Poslovni broj: P-1302/2023-27

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Katarini Bajčić Ivančević, u pravnoj stvari tužitelja SA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupan po punomoćniku Ljiljani Penavić, odvjetnici u [adresa] protiv tuženika Raiffeisen bank d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupana punomoćniku Josipu Mađariću, odvjetniku iz OD Mađarić i Lui iz Zagreba, nakon glavne rasprave održane i zaključene dana 30. lipnja 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, te javne objave dana 25. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 7 st.1 ugovora o kreditu br. 628-50-3177409 sklopljenog i potvrđenog pred Javnim bilježnikom Veliborom Panjkovićem pod brojem OU-3135/05 između tužitelja SA oib: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i Raiffeisenbank Austria d.d. -a Zagreb oib: 53056966535 kao kreditora s druge strane a kojom se tužitelj kao korisnik kredita obvezuje na vraćanje iznosa kredita, u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećim na dan dospijeća te kao takva ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. -a Oib:53056966535 isplatiti tužitelju VA oib: [osobni identifikacijski broj] novčani iznos od 2.108,31 € s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do 31.prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna boda, a od 01.siječnja 2023.g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna boda na iznose kako slijede:

- na iznos od 2,47 € od 31.10.2008. do isplate

- na iznos od 5,92 € od 31.12.2008. do isplate

- na iznos od 8,41 € od 31.01.2009. do isplate

- na iznos od 9,54 € od 28.02.2009. do isplate

- na iznos od 6,53 € od 31.03.2009. do isplate

- na iznos od 7,13 € od 30.04.2009. do isplate

- na iznos od 2,32 € od 31.05.2009. do isplate

- na iznos od 1,59 € od 31.08.2009. do isplate

- na iznos od 1,43 € od 30.09.2009. do isplate

- na iznos od 3,08 € od 30.11.2009. do isplate

- na iznos od 5,92 € od 31.12.2009. do isplate

- na iznos od 9,96 € od 31.01.2010. do isplate

- na iznos od 9,03 € od 28.02.2010. do isplate

- na iznos od 14,51 € od 31.03.2010. do isplate

- na iznos od 13,47 € od 30.04.2010. do isplate

- na iznos od 15,49 € od 31.05.2010. do isplate

- na iznos od 33,03 € od 30.06.2010. do isplate

- na iznos od 29,42 € od 31.07.2010. do isplate

- na iznos od 40,44 € od 31.08.2010. do isplate

- na iznos od 36,63 € od 30.09.2010. do isplate

- na iznos od 30,51 € od 31.10.2010. do isplate

- na iznos od 43,43 € od 30.11.2010. do isplate

- na iznos od 59,88 € od 31.12.2010. do isplate

- na iznos od 48,24 € od 31.01.2011. do isplate

- na iznos od 52,32 € od 28.02.2011. do isplate

- na iznos od 47,13 € od 31.03.2011. do isplate

- na iznos od 48,06 € od 30.04.2011. do isplate

- na iznos od 70,11 € od 31.05.2011. do isplate

- na iznos od 72,26 € od 30.06.2011. do isplate

- na iznos od 90,51 € od 31.07.2011. do isplate

- na iznos od 81,06 € od 31.08.2011. do isplate

- na iznos od 70,72 € od 30.09.2011. do isplate

- na iznos od 69,27 € od 31.10.2011. do isplate

- na iznos od 68,48 € od 30.11.2011. do isplate

- na iznos od 73,39 € od 31.12.2011. do isplate

- na iznos od 77,67 € od 31.01.2012. do isplate

- na iznos od 78,24 € od 29.02.2012. do isplate

- na iznos od 75,28 € od 31.03.2012. do isplate

- na iznos od 77,28 € od 30.04.2012. do isplate

- na iznos od 618,15 € od 25.05.2012. do isplate

sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u visini od 1.700,00 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 25. srpnja 2025. pa do isplate po stopi isplate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana, dok se tužitelj odbija s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška.

