Poslovni broj: P-659/2023-23

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku , po sucu Branku Hercegu u pravnoj stvari tužiteljice DD iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Borna Lončar , odvjetnik iz Lovrić & Klobučar , odvjetničko društvo j.t.d. iz Zagreba , Gundulićeva 19/I protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833, koju zastupa punomoćnik Miroslav Plašćar , odvjetnik iz Odvjetničkog društva Žurić i Partneri, d.o.o. iz Zagreba, Savska cesta 32 radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene dana 10. lipnja 2025. u nazočnosti tužitelji8ce i njezinog punomoćnika Borne Lončara, odvjetnika iz Zagreba i zamjenika punomoćnika tuženice AD , odvjetničkog vježbenika iz Zagreba , dana 25. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuju se ništetnima odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 15634/08 kojeg su tužiteljica DD iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833, prije Societe Generale- Splitska banka d.d. , Split , R. Boškovića 16 , MBS: 060000488 , kao kreditor sklopili dana 10. travnja 2008., kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u odredbi čl. 2. st. 2. Ugovora u dijelu koji glasi : ,, …po prodajnom deviznom tečaju Kreditora vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita.'', u odredbi čl. 2. st. 4. u dijelu koji glasi: ,,…izračunato korištenjem prodajnog tečaja Kreditora (prodajni tečaj kune u odnosu na CHF), vrijedećeg na dan plaćanja… '', odredbi čl. 10. d) st. 1. u dijelu koji glasi: ,,…po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća.'', pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba o nepoštenom ugovaranju ulazne naknade sadržane u Ugovoru o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 15634/08 , kojeg su tužiteljica DD iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833 , prije Societe Generale-Splitska banka d.d. , Split , R. Boškovića 16 , MBS: 060000488 kao kreditor sklopili dana 10. travnja 2008., kojima se određuje naknada za obradu kredita, a koja se nalazi: u odredbi čl. 5. st. 2. u dijelu koji glasi: ,, Naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 0,50 % (slovima: nulacijelapredeset posto) od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita '' pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvodi nikakav pravni učinak između ugovornih strana.

III. Tuženiku: OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833 se nalaže da tužiteljici : DD iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 12.761,98 EUR, s zakonskim zateznim kamatama tekućima:

- na iznos od 237,85 EUR od 18. 4. 2008. do isplate,

- na iznos od 7,78 EUR od 14.10. 2008. do isplate,

- na iznos od 13,92 EUR od 20.11. 2008. do isplate,

- na iznos od 5,26 EUR od 15.12. 2008. do isplate,

- na iznos od 25,77 EUR od 13.1. 2009. do isplate,

- na iznos od 25,85 EUR od 17. 2. 2009. do isplate,

- na iznos od 16,89 EUR od 16. 3. 2009. do isplate,

- na iznos od 19,94 EUR od 16. 4. 2009. do isplate,

- na iznos od 14,33 EUR od 9. 6. 2009. do isplate,

- na iznos od 17,85 EUR od 24. 6. 2009. do isplate,

- na iznos od 14,66 EUR od 15. 7. 2009. do isplate,

- na iznos od 19,17 EUR od 2.10. 2009. do isplate,

- na iznos od 19,17 EUR od 2.10. 2009. do isplate,

- na iznos od 19,23 EUR od 15.10. 2009. do isplate,

- na iznos od 23,10 EUR od 2.12. 2009. do isplate,

- na iznos od 21,85 EUR od 17.12. 2009. do isplate,

- na iznos od 34,86 EUR od 3. 2. 2010. do isplate,

- na iznos od 35,83 EUR od 3. 3. 2010. do isplate,

- na iznos od 43,30 EUR od 21. 4. 2010. do isplate,

- na iznos od 43,30 EUR od 21. 4. 2010. do isplate,

- na iznos od 70,92 EUR od 12. 7. 2010. do isplate,

- na iznos od 65,80 EUR od 19. 7.2010. do isplate,

- na iznos od 65,80 EUR od 19. 7. 2010. do isplate,

- na iznos od 81,25 EUR od 24. 8. 2010. do isplate,

- na iznos od 64,78 EUR od 4.11. 2010. do isplate,

- na iznos od 64,78 EUR od 4.11. 2010. do isplate,

- na iznos od 89,57 EUR od 7.12. 2010. do isplate,

- na iznos od 96,31 EUR od 7. 2. 2011. do isplate,

- na iznos od 96,31 EUR od 7. 2. 2011. do isplate,

- na iznos od 88,45 EUR od 17. 2. 2011. do isplate,

- na iznos od 97,73 EUR od 16. 3. 2011. do isplate,

- na iznos od 90,71 EUR od 21. 4. 2011. do isplate,

- na iznos od 108,88 EUR od 18. 5. 2011. do isplate,

- na iznos od 123,50 EUR od 20. 6. 2011. do isplate,

- na iznos od 175,67 EUR od 16. 8. 2011. do isplate,

- na iznos od 175,67 EUR od 16. 8. 2011. do isplate,

- na iznos od 122,77 EUR od 23. 9. 2011. do isplate,

- na iznos od 118,69 EUR od 13.10. 2011. do isplate,

- na iznos od 121,77 EUR od 24.11. 2011. do isplate,

- na iznos od 125,99 EUR od 23.12. 2011. do isplate,

- na iznos od 135,36 EUR od 30. 1. 2012. do isplate,

- na iznos od 135,71 EUR od 22. 2. 2012. do isplate,

- na iznos od 128,26 EUR od 2. 4. 2012. do isplate,

- na iznos od 132,71 EUR od 16. 4. 2012. do isplate,

- na iznos od 139,06 EUR od 24. 5. 2012. do isplate,

- na iznos od 136,67 EUR od 21. 6. 2012. do isplate,

- na iznos od 133,41 EUR od 9. 8. 2012. do isplate,

- na iznos od 130,89 EUR od 16. 8. 2012. do isplate,

- na iznos od 123,04 EUR od 21. 9. 2012. do isplate,

- na iznos od 133,74 EUR od 26.10. 2012. do isplate,

- na iznos od 134,65 EUR od 20.11. 2012. do isplate,

- na iznos od 132,34 EUR od 20.12. 2012. do isplate,

- na iznos od 122,80 EUR od 30. 1. 2013. do isplate,

- na iznos od 130,56 EUR od 20. 3. 2013. do isplate,

- na iznos od 130,56 EUR od 20. 3. 2013. do isplate,

- na iznos od 132,96 EUR od 22. 4. 2013. do isplate,

- na iznos od 121,80 EUR od 17. 5 .2013. do isplate,

- na iznos od 120,88 EUR od 21. 6. 2013. do isplate,

- na iznos od 119,31 EUR od 19. 7. 2013. do isplate,

- na iznos od 125,30 EUR od 30. 8. 2013. do isplate,

- na iznos od 127,66 EUR od 30. 9. 2013. do isplate,

- na iznos od 127,00 EUR od 21.10. 2013. do isplate,

- na iznos od 130,00 EUR od 2.12. 2013. do isplate,

- na iznos od 128,46 EUR od 15. 1. 2014. do isplate,

- na iznos od 129,74 EUR od 3. 3. 2014. do isplate,

- na iznos od 114,20 EUR od 3. 3. 2014. do isplate,

- na iznos od 114,12 EUR od 25. 3. 2014. do isplate,

- na iznos od 111,54 EUR od 22. 4. 2014. do isplate,

- na iznos od 109,94 EUR od 26. 5. 2014. do isplate,

- na iznos od 111,28 EUR od 30. 6. 2014. do isplate,

- na iznos od 112,86 EUR od 21. 7. 2014. do isplate,

- na iznos od 115,14 EUR od 25. 8. 2014. do isplate,

- na iznos od 116,89 EUR od 2.10. 2014. do isplate,

- na iznos od 117,92 EUR od 20.10.2014. do isplate,

- na iznos od 120,33 EUR od 24.11. 2014. do isplate,

- na iznos od 119,62 EUR od 29.12. 2014. do isplate,

- na iznos od 229,09 EUR od 19. 1. 2015. do isplate,

- na iznos od 113,84 EUR od 25. 2. 2015. do isplate,

- na iznos od 113,84 EUR od 19. 3. 2015. do isplate,

- na iznos od 113,84 EUR od 20. 4. 2015. do isplate,

- na iznos od 113,84 EUR od 11. 5. 2015. do isplate,

- na iznos od 113,84 EUR od 3. 7. 2015. do isplate,

- na iznos od 113,84 EUR od 20. 7. 2015. do isplate,

- na iznos od 113,84 EUR od 17. 8. 2015. do isplate,

- na iznos od 113,84 EUR od 14. 9. 2015. do isplate,

- na iznos od 3.954,84 EUR od 1.10. 2015. do isplate,

- na iznos od 113,84 EUR od 12. 10. 2015. do isplate,

- na iznos od 113,84 EUR od 10.11. 2015. do isplate,

- na iznos od 113,84 EUR od 4. 1. 2016. do isplate i

- na iznos od 113,84 EUR od 25. 1. 2016. do isplate, prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima do 31.srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31.prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Tuženiku : OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833 se nalaže da tužiteljici : DD iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.925,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 25. srpnja 2025. pa do isplate prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika: OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833 radi prebijanja s tražbinom tužiteljice : DD iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] u iznosu od 3.446,70 EUR. uvećane za zatezne kamate tekuće od dana 27. veljače 2016. do 1. siječnja 2023. po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje , koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena.

