljenog pored takvog zahtjeva za utvrđenje, a u odnosu na očekivane navode tužitelja da bi sporne odredbe ugovora bile ništetne, a da iste ne mogu naknadno konvalidirati,tuženik ukazuje na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u odluci poslovni broj: Rev-1172/18 u kojoj kaže: „Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjestiti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora.“ te Vrhovni sud Republike Hrvatske , nadalje, navodi da se „radi o prisilnom propisu, pa su po prirodi stvari Banka i Korisnik nakon stupanja na snagu ZID ZoPK/12 mogli u ovom i sličnim slučajevima nadomjestiti ništetnu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi samo u okviru navedenog čanka (...)“, a da je „Ustavni sud Republike Hrvatske ovakvo interveniranje zakonodavca u već postojeće ugovorne odnose sa sličnom pravnom problematikom ocijenio na način da ono nije protivno Ustavu RH“ i da je sud Europske unije ocijenio da takva intervencija zakonodavca nije suprotna pravu Europske unije te u konkretnom slučaju odredbe koje tužitelj smatra ništetnima izmijenjene su prisilnim propisom (Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju) u odnosu na tuženika i voljom stranaka u odnosu na tužitelja , drugim riječima, tužitelj je slobodnom voljom pristao na ponudu konverzije, koju mu je tuženik bio obvezan dostaviti, dakle , sve i da su odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu bile ništetne, što tuženik osporava, prisilnim propisom i voljom stranaka retroaktivno su izmijenjene, kao da nikad nisu bile ni ugovorene, a predmetni ugovor o kreditu danas postoji kao da je od samog početka vezan uz valutu EUR , a svi prethodno izneseni navodi tuženika potvrđeni su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 4. ožujka 2020 donesenom u oglednom sporu koji se vodio pod poslovnim brojem: Gos-1/19, a kojom je odlukom potvrđena valjanost Dodatka ugovoru kojim je provedena konverzija pa tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u spomenutoj odluci potvrđuje da je tzv. zakon o konverziji, odnosno ZIDZPK „izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera (intervencija) zakonodavca“ propisana posebnim zakonom (lex specialis) i ujedno taj sud u odnosu na valjanost provedene konverzije i predmetnog Dodatka ukazuje kako isti „predstavlja novu pravnu osnovu , koja je nastala na temelju novonastalih ugovornih odnosa – sporazuma koji su trebali biti sklopljeni suglasno tom zakonu“, dakle , ugovorne strane su svoj ugovorni odnos obnovile s retroaktivnim učinkom na način da je isti od njegova zasnivanja vezan uz valutnu klauzulu u EUR, međutim tužitelj, unatoč navedenom, potražuje isplatu iznosa kojeg temelji na otplatnom planu u CHF te tuženik ističe da ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF s otplatnim planom u CHF ne postoji i smatra se kao da nikad nije ni bio zaključen među ugovornim stranama pa ne postoji ni ugovorna ni zakonska pretpostavka za isplatu kako je traži tužitelj i tuženik u tom smislu ukazuje i na zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz oglednog spora da bi se o pravnom interesu i osnovanosti zahtjeva eventualno moglo raspravljati samo u slučajevima gdje konverzija nije provedena suglasno strogim odredbama ZID ZPK, ali u ovom predmetu nije sporno da je tuženik konverziju proveo u skladu s prisilnim odredbama ZID ZPK te iako tužitelj isto niti ne spori, tuženik dostavlja i izvješće ovlaštenog revizora iz kojeg proizlazi da je tuženik konverziju proveo u potpunosti sukladno prisilnim zakonskim odredbama i slijedom navedenog, posljedica konverzije je stvaranje novog ugovornog odnosa između tužitelja i tuženika i to na način da je kredit vezan uz valutu CHF u cijelosti i retroaktivno zamijenjen kreditom vezanim uz valutu EUR uvažavajući sve eventualne preplate sukladno ZID ZPK pa primjenom obvezujućeg pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz oglednog spora poslovni broj: Gos-1/19 tužbeni zahtjev treba odbiti kao neosnovan u cijelosti, a nadalje tuženik tvrdi da tužitelj svoj tužbeni zahtjev zasniva na presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. donesenoj u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a iz historijata tužbe dade se zaključiti kako je tužitelj stava da je ovaj postupak samo formalne naravi te da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, ali takav stav tužitelja je neosnovan, jer u postupku kolektivne zaštite ,pravna zaštita pruža se na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu i u navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača, ali u istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene i u tom smislu tuženik ukazuje na stavove Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske izražene u presudi poslovni broj: Pž-6632/17: „Budući da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (...) mjerodavan je samo onaj dio predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Pravno su relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od objave oglasa kojima se daje prva informacija o mogućnostima kredita, pa tako i kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, do nastanka pojedinačnog obveznopravnog odnosa između pojedine banke i određenog potrošača“, odnosno „Ovdje se štiti kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku“ tako da tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze, a sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (dalje: ZZP) tužitelj prvotno mora dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive i ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost, a ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti i u tom slučaju potrebno je prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja ,tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja i identične odredbe sadržane su u čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. dok što se tiče odredbe o valutnoj klauzuli tuženik ističe da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te odlučujući u postupku kolektivne zaštite, žalbeni sud je zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna i lako uočljiva, ali da nije bila razumljiva prosječnom potrošaču i kao što je tuženik već ukazao Visoki trgovački sud Republike Hrvatske zaključak o nerazumljivosti odredbe kojom je glavnica vezana za valutu CHF temelji isključivo na informacijama koje su banke potrošačima dale u tzv. predugovornoj fazi, odnosno kroz oglase i reklame, a prije zasnivanja konkretnog odnosa između potrošača i banke, obzirom na pravnu prirodu kolektivne zaštite kojom se štite apstraktni interesi svih potrošača pa tako taj sud u presudi poslovni broj: Pž- 6632/17 navodi da „u postupku čiji je predmet kolektivna, a ne individualna zaštita potrošača, pravno su relevantne samo one informacije koje je pojedina banka, vezano za spornu odredbu, dala na način koji je dostupan svim potrošačima generalno, a ne samo pojedinim potrošačima“ te da su „informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača“ dakle , taj sud je u posljednjoj odluci u postupku kolektivne zaštite ispitivanje razumljivosti sporne odredbe ograničio na tzv.predugovornu fazu odnosno isključivo na informacije koje su potrošačima bile iznesene u oglasima i reklamama banaka dok informacije dane u konkretnom odnosu između potrošača i banke prilikom pregovaranja o kreditu i samom zaključenju ugovora o kreditu smatra odlučnim za donošenje odluke tek u pojedinačnom potrošačkom sporu te ju tom smislu sud naveo : „Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda su i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće, no to ne znači da su time sporne odredbe postale razumljive prosječnom potrošaču.“tako da tuženik ističe kako je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja i tužitelju su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao i odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u čl. 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja kredita tužitelju je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF, s time da je institut valutne klauzule u Republici Hrvatskoj uveden kao posljedica dugogodišnjih negativnih iskustava vezanih uz financijsku inflaciju i deprecijaciju nekadašnje nacionalne valute, zbog čega je taj institut vrlo brzo postao općeprihvaćen kako od strane banaka tako i potrošača, a za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora i u postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao i razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene, a nije sporno da bi „svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će prilike u društvu, posebno one ekonomske ostati neizmijenjene, a koje uz ostala društvena kretanja kako u našem okruženju tako i u svijetu, neminovno utječu na vrijednost a time i tečaj valuta, kako nacionalne – kune tako i drugih svjetskih valuta kao što su EUR, švicarski franak, japanski Jen, US dolar i dr.