REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: Pr-93/2025-30
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski radni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Lidiji Repar Habulinec, u pravnoj stvari tužiteljice EVA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Mislavu Bistroviću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Sveučilište u Zagrebu Fakultet hrvatskih studija, Zagreb, Borongajska cesta 83 D, OIB: 99454315441, zastupanog po punomoćniku Tomislavu Konforti, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 11. lipnja 2025., u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice EV, odvjetničke vježbenice i punomoćnika tuženika Tomislava Konforte, odvjetnika, dana 25. srpnja 2025.
p r e s u d i o j e
I./ Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
"I. Nalaže se tuženiku SVEUČILIŠTE U ZAGREBU FAKULTET HRVATSKIH STUDIJA, Zagreb, Borongajska cesta 83 D, OIB: 99454315441 da tužiteljici EVA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.827,63 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:
na iznos od 118,26 EUR od dana 16. siječnja 2016. do isplate;
na iznos od 117,35 EUR od dana 16. veljače 2016. do isplate;
na iznos od 117,35 EUR od dana 16. ožujka 2016. do isplate;
na iznos od 117,35 EUR od dana 16. travnja 2016. do isplate;
na iznos od 117,35 EUR od dana 16. svibnja 2016. do isplate;
na iznos od 117,35 EUR od dana 16. lipnja 2016. do isplate;
na iznos od 117,35 EUR od dana 16. srpnja 2016. do isplate;
na iznos od 141,39 EUR od dana 16. kolovoza 2016. do isplate;
na iznos od 146,31 EUR od dana 16. rujna 2016. do isplate;
na iznos od 141,39 EUR od dana 16. listopada 2016. do isplate;
na iznos od 141,39 EUR od dana 16. studenog 2016. do isplate;
na iznos od 141,39 EUR od dana 16. prosinca 2016. do isplate;
na iznos od 166,22 EUR od dana 16. siječnja 2017. do isplate;
na iznos od 127,19 EUR od dana 16. veljače 2017. do isplate;
izuzev na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u svakom pojedinom bruto iznosu, u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima za razdoblje do 31. prosinca 2022. koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamate na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak postupka u iznosu od eura, uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana."
II./ Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 1.500,00 eura, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi navodi da kao radnik od tuženika kao poslodavca zahtijeva isplatu razlike u plaći temeljem odredaba Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama sklopljenog dana 26. listopada 2011. i Arbitražne odluke od 7. prosinca 2011. Tuženik kao poslodavac predstavlja javnu službu u smislu odredbe čl.2. Zakona o plaćama u javnim službama (NN br. 27/01, 39/09). Dana 23. studenog 2006. između Vlade Republike Hrvatske (nastavno: Vlada RH) i sindikata javnih službi sklopljen je Sporazum o osnovici za plaće u javnim službama (nastavno: Sporazum). Sporazumom je ugovoreno povećanje osnovice za izračun plaća u javnim službama (nastavno: osnovica) za po 6% u 2007., 2008. i 2009. godini. Zbog nastupa recesije dana 13. svibnja 2009. Vlada RH i sindikati javnih službi sklopili su Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama (nastavno: Dodatak Sporazumu). Dodatkom Sporazumu osnovica je privremeno zamrznuta na razini iz 2008. godine, na iznos od 5.108,84 kn, dok je povećanje osnovice za preostalih 6% iz 2009. godine sporazumno odgođeno sukladno čl.III. Dodatka Sporazuma. Odredbama čl.IV. – V. Dodatka Sporazuma ugovoreno je daljnje postepeno povećanje osnovice radi uskladbe plaća u javnim službama s prosječnim plaćama u Republici Hrvatskoj. Pri tome su kao osnovne kategorije povećanja osnovice uzeti: (a) prosječna plaća VSS početnika u javnim službama i, (b) prosječna plaća u Republici Hrvatskoj, te je odnos ove dvije vrijednosti kroz povećanje osnovice do kraja 2016. godine trebao doseći ciljanu razinu od 92:1001. Dana 26. listopada 2011. između Vlade RH i sindikata javnih službi sklopljene su Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama, koji predstavlja osnovu ove tužbe (nastavno: Izmjene Dodatka Sporazumu). Izmjene Dodatka Sporazumu usvojene su i u obliku Arbitražne odluke od dana 7. prosinca 2011. Izmjenama Dodatka Sporazumu korigirani su uvjeti i promijenjena je metodologija za povećanje osnovice, i to prije svega zamjenom statističkog podatka prosječne plaće u Republici Hrvatskoj s podatkom o prosječnoj plaći u privredi Republike Hrvatske. Istim izmjenama je ciljana cijena rada javnih službi u odnosu na prosječnu plaću u privredi Republike Hrvatske s razine 92:100 povećana na razinu od 95:100, s ugovorenim rokom prilagodbe do kraja 2016. godine. Sukladno čl.XI. st.4. Izmjena Dodatka Sporazumu, ugovoreno trajanje istog je 5 godina. Zbog pravila o produženoj primjeni kolektivnih ugovora iz čl.199. st.1. Zakona o radu (NN 93/14), primjena Izmjena Dodatka Sporazumu istekla je dana 26. siječnja 2017. Izmjene Dodatka Sporazumu predstavljaju kolektivni ugovor sklopljen u skladu sa sljedećim izvorima prava: odredbom čl.2. Zakona o osnovici plaće u javnim službama (NN br. 39/09, 124/09; nastavno: ZOPJS), temeljem koje se osnovica za plaće u javnim službama utvrđuje kolektivnim ugovorom između Vlade RH i sindikata javnih službi, te odredbe čl.51. st.4. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (NN br. 115/10) kojom je bila ugovorena primjena Dodatka Sporazumu, te svih njegovih izmjena i dopuna, na pitanje visine plaće u javnim službama; odredbe čl.51. st.4. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (NN br. 141/12) kojom je potvrđena primjena Dodatka Sporazumu, te svih njegovih izmjena i dopuna, na pitanje visine plaće u javnim službama; Vlada RH i sindikati javnih službi su dana 28. prosinca 2012. usvojili Vjerodostojno tumačenje Izmjena Dodatka Sporazumu radi pojašnjenja primjene čl.IV. st.5. u vezi s čl.VII. st.1. Izmjena Dodatka Sporazumu. Uvjeti za povećanje osnovice temeljem odredaba Izmjena Dodatka Sporazumu ispunjeni su 27. studenog 2015., s početkom isplate od siječnja 2016. godine, međutim tuženik kao poslodavac i pravna osoba koja predstavlja javnu službu propustio je isplatiti plaću u skladu s povećanom osnovicom. Odredbom članka III. Izmjena Dodatka Sporazumu ugovoreno je sljedeće: „Osnovica za obračun plaća u javnim službama iznosit će 5.415,37 kn bruto za mjesec u kojem službeni pokazatelji Državnog zavoda za statistiku RH ukažu na poboljšanje stanja odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) prosječno dva ili više posto (mjereno aritmetičkom sredinom dvije stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a dva uzastopna tromjesečja), i primjenjivat će se do prve sljedeće promjene prema ovim Izmjenama i dopunama.“ Dana 28. kolovoza 2015. Državni zavod za statistiku (nastavno: DZS) objavio je prvu procjenu tromjesečnog BDP-a za drugo tromjesečje 2015. godine u kojoj se navodi kako je BDP realno veći za 1,2% u drugom tromjesečju 2015. u odnosu na isto tromjesečje 2014. godine. Isti statistički pokazatelji potvrđeni su i procjenom DZS-a od dana 4. rujna 2015. Dana 27. studenog 2015. DZS je objavio prvu procjenu tromjesečnog BDP-a za treće tromjesečje 2015. godine u kojoj se navodi kako je BDP realno veći za 2,8% u trećem tromjesečju 2015. godine u odnosu na isto tromjesečje 2014. godine. Isti statistički pokazatelji potvrđeni su i procjenom DZS-a od dana 4. prosinca 2015. S obzirom da aritmetička sredina gore navedene dvije stope realnog rasta BDP-a iznosi upravo 2% (1,2% + 2,8% podijeljeno s 2), krajem studenog 2015. godine ispunjen je uvjet iz čl.III. Izmjena Dodatka Sporazumu, jer su u tom mjesecu objavljeni relevantni podaci DZS-a. Budući da je odredbom čl.VII.c st.3. Izmjena Dodatka Sporazumu ugovoreno da ako se nešto isplaćuje ili povećava „za mjesec“ da se u prvom sljedećem mjesecu vrši ta primjena, isplata odnosno povišica, onda se osnovica za rad u prosincu 2015. godine povećala na iznos od 5.415,37 kn. BDP je i dalje nastavio rasti, pa je tako dana 4. ožujka 2016. DZS je objavio procjenu tromjesečnog BDP-a za četvrto tromjesečje 2015. godine u kojoj se navodi kako je BDP realno veći za 1,9% u odnosu na isto tromjesečje 2014. godine. DZS je dana 20. listopada 2016. objavio Priopćenje za javnost u povodu objave usklađenih tromjesečnih podataka BDP-a od prvog tromjesečja 2014. do drugog tromjesečja 2016. godine prema BDP-u za 2014. godinu. Iz revidiranih podataka proizlazi da bi, bez zaokruživanja, kvartalna stopa rasta BDP-a za drugi kvartal 2015. godine iznosila 1,24561%, dok bi za treći kvartal iznosila 2,78247%. Stoga, revidirani podaci DZS-a jasno pokazuju da su uvjeti za povećanje osnovice iz čl.III. Izmjena Dodatka Sporazumu ispunjeni s danom 4. prosinca 2015. Budući da je tuženik od prosinca 2015. godine nadalje tužiteljevu plaću obračunavao po osnovici od 5.108,84 kn, umjesto 5.415,37 kn, ukupan dug tuženika prema tužiteljici s osnove razlike u plaći iznosi 12.126,28 kn za sve plaće od prosinca 2015. do zaključno siječnja 2017. godine, a sukladno obračunu koji se dostavlja u prilogu ove tužbe, uvećano za zakonsku zateznu kamatu za svaki mjesečni iznos neisplaćene razlike plaće. Odredba članka IV. stavak 1. Izmjena Dodatka Sporazumu, glasi kako slijedi: „Točno šest mjeseci nakon objave podatka iz članka III ovih Izmjena i dopuna ugovorne strane utvrdit će odnos (kvocijent) pariteta između: pariteta mjesečne osnovne bruto plaće početnika s VSS-om u javnim službama prosječno za dvanaest mjeseci (koeficijent 1,25) u odnosu na prosječnu mjesečnu nominalnu bruto plaću u privredi u Republici Hrvatskoj u prethodnoj godini i istog pariteta iz prethodne alineje u 2008. godini, a sve prema podacima Državnog zavoda za statistiku Republike Hrvatske.