Zakon.hr

Poslovni broj: P-2953/2019-28

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Katarini Bajčić Ivančević, u pravnoj stvari tužiteljice LA iz [adresa] (sa mjestom stanovanja [adresa]) OIB [osobni identifikacijski broj] zastupana po punomoćnicama iz ZOU Anita Vrkić i Iva Vrkić odvjetnice u Rijeci protiv tuženika Raiffeisen bank d.d. [adresa], OIB 53056966535, zastupana po Saši Poldanu odvjetniku iz ZOU Poldan, Gatara, Vižintin, Babić, Komorski i Fruk Morina odvjetniku u Rijeci i Zagrebu,, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 30. lipnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, te javne objave dana 25. srpnja 2025.,

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da su dijelovi ugovornih odredaba Ugovora o kreditu broj 069-50- 3747171 sklopljenog dana 26.10.2006.godine između tužiteljice LA (prije SA) kao korisnika kredita, BA kao sudužnika, SA kao založnog dužnika s jedne strane i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb kao davatelja kredita s druge strane, koji je solemniziran po javnom bilježniku Vesni Ćuzela iz Rijeke, dana 06.11.2006.g. pod posl.br. OU- 1712/2006, i to članka 2., članka 7. i članka 8. u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno Odluci o kamatnih stopama Kreditora o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, ništetni i ne proizvode pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d. d. (OIB: 53056966535) sa sjedištem u [adresa] da tužiteljici LA (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa] – [adresa] (sa mjestom stanovanja na adresi [adresa]), na ime iznosa stečenog bez osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenjala jednostranim odlukama Banke, isplati iznos od 8.506,01 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kako slijedi:

na iznos od 156,41 € od 1.2.2008 do isplate,

na iznos od 156,41 € od 1.3.2008 do isplate,

na iznos od 156,41 € od 1.4.2008 do isplate,

na iznos od 156,41 € od 1.5.2008 do isplate,

na iznos od 156,39 € od 1.6.2008 do isplate,

na iznos od 156,39 € od 1.7.2008 do isplate,

na iznos od 156,39 € od 1.8.2008 do isplate,

na iznos od 156,38 € od 1.9.2008 do isplate,

na iznos od 156,38 € od 1.10.2008 do isplate,

na iznos od 156,38 € od 1.11.2008 do isplate,

na iznos od 156,37 € od 1.12.2008 do isplate,

na iznos od 156,37 € od 1.1.2009 do isplate,

na iznos od 156,36 € od 1.2.2009 do isplate,

na iznos od 156,35 € od 1.3.2009 do isplate,

na iznos od 156,34 € od 1.4.2009 do isplate,

na iznos od 156,33 € od 1.5.2009 do isplate,

na iznos od 156,33 € od 1.6.2009 do isplate,

na iznos od 156,32 € od 1.7.2009 do isplate,

na iznos od 156,31 € od 1.8.2009 do isplate,

na iznos od 156,31 € od 1.9.2009 do isplate,

na iznos od 156,30 € od 1.10.2009 do isplate,

na iznos od 156,30 € od 1.11.2009 do isplate,

na iznos od 156,28 € od 1.12.2009 do isplate,

na iznos od 156,28 € od 1.1.2010 do isplate,

na iznos od 156,27 € od 1.2.2010 do isplate,

na iznos od 156,26 € od 1.3.2010 do isplate,

na iznos od 156,25 € od 1.4.2010 do isplate,

na iznos od 156,24 € od 1.5.2010 do isplate,

na iznos od 156,23 € od 1.6.2010 do isplate,

na iznos od 156,22 € od 1.7.2010 do isplate,

na iznos od 156,22 € od 1.8.2010 do isplate,

na iznos od 109,47 € od 1.9.2010 do isplate,

na iznos od 109,45 € od 1.10.2010 do isplate,

na iznos od 109,45 € od 1.11.2010 do isplate,

na iznos od 109,44 € od 1.12.2010 do isplate,

na iznos od 109,43 € od 1.1.2011 do isplate,

na iznos od 109,41 € od 1.2.2011 do isplate,

na iznos od 109,40 € od 1.3.2011 do isplate,

na iznos od 109,39 € od 1.4.2011 do isplate,

na iznos od 109,38 € od 1.5.2011 do isplate,

na iznos od 109,37 € od 1.6.2011 do isplate,

na iznos od 83,43 € od 1.7.2011 do isplate,

na iznos od 83,42 € od 1.8.2011 do isplate,

na iznos od 83,41 € od 1.9.2011 do isplate,

na iznos od 83,39 € od 1.10.2011 do isplate,

na iznos od 83,39 € od 1.11.2011 do isplate,

na iznos od 83,37 € od 1.12.2011 do isplate,

na iznos od 83,36 € od 1.1.2012 do isplate,

na iznos od 83,31 € od 1.2.2012 do isplate,

na iznos od 83,25 € od 1.3.2012 do isplate,

na iznos od 83,19 € od 1.4.2012 do isplate,

na iznos od 83,13 € od 1.5.2012 do isplate,

na iznos od 83,08 € od 1.6.2012 do isplate,

na iznos od 83,01 € od 1.7.2012 do isplate,

na iznos od 82,95 € od 1.8.2012 do isplate,

na iznos od 82,89 € od 1.9.2012 do isplate,

na iznos od 82,82 € od 1.10.2012 do isplate,

na iznos od 82,76 € od 1.11.2012 do isplate,

na iznos od 82,70 € od 1.12.2012 do isplate,

na iznos od 82,63 € od 1.1.2013 do isplate,

na iznos od 82,56 € od 1.2.2013 do isplate,

na iznos od 82,49 € od 1.3.2013 do isplate,

na iznos od 82,43 € od 1.4.2013 do isplate,

na iznos od 82,36 € od 1.5.2013 do isplate,

na iznos od 82,29 € od 1.6.2013 do isplate,

na iznos od 82,22 € od 1.7.2013 do isplate,

na iznos od 82,15 € od 1.8.2013 do isplate,

na iznos od 82,07 € od 1.9.2013 do isplate,

na iznos od 82,00 € od 1.10.2013 do isplate,

na iznos od 81,93 € od 1.11.2013 do isplate,

na iznos od 81,86 € od 1.12.2013 do isplate,

na iznos od 81,78 € od 1.1.2014 do isplate,

po stopi od 14% godišnje do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g.; od 1.08.2015.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od 01. siječnja 2023.g. do isplate za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.”

III. Utvrđuje se da su dijelovi ugovornih odredaba Ugovora o kreditu broj 069-50- 3747171 sklopljenog dana 26.10.2006.godine između tužiteljice LA (prije SA) kao korisnika kredita, BA kao sudužnika, SA kao založnog dužnika s jedne strane i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb kao davatelja kredita s druge strane, koji je solemniziran po javnom bilježniku Vesni Ćuzela iz Rijeke, dana 06.11.2006.g. pod posl.br. OU- 1712/2006 i to članka 1. , članka 2., članka 7., članka 8. i članka 7.2 u dijelu kojim je ugovoreno da se glavnica kredita, kamate i iznosi anuiteta vežu uz valutu švicarski franak po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, ništetni i ne proizvode pravne učinke.

