P-2178/2021-20

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ul. Ivana Gundulića 27

21000 Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sutkinji Branki Šolić u pravnoj stvari tužitelja ZA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupanog po odvjetnicima iz OD Ljubičić- Vrdoljak i partneri protiv tužene JA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupane po odvjetniku Josipu Giljanoviću, odvjetniku u [adresa] , radi utvrđenja prava vlasništva pokretnine nakon provedene javne glavne rasprave zaključene dana 09.srpnja dana 2025. godine u nazočnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja te tužene i punomoćnika tužene, na ročištu za objavu dana 25.srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi :

'' 1. Utvrđuje se da je tužitelj stekao pravni osnov, pravni temelj za stjecanje prava vlasništva osobnog automobila marke MITSUBISHI L200, reg. oznake [registarska oznaka], broj šasije: [broj šasije] godine proizvodnje 1977., pa se isti ovlašćuje da temeljem ove presude izvrši prava vlasništva predmetnog automobila na svoje ime, uz istodobni izbris tog prava s imena tužene.

2. Dužna je tužena u roku od 15 dana predati u neposredni posjed automobil pobliže opisan u točki 1 presude, tužitelju.

3. Dužna je tužena u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak .''

II.Nalaže se tužitelju isplatiti tuženoj u roku od 15 dana iznos od 500,00 EUR na ime parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim na navedeni iznos od donošenja presude do isplate po stopi koja se određuje polugodišnje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena ,pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se zahtjev isplatu daljnjeg iznosa od 53,09 EUR odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Dana 07.lipnja 2021. pred ovim sudom zaprimljena je tužba tužitelja ZA radi utvrđenja i predaje osobnog vozila marke MITSUBISHI L200 protiv LA, sada JA. U činjeničnom narativu tužbe navodi se da je predmetno vozilo upisano na tuženu iako je stvarni vlasnik njen otac ĐA sa kojim je tužitelj uz znanje i suglasnost tužene dogovorio da od nje kupi predmetno vozillo. Nakon toga da je sa ocem tužene dogovoreno da će mu tužitelj prodati vozilo marke Ford za 2.500,00 EUR. Kako je u tužitelj u cijelosti platio automobil to je izvršena predaja u posjed, međutim, u međuvremenu je došlo do nesuglasica između tužitelja i oca tužene te je potonji, znajući da je tužitelj potpisao tuženu, zatražio poništaj registracije vozila na tužitelja.

2.U odgovoru na tužbu tužena je opisala tijek dogovora tužitelja i njenog oca ĐA. Tako je navela da je vozilo marke Mitsubishi reg. oznake [registarska oznaka] bilo upisano na njeno ime. Njen otac da je dogovorio sa susjedom ZA kupnju vozila uz obvezu primopredaje vozila marke Ford ukoliko to vozilo bude zadovoljavalo sve materijalne i funkcionalne uvjete, a dogovoreno je i to da će prije prijepisa vlasništva vozila marke Mitsubishi njen otac isprobati vozilo marke Ford. Međutim, nakon vožnje da je otac utvrdio da mu vozilo Ford ne odgovara o čemu je obavijestio tužitelja i vratio mu vozilo nakon čega da je tužitelj nezadovoljan ishodom potpisao sam kupoprodajni ugovor umjesto nje zbog čega ga je njen otac prijavio policiji te je zatraženo poništenje registracije. Vozilo nakon poništenja registracije nije više bilo u prometu ni dalje registrirano, ostavljeno je na livadi gdje je stajalo do 2021.godine.

3.1.U dokazne svrhe sud je pregledao spis ovog suda broj K-565/2019, ugovor o kupoprodaji motornog vozila od 07.prosinca 2018. , obavijest oštećeniku i žrtvi izdana od PU SD PP Solin, klasa 511-12-32-03-KU-63/19 od 05.ožujka 2019. , rješenje Centra za vozila Hrvatske d.d., klasa 13.svibnja 2019. broj H103-2019-04-03-0045-5, očitovanje od 24.travnja 2019., uvjerenje o vlasništvu vozila Centra za vozila Hrvatske d.d. klasa 034-03/25-01/15126 od 19.svibnja 2025., saslušane su parnične stranke te svjedok ĐA.