VI.

Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika : OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833 za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 750,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom.

Obrazloženje

1.Tužiteljica DD u tužbi tvrdi da je dana 10. travnja 2008. ,kao korisnik kredita s Societe Generale-Splitska banka d.d. Split, kao pravnim prednikom tuženika OTP banka d.d., Split, , kao kreditorom sklopila Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj: 15634/08, a koji je solemniziran dana 11. travnja 2008. po Javnom bilježniku iz Zagreba Dubravki Grladinović pod brojem :

OV–3297/2008 te je na temelju navedenog Ugovora pravni prednik tuženika odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 78.064,85 CHF po prodajnom deviznom tečaju kreditora vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita te je nadalje Ugovorom određeno da se kredit otplaćuje u 240 mjesečnih anuiteta i to 239 jednakih mjesečnih anuiteta u iznosu od 539,88 CHF i jednog preostalog anuiteta u iznosu od 540,89 CHF, s time da je tijekom i u vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, pravni prednik tuženika propustio tužiteljicu informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na dan sklapanja predmetnog ugovora, dana 10. travnja 2008., prodajni tečaj CHF-a prema tečajnoj listi Splitske banke d.d., prednika tuženika, iznosio je 4,616000 te od početka otplate kredita pa nadalje, tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao shodno čemu dolazi do povećanja mjesečnih anuiteta tužiteljice, s time da tužiteljica ističe da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od dana 4. srpnja 2013., koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.pravomoćno utvrđeno da su tužene banke, među kojima i tuženik, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača pa su takve odredbe ugovora ništetne, dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, s obzirom da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka , a s obzirom da se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužiteljica kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bila informirana o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula, kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012, tužiteljica predlaže da se u predmetnom Ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka i nadalje tužiteljica tvrdi da je čl. 5. Ugovora o kreditu određeno da naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 0,50 %, a o navedenoj ugovornoj odredbi se također nije pojedinačno pregovaralo, ista je tužiteljici nametnuta kao obveza, a iz iste nije evidentno koliko iznosi i na što se odnosi te je njome uzrokovana neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice te tužiteljica ukazuje da je sud Europske unije u spojenim predmetima poslovni broj: C-224/19 i C-259/19, vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje na način da čl. 3. st 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima i stoga tužiteljica ujedno predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe kojima se ugovara plaćanje naknade od 0,50% na iznos kredita i nadalje tužiteljica tvrdi da je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine'' br. 102/15., dalje: ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju) koji je stupio na snagu dana 30. rujna 2015. sklopljen Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu br. 15634/08 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava od dana 26. veljače 2016. i da je na temelju predmetnog ugovora provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev 2868/2018 od dana 12. veljače 2019. utvrđeno je da korisnici kredita koji su temeljem ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju zaključili dodatak ugovoru o kreditu, kojim dodatkom su obveze iz osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice, ne znači da su isti izgubili pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, već upravo suprotno da korisnici kredita imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava za koja smatraju da im pripadaju – pravo na povrat preplaćenog novčanog iznosa, a provedenom konverzijom nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača jer Dodatkom br. 1. Ugovora o kreditu br. 15634/08 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava od dana 26. veljače 2016. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana i stoga tužiteljica smatra da je u ovom postupku ujedno potrebno utvrditi razliku efekta konverzije na preostalu glavnicu u odnosu na efekt ništetne valutne klauzule na preostalu glavnicu na način da se od kunskog iznosa konvertirane glavnice odbije kunski iznos preostale glavnice po početnom tečaju, odnosno da se od iznosa otpisa glavnice iz konverzije oduzme umanjenje preostale glavnice na temelju početnog tečaja te tužiteljica ukazuje na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012, koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača a kojom se utvrđuje: ništetnost odredbe ugovora o kreditu ,kojom se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, obvezujuća je u pojedinačnim sudskim postupcima, koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke, a sve opisane odredbe ugovora protivne su kogentnim odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" br. 79/07., 125/07., dalje: Zakon o zaštiti potrošača), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost sukladno čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača i sukladno odredbama čl. 323. i čl. 324. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila i tužiteljica je mišljenja da se u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa, treba primijeniti tečaj švicarskog franka, koji je na dan sklapanja predmetnog ugovora 10. travnja 2008. bio važeći prema tečajnoj listi prednika tuženika – 4,616000, s obzirom da je jedino navedeni parametar tužiteljici bio poznat prilikom sklapanja ugovora pa s obzirom da je zbog nepoštenog ugovaranja ništetna ugovorna odredba, kojom se glavnica kredita te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka te ugovorna odredba, kojom se ugovaraju jednokratni troškovi obrade kredita, tužiteljica smatra da je predmetni kredit znatno preplatila za određeni novčani iznos, no kako joj tužena banka nije dostavila dokumentaciju potrebnu za izradu izračuna, tužiteljica u ovom trenutku ne može postaviti točno određenu visinu tužbenog zahtjeva, a osim toga tužiteljica tvrdi da joj na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate te tužiteljica ukazuje na to da se do pokretanja ovog parničnog postupka dopisom od dana 26 travnja 2023. obratila tuženiku radi pribave dokumentacije, koja je potrebna radi određivanja visine tužbenog zahtjeva, a tuženik je na predmetnu molbu dostavio odgovor od dana 8. svibnja 2023. navodeći da je zaprimljen dopis u vezi dostave kreditne dokumentacije te da će na isti odgovoriti u propisanim rokovima, ali s obzirom da tuženik nije dostavio dokumentaciju, tužiteljica je od tuženika ponovno zatražila dostavu dokumentacije elektroničkom porukom od dana 1. lipnja 2023. i tuženik je na istu odgovorio elektroničkom porukom od dana 6. lipnja 2023. navodeći da je zatražena dokumentacija otpremljena dana 6. lipnja 2023. na poštansku adresu punomoćnika tužiteljice, ali do dana podnošenja ove tužbe tuženik i nadalje nije dostavio zatraženu dokumentaciju te se radi o dokumentaciji , koju tuženik zasigurno ima u svojim poslovnim knjigama, a unatoč tome što se radi o podacima ,koje je tuženik, prema sadržaju građanskopravnog odnosa, dužan dati tužiteljici, isti to nije učinio i zbog navedenog, tužiteljica u ovom trenutku ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev prije nego što sud naloži tuženiku da dostavi traženu dokumentaciju te prije nego se provede odgovarajuće vještačenje nakon čega će tužiteljica odrediti visinu novčane tražbine čiju isplatu traži ovom tužbom tako da tužiteljica, sukladno odredbama članka 186. b. st. 3. Zakona o parničnom postupku (,,Narodne novine'' br. 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19.., 80/22 dalje: ZPP) predlaže da sud donese rješenje , kojim će tuženiku naložiti dostavu slijedeće dokumentacije : inicijalni otplatni plan, parcijalne otplatne planove, knjigovodstvenu karticu kredita, obavijest o promjenama kamatne stope, izračun provedene konverzije te drugu dokumentaciju koja je vještaku potrebna za izradu nalaza i mišljenja , a nakon dostave zatražene dokumentacije i nakon provedenog knjigovodstveno - financijskog vještačenja, tužiteljica predlaže da sud na temelju čl. 323. i 324. ZOO-a donese presudu da se utvrđuje ništetnima odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 15634/08, kojeg su tužiteljica , kao korisnik kredita i tuženik, odnosno njegov pravni prednik , kao kreditor sklopili dana 10. travnja 2008., kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u odredbi čl. 2. st. 2. Ugovora u dijelu koji glasi : ,, …po prodajnom deviznom tečaju Kreditora vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita.'', u odredbi čl. 2. st. 4. u dijelu koji glasi: ,,…izračunato korištenjem prodajnog tečaja Kreditora (prodajni tečaj kune u odnosu na CHF), vrijedećeg na dan plaćanja… '', odredbi čl. 10. d) st. 1. u dijelu koji glasi: ,,…po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća.'' pa da stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana, zatim da se utvrđuje ništetnom odredba o nepoštenom ugovaranju ulazne naknade sadržane u predmetnom Ugovoru o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 15634/08, kojima se određuje naknada za obradu kredita, a koja se nalazi u odredbi čl. 5. st. 2. u dijelu koji glasi: ,, Naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 0,50 % (slovima: nulacijelapredeset posto) od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita '' pa da stoga navedena odredba ugovora ne proizvodi nikakav pravni učinak između ugovornih strana te da se naloži tuženiku da tužiteljici isplati u ovom trenutku neodređeni novčani iznos s zakonskim zateznim kamatama tekućim za svaki preplaćeni iznos od njegova dospijeća pa nadalje , a tužiteljica od tuženika također traži i naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.