IV. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d. d. (OIB: 53056966535) sa sjedištem u [adresa] da tužiteljici LA (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa] – [adresa] (sa mjestom stanovanja na adresi [adresa]), isplati iznos od 14.302,28 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kako slijedi:

na iznos od 1,22 € od 1.4.2008 do isplate,

na iznos od 30,66 € od 1.11.2008 do isplate,

na iznos od 39,09 € od 1.1.2009 do isplate,

na iznos od 45,14 € od 1.2.2009 do isplate,

na iznos od 47,87 € od 1.3.2009 do isplate,

na iznos od 40,34 € od 1.4.2009 do isplate,

na iznos od 41,77 € od 1.5.2009 do isplate,

na iznos od 30,25 € od 1.6.2009 do isplate,

na iznos od 21,77 € od 1.7.2009 do isplate,

na iznos od 24,02 € od 1.8.2009 do isplate,

na iznos od 28,49 € od 1.9.2009 do isplate,

na iznos od 28,11 € od 1.10.2009 do isplate,

na iznos od 23,58 € od 1.11.2009 do isplate,

na iznos od 32,07 € od 1.12.2009 do isplate,

na iznos od 38,87 € od 1.1.2010 do isplate,

na iznos od 48,55 € od 1.2.2010 do isplate,

na iznos od 46,33 € od 1.3.2010 do isplate,

na iznos od 59,46 € od 1.4.2010 do isplate,

na iznos od 56,97 € od 1.5.2010 do isplate,

na iznos od 61,82 € od 1.6.2010 do isplate,

na iznos od 103,85 € od 1.7.2010 do isplate,

na iznos od 95,20 € od 1.8.2010 do isplate,

na iznos od 112,25 € od 1.9.2010 do isplate,

na iznos od 103,82 € od 1.10.2010 do isplate,

na iznos od 90,26 € od 1.11.2010 do isplate,

na iznos od 118,87 € od 1.12.2010 do isplate,

na iznos od 155,25 € od 1.1.2011 do isplate,

na iznos od 129,49 € od 1.2.2011 do isplate,

na iznos od 138,52 € od 1.3.2011 do isplate,

na iznos od 127,03 € od 1.4.2011 do isplate,

na iznos od 129,09 € od 1.5.2011 do isplate,

na iznos od 177,87 € od 1.6.2011 do isplate,

na iznos od 174,19 € od 1.7.2011 do isplate,

na iznos od 213,06 € od 1.8.2011 do isplate,

na iznos od 193,09 € od 1.9.2011 do isplate,

na iznos od 171,23 € od 1.10.2011 do isplate,

na iznos od 168,89 € od 1.11.2011 do isplate,

na iznos od 167,21 € od 1.12.2011 do isplate,

na iznos od 245,15 € od 1.1.2012 do isplate,

na iznos od 257,69 € od 1.2.2012 do isplate,

na iznos od 259,37 € od 1.3.2012 do isplate,

na iznos od 250,70 € od 1.4.2012 do isplate,

na iznos od 256,55 € od 1.5.2012 do isplate,

na iznos od 260,56 € od 1.6.2012 do isplate,

na iznos od 253,82 € od 1.7.2012 do isplate,

na iznos od 255,59 € od 1.8.2012 do isplate,

na iznos od 250,54 € od 1.9.2012 do isplate,

na iznos od 239,61 € od 1.10.2012 do isplate,

na iznos od 251,26 € od 1.11.2012 do isplate,

na iznos od 256,85 € od 1.12.2012 do isplate,

na iznos od 252,93 € od 1.1.2013 do isplate,

na iznos od 230,96 € od 1.2.2013 do isplate,

na iznos od 249,63 € od 1.3.2013 do isplate,

na iznos od 251,25 € od 1.4.2013 do isplate,

na iznos od 243,94 € od 1.5.2013 do isplate,

na iznos od 221,19 € od 1.6.2013 do isplate,

na iznos od 220,61 € od 1.7.2013 do isplate,

na iznos od 226,20 € od 1.8.2013 do isplate,

na iznos od 235,16 € od 1.9.2013 do isplate,

na iznos od 247,57 € od 1.10.2013 do isplate,

na iznos od 241,16 € od 1.11.2013 do isplate,

na iznos od 245,70 € od 1.12.2013 do isplate,

na iznos od 250,84 € od 1.1.2014 do isplate,

na iznos od 219,04 € od 1.2.2014 do isplate,

na iznos od 224,87 € od 1.3.2014 do isplate,

na iznos od 222,96 € od 1.4.2014 do isplate,

na iznos od 216,52 € od 1.5.2014 do isplate,

na iznos od 214,45 € od 1.6.2014 do isplate,

na iznos od 215,38 € od 1.7.2014 do isplate,

na iznos od 222,70 € od 1.8.2014 do isplate,

na iznos od 228,86 € od 1.9.2014 do isplate,

na iznos od 227,58 € od 1.10.2014 do isplate,

na iznos od 232,91 € od 1.11.2014 do isplate,

na iznos od 236,53 € od 1.12.2014 do isplate,

na iznos od 234,40 € od 1.1.2015 do isplate,

na iznos od 237,30 € od 1.2.2015 do isplate,

na iznos od 237,30 € od 1.3.2015 do isplate,

na iznos od 237,30 € od 1.4.2015 do isplate,

na iznos od 237,30 € od 1.5.2015 do isplate,

na iznos od 237,30 € od 1.6.2015 do isplate,

na iznos od 237,30 € od 1.7.2015 do isplate,

na iznos od 237,30 € od 1.8.2015 do isplate,

na iznos od 237,30 € od 1.9.2015 do isplate,

na iznos od 237,30 € od 1.10.2015 do isplate

V. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d. d. (OIB: 53056966535) sa sjedištem u [adresa] da tužiteljici LA (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa] – [adresa] (sa mjestom stanovanja na adresi [adresa]), isplati:

- iznos od 7.883,16 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 1.10.2015. godine pa do isplate;

- iznos od 318,57 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 1.10.2015. godine pa do isplate;

po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena; od 01. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023.g. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024.g. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VI. Utvrđuje se da je ništetna i ne proizvodi pravne učinke odredba Ugovora o kreditu broj 069-50-3747171 sklopljenog dana 26.10.2006.godine između tužiteljice LA (prije SA) kao korisnika kredita, BA kao sudužnika, SA kao založnog dužnika s jedne strane i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb kao davatelja kredita s druge strane, koji je solemniziran po javnom bilježniku Vesni Ćuzela iz Rijeke, dana 06.11.2006.g. pod posl.br. OU-1712/2006 , sadržana u odredbi čl. 3. „Naknada“ u dijelu koji glasi: „0,50 % (nula zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom korištenja kredita.“ te se nalaže tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d. d. (OIB: 53056966535) sa sjedištem u [adresa] da tužiteljici LA (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa] – [adresa] (sa mjestom stanovanja na adresi [adresa]), isplati iznos od 626,87 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od dana 14.11.2006. godine pa do isplate po stopi od 15% godišnje do 31.12.2007.g., po stopi od 14% godišnje od 01.01.2008.g. do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g.; od 1.08.2015.g. do 31.12.2022.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 01. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023.g. po stopi za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024.g. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VII. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u visini od 6.021,94 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 25. srpnja 2025. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana, dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadom troška tužiteljica odbija .

r i j e š i o j e

I. Dopuštaju se sve preinake tužbenog zahtjeva tužiteljice.

II. Utvrđuje se da je tužiteljica povukla dio tužbenog zahtjeva u visini od 1.329,75 EUR.

III. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnog troška u odnosu na povučeni dio tužbenog zahtjeva.

Obrazloženje

Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom dana 26. listopada 2006. sklopila ugovor o kreditu broj 069-50-3747171 solemniziran po Javnom bilježniku Vesni Ćuzela iz Rijeke poslovni broj OU-1712/0g. Odobren joj je kredit koji u kunama odgovara protuvrijednost iznosa od 205.231,00 CHF. Kredit je odobrena za privatne svrhe, radi se o stambenom kreditu. Tužiteljica navodi kako je s tuženikom sklopila i dodatak ugovoru o kreditu 22.03.2016 sve sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Navodi da je predmetnim ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa te valutna klauzula i to po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Predmetnim ugovorom da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu iznosila 3,95% godišnje međutim u razdoblju od sklapanja ugovora tuženik da je mimo otplatnog plana jednostranom i samovoljnom odlukom u više navrata mijenjao kamatnu stopu uslijed čega da je došlo do promjene iznosa kamate u anuitetu i porasta samog ugovorenog anuiteta. Promjene tuženika u pogledu kamatne stope su nezakonite i nepoštene što da je utvrđeno i pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u presudi poslovni broj P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. Predmetnim ugovorom o kreditu je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je ovisna o odluci tuženika kao banke kao i broju proizvoda banke koje klijent koristi. Visoki trgovački sud RH da je u svojoj presudi potvrdio da je promjenjiva kamatna stopa u predmetnom ugovoru ništetna iz razloga što banka nije u ugovoru na razumljiv način utvrdila kriterije njezine promjene, a što je sve suprotno Zakonu o zaštiti potrošača pa s obzirom da je navedena ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna da od tuženika potražuje tako preplaćeni iznos koji je tuženik stekao bez osnove.