3.2.Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti u smislu članka 8. Zakona o parničnom postupku ( NN 148/11 - službeni pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23) sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja kojim traži da se utvrdi prema tuženoj da je stekao pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva, a posljedično da mu tužena preda sporno vozilo. Među strankama je sporno je li tužitelj stekao pravo vlasništva vozila marke Mitsubishi L200 broj šasije [broj šasije], godina proizvodnje 1997. i na koji način odnosno postoji li pravo vlasništva predmetnog vozila .

5. Mjerodavno pravo sadržano je u odredbama članka 115., 116. i 169. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ( "Narodne novine" br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09., 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17, dalje ZV).

6.1.Saslušan kao svjedok ĐA, otac tužene, naveo je da je on bio stvarni vlasnik vozila Mitsubishi, ne njegova kćerka (tužena), vozilo da je bilo upisano na njegovo ime, ali kako je planirao ići u inozemstvo da je vlasništvo kupoprodajom prenio na kćerku ali da tužena nije ništa platila za prijenos. Naveo je i to da je svakako vozilo oduvijek bilo u njegovom posjedu te ga je vozio upravo on. S te pozicije da se je dogovorio sa tužiteljem da će mu dati predmetno vozilo, a on će mu zauzvrat dati 2.000,00 EUR i vozilo Ford, što je i realizirano. Međutim, kako mu se vozilo Ford tijekom vožnje ugasilo da je kontaktirao tužitelja te mu skrenuo pozornost na neispravnost vozila. Tužitelj da je preuzeo vozilo radi popravka, ali da mu se na daljnje pozive nije javljao slijedom čega je odlučio zvati policiju. Nakon što ga je povratno kontaktirao policajac, vozilo Mitsubishi da je preuzeo u policijskoj postaju s kojeg su bile skinute registarske tablice. Predmetno vozilo da je stavio ispred kuće gdje je stajalo negdje dvije godine, potom ga je prebacio kod susjeda Z poslije čega više nije pratio što se događa sa autom te je naveo da mu nije poznato nalazi li se tamo i danas. U odnosu na kupoprodajni ugovor temeljem kojeg se tužitelj upisao kao vlasnik vozila naveo je da na istome nije potpis njegove kćerke već ju je potpisao sam tužitelj radi čega je naknadno vođen kazneni postupak pri čemu je naveo da mu nije poznato tko je podnio kaznenu prijavu. Vezano uz prijenos prava vlasništva spornog vozila svjedok je naveo da se po tom pitanju nije ništa posebno dogovorio sa tužiteljem već je samo izvršena primopredaja vozila dok se tuženu nije ništa ni pitalo glede raspolaganja vozilo jer je svjedok vozilo smatrao svojim. Naveo je i to da joj vrlo vjerojatno nije niti govorio o samoj kupoprodaji budući je u tom periodu imao i drugih zainteresiranih kupaca te se na koncu odlučio prihvatiti ponudu tužitelja koja mu je bila najprihvatljivija.

6.2.Posebno upitan svjedok je naveo da u odnosu na pitanje vlasništva vozila Mitsubishi i vozila Ford smatra da bi vozilo Ford trebalo pripadati njemu dok smatra da je vozilo Mitsubishi prodano tužitelju te ne smatra sebe vlasnikom istog, niti je tražio povrat istog nakon što je predao Forda na popravak .

