Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

[adresa], MV

Poslovni broj: P-146/2024-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Jasni Vehtersbah-Stojan, u pravnoj stvari tužitelja VV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po Bojanu Bacingeru, odvjetniku u Čakovcu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupana po punomoćnicima iz OD Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i dovršene glavne rasprave dana 16.lipnja 2025. u nazočnosti tužitelja uz punomoćnika i punomoćnika tuženika, dana 24.srpnja 2025.,

p r e s u d i o j e:

I.Nalaže se tuženiku, PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 da tužitelju BAJKOVEC BRANIMIRU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 4.010,35 EUR, zajedno sa zateznim kamatama, od 31. srpnja 2010. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana na iznose:

- iznos od 5,23 eura od 31.srpnja 2010.,

- iznos od 29,35 eura od 31.kolovoza 2010.,

- iznos od 23,20 eura od 30.rujna 2010.,

-iznos od 23,64 eura od 31.listopada 2010.,

-iznos od 29,96 eura od 30.studenog 2010.,

-iznos od 37,11 eura od 31.prosinca 2010.,

- iznos od 28,69 eura od 31.siječnja 2011.,

-iznos od 35,12 eura od 28.veljače 2011.,

-iznos od 36,53 eura od 31.ožujka 2011.,

-iznos od 42,11 eura od 30.travnja 2011.,

-iznos od 42,36 eura od 31.svibnja 2011.,

-iznos od 42,36 eura od 30.lipnja 2011.,

-iznos od 42,36 eura od 31.srpnja 2011.,

-iznos od 42,36 eura od 31.kolovoza 2011.,

-iznos od 41,84 eura od 30.rujna 2011.,

-iznos od 44,60 eura od 31.listopada 2011.,

-iznos od 46,75 eura od 30.studeni 2011.,

-iznos od 47,63 eura od 31.prosinca 2011.,

-iznos od 47,34 eura od 31.siječnja 2012.,

-iznos od 47,43 eura od 29.veljače 2012.,

-iznos od 47,12 eura od 31.ožujka 2012.,

-iznos od 44,31 eura od 30.travnja 2012.,

-iznos od 46,15 eura od 31.svibnja 2012.,

-iznos od 42,83 eura od 30.lipnja 2012.,

-iznos od 41,99 eura od 31.srpnja 2012.,

-iznos od 41,99 eura od 31.kolovoza 2012.,

-iznos od 41,99 eura od 30.rujna 2012.,

-iznos od 41,99 eura od 31.listopada 2012.,

-iznos od 41,99 eura od 30.studeni 2012.,

-iznos od 41,99 eura od 31.prosinca 2012.,

-iznos od 2.841,99 eura od 18.siječnja 2013.

II. Nalaže se tuženiku, PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 da tužitelju BAJKOVEC BRANIMIRU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.515,45 eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućim dana presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužiteljica je u tužbi navela da je sa tuženikom dana 17.2.2006. u [adresa] sklopila Ugovor o kreditu broj: 9011026912, a kojim je tuženik odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 21.722,80 CHF obračunato prema srednjem tečaju, tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita, a koji ugovor je solemniziran po javnom bilježniku Marodi Ivanu dana 20.2.2006.godine pod poslovnim brojem OU-211/06-1. U tužbi se tvrdi da je tuženik u Ugovoru o kreditu jednostrano ugradio nepoštenu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, te nepoštenu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezan CHF. Tužiteljica se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda, broj: Pž-7129/13 od 13.6.2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-1401/12 od 4.srpnja 2013. u dijelu točke I., II., III., IV., V. , VI. i VII. izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih 2.tužena Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 10.rujna 2003. do 31.prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Stav Visokog trgovačkog suda RH potvrđen je i odlukom Vrhovnog suda RH , poslovni broj: Revt-249/14 od 9.4.2015. Nadalje, tužiteljica se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda RH , broj: Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-1401/12 od 4.7.2013. kojom se utvrđuje da je 2.tužena Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 1.lipnja 2004. do 31.prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača , korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF , a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj se poziva na odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku, odredbu čl. 323. Zakona o obveznim odnosima. Slijedom navedenog tužitelj je tražio da sud donese presudu kojom se utvrđuje da je ništetna ugovorna odredba predmetnog ugovora o kreditu u dijelu odredbe čl.4., u dijelu odredbe 7.2. , te da se naloži tuženiku da isplati tužitelju iznos od 3.794,07 eura sa zakonskim zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je tvrdio da je nastupila zastara potraživanja tužitelja , da se utvrđenja iz parnice po kolektivnoj tužbi ne mogu primijeniti na konkretan predmet, da nema mjesta vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude VTS RH, poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14.lipnja 2018. , da je valutna klauzula zakonom izričito dopuštena, da je u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka bilo ugovaranje kredita s valutnom klauzulom, da tužitelj nije dokazao da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovodi do neravnoteže između stranaka , te da nije osnovano raspravljati o visini tužbenog zahtjeva , s obzirom da tužitelj nije dokazao osnovu svog potraživanja.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u otkaz ugovora o kreditu (list 7 spisa), izvadak iz poslovnih knjiga (list 8-10 spisa), z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (list 11- 12 spisa), predmetni ugovor o kreditu i solemnizaciju istog (list 13-18 spisa), podnesak tužitelja od 24.7.2023. sa prilozima (list 24 -43 spisa), odgovor na tužbu s prilozima (list 44 – 66 spisa), podnesak tužitelja od 6.9.2023. (list 70-72 spisa), podnesak tuženika od 13.9.2023. (list 73-76 spisa), podnesak tužitelja od 2.11.2023. (list 82-86 spisa), podnesak tuženika od 22.1.2024. (list 96-140 spisa), ovosudno rješenje od 2.veljače 2024. (list 142-143 spisa), podnesak tužitelja uz rješenje o nasljeđivanju (list 145-148 spisa), rješenje o nastavku postupka (list 150-152 spisa), podnesak tuženika od 22.8.2024. s prilozima (list 163-192 spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Mikac Matije (list 195-201 spisa), podnesak tuženika od 24.9.2024. (list 208-219 spisa), očitovanje vještaka od 23.10.2024. (list 224-225 spisa), podnesak tužitelja od 5.11.2022. s prilozima ( list 228-233 spisa), podnesak tužitelja (list 234-236 spisa), očitovanje vještaka (list 241-243 spisa), podnesak tužitelja (list 246-247 spisa), očitovanje vještaka (list 250-256 spisa), podnesak tužitelja od 10.6.2025. (list 259-262 spisa), te je saslušan tužitelj u svrhu dokazivanja, dok je tuženik odustao od saslušanja predložene svjedokinje RV.

