REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-718/2024-34

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sucu toga suda Nataši Horvat, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelj HD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Mariji Budimir, odvjetnici iz Pule, protiv tužene OTP banke d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupane po punomoćnicima iz ZOU Goran Veljović i dr., odvjetnicima iz Pule, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 12. lipnja 2025. u prisutnosti tužitelja osobno uz punomoćnicu Mariju Budimir, odvjetnicu iz Pule i punomoćnika tuženika Alana Alagića, odvjetnika iz Pule, a presude objavljene dana 25. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope kao i odredbe kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu uz valutu švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosa prava vlasništva broj: 46216/06 zaključenog 05.07.2006., ovjerenog kod Javnog bilježnika Nansi Kopić u Puli, Anticova 9/I, dana 05.07.2006. godine, broj ovjere: OU-920/06, stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 36.136,39 HRK / 4.796,13 EUR u roku od 15 dana, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 15,40 HRK / 2,05 EUR od 19.09.2006.godine,

- na iznos od 11,87 HRK / 1,58 EUR od 20.10.2006.godine,

- na iznos od 56,49 HRK / 7,50 EUR od 23.03.2007.godine,

- na iznos od 194,68 HRK / 25,84 EUR od 18.04.2007.godine,

- na iznos od 187,20 HRK / 24,85 EUR od 25.05.2007.godine,

- na iznos od 191,61 HRK / 25,44 EUR od 22.06.2007.godine,

- na iznos od 183,57 HRK / 24,37 EUR od 20.07.2007.godine,

- na iznos od 188,13 HRK / 24,97 EUR od 25.08.2007.godine,

- na iznos od 186,50 HRK / 24,76 EUR od 20.09.2007.godine,

- na iznos od 178,69 HRK / 23,72 EUR od 19.10.2007.godine,

- na iznos od 182,87 HRK / 24,28 EUR od 20.11.2007.godine,

- na iznos od 174,83 HRK / 23,21 EUR od 20.12.2007.godine,

- na iznos od 179,25 HRK / 23,79 EUR od 19.01.2008.godine,

- na iznos od 177,39 HRK / 23,55 EUR od 23.02.2008.godine,

- na iznos od 180,61 HRK / 23,98 EUR od 21.03.2008.godine,

- na iznos od 173,53 HRK / 23,04 EUR od 19.04.2008.godine,

- na iznos od 166,09 HRK / 22,05 EUR od 22.05.2008.godine,

- na iznos od 169,30 HRK / 22,47 EUR od 24.06.2008.godine,

- na iznos od 162,32 HRK / 21,55 EUR od 22.07.2008.godine,

- na iznos od 165,72 HRK / 22,00 EUR od 23.09.2008.godine,

- na iznos od 193,24 HRK / 25,65 EUR od 18.10.2008.godine,

- na iznos od 196,67 HRK / 26,11 EUR od 27.11.2008.godine,

- na iznos od 298,83 HRK / 39,67 EUR od 30.12.2008.godine,

- na iznos od 354,51 HRK / 47,06 EUR od 24.01.2009.godine,

- na iznos od 348,82 HRK / 46,30 EUR od 25.02.2009.godine,

- na iznos od 288,42 HRK / 38,28 EUR od 20.03.2009.godine,

- na iznos od 286,85 HRK / 38,08 EUR od 21.04.2009.godine,

- na iznos od 282,88 HRK / 37,55 EUR od 30.05.2009.godine,

- na iznos od 430,25 HRK / 57,11 EUR od 17.06.2009.godine,

- na iznos od 417,05 HRK / 55,36 EUR od 22.07.2009.godine,

- na iznos od 421,07 HRK / 55,89 EUR od 25.08.2009.godine,

- na iznos od 396,66 HRK / 52,65 EUR od 19.09.2009.godine,

- na iznos od 372,12 HRK / 49,39 EUR od 23.10.2009.godine,

- na iznos od 401,89 HRK / 53,34 EUR od 24.11.2009.godine,

- na iznos od 403,81 HRK / 53,60 EUR od 22.12.2009.godine,

- na iznos od 440,62 HRK / 58,48 EUR od 22.01.2010.godine,

- na iznos od 459,30 HRK / 60,96 EUR od 24.02.2010.godine,

- na iznos od 469,97 HRK / 62,38 EUR od 23.03.2010.godine,

- na iznos od 490,20 HRK / 65,06 EUR od 22.04.2010.godine,

- na iznos od 524,67 HRK / 69,64 EUR od 20.05.2010.godine,

- na iznos od 519,12 HRK / 68,90 EUR od 17.06.2010.godine,

- na iznos od 603,80 HRK / 80,14 EUR od 20.07.2010.godine,

- na iznos od 579,21 HRK / 76,88 EUR od 13.08.2010.godine,

- na iznos od 677,61 HRK / 89,94 EUR od 21.09.2010.godine,

- na iznos od 653,04 HRK / 86,68 EUR od 22.10.2010.godine,

- na iznos od 629,60 HRK / 83,57 EUR od 23.11.2010.godine,

- na iznos od 791,35 HRK / 105,03 EUR od 21.12.2010.godine,

- na iznos od 759,60 HRK / 100,82 od 22.01.2011.godine,

- na iznos od 751,41 HRK / 99,73 EUR od 22.02.2011.godine,

- na iznos od 743,93 HRK / 98,74 EUR od 23.03.2011.godine,

- na iznos od 729,90 HRK / 96,88 EUR od 22.04.2011.godine,

- na iznos od 867,90 HRK / 115,19 EUR od 25.05.2011.godine,

- na iznos od 17.062,56 HRK / 2.264,59 EUR od 28.05.2011.godine, pa sve do isplate i to po stopi do 31.12.2007. od 15% godišnje propisanoj čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. pa do 31.srpnja 2015.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za petpostotnih poena, a od 1. kolovoza 2015.godine sve do isplate po stopi propisanoj čl.29.st.2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