“ , a osim što je tuženik tužitelju prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem kojih je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane Javnog bilježnika te je tako čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano da će bilježnik strankama objasniti smisao i sadržaj posla, što u praksi uključuje čitanje ugovora pred strankama i raspravljanje o tome je li strankama ugovor razumljiv te odgovara li isti njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji i solemnizacijom ugovora Javni bilježnik je potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju i na kraju, radi pravilnog rješenja ove pravne stvari tuženik tvrdi da je potrebno utvrditi i savjesnost postupanja tužitelja, a kako bi se utvrdilo da li isti ima pravo zahtijevati pravnu zaštitu propisanu za potrošače kao slabije stranke u ugovornom odnosu, na što upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: Revt-575/16 : „postupanje kako banaka tako i samih klijenata treba ocjenjivati u okviru objektivnih mogućnosti svakog od njih, kao i vremenskom okviru kada su ti ugovori nastajali, pri čemu treba voditi računa i o tome kakvo su saznanje objektivno mogli imati sami klijenti pri sklapanju takvih ugovora o kreditu, posebno ako su njihova saznanja o parametrima koji utječu na formiranje tečaja bili odnosno morali biti poznati i njima, pošto su nerijetko sami klijenti i potjecali iz krugova kojima financijsko kretanje i prilike nisu bili strani“, a pojam „prosječnog potrošača“ nastao je kroz praksu suda Europske unije, koja ga definira kao osobu koja je „razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna“, a ista je definicija sadržana i u preambuli Direktive 2005/29/EZ pa je stoga u ovome postupku potrebno i ispitati savjesnost postupanja tužitelja i to prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom njegove otplate, odnosno ispitati udovoljava li njegovo postupanje zahtjevima koje za zaštitu potrošača postavlja sud Europske unije, a obveza tuženika obavijestiti potrošača o rizicima određenog ugovora o kreditu ovisi kako o informacijama koje su tuženiku poznate tako i o postupanju i zainteresiranosti samog tužitelja pa tuženik smatra da je tužitelju, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva te je tužitelju bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja i u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao pri čemu tuženik napominje kako se ne može očekivati da korisnik u vrijeme zaključenja ugovora može predvidjeti ukupan iznos zaduženja za sve vrijeme trajanja kredita, osim eventualno u slučaju zaključenja kunskog ugovora o kreditu uz fiksnu kamatu što ovdje nije bio slučaj i to ne mogu znati ni korisnik ni banka , jer nije moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se važe glavnica kredita bez obzira radi li se o CHF, EUR ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane na njihove kretanje ne mogu utjecati pa s obzirom da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, nije uopće dopušteno utvrđivati da bi ona bila nepoštena, međutim, ako bi sud smatrao da odredba o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva, tuženik ističe da se o njoj pojedinačno pregovaralo, koja činjenica također onemogućuje daljnje vođenje postupka, kojim se traži utvrđenje da bi takva odredba bila nepoštena , odnosno ništetna, a glede pojedinačnog pregovaranja tuženik tvrdi da temeljem čl. 96. ZZP iz 2007., o određenoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako potrošač nije imao utjecaja na sadržaj te odredbe, drugim riječima, o nepostojanju pregovora govori se u onim situacijama u kojima potrošač nema drugog izbora nego prihvatiti ugovornu odredbu kakva mu se nudi, u ovom slučaju odredbu valutnoj klauzuli uz koju će vezati traženi iznos kredita, ili odustati u potpunosti i u konkretnom slučaju, tužitelj i tuženik pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu te je tužitelj tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR , s time da tužiteljev ugovor nije bio tzv. „uzmi ili ostavi“ već je tužitelj tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila pa u tom smislu tuženik ukazuje i na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske istaknutog u odluci poslovni broj:Revt-249/14: „Pri tome treba imati na umu i to da u tom razdoblju potrošačima nije bilo onemogućeno sklapanje ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu vezanu uz drugu inozemnu valutu npr. EUR, no oni su se slobodnom voljom opredijelili upravo za ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, što je bio odraz njihove slobodne volje i odabira u konkretnim okolnostima, a za što pak nije bilo nikakvih zakonskih zapreka“ i obzirom da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ista se ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom u smislu zahtjeva ZZP-a, sve i da je bila nerazumljiva tužitelju (a nije kako je gore obrazloženo) tako da sud tužbeni zahtjev treba odbiti bez provođenja tzv. test poštenosti sporne odredbe, ali ako bi sud , unatoč navedenom, smatrao da je moguće ispitivati poštenost sporne odredbe, tuženik tvrdi da neravnoteža u pravima i obvezama suprotno načelu savjesnosti i poštenja ne postoji , jer ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja i tužitelj je, osim toga, neovisno o ZIDZPK, od samog početka kreditnog odnosa imao ugovorenu mogućnost konverzije kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, budući da čl. 9. Ugovora sadržava odredbu pod naslovom „Promjena valutne klauzule“ a koja glasi:,, Kreditor može, u tijeku redovne otplate kredita, na pisani zahtjev korisnika kredita koji uredno ispunjava sve obveze po ugovoru o kreditu, izvršiti konverziju obveze Korisnika kredita po ovom ugovoru izražene u CHF u EUR, primjenom srednjeg tečaja Kreditora na dan konverzije. Korisnik kredita potpisom ovog ugovora pristaje da se sukladno njegovom zahtjevu valutna klauzula uglavljena u ovom ugovoru veže uz EUR, uz primjenu kamatne stope redovne kamate na potraživanja uz valutnu klauzulu u EUR, sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora.“ pa prema tome, sve i da je ugovaranjem valutne klauzule u CHF postojala neravnoteža između ugovornih strana, tužitelju je citiranom odredbom dana mogućnost kompenzacije navodne neravnoteže, a koju mogućnost tužitelj nije iskoristio te tuženik posebno skreće pozornost na odredbu čl. 98. ZZP 2007 (čl. 83. ZZP 2003) sukladno kojoj se prilikom ocjene (ne)poštenosti ugovorne odredbe u obzir moraju uzeti sve okolnosti, kao i sve ostale odredbe ugovora koji sadrži spornu odredbu i valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera te tuženik ne ostvaraje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valutu što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu pa u tom smislu, uvažavajući zahtjev iz odredbe čl. 98. ZZP-a 2007, prilikom ugovaranja valutne klauzule, interesi obiju ugovornih strana uzimani su u obzir u podjednakoj mjeri, a imajući u vidu i da je ugovaranjem švicarskog franka tužitelj: imao mogućnost da ugovori kredit uz drugu valutnu klauzulu, dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu, dobio mogućnost konverzije odnosno ugovorno pravo da tijekom trajanja ugovora po vlastitoj volji glavnicu kredita veže uz valutu EUR i ono što je objektivno tužitelja kao korisnika kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj, ne prema tuženiku, nego općenito jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu no , s jedne strane, ta vrsta ekonomske ili vrijednosne neravnoteže ne sanira se kroz pravila o nepoštenim ugovornim odredbama već kroz druge institute poput pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti te s druge strane, kao što je u postupku kolektivne zaštite već utvrđeno, ta vrsta neravnoteže nije uzrokovana činjenicom da banke u predugovornom stadiju nisu eventualno obavijestilepotrošače o nečemu što bi bilo bitno već potpuno neočekivanim rastom švicarskog franka u odnosu na ostale svjetske valute kojeg nitko nije mogao predvidjeti te slijedom navedenog, tuženik je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika pa tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj: Revt-249/14 jasno navodi kako „ništa ne upućuje na to da su tužene banke u vrijeme sklapanja spornih kredita imale saznanja, odnosno mogle predvidjeti buduća kretanja na planu svjetske ekonomije, a koja su kasnije bitno utjecala na porast vrijednosti švicarskog franka“, prema tome, tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanim uz kretanje CHF o kojima je imao saznanja, ugovaranjem dvostrano zaštitne klauzule nije prouzročena šteta u pravima i obvezama na štetu potrošača, jer se radi o elementu izuzetom od utjecaja bilo koje ugovorne strane koja na jednak način djeluje prema objema te tužitelj u tužbi uopće ne navodi u čemu bi se sastojalo navodno nesavjesno postupanje tuženika, a kamoli da bi za to predložio ili dostavio bilo kakav dokaz dok u odnosu na razliku glavnice tuženik navodi da tužitelj ovaj zahtjev, kao uostalom i zahtjev za isplatu s osnove valutne klauzule u CHF, temelji na svom prijedlogu provedbe konverzije, a koji je u suprotnosti s izričitim zakonskim odredbama, a tužitelj, naime, smatra kako je tuženik pogrešno utvrdio preostalu glavnicu na dan 30. rujna 2015., a iako je odredbom čl. 19.c st. 1. toč. 8. Zakona o potrošačkom kreditiranju izričito propisano na koji se način ista ima utvrditi te uženik u tom smislu ponavlja stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske da korisnici eventualno mogu imati zahtjeve ako konverzija nije provedena u skladu sa strogim zakonom, a što ovdje nije slučaj te nadalje tuženik prigovara visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare, a osim toga tuženik ističe i prigovor radi prebijanja te predlaže da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 27.113,58 EUR uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću na isti iznos od 1. listopada 2015. do isplate , a iznos kojeg tuženik ističe u prigovoru radi prebijanja predstavlja iznos za koji je tužitelju umanjena neotplaćena glavnica (26.766,93 EUR) u kunskoj protuvrijednosti primjenom srednjeg tečaja Hrvatske narodne banke za EUR na dan 30. rujna 2015 (204.287,30 kn), što u protuvrijednosti EUR prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 27.113,58 EUR i naveden iznos je nesporno utvrđen među strankama u čl. 5. Dodatka ugovoru o kreditu pa slijedom svega navedenog tuženik predlaže da se tužbeni zahtjevi tužitelja odbiju i traži naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.