2. Tužiteljica je nakon dostavljene dokumentacije podneskom od dana 4. ožujka 2024. precizirala tužbeni zahtjev , kojim traži da joj tuženik ispati iznos od 12.336,69 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa dok u preostalom dijelu tužbeni zahtjevi tužiteljice ostaju neizmijenjeni.

3. Nakon provedbe financijskog vještačenja tužiteljica je podneskom od dana 5. ožujka 2025. precizirala tužbeni zahtjev tako da od tuženika traži isplatu iznosa od 12.761,98 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa dok u preostalom dijelu tužbeni zahtjevi tužiteljice ostaju neizmijenjeni.

4. Tuženik OTP banka d.d. iz Splita u odgovoru na tužbu tvrdi da je tužba u cijelosti neosnovana, s time da nije sporno da je tužiteljica sa tuženikom, odnosno njegovim prednikom sklopila Ugovor o kreditu broj: 15634/808, međutim, sporno je jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne te tuženik ističe prigovor zastare potraživanja, jer je tužitelj predmetni parnični postupak pokrenuo tek 17. kolovoza 2023 . pa tuženik ističe prigovor zastare utuženih iznosa sukladno Zakonu o obveznim odnosima ( ,,Narodne novine '' br. 35/05 - 29/18,), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužiteljice budući da ista nije specificirana , jer ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. Zakona o obveznim odnosima , koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala te uzevši u obzir činjenicu datuma sklapanja ugovora, očito je da je protekao i subjektivni i objektivni rok, a ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja te tuženik ističe da se kod predmetnog Ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti i stoga sukladno članku 226. Zakona o obveznim odnosima tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja te ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla i takvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Revx -183/2011 i dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir trenutak sklapanja Ugovora, jasno je da je u odnosu na potraživanja iz tužbe nastupila zastara te nadalje tuženik tvrdi da u ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz ,,Parnice Potrošač'' , jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz ,, Parnice Potrošač'' i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju, jer se kolektivnom zaštitom osigurava preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovomih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača", ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ureduju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača,stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici i na konkretnog potrošača tako da presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak ergo omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenutom pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužiteljice na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz ,, Parnice Potrošač'' i presude Visokog trgovačkog suda tako da bi u konkretnom predmetu trebalo tek ispitati i utvrditi pripada li tužiteljica zaista kategoriji „prosječnog potrošača" o kakvom potrošaču se problematizira u ,, Parnici Potrošač'' dok glede konverzije Ugovora o kreditu dana 30. rujna 2015. stupio je na snagu izmijenjeni i dopunjeni Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15; dalje u tekstu: „ZPK") kojim je za ugovore o kreditu u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF određena obveza banaka ponuditi korisnicima kredita (potrošačima) konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR i da je svrha takve konverzije da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR pa je sukladno tome tuženik ponudio tužiteljici izmjene Ugovora o kreditu u ugovor o kreditu denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, što je tužiteljica prihvatila sklapanjem Dodatka broj 1. Ugovora o kreditu, a prema Zakonu o izmjenama i dopunama ZPK potrošač je imao 30 dana da obavijesti banku o prihvatu konverzije i u navedenom razdoblju, sve do isteka zakonom propisanog roka za prihvaćanje konverzije, imao mogućnost provjeriti točnost izračuna konverzije, obratiti se tuženiku u slučaju bilo kakvih pitanja ili nejasnoća te eventualno izjaviti prigovor na izračun konverzije u slučaju da bi takvih prigovora imao, međutim tužiteljica je prihvatila ponudu te su ona i tuženik sklopili Dodatak 1. Ugovoru o kreditu tako da su navedenim Dodatkom stranke sporazumno izmijenili kreditnu obvezu tužiteljice čija je glavnica bila vezana za valutnu klauzulu u CHF na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa također je i promijenjena valuta uz koju je bila vezana glavnica kredita u valutu EUR te je utvrđen ostatak glavnice nakon konverzije , kao i daljnja otplata duga pa je tako navedenim Dodatkom 1. Ugovora o kreditu tuženik pristao : na promjenu valute uz koju se veže njegova kreditna obveza i novoutvrđena visina ugovorenih kamatnih stopa s pravnim učinkom ex tunc, odnosno s učinkom od dana sklapanja Ugovora o kreditu i pravnom fikcijom izjednačenosti tužiteljice s potrošačem koji je od prvog dana koristio kredit s valutnom klauzulom vezanom za EUR, da se iznos eventualne preplate koristi za namirenje budućih anuiteta po EUR otplatnom planu, a i Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici vijeća održanoj 4. ožujka 2020. donio rješenje poslovni broj: Gos-1/19 , kojim daje odgovor na pitanje jesu li sporazumi o konverziji ništetni, ako bi se eventualno utvrdila ništetnost odredaba ugovora o kreditu, koje se tiču valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. i rješenjem se daje konačna i obvezujuća potvrda Sporazumima o konverziji na način da im se priznaju pravni učinci i valjanost čak i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i u prvom redu treba naglasiti kako rješenje predstavlja obvezujuće pravno shvaćanje koje svi sudovi u Hrvatskoj, sukladno članku 502.n Zakona o parničnom postupku (,,Narodne novine '' br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/2019, dalje : ZPP), moraju slijediti pri čemu Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju rješenja više puta naglašava kogentnost zakonskih odredbi ZPK, koji na vrlo detaljan i specifičan način određuje postupak provođenja te izračuna same konverzije, posljedično, kroz zakonit i izrazito transparentan postupak s jasnim reperkusijama za sve strane postupka, potrošačima je ostavljena mogućnost izbora žele li prihvatiti navedeni sporazum ili ne, a bankama nametnuta obveza bez mogućnosti odbijanja i svrha takve konverzije je da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pojednostavljeno , primjenjuje se pravna fikcija, kao da je ugovorni odnos od početka bio odnos u valuti EUR, dakle , među strankama , koje su prihvatile konverziju nastala je potpuno nova pravna osnova, koja onemogućuje potrošače u ostvarivanju zahtjeva s naslova stjecanja bez osnove, jer se konverzijom trajno i potpuno uređuje odnos između potrošača i banke, neovisno o odnosu stranaka iz prvotnog ugovora i dodatno Vrhovni sud Republike Hrvatske daje posebno obrazloženje glede postojanja, odnosno nepostojanja pravnog interesa za zahtjeve kojima se traži utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu prethodno vezanih uz CHF, bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji i taj sud ističe kako opća pravila ZPP-a, a i sama priroda kondemnatorne tužbe u pravilu ne zahtijevaju dokazivanje pravnog interesa te da se postojanje pravnog interesa kod takvih zahtjeva ne može načelno isključiti i nadalje isti sud ističe da se ne bi moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora, koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog zakona, argumentum a contrario, u slučajevima konverzija ,koje su provedene sukladno odredbama ZID ZPK, potrošači nemaju pravni interes, jer su prihvatili da se osnovni pravni odnos zamijeni novim trajnim i potpunim odnosom i u tom smislu, uredno provedena konverzija isključuje i pravnu mogućnost potrošača za podnošenjem tužbe sa zahtjevom za isplatu bilo kakve razlike (obeštećenja) po osnovi ranijeg pravnog posla Ugovora o kreditu uslijed provedene konverzije i tuženik također upućuje i na pravno shvaćanje , koje je Vrhovni sud zauzeo u presudi poslovni broj: Rev-1172/18 od 19. ožujka 2019. gdje sud navodi : “U odnosu na pitanje kako se mogu nadomjestiti odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su utvrđene ništetnim: Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjesti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora.” i konačno u prilog shvaćanja tuženika ide i recentna presuda suda Europske unije u predmetu poslovni broj: C-567/20, A.H. protiv Zagrebačke banke d.d. u točkama 56. i 57. gdje sud Europske unije navodi: „Usto, Sud je već protumačio navedeni članak 1. stavak 2. u smislu da područje primjene Direktive 93/13 ne obuhvaća odredbe koje su odraz obveznih odredaba nacionalnog prava unesenih nakon sklapanja ugovora o zajmu s potrošačem te čiji je cilj nadomještanje ništetne odredbe tog ugovora (presuda od 2. rujna 2021., OTP Jelzálogbank i dr., C-932/19, EU:C:2021:673, t. 29. i navedena sudska praksa), a isključenje primjene pravila iz te direktive, koje proizlazi iz njezina čl. 1. st. 2., opravdano je činjenicom da se u načelu može pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka u određenim ugovorima, a koju je zakonodavac Unije izričito namjeravao očuvati (presuda od 21. prosinca 2021., Trapeza Peiraios, C-243/20, EU:C:2021:1045, t. 35. i navedena sudska praksa).