7.1.U stranačkom iskazu tužitelj ZA naveo je da ĐA poznaje od rođenja budući su susjedi. Isti da je imao dugovanje prema njemu sa osnove ranije prodanoga vozila Renault Megan Cabrio te su se dogovorili da će mu EA dati predmetno vozilo za koje mu je rekao da je formalno na kćerki ali da neće biti problema. S druge strane da je tužitelj zauzvrat dao 2.000,00 eura i vozilo Ford. Posebno je naglasio da vozilo Ford nije bilo dano na ime zamjene nego kao na korištenje do konačne prodaje odnosno isplate budući se su dogovorili da će ĐA vozilo i kupiti u iznosu od 1.100,00 EUR i u roku od mjesec dana platiti cijenu što se nikad nije dogodilo. Na koncu, da je Forda prodao drugoj osobi.

7.2.U odnosu na kupoprodaju vozila Mitsubishi tužitelj je pojasnio da su prodaju dogovorili ispred kuće ĐA te da je isti inzistirao da ne čekaju tuženu da potpiše kupoprodajni ugovor te mu je predložio da sam potpiše tvrdeći da neće biti nikakvih problema, što da je tužitelj i učinio navodeći da mu je to najveća greška. Po preuzimanju spornog vozila utvrdio da je u relativno tehničkom lošem stanju te je sam izvršio stanovite popravke. Nakon što je Forda preuzeo radi popravka po primjedbi ĐA predao ga je susjedu mehaničaru ĆA koji nije utvrdio nikakav kvar koji bi sprječavao vožnju i korištenje vozila. Naveo je i to da je načelno bio spreman vratiti sporno vozilo po traženju ĐA, ali uz uvjet da mu se isplati ono što je uložio u isto ( otprilike 5.000,00 EUR). Nakon par dana da ga je kontaktirala policija i oduzela vozilo, a ujedno da ga je kontaktirala i osoba ( budući je tad bio upisan kao vlasnik) koja mu rekla da je u međuvremenu kupila sporno vozilo. Dakle, sporno vozilo da je EA ponovno prodao te je kasnije isto prodano u dijelove odnosno da vozilo kao takvo više ne postoji.

8.Tužena JA iskazala je da predmetno vozilo pripadalo njenom ocu ĐA te iako je bilo formalno upisano na nju da nikad nije bilo njeno. Navela da joj je poznato da je postojao dogovor između njenog oca i tužitelja da se predmetno vozilo da tužitelju, a isti zauzvrat da plati njenom ocu iznos od 2.000,00 eura te mu preda vozilo marke Ford, a što je bilo i realizirano. Međutim, vozilo Ford da nije odgovaralo njenom ocu jer je bio pokvaren te ga je vratio tužitelju da ga popravi. Kako se tužitelj nije povratno javio pa je tako i Ford i sporno vozilo ostalo kod tužitelja to su se odlučili tužitelja prijaviti policiji. Navela je da nije osobno bila uključena u proces prodaje vozila Mitsubishi, ali da je njen otac imao puno ovlaštenje šta se tiče spornog vozila i po pitanu raspolaganja. Posebno je naglasila da nije nikoga ovlastila da u njeno ime potpiše kupoprodajni ugovor.

9. Pregledom kaznenog spisa ovog suda broj K-565/2019 utvrđeno je sljedeće:

- da je dana 05.ožujka 2019. na zapisnik Policijske postaje Solin zaprimljena kaznena prijava ŽA radi počinjenja kaznenog djela prijevare i krivotvorenja isprave i ovjeravanja neistinitog sadržaja u kojem podnositelj prijave navodi da je početkom prosinca 2018 . dogovorio sa ZA prodaju vozila Mitsubishi (kojeg je bio prepisao na kćer LA) za iznos od 3.800,00 EUR, a zauzvrat je kupac pristao predati mu vozilo marke Ford i novčani iznos od 2.000,00 EUR, a što je realizirano. Nakon što je utvrdio da je vozilo Ford neispravno da ga je vratio ZA i tražio popravak, ali se isti prestao javljati, a u međuvremenu da je ishodio upis prava vlasništva vozila Mitsubishi na temelju kupoprodajnog ugovora na kojem je krivotvorio potpis njegove kćerke LA. Podnositelj je istakao i imovinskopravni zahtjev u iznosu od 1.800,00 EUR