4. Tužitelj se protivi prigovoru tuženika o prijeboju tražbina navodeći da isti nije osnovan , jer da je čl. 323. st. 2. ZOO-a određeno da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, a s obzirom da su razlozi krivnje za sklapanje ništetnog ugovora upravo na strani tuženika, isti ne može ostvarivati pravo na naknadu štete od tužitelja, odnosno kada bi i kakvo potraživanje tuženika prema tužitelju uopće postojalo (a što se osporava u cijelosti) i tužitelj također stavlja prigovor zastare tražbine tuženika , čiji prijeboj tuženik traži .

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu , broj: 069-50- 3079500 od 4. listopada 2005., uvid u izvadak iz zemljišne knjige ( list 20 spisa ), uvid u potvrdu Javnog bilježnika iz Zagreba Renate Kutije Kušpilić poslovni broj: OU- 1294/2025 od 6. listopada 2005., uvid u Dodatak broj Konv -01/2016 Ugovoru o kreditu br. 069-50-3079500 od 12. veljače 2016., uvid u Otplatni plan ( list 255 i 256 spisa te 265 do 275 spisa ), uvid u dopis tuženika sudužniku SŽ od 15. siječnja 2016., uvid u Pregled izvršenih uplata ( list 259 do 263 spisa te list 314 do 318 spisa ), uvid u Kontrolni ispis unosa korištenja (list 264 spisa ), uvid u Otplatni plan kredita s valutnom klauzulom ( list 276 do 280 spisa te list 304 do 313 spisa ), uvid u Izjavu o prihvatu izračuna konverzije od 8. prosinca 2015. , uvid u dopis tuženika tužitelju da je provedena konverzija ( list 320 spisa ), uvid u Otplatni plan ( list 322 do 325 spisa ), uvid u Izvještaj ovlaštenog revizora -nadopuna ( list 333 do 336 spisa ), uvid u Ponudu stambenih kredita uz valutnu klauzulu u EUR, CHF i USD za klijente koji primaju plaću/mirovinu putem RBA tekućeg/deviznoig računa ( list 355 do 359 spisa ), uvid u nalaz i mišljenje financijskog vještaka Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. iz Zagreba i saslušan je tužitelj EŽ u svrhu dokazivanja