“ tako da je na prvostupanjskom sudu za utvrditi je li Korisnik kredita bio informiran prilikom sklapanja Dodatka 1 Ugovora o kreditu, jer je upravo ZPK-om zakonodavac uspostavio ravnotežu u pravima i obvezama stranka, koja nije predmet zaštite, koju pruža navedena direktiva i samim time navedena zaštita nije ni predmet nacionalnog zakonodavstva nastalog na temelju spomenute direktive, a identičnu odredbu sadržavao je i Zakon o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" br. 41/14., 110/15.) na snazi u trenutku sklapanja Dodatka 1 Ugovora o kreditu, odnosno, na ovaj predmet se ne mogu primjenjivati pravni standardi zaštite potrošača te zaključno, korisnik kredita, a samim time i tužiteljica, nakon prihvaćene konverzije i sklapanja Dodataka 1 nema pravo potraživati isplatu bilo kakvih iznosa iz Ugovora o kreditu u kojem je glavnica bila vezana uz valutu švicarski franak te nadalje tuženik tvrdi u odnosu na navode o nepoštenosti valutne klauzule vezane za švicarski franak, odnosno u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu vezanu za CHF, tuženik ističe da presuda Visokog trgovačkog suda donesena u ,,Parnici Potrošač '' ne daje subjektivna prava potrošačima s obzirom da je takva presuda usmjerena na apstraktnu pravnu zaštitu „prosječnog potrošača“, kao pravnog standarda, stoga je tužiteljica kao potrošač dužna dokazati da u ugovornom odnosu nje i tuženika postoje sve pretpostavke nepoštenosti valutne klauzule propisane člancima 84. i 81. Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 96/03, 79/07, 125/07; dalje: ZZP), a da je to nemoguće učiniti u ovom sporu, proizlazi iz okolnosti da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti i već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba i Ugovorom je jasno određeno da je iznos kredita u valuti CHF te da će isti biti plasiran tužiteljici u kunskoj protuvrijednosti i također odredbama Ugovora, koje reguliraju otplatu kredita predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti i navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora, a što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužiteljica prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sama bila dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama, koje ona može imati po njezina prava i obaveze iz Ugovora, a pored toga, tužiteljica je potpisom Ugovora potvrdila upoznatost sa značenjem valutne klauzule te je Ugovorom o kreditu jasno propisano da: „Korisnik kredita potpisom ovog ugovora potvrđuje da je upoznat sa promjenjivošću tečaja izabrane valute Ugovora ,koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti svih novčanih obveza po ovom kreditu te svjesno i dobrovoljno preuzima rizik mogućeg nepovoljnog tečaja u odnosu na HRK, a Kreditor otklanja sa sebe svaku odgovornost za rizik preuzet izborom valute Ugovora.“ te je neosnovano da tužiteljica sada, kada je prošlo preko deset godina od sklapanja Ugovora, tvrdi da joj odredbe Ugovora ipak nisu bile jasne i da nije bila svjesna rizika promjene tečaja CHF u odnosu na HRK, a isto tako , prethodno sklapanju Ugovora tužiteljica je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogla zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana i slijedom navedenog, budući da je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužiteljicu jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz čl. 81. ZZP-a nije dopuštena te nadalje tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz čl. 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz čl. 81. ZZP-a i tužiteljica nije dokazala da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužiteljice te prema stavu revizijskog suda, od presudnog značaja za ocjenu poštenosti postupanja tuženika u ugovornom odnosu s potrošačem, jest utvrđenje činjenice je li tuženik „…kao financijske ustanove znale, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu i uz primjenu valutne klauzule?“ i na taj način je Vrhovni sud Republike Hrvatske nižim sudovima dao jasnu smjernicu što bi trebala biti polazna osnova u utvrđenju je li tuženik, kao i ostale banke, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, a iako je teret dokaza ove činjenice na tužiteljici , tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF, jer od 1999. do 2010., tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. - 2008. tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. , dakle, znatno nakon razdoblja obuhvaćenog utvrđenjima u ,,Parnici Potrošač '' , a daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti pa niti tuženik i bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim i uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljicom nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, jer da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a koja neravnoteža mora biti značajna i stoga , za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu/u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužiteljice – potrošača) uslijed nepredvidivih ili naglih promjena tečaja CHF i činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužiteljica , tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije, a nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sama tužiteljica bila izložena riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF i okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus) i slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice nije ispunjena u ovom slučaju i tuženik prigovara visini postavljenog tužbenog zahtjeva , s obzirom da ista ne proizlazi niti iz jednog dokaznog prijedloga dostavljenog od strane tužiteljice pri čemu tuženik napominje da tužiteljica nije dokazala niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini te tuženik osporava i anticipiranu metodu kojom tužiteljica navodno postavlja zahtjev na isplatu, jer tužiteljica potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta, međutim , sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, pače , da je tužiteljica htjela ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinila već prilikom sklapanja Ugovora pa slijedeći logiku tužiteljice , ukoliko bi sud zaključio da su utužene odredbe Ugovora o kreditu bez pravnog učinka, nastaje pravna praznina unutar samog ugovora, s obzirom da u Ugovoru uopće ne bi bilo određeno na koji način se kamatna stopa mijenja pa stoga ne bi bilo mjesta tužiteljičinoj tvrdnji da ima pravo na razliku između početnog anuiteta i naplaćenih anuiteta pa tuženik također stavlja i prigovor prijeboja s tražbinom tužiteljice , koja je predmetom ove parnice i preplate koju je tuženik isplatio korisniku kredita u postupku konverzije kredita, a po osnovi Dodatka broj 1. Ugovora o kreditu, jer odredbom čl. 1113. ZOO predviđeno je pravo osobe koja je isti dug platila dva puta zahtijevati povrat po pravilima povrata stečenog bez osnove te je Dodatkom 1 utvrđena preplata Korisnika kredita po osnovi Ugovora o kreditu u iznosu od 3.446,70 EUR, a tuženik je tijekom daljnjeg razdoblja otplate kredita iznos utvrđene preplate koristio za podmirenje 50% dospjelih anuiteta i na taj način Korisniku kredita isplatio utvrđeni iznos preplate, a time i umanjio iznos koji bi eventualno tužiteljica mogla potraživati tako da tuženik predlaže sudu utvrditi postojanje tražbine tuženika prema tužiteljici u iznosu od 3.446,70 EUR uvećane za zakonske zatezne kamate tekuće od dana 27. veljače 2016. pa nadalje te tuženik predlaže da se tužbeni zahtjevi tužiteljice odbiju i traži od tužiteljice naknadu troškova parničnog postupka.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva od 10. travnja 2008. broj: 15634/08, uvid u Izvadak iz zemljišne knjige ( list 18 i 31 spisa ), uvid u potvrdu Javnih bilježnika u Zagrebu Dubravke Grladinović i ĐD broj: Ov-3297/2008 od 11. travnja 2008., uvid u Tečajnu listu Splitske banke ( list 21 spisa ), uvid u Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu br.15634//08 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava od 26. veljače 2016. uz dodatak o kretanju vrijednosti EURIBOR u razdoblju od 10 godina ( od 2006. do 2016. ) , uvid u potvrdu Javnog bilježnika u Zagrebu Željke Maroslavac poslovni broj: OV-6202/16 od 27. veljače 2016., uvid u Otplatni plan ( list 27 do 30 spisa i 121 do 128 spisa te list 161 i 162 spisa ) , uvid u preslike osobne iskaznice ( list 32 spisa ), uvid u Sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu od 26. veljače 2016.,uvid u Pregled prometa po kreditu ( list 129 do 156 spisa ), uvid u Obavijest Splitske banke , Societe Generale Group od 9. studenog 2015.,uvid u Pregled uplata ( list 163 spisa ),uvid u nalaz i mišljenje financijskog vještaka Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. iz Zagreba te je saslušana tužiteljica DD u svrhu dokazivanja.

