REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-881/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Sošić kao predsjednice vijeća, Helene Poropat kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Igora Rakića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice EA, [adresa], iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Goranu Srebačiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Petrinjska 59, OIB: 53056966535, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-2771/2024-16 od 26. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj 25. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbijanjem žalbe tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-2771/2024-16 od 26. ožujka 2025. u točki I., II. i IV. izreke.

II. Djelomičnim usvajanjem žalbe tužiteljice EA i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P- 2771/2024-16 od 26. ožujka 2025. u točki III. izreke se preinačuje na način da se u tom dijelu sudi:

"Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Petrinjska 59, OIB 53056966535 da tužiteljici EA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.375,00 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana."

III. Odbija se zahtjevtužiteljice i tuženika za naknadu troškova žalbenog dijela postupka u cijelosti kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu broj 056-50-4254958 od 12.07.2007. godine, solemniziran po javnom bilježniku Mariji Baković iz Zagreba dana 23.07.2007. godine pod brojem Ov-28439/07, zaključenog između tužiteljice EA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Petrinjska 59, OIB 53056966535, sve u dijelu u kojem je ugovoreno da se tužiteljica kao korisnik kredita obvezuje plati tuženiku naknadu u visini od 3,30% od iznosa kredita jednokratno prilikom prvog korištenja kredita.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Petrinjska 59, OIB 53056966535 da tužiteljici EA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana isplati iznos od 530,80 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 26.07.2007. godine pa do isplate, i to po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB- a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Petrinjska 59, OIB 53056966535 da tužiteljici EA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka od 1.271,83 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.

2. Protiv navedene presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnose obje parnične stranke i to iz svih žalbenih razloga.

2.1. Tužiteljica svoj pravni lijek podnosi protiv odluke o troškovima ukazujući da joj je sud prvog stupnja prema vrijednosti predmeta spora trebao priznati za svaku radnju 100 bodova, a ne 75 bodova .Tužiteljica predlaže preinačenje pobijanog dijela presude na način da se usvoji u cijelosti njen zahtjev za naknadu troškova postupka.

2.2. Tuženik pobija presudu u cijelosti smatrajući je nezakonitom i nepravilnom. Pobija odluku o troškovima postupka. Njegov žalbeni prijedlog je da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti odbije kao neosnovan uz naknadu troškova postupka uvećanog za trošak žalbe, odnosno da se ista u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.3. Obje stranke potražuju trošak ovog žalbenog dijela postupka.

3. Sa žalbama tužiteljice i tuženika postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. st.1. Zakona o parničnom postupku ( „Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).

4. Nijedna stranka nije dostavila odgovor na žalbu.

5. Žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb nije osnovana u pogledu glavnog tužbenog zahtjeva, a djelomično je osnovana, kao i žalba tužiteljice u pogledu odluke o troškovima postupka.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 3. Ugovoru o kreditu broj:056-50-4254958 sklopljenog 12. srpnja 2005. između tužiteljice, kao korisnice kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., kao davatelja kredita u dijelu u kojem je između njih ugovorena naknada za obradu kredita odnosno da se tužiteljica kao korisnik kredita obvezuje platiti tuženiku naknadu od 3,30% od iznosa kredita jednokratno prilikom prvog korištenja kredita, a posljedično tome i zahtjev za isplatu iznosa od 530,80 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od uplate tog iznosa do isplate, temeljeći svoj zahtjev na tvrdnji da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo već je ona od strane tuženika kao kreditora unesena u tzv. "tipski ugovor" na koju tužiteljica, kao potrošač nije mogla utjecati, a što je protivno kogentnim odredbama čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (broj: 96/03, dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi za vrijeme sklapanja navedenog ugovora.

7. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome

– dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka (čl. 365. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda zakonita i pravilna.

7.1. Prije svega, u ovoj pravnoj stvari, obzirom na žalbene razloge tuženika u dijelu u kojem sadržajno ukazuje na bitnu povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP, valja istaknuti da prvostupanjski sud nije počinio ovu bitnu povredu odredaba parničnog postupka obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

7.2. Osim toga, prvostupanjski sud nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, pa je žalba tuženika u ovom dijelu u kojem ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka u cijelosti neosnovana.

8. U ovom postupku niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

9. Prvostupanjski sud je, nakon ocjene provedenih dokaza ( čl. 8. ZPP ), kao osnovan prihvatio takav zahtjev tužiteljice zaključujući, u bitnome, da se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo budući je ista bila sastavni dio predmetnog tipskog ugovora o kreditu na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati, a bila je uvjet njegovog sklapanja, pri čemu joj nije ni pojašnjeno na što se ta ugovorna odredba zapravo odnosi i zašto iznosi baš 3,30 % od iznosa odobrenog kredita, a niti to proizlazi iz sadržaja predmetnog ugovora, pa je posljedično tome ova ugovorna odredba nepoštena u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03, te sukladno odredbi čl. 87. st. 1. navedenog Zakona i ništetna. Posljedično tome, sud prvog stupnja zaključuje da je tuženik u obvezi isplatiti tužiteljici navedeni novčani iznos temeljem odredbe čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) i to po pravilima o stjecanju bez osnove ( čl. 1115. u vezi odredbe čl. 1111. ZOO), pri čemu je kao neosnovan odbio i tuženikov prigovor zastare.

10. Protivno navodima žalitelja sud prvog stupnja je temeljem Potvrde tuženika (list 39) utvrdio visinu tužbenog zahtjeva kao i od kada tužiteljica ima pravo potraživati zatezne kamate na iznos kojeg je tuženik stekao bez osnove, na temelju ništetne predmetne odredbe Ugovora o kreditu. Tuženik neosnovano smatra da on ne bi bio nesavjesni stjecatelj obzirom na utvrđenja suda prvog stupnja kojeg prihvaća ovaj sud.

10.1. Osim toga valja istaći da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetne naknade. Međutim, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije u ovom postupku dokazao opravdanost ugovorenog postotka te naknade u odnosu na odobreni kredit, što samo ukazuje da je ta ugovorna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

10.2. Sam način ugovaranja takve ugovorne odredbe u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

11. Na temelju odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03, koja je zapravo u osnovi identična odredbi čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 dalje: ZZP/07) propisno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, a ukoliko trgovac tvrdi da se o takvoj odredbi pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati.

12. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

13. Cijeneći sadržaj ovih zakonskih odredbi i utvrđene činjenice suda prvog stupnja, koje ni žalitelj u svojoj žalbi nije uspio dovesti u ozbiljnu dvojbu, radi čega tako utvrđeno činjenično stanje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, da se u odnosu na ovu spornu ugovornu odredbu o ugovorenoj naknadi za obradu kredita radilo o ugovornoj odredbi koja je u navedenom ugovoru o kreditu bila unaprijed formulirana od strane tuženika, kao trgovca te zbog toga tužiteljica, kao potrošač nije imala utjecaj na njen sadržaj i da je ona tužiteljici kao prosječnom potrošaču bila nedovoljno jasna i razumljiva, ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da je te ugovorna odredba nepoštena jer je ona, u okolnostima konkretnog slučaja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača, posljedično čemu je ona ništetena, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, pa je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom.

14. Pri tome valja istaknuti da je Odlukom Suda Europske unije, presudom od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820 izraženo pravno shvaćanje: „1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. 2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

14.1. Za napomenuti je i da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen navedeni ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

14.2. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 78/12- dalje: ZID ZZP/12).

15. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

16. Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

17. Iz prethodno navedenih razloga, iz utvrđenja suda prvog stupnja jasno proizlazi zaključak da je tužiteljica informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih) te o potrebi plaćanja naknade za obradu kredita u navedenom postotku u odnosu na odobreni kredit, što samo po sebi znači da je već u to vrijeme tužiteljica imala informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini, ali u okolnostima konkretnog slučaja (sadržaju ugovora i (ne)priloženih isprava) ne i njenoj krajnjoj svrsi.

18. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, imajući u vidu prethodno navedeni način sklapanja navedenog ugovora o kreditu, tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora, odnosno je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

19. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo ( nije se ni moglo pregovarati), može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

20. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

21. Prema odredbi čl. 83. ZZP, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

21.1. Ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž7129/13-4 od 13. lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

21.2. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev - 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. ZZP a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošače informirati o tome.

21.3. Konačno, utvrđene su ništetnim i odredbe ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022. uz izraženo shvaćanje da banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, pa da stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

22. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, pri čemu je potrošač (tužitelj) bio ograničen uvjetima iz unaprijed sastavljenog Ugovora o kreditu, ostale ugovorne odredbe, a posebice one o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli (a i naknadi za prijevremenu otplatu kredita), za koje je iz prethodno navedenih razloga i prema navedenim shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske, utvrđeno da su nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženik nije postupio u dobroj vjeri i prilikom ugovaranja ovdje sporne ugovorne odredbe i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja ( tako npr. i u Rev- 673/2023-2 od 13. veljače 2024.), pa je posljedično tom žalbu žalitelja i u ovom dijelu valjalo, kao neosnovanu odbiti.

23. Posljedično navedenom, sud prvog stupnja je, suprotno žalbenim navodima žalitelja, pravilnom primjenom odredbe 323. st. 1. u vezi odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO pravilno odlučio i o zahtjevu tužiteljice za isplatu navedenog novčanog iznosa, radi čega je žalba tuženika neosnovana i u ovom dijelu.

24. Žalba tuženika nije osnovana niti u dijelu u kojem ustraje na prigovoru zastare jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su- IV47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost ove ugovorne odredbe o ugovorenoj naknadi za obradu kredita ustanovljena tek u ovoj parnici, to sud prvog stupnja pravilno zaključuje da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara ove tužiteljeve novčane tražbine.

25. Slijedom iznijetog o žalbi tuženika u tom dijelu odlučeno je temeljem odredbe čl. 368. st.1. ZPP-a.

26. Kako je navedeno, obje stranke su djelomično uspjele sa žalbom protiv odluke o troškovima postupka.

27. Ocjena je i ovog suda je prilikom donošenja odluke o troškovima postupka valjalo primijeniti odredbu članka 154. st.1. i 155. ZPP-a, kao i važeće odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br.142/2012., 103/2014., 118/2014. i 107/2015., 37/2022., 126/22. i 138/2023. - dalje: Tarifa).

27.1. Osnovano tužiteljica ukazuje da joj za svaku priznatu radnju treba, prema vrijednosti predmeta spora od 1.328,00 eura, pripasti naknada od 100 bodova uvećano za PDV a ne 75 bodova kako je to dosudio sud prvog stupnja (Tbr.7.t.1. Tarife).

27.2. Osnovano tuženik ukazuje da tužiteljica nema pravo na naknadu troška za sastav podneska od 19. rujna 2024. obzirom se radi o podnesku u kojem se ponavlja već iznijeto a osim toga tužiteljica je te činjenice mogla iznijeti na ročištu koje je održano dan prije, 18. rujna 2024. Stoga joj primjenom čl. 155. st.1. ZPP taj zatraženi trošak nije priznat odnosno u tom dijelu njen zahtjev je valjalo odbiti.

27.3. U preostalom dijelu tuženik neosnovano smatra da tužiteljici ne pripada pravo na naknadu troška za sastav podneska od 27. lipnja 2024. obzirom je isti obrazložen i njime se tužiteljica očitovala na tuženikov odgovor na tužbu (Tbr.8.t.1. Tarife).

27.4. Tužiteljici je osnovano priznat i trošak pristupa njena punomoćnika na ročište za objavu ali u visini od 50 bodova (obzirom na vrijednost predmeta spora) uvećan za PDV. Radi se o potrebnom trošku koji se priznaje prema Tbr.9. t.3. Tarife.

28. Slijedom iznijetog o žalbama tužiteljice i tuženika u tom dijelu odlučeno je temeljem čl. 380. toč.3. ZPP-a.

29. O zahtjevu tužiteljice i tuženika za naknadu troškova ovog žalbenog postupka odlučeno je na temelju čl. 166. st. 2. u svezi s čl. 154. st. 4. ZPP-a, budući su obje stranke uspjele podjednako u pogledu odluke o troškovima, a u svezi njih im nije nastao poseban trošak.

U Puli 25. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća

Marija Sošić