6. Nesporno je da je dana 4. listopada 2005. tužitelj s tuženikom zaključio Ugovor o kreditu , broj ugovora : 069-50-3079500, kojim je tuženik odobrio kredit tužitelju u iznosu od 150.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunat po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan korištenja kredita ( čl. 1. Ugovora ) te se radilo o stambenom kreditu , s rokom otplate od 300 mjeseci , uz kamatnu stopu od 4,95 % , godišnju, promjenjivu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora ( tuženika ) , a u čl. 7. Ugovora o kreditu obveza povrata kredita ugovorena je uz primjenu valutne klauzule u CHF tako da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF , važećem na dan dospijeća , a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita , s time da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu.

7. Nesporno je da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran kod Javnog bilježnika u Zagrebu Renate Kutije Kušpilić pod poslovnim brojem : OU-1294/2005 od 6. listopada 2005.

8. Nesporno je da su tužitelj i tuženik dana 12. veljače 2016. zaključili Dodatak broj Konv-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 069-50-3079500, kojim je tužitelj , kao korisnik kredita prema navedenom Ugovoru o kreditu prihvatio konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR te da neotplaćena glavnica na dan 30. rujna 2015. iznosi na dan dospijeća 78.909,19 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća, s time da ukupno uplaćeni iznos tužitelja na dan 30. rujna 2015. iznosi u valutnoj klauzuli 73.358,54 EUR , a da razlika između preostale neotplaćene glavnice prije konverzije i izračuna utvrđene preostale neotplaćene glavnice nakon konverzije iznosi 26.766,93 EUR pa u tom iznosu i prestaje obveza korisnika kredita ( tužitelja ) prema kreditoru ( tuženiku ) tako da bi tužitelj bio dužan platiti preostalu glavnicu od 78.909,19 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća.

9. Sporno je u ovom predmetu da li su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu , koje se odnose na valutnu klauzulu i to čl.1. i čl. 7. Ugovora o kreditu prema kojoj je obveza povrata kredita ugovorena uz primjenu valutne klauzule u CHF na način da će se povrat obveza iz Ugovora o kreditu obračunavati i otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan dospijeća i da li je nastupila zastara tražbine tužitelja , da li postoje pretpostavke za prijeboj tražbina tuženika i tužitelja i ako da u kojem iznosu , da li je nastupila zastara tražbine tuženika za koju traži prijeboj te je sporna pravna osnova i visina tužbenog zahtjeva tužitelja.