6. Nesporno je da je dana 10. travnja 2008. tužiteljica DD s tuženikom Societe Generale -Splitskom bankom d.d. iz Splita , sada OTP banka d.d. Split kao kreditorom zaključila Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj: 15634/08 , kojim kreditom je odobreno i stavljeno na raspolaganje tužiteljici 78.064,85 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju kreditora vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita ( čl. 2.1. i 2. Ugovora ) , a namjena kredita je bila adaptacija ( čl. 3. Ugovora ), a rok otplate kredita je 240 mjeseci ( čl. 4. Ugovora ), ugovorena je kamatna stopa od 5,50 % nominalna i promjenjiva ( čl. 5. 1. Ugovora ) te je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom od 0,50% od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita i korisnik se obvezuje platiti naknadu neovisno o iskorištenom iznosu kredita ( čl. 5.2 Ugovora ), zatim u čl. 2. toč. 3. . Ugovora navedeno je da sve obveze iz Ugovora obračunavaju se i iskazuju na istovjetan način- u izabranoj stranoj valuti (CHF-kao valuta Ugovora), ako Ugovorom nije drugačije određeno , a u čl. 2. toč. 4. Ugovora sva plaćanja novčanih obveza zasnovanih na Ugovoru (otplata glavnice i kamata, naknada, troškova i drugo) izvršit će se u kunskoj protuvrijednosti izabrane valute Ugovora, izračunato korištenjem prodajnog tečaja Kreditora (prodajni tečaj kune u odnosu na CHF), vrijedečeg na dan plaćanja, ako Ugovorom nije drugačije određeno te je također navedeno u članku 2. toč. 5. da Korisnik kredita samostalno i isključivo odgovara za izbor valute Ugovora, a u čl. 2. toč. 6. Ugovora da korisnik kredita i ostali sudionici potvrđuju upoznatost sa mogućom promjenljivošću tečaja izabrane valute Ugovora, koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti novčanih obveza po Ugovoru i pristaju na moguće posljedice izbora valute Ugovora, neovisno o veličini tih promjena u odnosu na H RK , a u čl. 10. d/1 Ugovora mjesečni anuiteti izraženi u CHF -valuti ugovora, podmiruju se uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti , po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća.

7. Nesporno je da je predmetni Ugovor solemniziran kod Javnih bilježnika u Zagrebu Dubravke Grladinović i ŽD poslovni broj: Ov-3297/2008 od 11. travnaj 2008.

8. Nesporno je da su tužiteljica ČD i pravni prednik tuženik a OTP banka d.d. , Societe Generale –Splitska banka d.d. zaključili dana 26. veljače 2016. Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu br. 15634/08 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava , kojim je tužiteljica , kao korisnik kredita prihvatila konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR i da ostatak glavnice nakon konverzije valute na dan 3.ožujka 2016. iznosi 37.795,47 EUR-a , da su anuiteti u EUR. ( prvi anuitet 226,70 EUR, , mjesečni anuiteti 378,91EUR-a te jedan preostali anuitet 378,66 EUR-a ) tako da prvi anuitet dospijeva 10. ožujka 2016. , a zadnji anuitet 10. travnja 2028. , s time da je Sporazumom o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu od 26. veljače 2016. utvrđeno da postoji preplata u iznosu od 25.669,17 kuna , koja je manja od 50% u odnosu na ukupni zbroj preostalih anuiteta do kraja otplate kredita te da će se iznos preplate koristiti isključivo za podmirenje budućih anuiteta i to u iznosu od ½ mjesečnog anuiteta sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi .

9. Nesporno je da je Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu br. 15634/08 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava solemniziran kod Javnog bilježnika u Zagrebu Željke Maroslavac poslovni broj: OV-6202/16 od 27. veljače 2016.

10. Sporno je u ovom predmetu da li su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu , koje se odnose na valutnu klauzulu , odnosno kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u odredbi čl. 2. st. 2. Ugovora, u dijelu koji glasi : ,, …po prodajnom deviznom tečaju Kreditora vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita.'', u odredbi čl. 2. st. 4. u dijelu koji glasi: ,,…izračunato korištenjem prodajnog tečaja Kreditora (prodajni tečaj kune u odnosu na CHF), vrijedećeg na dan plaćanja… '', odredbi čl. 10. d) st. 1. u dijelu koji glasi: ,,…po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća.'', i kojima se određuje naknada za obradu kredita, a koja se nalazi: u odredbi čl. 5. st. 2. u dijelu koji glasi: ,, Naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 0,50 % (slovima: nulacijelapredeset posto) od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita '' , da li je nastupila zastara tražbine tužiteljice , da li se utvrđenja iz ,,Parnice Potrošač'' mogu primijeniti u konkretnom slučaju da li postoje pretpostavke za prijeboj tražbina tuženika i tužiteljice i ako da u kojem iznosu , da li tužiteljica ima pravni interes za podnošenje tužbe i da li je konverzijom kredita tužiteljica u cijelosti obeštećena.

11.