Nadalje što se tiče ugovorne odredba o valutnoj klauzuli u CHF valuti navodi da u trenutku kada se tužiteljica obratila tuženiku za sklapanje ugovora o kreditu pa do trenutka samog sklapanja nije joj jasno i transparentno objašnjeni rizici i mogući faktori koji utječu na kreditnu zaduženost, nisu joj izloženi točni i razumljivi kriteriji na temelju kojih bi tužiteljica kao prosječan potrošač mogla procijeniti rizik koji je sklapanjem ugovora s takvom odredbom preuzela te nije mogla znati sve ekonomske posljedice koje za nju mogu proizaći iz takve ugovorne odredbe, a posebno vezano za ukupni iznos njezine obveze i iznos zaduženja tijekom trajanja kredita. Da su tužiteljici bili jasni rizici valute švicarski franaka koja je u promidžbenom letku oglašavana kao najpovoljnija onda zasigurno ne bi sklapala predmetni ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Poziva se na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđeno da su banke uključujući i tuženika u razdoblju od 1. 10. 2004. do 31. 6. 2008. 5 ili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o potrošačkom kreditiranju nadarena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 81, 82 i a od 7. 8. 2007. do 31. 12. 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to članka 96. i 97 suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tuženik je zbog primjene navedenih ništetnih odredbi ugovora o kreditu stekao bez osnove iznos od 81.860,60 kn-preplate kamate i iznos od 99.759,48 kn preplata tečaja ,a temeljem odredbe čl. 323 i čl. 1111 ZOO-a ima pravo na restituciju .Bez obzira što je sklopila ugovor o aneks radi konverzije ima pravo na restituciju jer istim nije riješena ništetnost ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

Stoga predlaže sudu na provedenom dokaznom postupku donese presudu kojom se utvrđuje ništetnost ugovora o kreditu kojim je ugovoreno da se kamatna stopa je odlukom banke čl., 2, 7 i čl. 8 sve na način pobliže opisano u točci 1 izreke ove odluke zatim da se utvrdi ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojim je ugovoreno valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve pobliže opisano u točki 3 izreke ove odluke te posljedično utvrđenju istih ništetnosti isplatu iznosa od 102.760,00 kn sa zakonskom zateznom od dana plaćanja svakog preplaćenog iznosa pa do isplate sve uz naknadu parničnog troška.

Tuženik u odgovoru na tužbu tvrdi da se tužitelj neosnovano poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž- 1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je utvrdila da su nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o kreditu koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu koja se mijenjala jednostranom odlukom banke kao i ugovorne odredbe s valutnom klauzulom u CHF-u koji je, a presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., naime u tim presudama sudovi su na apstraktnoj razini utvrđivali jesu li valutne klauzule i klauzule o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene i posljedično toga ništetne, pa da se u svakom pojedinačnom postupku ponovno mora utvrđivati jesu li te ugovorne odredbe nepoštene odnosno ništetne. Na tužitelju teret dokaza da su u konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe ništetne budući takvo utvrđenje notorno ne proizlazi iz citiranih presuda. Uzimajući u obzir odredbe članka 83., 84. i 85 Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. prvenstveno je potrebno utvrditi jesu li sporne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Ako jesu tada uopće nije dopušteno utvrđivati jesu li poštene ako nisu tada je potrebno provesti tzv. test poštenosti. Potrebno je dakle utvrditi je li se o osporenim odredbama pojedinačno pregovaralo te potom uzrokuju li te odredbe znatnu neravnotežu u pravima obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja. U konkretnom slučaju da je potrebno cijeniti i namjenu ugovora o kreditu, razlog sklapanja takvog ugovora i sve druge opcije koje su bile tužitelju na raspolaganju kao i uvjete banke i dio ugovornih odredbi.

Glede valutne klauzule a koja se spominje u članku 1. i 7 ugovora o kreditu tuženik navodi da je ista jasna uočljiva i razumljiva. Tužitelju je moralo biti jasno da visina anuiteta ovisi o srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća jer je tako izričito ugovoreno. Dakle sve te odredbe su jasne, uočljive i razumljive, tužitelju je bio jasan značaj valutne klauzule i posljedice povećanja istog, a tužitelju su prije zaključenja ugovora obrazložene posljedice i rizici vezano za podizanje kredita koji je vezan uz valutu. Nadalje ugovor je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Prema članku 57. Zakona o javnom bilježništvu javni bilježnik je pri sastavljanju javnobilježničkog akta dužan ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje sklapanje posla, objasniti smisao i posljedice tog pravnog posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Kako je predmetni ugovor solemniziran to je nedvojbeno da je solemnizacijom javni bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan razumljiv i da odražava njihovu pravu volju. Važno je istaknuti da je tužitelju bilo poznato odnosno moralo biti poznato da je tečaj podložan promjenama te da će se shodno tome mijenjati i troškovi kredita odnosno mogao je i bio je u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje za njega mogu proizaći iz ugovaranja valutne klauzule. Dakle sporna odredba je bila jasna, razumljiva i uočljiva pa slijedom toga nije dopušteno ocjenjivati njezinu nepoštenost.

U odnosu na ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi ističe kako je navedena odredba gramatički jasna razumljiva i uočljiva, nadalje tužitelju je tuženik pojasnio posljedice ugovaranja promjenjive kamatne stope. Na tužitelju je teret dokaza da su nepoštene i ništetne odredbe Odluke banke kao i drugih općih akata temeljem kojih se mijenjala kamatna stopa. Tuženik je o svakoj promjeni kamate stope izvijestio tužitelja, a tužitelj nije imao primjedbe na isto. Tuženik je kamatne stope mijenjao sukladno tada važećim Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom. Naglašava se da je tuženik nakon 01. siječnja 2014. sukladno ZID ZPK smanjio kamatnu stopu na 3,23%.

Tuženik nadalje ističe kako je provedena konverzija, na izračun iste tužitelj nije imao primjedbe te je na isti pristao. Konverzijom kredita prestala je novčana obveza tužitelja prema tuženiku u odnosu na dio glavnice u visini od 49.742,68 eur. Sve uplate koje su izvršene tijekom trajanja ugovora za potrebe konverzije preračunate su u protuvrijednosti u EUR po srednjem tečaju na dan uplate te se primljenim uplatama podmirene mjesečne obveze po novom otplatnom planu. Tuženik smatra sve da se i utvrdi ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja odlukom banke te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, potrošači koji su proveli konverziju ne mogu osnovano tražiti nikakvu isplatu s osnova promjene tečaja ili visine kamatne stope po osnovnom ugovoru kada su sve uplate sporazumnu uračunate u konverziji prema uvjetima za kredit u EUR. Osporava i tijekom zakonskih zateznih kamata, smatra da tuženik nije bio nepošten, ističe i prigovor zastare, te predlaže u cijelosti odbiti tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom uz naknadu parničnog troška.