10. Tužitelj EŽ je izjavio da je zaključio Ugovor o kreditu sa tuženikom na iznos od 150.000,00 CHF s rokom otplate na 25 godina, a namjena kredita bila je za izgradnju kuće. Tužitelj tvrdi da nije u cijelosti otplatio predmetni kredit već ga i dalje otplaćuje . Što se tiče otplate kredita tužitelj tvrdi da je jedno vrijeme imao moratorij na plaćanje tog kredita. Nadalje, tužitelj navodi da je postojala mogućnost da osim u CHF uzme kredit i u EUR-u, međutim rečeno mu je u banci da je tečaj CHF stabilan dok nešto drugo nije pitao u banci glede predmetnog kredita. Tužitelj tvrdi da je potpisao Ugovor i isti je solemniziran kod Javnog bilježnika , a Javni bilježnik mu nije ništa posebno objašnjavao u svezi s predmetnim Ugovorom o kreditu, a koji bi se odnosio na njegova prava i obveze . Tužitelj tvrdi da je pročitao predmetni Ugovor o kreditu te nije imao nekakvih posebnih pitanja i tražio objašnjenja u vezi predmetnog kredita. Tužitelj se ne sjeća tko je sastavljao taj ugovor o kreditu s obzirom na protek godina.Tužitelj tvrdi da je zaključio s bankom Dodatak ugovora o kreditu, a kojim je kredit konvertiran iz CHF u EUR. Tužitelj navodi da je prije konverzije došlo do porasta mjesečne rate kredita, a vjerojatno je to bilo zbog tečaja CHF, ali nema nekih saznanja u svezi sa bankarskim poslovima. Tužitelj tvrdi da nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu tada mjesečne rate više nisu rasle i sada je mjesečna rata stabilna. Tužitelj navodi da on otplaćuje predmetni kredit i da je inače po zanimanju konobar, ali nema svoj obrt niti tvrtku, a kao konobar radi na više mjesta. Tužitelj tvrdi da sada nakon izgradnje kuće koristi predmetnu kuću kao apartman za iznajmljivanje, ali u vrijeme Ugovora o kreditu i sklapanja istog to nije bilo tako, s time da u kući koristi jedan apartman.Tužitelj tvrdi da nije bio svjestan odredbi ugovore, koje su upućivale na to da on može tražiti konvertiranje, odnosno pretvaranje kredita iz CHF u EUR ili drugu valutu tako da s time nije bio upoznat. Tužitelj navodi da ne zna kada je točno počeo s iznajmljivanjem apartmana u kući, a da je počeo kada je istu izgradio te da je kuću izgradio otprilike 2020., ali ne može točno na to odgovoriti.Tužitelj također tvrdi da živi u predmetnoj kući i da iznajmljuje apartman u kući površine oko 50 m2 dok je njegov stan 88 m2 u toj kući.

11. Nesporno je da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. . izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošača u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,, Narodne novine '' br. 96/03), u razdoblju od 1. lipnja 2004. . do 6. kolovoza 2007., i to člancima 1. 82 i 90. a od 7. kolovoza 2007. pa do 31.prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 79/07, 133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima", a zbog takve promjene tečaja švicarskog franka tužitelj je tuženiku platio znatno veći iznos.

12. U konkretnom slučaju tužitelju nisu bili pre ze ntirani m ogući rizici n ekontroliranog rasta tečaja švic a rskog franka ,kao i uvečanje mjesečnog , anuiteta uslijed rasta tečaja već je ,pače, tužitelju kako to i proizlazi iz njegovog uvjerljivog iskaza, ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF, kao najstabilniji kredit, s najnižom kamatnom stopom , a značaj neravnoteže zbog valutn e klau zule u švic a rskim fra ncima je tim veći što pro sječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka. nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihv atila s a m o opći v alutni rizik, koji je još veći zbog toga što s e i ugo v o r n a ka m ata n aplaćuje u ku n a m a pr e m a tečaja švic a r skog fr a nka . a k to m e je i pr o mje njiv a u skladu s jednostranom odlukom banke, a i razvidno je da u kreditu postoji ne samo jedan, nego čak dva promjenljiva elementa ( valutna klauzula vezana za švicarski franak ) , koji sami po sebi ukazuju da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama temeljem kojih tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije znao niti je mogao znati koliko će uopće iznositi glavnica, a koliko kamata , odnosno nije znao koliko će iznositi njegova kreditna obveza.

13.

Dakle, tuženik nije na transparentan način informirao potrošača o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak , a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR pa ugovornim odredbama , kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu među strankama na teret potrošača , s time da tuženik prihvaća samo opći rizik valutne klauzule dok potrošač prihvaća osim tog rizika i dodatni rizik specifičan za CHF, kao valutno utočište , a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost, koja bi kompenzirala takve rizike.

14. Prema tome , kako to proizlazi iz uvjerljivog iskaza tužitelja, njemu od strane tuženika u vrijeme sklapanja ugovora nije objašnjen rizik , koji za sobom nosi ugovaranje kredita u švicarskim francima zbog mogućnosti rasta tečaja niti mu je objašnjeno da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku , kao prema EUR-u već je naprotiv od strane tuženika takvo objašnjenje izostalo , a tuženik kao bankovna institucija , koja se bavi prodajom proizvoda ( kredita ) bila je dužna o tome izvijestiti tužitelja , jer takve okolnosti su banci bile poznate , odnosno nisu mogle ostati nepoznate, što bi utjecalo na to da li bi uzeo kredit u švicarskim francima tako da tuženik nije postupio u dobroj vjeri.