“ Dana 2. lipnja 2016. sindikati javnih službi pozvali su Vladu RH da sukladno čl.IV. Izmjena Dodatka Sporazumu utvrde tzv. kvocijent iz čl.IV. st.1. Izmjena Dodatka. Vlada RH se oglušila na poziv sindikata javnih službi, te nije ispunila svoju obvezu iz čl.IV. st.1. Izmjena Dodatka. Iz statističkih podataka koje je DZS sukladno čl. VII.b st.10. Izmjena Dodatka Sporazumu dostavljao sindikatima javnih službi proizlazi: da mjesečna osnovna bruto plaća početnika s VSS-om u javnim službama prosječno za dvanaest mjeseci u 2015. godini iznosi 6.225,44 kn; da prosječna mjesečna nominalna bruto plaća u privredi u Republici Hrvatskoj u 2015. iznosi 7.247,50 kn. Stoga, iz podataka DZS-a proizlazi da paritet za 2015. godinu iz čl.IV. st.1. alineja 1. Izmjena Dodatka Sporazumu iznosi 85,9:100 (6.225,44/7.247,50). Odredbom čl.VII.b st.3. i 8. Izmjena Dodatka Sporazumu ugovoreno je da paritet za 2008. godinu iznosi 87,9:100. Odnos pariteta 85,9:100/87,9:100 iznosi 0.9768 odnosno 97,68%, a iz čega proizlazi da je paritet iz 2015. godine za 2.33% manji od pariteta iz 2008. godine. Odredbom čl.IV. st.2. Izmjena dodatka ugovoreno je: „U slučaju smanjenja pariteta u odnosu na 2008. godinu osnovica za obračun plaća korigirat će se od prvog sljedećeg mjeseca nakon utvrđene razlike na način da se ista uveća za polovicu utvrđene razlike između pariteta i za polovicu projekcije očekivanog postotnog rasta prosječne bruto plaće u privredi RH u tekućoj godini, s ciljem očuvanja pariteta iz 2008. godine.“ Kao što je navedeno, kvocijent pariteta iz čl.IV st.1. Izmjena Dodatka Sporazumu nije utvrđen jer se Vlada RH oglušila na poziv sindikata javnih službi od 2. lipnja 2016. Time je Vlada RH povrijedila svoju obvezu iz čl.IV. st.1. Izmjena Dodatka Sporazumu. Odredbom čl.297. st.4. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15; nastavno: ZOO) propisano je: „Uzima se da je uvjet ispunjen ako njegovo ispunjenje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, spriječi strana na čiji je teret određen (…)“ Utvrđenje kvocijenta pariteta iz čl.IV. st.1. Izmjena Dodatka Sporazumu je uvjet primjene gore citiranog čl.IV. st.2. Izmjena Dodatka Sporazumu. Stoga, a s obzirom da se Vlada RH nije odazvala pozivu sindikata javnih službi od 2. lipnja 2016., time je, protivno načelu savjesnosti i poštenja, spriječila ispunjenje uvjeta koji je određen na teret Vlade RH, odnosno državnog proračuna. Sukladno čl.297. st.4. ZOO-a treba uzeti da je zbog opisanog propuštanja i povrede ugovornih obveza od strane Vlade RH ispunjen uvjet odnosno da je kvocijent pariteta utvrđen. Kvocijent pariteta odrediv je u smislu čl.272. ZOO-a jer se može odrediti temeljem objektivnih statističkih podataka DZS-a dostavljenih sindikatima javnih službi sukladno čl.VII.b st.10. Izmjena Dodatka Sporazumu. Slijedom navedenog, a sukladno čl.IV. st.1. Izmjena Dodatka Sporazumu i čl.297. st.4. ZOO-a, treba uzeti da je kvocijent tj. odnos pariteta utvrđen dana 4. lipnja 2016. u iznosu od 85,9:100/87,9:100 iz čega proizlazi da je paritet iz 2015. godine 2,33% manji od pariteta iz 2008. godine. Primjenom čl.IV. st.2. Izmjena Dodatka Sporazumu, kojom je određeno da se osnovica uvećava za polovicu utvrđene razlike između pariteta, osnovica se od srpnja 2016. godine do siječnja 2017. godine uvećava za daljnjih 1,16% te iznosi 5.478,19 kn. Ukupan dug tuženika prema tužiteljici s osnove ove razlike u plaći iznosi 1.276,00 kn za period od srpnja 2016. godine do siječnja 2017. godine, sve sukladno obračunu koji se dostavlja u prilogu ove tužbe, uvećano za zakonsku zateznu kamatu za svaki mjesečni iznos neisplaćene razlike plaće. Odredba čl.IV. st.3. Izmjena Dodatka Sporazumu glasi: „Nakon pet mjeseci od početka primjene korigirane osnovice, sukladno prethodnom stavku, osnovica će se uvećati za preostalih 50% utvrđene razlike između pariteta i za polovicu projekcije očekivanog rasta prosječne bruto plaće u privredi RH u tekućoj godini, s ciljem očuvanja pariteta iz 2008. godine.“ Stoga, osnovica se za prosinac 2016. i siječanj 2017. povećava za daljnjih 1,16% te iznosi 5.541,74 kn. Ukupan dug tuženika prema tužiteljici s osnove ove razlike u plaći iznosi 367,97 kn, sukladno obračunu koji se dostavlja u prilogu ove tužbe, uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu. Odlukom Vlade RH od 29. prosinca 2016. godine osnovica je povećana na iznos od 5.211,02 kn počevši s plaćom za mjesec siječanj 2017. godine. Isto povećanje osnovice uzeto je u obzir prilikom obračuna razlike u plaći za mjesec siječanj 2017. godine.
