REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-1027/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Sošić kao predsjednice vijeća, Helene Poropat kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Igora Rakića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OB, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] koga zastupa punomoćnik Velimir Galić, odvjetnik iz [adresa] protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6 koga zastupa Odvjetničko društvo Kožul i Petrinović d.o.o. radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Požegi, poslovni broj: P- 83/2023-31 od 13. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj 25. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Addiko bank d.d. Zagreb kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Požegi, poslovni broj: P-83/2023-31 od 13. ožujka 2025.

II. Zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom i rješenjem suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Ne dopušta se preinaka tužbe tužitelja iz podneska od 17. studenog 2024.

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 2402006- 10321262160/5103216998 koji je tužitelj DB, [adresa] zaključio sa tuženikom Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, Zagreb broj 5140030242- 69700011615/205 od dana 13. listopada 2005. godine koje glase: IV. Promjenjivost kamatne stope Članak 4. Korisnik kredita izričito prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope (ugovorene i zatezne) sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama banke, koje se smatraju sastavnim dijelom ovog ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa ovom ugovoru, što potvrđuje svojim potpisom na ovom ugovoru. Korisniku kredita je uručena otplatna tablica i upoznat je s efektivnom kamatnom stopom.

III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6 da tužitelju ĐB, [adresa] isplati iznos od 957,46 eur s osnova stečenog bez osnove sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća do 31. srpnja 2008 godine po stopi od 15 % godišnje, a od 1. kolovoza 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. srpnja 2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita tekućom od 29. studenog 2011. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koju je Europska središnja banka Primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 % poena, sukladno odredbi članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima i sukladno članku 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima i to na iznose kako slijedi: za iznos od 2,84 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. rujna 2007. godine do isplate, za iznos od 2,93 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. listopada 2007. godine do isplate, za iznos od 2,83 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. studenog 2007. godine do isplate, za iznos od 2,91 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. prosinca 2007. godine do isplate, za iznos od 2,90 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. siječnja 2008. godine do isplate, za iznos od 3,21 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 12. veljače 2008. godine do isplate, za iznos od 2,88 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 12. ožujka 2008. godine do isplate, za iznos od 2,78 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. travnja 2008. godine do isplate, za iznos od 2,86 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 09. svibnja 2008. godine do isplate, za iznos od 2,77 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. lipnja 2008. godine do isplate, za iznos od 2,85 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. srpnja 2008. godine do isplate, za iznos od 2,84 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 08. kolovoza 2008. godine do isplate, za iznos od 2,73 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. rujna 2008. godine do isplate, za iznos od 2,82 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. listopada 2008. godine do isplate, za iznos od 2,72 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 07. studenog 2008. godine do isplate, za iznos od 13,72 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 12. prosinca 2008. godine do isplate, za iznos od 13,72 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 09. siječnja 2009. godine do isplate, za iznos od 12,36 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 13. veljače 2009. godine do isplate, za iznos od 13,62 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 12. ožujka 2009. godine do isplate, za iznos od 13,14 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 17. travnja 2009. godine do isplate, za iznos od 26,89 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. svibnja 2009. godine do isplate, za iznos od 25,94 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. lipnja 2009. godine do isplate, za iznos od 26,72 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 13. srpnja 2009. godine do isplate, za iznos od 26,64 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. kolovoza 2009. godine do isplate, za iznos od 25,70 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. rujna 2009. godine do isplate, za iznos od 26,46 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 09. listopada 2009. godine do isplate, za iznos od 25,53 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. studenog 2009. godine do isplate, za iznos od 26,28 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. prosinca 2009. godine do isplate, za iznos od 26,20 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 12. siječnja 2010. godine do isplate, za iznos od 23,58 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. veljače 2010. godine do isplate, za iznos od 25,99 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. ožujka 2010. godine do isplate, za iznos od 25,07 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 09. travnja 2010. godine do isplate, za iznos od 25,80 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 06. svibnja 2010. godine do isplate, za iznos od 24,88 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. lipnja 2010. godine do isplate, za iznos od 25,61 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 09. srpnja 2010. godine do isplate, za iznos od 25,51 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. kolovoza 2010. godine do isplate, za iznos od 24,60 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. rujna 2010. godine do isplate, za iznos od 25,30 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 12. listopada 2010. godine do isplate, za iznos od 24,39 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. studenog 2010. godine do isplate, za iznos od 21,07 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. prosinca 2010. godine do isplate, za iznos od 20,98 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. siječnja 2011. godine do isplate, za iznos od 18,87 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. veljače 2011. godine do isplate, za iznos od 20,78 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. ožujka 2011. godine do isplate, za iznos od 20,02 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. travnja 2011. godine do isplate, za iznos od 21,86 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. svibnja 2011. godine do isplate, za iznos od 19,83 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. lipnja 2011. godine do isplate, za iznos od 20,40 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. srpnja 2011. godine do isplate, za iznos od 20,31 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. kolovoza 2011. godine do isplate, za iznos od 19,56 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 09. rujna 2011. godine do isplate, za iznos od 17,09 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. listopada 2011. godine do isplate, za iznos od 7,02 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. studenog 2011. godine do isplate, za iznos od 7,21 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 12. prosinca 2011. godine do isplate, za iznos od 7,15 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. siječnja 2012. godine do isplate, za iznos od 6,64 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. veljače 2012. godine do isplate, za iznos od 7,06 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 09. ožujka 2012. godine do isplate, za iznos do 6,80 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. travnja 2012. godine do isplate, za iznos od 6,98 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. svibnja 2012. godine do isplate, za iznos od 6,71 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 12. lipnja 2012. godine do isplate, za iznos od 6,89 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. srpnja 2012. godine do isplate, za iznos od 6,85 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 06. kolovoza 2012. godine do isplate, za iznos od 6,58 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. rujna 2012. godine do isplate, za iznos od 6,76 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. listopada 2012. godine do isplate, za iznos od 6,50 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 09. studenog 2012.godine do isplate, za iznos od 6,67 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 07. prosinca 2012. godine do isplate, za iznos od 6,64 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 09. siječnja 2013. godine do isplate, za iznos od 5,96 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 08. veljače 2013. godine do isplate, za iznos od 5,54 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. ožujka 2013. godine do isplate, za iznos od 6,29 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. travnja 2013. godine do isplate, za iznos od 6,45 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. svibnja 2013. godine do isplate, za iznos od 6,19 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. lipnja 2013. godine do isplate i za iznos od 6,35 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. srpnja 2013. godine do isplate sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