- da je dana 05.ožujka 2019. od ZA privremeno oduzeto vozilo marke Mitsubishi reg. oznake [registarska oznaka] te predano ĐA dok su od ŽA ĐA oduzete dvije registarske pločice [registarska oznaka]

- da je dana 07.svibnja 2019. Općinski sud u Splitu pod brojem K-565/2019 izdao kazneni nalog protiv okrivljenika ZA te je proglašen krivim radi počinjenja u stjecaju kaznenih djela krivotvorenja isprave i ovjeravanje neistinitog sadržaja i to na način da je dana 07.prosinca 2018. u nakani da vlasništvo vozila prepiše na svoje ime napisao ugovor o kupoprodaji vozila u kojem je neistinito naveo da mu je LA navedenog dana prodala vozilo marke Mitsubishi reg. oznake [registarska oznaka] za iznos od 20.000,00 kn i potpisao istu kao prodavatelja iako je znao da to nije istina nakon čega je u Solinu u stanici za tehnički pregled takav ugovor predočio djelatnicima i na temelju istog ishodio prometnu dozvolu na svoje ime za navedeno vozilo

- da je dana 12.svibnja 2020. okrivljenik ZA podnio prigovor na izdani kazneni nalog dok je dana 14.srpnja 2020. potvrđena optužnica protiv ZA zbog kaznenih djela opisanih u prethodnoj alineji.

10.Iz priloženog kupoprodajnog ugovora od 07.prosinca 2018. proizlazi da je kao prodavatelj naznačena LA, [adresa], a kao kupac ZA, [adresa]. Predmet ugovora je vozilo marke Mitsubishi, reg. oznake [registarska oznaka], godina proizvodnje 1997. broj šasije [broj šasije] za cijenu od 20.000,00 kn. Ispod imena obje ugovorne strane nalaze se vlastoručni potpisi.

11.Iz rješenja Centra za vozila Hrvatske d.d. od 13.svibnja 2019. broj H103-2019-04- 03-0045-5 razvidno je da je poništena registracija vozila Mitsubishi L200, reg. oznake [registarska oznaka] broj šasije [broj šasije], godina proizvodnje 1997. koje je registrirano na ime ZA iz razloga što kupoprodajni ugovor na temelju kojeg je izvršen prijenos sa LA na ZA nije vlastoručno potpisala LA.

12. Iz uvjerenja o vlasništvu vozila Centra za vozila Hrvatska d.d. od 19.svibnja 2025.klasa 034-03/25-01-15126 za vozilo marke Mitsubishi L 200, broj šasije [broj šasije] proizlazi da je ĐA bio upisan kao vlasnik vozila u periodu od 21.lipnja 2018. do 07.prosinca 2018., potom LA u periodu od 11.listopada 2018. do **.**.2018. te ZA u periodu od 07.prosinca 2018. do 12.lipnja 2019. kada je vozilo odjavljeno radi poništaja registracije.

13.1.Odredbom članka 115.stavka 1.ZV-a propisano je da vlasništvo prelazi s dotadašnjeg vlasnika na stjecatelja na temelju valjanog pravnog posla kojemu je cilj stjecanje prava vlasništva, a na način određen zakonom. Modus stjecanja prava vlasništva pokretnina sadržan je u odredbi članka 116. ZV-a koja propisuje da se vlasništvo pokretne stvari stječe predajom stjecatelju u samostalan posjed na temelju valjano očitovane volje dotadašnjeg vlasnika usmjerene na to da njegovo vlasništvo prijeđe na stjecatelja.

13.2.Za razliku od stjecanja vlasništva nekretnina temeljem pravnog posla, za pravni posao na temelju kojeg se prenosi pravo vlasništva pokretnina nije propisan pisani oblik kao uvjet valjanosti.