2. Konačno preciziranim tužbenim zahtjevom kao u podnesku od 20.5.2025. potražuje od tuženika isplatu iznosa od 1.827,63 eura bruto, sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog iznosa do isplate, uz naknadu parničnog troška s kamatama od presuđenja do isplate.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, te ističe prigovor promašene pasivne legitimacije. Tužiteljica je temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme KLASA: 112-02/13-2/34, UR.BROJ: 380-1/1-13-2 od 1.3.2013. bila zaposlena u punom radnom vremenu na radnom mjestu I. vrste – docent na Odjelu (Odsjeku) za psihologiju Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Dana 24.7.2018. tužiteljica je sa svojim poslodavcem sklopio Sporazum o prestanku ugovora o radu na neodređeno vrijeme KLASA: 112-02/18-2/0001, UR.BROJ: 380- 1/1-18-020. Dakle, tužiteljica je bila zaposlenik Sveučilišta u Zagrebu, podružnice Hrvatski studiji, OIB: 36612267447 od 2013. do 2018. Navedena podružnica ukinuta je i prestala postojati dana 7.1.2020. temeljem Odluke o prestanku podružnice broj 001 Sveučilište u Zagrebu Hrvatski studiji. S danom 1.5.2020. na Fakultet hrvatskih studija preneseni su ugovori o radu zaposlenika koji su tada bili u radnom odnosu na Hrvatskim studijima. Međutim, tužiteljica dana 1.5.2020. nije bila zaposlena kod tuženika niti je njezin ugovor prenesen na tuženika pa činjenica da je tužiteljica do 2018. godine bila zaposlena kod druge pravne osobe ne stvara pasivnu legitimaciju na strani tuženika. Navedeno iz razloga što je Fakultet hrvatskih studija je pravna osoba osnovana 10. prosinca 2019. i nije univerzalni pravni slijednik podružnice Hrvatskih studija, stoga je tužiteljica trebala podnijeti tužbu protiv Sveučilišta u Zagrebu, OIB 36612267447. Slijedom navedenog, predlaže se tužbu odbaciti zbog promašene pasivne legitimacije. Naime, tužiteljica kao radnik i poslodavac su dana 24.7.2018. sklopili Sporazum o prestanku Ugovora o radu na neodređeno vrijeme (u nastavku: Sporazum) sklopljenog 1.3.2013. za radno mjesto I. vrste – docent u punom radnom vremenu na Odjelu (Odsjeku) za psihologiju Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. U čl.3. st.2. Sporazuma poslodavac je preuzeo obvezu zaposleniku isplatiti ugovorene, a neisplaćene plaće za srpanj i kolovoz 2018. Nadalje, u čl.4. Sporazuma tužiteljica kao radnik i poslodavac su sporazumno utvrdili kako s danom 31.8.2018. jedno prema drugom nemaju nikakvih novčanih potraživanja niti drugih obveza po osnovi Ugovora o radu od 1.3.2013., osim neisplaćenih plaća upravo za razdoblje srpnja i kolovoza 2018. godine, a koji mjeseci nisu obuhvaćeni tužbenim zahtjevom. Da tužiteljica nema pravo na isplatu razlike plaće za utuženo razdoblje obzirom je sklopila Sporazum kojim utvrđuje da nema daljnjih potraživanja prema poslodavcu osim već navedenih, potvrđeno je i u praksi hrvatskih sudova, primjerice u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Revr-85/02-2 od 20.2.2002. u kojoj se utvrđuje sljedeće:„Stranke su se sporazumjele u toč. 4. navedenog sporazuma da jedna prema drugoj nemaju nikakvih potraživanja na osnovu ugovora o radu. Tužiteljica nije zahtijevala poništenje ove točke sporazuma. Kad je u postupku utvrđeno, da su stranke sporazumno utvrdile da nemaju potraživanja s osnova ugovora o radu, onda su niži sudovi materijalno pravo pravilno primijenili kad su zahtjev tužiteljice odbili. Neosnovano tužiteljica prigovara da se taj dio sporazuma stranaka odnosi samo na vrijeme nakon prestanka ugovora o radu a ne za vrijeme trajanja ugovora o radu. To zato, jer su stranke izričito ugovorile da nemaju potraživanja sa osnova ugovora o radu, a ne za vrijeme nakon prestanka ugovora o radu.“ Iz navedenog nedvojbeno proizlazi kako su tužba i tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti neosnovani. Tužiteljica tužbom potražuje razlike u plaći za razdoblje od prosinca 2015. godine do siječnja 2017. godine. Tuženik ukazuje da je visina postavljenog tužbenog zahtjeva u cijelosti pogrešna. Navedeno iz razloga što je tadašnji poslodavac tužiteljici isplaćivao plaću obračunatu sukladno rješenju o nazivu radnoga mjesta i plaći preko Državnoga proračuna (Centralnoga obračuna plaća – COP), božićnice, regres za godišnji odmor (što se za potrebe ovoga obračuna ispušta), jubilarnu nagradu te dodatak na plaću iz vlastitih sredstava. Tužiteljica je u tužbi prilikom računanja uzela da dodatak na plaću ulazi u obračun za revalorizaciju prema Sporazumu. Međutim, taj dodatak na plaću ne ulazi u obračun plaće za koji je tužiteljica imala ugovor o radu i primala plaću. Tužiteljica je u tužbi navela da potražuje ukupno 13.770,25 kn. Tužiteljica je do toga izračuna došla obračunavši 13,725 % po Sporazumu, a nije uzela u obzir dodatak na plaću koju joj je poslodavac isplaćivao. To je bila stimulacija koju mu je isplaćivao poslodavac iz vlastitih sredstava i na koju tužiteljica nije imala pravo po zakonu, ugovoru o radu ili kolektivnom ugovoru. Zbrojeno, iz COP-a je u utuženom razdoblju tužiteljici isplaćeno 207.333,87 kn, a zajedno s dodatcima na plaću 241.710,06 kn. Prema Sporazumu bi imao pravo na 219.460,16 kn. To znači da joj je poslodavac ukupno isplatio 22.249,89 kn više nego što je po Sporazumu imao pravo. Zbog svega navedenoga tužbu tužiteljice valja odbaciti zbog promašene pasivne legitimacije i zbog sklopljenoga Sporazuma o prestanku ugovora o radu, podredno odbiti u cijelosti jer mu je poslodavac dao naknadu za rad u iznosu većem od onoga na koji bi imao pravo prema Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama. Nastavno, točno je da je dana 13.5.2009. sklopljen Sporazum o osnovici plaće u javnim službama, također je točno da je dana 13.5.2006. sklopljen Dodatak Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama. Nadalje, točno je da su dana 26.10.2011. sklopljene Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama, a kako tužiteljica navodi u tužbi. Tuženik ističe kako osporava pravnu valjanost sklopljenih Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama. Tužiteljica u tužbi navodi i Arbitražnu odluku od dana 7.12.2011. navodeći kako je istom također došlo do usvajanja Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama. Tužiteljica kvalificira Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 26.10.2011. kao kolektivni ugovor te ih povezuje s odredbom članka 2. Zakona o osnovici plaće u javnim službama (NN broj 39/09 i 124/09), odredbom čl.51. st.4. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (NN broj 115/10) te odredbom čl.51. st.4. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (NN broj 141/12). Konačno, tužiteljica navodi kako su uvjeti iz Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26.10.2011. ispunjeni, a da tuženik propušta ispunjavati svoje obveze u svezi s ispunjenjem tih uvjeta. Tuženik u cijelosti osporava navode tužiteljice kao i pravnu valjanost sklopljenih Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama. U odnosu na Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26.10.2011., tuženik ističe kako je sporna pravna valjanost, pravna narav, obvezatnost i sadržaj istih. Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu od 26.10.2011. potpisane su od strane sedam potpisnika dok su raniji Sporazum o osnovici plaće u javnim službama i Dodatak Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama potpisani od strane osam potpisnika. Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske samo je parafirao predmetne Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu, ali ne i potpisao pa time nije došlo niti do sklapanja ugovora. Samom činjenicom što Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu od 26.10.2011. nisu potpisali svi potpisnici Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama i Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama, iste čini pravno nevaljanim. Naime, notorno je temeljno načelo obveznog prava prema kojemu da bi izmjene i dopune bile pravno valjane, uvijek moraju biti sastavljene i sklopljene od strane svih stranaka ugovornog odnosa na obje ugovorne strane istog. Iz navedenog je razvidno kako na ugovornoj strani sindikata ne postoji identitet stranaka, dakle nisu sve stranke prethodnih Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama i Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama koje su stajale na ugovornoj strani sindikata prihvatile, sudjelovale u izmjenama i dopunama te sklopile Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 26.10.2011. U odnosu na Arbitražnu odluku od dana 7.11.2011., tuženik također ističe kako je ista pravno nevaljana iz prethodno navedenih razloga odnosno da u njoj nije sudjelovao niti je na njeno provođenje pristao ili ovlastio Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske. Evidentno je da se njome ne može ostvariti cilj kako tužiteljica navodi „usvajanja Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama“ jer se identitet stranaka izmjena i dopuna ugovora ne može nadomjestiti nikakvom arbitražnom odlukom, a osobito ne onom na koju ne pristaju sve stranke. Jednako tako, i Vjerodostojnom tumačenju Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 28.12.2012. nedostaju pristanak i potpis Samostalnog sindikata zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske pa je tako i ono pravno nevaljano. Nadalje, Sporazum o osnovici plaće u javnim službama od dana 23.11.2006., Dodatak Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 13.5.2009. i Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 26.10.2011., nisu bili na zakonit način sklopljeni kolektivni ugovor. Sklapanju kolektivnog ugovora nisu prethodili zakonski kolektivni pregovori u smislu odredaba Zakona o radu. Ovo stoga što poslodavac o sklapanju kolektivnog ugovora nije pregovarao s pregovaračkim odborom sastavljenim od zastupnika sindikata već sa predstavnicima određenih, pojedinačnih sindikata s područja za koje se kolektivni ugovor sklapa. Navedeni predstavnici sindikata nisu imenovani zajedničkim sporazumom svih sindikata niti su imenovani odlukom Gospodarsko - socijalnog vijeća, a što je izravno protivno pravnom uređenju Odbora sindikata za kolektivne pregovore iz odredbi čl.186. Zakona o radu odnosno odredbi čl.254. istog zakona. Dakle, radi se o sporazumu koji po svojoj pravnoj naravi predstavlja običan ugovor, sporazum obveznog prava, ali ne i kolektivni ugovor kao ugovor radnog prava. Da je tomu tako, proizlazi iz odluke Županijskog suda u Zagrebu, posl. broj Gžr-425/13 od 16.4.2013. prema kojoj je sud zauzeo stav: „Kako je odredba čl.254. st.1. ZR, kojom je određeno da poslodavac o sklapanju kolektivnog ugovora može pregovarati (samo) s pregovaračkim odborom sastavljenim od zastupnika sindikata, u odnosu na takvu obvezu poslodavca, kogentna norma, prisilni propis pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tuženica u postupku pregovaranja sa sindikatima za sklapanje KU/11 nije poštivala navedenu odredbu ZR o formiranju pregovaračkog odbora sindikata, i da u izostanku sporazuma sindikata niti Gospodarsko - socijalno vijeće koje je utemeljeno, u smislu čl.254. st.3. ZR nije odlučivalo o broju i sastavu pregovaračkog odbora, slijedom čega prvostupanjski sud pravilno je utvrdio da je navedeno KU/11 zaključen protivno prisilnom propisu i kao takav ništetan te suprotno tvrdnji žalitelja i materijalno pravo iz čl.254. st.1., 2. i 3. ZR u vezi s odredbom čl.322. ZOO pravilno primijenio kada je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti tog ugovora kao osnovan prihvatio.“ Iz navedenog proizlazi kako je osnovan tuženikov prigovor nevaljanosti Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama od dana 23.11.2006., Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 13.5.2009. i Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 26.10.2011. kao kolektivnog ugovora. Sve obzirom za njih nije sporazumno uspostavljen ili ustanovljen Odbor sindikata za kolektivne pregovore odnosno isti nije imenovan po Gospodarsko - socijalnom vijeću. Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama iz 2010. i 2012. godine (dalje u tekstu: TK) u odredbi čl.51. st.4. propisuje kako „Ugovorne strane zajednički utvrđuju da su Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 13.5.2009. te sve njegove izmjene i dopune ili novi sporazumi koji se na njega nastavljaju ili iz njega proizlaze te Sporazum o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti od 25.11.2006. važeći dokumenti koji se primjenjuju na način i u rokovima određenim tim samim dokumentima.“ Navedena formulacija je različita od one iz Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama iz 2007. godine prema kojoj „Sporazum o osnovici plaće u javnim službama, zaključen između sindikata javnih službi i Vlade RH 23.11.2006. i svi sporazumi koji iz njega proističu, sadržajno predstavljaju sastavni dio ovog kolektivnog ugovora.