Tužiteljica DD je izjavila da je prije 17 godina uzela kredit kod tuženika, a namjena tog kredita je bila adaptacija etaže u kući te je uzela kredit u iznosu od oko 70.000,00 CHF, s rokom otplate od 20 godina, a kredit je u međuvremenu otplaćen. Tužiteljica tvrdi da se prije uzimanja kredita informirala putem interneta o tome koji kredit bi, s obzirom na kamatne stope, bio za nju najpovoljniji te je došla u tada Splitsku banka, sada OTP banku, a gdje joj je rečeno da bi bio što se tiče kamatne stope najpovoljniji kredit u CHF, ali napominje da se nije unaprijed odlučila da bi uzela kredit u CHF već joj je kao najpovoljniji ponuđen od strane banke kredit u CHF, a za taj kredit je također bila potrebna hipoteka prilikom uzimanja kredita.Tužiteljica navodi da je osim kamatne stope, također bila upoznata i s valutnom klauzulom ,što znači vezivanje kredita uz određeni tečaj s time da joj je u banci bilo prezentirano da je valuta CHF sigurna i upravo je sve to upućivalo da je to za nju najbolja opcija i da je to sve sigurno.Tužiteljica navodi da je dobila od banke pripremljeni ugovor s otplatnim planom i taj ugovor je bio na više stranica, a ona je pogledala ono što je bilo osnovno u tom ugovoru i izvršila uvid u otplatni plan , a bilo joj je bitno da zna kolika će joj biti rata kredita te je potpisala taj ugovor. Tužiteljica navodi da je bila i kod Javnog bilježnika radi solemnizacije Ugovora o kreditu i također radi uknjižbe hipoteke, a Javni bilježnik joj nije ništa objašnjavao o Ugovoru o kreditu već se sve svodilo na tehničku stranu u svezi potpisivanja tog ugovora.Tužiteljica tvrdi da joj u banci nisu ni u jednom trenutku ništa rekli o stabilnosti tečaja valute CHF u odnosu na druge valute niti su joj govorili o tome da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF, kao što to čini u odnosu na EUR.Što se tiče Ugovora o kreditu,tužiteljica navodi da su joj odredbe tog ugovora bile jasne. Tužiteljica navodi da je plaćanje mjesečnih rata kredita vršila putem tzv. administrativne zabrane, odnosno trajnim nalogom. Što se tiče mogućnosti dobivanja kredita u nekoj drugoj valuti, tužiteljica tvrdi da je otišla u banku s namjerom da uzme, kao što je uobičajeno, za sebe najpovoljniji kredit pa su joj ponudili kao najsigurniji kredit u CHF dok što se tiče kredita u EUR sjeća se da je za takav kredit bila viša kamatna stopa pa joj je ponuđen kao povoljniji kredit u CHF.Tužiteljica tvrdi da joj je prilikom potpisivanja Ugovora o kreditu bilo od strane banke rečeno da mora platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanja kreditom , a da u svezi s tim ona nije ništa niti pitala, jer je smatrala da je to uobičajeno da se ta naknada plati i navedenu naknadu platila je iz iznosa kredita.Nadalje, tužiteljica tvrdi da joj je u početku bila prihvatljiva mjesečna rata i kretala se u iznosu od oko 2.400,00 kn mjesečno, da bi potom mjesečna rata porasla sve do skoro 4.000,00 kn.Tužiteljica navodi da je iz medija, a i inače, s obzirom da se oko svega podigla ,,hajka" u svezi sa povećanjem rata kredita u CHF bila svjesna da je došlo do povećanja tečaja CHF. Tužiteljica navodi da je tuženik njoj poslao dopis o mogućnosti konverzije kredita iz CHF u EUR i ona je na to pristala te potpisala dodatak, odnosno Aneks ugovora, a njoj je bilo bitno da mjesečna rata bude niža.Tužiteljica se ne sjeća da li je uzeta u obzir kakva preplata po tom kreditu.Također tužiteljica navodi da je nakon konverzije došlo do određenog sniženja mjesečne rate kredita te je kredit u cijelosti otplatila. Tužiteljica tvrdi da je osobno plaćala rate kredita trajnim nalogom.Tužiteljica navodi da prilikom sklapanja Ugovora o kreditu i tijekom otplate kredita nije imala u vlasništvu tvrtku ili obrt , a da ,,cijeli život '' radi u Hrvatskoj turističkoj zajednici.Tužiteljica navodi da ne iznajmljuje etažu objekta , koju je adaptirala temeljem navedenog kredita.

12. Prema čl. 269 st. 2. Zakona o obveznim odnosima ( ,,Narodne novine '' br. 35/05,41/08,125/11,78/15 i 29/18 –dalje ZOO) propisano je da činidba mora između ostalog biti ako ne određena ,onda odrediva dok je odredbom čl. 270 ZOO-a propisano da je ugovor ništetan ukoliko činidba nije određena ili odrediva.

13.

U konkretnom slučaju činidba u pogledu ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita niti je određena niti odrediva.

14.

Naime, naknada za obradu kredita određena je isključivo jednostranom odlukom tuženika te se o tome nije pojedinačno pregovaralo nego je samo o istom tuženik obavijestio tužiteljicu bez da je za to tražio suglasnost.

15.

Na taj način , isključivo o odluci jednog ugovaratelja, a da pri tome nisu precizno određeni uvjeti (parametri) zbog čega se uopće plaća naknada za obradu kredita , uzrokovan je nepovoljan položaj tužiteljice i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice , koju promjenu ona nije mogla predvidjeti, a pravilnost nije mogla provjeriti, jer nije imala nikakve egzaktne kriterije.

16. Dakle , tuženik nije jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, zašto je baš određena naknada u visini od 0,50 % od iznosa kredita i da se plaća jednokratno prilikom korištenja kredita i da se korisnik obvezuje platiti naknadu neovisno o iskorištenom iznosu kredita pri čemu tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed, pripremlienog ugovora,odnosno, o takvoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljicom , a osim toga u ugovoru nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati ta naknada (da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju).

17. Iz takvog odnosa tužiteljice i tuženika proizlazi da je tuženik tužiteljici odobrio jedan iznos kredita, a faktički joj isplatio drugi iznos, umanjen za troškove obrade kredita.

18. Osnovano tužiteljica navodi da je na opisani način tuženik prouzrokovao neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, jer nije jasno koji bi to pravedni i objektivni eventualno nastali troškovi , koje bi kreditor imao, bili u izravnoj korelaciji sa sklapanjem ugovora o kreditu, budući da obrada kreditnog zahtjeva ulazi u opis radnog mjesta službenika banke za što on dobiva mjesečnu plaću.

19. Stoga je takva ugovorna odredba nepoštena kako to definiraju odredbe čl. 81. st.1 i st.2 i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (,, Narodne novine '' br. 96/03) , s obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika , kao jače ugovorne strane u smislu načela ,,uzmi ili ostavi'' , a u kojem položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo.

20. Prema tome takva ugovorna odredba protivna je odredbama čl. 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i suprotna načelima savjesnosti i poštenju te ravnopravnosti ugovornih stranka, jer ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom , ako suprotnu načelu savjesnosti i poštenja , uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj , poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca , a posljedica takve nepoštene odredbe je ništetnost iste.

21. Tuženik nije dokazao zbog kojih je razloga odredio naknadu za obradu kredita niti je dokazao kako je utvrdio tu naknadu od 0,50 % od iznosa odobrenog kredita, koja se naplaćuje jednokratno odmah po potpisu Ugovora.

22. Slijedom navedenog utvrđeno je da je ništetna odredba predmetnog Ugovora o kreditu , sadržana u čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu , koja glasi: ,, Naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 0,50 % (slovima: nulacijelapredeset posto) od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita '' radi čega je valjalo odlučiti kao u toč. II izreke presude.

23. U ovom predmetu sporno je i da li su ništetni dijelovi Ugovora , koji se zapravo odnose na valutnu klauzulu, dakle kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u odredbi čl. 2. st. 2. Ugovora u dijelu koji glasi : ,, …po prodajnom deviznom tečaju Kreditora vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita.'', u odredbi čl. 2. st. 4. u dijelu koji glasi: ,,…izračunato korištenjem prodajnog tečaja Kreditora (prodajni tečaj kune u odnosu na CHF), vrijedećeg na dan plaćanja… '', odredbi čl. 10. d) st. 1. u dijelu koji glasi: ,,…po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća.''

24. Pritom valja reći da je nesporno da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6.. izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , "u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošača u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,, Narodne novine '' br. 96/03), u razdoblju od 1. lipnja 2004. . do 6. kolovoza 2007., i to člancima 1. 82 i 90. a od 7. kolovoza 2007. pa do 31.prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 79/07, 133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima", a zbog takve promjene tečaja švicarskog franka tužiteljica je tuženiku platio znatno veći iznos.

25. U konkretnom slučaju tužiteljici ,kako to proizlazi iz njezinog uvjerljivog iskaza nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja ,

švicarskog franka ,kao i uvečanje mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja već je ,pače, tužiteljici ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji kredit, s najnižom kamatnom stopom , a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka. nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaja švicarskog franka tako da u Ugovoru postoji promjenjivi element valutna klauzula vezana za švicarski franak , koji sam po sebi ukazuju da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama temeljem kojih tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije znala niti je mogla znati koliko će tijekom otplate kredita iznositi glavnica, a koliko kamata , odnosno nije znala koliko će iznositi njezina kreditna obveza.

26. Naime, kako i iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužiteljice proizlazi , u banci su joj prije uzimanja kredita preporučili da je za nju najpovoljnije da uzme kredit u švicarskim francima , a da je to stabilna valuta i da će sve rate kredita biti iste te je tužiteljica iskazala da su doista u početku sve rate , odnosno mjesečni anuiteti bili isti , ali nakon što je došlo do povečanja tečaja švicarskog franka , to se promijenilo , s time da u svom uvjerljivom iskazu tužiteljica navodi da joj tuženik nije ništa govorio o tome da može doći do povečanja tečaja švicarskog franka u odnosu na domaću valutu kunu niti joj je itko u banci govorio da Hrvatska narodna banka ne štiti domaću valutu u odnosu na švicarski franak , kao što to čini prema EUR-u.