4. Tužitelj je izjavio da nema saznanja o predmetnom kreditu jer se radi o kreditu koji je uzela njegova mama u vrijeme kada je on polazio 2. razred srednje škole. Zna da se radi o nenamjenskom kreditu , no ne zna za koju svrhu je isti uzet. Zna da su rate kredita porasle, da ih mama nije imala od kud plaćati, da nisu imali što za jesti, morao je odustati od fakulteta jer je sav novac koji je mama dobila išao na otplatu kredita i plaćanje režija. On se zaposlio 2014. , time da je 2011. bio četiri mjeseca u vojsci, za što nije dobio nikakvu naknadu. Od kad se zaposlio pomagao je mami u prehrani, ne i plaćanjem rata kredita, time da mu je prva plaća iznosila oko 2.800,00 kuna. Izjavio je da nema saznanja da li je njegova majka tražila kredite u drugim bankama, u nekoj drugoj valuti, te nema saznanja da li je ranije imala kakav drugi kredit s valutnom klauzulom s obzirom da je u to vrijeme ako je i uzimala kredit on bio još mlađi.

5. Parnične stranke su tijekom postupka ostale kod svojih navoda, te su dodatno obrazlagale svoja stajališta.

6. Nije sporno da je prednik tužitelja JV kao korisnik kredita sa tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj: 9011026912 kojim je banka stavila tužitelju na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 21.722,80 CHF obračunato prema srednjem tečaju tečajne liste tuženika na dan korištenja kredita s redovnom kamatom po stopi od 7,88 % godišnje, promjenjivom, time da banka visinu kamatne stope može sama promijeniti.

7. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja. Sporno je da li se radi o tzv. kolektivnoj tužbi.

8. Kako tuženik smatra da se utvrđenja iz parnice Potrošač ne mogu primijeniti na ovaj slučaj, to valja ukazati tuženiku da se prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

9. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelji pozivaju na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.

10. Tužitelj u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu, smatrajući da je tužitelju postupanjem tuženika (banke) šteta nastala, a pozivajući se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-1401/2012 od 4.7.2013., Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14.6.2018., presudu Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 od 13.6.2014., Odluku Vrhovnog suda RH, broj: Revt-249/14 od 9.4.2015.,odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku (odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava tzv. kolektivna tužba), te čl.323. Zakona o obveznim odnosima.

11. Kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

12. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik u razdoblju od 10.9.2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju, Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Istom presudom utvrđeno je da je pravni prednik tuženika u razdoblju od 1.11.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak , a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i to tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tužena postupila suprotno tada važećim odredbama Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/07, 85/09, 133/09 i to čl. 96. i 97. ZZP), te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima

13. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

14. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

15. Vrhovni sud Republike Hrvatske je dana 3.9.2019. donio Odluku broj Rev- 2221/18 kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

16. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

17. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. VS RH je u svojim presudama broj: Rev- 2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel VS RH korigirao je naprijed navedeno shvaćanje donošenjem Zaključka na svojoj sjednici od 30.siječnja 2020. koji glasi: „ Zastarni rok u slučaju restitucijskoj zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st.1. ZOO/05 ( čl.104.st.1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“.