“ Dakle, zbog pravnog propusta kolektivnog pregovaranja po Odboru sindikata za kolektivne pregovore te prema pravnom statusu i pravnoj kvalifikaciji iz TK prema kojemu se ne bi moglo raditi o kolektivnim ugovorima, ne postoji niti subjektivno utuživa obveza povećanja iznosa osnovice plaća u javnim službama. Činjenica da se u pogledu navedenih pravnih izvora ne bi radilo o kolektivnim ugovorima po svojoj pravnoj naravi, dovodila bi i do toga da ne postoje odredbe s normativnim učinkom pa se niti tužiteljica kao radnik zaposlena kod tuženika ne bi mogla pojaviti kao aktivno legitimirana potraživati prava iz Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama od dana 23.11.2006., Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 13.5.2009. i Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 26.10.2011. Također, ne bi se moglo govoriti o kolektivnom ugovoru iz razloga što isti sadržajno ne utvrđuju prava zaposlenika koji bi se izravno i neposredno samo pozivom na iste mogla primijeniti. Tužiteljica se neosnovano poziva na članak 3. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26.10.2011.. Naime, plaće u javnim službama regulirane su Zakonom o plaćama u javnim službama i Zakonom o osnovici plaće u javnim službama. Tako je odredbom čl.4. Zakona o plaćama u javnim službama uređeno da plaću službenika i namještenika u javnim službama čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta i osnovice za izračun plaće uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Prema odredbi čl.5. istog zakona polazište za utvrđivanje osnovice za izračun plaće jesu prijedlog proračuna za sljedeću godinu, sporazum o politici plaća i prosječna mjesečna isplaćena bruto plaća zaposlenih u RH u prethodnoj godini, a koju utvrđuje Državni zavod za statistiku. Odredbom čl.2. Zakona o osnovici plaće u javnim službama uređeno je kako se osnovica plaće u javnim službama utvrđuje kolektivnim ugovorom zaključenim između Vlade RH i sindikata javnih službi, a ako kolektivni ugovor nije potpisan do donošenja državnog proračuna Republike Hrvatske za narednu godinu, osnovicu plaće u javnim službama određuje Vlada RH posebnom odlukom. Prema prijelaznim i završnim odredbama Zakona o izmjenama Zakona o osnovici plaće u javnim službama, do utvrđivanja nove osnovice plaće u javnim službama na temelju čl 2. Zakona o osnovici plaće u javnim službama primjenjuje se osnovica plaće u javnim službama utvrđena Dodatkom sporazumu o osnovici plaće u javnim službama sklopljenim između RH i sindikata javnih službi od 13.5.2009. Nesporno je kako je na sjednici održanoj dana 29.12.2016. Vlada RH donijela Odluku o visini osnovice za obračun plaće u javnim službama kojom je ista utvrđena u visini od 5.211,02 kn bruto se primjenjuje od 1.1.2017. Prethodno nije bilo drugačijeg kolektivnog ugovora zaključenog između Vlade RH i sindikata javnih službi kojim bi se utvrdila osnovica plaće u javnim službama odnosno drugačije odluke Vlade te se primjenjivala osnovica plaće u javnim službama utvrđena Dodatkom sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama sklopljenim između Vlade RH i sindikata javnih službi dana 13.5.2009. Svaki eventualni automatizam usklađivanja ove osnovice koji bi bio interpretiran da proizlazi iz Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26.10.2011., a kako to pogrešno čini tužiteljica, bio bi u izravnoj suprotnosti s odredbom čl.2. Zakona o osnovici plaće u javnim službama. Dakle, sve do donošenja Odluke o visini osnovice za obračun plaće u javnim službama dana 29.12.2016. u primjeni je bila osnovica za obračun plaće u javnim službama u visini 5.108,84 kn bruto prema Dodatku Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 13.5.2009. S obzirom da prije donošenja Odluke o visini osnovice za obračun plaće u javnim službama dana 29.12.2016. nije bilo kolektivnog ugovora zaključenog između Vlade RH i sindikata javnih službi kojim bi se uređivala osnovica za plaću u javnim službama, to je do donošenja Odluke za primjenu bila utvrđena osnovica za obračun plaće u javnim službama u visini od 5.108,84 kn bruto prema Dodatku Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 13.5.2009. Tužiteljica se pogrešno poziva i temelji svoj tužbeni zahtjev na čl.3. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26.10.2011. Navedenom odredbom uređeno je da će osnovica za obračun plaća javnim službama iznositi 5.415,37 kn bruto za mjesec u kojem službeni pokazatelji Državnog zavoda za statistiku RH ukažu na poboljšanje stanja odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno, u odnosu na isto razdoblje prethodne godine, prosječno dva ili više posto i primjenjivat će se iza toga do prve sljedeće promjene prema Izmjenama i dopunama. Tužiteljica previđa da su u odredbi čl.7. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26.10.2011. navedeni uvjeti nužni za ostvarivanje odredbi Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu. Navedena odredba uređuje odgodu „uskladbe“ za onaj broj razdoblja pada realnog tromjesečnog BDP-a tzv. negativni rast u odnosu na trenutak utvrđen čl.3. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26.10.2011. kao trenutak primjene odnosno rasta međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno. Nakon sklapanja Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26.10.2011., prema dostupnim podacima Državnog zavoda za statistiku, realni tromjesečni BDP u odnosu na isto tromjesečje prethodne godine zabilježio je dvanaest konsekutivnih razdoblja uzastopnih negativnih stopa rasta počevši od četvrtog tromjesečja 2011. godine a zaključno s trećim tromjesečjem 2014. godine. Iz navedenog proizlazi da se uskladba prema čl.III do V . Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26.10.2011. treba odgoditi za dvanaest konsekutivnih tromjesečja počevši od siječnja 2016. godine nadalje. Navedeno, nadalje, znači kako okolnosti za povećanje osnovice plaće u javnim službama u iznosu i na način kako to navodi tužiteljica nisu nastupile. S obzirom da Izmjene i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26.10.2011. imaju ugovoreno vremensko važenje od 5 godina čije trajanje je isteklo dana 25.10.2016., to implicira kako do „uskladbe“ osnovice plaće u javnim službama temeljem predmetnih Izmjena i dopuna ne bi došlo u razdoblju važenja i primjena istih. Pravna nevaljanost Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26.10.2011. općenito implicira i neprimjenjivost čl.IV na koje se tužiteljica poziva. Također, s obzirom na sve prethodno navedeno, odgoda „uskladbe“ za dužinu trajanja konzekutivnih razdoblja pada realnog tromjesečnog BDP-a (tzv. negativnog rasta) odgađa i primjenu čl.IV za vrijeme cijelog trajanja do Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26.10.2011. Radi svega navedenog, ukazuje se tužba neosnovanom te tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti, uz naknadu parničnog troška tuženiku.