27. Osim toga , iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužiteljice proizlazi da je otplata kredita bila putem administrativne zabrane, odnosno trajnog naloga , jer je bila zaposlenik Hrvatske turističke zajednice i tužiteljica je doveden u vrlo nepovoljan položaj zbog povečanja tečaja švicarskog franka u odnosu na valutu kunu.

28. Dakle, tužiteljica, iako joj je kao dipl. ekonomisti bio poznat pojam valutne klauzule , nije joj bio poznat rizik , koji za sobom nosi ugovaranje kredita u švicarskim francima zbog mogućnosti rasta tečaja niti joj je objašnjeno da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku , kao prema EUR-u već je naprotiv od strane tuženika takvo objašnjenje izostalo , a tuženik kao bankovna institucija , koja se bavi prodajom proizvoda ( kredita ) bila je dužna o tome izvijestiti tužiteljicu , jer takve okolnosti su banci bile poznate , odnosno nisu mogle ostati nepoznate, što bi utjecalo na to da li bi tužiteljica uzela kredit u švicarskim francima tako da tuženik nije postupio u dobroj vjeri.

29. Pri tome valja reči da je tužiteljica prosječan potrošač te je za nju sklapanje predmetnog Ugovora samo , značilo manju kamatnu stopu , odnosno isti mjesečni anuiteti, koji se neće mijenjati tijekom cijelog vremena otplate kredita.

30. Osim toga , radi se o unaprijed formuliranom , o tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika , kao jače ugovorne strane u smislu načela ,,uzmi ili ostavi'' , a u kojem položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo.

31. Osim gore navedenog, valja reči da je sud Europske unije u presudi poslovni broj: C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet LD protiv Erste bank Hungary Zrt), a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji.

32. Što se tiče konverzije kredita , odnosno nesporno između stranaka dana 26. veljače 2016. zaključenog Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu br. 15634/08 sa Sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava temeljem Zakona o izmjeni i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br. 102/2015 ) kojim je tužiteljica , kao korisnik kredita prihvatila konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR. valja reći da sklapanje tog Dodatka nije od utjecaja na rješavanje ovog spora, jer tim Dodatkom parnične stranke nisu sporazumno dogovorile način rješavanja ništetnosti odredbe o promjenjivim kamatnim stopama te odredbe o ništetnosti valutne klauzule, jer tuženik nije priznao niti je pregovarao o ništetnosti ugovornih odredbi te povratu svega što je stečeno bez osnove pa se ne može govoriti da bi Dodatak Ugovora o kreditu imao značenja za ovaj postupak.

33. Također razlog zbog kojeg spomenuti Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i Dodatak , koji su parnične stranke sklopile nije u vezi sa predmetnim tužbenim zahtjevom tužiteljice je u tome da se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, odnosno da niti jedna odredba toga zakona ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose medu strankama , dakle nije prestala izvanugovorna obveza tuženika na ime vraćanja stečenog bez osnove, odnosno da sklapanje Dodatka ne znači da je korisnik kredita u potpunosti obeštećen po osnovi kamatne stope i valutne klauzule pa da posljedično tome ne bi imao pravni interes za vođenje parnice.

34. Nadalje , u odnosu na konverziju presudom suda Europske unije u predmetu poslovni broj: C-186/16 iz koje proizlazi da je sud Europske unije dao smjernice nacionalnim sudovima i to : nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restitucija, je li ugovor s ništetnom valutnom klauzulom apsolutno ništetan i da potrošač ima pravo birati ostanak u ugovoru bez ništetnih ugovornih odredaba ili utvrditi ništetnost ugovora , a prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum Ugovora o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ne znači da je time korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđivanje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

35.

Sud Europske unije je u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019., a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno kao da nikada nije ,

postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

36. Prema tome, u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača,jer Dodatkom Ugovora o kreditu nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovorni strana te ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli .

37. Pri tome treba uzeti u obzir utvrđenja Visokog trgovačkog suda u presudi poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. gdje se navodi da su: „ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne , jer su banke prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice:općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu,da je rizik intervalutamih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom Hrvatske narodne banke.

38. Prema tome ništetne su odredbe predmetnog Ugovora koji se zapravo odnose na valutnu klauzulu i to dio odredba kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u odredbi čl. 2. st. 2. Ugovora u dijelu koji glasi : ,, …po prodajnom deviznom tečaju Kreditora vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita.'', u odredbi čl. 2. st. 4. u dijelu koji glasi: ,,…izračunato korištenjem prodajnog tečaja Kreditora (prodajni tečaj kune u odnosu na CHF), vrijedećeg na dan plaćanja… '', odredbi čl. 10. d) st. 1. u dijelu koji glasi: ,,…po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća.'' radi čega je valjalo odlučiti kao u toč. I. izreke presude.

39. U ovoj pravnoj stvari primjenjuje se institut stjecanja bez osnove reguliran odredbom iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a u kojoj stoji da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga pa u konkretnom slučaju kada je tuženik za sebe nepošteno ugovorio valutnu klauzulu i time tužiteljici obračunao viši anuitet od onoga koji je trebala platiti, uplatom takvih anuiteta tuženik je stekao bez osnove utuženi novčani iznos.

40. Osim toga, i prema čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ( ,,Narodne novine '' br. 35/05, 41/08- dalje ZOO ) propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

41. S obzirom da je tuženik osporio i visinu tužbenog zahtjeva tužiteljice dok je tužiteljica osporila visinu tražbine tuženika , čiji prijeboj tuženik traži provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. iz Zagreba na okolnosti: utvrđenja razlike efekata konverzije na preostalu glavnicu u odnosu na efekt ništetne valutne klauzule na preostalu glavnicu na način da se od kunskog iznosa konvertirane glavnice odbije kunski iznos preostale glavnice po početnom tečaju odnosno da se od iznosa otpisa glavnice iz konverzije oduzme umanjenje preostale glavnice na temelju početnog tečaja, odnosno na okolnost preplaćenih anuiteta radi promjene tečaja CHF, ulazne naknade za obradu kredita i razlike efekata konverzije primjenom početno ugovorenog tečaja CHF te na okolnost negativnih tečajnih razlika.

42. Prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka proizlazi da pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana provođenja konverzije kredita nije mogao mijenjati tečaj ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana provođenja konverzije kredita iznose 8.569,29 EUR, zatim ukupan iznos koji je tužiteljica manje platila posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 17,13 EUR i slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do dana provođenja konverzije kredita kod promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 8.551,76 EUR, a nadalje, temeljem čl. 5.2. Ugovora o kreditu, ugovorena je jednokratna naknada koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita u iznosu od 0,50% od iznosa kredita te je kredit isplaćen 18. travnja 2008. što ujedno predstavlja i dospijeće ulazne naknade, s time da je ugovoreni i isplaćeni iznos kredita iznosio 78.064,85 CHF te iznos ulazne naknade od 0,50% iznosi 390,32 CHF , što pomnoženo s tečajem na dan isplate kredita (1 CHF = 4,591300 kn) daje iznos od 237,85 EUR. , a u Dodataku br. 1 Ugovora o kreditu se navodi da stanje nedospjele glavnice na dan 3. ožujka 2016. iznosi 47.344,52 EUR što je preračunato iznosilo 363.984,67 kn te nadalje pod pretpostavkom da se tužiteljici za vrijeme otplate kredita u CHF nije mogao mijenjati tečaj u odnosu na početni tečaj preostala nedospjela glavnica tužiteljice prema stvarnom otplatnom planu na dan izračuna konverzije iznosila je 334.186,93 kn, odnosno konverzijom je utvrđen veći iznos neotplaćene glavnice za iznos 3.954,84 EUR, s time da je dana 10. veljače 2016. sklopljen Sporazum o preplati , kojim je utvrđena preplata u iznosu 2.791,69 EUR te je tuženik prilikom izračuna konverzije otpisao glavnicu u iznosu 16.362,03 EUR pa je stoga iznos otpisa priznat u konverziji veći od razlike u iznosu glavnice da je primijenjen početni tečaj CHF za 12.924,23 EUR, a vještak napominje da utvrđenja ovog nalaza, iznosi ukupno iskazane preplate za vrijeme otplate kredita u CHF pod pretpostavkom da tužiteljica nije mogla mijenjati tečaj CHF, kao i iznosi utvrđene preostale glavnice za otplatu kredita u EUR, kojim je po konverziji utvrđena preplata u uplatama temeljem simuliranog otplatnog plana za EUR, polaze od istih stvarnih uplata tužiteljice za podmirenje obveze za anuitete u CHF uplatama u kn, ali su različite pretpostavke tužiteljice i tuženika, što predstavlja pravno pitanje u koje vještak ne ulazi.