18. Pravomoćnost kolektivne presude za ništetnost valutne klauzule nastupila je presudom Visokog trgovačkog suda, broj: Pž-6632/17 od 14.6.2018. što znači da zastara potraživanja nastupa 14.6.2023.

19. Dakle, tužba tužitelja je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 24.5..2023.god. podnošenjem tužbe ovome sudu, te ovaj sud o istoj treba odlučiti.

20. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju, saslušao je tužitelja kao stranku u svrhu dokazivanja, te je proveo financijsko- knjigovodstveno vještačenje.

21. Na nalaz i mišljenje vještaka od 9.9.2024. prigovor je iznio tuženik , te se vještak očitovao na isti podneskom od 23.listopada 2024. , time da je naveo da je iz nalaza razvidno da su uključena razdoblja kada je tečaj bio niži od tečaja na datum korištenja kredita. Na nalaz vještaka prigovarao je i tužitelj uslijed čega je zatraženo očitovanje vještaka koji je isti dostavio 6.prosinca 2024., a kojem je ponovno prigovarao tužitelj , te je vještak 19.3.2025. dostavio očitovanje u kojem je naveo da je tužitelj ispravno istaknuo da uplata od 18.1.2013.godine postoji , da je izvršena prema tečaju na navedeni datum i da je navedenom uplatom podmiren čitav dug po kreditu. Slijedom navedenog vještak je iznio da je tijekom trajanja kredita od datuma korištenja do otkaza kredita tužitelju u odnosu na početni tečaj i kamatnu stopu obračunato i naplaćeno ( ili će tek biti naplaćeno) ukupno 5.101,15 eura više od čega se na više obračunati iznos uslijed promjene kamatne stope odnosi iznos od 1.090,80 eura dok se na tečaj odnosi iznos od 4.010,35 eura.

22. Bitno je istači da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/18 utvrdio da nije potrebno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe koja ništetnost je već utvrđena u kolektivnom sporu i sud u individualnoj parnici je vezan tim utvrđenjem. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 2233/2019 odbijena je ustavna tužba da bi presudom Vrhovnog suda RH bila povrijeđena ustavna prava podnositelja tj. banke.

23. Tužitelj je u svom iskazu ostao kod navoda iznesenih tijekom postupka. Iskaz tužitelja sud smatra vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv.

24. Među parničnim strankama je sporno da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena valuta CHF ( švicarski franak ) uz koju je vezana glavnica (valutna klauzula).

25. Iz iskaza tužitelja razvidno je da nije bio upoznat sa činjenicom da li je njegova majka koja je sa tuženikom sklopila predmetni ugovor o kreditu bila u više različitih banaka kako bi se raspitala o uvjetima kredita, kao niti da li je tražila kredit vezan uz valutu CHF, neku drugu valutu ili kunski kredit, a s obzirom na činjenicu da je on u to vrijeme polazio srednju školu. Međutim, nesporno je što proizlazi iz iskaza tužitelja da je plaćanje rata po predmetnom kreditu dovelo do ugrožavanja njihove egzistencije , da ponekad nisu imali ni za hranu, kao i da je on morao odustati od fakulteta i zaposliti se.

26. Nesporno je da je predmetni Ugovor o kreditu tipski ugovor sastavljen od strane tuženika i da korisnik kredita nije imao mogućnosti mijenjati ni jednu odredbu Ugovora o kreditu. Iz podataka u spisu razvidno je da je po početnom otplatnom planu rata kredita iznosila 206,09 CHF, da na dan kada je banka otkazala kredit zbog neurednog plaćanja po priloženoj dokumentaciji tužitelj nije platio 6,5 rata kredita dok iz nalaza vještaka proizlazi da je na dan otkaza kredita od strane tuženika tužitelj bio u preplati u iznosu od 1.598,48 eura u odnosu na početni tečaj i početnu kamatnu stopu. Dakle, nesporno je da su se rate kredita uslijed promjene kamatne stope , a o čemu je odluku donosio samo tuženik i uslijed promjene odnosno porasta tečaja znatno povećala što je neposredno utjecalo na životni standard tužitelja.

27. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.

28. Prema odredbi čl.81.st.1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

29. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

30. Prema odredbi čl.87.st.1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništava.

31. Odredbom čl.96.st.1. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je odredbom st.2. tog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

32. Vrhovni sud RH je u svojoj odluci Rev.3142/18-2 od 19.ožujka 2019. izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji temeljem odredbe čl.502.C. ZPP-a, a isto tako i odredbe čl.118. ZZP/14 vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz odredbe čl.106.st.1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu , a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrstan ugovor.