IV Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., OIB 14036333877 da tužitelju ĐB, OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.644,31 eur u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

S preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka tužitelj se kao s neosnovanim odbija."

2. Protiv te presude ali ne i rješenja pravovremenu i dopuštenu žalbu izjavio je tuženik, kako navodi zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. do toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. - u daljnjem tekstu: ZPP), zbog razloga iz čl. 354. st.1. u vezi s odredbama čl.186.b. st.1. i čl.502.c ZPP-a, te zbog razloga iz čl. 354. st. 2. toč. 6. i toč. 11. ZPP-a, s prijedlogom da sud drugog stupnja uvaži žalbu, preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev te obveže tužitelja da tuženiku naknadi trošak postupka, a podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje. Traži trošak sastava žalbe i sudske pristojbe za žalbu.

3. Sa žalbom je postupljeno sukladno odredbi članka 359. st.1. ZPP-a.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba tuženika Addiko bank d.d. Zagreb nije osnovana.

6. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, postupak koji je prethodio, kao i žalbene navode tuženika, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

7. Suprotno žalbenim navodima tuženika, presuda suda prvog stupnja jasna je i razumljiva, sadrži razloge o odlučnim činjenicama, nema proturječnosti i nejasnoća, a analiza činjeničnog stanja kao rezultata raspravljanja, prema ocjeni ovog suda, pravno opravdano upućuje na zaključak da su u postupku pred sudom prvog stupnja na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene kako pojedinačno tako i u njihovoj ukupnosti (čl. 8. ZPP-a) utvrđene sve pravno relevantne činjenice, na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo.

8.Sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tužena, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se isto može ispitati.