4. Odlukom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-2913/2022 od 10.12.2014. ukinuta je presuda broj Pr-9311/2020 od 27.7.2022., te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Pritom je drugostupanjski sud u svojoj odluci naveo da je uvidom u Odluku Sveučilišta u Zagrebu broj/klasa:012-03/19-01/4 od 7. siječnja 2020. (strana 112-113 spisa) taj sud utvrdio da je Sveučilište u Zagrebu donijelo Odluku o prestanku podružnice broj 001 Sveučilište u Zagrebu Hrvatski studiji na temelju elaborata o provođenju statusne promjene Sveučilišnog odjela Hrvatskih studija kao podružnice Sveučilišta u Zagrebu u status ustanove u sastavu Sveučilišta u Zagrebu pod nazivom Fakultet hrvatskih studija. Dakle podružnica Sveučilišta u Zagrebu koja se zvala Hrvatski studiji je ukinuta i prestajala je postojati 7. siječnja 2020.
5. Nadalje uvidom u Odluku Sveučilišta u Zagrebu od 10. prosinca 2019. (strana 106- 111 spisa) o Osnivanju ustanove Sveučilište u Zagrebu Fakultet hrvatskih studija sud je utvrdio da je javna ustanova Sveučilište u Zagrebu provelo statusnu promjenu svoje podružnice Sveučilište u Zagrebu hrvatski studiji te osnovala pravnu osobu, javnu ustanovu u svojem sastavu pod nazivom Sveučilište u Zagrebu Fakultet hrvatskih studija. U toč.VIII. navedene odluke navodi se da se za osnivanje i početak rada fakulteta, fakultetu daju na korištenje nekretnine na Sveučilišnom kampusu Borongaj koje su odlukama rektora Sveučilišta u Zagrebu dodijeljene Hrvatskim studijima i to zgrade: 62 (knjižnica, 11.XII. 2007.), 63 (dekanat i nastava, 21.XI.2006. i 13.II.2008), 67 (zgrada dvorane Zagreb, 18.XII.2007. i 13.II.2008.), 38 (bivša brijačnica, 11.X.2016. i 23.X.2017.) i 77 (zgrada novih programa, 31.I.2019.) s pripadajućim okruženjem i dijelovi zgrada 61 („otoci“, 21.XI.2006.) i 78 (31.I.2019.). Ovdje tuženiku se, istom odredbom, na korištenje daju i sve pokretnine Hrvatskih studija i novčana sredstva Hrvatskih studija na podračunu Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu.
6. Dalje, iz Odluke o osnivanju vidljivo je kako Sveučilište u Zagrebu prenosi određenu imovinsku cjelinu na novo osnovanu ustanovu ovdje tuženika. U čl.102 st.1. ZOO navodi se da osoba na koju prijeđe na temelju ugovora neka imovinska cjelina (poduzeće i slično) pojedinca ili pravne osobe ili dio te cjeline odgovara za dugove koji se odnose na tu cjelinu, odnosno na njezin dio, pored dotadašnjeg imatelja i solidarno s njim, ali samo do vrijednosti njezine aktive. Nema pravni učinak prema vjerovnicima odredba ugovora kojom bi isključivala ili ograničavala odgovornost koja je naprijed navedena. Bez obzira na tvrdnju tuženika da nije univerzalni pravni slijednik Sveučilišta u Zagrebu Hrvatski studiji, postoji odgovornost ovdje tuženika i tuženik je pasivno legitimiran za isplatu razlike plaće tužiteljici jer je obveza tuženika puno niža od vrijednosti sveukupno prenesene imovine (nekretnina, pokretnina i novčanih sredstava). Tuženik nije tijekom postupka osporavao da bi njegova aktiva bila manja od vrijednosti predmeta spora.
7. Također, Odlukom o Osnivanju tuženika od 10. prosinca 2019. došlo je do statusne promjene Sveučilišnog odjela Hrvatskih studija kao podružnice Sveučilišta u Zagrebu u status ustanove u sastavu Sveučilišta u Zagrebu pod nazivom Fakultet hrvatskih studija čime je Sveučilište u Zagrebu kao javna ustanova osnovalo pravnu osobu, ustanovu, ovdje tuženika. Odredbom čl.69 st. 1. i 4. ZOU propisano je da se ustanova može pripojiti drugoj ustanovi ili se dvije ili više ustanova mogu spojiti u jednu ustanovu ili se jedna ustanova može podijeliti na dvije ili više ustanova. Na statusne promjene koje su naprijed navedene primjenjuj se na odgovarajući način propisi o statusnim promjenama javnog trgovačkog društva. Nadalje čl.550 a st.6. ZTD propisano je da nova društva odnosno društvo ili društva preuzimatelji su sveopći pravni sljedbenici društva koje se dijeli te za obveze društva koje se dijeli odgovaraju sukladno odredbama toga zakona, odnosno sveopći je pravni slijednik ustanove koja se dijeli, a to je Sveučilište u Zagrebu, Fakultet hrvatskih studija. I iz toga proizlazi da je tuženik pravno odgovaran za isplatu razlike plaće tužiteljici s obzirom da je tuženik nositelj ne samo prava već i obveza koja su na njega prenesene s društva koje se podijelilo.
8. Neosnovan je tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije, te je valjalo temeljem odredbe čl.370. ZPP ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na daljnji postupak obzirom da zbog usvajanja prigovora pasivne legitimacije tuženika sud nije meritorno odlučivao o tužbenom zahtjevu tužiteljice te je odlučeno kao u točki I izreke ove odluke.
9. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u Ugovor o radu na neodređeno vrijeme, obračune plaće, Odluku o osnivanju ustanove Sveučilište u zagrebu, Fakultet hrvatskih studija,Odluku o prestanku podružnice br.001 Sveučilište u Zagrebu Hrvatski studiji, povijesni izvadak iz sudskog registra, dopis, Sporazum o prestanku ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 24. srpnja 2018., sudsku praksu,
10. Cijeneći rezultate dokaznog postupka, u smislu čl.8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice neosnovan u cijelosti.
11. Tuženik je pasivno legitimiran za isplatu tužiteljici u ovom postupku, a kao što je to utvrdio Županijski sud u Zagrebu u svojoj odluci broj Gž R-2913/2022 od 10.12.2014., a kako je to prethodno i obrazloženo.
12. Međutim, tužbeni zahtjev tužiteljice neosnovan je zbog sklapanja Sporazuma strankama o prestanku ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 24.7.2018.
13. Naime, uvidom Sporazum o prestanku Ugovora o radu na neodređeno vrijeme (u nastavku: Sporazum) od dana 24.7.2018. sklopljen između tuženika kao poslodavca i tužiteljice kao radnika (list 118 spisa) utvrđeno je da su u čl.3. st.1. Sporazuma isti sporazumno utvrdili kako s danom 31.8.2018. jedno prema drugom nemaju nikakvih novčanih potraživanja niti drugih obveza po osnovi Ugovora o radu od 1.3.2013., osim neisplaćenih plaća upravo za razdoblje srpnja i kolovoza 2018. godine (čl.2. st.2. Sporazuma), a koji mjeseci nisu obuhvaćeni tužbenim zahtjevom u ovom postupku.
14. Pritom neosnovano tužiteljica prigovara da se taj dio sporazuma stranaka odnosi samo na vrijeme nakon prestanka ugovora o radu a ne za vrijeme trajanja ugovora o radu. To zato, jer su stranke izričito ugovorile da nemaju potraživanja sa osnova ugovora o radu, a ne za vrijeme nakon prestanka ugovora o radu.
15. Nije sporno da je tužiteljica navedeni Sporazum vlastoručno potpisala.
16. Pismeno sastavljeno i potpisano po strankama pod nazivom "Sporazum o prestanku Ugovora o radu na neodređeno vrijeme", po ocjeni ovoga suda predstavlja sporazum između stranaka, kojim se utvrđuje raskid radnog odnosa radnika, odnosno tužiteljice s danom 31.8.2018., a koji raskid poslodavac, odnosno tuženik prihvaća, te istim stranke potvrđuju kako osim isplate plaće za srpanj i kolovoz 2018. tužiteljica daje izjavu da s njezine strane ne postoje druga potraživanja prema tuženiku, s osnove Ugovora o radu.
17. Dakle, nije sporno da je navedeni Sporazum s izjavom da ne postoje druga njezina potraživanja prema tuženiku, tužiteljica kao radnica osobno potpisala, niti je sporan sadržaj samog Sporazuma među strankama, odnosno u njemu sadržane izjave tužiteljice.
18. Navedeni Sporazum stranaka od 24.7.2018. ima značenje nagodbe, (ugovora), budući su istim, sukladno određena njihova uzajamna prava i obveze, te za isti ugovor stoga vrijede opće odredbe o dvostranim ugovorima, a isto tako i pobojnim ugovorima (čl.330. - 335. ZOO-a).
19. Odredbom čl.330. ZOO-a propisano je da je ugovor pobojan kada ga je sklopila strana ograničeno poslovno sposobna, kad je pri njegovu sklapanju bilo mana u pogledu volje stranaka, te kad je to zakonom ili posebnim propisom određeno, dok prema čl.331. ZOO-a ugovorna strana u čijem je interesu pobojnost ustanovljena može tražiti poništenje ugovora.
20. U konkretnom slučaju, Sporazumom stranaka o raskidu radnog odnosa točno je određeno, odnosno definirano da osim isplate plaće za srpanj i kolovoz 2018., tužiteljica prema tuženiku nema drugih potraživanja.
21. Obzirom je navedeni Sporazum tužiteljica nesporno potpisala, tužiteljica je time pristala na potraživanje navedeno u Sporazumu koje je konačno i definitivno, čime sporazum stranaka kojim tužiteljica izričito izjavljuje kako nema drugih potraživanja prema tuženiku proizvodi pravne učinke, te se ne može naknadno mijenjati.
22. Tužiteljica je znala za sadržaj izjave koju potpisuje, te nije tvrdila niti dokazivala da bi istu eventualno potpisala pod kakvom prisilom, te je već u tom trenutku bila i morala biti svjesna da postoji njezino potraživanje prema poslodavcu. Naime, tužiteljica je prilikom potpisivanja Sporazuma, trebala razjasniti s poslodavcem eventualne nejasnoće, odnosno termine koji joj eventualno nisu bili poznati ili u potpunosti jasni. Ako to tužiteljica nije učinila, ista nije postupila s pažnjom koja se u prometu zahtijeva od svake prosječne osobe.
23. U ovom bi slučaju tužiteljica u rokovima određenim čl.335. ZOO-a, u slučaju postojanja bilo kakvih mana volje prilikom potpisivanja navedenog Sporazuma, odnosno izjave (zabluda i sl.) morala tražiti njegovo poništenje, pa kako utvrđenje istog tužiteljica nije tražila, to isto sud nije ni mogao utvrđivati u ovom postupku. Stoga je njezino potraživanje isplate novčanih iznosa od tuženika koje je utuženo u ovom predmetu, već iz tog razloga neosnovano u cijelosti.
24. Stoga, obzirom je u postupku utvrđeno kako je potraživanje tužiteljice prema tuženiku neosnovano u cijelosti, valjalo je tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan odbiti u cijelosti, te odlučiti kao pod točkom I. izreke presude.
25. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl.154. st.1. ZPP-a, sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje:OT). Tako su tuženiku priznati troškovi: sastava odgovora na tužbu - 100 bodova (Tbr.8.1. OT), sastava podnesaka od 8.9.2021., 18.1.2022. - svaki po 100 bodova (Tbr.8.1. OT), ročišta 12.1.2022., 20.4.2022., 11.6.2025. - svako po 100 bodova (Tbr.9.1. OT), odnosno ukupno 600 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 1.200,00 eura, uvećano za PDV, odnosno ukupno 1.500,00 eura.
26. Iz navedenih razloga valjalo je odlučiti kao pod točkom II. izreke presude.
27. Tužiteljici nisu priznati parnični troškovi, sukladno čl.154. st.1. ZPP-a, obzirom je ista u cijelosti izgubila parnicu.
U Zagrebu 25. srpnja 2025.
Sudac:
Lidija Repar Habulinec
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi pismeno, u 4 primjerka, putem ovog suda.
DNA:
1. punomoćniku tužitelja
2. punomoćniku tuženika