Obrazloženje

Tužitelj u tužbi koju je podnio ovome sudu 10. lipnja 2023. navodi kako je dana 7.prosinca 2005.g. kao korisnik kredita s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 628-50-3177409 i potvrdio pred Javnim bilježnikom Veliborom Panjkovićem pod brojem OU-3135/05 a kojim se tužitelju odobrava kredit u iznosu od 26.153,15 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita na rok otplate od 7 godina odnosno 84 mjeseca. Odredbom je članka 7 st.1 navedenog ugovora tužitelj kao korisnik kredita obvezan na vraćanje iznosa kredita, u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećim na dan dospijeća. Odredbom je članka 2 st.1 navedenog ugovora ugovoreno da će tužitelj kao korisnik kredita plaćati tuženiku redovnu kamatu u visini od 6,50% godišnje a koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika. Sukladno navedenoj odluci tuženika tuženik je jednostrano mijenjao odnosno povećao kamatnu stopu tako da je kamatna stopa od 01.studenoga 2007.g. iznosila 6,70% godišnje, 01.svibnja 2008.g. iznosila 7,00% godišnje a od 01.ožujka 2009.g. iznosila 7,75% godišnje i više se, unatoč laganom padu, nije vratila na početno ugovorenu. Osim toga, u razdoblju otplate kredita došlo je i do nekontroliranog rasta tečaja CHF, što je sve dovelo do neplaniranog i nekontroliranog povećavanja mjesečnih anuitete kredita. Dakle odredbom je članka 7 st.1 i 2 st.1 ugovora o kreditu, u stvari, određeno da je obveza otplate kredita vezana uz valutu švicarskog franka a da je uz to još i kamatna stopa promjenjiva na temelju jednostrane odluke tuženika a bez ugovaranja jasnih, poznatih i primjenjivih parametara te bez da je tužitelj bio upozoren na neusporedivo veći rizik vezan uz valutnu klauzulu a posebno uz švicarski franak jer tečaj svih ostalih valuta osim eura nije pod kontrolom Hrvatske narodne banke i bez da su stranke o tome pregovarale i bez da je tužitelju kao korisniku kredita prilikom sklapanja ugovora na razumljiv i nedvojben način objašnjeno i prezentirano što znače te odredbe te koji su rizici već je tuženik po sistemu „uzmi ili ostavi“ nametnuo te odredbe i doista prepuštajući ju nekontroliranom rastu tečaja CHF te jednostrano mijenjajući kamatnu stopu na način da ju uvećava u odnosu na dogovorenu prilikom sklapanja ugovora postupio protivno odredbama ondašnjeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, stavljajući tužitelja u nejednaki i neravnopravni položaj jer tužitelj u niti jednom trenutku od sklapanja ugovora nije znao kolika će mu biti kamatna stopa, temeljem čega se uvećava te koliko će iznositi mjesečni anuitet kredita odnosno pod kojim uvjetima i koliko mu je još preostalo glavnice za otplatu. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br.Pž-7129/13 od 13.lipnja 2014.g. kojom je odlučeno o kolektivnoj tužbi tužitelja protiv više banaka uključujući i tuženika, utvrđeno je da su u ugovorima o kreditima sklopljenim između 2003.g. i 2008.g. ništetne odredbe kojima je na opisani način ugovorena promjenjiva kamatna stopa te je naloženo tuženim bankama prekinuti s korištenjem ugovornih odredbi kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovorne obveze promjenjiva sukladno jednostranim odlukama tuženih banaka. I pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br.Pž- 6632/17 od 14.lipnja 2018.g. kojom je odlučeno o kolektivnoj tužbi Potrošač- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više banaka uključujući i tuženika, utvrđeno je da je, u ugovorima o kreditima sklopljenim u razdoblju od 01.travnja 2005. do 31.prosinca 2008.g., tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključivanja i u vrijeme zaključivanja predmetnih ugovora nisu kao trgovci u cijelosti potrošače informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Budući je predmetni ugovor o kreditu sklopljen 2005.g. pravna se utvrđenja iz navedene presude odnose na ovaj ugovor, tako da se tužitelj temeljem odredbe članka 502c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br.53/98, 91/92, 58/93, 112/99,88/01, 117/03,88/05, 62/07, 84/08,123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 80/22,114/22; u tekstu dalje ZPP) poziva na ista. Međutim zbog tijeka zakonskih rokova tužitelj ovom tužbom potražuje samo preplaćene iznose s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Prema tome, tužitelj je od prvi put nezakonito primijenjene valutne klauzule do otplate kredita, preplatio iznos od 2.322,65 € odnosno 17.500,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom od dospijeća svakog preplaćenog mjesečnog obroka do isplate koje će precizirati nakon financijskog vještačenja. Stoga predlaže sudu da po provedenom dokaznom postupku donese presudu kojom se utvrđuje ništetnom odredba čl. 7 st. 1 Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je povrat obveze iz kredita vezan uz valutnu klauzulu u CHF valuti te isplatu iznosa od 2.322,65 EUR sa zakonskim zateznim kamatama uz naknadu parničnog troška.

Po provedenom financijskom vještačenju podneskom od 16. travnja 2025. tužitelj konačno precizira tužbeni zahtjev te potražuje iznos od 2.108,31 EUR sa zakonskim zateznim kamatama sve na način pobliže opisan u točki II izreke ove presude.

U odgovoru na tužbu tuženik navodi kako nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 06.12.2025. zaključili Ugovor o kreditu broj 628-50-3177409 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 26.153,15 a da je ugovorena redovna kamata 6,50 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i s kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15% godišnje, također promjenjiva. Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, te je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF. Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu). Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Tužitelj se ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužitelj ne može smatrati da je osnov njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati. Tužitelj nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude.

Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u svu materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, saslušan je tužitelj kao stranka u postupku te je provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku SAU.

Ocjenom svih provedenih dokaza, a u smislu odredbe čl. 8 ZPP-a ovaj sud drži tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim u cijelosti.

Tužitelj u tužbi tvrdi kako su ništetne odredbe ugovora o kreditu sklopljenog među strankama i to odredbe koje se odnosi na odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u članku čl. 7 ugovora o kreditu te slijedom takvog utvrđenja tužbenim zahtjevom potražuje i razliku plaćenog iznosa u odnosu na prvobitno ugovoreni iznos kredita koja je nastala zbog primjene valutne klauzule u švicarskim francima i stvarnom plaćenih iznosa anuiteta zbog povećanja tečaja CHF-a naspram HRK.

Nesporno je da su tužitelj i tuženik sklopili dana 6. prosinca 2005. ugovor kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju novčani iznos od 26.153,15 CHF protuvrijednosti u kunama a kako je to određeno čl. 1 istog ugovora, a koji iznos se tužitelj obvezao vratiti za 84 mjeseca. U čl. 2. ugovora ugovorena je redovna kamatna stopa od 3,30 % godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke. Nesporno je da je kredit isplaćen po kupovnom tečaju banke kreditora za CHF na dan isplate kredita koji je na dan isplate iznosio 1 CHF= 4,797491 HRK.

Nesporno je da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetnu posl br. P- 1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak u odnosu na valutnu klauzulu je pravomoćno je okončan 14. srpnja 2018. U presudi Visokog Trgovačkog suda, poslovni broj Pž-6632/17 utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 01.1.2004. g. do 31.12.2008. g. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN- 79/07 i dr.) Presudom Vrhovnom suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019. potvrđeno je stajalište Visokog trgovačkog suda iz presude poslovni broj Pž-6632/2017.

Predmetni Ugovor o kreditu je solemniziran od strane javnog bilježnika no sukladno odredbi čl. 57. i čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (NN 78/93, 29/94, 16/07, 75/09) uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora je ocijeniti ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postajanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla. No javni bilježnik nema ovlaštenje u smislu upozoravanja tužitelja kao korisnika kredita na značaj i posljedice ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i isto upozorenje unijeti u javnobilježnički akt. Stoga se ne može govoriti o odgovornosti javnog bilježnika vezano za negativne posljedice koje su proizašle iz predmetnog ovjerenog ugovora o kreditu.

Tužitelj je iznos dobivenim kreditom utrošio na kupnju rabljenog osobnog vozila kojeg i danas koristi, što proizlazi iz iskaza tužitelja i samog ugovor o kreditu čl.6, stoga je tužitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN- 96/03 ) jer je sklopio predmetni pravni posao u svrhu koja nije namijenjen njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnost.

Sporno je među parničnim strankama je li ugovorna odredba iz čl. 7 konkretnog ugovora o kreditu koji je zaključen između stranaka koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF-u ništetna.

Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje. U ovom slučaju tužitelj se pozvao na utvrđenja iz navedene presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2019., koja utvrđenja su potvrđena u presudi Vrhovnog suda posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. g. U navedenoj presudi Vrhovni sud je odlučivao u revizijskom postupku između ostalog da li su ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapali u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. Tuženik je dakle u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo.

Tužitelj je u iskazu navodi kako su mu u banci ponudili kredit u EUR i CHF valuti, no preporuka je bila dignuti kreditu u CHF valuti, rečeno mu je da je CHF stabilna valuta, da se tečaj puno neće mijenjati. Nije upozoren na činjenicu da HNB štiti tečaj kune naspram EUR, ali da to ne čini u odnosu na CHF. Ugovor je pročitao ali je isti bio po principu uzmi ili ostavi, na sadržaj istog nije mogao utjecati. Mjesečni anuitet je porastao sa početnih 1.800 kn na 2.500 kn. Od djelatnika banke nije dobio nikakvo pojašnjenje o načinu promjene kamatne stope i valute.

Tuženik nije predložio saslušanje bankarskog službenika koji je pregovarao s tužiteljem, a da bi eventualno dokazao da je pojedinačno pregovarao s tužiteljem o bitnim elementima ugovora koji su sada predmet ovog postupka odnosno da je tužitelja informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.