13.3.Upis prava vlasništva na automobilu u evidenciju vozila nadležnog tijela sa aspekta građanskog prava i građanskopravnih učinaka nema konstitutivni već deklaratorni učinak. Vlasništvo na automobilu stječe se na način i uz uvjete određene propisima građanskog prava, a okolnost da vozilo nije registrirano na ime vlasnika nije zapreka za prijenos i stjecanje prava vlasništva.

13.4.Dakle, za stjecanje prava vlasništva na motornom vozilu dovoljno je očitovanje volje dosadašnjeg vlasnika na to da njegovo vlasništvo prijeđe na stjecatelja te preuzimanje vozila u samostalan posjed.

14.1.Iz iskaza svjedoka CA, kao i iz iskaza tužene proizlazi da je predmetno vozilo zapravo bilo u vlasništvu ĐA. Isti je naveo da je vozilo ranije bilo upisano u evidencijama na njegovo ime, pri čemu je izvršio prijenos na ime kćerke na temelju kupoprodajnog ugovora iz formalnih razloga, ali da mu kćerka nije platila kupoprodajnu cijenu niti joj je on vozilo predao u posjed i na korištenje. Dapače, jasno je naveo da je vozilo ostalo u njegovom posjedu i korištenju. Jednako tako je iskazivala i tužena navodeći da vozilo nije smatrala svojim. Slijedom odredbi članka 115. i 116. ZV- proizlazi da tužena nije stekla vlasništvo predmetnog vozila budući da cilj pravnog posla na temelju kojeg je izvršen upis u javnu evidenciju na njeno ime nije bio prijenos prava vlasništva, a izostala je i prava predaja vozila u samostalan posjed tuženoj.

14.2.Nadalje, iskaz svjedoka i iskaz tužitelja međusobno su u nesuglasju, ali ono u čemu su suglasni jest činjenica da su ĐA i tužitelj dogovorili kupoprodaju predmetnog vozila sa ciljem prijenosa prava vlasništva na kupca, a da o tome nisu sačinili pisanu ispravu, kao i da je ĐA predao vozilo tužitelju. Nesporno je i to da je policija oduzela vozilo od tužitelja, a postupajući po kaznenoj prijavi ĐA , iako je isti iskazao u ovom postupku da mu nije poznato tko je podnio kaznenu prijavu. Međutim, isti poprilično različito iskazuju o uvjetima tog usmenog ugovora. Tako svjedok ĐA navodi da je dogovoreno da tužitelj za predmetno vozilo zauzvrat predaje vozilo Ford i 2.000,00 EUR, dok tužitelj tvrdi da je samo novčani iznos bio protučinidba za predmetno vozilo dok je vozilo marke Ford predao tužitelju s ciljem da ga koristi do kasnije prodaje svjedoku, pri čemu svjedok ne spori da je primio novac i vozilo Ford kojeg je ubrzo vratio radi neispravnosti, međutim svjedoči da novac nije vratio.

14.3.Nesporno je i to da je tužitelj ugovor o kupoprodaji spornog vozila sam potpisao imenom tužene kao prodavatelja, a sebe kao kupca temeljem čega je ishodio prometnu dozvolu kojom je registrirao vozilo na svoje ime, a bez da je za to imao ikakvo ovlaštenje od strane tužene. Tužitelj niti je bio u ikakvom kontaktu ili dogovoru sa tuženom u vezi prodaje vozila, što kao nesporno proizlazi iz iskaza kako tužitelja tako i tužene te svjedoka ĐA.

14.4.O stjecanju prava vlasništva predmetnog vozila u korist tužitelja moglo bi se govoriti eventualno u odnosu na (stvarnog) vlasnika ĐA u kom smislu bi izloženo činjenično stanje upućivalo na zaključak da bi tužitelj stekao pravo vlasništva vozila izvedeno iz vlasništva ĐA. Na koncu i sam svjedok ĐA iskazuje da predmetno vozilo smatra vlasništvom tužitelja. Međutim, to nije predmet postupka niti je tužbenim zahtjevom tražena takva pravna zaštita.