43. Tužiteljica nije imala primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka , a niti tuženik nije imao primjedbe na računski dio nalaza i mišljenja vještaka.

44. Sud ocjenjuje stručnim i nepristranim nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Petre Blašković , jer je iste dala na temelju priložene dokumentacije i vještak je uzeo u obzir tečajne razlike ( pozitivne i negativne ) , zatim je uzeo u obzir da je kredit konvertiran, kao i iznos priznat u konverziji , a i objasnio je način izračuna te sve prikazao u tablicama tako da sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje financijskog vještaka.

45. Uzimajući u obzir nalaz i mišljenje financijskog vještaka sud prihvaća tužbeni zahtjev tužiteljice u ukupnom iznosu od 12.761,98 EUR , kojim se uzima u obzir preplata , odnosno rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana izračuna konverzije kredita od 8.569,29 EUR , zatim iznos ulazne naknade za obradu kredita od 237,85 EUR i konverzijom utvrđeni veći iznos neotplaćene glavnice za iznos od 3.954,84 EUR što dakle iznosi 12.761,98 EUR pa je valjalo odlučiti kao u toč. III. izreke presude

46. Osim navedenog iznosa od 12.761,98 EUR tuženik je kao nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115. ZOO-a dužan platiti i zakonske zatezne kamate kako je to navedeno u toč. III. izreke presude, koje teku od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa.

47. Što se tiče uračunavanja negativnih tečajnih razlika, valja reći da tužiteljica nije nepošten stjecatelj te s obzirom na iskaz tužiteljice tijekom postupka i postupanje tuženika kod odobravanja kredita kako je gore navedeno , dakle bez uračunavanja negativnih iznosa, jer je za stjecanje bez osnove bitno uzeti u obzir iznose kada je tečaj švicarskog franka u odnosu na kune bio veči te je tada došlo do preplate kredita.

48. Tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja s tražbinom tužiteljice u iznosu od 3.446,70 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. veljače 2016.

49. Takav prigovor tuženika nije osnovan , jer tuženik ne može steći korist iz ništetnosti potrošačkog ugovora u postupku u kojem je već utvrđeno da je povrijedio kolektivne interese potrošača pri čemu valja istaknuti i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revd -4393/2021-2 od 13. listopada 2021. u kojoj se navodi da tužitelj nije stekao ništa bez osnove, jer su sve uplate vršene isključivo tuženiku pa stoga ne postoji osnova za povrat bilo kakvog iznosa kojeg tužitelj nije niti primio .

50. Nadalje , za stjecanje bez osnove bitno je uzeti u obzir iznose kada je tečaj švicarskog franka u odnosu na kune bio veći te je tada došlo do preplate kredita i zapravo niže zaračunate negativne tečajne razlike nastale su slobodnom dispozicijom tuženika pa stoga za anuitete obračunate po nižem tečaju u odnosu na tečaj po kojem je isplaćen kredit , tužiteljica ne preuzima nikakvu obvezno-pravnu odgovornost.

51. Što se tiče prigovora tužiteljice o zastari tražbine tuženika , čiji prijeboj tuženik traži , valja reći da se radi o tražbini vezanoj za institut stjecanja bez osnove i da se sukladno čl. 225. ZOO-a primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina , a kako je prigovor prijeboja podnesen u odgovoru na tužbu dana 12. veljače 2024. , to je prošlo više od 5 godina od dospijeća 27. veljače 2016. pa je nastupila zastara tražbine tuženika prema tužiteljici.

52. Osim toga, također valja reći da iz odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a ne proizlazi da bi plaćanje manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja Ugovora , tuženik zbog ništetnosti valutne klauzule imao pravo ostvarivati pravo na povrat, jer se odredba čl. 81. st. 1. ZZP-a odnosi samo na potrošača , a tuženik nije potrošač pa je valjalo odlučiti , kao u toč. V. izreke presude.

53. Tužiteljica je dokazala da je potrošač , jer nije sklopila predmetni Ugovor o kreditu radi obavljanja djelatnosti već je kredit bio namjenski – stambeni kredit za uređenje etaže kuće pa iz toga proizlazi da je korisnik kredita potrošač , jer ukoliko bi korisnik kredita bila pravna osoba tada se kredit ne bi isplaćivao na kunski račun, kao što je to u konkretnom slučaju već na žiro račun i korisnik takvog kredita bi morao dostaviti svu dokumentaciju , koju je kreditor tražio, jer ukoliko ista ne bi bila u skladu s uvjetima kreditora, kredit ne bi bio odobren , a osim toga u poslovnim knjigama tuženika kredit se vodi kao potrošački kredit , a ne kao poslovni i kao takav je ishođen i odobren od tuženika, dakle u samom Ugovoru o kreditu navedena je namjena kredita, čime je tužiteljica dokazala da je potrošač.

54. Osim toga , poslovni krediti se odobravaju po sasvim različitim kriterijima i kao takvi se vode u banci i za njih je potrebno dokazivati bonitet poslovnog subjekta te je potrebna i izrada poslovnog plana te isplativost poslovnog poduhvata , a ako se radi o projektnom kreditiranju , potrebno je odobrenje nadzornog odbora banke.

55. Dakle, tužiteljica je dokazala da je potrošač u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača , jer je potrošač fizička osoba , koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne , obrtničke ili profesionalne djelatnosti, jer tužiteljica u vrijeme i tijekom otplate kredita nije bila vlasnica obrta niti tvrtke,stambeni objekt je koristila za svoje osobne potrebe i sama je otplatila kredit kako sve to proizlazi iz njezinog uvjerljivog iskaza.

56. Tuženik je stavio i prigovor zastare tražbine tužiteljice.

57. Prigovor tuženika o zastari tražbina tužiteljice nije osnovan.

58. Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ovaj sud u skladu s čl. 138.a tog Zakona u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete , koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika pa se tužiteljica osnovano poziva na presudu u kolektivnom sporu, kao i u skladu s već navedenim čl. 502.c Zakona o parničnom postupku ( ,,Narodne novine '' br. 53/91, 91/92,112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 , 70/19, 80/22,114/22 i 155/23- dalje ZPP) .

59. Glede preplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja –valutna klauzula i naknade za obradu kredita , odnosno ulazne naknade valja reći da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6.. izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je presuda postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018., a tužiteljica je u ovom individualnom sporu podnijeli tužbu u roku kraćem od pet godina od dana pravomoćnosti presude, odnosno dana 12. lipnja 2023. tako da nije proteklo 5 godina sukladno čl. 225. ZOO-a i nije nastupila zastara takve tražbine tužiteljice.

60. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st.1. ZPP- a , a troškovi parničnog postupka odnose se na zastupanje tužiteljice po punomoćniku , koji je odvjetnik u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe. po tbr 7/1 100 bodova ,za sastav podneska od dana 4. 3. 2024. po tbr 8/1 100 bodova, za zastupanje na raspravi dana 30. 9. 2024. po tbr 9/1 100 bodova , za sastav podneska od dana 11. 10. 2024. po tbr. 8/4 25 bodova , za sastav podneska od dana 5. 3. 2025. po tbr 8/1 100 bodova , za sastav podneska od dana 28. 4. 2025. po tbr 8/4 25 bodova i za zastupanje na raspravi dana 10. 6. 2025. po tbr 9/1 100 bodova , a kako je 1 bod 2,00 EUR , to iznosi 1.100,00 EUR te PDV od 25% u iznosu od 275,00 EUR čemu valja pribrojiti troškove financijskog vještačenja u iznosu od 550,00 EUR tako da su tužiteljici dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od 1.925,00 EUR na koji iznos sukladno čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima teku zakonske zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude dana 25. srpnja 2025.

61. Budući da tuženik nije uspio u parnici , to je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 750,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom.

U Zaboku 25. srpnja 2025 .

S u d a c

Branko Herceg

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave iste, pisano u tri primjerka , putem ovog suda , nadležnom Županijskom sudu

Dostaviti:

1. Lovrić & Klobučar , odvjetničko društvo j.t.d. iz Zagreba , Gundulićeva 19/I

2. D i Partneri, odvjetničko društvo d.o.o. iz Zagreba, Savska cesta 32