Podneskom od 12. lipnja 2023., prije zaključenja prethodnog postupka tužiteljica povećava/proširuje postojeće tužbene zahtjeve na način da sada potražuje i iznos od 7.975,26 EUR/60.089,56 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 30.09.2015. temeljem neosnovano stečene tečajne razlike u naplaćenoj glavnici i utvrđenog manjka sve zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF valuti, u odnosu na tečajnu razliku zbog primjene ništene odredbe o valutnoj klauzuli sada postavlja zahtjev na ukupan iznos od 12.894,53 EUR /97.154,40 kn.

Tuženik se podneskom od 14. kolovoza 2023. usprotivio preinaci tužbenog zahtjeva učinjenoj u podnesku od 12. lipnja 2023 te ističe i prigovor zastare.

Podneskom od 09. travnja 2024. prije zaključenja prethodnog postupka tužiteljica povećava/ proširuje postojeće tužbene zahtjeve na način da traži utvrđenje ništetnim i odredbu članka 3 ugovora o kreditu koji se odnosi na naplatu jednokratne naknade prilikom korištenja kredita i isplatu tako stečenog iznosa bez osnove sa kamatom, navodi kako je navedena odredba ništetna, navodi kako je tuženik je predmetnom ugovornom odredbom sebi ostavio slobodu određivanja i naplate jednokratne naknade prilikom korištenja kredita od strane tužitelja, bez da je prethodno o istoj pojedinačno pregovarao s istim. Predmetni ugovor o kreditu ugovorne strane su sklopile u okolnostima u kojima je tužena koristila nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivala ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita (još nazvano i troškovi obrade), na koji način je dovela tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Tuženik je na opisani način postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 81., 82. i 87. ZZP te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu, već je tužitelj bio stavljen u poziciju „uzmi ili ostavi". Također, tuženik tužitelju nije prezentirao koje će točno troškove imati u vezi postupka odobravanja i isplate kredita, odnosno obrade kredita te da će za iste biti umanjen iznos kredita koji je tuženik s tužiteljem ugovorio, niti mu je tuženik objasnio strukturu tih troškova i zašto je iznos te jednokratne naknade u izravnoj korelaciji s iznosom kredita koji se traži. Također, u Ugovoru o kreditu nije navedeno niti po kojem tečaju će se obračunati sporna jednokratna naknada - da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju, a dodatno, nije precizirano niti da li će biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan, već je ista određena samo u postotku od ukupnog ugovorenog iznosa kredita.

Dakle, polazeći od nesporne činjenice da je odredba koja se odnosi na naplatu jednokratne naknade tužitelju, prilikom korištenja kredita, bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika, o kojoj odredbi se nije s tužiteljem pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njen sadržaj, a kojom odredbom je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, pa tako između ostalog načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava.

U odnosu na navedeni podnesak tuženik se nije očitovao već se na pripremnom ročištu upustio u raspravljanje.

Po provedenom financijskom vještačenju tužiteljica je je konačno precizirala tužbene zahtjeva podneskom od 14. travnja 2025. na način dana ime preplaćenih iznosa zbog primjene ništetne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke potražuje iznos od 8.506,01 Eur, na ime preplate zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iznos od 14.302,28 EUR te na ime pogrešno obračunate glavnice u konverziji iznos od 7.883,16 EUR, na ime manjka utvrđenog u konverziji iznos od 318,57 EUR, te na ime naplaćena naknade za obradu kredita iznos od 626,87 EUR sve sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose pobliže opisane u točkama II, IV, V i VI izreke ove odluke.

Tuženik se u podnesku od 15. svibnja 2025. usprotivio se preinaci tužbenog zahtjeva navodeći da je tužitelj povećao svoje zahtjeve za isplatom preplaćenih iznosa s osnove navodno ništene odredbe ugovora o kreditu koja sadrži valutnu klauzulu u CHF valuti i to s osnova neosnovano stečene razlike u glavnici i manjka točka V. zahtjeva dok istim povlači dio tužbenog zahtjeva u dijeli koji se odnosi na isplatu preplaćenih iznosa s osnova navodno ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tuženik stoga pristaje na navedeno povlačenje no potražuje trošak. Protivi se i preinaci učinjenoj u točki VI koja se odnosi na ništetnost ugovorne odredbe čl. 3 ugovora o kreditu i isplatu po istom.

Sud je dopustio sve preinake tužbenog zahtjeva, u odnosu na preinake učinjene u podnescima od 13.lipnja 2023. i 09. travnja 2024. (ništetnost tzv ulazne naknade i isplata) iste su učinjene do zaključenja prethodnog postupka pa su slijedom toga i dopuštene pozivom na odredbu čl. 190 st.1 ZPP-a. U odnosu na preinaku učinjenu u podnesku od 14. travnja 2025. valja navesti kako je tužitelj tek po provođenju financijskog vještačenja mogao konačno precizirati visinu tužbenog zahtjeva pa ju je pozivom na odredbu članka 190. stavak 2. Zakona o parničnom postupku dozvolio preinaku tužbenog zahtjeva slijedom čega je odlučeno kao u izreci ovog rješenja. Pored toga preinaka tužbenog zahtjeva je dopuštena sukladno zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br.Su-IV 162/2021 od 26.11.2021. koji glasi: U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Nadalje valja navesti kako podneskom od 14. travnja 2025 tužiteljica nije preinačila zahtjev koji se odnosi na točku VI. utvrđenje ništetnim tzv. ulazne naknade jer je taj zahtjev postavila još podneskom od 09.4.2024 prije zaključenja prethodnog postupka. Stoga je odlučeno kao u točki I izreke rješenja.

Tužitelj je podneskom od 14. lipnja 2025. u odnosu na podnesak od 12. lipnja 2023. zaista smanjio dio tužbenog zahtjeva u dijelu koji se odnosi na isplatu preplaćenih iznosa s osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u visini od 1.329,75 EUR, što se smatra djelomičnim povlačenjem tužbenog zahtjeva. Kako se tuženik nije usprotivio povlačenju dijela tužbenog zahtjeva u visini od 1.329,75 EUR to je pozivom na odredbu čl. 191 st. 2 ZPP-a valjalo odlučiti kao u točki II izreke rješenja.

U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u svu materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, saslušana je tužiteljica, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Dijani Tomljanović-Butković.

Ocjenom svih provedenih dokaza, a u smislu odredbe čl. 8 ZPP-A ovaj sud držim tužbeni zahtjev tužiteljice osnovanim.

Nesporno je da su tužiteljica i tuženik sklopili dana 26.10.2006. ugovor kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju novčani iznos od 205.231,00 CHF protuvrijednosti u kuna a kako je to određeno čl. 1. istog ugovora, a koji iznos se tužiteljica obvezala vratiti za 360 mjeseca. U čl. 2. ugovora ugovorena je redovna kamatna stopa od 3,95 % godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke. Nesporno je da je kredit isplaćen po kupovnom tečaju banke kreditora za CHF na dan isplate kredita koji je na dan isplate iznosio 1 CHF= 4,602742 HRK. Nije sporno niti da je tijekom trajanja ugovornog odnosa tuženik mijenjao kamatne stope. Nadalje nesporno je da su stranke zaključile i dodatak ugovoru o kreditu prema ZID ZPK dana 22.03.2016. prema kojem je tužiteljica bila u manjku u iznosu od 318,57 eur -čl. 4 Dodatka ugovoru, a preostala glavnica nakon provedbe konverzije je iznosila 118.455,40 EUR.

Nesporno je da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetnu posl br. P- 1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. i presudom Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-249/14 od 09. travnja 2015. g. utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim odlukama banke a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 06. kolovoza 2007. g. i to čl. 81., 82. i 90. a od 07. kolovoza 2007. g. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN.79/07, 125 /07 i dr. ) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, i tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditu.

Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje. U ovom slučaju tužitelj se pozvao na utvrđenja iz navedene presude Vrhovnog suda. Tužitelj je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) jer je sklopio predmetni pravni posao u svrhu koja nije namijenjen njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnost.