14.5.Predmet tužbe je traženje tužitelja da se utvrdi da je stekao pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva spornog vozila uz ovlaštenje da se izvrši upis prava vlasništva predmetnog automobila na njegovo ime uz brisanje tog prava s imena tužene. Iako tužitelj ne precizira o kakvom pravnom temelju stjecanja prava vlasništva bi se radilo iz činjeničnih navoda tužbe razvidno je da bi se radilo o kupoprodaji te je u tom pravcu i iskazivao. U tom smislu za istaći je da u odnosu na tuženu tužitelj nije stekao pravni temelj za stjecanje prava vlasništva budući da nije sa tuženom ni u kakvom ugovorom odnosu u vezi vozila. Dakle, tužena nije pravnim poslom kojemu je cilj stjecanje prava vlasništva prenijela vlasništvo vozila niti mu je vozilo predala u samostalan posjed što osobito jasno iz činjenice da je sam tužitelj potpisao tuženu kao prodavatelj bez njenog znanja i pristanka. Na koncu, iz uvjerenja Centra za vozila Hrvatske proizlazi da vozilo nije registrirano od lipnja 2019. te nije upisano kao aktualno vlasništvo nijednog subjekta pa ni tužene.

14.5.Nesporno je to da je vozilo nakon što ga je policija oduzela od tužitelja predan ĐA, to proizlazi i potvrde koja prileži kaznenom spisu, a isto je potvrdio i sam RA. Utoliko tužena ne može biti u obvezi da preda tužitelju vozilo u neposredan posjed, a svakako i uslijed činjenice da je vozilo kasnije prodano u dijelove, o čemu je iskazao i sam tužitelj.

14.6.Na koncu, činjenica koju je tužitelj naveo u iskazu da predmetno vozilo kao takvo više ne postoji budući je prodano u dijelove onemogućuje tužitelja tražiti utvrđenje prava vlasništva ne samo u odnosu na tuženu već i eventualno u odnosu na stvarnog vlasnika EA budući da sukladno odredbi članka 169.stavka 1.ZV-a pravo vlasništva prestaje propašću stvari koja je bila predmetom tog prava.

15.Dakle, iz iznijetog i utvrđenog činjeničnog stanja ne proizlazi da bi tužitelj temeljem odredbe članka 115. i 116. ZV stekao pravo vlasništva temeljem pravnog posla u odnosu na tuženu odnosno da bi stekao pravni temelj za stjecanje prava vlasništva slijedom čega je tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti kako je odlučeno u točki I.izreke presude.

16.Odluka o trošku sadržana u točki II.izreke donijeta je temeljem odredba članka 154.stavka 1. i članka 151.stavka 3. Zakona o parničnom postupku te Tbr. 9.t.1., Tbr.46. i Tbr.54. Tarife o nagradama i naknadi troška za rad odvjetnika ( Narodne novine broj 138/23) te je tuženoj priznat parnični trošak u iznosu od 500,00 EUR a odnosi se na trošak pristupa na ročišta od 09.lipnja i 09.srpnja 2025. ukupno 400,00 EUR uvećano za porez na dodanu vrijednosti. U dijelu u kojem tužena potražuje daljnji trošak u iznosu od 53,09 EUR na ime sudske pristojbe zahtjev se odbija kao neosnovan budući tuženik sukladno članku 4.točka 2. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18, 51/23) imajući u vidu ishod ove parnice nije obveznik iste. Odluka o zateznim kamatama donijeta je temeljem odredbe članka 151.stavka 3. ZPP-a u vezi sa člankom 29.st.2.Zakona o obveznim odnosima Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23).

U Splitu, 25.srpnja 2025.g.

SUDAC

Branka Šolić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU : protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku od 15 dana od primitka. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a istoj odlučuje nadležni županijski sud.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- punomoćniku tužitelja

- punomoćniku tužene

- u spis