15. Osim toga ,kao što to u svom uvjerljivom iskazu tvrdi tužitelj , radi se o unaprijed formuliranom , o tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika , kao jače ugovorne strane u smislu načela ,,uzmi ili ostavi'' , a u kojem položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo.

16. Osim gore navedenog, valja reči da je sud Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet PŽ protiv Erste bank Hungary Zrt), a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji.

17. Pri tome treba uzeti u obzir utvrđenja Visokog trgovačkog suda u presudi poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. gdje se navodi da su: „ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne , jer su banke prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice:općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu,da je rizik intervalutamih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a.

18. Prema tome ništetne su odredbe predmetnog Ugovora koji se zapravo odnose na valutnu klauzulu i to čl.1. i čl. 7. Ugovora o kreditu prema kojima je obveza povrata kredita ugovorena uz primjenu valutne klauzule u CHF na način da će se povrat obveza iz Ugovora o kreditu obračunavati i otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan dospijeća radi čega je valjalo odlučiti kao u toč. II izreke presude.

19. U ovoj pravnoj stvari primjenjuje se institut stjecanja bez osnove reguliran odredbom iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a u kojoj stoji da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga pa u konkretnom slučaju kada je tuženik za sebe nepošteno ugovorio valutnu klauzulu i time tužitelju obračunao viši anuitet od onoga koji je trebao platiti, uplatom takvih anuiteta tuženik je stekao bez osnove utuženi novčani iznos.

20. Osim toga, i prema čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ( ,,Narodne novine '' br. 35/05, 41/08- dalje ZOO ) propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

21. Što se tiče konverzije kredita , odnosno nesporno između stranaka sklopljenog dana 12. veljače 2016. Dodatka broj Konv -01/2016, Ugovoru o kreditu br.069-50-3079500, kojim je tužitelj , kao korisnik kredita prihvatio konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR. valja reći da sklapanje tog Dodatka nije od utjecaja na rješavanje ovog spora, jer njime parnične stranke nisu sporazumno dogovorile način rješavanja ništetnosti odredbe o promjenjivim kamatnim stopama te odredbe o ništetnosti valutne klauzule, jer tuženik nije priznao niti je pregovarao o ništetnosti ugovornih odredbi te povratu svega što je stečeno bez osnove pa se ne može govoriti da bi takav Dodatak Ugovora o kreditu imao značenja za ovaj postupak.

22. Također razlog zbog kojeg spomenuti Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i Dodatak , koji su parnične stranke sklopile nije u vezi sa predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelja je u tome da se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, odnosno da niti jedna odredba toga zakona ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose medu strankama , dakle nije prestala izvanugovorna obveza tuženika na ime vraćanja stečenog bez osnove, odnosno da sklapanje Dodatka ne znači da je korisnik kredita u potpunosti obeštećen po osnovi kamatne stope i valutne klauzule pa da posljedično tome ne bi imao pravni interes za vođenje parnice.

23. Nadalje , u odnosu na konverziju presudom, Suda Europske unije u predmetu C-186/16 iz koje proizlazi da je sud Europske unije dao smjernice nacionalnim sudovima i to : nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restituicija, je li ugovor s ništetnom valutnom klauzulom apsolutno ništetan i da potrošač ima pravo birati ostanak u ugovoru bez ništetnih ugovornih odredaba ili utvrditi ništetnost ugovora , a prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum Ugovora o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ne znači da je time korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđivanje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

24. Sud Europske unije je u presudi poslovni broj: C-118/17 od 14. ožujka 2019., a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno kao da ,

nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

25. Prema tome, u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača,jer Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovorni strana te ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli.

26. S obzirom da je tuženik osporio i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja , a tužitelj je osporio visinu tražbine tuženika čiji prijeboj traži provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. iz Zagreba na okolnosti :koliki je iznos tužitelj preplatio na ime razlike u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF na datum isplate kredita i iznosa koje je tužitelj preplatio zbog rasta tečaja CHF, izražen u mjesečnim iznosima i ukupno, u kunama i u eurima po fiksnom tečaju konverzije, zatim koliko iznosi razlika u preostaloj glavnici na dan 30. rujna 2015. uzimajući u obzir iznose utvrđene početnim otplatnim planom po tečaju CHF na datum isplate kredita i iznose u kojima je tužitelj stvarno vršio uplate, po važećem tečaju CHF na dan plaćanja, koliko iznose zakonske zatezne kamate na više plaćene iznose tečajnih razlika koje je tuženik prilikom konverzije kredita obračunao zaključno sa 30. rujna 2015., izraženo u mjesečnim iznosima i ukupno, u kunama i u eurima po fiksnom tečaju konverzije, izračun anuiteta plaćenih po tečaju nižem od onog na dan isplate kredita i kamati nižoj od početno ugovorene za cijelo razdoblje do konverzije kredita. (negativne tečajne razlike).