Sporno je među strankama može li tužitelj tražiti utvrđenje ništetnim dijela odredbi ugovora o kreditu vezano za način promjene kamatne stope i primjenu valutne klauzule u CHG nakon što je sklopio dodatak osnovnom ugovoru o kreditu tzv konverziju primjenom odredbi ZID ZPK i slijedom takvom utvrđenja ima li pravo na povrat s osnove preplaćene kamate i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF.

Pravo na utvrđenje ništetnosti se ne gasi, tužitelji ima pravni interes tražiti utvrđenje ugovora ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO- a, niti nagodbom stranaka. Sklapanjem Anexa ugovor o kreditu prema ZID ZPK ne nije tužitelju onemogućeno tražiti tvrđenju ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Člankom, 19.c ZID ZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., točkom 1. -3. propisano je kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (toč. 1.), u točki 2. članka 19.c ZID ZPK propisano je da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u toč. 3. članka 19.c ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju, poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., a u svezi postavljenog pravnog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no isto ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu.

U konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi. Konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama jer nije ispravila posljedice nepoštenih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer konverzijom nije tužitelju vraćeno što je temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli više pretplatio, a tuženica primila, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji potrošačima pripada. Posebno se ističe i to da iz sadržaja Aneksa ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija ne proizlazi da se tužitelj odrekao prava isticanja pred sudom zahtjeva i potraživanja koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tužiteljica i tuženica sklapanjem dodataka predmetnom Ugovoru o kreditu nisu izmijenili odredbe iz osnovnih ugovora u pogledu kamatne stope i iznosa preostalog neotplaćenog kredita te postigli i sporazum o raspolaganju preplatom ukoliko ju je bilo, a u konkretnom slučaju preplate nije niti bilo već manjka. Aneksima ugovora o kreditima uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF i bez primjene valutne klauzule kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose među strankama. Nadalje, kako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a identična je situacija i sa valutnom klauzulom. Konverzije ne predstavlja niti može predstavljati volju tužitelja kao potrošača za nadomještavanjem ništetnih odredbi ugovora o kreditu to ne ukazuje niti ZID ZPK niti se to može iščitati iz odredbi dodatka ugovoru.

Sporno je među parničnim strankama jesu li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke ništave slijedom čega bi onda tuženik bio u obvezi vratiti tužitelju isplaćene iznose primjenom tih ništetnih ugovornih odredbi.

Tužiteljica je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN- 96/03), naime predmetni pravni poslove tužiteljica je sklopila kao fizička osoba u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti što se konačno vidi iz sadržaja samog ugovora o kreditu koji je odobren za kupnju stana, a iz iskaza tužiteljice je utvrđeno kako se je novac dobiven kreditom utrošen na kupnju građevinskog zemljišta s namjenom gradnje kuće, kuća je izgrađena i u njoj danas živi, nikada nije iznajmljivana niti korištena u poslovne svrhe. Suprotno navedenom tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao, stoga tužiteljica ima pravo na zaštitu kao potrošač.

Iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da su odredbe koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile lako uočljive i u njima je bilo jasno naznačeno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja odlukom banke u kojem slučaju da dolazi i do izmjene anuiteta iz čega slijedi da su te ugovorne odredbe jasne. No ovdje je trebalo utvrditi da li su predmetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi bile razumljive tužitelju kao potrošaču posljedično čemu da li su poštene u smislu zakonskim odredbi iz čl. 84. ZPP-a iz 2003. g.

Analizirajući sadržaj čl. 2. predmetnog ugovora o kreditu ocjena je ovog suda da je iste odredba za prosječnog potrošača razumljiva i jasna, volja stranaka bila ugovaranje promjenjive kamatne stope, a ne fiksne kamatne stope. Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije zabranjena niti ništetna, odnosno nije protivna niti jednom prisilnom propisu. U odnosu pak na način promjene ugovorne kamatne stope sukladno odluci banke-kreditora, valja navesti da iz takve situacije ugovora proizlazi da je način i obračun kamata vezan za akte tuženika s kojima tužitelj u trenutku zaključenja ugovora nije bio upoznat s tim da se nedvojbeno radi o dokumentima koji su stručni i kao takvi razumljivi isključivo osobama koje imaju ekonomsko obrazovanje i koje se bave bankarskim poslovima, stoga ovaj sud smatra da navedene odredbe o razlozima promjene kamatne stope koje ovise o odluci tužitelju kao potrošaču nisu mogle bile razumljive. Tuženik u konkretnom slučaju u svojim obavijestima o promjeni kamatne stope nije naveo objektivne i kriterije pomoću kojih bi tužitelj kao prosječni potrošač mogao provjeriti opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope odnosno tuženik je to učinio na nerazumljiv način. Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu je sadržajno naknada koju se korisnik kredita obvezuje isplatiti za korištenje novčanih sredstava odobrenih mu za određeno vremensko razdoblje od strane banke uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca sve u vrijeme i na način kao je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga ugovorna kamata kao takva mora biti određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2 i čl .272. ZOO-a. Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo jednakih vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja te zabrane zloupotrebe prava. Tuženik je unošenjem u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije u pogledu promjenjivosti kamatne stope postupio suprotno načelima obveznog prava jer je time od samog početka ugovornog odnosa tužitelj kao korisnik kredita i potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca. Tužitelju je u trenutku sklapanja ugovora bio poznat samo podatak koliko iznosi promjenjiva kamatna stopa a to je bilo 3,95 % godišnje dok ostali podaci, a to je na koji način će se ta kamatna stopa od 3,95 % godišnje mijenjati u budućnosti nisu bili ni određeni niti odredivi. Niti ugovor o kreditu niti akti banke ne sadrže referentu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U takvoj situaciji nije realno očekivati da je tužitelj kao prosječni potrošač bio u stanju ocijeniti promjene tržišnih uvjeta odnosno buduće promjene kamatne stope tijekom ugovorenog kreditnog razdoblja.

Tužiteljica u iskazu u odnosu na promjenu kamatne stope navodi kako joj službenica u banci nije objašnjavala kako će se vršiti promjena kamatne stope, odnosno koji su to parametri koji utječu na promjenu visine kamatne stope. Na sadržaj odredbi ugovor o kreditu nije mogla utjecati. Po ugovoru joj je kamatna stopa trebala biti fiksna 5 godina, a kasnije se mijenja no nije joj objašnjeno na koji način, kamatna stopa se već počela mijenjati nakon 14 mjeseci i tome je prigovorila no u banci nisu uvažili prigovor.

Tuženik nije predložio saslušanje osobnog bankara koji je pregovarao s tužiteljicom.

Tuženik je pak predložio saslušanje HA voditeljice poslovnice tuženika u Rijeci koja nije neposredno pregovarala s tužiteljicom, a ovaj sud je navedeni dokazni prijedlog odbio iz razloga suvišnosti, naime za utvrđenje bitnih činjenica u ovom postupku nužno je saslušati bankarsku službenicu koja je razgovarala s tužiteljicom, a radi utvrđenja je li se o bitnim odredbama ovog ugovora o kreditu neposredno pregovaralo, kako predložena svjedokinja nije bankarica koja je neposredno pregovarala s tužiteljicom to se njezin iskaz ukazuje suvišnim.

Tužiteljica uzimajući u obzir njezin iskaz, nije raspolagala osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u utuženom razdoblju. Nadalje, tuženik ničim nije dokazao da je pojedinačno pregovarao sa tužiteljem u pogledu navedene odredbe ugovora o kreditu, a na njemu je teret tog dokaza, glede te odredbe ugovora o kreditu kako u pogledu načina promjene kamatne stope koja će ovisiti o odluci banke. I iz presude donesene u kolektivnom sporu jasno proizlazi da je tuženik povrijedio interese i prava potrošača-korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pa je stoga ništetna. Tuženik je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio dužan tužitelja kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita a što nije učinio.