Tuženik je dakle u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo. Suprotno utvrđenju ovoga suda tuženik nije dokazao, nije predložio provođenje dokaza kojim bi dokazao da je tužitelja kao prosječnog potrošača informirao o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nije ga informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF. Samo informiranje da je anuitet podložan promjeni zbog rasta ili pada tečaja valute i da tečaj CHF je u prošlosti bio stabilan nije dovoljna informacija iz koje bi tužiteljica kao prosječan potrošač mogla predvidjeti sve ekonomke posljedice koje će za nju proizaći zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF valuti poglavito kraj činjenice da zbog skorog uvođenja eurozone rast tečaja CHF je izgledan te je CHF valuta utočišta koja je kao takva jedni povoljna za trgovca-banku. Takvo ponašanje tuženika imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a na štetu potrošača što je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

Stoga je dio odredbe ugovora o kreditu iz članka čl. 7 koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a, pa je odlučeno ako u točki 1 izreke ove presude.

Tužitelj koji je isplatio kredit po navedenom Ugovoru i dalje ima pravni interes tražiti da se kao prethodno pitanje utvrdio dio odredbe ugovora o kreditu ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO-a, niti nagodbom stranaka.

U odnosu na prigovor zastare u pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a, a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze (čl. 230. st. 3. ZOO-a). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe tj. od 14.06.2018.g. za valutnu klauzulu. To uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina znači pravo tužitelja nije zastarjelo u odnosu za isplatom preplaćenih iznosa zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, to pravo zastarijeva 15. lipnja 2023. ( tužba podnesena 10. lipnja 2023.) pa nema govora o zastari kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva.

Iz nalaza i mišljenja stalne sudskog vještaka SAU proizlazi kako preplata tečaja (pozitivne tečajne razlike), kada je tečaj bio veći od početnog, iznosi 15.884,91 HRK, odnosno 2.108,31 EUR (tab. 3, st. 8 i 9). Negativne tečajne razlike, kada je tečaj bio manji od početnog, iznose 3.476,12 HRK, ili 461,39 EUR (tab. 3, st. 8 i 9).

Stranke nisu istakle primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka.

Ovaj sud nalaz vještaka prihvaća u cijelosti kao objektivan te izrađen sukladno pravilima struke, vještak je u potpunosti odgovorio na danu mu zadaću od strane suda.

Kako su odredbe valutnoj klauzuli ništetne tuženik je u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a. Stoga uvažavajući nalaz i mišljenje vještaka SAU tuženik je u obvezi vratiti iznose primljene primjenom ništetnih odredbi u iznosu od 2.108,31 EUR s osnove preplate tečaja uz zatezne kamate primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a i to od dana stjecanja obzirom na utvrđeno nesavjesno postupanje tuženika. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točci II. izreke ove presude.

U odnosu na negativne razlike valja navesti kako po mišljenu ovoga suda prilikom dosuđenja preplaćenih iznosa ne treba uzeti u obzir i negativne razlike to iz razloga jer je jedino tužitelj temeljem ništetnih ugovornih odredbi vršio plaćanja povećanih anuiteta u korist tuženika, dakle dio imovine tužitelja neosnovano je prešao u imovinu tuženika primjenom tih ništetnih odredbi, tužitelj pak nije ništa primio od strane tuženika u mjesecima u kojima je valuta bila niža od početne, i tuženik ničim ne dokazuje da bi taj iznos iz njegove imovine prešao u imovinu tužitelja. Pored toga tuženik je svejedno prešutio i zatajio tužitelju okolnosti vezane za rizičnost valutne klauzule pa je krivnja na ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli isključivo na tuženiku.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st. 1 i 155 Zakona o parničnom postupku, stoga je tužitelju zastupanom po punomoćniku valjalo je priznati trošak sastava tužbe u visini od 100 bodova (Tbr 7 toč.1), za sastav podneska 15. svibnja 2024., 16. travnja 2025. i 18.06.2025. svaki u visini od 100 bodova (Tbr.8 toč.1), za zastupanje na ročištu 17.06.2024., 13.09.2024. i 30.06.2025. svaki u visini od po 100 bodova (Tbr 9 toč.1), vrijednosti boda od 2,00 EUR, odmjereno sukladno Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika, tužitelju je valjalo priznati i trošak financijskog vještačenja u visini od 300,00 EUR, pa trošak sveukupno iznosi 1.700,00 EUR. Na ukupno dosuđeni iznos parničnog troška tužitelju temeljem odredbe čl. 151 st. 3 ZPP-a pripada i zakonska zatezna kamata od presuđenja do isplate. Tužitelj je sukladno odredbi čl. 11 st. 1 toč. 20 Zakona o sudskim pristojbama (izmjene stupile na snagu 21. svibnja 2023.) oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi u ovom postupku, stoga neosnovano potražuje trošak sudskih pristojbi. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u točki III. izreke presude.

U Rijeci 25. srpnja 2025.

S U D A C

Katarina Bajčić Ivančević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud u RH.

DNA:

-pun tužitelja

-pun. tuženika