27. Prema nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka Petre Blašković proizlazi da pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana izračuna konverzije kredita nije mogao mijenjati tečaj za otplatu u odnosu na tečaj po kojem je isplaćen kredit ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate do dana izračuna konverzije kredita iznosi 9.728,75 EUR, zatim ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 932,50 EUR, a sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do dana izračuna konverzije kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 8.796,25 EUR te glavnica po kreditu u CHF, temeljem stvarnog otplatnog plana, uzevši u obzir tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita bi na dan 30. rujna 2015. iznosio 602.241,09 kn dok je konverzijom utvrđena nedospjela glavnica u iznosu 806.528,36 kn tako da razlika u iznosu nedospjele glavnice po konverziji u odnosu na glavnicu temeljem stvarnog otplatnog plana i tečaja iznosi 6.855,97 EUR i prilikom provođenja konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate tužitelja te je postupao u skladu s Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju čl.19. c. te utvrdio manjak tužitelja u iznosu 2.365,57 EUR pri čemu vještak napominje da utvrđenja ovog nalaza, iznosi ukupno iskazane preplate, u ovom nalazu, za vrijeme otplate kredita u CHF, kao i iznosi utvrđene preostale glavnice za otplatu kredita u EUR kojim je po konverziji utvrđen manjak u uplatama polaze od istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF uplatama u kn, ali su različite pretpostavke tužitelja i tuženika, što predstavlja pravno pitanje u koje vještak ne ulazi, s time da zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, po osnovu promjene tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do dana 30. rujna 2015. ukupno iznose 2.794,62 EUR.

28. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje financijskog vještaka dok tuženik navodi da je cijeli nalaz i mišljenje financijskog vještaka irelevantan za ovaj spor , a tuženik ističe da je nalaz i mišljenje izražen prema otplatnom planu u CHF , a koji je provedbom konverzije u cijelosti izmijenjen i to s učinkom od trenutka zaključenja predmetnog kredita , dakle nalaz i mišljenje je izrađen prema otplatnom planu koji više ne postoji.

29. Sud ocjenjuje stručnim i nepristranim nalaz i mišljenje financijskog vještaka Petre Blašković , koja je nalaz i mišljenje dala na temelju priložene dokumentacije te je nalaz i mišljenje jasan i određen bez kontradiktornosti , a vještak je dao varijante izračuna i to s pozitivnim tečajnim razlikama , kao i s negativnim tečajnim razlikama uzimajući u obzir i preplatu , to sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje navedenog vještaka.

30. Što se tiče uračunavanja negativnih tečajnih razlika, valja reći da tužitelj nije nepošten stjecatelj te s obzirom na iskaz tužitelja tijekom postupka i postupanje tuženika kod odobravanja kredita kako je gore navedeno , dakle bez uračunavanja negativnih iznosa, jer je za stjecanje bez osnove bitno uzeti u obzir iznose kada je tečaj švicarskog franka u odnosu na kune bio veči te je tada došlo do preplate kredita.

31. Tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja s tražbinom tužitelja u iznosu tečajne razlike od 27.113,58 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015.

32. Takav prigovor tuženika nije osnovan , jer tuženik ne može steći korist iz ništetnosti potrošačkog ugovora u postupku u kojem je već utvrđeno da je povrijedio kolektivne interese potrošača pri čemu valja istaknuti i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revd -4393/2021-2 od 13. listopada 2021. u kojoj se navodi da tužitelj nije stekao ništa bez osnove, jer su sve uplate vršene isključivo tuženiku pa stoga ne postoji osnova za povrat bilo kakvog iznosa kojeg tužitelj nije niti primio .

33. Nadalje , za stjecanje bez osnove bitno je uzeti u obzir iznose kada je tečaj švicarskog franka u odnosu na kune bio veći te je tada došlo do preplate kredita i zapravo niže zaračunate negativne tečajne razlike nastale su slobodnom dispozicijom tuženika pa stoga za anuitete obračunate po nižem tečaju u odnosu na tečaj po kojem je isplaćen kredit , tužitelj ne preuzima nikakvu obvezno-pravnu odgovornost.

34. Što se tiče prigovora tužitelja o zastari tražbine tuženika , čiji prijeboj tuženik traži , valja reći da se radi o tražbini vezanoj za institut stjecanja bez osnove i da se sukladno čl. 225. ZOO-a primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina , a kako je prigovor prijeboja podnesen u odgovoru na tužbu dana 15. veljače 2024. , to je prošlo više od 5 godina od dospijeća 1. listopada 2015. pa je nastupila zastara tražbine tuženika prema tužitelju.

35. Osim toga, također valja reći da iz odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a ne proizlazi da bi plaćanje manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja Ugovora , tuženik zbog ništetnosti valutne klauzule imao pravo ostvarivati pravo na povrat, jer se odredba čl. 81. st. 1. ZZP-a odnosi samo na potrošača , a tuženik nije potrošač pa je valjalo odlučiti , kao u toč. VI. izreke presude.

36. Slijedom navedenog, a posebno prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka , sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja da mu je tuženik s osnova ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak iz predmetnog Ugovora o kreditu dužan isplatiti iznos razlike glavnice od 6.855,97 EUR ( razlika u iznosu nedospjele glavnice po konverziji u odnosu na glavnicu temeljem stvarnog otplatnog plana i tečaja ) radi čega je valjalo odlučiti kao u toč. III. izreke presude.

37. Osim navedenog iznosa , tuženik je , kao nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115 ZOO-a dužan platiti tužitelju i zakonske zatezne kamate od trenutka konverzije 13. veljače 2016.

38. Također je sud sukladno nalazu i mišljenju vještaka uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate do dana izračuna konverzije kredita ukupan iznos preplata utvrdio u iznosu od 9.728,75 EUR i prihvatio takav tužbeni zahtjev tužitelja pa je valjalo odlučiti kao u toč. IV. izreke presude.

39. Osim navedenog iznosa , tuženik je , kao nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115 ZOO-a dužan platiti tužitelju i zakonske zatezne kamate od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate kako je to navedeno u toč. IV. izreke presude.

40. Nadalje, sud je prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka prihvatio i tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, po osnovu promjene tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do dana 30. rujna 2015. od 2.794,62 EUR, slijedom čega je valjalo odlučiti , kao u toč. V. izreke presude.