Slijedom navedenog ugovorna odredba iz čl. 2, čl. 7 i čl. 8 ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu koja je ovisna o jednostranoj odluci banke kao a posljedično tome i odredbe koje se odnose a promjenu anuiteta i to u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a iz 2003. g. i čl. 102. ZZP- a iz 2007. g. pa je odlučeno kao u točki 1. izreke ove presude.

Što se tiče valutne klauzule tužitelj se poziva na utvrđenja iz presude Vrhovnog suda posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. g. U navedenoj presudi Vrhovni sud je odlučivao u revizijskom postupku između ostalog da li su ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapali u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. U presudi Visokog Trgovačkog suda, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 01.10.2004. g. do 31.12.2008. g. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-79/07 i dr.) . Fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u postupku Vrhovnog suda Rev-2221/18 kojom je taj sud odbio revizije tamo tuženika u predmetu tužitelja Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam banaka a na ta utvrđenja se pozvao i ovdje tužitelj.

Tužiteljica u iskazu navodi da kako je htjela podići kredit u kunama, no tada to nije bilo moguće, u banci su joj ponudili kreditu u CHF kao najpovoljniji kredit na tržištu, rekli su joj da je CHF najstabilnija valuta zadnjih 100 godina, a da je tečaj EUR nestabilan, znala je što znači pojam valutne klauzule, da mjesečni anuitet može varirati, no isto je narastao sa početnih 3.045 kn na čak 7.500 kn, nije znala za odredbu čl. 9 ugovora o kreditu. Nije upozorena da HNB štiti tečaj kune u odnosu na EUR ali da to ne čini u odnosu na CHF. Prihvatila je konverziju, na sadržaj iste nije mogla utjecati, bila je po principu uzmi ili ostavi.

Iz navedenog jasno proizlazi kako tuženik je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo, tuženik nije predložio provođenje dokaza kojim bi dokazao da je tužitelja kao prosječnog potrošača informirao o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nije ga informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF.

Nadalje valja istaknuti i da je Vrhovni sud u svojoj odluci Rev- 3142/2018 od 19.03.2019.g. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

Potom prema praksi Europskog suda za ljudska prava u predmetu C- 186/2016 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a tuženica nije dokazala da bi tužitelju pružila dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke, eventualne rizike (promjena tečaja i sl.), a niti je dokazala da je tužitelju pružila na jasan i nedvojben način sam postupak konverzije.

Stoga je dio odredbi ugovora o kreditu iz koji se odnosi obvezu ugovora koja je vezana valutnu klauzulu u CHF sadržane u čl 1, čl. 2, čl.7 i čl. 8 ugovora ništetan, pa je odlučeno kao u točki 3 izreke odluke.

Činjenica što je ugovor o kreditu solemniziran ne utječe na činjenicu je su li pojedine ugovorne odredbe ništave jer ako je neka odredba ništava ona je ništava od samog početka i bez solemnizacije. Bilježnik nije bio u obvezi pregovarati sa tužiteljem o pojedinim odredbama ugovora pa tako niti o promjenjivoj kamatnoj stopi. Javni bilježnik je prije ovjere pročitao ugovor strankama no nije im objašnjavao načine i razloge mijenjanja kamatne stope niti pojašnjavao razloge promjene tečaja i posljedice koje iz toga mogu proizaći. To je bila obveza tuženika prilikom sklapanja predmetnog ugovora, a koja obveza nije od strane tuženika ispoštivana. Stoga nije niti bilo potrebe saslušavati javnog bilježnika koji prijedlog je postavio tuženik pa je istog sud odbio iz razloga suvišnosti.

U odnosu na prigovor zastare valja navesti kako u pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a, a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze (čl. 230. st. 3. ZOO-a). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe to uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina znači da bi pravo tužitelja zastarjelo tek 14. lipnja 2019. g ( u odnosu na zahtjev za preplaćenom kamatom ), a tužba je podnesena u 11. lipnja 2019. g. Što se tiče zahtjeva za isplatom temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, pravo tužitelja za isplatom zastarijeva 2023. g. s obzirom da je presuda Pž-6632/17 o valutnoj klauzuli donesena 14. lipnja 2018. g. Ovo stoga što sve posljedice utvrđenja navedenih presuda donesenih u korist potrošača nastupaju od donošenja takve presude suda uvažavajući zastarni rok od pet godina.

U odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev tužitelja od 14. travnja 2025. valja istaknuti kako zbog učinjene preinake-povišenjem tužbenog zahtjeva tužitelj u odnosu na te povišene iznose nije nastupila zastara, naime tužitelj do provođenja financijskog vještačenja nije mogao znati točan iznos preplaćenih iznosa, preinakom tužbenog zahtjeva tužitelj ne postavlja neki novi tužbeni zahtjev već tražbine koje je utužio pravovremeno precizira sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, stoga za te pojedinačno preinačene iznose nije nastupila zastara jer su mjesečni iznosi pravovremeno utuženi a njihova visina se konačno mogla precizirati po provedenom vještačenju. Pored toga valja uvažiti pravno shvaćanje sa sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 27. svibnja 2024. koje glasi: " U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.", stoga i za preinačeni dio tužbenog zahtjeva zastare nema.

Iz Nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Dijane Tomljanović-Butković proizlazi da razlika između stvarno plaćenih anuiteta po kamatnoj stopi koju je jednostrano mijenjao tuženik i kamatnih stopa koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora iznosi 8.506,01 EUR, dok je u tom istom razdoblju na ime kamata tužitelj manje uplatio iznos od 1.421,23 EUR što se odnosi na razdoblje od 01.01.2014. kada je primijenjena zakonska kamatna stopa od 3,23%. Razlika u između stvarno plaćenih anuiteta po tečaju CHF koji se mijenjao tijekom razdoblja otplate kredita i početnom tečaju koji je jednak tečaju na dan isplate kredita iznosi 14.302,28 EUR, dok je na ime tečajne razlike manje platio 293,77 EUR. Razlika neotplaćene glavnice u konverziji po tečaju na dan 30.09.2015. i nedospjele CHF glavnice po početnom tečaju iznosi 7.883,16 EUR, manjak utvrđen u konverziji iznosi 322,70 EUR. Na temelju dokumentacije iz spisa može se tvrditi da je konverzija provedena u skladu sa ZIDZPK/15. Sve uplate anuiteta po CHF kreditu uzete su u obzir, a preko njih indirektno i preplate kamate i tečaja, jer uplate anuiteta u kunama sadrže i preplatu kamate i tečaja. Izračun preplate u konverziji ne polazi od preplate kamate i tečaja zbog ništetnosti po CHF kreditu, jer preplata u konverziji nema nikakve veze sa CHF kreditom, osim što se koriste iste uplate u kunama. Pri tome su utvrđuje da li su uplate u kunama veće ili manje od zaduženja po simuliranom otplatnom planu u EUR.

Tužitelj je podneskom od 14. travnja 2025. precizirao tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka na način dana ime preplaćenih iznosa zbog primjene ništetne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke potražuje iznos od 8.506,01 Eur, na ime preplate zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iznos od 14.302,28 EUR, na ime pogrešno obračunate glavnice u konverziji iznos od 7.883,16 EUR na ime manjka utvrđenog u konverziji iznos od 318,57 EUR sve sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose pobliže opisane u točkama II, IV i V izreke ove odluke. Pored toga precizirao je i tužbeni zahtjev na ime isplate naplaćene naknade za obradu kredita u visini od 626,87 EUR sa kamatom od 14.11.2006 navodeći kako je iz dokumentacije priležeće spisu proizlazi da je tuženik naplatio tužiteljicu naknadu u visini od 1.026,16 CHF preračunavajući po tečaju važećem na dan naplate koji iznosi 4.602742 (iz nalaza i mišljenja vještaka) tužiteljici je naplaćena u iznosu od 4.723,15 kn, a primjenom fiksnog tečaja konverzije ta naknada iznosi 626,87 EUR.