III. Nalaže se tuženici da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.056,89 EUR sve u roku 15 dana, uvećan za pripadajuće zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija.

IV. Odbija se u cijelosti zahtjev tuženice za naknadom parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 12. lipnja 2019. podnio tužbu u kojoj navodi da je 5. srpnja 2006. sklopi sa prednikom tuženika Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 46216/06 kojim mu je tuženik odobrio iznos od 30.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, sa rokom otplate od 84 mjeseca. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku zaključenja ugovora iznosila 5,15%. Tijekom zaključenja ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Od početka otplate kredita kamatna stopa se u nekoliko navrta povećavala, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, kojom da je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača. Navedenom odlukom da je pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. Poziva se i na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Revt-249/19 od 9. travnja 2015. glede ugovorne kamate. Prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF tuženi je propustio tužitelja informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj informiranosti i na moguće posljedice takvog ugovaranja. U trenutku zaključenja ugovora tečaj je iznosio 4,614750 te se stalno mijenjao i povećavao. Podneskom od 12. lipnja 2025. konačno je postavio tužbeni zahtjev iz podneska od 23. travnja 2021. kojim je nacionalnu valutu kune preračunao u valutu euro, na način kako je to navedeno u izreci presude.

2. U odgovoru na tužbu tužena osporava tužbeni zahtjev u cijelosti te ističe prigovor zastare. Nije sporno da je ugovor zaključen sa valutnom klauzulom sa CHF i da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Tužitelj je o svakoj promjeni kamatne stope obavještavan, sukladno odredbama Ugovora. Predmetni Ugovor izraz je slobodne volje ugovornih strana, tužitelj je poslovno sposobna osoba koji prilikom zaključenja Ugovora niti jednu odredbu nije izdvojio kao spornu. Nadalje tuženik smatra kako se tužba tužitelja temelji na ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, a isplatu traži temeljem stjecanja bez osnove stoga smatra da se odluke u kolektivnom sporu ne mogu primijeniti na tužitelja i tuženika. Zakon o obveznim odnosima dopušteno je ugovarati promjenjive kamate stoga nije bila protivna prisilnom propisu niti je prelazila zakonom dopuštenu visinu. Stranke su ugovorom odredile da će kamata odnosno naknada za davanje kredita biti promjenjiva odlukama tuženika i da je tužitelj svojevoljno na to pristao. Poziva se na praksu VSRH posl.br. Rev-360/14 od 1.12.2015. Navodi kako je tužitelj imao mogućnosti izbora kredita u drugoj valuti te izbora da li će ugovor zaključiti sa fiksnom ili promjenjivom kamatnom stopom. Isto tako je imao mogućnost podići kredit u drugoj banci ako je smatrao da su sporne odredbe ugovora narušavale njegova prava. Isto tako je svoje neslaganje s izmjenama kamatne stope mogao izraziti jednostranim raskidom ugovora. O spornoj odredbi se prethodno pregovaralo, a tužitelj je izrijekom odabrao ugovor o kreditu s primjenom promjenjive kamatne stope koja se mijenja odlukama tuženika uz obvezu tuženika da ga pravodobno i pouzdano izvijesti o promjenama. Smatra da je odredba o kamatnim stopama jasna i lako uočljiva te stoga nije ništetna. Odredba ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka jer tuženik kamatnu stopu mijenja sukladno tržišnim uvjetima, a ne može ju mijenjati proizvoljno po svojem nahođenju. Sporna odredba nije bila viša od zakonom dopuštene kamatne stope, pa ugovor nema elemenata zelenaškog ugovora. Tužitelj je potpisom predmetnog ugovora potvrdio da je upoznat sa valutnom klauzulom te je svjesno i dobrovoljno preuzeo na sebe rizik mogućeg nepovoljnog tečaja izabrane valute. Obje ugovorne strane su preuzele taj rizik i imaju jednaka položajna prava u ugovornom odnosu. Da je kojim slučajem valuta CHF oslabila to bi išlo na teret tuženika. Protivi se primjeni početno ugovorene kamatne stope jer za to nema zakonskog uporišta budući da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Tuženik takav ugovor ne bi zaključio sa tužiteljem da je predmetom ugovora bila fiksna kamatna stopa. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti.

3. Sud je u ovom postupku donio presudu poslovni broj P-1369/19 od 22. travnja 2022. koja je ukinuta rješenjem Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-572/2024 od 4. studenog 2024., uz uputu prvostupanjskom sudu da obrazloži razloge koji se odnose na ocjenu provedenih dokaza u pogledu ništetnosti spornih odredbi o valutnoj klauzuli.

4. U ponovljenom postupku izvršen je uvid u Ugovor o kreditu, otplatni plan, podatak o uplatama, provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Goranki Šmer Maraš koja je 12. travnja 2021. dostavila pisani nalaz i mišljenje, dopuna nalaza i mišljenja od 21. srpnja 2021., te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja kao parnične stranke.

5. Nakon ocjene svih provedenih dokaza sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim u cijelosti.

6. Među strankama ovoga postupka nije sporno:

- da je HVB Splitska banka d.d. pravni prednik tuženika,

- da su parnične stranke 5. srpnja 2006. zaključile Ugovor o kreditu broj 46216/06 na iznos od 30.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti,

- da je čl. 4. navedenog Ugovora ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je na dan zaključenja ugovora iznosila 5,15 %, a da je čl. 10. st. 1. ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke - tuženika,

- da se kamatna stopa tijekom otplate kredita mijenjala,

- da je tužitelj prijevremeno isplatio kredit i to dana 27. svibnja 2011.

7. Među strankama postupka sporno je:

- postojanje pravnog interesa tužitelja,

- pasivna legitimacija tuženika,

- zastara potraživanja tužitelja,

- osnovanost i visina tužbenog zahtjeva,

- primjena odluke Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-7129/13 u ovom konkretnom sporu u svezi sa čl. 502.c ZPP-a.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim pojedinih odredbi Ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i prednika tuženika dana 5. srpnja 2006. kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci tuženika i isplata razlike preplaćenih iznosa kredita.

9. Valja istaknuti da je sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske utvrđeno da prvostupanjski sud nije dužan utvrđivati je li ugovorna odredba između stranaka u ovome postupku o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci tužene u utuženom razdoblju bila jasna, razumljiva, lako uočljiva, da li se o njoj pojedinačno pregovaralo i uzrokuje li znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice suprotno načelu savjesnosti i poštenja u ovom individualnom sporu iz razloga što odluka VTS RH Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. obvezuje i ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika sukladno čl. 502. C ZPP-a a kojom presudom je obuhvaćena i ovdje tužena.

10. Kao što je navedeno, na konkretan slučaj se primjenjuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovornih odredbi o jednostranoj promjene kamatne stope od strane tuženika te presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovornih odredbi o CHF valutnoj klauzuli. Predmet ovog postupka je isplata preplaćenih iznosa na temelju odredbi koje su pravomoćno utvrđene ništetnima u postupku povodom kolektivne tužbe. Ne postoji okolnost zbog koje se pravomoćna presuda povodom kolektivne tužbe, a kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi koje sadrži ugovor o kreditu u ovom predmetu, ne bi primjenjivala na konkretan slučaj. Naime, u ovom postupku bilo je potrebno utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke da se utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu mogu primijeniti na konkretan slučaj, odnosno utvrditi sljedeće: je li tužiteljica potrošač čiji su interesi predmet kolektivne zaštite u provedenom postupku, odnosi li se njezin kredit upravo na razdoblje koje je postupkom kolektivne zaštite potrošača obuhvaćeno, jesu li ugovorene upravo odredbe koje su u tom postupku utvrđene ništetnima i je li ovdje tuženik bio tuženik i u postupku povodom te kolektivne tužbe. Odgovor na sva navedena pitanja je potvrdan. Stoga, navedena presuda VTS-a primjenjuje se na konkretan slučaj sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a. O učinku presude VTS-a izjasnio se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-2245/2017-2: „Prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu čl. 502.c ZPP o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP).“ Isto proizlazi i iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019. u kojoj se navodi: „Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a“.

11. Dakle, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13 od 13.06.2014. pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi protiv više tuženika, među kojima je i ovdje tužena PBZ d.d., te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju nepoštene odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope od strane tuženika te nepoštene odredbe o primjeni CHF valutne klauzule, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03 - dalje ZZP) čitavo vrijeme dok se koriste, a koja presuda, sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a, vezan i ovaj sud.

12. Nadalje, i prema odredbi čl. 118. ZZP-a odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštitite potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Kako se u konkretnom slučaju tužitelj dakle poziva upravo na pravno utvrđenje iz rečene presude kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio prava tužitelja kao potrošača i ujedno korisnika kredita, a u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovarao promjenjivost kamatne stope, a da nije tužitelja u cijelosti informirao o parametrima bitnim za donošenje takve odluke o promjeni kamatne stope, te takve odredbe ugovora utvrđuje ništetnima, to je nepotrebno posebno analizirati tvrdnje tuženika o razlozima promjene kamatne stope, odnosno o kriterijima i parametrima koji su utjecali na takvu promjenu, uz okolnost da je Trgovački sud u Zagrebu u navedenoj odluci takve odredbe ugovora, odnosno takvu praksu u ugovorima o kreditu, pravomoćno već utvrdio ništetnima. Na navedene okolnosti u ponovljenom postupku proveden je dokaz saslušanjem tužitelja. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni kredit podigao radi kupnje automobila, te je u to vrijeme bio zaposlen u Triglav osiguranju. U to vrijeme od Splitske banke d.d. dobili su nekakve ponude i reklame koje su se odnosile na dobivanje povoljnih kredita sa malom kamatom upravo u toj banci, a što mu je bilo prihvatljivo pa se odlučio obratiti referentu banke. Referent mu je pojasnio da je u predmetnom kreditu valuta stabilna, da se vjerojatno neće mijenjati niti valuta, niti kamata, a ako do toga dođe da će to biti neznatno. Nije mu ponudio neki drugi kredit niti mu je dao projekciju za neke druge kredite.Trebao je donijeti svoje platne liste, a kada su utvrdili da je solventan ponudili su mu da potpišem upravo ovaj Ugovor koji se nalazi na listu 6-10 spisa. Banka mu je ponudila Ugovor koji je unaprijed bio sastavljen, nije imao mogućnost ništa u tom Ugovoru mijenjati ili pregovarati oko uvjeta kreditiranja. Ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika koji ga je pitao da li mu odgovara iznos, rokovi vraćanja te mu je pojasnio da ako redovno ne budem kredit otplaćivao da će se banka naplatiti iz njegove imovine. Bilježnik mu nije pojašnjavao niti promjenu kamatne stope, niti valute ni bilo što slično. Sjeća se da je prva rata kredita iznosila 1.700,00 kn, a već za tri mjeseca 1.950,00 kn, a za četiri godine 3.700,00 kn. Tada mu je rečeno da je uplatio ukupno 37.000,00 kn i da još uvijek nije počeo plaćati glavnicu.

13. Slijedom navedenog, spomenutom kolektivnom tužbom, za koju odluku Visokog trgovačkog suda je ovaj sud vezan, kao što je to ranije obrazloženo, sud nalazi utvrđenim osnov tužbenog zahtjeva, koji se ogleda u činjenici da je tužena, iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji joj je to nalagao, kao banka, tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravni položaj, pa su te odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a što je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, zbog čega je valjalo utvrditi ništetnima ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope odnosno obvezu da se ova promjena vrši ovisno o Odluci banke te ugovorne odredbe koje sadrže nepoštenu CHF valutnu klauzulu. Stoga je odlučeno kao u točkama I. izreke.

14. Iz toga nadalje proizlazi da je tužena u obvezi vratiti tužitelju onaj novčani iznos koji je primila povrh promijenjene kamatne stope tijekom otplate kredita, u odnosu na onu prvotno ugovorenu, jer su promjene koje su u utuženom razdoblju obavljane bile protivne zakonskim odredbama te općim načelima obveznog prava u zasnivanju obveza. Iz navedenog proizlazi pravni interes tužitelja za podnošenjem predmetne tužbe. Isto tako, zbog nepošteno ugovorene CHF valutne klauzule došlo je do preplaćivanja anuiteta kada je tečaj CHF-a rastao iznad onog početno ugovorenog.

15. Radi utvrđivanja visine preplaćenog iznosa, sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Goranki Šmer Maraš koja je svoj nalaz i mišljenje dostavila 12. travnja 2021. (list 109-119 spisa). Iz nalaza i mišljenja proizlazi da je tužitelju dana 7. srpnja 2006. isplaćen iznos od 30.200,00 CHF, odnosno u kunskoj protuvrijednosti 140.420,94 kn, primjenom tečaja 1 CHF = 4,64970 HRK. Prema početnom Prema početnom otplatnom planu obveza tužiteljice s osnova kamate iznosila je 5.335,81 CHF, te ukupan dug 35.535,81 CHF. Prema realiziranom otplatnom planu obveza tužitelja s osnova kamate iznosila je 7.567,15 CHF, te ukupan dug 37.767,15 CHF. Datume plaćanja anuiteta i iznose plaćenih anuiteta u izračunu vještak je utvrdio iz dokumenta – Promet po računu 40587717009 00 (list 24-28 spisa) i dokumenta – promet po kreditu u valuti kredita (list 13-16 spisa). Na temelju gore navedenih utvrđenja i izračuna vještaka preplata po kreditu primjenom početno ugovorene kamatne stope koja je na dan plasmana kredita iznosila 5,15% p.a., te prodajnog tečaja CHF-a koji je na dan plasmana kredita iznosio 4,64970 HRK ukupno iznosi 36.136,39 HRK, od čega preplata s osnova promjene kamatne stope 2.231,34 CHF, odnosno u kunskoj protuvrijednosti 10.375,08 HRK kako je specificirano u stupcu 18 Tabele br. 4, a preplata s osnova valutne klauzule 25.761,31 HRK kako je specificirano u stupcu 19 Tabele br. 4. Ukupno preplaćeni iznosi u anuitetima s osnova kamatne stope i valutne klauzule specificirani su po mjesecima u stupcu 20 Tabele br. 4.

16. Tuženik je iznio primjedbe na nalaz u smislu da vještak nije izvršio obračun negativne razlike po tečaju, odnosno da nije uzeo u obzir razliku kada je tečaj bio niži od početno ugovorenog. Naime vještak je svoj nalaz sačinio rema nalogu suda, a takav nalog za obračunom negativne razlike tečaja vještak nije dobio pa ga niti nije trebao izračunati. Zbog navedenog proveden je dokaz dopunom nalaza vještaka koji je sud zaprimio 21. srpnja 2021. Proizlazi da razlika po kreditu primjenom početno ugovorene kamatne stope koja je na dan plasmana kredita iznosila 5,15% p.a., te prodajnog tečaja CHF-a tuženika koji je na dan plasmana kredita iznosio 4,64970 HRK s uračunatim pozitivnim i negativnim razlikama u otplati ukupno iznosi 34.866,47 HRK kako je specificirano u stupcu 20 Tabele br. 5, od čega razlika s osnova promjenjive kamatne stope 10.375,09 HRK kako je specificirano u stupcu 18 Tabele br. 5, a razlika s osnova valutne klauzule 24.491,38 HRK kako je specificirano u stupcu 19 Tabele br.5

17. Sud je prihvatio osnovni nalaz i mišljenje vještaka od 12. travnja 2021. kao stručan i objektivan, izrađenog na temelju dokumentacije u spisu i zadatku suda. Plaćanjem anuiteta po kamatnoj stopi nižoj od početno ugovorene tužitelj nije primio niti stekao bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ni ne postoji obveza tužitelja za vraćanjem nečega što nije primio. Zato ne postoji tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovorenih odredbi. Tužitelj ne može vratiti ono što od tuženika nije dobio odnosno primio. Tuženik koji je sam sastavio odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenja odlukom tuženika i tijekom trajanja kreditnog odnosa donosio odluke o promjenama kamatne stope, ne može tražiti isplatu koristi primjenom instituta stjecanja bez osnove. Onaj tko je znao ili morao znati da drugome nešto daje bez osnove nesavjestan je i nema pravo na povrat danog (odluke Rev-580/07 od 29.8.2007. i Rev-2624/15 od 23.1.2019.). Tuženik koji je za trajanja ugovornog odnosa primao isplate po umanjenoj kamatnoj stopi koju je sam odredio, nema pravo na isplatu koristi koje je tužitelj stekao primjenom tako određene kamatne stope. Zbog navedenog presuda se ne temelji na dopuni nalaza i mišljenja vještaka već na osnovnom nalazu.

18. Slijedom navedenog, kako je zahtjev za isplatu tužitelja u skladu s nalazom i mišljenja vještaka, to je isti valjalo prihvatiti i presuditi kao u izreci presude.

19. Što se tiče istaknutog prigovora zastare, među strankama je bilo sporno je li postupak koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu u tzv. kolektivnoj parnici potrošača doveo do prekida zastare tj. do primjene odredbe čl. 241. ZOO-a prema kojem se zastara prekida podnošenjem tužbe odnosno do primjene odredbe čl. 245. st. 1. ZOO-a, a koji propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je preteklo prije prekida se ne računa u zakonom određeni rok za zastaru.

20. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.03.2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014.), zbog čega zastara nije nastupila. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

21. Pri tome valja posebno istaći da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje: ZZP/03) koji je također sadržavao odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tako je odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Nastavno, i odredba čl. 96. st. 1. ZZP/07 i dalje uređuje pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu čl. 502.c ZPP o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP).

22. Slijedom navedenog dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa je prigovor tuženika u tom smislu neosnovan, dok je tužitelju valjalo dosuditi iznos naveden u izreci presude.

23. Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 1114 ZOO-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a, a iste su dosuđene od dana kada je tužitelj obavio plaćanje više zaračunatih iznosa na ime redovnih kamata, s obzirom da je tužena kao ugovorna strana bila dužna prilikom promjene kamatnih stopa rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinila iako je toga morala biti svjesna, pa joj je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate u većem iznosu od ugovorenog moralo biti poznato da joj taj više plaćeni iznos ne pripada.

24. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. ZPP-a. Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari bio zastupan po punomoćniku odvjetniku pa mu s obzirom na konačno postavljen tužbeni zahtjev pripada nagrada za sastav tužbe 100 bodova tbr. 7/1, za sastav podnesaka od 23.4.2021. i 6.9.2021. po 100 bodova tbr. 8/1, za zastupanje na ročištima od 9.11.2020., 5.2.2025. i 12.6.2025. po 100 bodova tbr. 9/1, dana 5.6.2020 po 25 bodova Tbr. 9/5, odnosno ukupno 625 bodova, a što obzirom na vrijednost boda i PDV iznosi 1.562,50 €. Tužitelju je priznat u cijelosti i trošak sudskih pristojbi u iznosu od po 513,00 kn/68,08 € za tužbu i 712,00 kn/94,50 € za presudu, te cjelokupan predujam na ime financijskog vještačenja u iznosu od 2.500,00 kn/331,81 €. Tužitelju je dosuđen ukupni parnični trošak u iznosu od 2.056,89 €, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja odbijen. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 12. lipnja 2025. iz razloga što se ne radi o obrazloženom podnesku, a isti je predan istoga dana kada je održana glavna rasprava za koju je tužitelju priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku.

25. Tužena je u cijelosti izgubila ovaj spor te je stoga odbijen njezin zahtjev za naknadom parničnog troška.

U Puli, 25. srpnja 2025.

S u d a c

Nataša Horvat

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u 3 istovjetnih primjeraka, u roku od petnaest (15) dana od dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

Dna:

- tužitelju po punomoćnici

- tuženoj po punomoćnicima