41. Osim navedenog iznosa , tuženik je , kao nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115 ZOO-a dužan platiti tužitelju i zakonske zatezne kamate od dana dospijeća 12. lipnja 2023. tako da je valjalo odlučiti kao u toč. V. izreke presude.

42. Prigovor tuženika o zastari tražbina tužitelja nije osnovan.

43. Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ovaj sud u skladu s čl. 138.a tog Zakona u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika pa se tužitelj osnovano poziva na presudu u kolektivnom sporu.

44. Glede ništetnosti predmetnog Ugovora zbog promjene tečaja –valutna klauzula valja reći da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž- 6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6.. izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je presuda postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. a tužitelj u ovom individualnom sporu podnio je tužbu u roku kraćem od pet godina od dana pravomoćnosti presude odnosno dana 12. lipnja 2023. , kada je tužitelj podneskom podnio tužbu tako da nije proteklo 5 godina sukladno čl. 225. ZOO- a i nije nastupila zastara takve tražbine tužitelja.

45. Tužitelj je tijekom postupka dokazao da je potrošač u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača , jer je potrošač fizička osoba , koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne , obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

46. Naime , predmetni kredit je bio namjenski ( stambeni kredit za izgradnju kuće ) , kako je navedeno u predmetnom ugovoru i kako je to u svom uvjerljivom iskazu naveo tužitelj te je kuću koristio i koristi za svoje stanovanje ,s time da tek od 2020. jedan dio kuće ( 50 m2 ) , koristi za iznajmljivanje dok tužitelj pretežni dio kuće (88 m2 ) koristi za stanovanje za svoje osobne potrebe , a osim toga i tuženik u svojoj dokumentaciji kredit vodi kao potrošački kredit .

47. Osim toga , poslovni krediti se odobravaju po sasvim različitim kriterijima i kao takvi se vode u banci i za njih je potrebno dokazivati bonitet poslovnog subjekta te je potrebna i izrada poslovnog plana te isplativost poslovnog poduhvata , a ako se radi o projektnom kreditiranju , potrebno je odobrenje nadzornog odbora banke, što u konkretnoj situaciji nije slučaj tako da je tužitelj potrošač budući da iz njegovog uvjerljivog iskaza proizlazi da u vrijeme i tijekom otplate kredita nije bio vlasnik obrta ili tvrtke.

48. Tuženik je na glavnoj raspravi dana 11. lipnja 2025. naveo da se protivi preinaci tužbe od 3. travnja 2025. , jer je tužitelj povisio tužbeni zahtjev.

49. Prema čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( ,,Narodne novine '' br. 53/91, 91/92,112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 , 70/19, 80/22,114/22 i 155/23-dalje ZPP) preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći, a prema st.2. istog članka Zakona, ako tužitelj preinačuje tužbu tako da, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti.

50. U konkretnom slučaju tužitelj je podneskom od 3. travnja 2025. samo uskladio tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještaka , a te iznose je tužitelj mogao saznati tek po provedbi financijskog vještačenja tako da se tuženik takvoj preinaci ne može protiviti pa je valjalo dopustiti takvu preinaku i odlučiti kao u toč. I izreke presude.

51. Tužitelj je na glavnoj raspravi dana 11. lipnja 2025. predložio da sud odredi prekid ovog postupka do donošenja konačne odluke Vrhovnog suda o konverziji kredita , ali je sud rješenjem odbio takav prijedlog tužitelja , jer je činjenično stanje dovoljno utvrđeno za donošenje odluke , a što se tiče konverzije kredita , ovaj prvostupanjski sud je odlučio da sam rješava o tom pravnom pitanju te stoga nije postupio u smislu čl. 213. ZPP-a i odredio prekid postupka već je postupak u ovoj pravnoj stvari nastavljen.

52. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP- a , a troškovi parničnog postupka odnose se na zastupanje tužitelja po punomoćniku , koji je odvjetnik u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to :za sastav tužbe po tbr 7/1 250 bodova, za sastav podneska od dana 24. 5. 2024. po tbr 8/1 250 bodova, za zastupanje na raspravi dana 5. 6. 2024. po tbr 9/1 250 bodova, za zastupanje na raspravi dana 4. 9. 2024. po tbr 9/1 250 bodova, za sastav podneska od dana 3. 4. 2025. po tbr 8/1 250 bodova i za zastupanje na raspravi dana 11. 6. 2025. po tbr 9/1 250 bodova, a kako je 1 bod 2,00 EUR , to iznosi 3.000,00 EUR te PDV od 25% u iznosu od 750,00 EUR čemu valja pribrojiti troškove financijskog vještačenja u iznosu od 450,00 EUR te troškove sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 193,93 EUR i troškove sudske pristojbe na presudu u iznosu od 193,93 EUR tako da su tužitelju dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od 4.587,86 EUR na koji iznos sukladno čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a teku zakonske zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude dana 25. srpnja 2025.

53. Tužitelju nisu priznati troškovi parničnog postupka za zastupanje tužitelja po punomoćniku , koji je odvjetnik na ročištu za objavu presude , jer punomoćnik tužitelja nije pristupio na to ročište tako da je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 125,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom

54. Budući da tuženik nije uspio u parnici , to je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 3.275,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom.

U Zaboku 25. srpnja  2025.

S u d a c

Branko Herceg

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave iste, pisano u tri primjerka , putem ovog suda , nadležnom Županijskom sudu

Dostaviti:

1. Odvjetničko društvo Smolek & Škrinjar d.o.o. iz Zagreba, Jurja Žerjavića 19

2. Odvjetničko društvo Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, Trg žrtava

fašizma 5