Tuženik je na nalaz i mišljenje vještaka iznio prigovore isključivo pravne naravi.

Sud nalaz i mišljenje vještaka Dijane Tomljanović-Butković u cijelosti prihvaća kao objektivnog i izrađenog sukladno pravilima struke. Vještak je u potpunosti odgovorio na danu mu zadaću od strane suda. Tuženik je iznio prigovore pravne prirode, poglavito na danu zadaću od strane suda. Sud je kod određivanja zadaće vještaka polazeći od činjenice kako su utvrđene ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojim je ugovoreno kako je tuženik ovlašten jednostrano mijenjati kamatu stopu sukladno odluci banke i odrede kojima je kao valuta obveze ugovorena valutna klauzula u CHF valuti, vještaku mogao dati zadatak glede izračuna preplaćenih iznosa samo početne parametre glede visine kamatne stope i početnog tečaja CHF koji parametri su jedino poznati.

Valja navesti da kako je nalazom i mišljenjem vještaka utvrđeno da su kod konverzije obzir su uzete sve uplate tužitelja, pa tako i oni iznosi koji su ovdje iskazani kao preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, no tuženik nije time obeštetio tužitelja jer se preplata u konverziji ne bazira na preplati kamate i tečaja po CHF kreditu za takvo bi obeštećenje tuženik još dugovao iznose koje je vještak u svom nalazu utvrdila.

Kako su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koje su vezane jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli ništetne tuženik je u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a, stoga uvažavajući izračun iz sačinjenog nalaza i mišljenja (iznose i datume plaćanja) tuženik je dužan tužitelju vratiti iznose primljene primjenom ništetnih odredbi uz zatezne kamate primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a i to od dana stjecanja obzirom na utvrđeno nesavjesno postupanje tuženika i to na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa sukladno odlukama banke ukupan iznos od 8.506,01 eur i na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog ništetne valutne klauzule u švicarskim francima uz koju je vezana glavnica kredita ukupan iznos od 14.302,28 eur. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točkama II i IV izreke ove presude.

Nadalje potraživanje tužiteljice u visini od 7.883,16 eur kao razlika preostale glavnice koja je obračunata na dan konverzije primjenom ZID ZPK i glavnice obračunate po početnom tečaju i početnoj kamatnoj stopi, je osnovano, to iz razloga jer je tuženik obračun preostale glavnice u CHF na dan konverzije vršio po tečaju na taj dan koji se ne može primijeniti zbog utvrđene ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF već je trebalo na taj izračun primijeniti početno ugovoreni tečaj CHF-a. Na navedeni iznos utvrđene razlike glavnice tužiteljici pripada sa zakonskom zateznom kamatom od 01.10.2015. kao dana stjecanja tog iznosa od strane tuženika bez osnove ( čl. 1111 i 1115 ZOO.-a) pa je odlučeno kao u točki V izreke.

Tužitelju pripada i iznos od 318,57 EUR na ime manjka utvrđenog na dan konverzije 30.09.2015. Sud je mišljenja kako i taj iznos tužitelju pripada jer i u tom obračunu sačinjenom po čl. 19 c točka 3 i 4 ZID ZPK korišten tečaj CHF-a na dan svake pojedine uplate (prije pretvorbe uplata tih uplata u EUR), a ne početni tečaj koji je trebao biti korišten zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Na navedeni iznos utvrđenog manjka tužiteljici pripada zakonskom zateznom kamatom od 1.10.2015. kao dana stjecanja tog iznosa od strane tuženika bez osnove (čl. 1111 i 1115 ZOO.-a) pa je odlučeno kao u točki V. izreke.

U odnosu na tzv. negativne razlike koje je vještak utvrdio na način da je tužitelj na ime kamata manje uplatio iznos od 1.421,23 EUR i to za razdoblje od siječnja 2014. do prosinca 2015. kada se primjenjivala zakonom ugovorena kamatna stopa od 3, 23% te na ime tečajne razlike da je tužitelj manje platio 293,77 EUR, a za koje iznose je tuženik nije postavio procesno pravni prigovor prijeboja, materijalno pravni prigovor prijeboja ili protutužbu, valja navesti kako je rješenjem Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. odlučeno - "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita." Stoga uvažavajući zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske kako tuženik nije postavio procesno pravni prigovor prijeboja, materijalno pravni prigovor prijeboja ili protutužbu sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim razlikama.

No neovisno o tome ovaj sud je mišljenja da je taj zahtjev tuženika ispravno postavljen za te iznose ne treba umanjiti potraživanje tužitelja, naime te iznose tužitelj ni na koji način nije stekao niti se za te iznose okoristio, tužitelj nije nepošten stjecatelj pa da bi te iznose bio dužan tuženiku isplatiti stoga nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 323 ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovora je i za štetu suugovoratelju koji trpi zbog ništetnosti, ako ovaj nije znao niti morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Posebice se to odnosi na tzv negativnu razliku kamata, naime radi se o razdoblju kada je bila u primjeni zakonom utvrđena visina kamatne stope od 3,23 % te tužitelj na isto nije mogao utjecati, zakon je intervenirao na visinu kamatne stope.

Na posljetku valja navesti kako nema govora o dvostrukom namirenju tužitelja prihvaćanjem tužbenog zahtjeva radi isplate stečenog bez osnova zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, jer da je tužitelj kroz konverziju već obeštećen, radi se dva potpuno različita obračuna, jedan je matematički obračun koji je primijenjen u konverziji sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju sve sukladno odredbi čl. 19 c u kojem je jasno razrađeno kako i na koji način će se izvršiti konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR, a drugi je matematički obračun zbog primjene ništetnih odredbi uz osnovnog ugovora o kreditu prema kojem obračunu radi utvrđenja visine stečenog bez osnove u kojem obračunu se primjenjuje početna kamatna stopa i početni tečaj kao jedini poznati parametar od kojih parametara niti jedan nije korišten prilikom izračuna konverzije na dan 30.09.2015.

Usporedbom rezultata provedenog vještačenja s rezultatima provedene konverzije može se usporediti pravna i činjenična pozicija u kojoj bi se tužitelj nalazio ako bi mu se priznalo njegovo pravo na restituciju sukladno kolektivnoj presudi, u odnosu na pravnu i činjeničnu poziciju u koju je tužitelj stavljen provedbom konverzije.

Iz svega navedenoga slijedi da provedbom konverzije tužitelj nije ostvario ona prava koja potražuje ovom tužbom, a to je povrat u onu činjeničnu i pravnu poziciju u kojoj bi se nalazio da ništetnih ugovornih odredbi nije bilo i to kroz povrat svih koristi koje je tuženi stekao.

U odnosu na zahtjev tužitelja koji se odnosi na utvrđenje ništetnim odredbe čl. 3 ugovora o kreditu- tzv. ulazna naknada navodi se kako su s obzirom na utuženo razdoblje mjerodavne su odredbe Zakona o zaštiti potrošača sa svim izmjenama i dopunama (NN 96/03 i dr.). Odredbom čl. 84. ZZP-a iz 2003. g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007. g. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je odredba koja su se odnosi tzv. ulaznu naknadu, jasno vidljiva- uočljiva naknada u visini od 0,50 % (nula zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom korištenja kredita.

No ovdje treba utvrditi je li predmetna ugovorna odredba iz čl. 3 Ugovora o kreditu bila razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu je li poštena u smislu zakonskih odredbi iz čl. 84. ZPP-a iz 2003. g.