9. Ovaj sud drugog stupnja utvrđuje da ne postoje ni žalbeni razlozi iz odredbi čl. 354.st.1. u vezi s odredbom čl. 186.b.st.1.ZPP-a . Naime tužitelj je u ovome postupku postavio tužbeni zahtjev sukladno odredbi čl. 186.b.st.3.ZPP-a a kojom odredbom zakonodavac izrijekom dopušta u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati. Tužitelj je i prije poziva suda u smislu odredbe čl.186.b.st.4.ZPP-a , a odmah nakon što mu je dostavljen nalaz i mišljenje financijskog vještaka, podneskom od 17. studenog 2024. (str. 189-194 spisa) postavio tužbeni zahtjev odnosno odredio je visinu istog. Dakle pravilan je zaključak suda prvog stupnja da se u konkretnom slučaju, a obzirom na prednje navedeno ne radi o preinaci tužbenog zahtjeva u dijelu o kojem je sud prvog stupnja odlučio u točki II. i III. izreke. Sud prvog stupnja rješenjem nije dopustio preinaku tužbe u dijelu kojim je traženo nešto drugo od prvotno traženog. Stoga je žalba tuženika u tom dijelu utvrđena neosnovanom.

10. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva. Iz sadržaja obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je sud prvog stupnja presudu sastavio u skladu s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP-a. Sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude izložio je zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, te je naveo i obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio. Provedeni dokazni prijedlozi su valjano obrazloženi (čl. 8. ZPP-a).

10. Ne stoje niti navodi tuženika da je, odbijanjem dokaznog prijedloga za provođenjem dopunskog vještačenja ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a na koje sadržajno svojom žalbom upućuje tužena. Tuženik je prigovorio pisanom nalazu i mišljenju vještaka te je taj prigovor dostavljen vještaku na očitovanje što je on učinio na ročištu za glavnu raspravu a na kojoj je bio nazočan tuženik koji je vještaku mogao ukazati na nepravilnosti i nepotpunost njegova nalaza.

10.1. Pravo na raspravljanje podrazumijeva obaviještenost o zahtjevima i dokazima protivne strane, sudskim pismenima i pozivima, te mogućnost stranke iznošenja činjenica i predlaganja dokaza, što istovremeno ne znači da sud mora prihvatiti svaki dokazni prijedlog stranke. Naime, sud samostalno odlučuje koje će dokaze provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica ( čl. 220. st. 2. ZPP-a ), a ujedno je temeljem članka 8. ZPP-a, ovlašten samostalno ocjenjivati dokaze, pa postupanjem prema ovim zakonskim ovlaštenjima nisu ostvarene bitne povrede postupka na koje se poziva tuženik. Prema toj odredbi, pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud, time da slobodna ocjena dokaza ne znači i arbitrarnost u postupanju. U konkretnom slučaju obrazloženje pobijane odluke nema elemenata arbitrarnosti jer sadrži dovoljno razloga o tome zašto sud nije prihvatio tvrdnje tuženika, odnosno zbog čega je usvojio tužbeni zahtjev.

11. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio neosnovanim prigovor tuženika o promašenoj aktivnoj legitimaciji jer da su dio obveza po spornom kreditu plaćala treća osoba obzirom su te treće osobe uplate vršile u ime i za račun tužitelja u svrhu ispunjenja njegove obaveze po predmetnom kreditu. Izvjesno je da tuženik takve uplate nije odbio.

12. Među strankama nije sporno da su tužitelj i prednik tuženika Slavonska banka d.d. Osijek zaključili 13. listopada 2005. Ugovor o kreditu, broj 5140030242- 69700011615/2005 na temelju kojeg je tužitelju odobren stambeni kredit radi dovršenja kuće u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 39.900,00 CHF prema srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita s promjenjivom kamatom čija je početna stopa iznosila 5,25 % dekurzivno godišnje. Isto tako nije sporno da je tijekom otplate kredita početno ugovorena kamatna stopa mijenjana u više navrata i da je otplata kredita vezana uz valutnu klauzulu u CHF i to na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF, važećem na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja.

13. Žalbeni navodi tuženika da se na njegova prednika Slavonsku banku d.d. ne odnose utvrđenja iz kolektivne tužbe, jer navedena banka nije bila stranka u tom postupku odnosno nije bio tuženik u tom postupku, nisu osnovani iz razloga što je Slavonska banka d.d. u veljači 2009. bila pripojena Hypo Alpe-Adria Bank d.d., koja je bila jedan od tuženika u kolektivnom sporu. Kako je tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesena tek 2012. tada Slavonska banka d.d. nije niti mogla biti tuženica u tom postupku, već je to mogao biti njegov sljednik - Hypo Alpe-Adria Bank d.d., pod kojim nazivom je tuženik poslovao u vrijeme pokretanja spora.

14. Sporno je između ostalog može li tužitelj zahtijevati utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, može li se tužitelj pozivati na ništetnost ugovornih odredaba pozivom na utvrđenja iz odluka donesenih povodom kolektivne tužbe udruge "Franak", odnosno da li se radi o ništetnim odredbama. Sporna je i visina tužbenog zahtjeva, pitanje nastupa zastare te da li je preplaćeni iznos tužitelju priznat konverzijom.

15. Sud prvog stupnja je na temelju izvedenih dokaza utvrdio :

- da su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika Slavonska banka d.d. 13. listopada 2005. sklopili navedeni Ugovor o kreditu na temelju kojeg je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 39.900,00 CHF prema srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita s promjenjivom kamatom čija je početna stopa iznosila 5,25 % dekurzivno godišnje;

- da je tijekom otplate kredita početno ugovorena kamatna stopa mijenjana u više navrata i da je otplata kredita vezana je uz valutnu klauzulu u CHF i to na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF, važećem na dan plaćanja;

- da su u odnosu na nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a o kojoj se nije pregovaralo relevantna pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4- od 13. lipnja 2014.;

- da su ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi obzirom da stranke nisu pregovarale, a niti je tuženik dao tužitelju odgovarajuće obavijesti o sadržaju spornih odredbi odnosno naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi;

- da je prigovor zastare predmetnog potraživanja neosnovan jer da rok zastare glede zahtijeva za povrat preplaćenih iznosa temeljem ništetne odredbe ugovora koja se odnosi na više plaćeno s osnove promjenjive kamatne stope teče od 13. lipnja 2014., a tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena 5. lipnja 2019. odnosno prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka;

- da je izveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Sandi Marinac te je prema nalazu i mišljenju vještaka tužitelj stvarno i neosnovano platio primjenom promjenjive kamatne stope koju bi bio dužan platiti da je kamatna stopa ostala u visini početno ugovorene stope – 5,25% dekurzivno godišnje, temeljem ništetne odredbe Ugovora o kreditu, iznos kojeg potražuje (976,46 eura);

- da su u konkretnom slučaju, iako je bio raskinut predmetni ugovor o kreditu, tužitelj i tuženik sporazumom kojeg su sklopili 28. travnja 2016. uredili odnos nastao raskidom predmetnog ugovora i dug po kreditu konvertirali iz valute CHF u valutu EUR, ali taj sporazum nije u cijelosti ispravio neravnotežu nastalu temeljem nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli tako da i tužitelju nije vraćeno ono što je preplatio, a tuženik neosnovano primio;

- da je ocjena suda da sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuitete kredita zbog promjene kamatne stope za ovdje utuženo razdoblje

- te da je nalaz i mišljenje vještaka izrađen u skladu s pravilima struke, da u nalazu nema okolnosti koje bi ukazivale na sumnju u pravilnost danog nalaza i mišljenja te da je on otklonio sve sporne činjenice.

16. Sud prvog stupnja je postupajući po prigovoru tuženika na nalaz i mišljenje financijskog vještaka istome dao mogućnost da se i prigovorima očituje pa je i pozvao vještaka na ročište radi davanja usmenog nalaza i mišljenja. Tom ročištu bio je prisutan i tuženik te je mogao zahtijevati od tog vještaka da mu odgovori na sve primjedbe. Valja istaći da je sud prvog stupnja udovoljio traženju tuženika te mu je produžio rok za očitovanje na nalaz i mišljenje vještaka. Stoga neosnovano tuženik ukazuje da mu je onemogućeno raspravljanje. Sud prvog stupnja po ocjeni ovog suda nije imao razloga za provođenjem novog vještačenja obzirom je vještak koji je određen u ovom postupku dao stručan, obrazložen i jasan nalaz i mišljenje kojeg tuženik nije svojim navodima doveo u sumnju a niti je trebao nakon što je vještak usmeno izložio svoj nalaz i mišljenje, tražiti da dodatno svoj nalaz dopuni.

17. U odnosu na sklapanje ugovora o konverziji pravilno je prvostupanjski sud smatrao da sklapanjem sporazuma ugovora o kreditu odnosno konverzijom, izvršenog na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (»Narodne novine«, broj 102/15., dalje: ZID ZPK) tužitelji ne gube pravo na bilo kakvo potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZPK-a, pa tako i odredbe članka 19.b i članka 19.c ZPK-a na koje ukazuje tuženik, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao na temelju ugovora o kreditu. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove, na kojem tužitelj i postavlja svoj zahtjev.

17.1. Po shvaćanju ovog suda ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, pa neosnovano tuženik u žalbi ističe da je sklapanjem Sporazuma o konverziji tužitelj izgubio pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora.

17.2. Isto tako, ovaj sud smatra da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima pa bi ukidanje ili ograničavanje prava potrošača moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju po shvaćanju ovog suda, mora biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju i mora biti restriktivno, a što ne proizlazi iz odredbi ZID ZPK. Stoga, odredbama ZID ZPK-a tužitelj kao potrošač nije izgubio pravo na potpunu restituciju, a niti je to njegovo pravo ograničeno. Pri tome je za istakunuti da cilj tih odredbi i nije restitucija ili saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.

17.3. Ujedno je za istaknuti da se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio postupak pod brojem Gos-1/2019. U tom oglednom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, u ovom postupku tužitelji uopće ne tvrde da je sporazum o konverziji ništetan, već svoj tužbeni zahtjev temelje na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove, pa za ovaj postupak pravno shvaćanje iz oglednog postupka nije pravno relevantno.

17.4. Osim toga, u trenutku sklapanja sporazuma o konverziji bio je na snazi ZZP/14., koji je stupio na snagu 8. travnja 2014., a koji u odredbi članka 41. stavka 1. propisuje da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. tog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača.

17.5. U takvim okolnosti, po shvaćanju ovog suda, ne postoji pravna osnova da se odredbe Sporazuma o konverziji tumače na način kako ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude Suda Europske unije C-452/18, a što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci, a što nije slučaj.

17.6. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, pa i kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

17.7. Osim toga, prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 PB protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora. Stoga, potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao se nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.

18. Dakle, korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji, a u konkretnom slučaju utvrđeno je postojanje preplate koju tužitelju tuženik nije ni na koji način isplatio ili priznao.

18.1. Prema tome, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio visinu novčanih iznosa koji čine razliku između plaćenih rata po predmetnom kreditu, te rata kredita obračunatih bez primjene ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli.

19. Polazeći od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je zaključio da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjivost kamatne stope na temelju odluke kreditora te je na temelju odredbe čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023., dalje: ZOO-a), odredbe čl. 1111. i 1115. ZOO-a u vezi s čl. 29.st.2.ZOO-a odlučio na navedeni način.

20. Sud prvog stupnja usvaja tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti sa zaključkom da pravomoćne odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. (odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015.) donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuju sud u ovom postupku, temeljem ZZP/03 u vezi s čl. 323. ZOO-a te čl. 502. a. i c. ZPP- a.

21. Odredbom čl. 81. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03-dalje: ZZP/03), bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 97/07., 125/07., 75/09., 89/09. i 133/09. -dalje: ZZP/07) važećim u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu , koji Zakon odredbama čl. 96.st.1. i čl.99. propisuje identično kao i odredbe čl.81.s.t.1. i čl.84. ZZP/03.

22. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, te da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31.prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita, a u ovoj situaciji, kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 13. listopada 2005., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008.,a što tuženik u ovome postupku nije dokazao.

23. U navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, sudovi su proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženika, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula, stopa kamate), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušla na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

23.1 Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisan je izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, na način da obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a tužitelj se u tužbi pozvao na utvrđenja iz pravomoćne presude.

24. Kod toga treba imati u vidu presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je u odluci poslovni broj Rev- 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. u kojoj je izraženo pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji na temelju čl. 502.c ZPP-a, kao i na temelju odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14. i 110/15.) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Prema sadržaju navedene zakonske odredbe iz čl. 502.c ZPP-a proizlazi da ona nije suprotna pravnoj normi iz čl. 118. ZZP/14, a ni onoj iz čl. 138.a ZZP-a na koju ukazuje tuženik u žalbi tako da prihvaćanjem utvrđenja iz presuda donesenih po kolektivnoj tužbi sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP-a.

25. Slijedom navedenog, a polazeći:

- od odredbe čl.96. ZZP/07 važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st.2.),

- od odredbe čl.3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st.1.), i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st.2.), te od pravnog stava suda EU izraženog u presudi donesenoj u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl.4. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva,

- od odredbe čl.4., odredbe čl.322. i odredbe čl.323.st.1. ZOO-a, kojima je propisanoda su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja; da je ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan; i da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila temeljem takvog ugovora, ovaj sud zaključuje da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da sporne ugovorne odredbe jesu nepoštene ugovorne odredbe, a time su i ništetne, a sve to u smislu naprijed navedenih propisa.

26. Za istaći je da je odredbom članka 120. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15 i 14/19; dalje: ZZP/14) propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju članka 106. stavka 1. toga Zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga Zakona idrugih propisa koji su navedeni u članku 106. stavku 1. Zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za nadoknadu štete protiv trgovca koji joj je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Dakle, u trenutku podnošenja tužbe propisana je mogućnost pokretanja bilo kojeg postupka radi ostvarenja tih prava, a kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud.

27. Iz spomenute odredbe, protivno žalbenim navodima tuženika, proizlazi da je tužitelj izabrao valjani pravni put za ostvarenje svog prava i da je legitimiran na podnošenje zahtjeva za isplatu utemeljenom na stjecanju bez osnove pa su navodi tužene kojima se to osporava neutemeljeni. O navedenom se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., i Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., time da o ništetnosti ugovorne odredbe i promjenjivoj kamatnoj stopi nije bilo nužno postaviti deklaratorni zahtjev jer se radi o pravnom pitanju koje je razjašnjeno u kolektivnom sporu, a o istom se inače, može raspraviti i kao o prethodnom pitanju, kao što je u konkretnom slučaju, pri tome se ističe da je nedvojbeno da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule, a što je sud prvog stupnja utvrdio kao prethodno pitanje, stoga nisu osnovani žalbeni razlozi tužene da bi sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. toč.11. ZPP-a.

28. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, pravilna je ocjena suda prvog stupnja da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

29. Pri tome se ističe, da neovisno je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite, učinci utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena idu u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora, odnosno smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena. Sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe bilo kao glavnog ili prethodnog pitanja mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo.

30. Polazeći od navedenog, tužiteljevo pravo na pozivanje na pravna utvrđenja i stavove izražene u pravomoćnim odlukama donesenim u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača nikako ne znači apriori automatsku primjenu tih stavova u predmetnoj parnici, već da je u njoj na tuženiku (ne na tužitelju), kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg su donesene pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor. U skladu sa time na tuženiku je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni Ugovor ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica CHF tj. da su odredbe predmetnog ugovora razumljive za potrošača, i da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Međutim, tuženik to u provedenom postupku nije dokazao niti je u tom pravcu sudu prvog stupnja ponudio odgovarajuće dokaze kojima bi bilo moguće utvrditi da su tužitelju pri sklapanju Ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno da su mu te odredbe učinili razumljivim, i to ne samo formalno i gramatički već razumljivima i suštinski kako ih poima i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, ali i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

31. U odnosu na žalbene navode tuženika da je sud nepotpuno utvrdio činjenično stanje valja reći, da je protivno njegovim navodima tijekom postupka proveden dokaz saslušanjem tužitelja na okolnosti informiranosti o specifičnostima i rizicima kredita.

32. Ocjenom iskaza tužitelja te dokumentacije i isprava, sud prvog stupnja je pravilno zaključio da je tužitelj prosječan potrošač kojemu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nisu bile dovoljno jasne i razumljive, a time mu nisu bile poznate niti posljedice sklopljenog Ugovora o kreditu, a suprotno navodima žalbe nije mu omogućeno niti pojedinačno pregovaranje o unaprijed formuliranimtipskim odredbama Ugovora.

33. Polazeći od izloženog pravilno je sud prvog stupnja zaključio da su odredbe predmetnog Ugovora u dijelu u kojem je ugovorena odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržane u čl.4. Ugovora o kreditu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nerazumljive i nepoštene i kao takve ništetne sukladno navedenim odredbama ZZP/07. Suprotni navodi tužene koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, ne mogu se prihvatiti kao pravno relevantni jer su u pitanju razlozi koje je raspravio sud u postupku kolektivne zaštite.

34. Stoga je sud prvog stupnja osnovano temeljem odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 18.018,60 Eura na ime razlike preplaćenih anuiteta utvrđene provedenim financijskim vještačenjem do koje je došlo zbog promjene kamatne stope zajedno sa zateznom kamatom koja teče na svaki mjesečno preplaćeni iznos od dana plaćanja do isplate.

35. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo iz čl.1115.ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. Budući je do tuženikova stjecanja došlo na temelju po njemu unaprijed sastavljene i faktički nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, što mu daje položaj nesavjesna stjecatelja, to je na stečeni novčani iznos u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a dužan platiti zateznu kamatu kako je zatražena od dana dospijeća svakog anuiteta po stopi propisanoj čl. 29.st.2. ZOO-a. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, slijedom čega tužitelju primjenom čl. 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih odredbi. Prema stajalištu Vrhovnog suda izraženog u odluci Revd- 1294/2021 od 12.listopada 2021.,savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, a što je u ovome postupku utvrđeno.

36. Nadalje, suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja pravilno je ocijenio prigovor zastare neosnovanim jer prema Objedinjenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su-IV-33/2022- 2 od 31. siječnja 2022., pokretanje parničnog postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

37. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da se u konkretnom slučaju ima primijeniti opći zastarni rok od 5 godina (čl. 225. ZOO-a), da je do prekida zastare došlo podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. te da je zastara tužbenog zahtjeva u dijelu koji se odnosi na više plaćeno s osnove promjenjive kamatne stope počela teći od pravomoćnosti presude u tom sporu, broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 5. lipnja 2019. odnosno prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka, to istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

37.1. Nadalje, neosnovani su žalbeni navodi tužene da je prvostupanjski sud trebao uzeti u obzir i činjenicu da je tužitelj tijekom otplate kredita plaćao i anuitete po nižem tečaju od onoga po kojem je kredit isplaćen a to obzirom da je iz nalaza i mišljenja, ali i iz iskaza vještaka evidentno da u konkretnom slučaju ne postoje negativne razlike. Kako je predmet ovoga spora povrat uplata za koje se, u smislu članka 1111. ZOO-a neosnovano obogatio tuženik kada je dio imovine tužitelja prešao u imovinu tuženika na temelju ugovorne odredbe koja je, jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, utvrđena ništetnom, a kako zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja niti je to po prirodi stvari moguće, a sve to pored činjenice da nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužiteljice, to prilikom ocjene osnovanosti kondikcijskog zahtjeva osnovano nisu uzete u obzir niti su protivno tvrdnji tuženika utvrđene negativne tečajne razlike.

38. Radi toga je na činjenično stanje utvrđeno u postupku pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je tužena obvezana na isplatu kako je prethodno citirano, a o istom je sud prvog stupnja dao i valjane razloge.

39. Sud prvog stupnja osnovano je tužitelju, koji je uspio u sporu, dosudio troškove postupka primjenom odredbe čl.154.st.1. ZPP-a i pravilno utvrdio visinu tih troškova primjenom odredbe čl.155. ZPP-a a to utvrđenje prvostupanjskog suda žalbenim tvrdnjama tužiteljice nije dovedeno u pitanje.

40. Protivno tvrdnji tužene sud je osnovano i sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22.,126/22. u daljnjem tekstu: Tarifa) tužitelju priznao zatraženi trošak pa i onaj za zastupanje po odvjetniku na ročištu 11. prosinca 2019. prema Tbr.9. t.2. Tarife obzirom se ne radi o ročištu koje je odgođeno prije početka raspravljanja.

41. Slijedom iznijetog ocjena je ovog suda da je pobijana presuda zakonita i pravilna a žalba tuženika neosnovana zbog čega je odlučeno kao u izreci ove presude (čl. 368. st.1. ZPP-a).

42. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova za sastav žalbe i sudske pristojbe na žalbu jer on sa svojim pravnim lijekom nije uspio (čl. 166. st.1. u svezi s čl. 154. st.1. ZPP-a).

U Puli 25. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća

Marija Sošić