33. Prema odredbi čl.118.ZZP/14 odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odredbe čl.106.st.1. tog zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

34. Ujedno u presudi broj C-26/13 od 30.travnja 2014. u odnosu na tumačenje i primjenu čl.4.st.2. Direktive 93/13 EEZ izraženo je stajalište prema kojem se navedeni članak treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru potrošaču moraju na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koji se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koji iz ugovora za njega proizlaze. Unatoč tome što su sporne odredbe bile gramatički razumljive i uočljive one su bile nejasne jer tužitelj kao potrošač nije mogao razumjeti doseg tih odredbi niti predvidjeti ekonomske posljedice koje iz takvih odredbi proizlaze za nju.

35. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da iz ugovora tako što ne proizlazi.

36. Isto tako tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito nije učinio , a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze.

37. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.

38. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

39. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

40. Odredbom čl.55. st.1. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a isto je bilo određeno i čl. 87. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Naime, svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da tuženik kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

40. Dio ugovora koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule ništetan jer je nerazumljiv. Stoga tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, i to je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine RH broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15 i 29/18 ) - stjecanje bez osnove - u kojem članku Zakona je određeno u st. 1. da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

41. Odredbom čl.55.st.1. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a isto je bilo određeno i čl. 87.st.1. ZZP-a ( NN 96/03). Svrha proglašenja ugovorne odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da tuženik kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Stoga tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora odnosno dijela predmetnog ugovora o kreditu primio, a što je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. ZOO.

42. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl.1111. u vezi čl. 323.st.1. ZOO vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja sukladno odredbi čl. 1115. ZOO s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje dospijeća nadalje do isplate i po stoji kamate sukladno odredbi čl.29.st.1. i 2. ZOO. time da je sud mjesečne iznose u izreci presude naveo po datumima kako je tužitelj plaćao pojedine anuitete, a kako je to vještak i obrazložio. Pri tome valja istači da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje i razlog ništetnosti radi koje se vodi ovaj postupak , pa stoga i zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose pojedinih mjesečnih iznosa teku od dospijeća pojedinog iznosa do isplate, a ne od presuđenja.

43. Nesporno je da je tužitelj povećao tužbeni zahtjev usklađujući isti sa nalazom vještaka time da tuženik nije naveo da se protivi preinaci tužbenog zahtjeva. Opreza radi ovaj sud ukazuje da je prema Zaključku sa sastanka predsjednika građanskog odjela županijskih sudova i građanskog odjela VS RH od 26.studenog 2021. , poslovni broj: Su-IV-162/2021 u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

44. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. stav 1. Zakona o parničnom postupku, jer je tužitelj u cijelosti uspio sa svojim sređenim tužbenim zahtjevom.

45. Trošak tužitelja odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku - odvjetniku, a trošak je odmjeren prema vrijednosti predmeta spora. Sud tužitelju priznaje trošak sukladno čl. 164. Zakona o parničnom postupku kako je zatraženo u predanom troškovniku i to za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura (tbr.7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, dalje Tarife, NN broj 138/2023 ), sastav podneska od 24.7.2023., 6.9.2023., 2.11.2023. i 10.6.2025. svaki u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife), sastav podneska od 28.8.2023., 26.2.2024., 17.6.2024., 5.11.2024., 15.11.2024. i 17.2.2025. u iznosu od 50,00 eura ( Tbr. 8.4. Tarife), zastupanje na ročištu dana 12.12.2023., 16.6.2025. za svako u iznosu od 200,00 eura (tbr. 9/1 Tarife), zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura ( Tbr.9/3 Tarife), pripadajući PDV u iznosu od 450,00 eura, trošak predujma za vještačenje u iznosu od 265,45 eura, a što ukupno iznosi 2.515,45 eura. Tužitelju nisu priznati troškovi sudske pristojbe za tužbu s obzirom da ista nije plaćena, a ujedno za sastav podneska od 5.11.2024. , 15.11.2024. i 17.2.2025. priznata mu je naknada u iznosu od 50,00 eura za svaki podnesak , a ne u iznosu od 200,00 eura za svaki podnesak kao što je isti tražio. Naime, sukladno Tbr. 8. Tarife naknada u iznosu sukladno Tbr.7. Tarife priznaje se za četiri obrazložena podneska, dok se za ostale podneske može priznati 25 % naknade iz Tbr. 7. 1. Tarife.

46. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.

Čakovec, 24.srpnja 2025.

Sutkinja:

Jasna Vehtersbah-Stojan

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda na nadležni Županijski sud sukladno čl. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova ( Narodne novine RH broj 67/18 ), pismeno u tri istovjetna primjerka. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

O tome obavijest:

1. tužitelj po pun.

2. tuženik po pun.