Analizirajući sam ugovor o kreditu ovaj sud utvrđuje da se radi o tipskom unaprijed formuliranog ugovoru, pripremljenom od strane banke –kreditora, stoga po prirodi stvari o pojedinim odredbama ugovora o kreditu nije se moglo pojedinačno pregovarati niti se pregovaralo. Sama tužiteljica u iskazu navodi da ni na koji način nije mogla utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, ona se već nalazila u ugovoru, rečeno joj je da je mora platiti, odnosno da će joj za taj iznos manje kredita biti isplaćeno, da se radi o troškovima banke. Na pitanje koji su to troškovi nisu joj odgovorili, pokušala je utjecati na visinu iste da se smanji ali nije uspjela.

Tuženik nije predložio saslušanje osobnog bankara koji je razgovarao s tužiteljem, a da bi se moglo utvrditi je li se baš o toj ugovornoj odredbi pregovaralo kako to tuženik ističe u odgovoru na tužbu.

Nadalje u odnosu da bi predmetna naknada koja da bi obuhvaća troškove obrade kredita ovaj sud smatra da iste nisu ničim dokazane, nigdje ne stoji što točno ta naknada obuhvaća i koje to opravdane troškove obrade glede izdavanja kredita banka ima, ako je banka i imala kakve troškove glede obrade zahtjeva i izdavanja ugovora o kreditu isti se trebaju plaćati iz redovnih prihoda banke tuženika odnosno iz prihoda koji proizlaze iz redovnog poslovanja banke, a ne na način da se potrošaču nameće obveza ulazne naknade. Iako u vrijeme zaključenja ugovora ugovaranja takve naknade nije bilo nezakonito, Zakonom o potrošačkom kreditiranju iz 2017. je propisano da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu/ ili odobravanje kredita iz čega je jasno proizlazi intencija zakonodavca da su potrošači u kreditima već opterećeni nizom davanja, plaćanje solemnizacije ugovora, stoga nametanje ove obveze potrošaču u periodu prije 2017. sud smatra nepoštenom praksom.

Dakle neprijeporno je da se o navedenoj ugovornoj odredbi iz čl. 3 Ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer obvezuje tužiteljicu-potrošača na plaćanje naknade u visini od 0,5% od iznosa kredita koji joj je odobren, u konkretnom slušaju radilo se o naknadi koja ja tužiteljici obračunata u visini od 1.026,16 CHF (0,05%) dana 14.11.2006. a što prema tadašnjem tečaju CHF iznosi 4.723,15 kn pa je navedena odredba nepoštena odredba sukladno odredbi članka 81. stavak 1. ZZP – a, a koja odredba je onda sukladno odredbi članka 87. stavak 1. ZZP – a ništetna. Ista je protivna i osnovnim načelima obveznog prava poput načela ravnopravnosti stranaka ugovornog odnosa, i načelu dužnosti suradnje stranaka u ugovornom odnosu, kao i zabrane zlouporabe prava. Banka-tuženik ugovaranjem ovakve odredbe je ta osnovna načela iz ugovornih odnosa prekršila, iskoristivši poziciju jače strane u ovom ugovornom odnosu. Stoge je odlučeno kao u točki VI. Izreke presude.

U odnosu na navod tuženika da je potraživanje tužitelja u zastari valja navesti kako taj prigovor nije osnovan, naime uzimajući u obzir pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., po kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora stoga zastare nema.

Kako je odredbe čl. 3 ugovora o kreditu ništena to je tuženik temeljem odredbe čl. 323 st. 1 ZOO-a u vezi s odredbom čl. 1111 ZOO-a dužan tužiteljici vratiti iznos od 626,87 EUR/4.723,15 kn koju visina tuženik nije osporavao, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 14. studenog 2006. dana kada je ista tužiteljici naplaćena pozivom na odredbu čl. 1115 ZOO-a jer se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem jer se radi o povratu onog što je tuženik stekao na temelju nepoštenih ugovornih odredbi stoga je odlučeno kao u točki VI izreke ove odluke.

Ostali navodi parničnih stranaka nisu posebno obrazlagani budući nisu bili važni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari.

Odluka suda o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 i čl. 155. ZPP-a, pa je tužiteljici zastupanoj po punomoćniku valjalo priznati trošak za sastav tužbe u visini od 250 bodova (Tbr. 7 toč.1), za sastav podneska od 12.06.2023., 09.04.2024., 14.04.2025., 25.04.2025., svaki u visini od po 250 bodova (Tbr 8 toč.1), trošak sastava podnesak od 19.05.2025. u visini od 125 bodova (Tbr 8 toč.3) za zastupanje na ročištima 02.05.2024., 25.09.2024 i 30.06.2025. svako u visini od po 250 bodova (Tbr 9 toč.1), vrijednost boda 2,00 EUR uz priznanje 25% PDV-a odmjereno sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika zatim je valjalo priznati i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 500 EUR, te sudsku pristojbu na tužbu u visini od 209,44 EUR, stoga sveukupno trošak iznosi 6.021.94 EUR. Na dosuđeni iznos troška temeljem odredbe čl. 151 st. 3 ZPP-a tužitelju pripada i zakonska zatezna kamata od presuđenja do isplate. Tužitelju ne pripada trošak pristupa na ročište za objavu odluke jer se ne radi o trošku nužnom za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari kako to propisuje odredba čl. 155 ZPP-a, a pored toga presudu stranke mogu podignuti putem e-oglasne ploče. Tužiteljici ne pripada niti trošak preliminarnog vještačenja jer dokaz o podmirenju i visini istog nije dostavila, kao niti trošak za sastav podneska od 13.06.2019. i 26.09.2024. jer istima dostavlja samo dokaz o uplati sudske pristojbe i troškova financijskog vještačenja pa se ne radi o trošku nužnom za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

Slijedom svega navedeno odlučeno je u točci VII. izreke ove presude.

U odnosu na zahtjev tuženika da mu se za djelomično povlačenje tužbenog zahtjeva na naknadi parnični trošak prema zahtjevu iz podneska 13. svibnja 2025., valja navesti kako prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Rev-2603/11-2 od 19. veljače 2013. (kao i Rev x- 650/14-2 od 8. siječnja 2015.), citira se: „kod odlučivanja o troškovima postupka prema uspjehu stranaka u sporu u kojem je tužitelj tijekom postupka smanjivao tužbeni zahtjev, o troškovima se odlučuje prema uspjehu u sporu u odnosu na vrijednost predmeta spora smanjenog tužbenog zahtjeva, s tim da tuženiku pripada pravo na naknadu troškova koje je imao u vezi dijela tužbenog zahtjeva za koji je zahtjev smanjen neovisno o uspjehu u sporu, jer smanjenje tužbenog zahtjeva u biti predstavlja povlačenje tužbe u odnosu na smanjeni dio tužbenog zahtjeva, ali to samo u slučaju ako bi troškovi izračunati prema vrijednosti predmeta spora ranijeg zahtjeva bili veći od troškova izračunatih prema vrijednosti smanjenog tužbenog zahtjeva (Revr-1428/2009-2 od 27. listopada 2010. i Rev-402/04-2 od 21. rujna 2005.). No u ovome slučaju, smanjenje tužbenog zahtjeva nije bilo od utjecaja na visinu troškova zastupanja stranaka po odvjetniku jer je, prema Tarifi, visina naknade za zastupanje u odnosu na smanjeni tužbeni zahtjev ista kao i u odnosu na ranije podneseni zahtjev, a što posljedično znači da tuženiku takvim disponiranjem tužbenim zahtjevom nisu nastali posebni troškovi pa on nema pravo niti na naknadu istih od protivne strane, pa je odlučeno kao u točki 3. izreke rješenja.

U Rijeci 25. srpnja 2025.

S U D A C

Katarina Bajčić Ivančević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud u RH.

DNA:

-pun tužitelja

-pun. tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte