REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

Poslovni broj: P-80/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Ivani Manestar, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa Domagoj Tomić, odvjetnik u Zagrebu, Ulica Franje Župana 18, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, kojeg zastupa Jurica Grbić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 18. lipnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 25. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu 069-50-3014883 sklopljenog 26. kolovoza 2005. između tuženika kao kreditora i IL kao korisnika kredita, pod nazivom ''Naknada'', koja glasi: ''1% (jedan posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita''.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 395,68 EUR s zateznim kamatama od 26. rujna 2005. do isplate, i to za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi od 15%, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 559,72 EUR s zateznim kamatama od 25. srpnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 673,46 EUR s zateznim kamatama od 25. srpnja 2025. do isplate, kao neosnovan.

V. Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da su tuženik kao kreditor i IL kao korisnik kredita 26. kolovoza 2005. sklopili Ugovor o kreditu 069-50-3014883 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu da se je korisnik kredita obvezao platiti administrativnu naknadu u iznosu od 1% (jedan posto) od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita. Tako da je u konkretnom slučaju naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva dana 26. rujna 2005. u iznosu od 395,68 EUR/2.981,25 kn. Tvrdi se da je Ugovor o kreditu tipski ugovor, kojeg je unaprijed u cijelosti sastavio tuženik, koji je pri tom postupao u okviru svoje trgovačke djelatnosti, dok je korisnik kredita imao svojstvo potrošača, u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., dalje u tekstu: ZZP/03), dakle, u odnosu na tuženika bio u podređenom, slabijem položaju, koji nije imao mogućnost pregovaranja o sadržaju predmetne odredbe o ulaznoj naknadi, kao sastavnom dijelu od strane tuženika unaprijed pripremljenog Ugovora o kreditu, a niti mu je navedena odredba bila pojašnjena od strane tuženika, u smislu troškova koji se podmiruju tom naknadom, uslugama koje se daju kao protučinidba za tu naknadu te same svrhe ugovaranja te naknade. Pored toga, da je korisniku kredita isplaćen iznos kredita koji je bio umanjen za iznos ulazne naknade, a da mu je tuženik ugovorne kamate obračunavao na ukupno ugovoreni iznos kredita. Time da je prouzročena očigledna neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita, a tuženik da je postupao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. Uzimajući u obzir sve navedeno, tužitelj smatra da je ugovorna odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nepoštena, a time i ništetna. Stoga da je korisnik kredita imao prema tuženiku tražbinu povrata iznosa naplaćenog temeljem navedene ništetne odredbe (čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima /Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., dalje u tekstu: ZOO/), koju da je ustupio tužitelju temeljem Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine, o čemu da je tuženik uredno obaviješten. Stoga tužitelj u ovom postupku zahtijeva da se utvrdi ništetnom odredba čl. 3. Ugovora o kreditu u koja glasi ''1,00% (jedan posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita'' (stavak I.) te da se naloži tuženiku isplata iznosa od 395,68 EUR s zateznim kamatama od 26. rujna 2005. do isplate (stavak II.).

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da se priroda eventualne potrošačke tražbine povrata iznosa plaćenog po osnovi ulazne kreditne naknade protivi prenošenju na drugoga, slijedom čega da je ustup takve tražbine, u smislu odredbe čl. 80. st. 1. ZOO-a, nedopušten, uslijed čega da niti Ugovor o ustupu tražbine ne proizvodi nikakve pravne učinke prema tuženiku pa da tužitelj nije aktivno legitimiran potraživati od tuženika nikakvu isplatu.

3. Osporava da bi odredba čl. 3. Ugovora o kreditu bila ništetna, tvrdeći da je ista jasna, razumljiva i lako uočljiva, zbog čega da u smislu odredaba ZZP-a/03 nije dopušteno ocjenjivati njenu poštenost/ništetnost. Osim toga, da je visina obveze korisnika kredita koja proizlazi iz te odredbe jasno određena u samom Ugovoru o kreditu, da ju je korisnik kredita sam mogao izračunati te da je plaćanje te naknade određeno tuženikovim općim aktima, za koje je korisnik ugovora izjavio da je s njima upoznat te je pristao na njihovu primjenu. Sve i da je dopušteno ocjenjivati poštenost navedene odredbe, da tužitelj nije dokazao da da je ta odredba prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke da moraju biti ispunjene da bi se neka odredba smatrala nepoštenom.

4. Sve to da je potvrdio i Sud Europske unije u presudi u predmetu C-621/2017, prema kojoj zahtjev iz odredbe čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 da ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u ugovornim odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, kojima se utvrđuje iznos naknade za upravljanje zajmom te iznos isplatne naknade na teret potrošača, trebaju detaljno biti navedene sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne naknade. Navodi da je Sud EU-a izrazio stajalište da ugovorna odredba o naknadu za upravljanje zajmom, koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje konkretno usluge se pružaju u zamjenu za te troškove, načelno ne uzrokuje znatniju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, protivno uvjetu dobre vjere, u smislu odredbe čl. 3. st. 1. Direktive 93/13.

5. Tuženik ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, ali smatra da se u konkretnom slučaju eventualno radi o zabrani manjeg značaja, u smislu odredbe čl. 326. ZOO-a, koja, kad je ugovor o cijelosti ispunjen, kao što je to u konkretnom slučaju, nema za posljedicu ništetnost.

6. Ističe prigovor zastare te osporava tijek zateznih kamata, budući da se on ne može smatrati nepoštenim stjecateljem u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a.

7. U očitovanju na odgovor na tužbu tužitelj ističe da je cesija potrošačke tražbine valjana, slijedom čega da je on aktivno legitimiran zahtijevati isplatu od tuženika u ovom postupku. Osporava da bi odredba čl. 3. Ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi bila valjana, istu i dalje smatra ništetnom te neodređenom i neodredivom. Osporava stajalište tuženika o početku tijeka zastarnog roka te se poziva na stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto na sjednici njegova građanskog odjela od 30. siječnja 2020.

8. Tijekom dokaznog postupka pročitani su Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine sklopljen 10. lipnja 2023. između korisnika kredita IL kao ustupitelja i tužitelja kao primatelja (list 6. – 11. spisa, dalje u tekstu: Ugovor o ustupu tražbine), prijepis knjigovodstvene kartice tuženika po kreditu 069-50-3014883 (list 12. – 13. spisa), Ugovor o kreditu 069-50-3014883 sklopljen 26. kolovoza 2005. između tuženika kao kreditora i IL kao korisnika kredita (list 16. – 23. spisa, dalje u tekstu. Ugovor o kreditu), obavijest tuženika o cesiji (list 24. – 25. spisa), potvrda tuženika od 28. studenog 2024. o datumu, visini i načinu naplate ulazne naknade (list 26. spisa), otplatni plan po Ugovoru o kreditu (list 35. – 45. spisa), Dodatak Ugovoru o kreditu KONV-01/2016 od 18. veljače 2016. (list 46. – 50. spisa), prijepis knjigovodstvene kartice tuženika po konvertiranom Ugovoru o kreditu (list 51. – 64. spisa) te izveden dokaz saslušanjem svjedoka IL (list 112. - 113. spisa).

9. Ocjenom izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., dalje u tekstu: ZPP), zaključeno je da je tužbeni zahtjev osnovan u pogledu glavne stvari.

10. Predmet spora jest utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu te povrat iznosa koje je tuženik primio od korisnika kredita, IL, temeljem te odredbe.

11. Među strankama nije sporno da je IL prilikom sklapanja Ugovora o kreditu imao status potrošača te visina tužbenog zahtjeva.

12. Među strankama je sporno je li navedena ugovorna odredba Ugovora o kreditu ništetna, da li je eventualna tražbina potrošača povrata preplaćenog po toj ugovornoj odredbi mogla biti ustupljena tužitelju, je li nastupila zastara utuženog potraživanja i početak tijeka zateznih kamata.

13. Prema odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., dalje u tekstu: ZZP-a/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu (Zakon o zaštiti potrošača /Narodne novine, broj: 79/2007./ stupio je na snagu 7. kolovoza 2007., a predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 26. kolovoza 2005.), potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je, prema odredbi točke 2. istog članka, trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

14. Ništa u Ugovoru o kreditu ne upućuje na to da je IL sklapao taj ugovor kako bi ostvario financiranje kupnje stana koji mu je trebao služiti u svrhu obavljanja njegovog zanimanja, određene poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti, a niti bi to proizlazilo iz bilo kojeg drugog dokaza iz predmetnog spisa, prvenstveno iskaza samog IL, koji je naveo da je predmetni kredit služio kupnji stana namijenjenog njegovom stanovanju, slijedom čega se zaključuje da je IL Ugovor o kreditu sklopio kao potrošač s tuženikom, kreditnom institucijom u čiji redovni predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita, dakle, tuženik je u tom ugovoru imao ulogu trgovca.

15. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

16. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP-a/03).

17. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 4 ZZP- a/03).

18. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP- a/03).

19. Nepoštena ugovorna odredba je ništava (čl. 87. ZZP-a/03).

20. Iz iskaza svjedoka IL proizlazi da on nije imao mogućnost pregovaranja u pogledu sadržaja pojedinih odredaba Ugovora o kreditu, budući da je ugovor u cijelosti pripremila banka (tuženik), a on je shvatio da je ono što se nudi gotovo rješenje koje on može ili u cijelosti prihvatiti ili odbiti, slijedom čega da nije niti pokušavao pregovarati o sadržaju odredbe o ulaznoj naknadi. Naveo je da je razumio što znači odredba čl. 3. Ugovora o kreditu o plaćanju naknade prilikom prvog korištenja kredita u visini od 1% kredita, ali da mu nije nikada pojašnjeno koji troškovi se podmiruju tom naknadom, koje protučinidbe dobiva za plaćanje te naknade niti kako je banka izračunala da bi visina te naknade trebala biti baš 1% od iznosa kredita.

21. Iz iskaza svjedoka IL sud je utvrdio da odredba čl. 3. Ugovora o kreditu nije bile predmetom pojedinačnog pregovaranja.

22. Štoviše, tuženik to niti ne osporava. Tuženik tvrdi da je IL bilo jasno da mora platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, ugovorenu čl. 3. Ugovora o kreditu, a što potvrđuje i sam IL, ali je nedvojbeno da isti niti je mogao utjecati na obvezu plaćanja te naknade niti na njenu visinu.

23. Nadalje, odredba čl. 3. Ugovora o kreditu koja glasi ''Naknada – 1%% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita'' nije niti predmet niti cijena tog ugovora.

24. Naime, ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno (čl. 1021. ZOO-a).

25. Dakle, predmet ugovora o kreditu jest pozajmljivanje određenog iznosa novca s obvezom njegova povrata, nakon određenog vremena, a korisnik kredita za to korištenje tuđeg novca plaća cijenu u vidu ugovorenih kamata, za vrijeme dok pozajmljeni iznos u potpunosti ne vrati.

26. Tako je bilo ugovoreno i predmetnim Ugovorom o kreditu. Dakle, korisniku kredita dan je na raspolaganje novčani iznos od 62.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, radilo se je o stambenom kreditu za kupnju bez počeka, a korisnik ga je trebao vratiti u razdoblju od 300 mjeseci, u jednakim mjesečnim anuitetima koji su se sastojali od određenog iznosa glavnice i redovnih (ugovorenih) kamata, s time da su kamate ugovorene po promjenjivoj kamatnoj stopi, koja je u vrijeme sklapanja ugovora iznosila 4,95% godišnje (čl. 1., 2., 4. i 7. Ugovora o kreditu).

27. Iz toga proizlazi da odredba čl. 3. Ugovora o kreditu kojom se, pored obveze plaćanja ugovorenih kamata na korištenu glavnicu kredita, ugovara plaćanje dodatne jednokratne naknade (za samu obradu i odobravanje kreditnog zahtjeva), a iznos koje naknade se odbija od iznosa odobrenog kredita, ne može biti i nije niti predmet niti cijena Ugovora o kreditu.

28. Stoga je uopće bespredmetno utvrđivati je li ta odredba bile jasna, lako razumljive i lako uočljiva, u smislu odredbe čl. 84. ZZP-a/03, budući da je taj test potrebno provesti samo kada se radi o odredbi koja predstavlja predmet i/ili cijenu ugovora, u kojem slučaju, kada se radi o odredbi koja čini predmet i/ili cijenu ugovora, a koja je jasna, razumljiva i uočljiva, ne bi bilo dopušteno ocjenjivati poštenje te odredbe.

29. Međutim, tuženik niti ne tvrdi da je njegov zaposlenik prije sklapanja Ugovora o kreditu dao korisniku kredita informacije o tome koji se troškovi podmiruju plaćanjem naknade iz čl. 3. Ugovora o kreditu, a niti je tuženik te troškove specificirao u ovom postupku.

30. Sud napominje da zaposlenici tuženika (bilo da se radi o osobnim bankarima, bilo da se radi o zaposlenicima u IT ili nekoj drugoj službi) za svoj rad primaju plaću, koja ne ovisi o broju ugovorenih kredita niti o iznosu odobrenih kredita. Isto tako, niti materijalni troškovi tuženika ne ovise o tim parametrima (o vrsti i iznosu odobrenog kredita), već bi ti troškovi trebali u jednakom iznosu teretiti svaki ugovor o kreditu. S obzirom da iz navoda stranaka proizlazi da je visina ulazne naknade ovisila o o vrsti odobrenog kredita te o visini odobrenog kreditnog iznosa, to znači da su korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćali ujedno i veću naknadu, iako ista nije imala uporište u stvarnim troškovima tuženika (tuženik zbog toga što je odobrio nekom klijentu viši iznos kredita nije mogao imati veće troškove obrade kreditnog zahtjeva).

31. U zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a).

32. Postupanje sukladno načelu savjesnosti i poštenja podrazumijeva da su sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno, uz uvažavanje interesa obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa

33. S obzirom da u slučaju da korisnik kredita nije pristao platiti naknadu za obradu i osiguranje kredita (čl. 3. Ugovora o kreditu), do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ne bi niti došlo (ugovor je unaprijed pripremljen od strane tuženika, bez mogućnosti pregovaranja o sadržaju pojedinih odredaba, po principu ''uzmi ili ostavi''), da se plaćanjem te naknade ne podmiruju stvarni troškovi koje je tuženik imao uslijed sklapanja predmetnog ugovora te da se ta naknada naplaćuje iz iznosa odobrenog kredita, tako da se korisniku kredita faktično stavlja na raspolaganje manji iznos kredita, dok mu se ugovorne kamate obračunavaju na cjelokupni odobreni iznos kredita, to proizlazi da je ugovaranjem odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu, protivno načelu savjesnosti i poštenja, prouzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača.

34. Stoga je navedena odredba nepoštena, a time i ništetna (čl. 81. st. 1. i čl. 87. ZZP-a/03).

35. Posljedica ništavosti navedene odredbe o tzv. ulaznoj naknadi jest ta da je potrošač (korisnik kredita) IL imao prema tuženiku tražbinu povrata novčanog iznosa kojeg je tuženik stekao temeljem te ništetne odredbe, dakle, u okviru instituta stjecanja bez pravne osnove, imao bi pravo na povrat onog što je primjenom navedene odredbe platio tuženiku, sve sukladno odredbi čl. 323. st. 1. u vezi čl. 324. st. 1. ZOO-a o pravnim posljedicama ništetnosti ugovora ili njegovih pojedinih odredbi te čl. 1111. st. 1. ZOO-a o stjecanju bez pravne osnove.

36. Visina naknade koju je IL platio tuženiku po osnovi odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu nije sporna i ista iznosi 395,68 EUR/2.981,25 kn[1] te je ista naplaćena 26. rujna 2005., kao što to proizlazi iz dopisa tuženika od 28. studenog 2024.

37. Navedena tražbina, kao i svaka druga tražbina, osim onih čiji je prijenos zabranjen zakonom ili je strogo osobne naravi ili se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog, može biti predmetom ustupa (čl. 80. st. 1. ZOO-a).

38. Primatelj tražbine (cesionar) ima prema dužniku (cesusu) ista prava koja je ustupitelj tražbine (cedent) imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a).

39. Iz predmetnog Ugovora o ustupu tražbine proizlazi da je IL ustupio tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku po osnovi povrata preplaćenih iznosa po osnovi valute, kamata i svih plaćenih naknada nastalu temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu (čl. 1. i 2. Ugovora o ustupu tražbine).

40. Valja istaknuti da je tražbina dovoljno određena ako su u ugovoru jasno naznačeni vjerovnik, dužnik i pravni temelj iste, a ista je odrediva ako ugovor sadrži dovoljno podataka temeljem kojih se ti elementi mogu odrediti (čl. 272. st. 1. ZOO-a).

41. U konkretnom slučaju Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, dok je samo utvrđivanje visine iste ostavljeno za kasnije, s obzirom da se taj iznos, ako je sporan, bez provođenja financijskog vještačenja ne može utvrditi.

1 Fiksni tečaj konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK

42. Stoga je tražbina koja se ustupa jasno određena, a time je i sama činidba ugovora jasno određena pa nema mjesta zaključku o ništetnosti predmetnog Ugovora o ustupu tražbine zbog neodređenosti činidbe, u smislu odredbe čl. 269. i 270. st. 1. ZOO-a.

43. Potpuno je nebitno što tužitelj nema svojstvo potrošača, jedino je relevantno da je na njega prenesena tražbina potrošača nastala primjenom ništetne odredbe čl. 10. (potrošačkog) Ugovora o kreditu.

44. Ovo stoga, što se radi o prenosivoj imovinsko – pravnoj tražbini čiji se objektivni identitet prijenosom na drugog vjerovnika ne mijenja, dakle, promjenom osobe vjerovnika nije promijenjen identitet tražbine koja se ustupa, što je osobito vidljivo iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a prema kojoj primatelj tražbine (cesionar) ima prema dužniku (cesusu) ista prava koja je ustupitelj tražbine (cedent) imao prema dužniku do ustupanja.

45. Novčane tražbine potrošača nisu strogo osobne tražbine, niti se njihova narav protivi ustupanju, a niti je prijenos istih zabranjen zakonom, dakle, iste su prenosive, kao i većina novčanih tražbina, bez obzira na svojstvo njihova nositelja (tako i Sud EU, u presudama C-383/18 od 11. rujna 2019. i C-519/19 od 1/8. studenog 2020.).

46. Slijedom navedenog, tužitelj je aktivno legitimiran potraživati od tuženika ono šte je isti primio od IL u ispunjenju Ugovora o kreditu primjenom ništetne odredbe o ulaznoj naknadi.

47. Tražbina povrata stečenog bez pravne osnove zastarijeva protekom općeg zastarnog roka od 5 godina koji načelno počinje teći prvog dana nakon dana kada je stjecatelj nešto stekao (čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO-a).

48. Međutim, prema pravnom shvaćanju kojeg je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo u zauzeo na sjednici Građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020., a kojeg prihvaća i ovaj sud, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

49. S obzirom da odredbe čl. 3. i 9. Ugovora o kreditu još uvijek nisu utvrđene ništetnima pravomoćnom sudskom odlukom, to zastara u konkretnom slučaju nije niti počela teći.

50. Stoga je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu i za isplatu iznosa od 395,68 EUR s zateznim kamatama.

51. Zatezne kamate obračunavaju se od dana kada je tuženik predmetne naknade naplatio, 26. rujna 2005., iz razloga što je tuženik taj koji je inzistirao na ugovaranju predmetnih naknada, bez mogućnosti odbijanja od strane druge strane, protivno načelu savjesnosti i poštenja, narušavajući pri tom ravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana, što znači da je bio nepošten pa mora platiti zatezne kamate od dana stjecanja navedenih naknada (čl. 1115. ZOO-a).

52. Zatezne kamate se obračunavaju po stopi koja je odredbom čl. 29. st. 2. ZOO- a određena za potraživanja proizašla iz izvanugovornih odnosa, iz razloga što se radi o tražbini povrata onog što je stečeno temeljem ništetne ugovorne odredbe, dakle, bez pravne osnove, a ne temeljem trgovačkog ugovora.

53. Napominje se da nije izveden dokaz financijskim vještačenjem, jer u ovom postupku visina naplaćene ulazne naknade, radi utvrđenja koje je navedeni dokaz bio predložen od strane tužitelja još u tužbi, nije bila sporna, dok je tužitelj na posljednjem ročištu za glavnu raspravu izrazio tek namjeru postavljanja zahtjeva za isplatu iznosa kojeg je tuženik naplatio po osnovi ugovornih kamata na onaj dio odobrenog kredita koji korisniku kredita nije isplaćen, već je ustegnut u svrhu podmirenja ulazne naknade, radi utvrđenja kojeg iznosa je (ponovno) predložio izvesti dokaz financijskim vještačenjem, dakle, tek na glavnoj raspravi, nakon nastupanja prekluzije u iznošenju novih činjenica i predlaganju novih dokaza (čl. 299. ZPP-a) te nakon nastupanja prekluzije za preinaku tužbe (čl. 190. st. 1. i 2. ZPP-a).

54. Dakle, tužitelj je tek na ročištu za glavnu raspravu iznio činjenične navode da bi mu pored naplaćenog iznosa ulazne naknade s zateznim kamatama od dana kada je ista naplaćena, pripadao i iznos ugovornih kamata koje je tuženik naplatio na onaj dio odobrenog kreditnog iznosa koji je ustegnut u svrhu podmirenja ulazne naknade, tvrdeći da je tek tada, iz iskaza IL, saznao da je ta naknada naplaćena tako što je ista ustegnuta od iznosa odobrenog kredita.

55. Tužiteljevi navodi da je tek tada saznao za takav način naplate ulazne naknade su neuvjerljivi, kako zbog načina na koji je formulirana odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, tako i zbog sadržaja potvrde tuženika od 28. studenog 2024. u kojoj se jasno navodi da je ulazna naknada iz čl. 3. Ugovora o kreditu ustegnuta prilikom isplate odobrenog kredita, a da je kredit isplaćen 26. rujna 2005., kojom potvrdom je tužitelj raspolagao prije pokretanja ove parnice, budući da ju je dostavio već uz tužbu.

56. Prema odredbi čl. 299. st. 2. ZPP-a stranke mogu tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka, a kako je tužitelj mogao iznijeti činjenični navod da bi mu pored naplaćenog iznosa ulazne naknade s zateznim kamatama od dana kada je ista naplaćena, pripadao i iznos ugovornih kamata koje je tuženik naplatio na onaj dio odobrenog kreditnog iznosa koji je ustegnut u svrhu podmirenja ulazne naknade, prije zaključenja prethodnog postupka (isto proizlazi iz isprava dostavljenih uz tužbu, ali i iz činjenice da je od korisnika kredita otkupio tražbinu povrata primljenog temeljem ništetne odredbe o ulaznoj naknadi pa ga je tom prilikom mogao i trebao pitati na koji način je ista naplaćena), a kako to nije učinio, to sud te nove činjenične navode nije uzeo u obzir prilikom donošenja presude (čl. 299. st. 3. ZPP-a).

57. Osim toga, zahtjev za isplatu ugovornih kamata koje je tuženik naplatio na onaj dio odobrenog kreditnog iznosa koji je ustegnut u svrhu podmirenja ulazne naknade nije obuhvaćen tužbenim zahtjevom iz tužbe koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi te na povrat iznosa koji je naplaćen po osnovi ulazne naknade s zateznim kamatama od dana kada je ta naknada naplaćena, slijedom čega bi za izvođenje dokaza financijskim vještačenjem u svrhu utvrđenja tog iznosa trebalo doći do preinake tužbe isticanjem novog zahtjeva uz postojeći, u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP-a, a tužba se može preinačiti samo do zaključenja prethodnog postupka, a iznimno može i nakon toga, ako je tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka (čl. 190. st. 1. i 2. ZPP-a).

58. U konkretnom slučaju tužitelj niti je preinačio tužbu na način da potražuje isplatu iznosa kojeg predlaže utvrditi financijskim vještačenjem, a niti bi to smio učiniti tek u stadiju glavne rasprave, budući da je to mogao učiniti do zaključenja prethodnog postupka, s obzirom da je već iz isprava dostavljenih uz tužbu bilo jasno na koji način je ulazna naknada bila naplaćena, štoviše, to je tužitelj istaknuo već u samoj tužbi.

59. Naposljetku, sve i da je tužitelj pravovremeno preinačio tužbu tako da zahtijeva i isplatu iznosa ugovornih kamata koje je tuženik naplatio na onaj dio odobrenog kreditnog iznosa koji je ustegnut u svrhu podmirenja ulazne naknade, takav tužbeni zahtjev bi bio neosnovan.

60. Ovo iz razloga što je posljedica ništetnosti odredbe o ulaznoj naknadi ta da je svaka strana dužna vratiti ono što je temeljem te odredbe primila, dakle, tuženik je dužan vratiti naplaćeni iznos ulazne naknade s zateznim kamatama od dana kada je taj iznos naplatio, ali ne i ugovorne kamate koje su naplaćene na odobreni iznos kredita.

61. Tuženik je prema Ugovoru o kreditu imao pravo naplatiti ugovorne kamate na odobreni i iskorišteni iznos kredita, a to što je dio tog kredita iskorišten za podmirenje tražbine tuženika po osnovi ulazne naknade (izvršen je prijeboj tražbine korisnika kredita za isplatu kredita s tražbinom kreditora za naplatu ulazne naknade) ne isključuje pravo tuženika da i na taj iznos obračuna ugovorne kamate.

62. S obzirom da je odredba o ulaznoj naknadi ništetna, to znači da nije postojala tražbina tuženika prema korisniku kredita po osnovi ulazne naknade, slijedom čega istu nije smio naplatiti iz iznosa kredita, već je i tih 1% iznosa kredita trebao isplatiti korisniku kredita, a što znači da korisnik kredita ima prema njemu tražbinu za isplatu tih uskraćenih 1% iznosa kredita s zateznim kamatama od dana kada mu je i taj iznos trebao biti plaćen, a to sadržajno odgovara iznosu naplaćene ulazne naknade s zateznim kamatama od dana kada je ista naplaćena, a što je tužitelju u ovom postupku i dosuđeno.

63. Budući da je tužitelj u cijelosti uspio u predmetnoj parnici u pogledu glavne stvari, pripada mu naknada troškova parničnog postupka, dok je tuženik svoje troškove dužan sam snositi (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

64. S obzirom da se tužba sastoji od dva tužbena zahtjeva, od kojih je jedan nenovčani i glasi na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe, a drugi novčani i glasi na isplatu određenog iznosa novca, tužitelj je u tužbi za nenovčani tužbeni zahtjev naznačio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.400,00 EUR, međutim, sud ej smatrao da je tako određena vrijednost nenovčanog zahtjeva suviše visoko postavljena.

65. Prema odredbi čl. 37. st. 2. ZPP-a ako zahtjevi u tužbi proizlaze iz raznih osnova (ili pojedine zahtjeve ističu različiti tužitelji ili su pojedini zahtjevi istaknuti protiv različitih tuženika), vrijednost predmeta spora se određuje prema vrijednosti svakoga pojedinog zahtjeva.

66. Dakle, u konkretnom slučaju vrijednost predmeta spora za cijelu parnicu utvrđuje se kao zbroj vrijednosti svakog tužbenog zahtjeva, a kako se deklaratorni tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, pravilo je da je za njega mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio (čl. 40. st. 2. ZPP-a).

67. Međutim, sud je, sukladno odredbi čl. 40. st. 3. ZPP-a, na pripremnom ročištu provjerio točnost naznačene vrijednosti te utvrdio da u parnici u kojoj se kao posljedica ništetnosti ugovorne odredbe zahtijeva isplata iznosa od 395,68 EUR, sam zahtjev za utvrđenje ništetnosti te odredbe ne može imati vrijednost veću od 200,00 EUR.

68. Stoga je na pripremnom ročištu od 23. travnja 2025., rješenjem protiv kojeg nije dopuštena posebna žalba, utvrđena vrijednost predmeta spora za deklaratorni tužbeni zahtjev u iznosu od 200,00 EUR, što znači da je ukupna vrijednost predmeta spora u ovoj parnici 595,68 EUR (200,00 EUR uvećano za 395,68 EUR).

69.

70. Prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 595,68 EUR i sadržaju postavljenog zahtjeva, tužitelju pripada naknada troškova za tužbu u iznosu od 125,00 EUR (Tbr. 7/1 i Tbr. 46 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /Narodne novine, broj: 138/2023., dalje u tekstu: OT/), za očitovanje na odgovor na tužbu u iznosu od 125,00 EUR (Tbr. 8/1 i Tbr. 46 OT-a), za ročište od 23. travnja 2025. u iznosu od 125,00 EUR (Tbr. 9/1 i Tbr. 46 OT-a), za ročište od 18. lipnja 2025. u iznosu od 125,00 EUR (Tbr. 9/1 i Tbr. 46 OT-a), za sudsku pristojbu za tužbu u plaćenom iznosu od 33,18 EUR (Tbr. 1/1 Uredbe o tarifi sudskih pristojbi /Narodne novine, broj: 37/2023., dalje u tekstu: Uredba/) i za sudsku pristojbu za presudu u iznosu od 26,54 EUR (Tbr. 2/1 Uredbe), dakle, ukupno mu pripada 559,72 EUR s zateznim kamatama od dana donošenja predmetne presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a).

71. Zatezne kamate na troškove parničnog postupka obračunavaju se po istoj stopi po kojoj se obračunavaju zatezne kamate na glavnicu utuženog potraživanja.

72. Tužitelju ne pripada naknada za pristup na ročište za objavu presude, jer taj trošak nije potreban za vođenje parnice, s obzirom da ako stranka koja je uredno pozvana na navedeno ročište na isto ne pristupi, može istog dana preuzeti sadržaj presude s e-oglasne ploče suda i na taj način na vrijeme biti upoznata s istom, kako bi u roku podnijela žalbu, a ukoliko nema namjere podnijeti žalbu, tada ionako ne bi mogla postići ovrhu presude bez otisnute potvrde pravomoćnosti i ovršnosti, a koja se iskazuje tek nakon proteka žalbenog roka te ju sud strankama dostavlja zajedno s presudom putem informacijskog sustava e-Komunikacija.

73. Ne pripada mu niti naknada za sastav podneska od 12. travnja 2025., budući da u istom ponavlja navode koje je već prethodno iznio, slijedom čega navedeni podnesak niti trošak kojeg je tužitelj imao zbog njegova sastavljanja nisu bili potrebni za vođenje predmetne parnice, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

74. Stoga je preko iznosa od 559,72 EUR do zahtijevanog iznosa od 1.233,18 EUR, za iznos od 673,46 EUR s zateznim kamatama, zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka valjalo odbiti kao neosnovan.

75. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 25. srpnja 2025.

Sutkinja:

Ivana Manestar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), koja se podnosi putem informacijskog sustava e-Komunikacija ovog suda.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćnici