REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: PR-1029/2025-211

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Moniki Ferić, u pravnoj stvari tužitelja RE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Bruno Spiz, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Dukat d.d. iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Marku Borsky, odvjetniku iz Zagreba, radi naknade štete, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene 15. srpnja 2025., u prisutnosti punomoćnika stranaka, 24. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I./ Nalaže se tuženiku Dukat d.d. iz Zagreba, R [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da tužitelju RE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] platiti razliku plaće za razdoblje od 1.1.2009. do 8.3.2014. kako slijedi:

- iznos od 10,74 € s kamatom od 15. 2. 2009. do isplate

- iznos od 3,27 € s kamatom od 15. 3. 2009. do isplate

- iznos od 2,66 € s kamatom od 15. 4. 2009. do isplate

- iznos od 6,43 € s kamatom od 15. 5. 2009. do isplate

- iznos od 3,23 € s kamatom od 15. 6. 2009. do isplate

- iznos od 10,10 € s kamatom od 15. 7. 2009. do isplate

- iznos od 2,31 € s kamatom od 15. 8. 2009. do isplate

- iznos od 5,45 € s kamatom od 15. 9. 2009. do isplate

- iznos od 1,31 € s kamatom od 15. 10. 2009. do isplate

- iznos od 7,77 € s kamatom od 15. 11. 2009. do isplate

- iznos od 3,35 € s kamatom od 15. 12. 2009. do isplate

- iznos od 3,26 € s kamatom od 15. 1. 2010. do isplate

- iznos od 7,11 € s kamatom od 15. 2. 2010. do isplate

- iznos od 3,79 € s kamatom od 15. 3. 2010. do isplate

- iznos od 4,31 € s kamatom od 15. 4. 2010. do isplate

- iznos od 5,98 € s kamatom od 15. 5. 2010. do isplate

- iznos od 6,78 € s kamatom od 15. 6. 2010. do isplate

- iznos od 10,33 € s kamatom od 15. 7. 2010. do isplate

- iznos od 3,80 € s kamatom od 15. 8. 2010. do isplate

- iznos od 9,60 € s kamatom od 15. 9. 2010. do isplate

- iznos od 3,18 € s kamatom od 15. 10. 2010. do isplate

- iznos od 0,73 € s kamatom od 15. 12. 2010. do isplate

- iznos od 0,83 € s kamatom od 15. 2. 2011. do isplate

- iznos od 5,93 € s kamatom od 15. 4. 2011. do isplate

- iznos od 20,49 € s kamatom od 15. 5. 2011. do isplate

- iznos od 4,44 € s kamatom od 15. 6. 2011. do isplate

- iznos od 5,91 € s kamatom od 15. 7. 2011. do isplate

- iznos od 20,08 € s kamatom od 15. 8. 2011. do isplate

- iznos od 21,77 € s kamatom od 15. 9. 2011. do isplate

- iznos od 12,81 € s kamatom od 15. 10. 2011. do isplate

- iznos od 17,76 € s kamatom od 15. 11. 2011. do isplate

- iznos od 15,10 € s kamatom od 15. 12. 2011. do isplate

- iznos od 15,15 € s kamatom od 15. 1. 2012. do isplate

- iznos od 3,58 € s kamatom od 15. 3. 2012. do isplate

- iznos od 16,26 € s kamatom od 15. 4. 2012. do isplate

- iznos od 38,34 € s kamatom od 15. 7. 2012. do isplate

- iznos od 15,87 € s kamatom od 15. 8. 2012. do isplate

- iznos od 19,68 € s kamatom od 15. 9. 2012. do isplate

- iznos od 12,73 € s kamatom od 15. 10. 2012. do isplate

- iznos od 21,08 € s kamatom od 15. 11. 2012. do isplate

- iznos od 19,79 € s kamatom od 15. 12. 2012. do isplate

- iznos od 20,26 € s kamatom od 15. 1. 2013. do isplate

- iznos od 12,57 € s kamatom od 15. 2. 2013. do isplate

- iznos od 3,15 € s kamatom od 15. 3. 2013. do isplate

- iznos od 17,31 € s kamatom od 15. 4. 2013. do isplate

- iznos od 13,45 € s kamatom od 15. 5. 2013. do isplate

- iznos od 19,95 € s kamatom od 15. 6. 2013. do isplate

- iznos od 15,61 € s kamatom od 15. 7. 2013. do isplate

- iznos od 15,05 € s kamatom od 15. 8. 2013. do isplate

- iznos od 20,43 € s kamatom od 15. 9. 2013. do isplate

- iznos od 11,41 € s kamatom od 15. 10. 2013. do isplate

- iznos od 23,65 € s kamatom od 15. 11. 2013. do isplate

- iznos od 17,71 € s kamatom od 15. 12. 2013. do isplate

- iznos od 19,71 € s kamatom od 15. 1. 2014. do isplate

- iznos od 20,22 € s kamatom od 15. 2. 2014. do isplate

- iznos od 15,34 € s kamatom od 15. 3. 2014. do isplate

- iznos od 1,25 € s kamatom od 15. 4. 2014. do isplate

po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena za razdoblje od dospijeća do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te za razdoblje od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, pri čemu je za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II./ Nalaže se tuženiku Dukat d.d. iz Zagreba, R [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da tužitelju RE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi parnični trošak u iznosu od 3.839,88 eura sa zateznim kamatama tekućim od 24. srpnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena u roku od 15 dana.

III./ Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 23.2.1996. kao vozač autocisterne tadašnjeg poduzeća Sirela d.d. Bjelovar pretrpio nesreću na radu kada je pri izlasku iz cisterne pao i slomio lijevu bedrenu kost. Tužitelj je ostvario naknadu nematerijalne štete pred Općinskim sudom u Bjelovaru u spisu broj P-1569/98, a odštetu zbog gubitka zarade ostvario je pred zagrebačkim sudom u predmetima Pr-6400/01 i Pn- 2940/05. U predmetu Pr-2940/05 tužitelj je ostvario naknadu zbog gubitka zarade za period od 1.5.2002. pa do 31.1.2008. u ukupnom iznosu od 14.357,76 kn s pripadajućim kamatama. Presudom Županijskog suda u Zagrebu od 24.1.2014. broj Gžn-165/10 potvrđena je prvostupanjska presuda Pn-2940/05. Tužitelj je od 1.1.2009. pa do prestanka radnog odnosa 8.3.2014. izgubio na zaradi. Stoga u ponovnom postupku, tužbenim zahtjevom preciziranim u podnesku od 12.6.2025. zahtijeva pojedinačne mjesečne iznose izgubljene zarada, kako je to navedeno u izreci presude, uz naknadu parničnog troška sve sa pripadajućom zateznom kamatom.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Osporava odgovornost tuženika kao i visinu utuženih iznosa. Ističe prigovor zastare utuženih potraživanja. Naime, ovdje je riječ o šteti koja je po redovnom tijeku stvari bila izvjesna (gubitak na plaći za kojeg tužitelj tvrdi da mu je nastao zbog smanjenja radne sposobnosti) i tužitelj kao oštećenik je za nju znao i prije nego je gubitak zarade faktički nastao (ovdje nije riječ o šteti za koju bi tužitelj saznao tek kad nastupi gubitak u zaradi). Stoga je trogodišnji rok zastare počeo teći u trenutku kada je tužitelj prvi puta doznao za štetu, odnosno kada je saznao da će mu ta šteta nastati i u budućnosti, a ne tek u trenutku kad gubitak zarade već nastane. Šteta u vidu gubitka plaće zbog smanjene radne sposobnosti tužitelju je bila poznata već kod prve plaće nakon ozljeđivanja, a to je ožujak 1996.godine. Obzirom na navedeno, tužitelj je štetu za koju je bilo izvjesno da će nastati trebao ranijom tužbom potraživati u obliku rente. U svakom slučaju, sva potraživanja nastala prije 10.04.2012. su zastarjela, obzirom da potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od dana kad je oštećenik doznao za štetu i štetnika. Tuženik ističe kako iz dokumentacije koja prileži tužbi ne proizlazi osnovanost činjeničnih navoda koje tužitelj ističe u tužbi. Nadalje, iz rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područni ured u Bjelovaru KLASA UP-I-141-02/14- 01/ OB: 03003020079, URBROJ 341-02-05/3-14-10245 od 17.04.2014. koje tužitelj dostavlja u prilogu tužbe, razvidno je da se tužitelju priznaje pravo na mirovinu počevši od 09.03.2014., dakle od dana nakon utuženog perioda. Predmetno rješenje nije u vezi s navodima iz tužbe, niti se iz istog može vidjeti s kojeg osnova je tužitelju priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad. Osim toga, tužitelj ne dostavlja niti dokaz da je citirano rješenje pravomoćno. Tuženik osporava odgovornost za naknadu štete po osnovi izgubljene zarade. Tužitelj ne prilaže dokaze o tome da li mu je i u kojem postotku HZMO utvrdio profesionalnu nesposobnost i vezano s time ističe kako bi tužitelj mogao naknadu izgubljene zarade potraživati jedino u postotku u kojem mu je utvrđena profesionalna nesposobnost za rad. Nadalje, ističe kako je tužitelj osim ozljede na radu od 23.02.1996. imao i drugih povreda i oboljenja koje nisu u vezi s ozljedom na radu te ne mogu biti osnova za priznavanje profesionalne nesposobnosti, odnosno prava na invalidsku mirovinu. Naime, kod tužitelja su još 2001.godine bili prisutni opći degenerativni procesi na koštanom sistemu koji procesi datiraju još od 1980-ih godina, a 2001. bili su verificirani na rendgenološkom nalazu. Iz medicinske dokumentacije koja prileži spisu Općinskog suda u Bjelovaru P-1569/98 proizlazi da je 1980.g. tužitelj imao otvoren prijelom lijeve potkoljenice, a u toku liječenja tog prijeloma došlo je do stvaranja tzv. pseudoartroze (lažni zglob) zbog čega je kod tužitelja tada izvršen još jedan operativni zahvat u smislu tzv. vanjske fiksacije lijeve potkoljenice, a potom se javila i upala kosti potkoljenice. Navedeni prijelom uzrok je ubrzanog razvoja astroze lijevog koljena. Također, na rendgenološkom nalazu iz 1997. godine, tužitelju su bile dijagnosticirane artroske promjene na koštanom skeletu u području vratne kralježnice, prsne i slabinske kralježnice, a osim navedenog, tužitelj je tijekom 1996.g. imao još povreda koje nemaju veze s radom tužitelja, a koje su utjecale na njegovo zdravstveno stanje. Stoga treba utvrditi: 1. u kojem postotku je radna sposobnost smanjena, 2. koliki je udio ozljede na radu u smanjenoj radnoj sposobnosti jer ovisno o gornjim utvrđenjima ovisi odgovornost tuženika kao i visina iznosa eventualne izgubljene zarade. Tuženik stoga poriče da bi bio odgovoran za naknadu štete tužitelju. Sporna je visina tužbenog zahtjeva. Tužitelj ističe kako mu je dana 8.3.2014. prestao radni odnos, a da je za period od 1.1.2009. pa do prestanka radnog odnosa 8.3.2014. izgubio na zaradi 30.000,00 kn, no ne dokazuje na čemu temelji upravo taj iznos. Tuženik ističe kako je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika te je u vrijeme štetnog događaja radio na radnom mjestu vozač regionalne prodaje na kamionu 4-8 tona, a tijekom utuženog razdoblja, dakle od 1.1.2009. -8.3.2014. tužitelj je radio na radnom mjestu DU241 Pralac cisterni, temeljem ugovora o radu od 01.02.2007.g. Tužitelj je za vrijeme dok je radio na poslovima Pralac cisterni od HZMO-a primao i invalidsku mirovinu iz sredstava Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, s osnova smanjene radne sposobnosti. Ukoliko bi sud utvrdio da postoji odgovornost tuženika za naknadom štete tužitelju po osnovi izgubljene zarade, tuženik bi mogao potraživati isključivo iznos koji ostane nakon što se iznos plaće koju bi tužitelj primao da nije pretrpio ozljedu na radu umanji za zbroj kojeg čine iznos plaće koju je primao nakon pretrpljene ozljede i iznos naknade koju mu je HZMO isplaćivao kao naknadu plaće zbog zaposlenja na radnom mjestu koje odgovara njegovom zdravstvenom stanju. Od dobivene razlike treba izračunati udio ozljede na radu u postotku smanjene radne sposobnosti i tek bi taj konačni iznos predstavljao izgubljenu zaradu za tužitelja. U tu svrhu, a budući je teret dokaza na tužitelju, predlaže da tužitelj dostavi potvrde o iznosima koje je primao od HZMO-a po osnovi naknade plaće kao i dokaze o visini plaće koju bi primao da nije pretrpio ozljedu na radu, a i dokaz o visini plaće koju je primao za vrijeme dok je radio na drugim poslovima. Osporava zatraženi tijek zateznih kamata od 01.02.2008. na utuženi iznos. Slijedom navedenog, predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u Rješenje HZMO-a od 17.4.2014. (list 4 spisa), presudu Županijskog suda u Zagrebu Gžn-165/10-2 od 14.1.2014. (list 5 spisa), presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu Pn-2940/05 od 7.10.2009. (list 6-8 spisa), Odluku o zasnivanju radnog odnosa na neodređeno vrijeme od 11.9.1987. i određeno vrijeme od 15.6.1987. (list 14-15 spisa), Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 1.2.2007. (list 16 spisa), Rješenje HZMO-a od 10.11.2000. (list 17-18 spisa), spis Općinskog suda u Bjelovaru broj P-1569/98, spis Općinskog suda u Zagrebu broj:

Pr-6400/01, spis Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-2940/05 i u spis HZMO broj 10123 i radnu knjižicu, isplatne liste (list 51-176 spisa), zdravstveni karton tužitelja na CD-u i osobni zdravstveni karton (list 266 i 307-315 spisa), saslušan je tužitelj (list 39-40 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o. (list 179-187 spisa), saslušan je vještak Zrinko Ručević (list 210 spisa), provedeno je medicinsko vještačenje po vještaku medicine rada dr. Damiru Vodopivcu (list 221-222 spisa), saslušan je vještak dr. Damir Vodopivec (list 235 spisa), provedeno je medicinsko vještačenje po vještaku medicine rada dr. BE (list 273-277 spisa), saslušan je vještak dr. BE (list 299-300 spisa), te je izvršen uvid u pisano očitovanje vještaka dr. BE (list 328 spisa), ponovno su saslušani vještaci dr. Damir Vodopivec i dr. BE (list 352-353 spisa), provedeno je medicinsko vještačenje po vještaku dr. Jeleni Macan (list 382-392 spisa), usmeno je saslušan vještak dr. Jelena Macan (list 406 spisa), provedeno je vještačenje po vještaku zaštite na radu Ivici Juričkom (list 415-417 spisa), saslušan je vještak Ivica Jurički (list 433-434 spisa), provedeno je dopunsko financijsko vještačenje po vještaku Zrinku Ručeviću (list 448-452 spisa), dopunsko pismeno očitovanje vještaka Zrinka Ručevića (list 470-471 spisa), te je usmeno saslušan vještak Zrinko Ručević (list 482 spisa).

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03 i 88/05,2/07,84/08,96/08,23/08, 57/11, 25/13, 70/19 i 80/22 - dalje ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

5. Presudom i rješenjem Županijskog suda u Zagrebu od 6. svibnja 2025. djelomično je potvrđena presuda ovog suda od 17. ožujka 2023. pod točkom I: izreke (iznos od3.903,50 eura sa pripadajućim kamatama), dok je ista ukinuto pod točkom II. i III. izreke presude te je predmet u tom dijelu vraćen ovom sud na ponovno suđenje s uputom da je ovaj sud pogrešno utvrdio da je tužitelj doprinio nastanku štete sa 40%, jer je po mišljenju drugostupanjskog suda tužitelj doprinio nastanku štete sa 30%, a prvostupanjska presuda ne sadrži pojedinačne mjesečne iznose odbijajućeg dijela tužbenog zahtjeva, nego samo ukupni iznos pa drugostupanjski sud nije mogao preinačiti presudu u tom dijelu.

6. U ponovnom postupku, tužitelj je podneskom od 12.6.2025. precizirao tužbeni zahtjev sukladno uputi drugostupanjskog suda, tako da pored pravomoćno dosuđenog iznosa od 3.903,50 eura (koji predstavlja naknadu za izgubljenu zaradu uz doprinos tužitelja od 40%), zahtijeva i daljnji iznos naknade štete na koji tužitelj ima pravo ako se uzme da je tužitelj doprinio nastanku štete sa 30%, a ne 40%.

7. Na ročištu 15. srpnja 2025. punomoćnici stranaka su izjavili da nije sporno da ako se prihvati da je tužitelj doprinio nastanku štetnog događaja sa 30%, tada uz pravomoćno dosuđeni iznos, konačno postavljen tužbeni zahtjev (u podnesku od 12.6.2025.) predstavlja nespornu visinu. Dakle, visina tužbenog zahtjeva po osnovi izgubljene zarade uz suodgovornost tužitelja 30%, među strankama nije sporno pa na tu okolnost nisu izvođeni daljnji dokazi.

8. Ujedno, na istom ročištu, punomoćnici stranaka su suglasno izjavili da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga, odustali su od drugih dokaznih prijedloga, te su predložili da sud zaključi glavnu raspravu, pa sukladno prijedlozima stranaka, sud uz suglasnost stranaka nije izvodio daljnje dokaze te je zaključio glavnu raspravu.

9. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za naknadu štete po osnovi izgubljene zarade u vidu razlike između plaće koju bi ostvario da nije bilo predmetnog štetnog događaja od 23.2.1996. i plaće i mirovine koju je ostvario tijekom utuženog razdoblja od siječnja 2009. do ožujka 2014.

10. Među strankama nije sporno da je pravni slijednik poduzeća Sirela d.d. Bjelovar ovdje tuženik Dukat mliječna industrija d.d., kako su to izjavili punomoćnici stranaka na ročištu 17.06.2016.

11. Iz dokumentacije u spisu sud je utvrdio da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika od 16.09.1987. na radnom mjestu vozač regionalne prodaje na kamionu 4-6 tona, te temeljem ugovora o radu od 01.02.2007. na radnom mjestu DU241 Pralac cisterni,

12. Sud je izvršio uvid u spis HZMO te je utvrdio:

- da je rješenjem od 17.04.1998. tužitelju, kod kojeg je zbog povrede na radu nastalo smanjenje sposobnosti za rad, priznato počevši od 6.4.1998. pravo na raspoređivanje odnosno zaposlenje s punim radnim vremenom na drugim odgovarajućim poslovima, osim upravljanja motornim vozilom kao profesionalni vozač, dugotrajni prisilni položaj tijela te dugotrajno hodanje po stepenicama,

- da je rješenjem od 10.11.2000. tužitelju određena invalidska mirovina počevši od 01.01.1999. zbog profesionalne nesposobnosti za rad u određenom iznosu.

- da je rješenjem od 20.09.2002. odlučeno da se tužitelju i dalje priznaje svojstvo invalida rada s pravom na zaposlenje s punim radnim vremenom na drugim odgovarajućim poslovima, osim upravljanja motornim vozilom kao prefesionaln9i vozač, dugotrajni prisilni položaj tijela te dugotrajno hodanje po stepenicama, time što uz korištenje ovog prava, ima pravo i na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad počevši od 01.01.1999. o čemu će se donijeti odgovarajuće rješenje,

- da je rješenjem od 17.4.2014. tužitelju počevši od 09.03.2014. određena invalidska mirovina zbog profesionalne nesposobnosti za rad u određenom iznosu.

13. Sud je izvršio uvid u priklopljene spise koji su se vodili radi naknade štete među istim strankama iz istog (predmetnog) štetnog događaja, te je utvrdio:

- da je u predmetu Općinskog suda u Bjelovaru broj P-1569/98 tužitelj podnio tužbu protiv tuženika dana 27.11.1998. radi naknade neimovinske štete i tuđe pomoći i njege te je tuženik obvezan da istu tužitelju nadoknadi u utvrđenim iznosima, a ista je postala pravomoćna dana 7.3.2002,

- da je u predmetu Općinskog suda u Zagrebu broj: Pr-6400/01 tužitelj podnio tužbu protiv tuženika dana 12.11.2001. te je presudom od 3.5.2005. tuženik obvezan da tužitelju naknadi štetu po osnovi izgubljene zarada za razdoblje od siječnja 1999. do travnja 2002., a ista je postala pravomoćna dana 4.4.2006.,

- da je u predmetu Općinskog suda u Zagrebu broj: Pn-2940/05 tužitelj podnio tužbu protiv tuženika dana 4.5.2005.. te je presudom od 7.10.2009. tuženik obvezan da tužitelju naknadi štetu po osnovi izgubljene zarada za razdoblje od svibnja 2002. do prosinca 2007., a ista je postala pravomoćna dana 14.1.2014,

14. Tužitelj je u svom iskazu izjavio da je radio kod tuženika na radnom mjestu vozača sakupljača mlijeka, te je radeći na tom radnom mjestu, nastradao tijekom veljače 1996. godine na poslu. Naime, sabirao je mlijeko koristeći kamion tuženika te je nastradao na način kada je otvorio vrata kamiona lijevom rukom, te se je potom lijevom rukom naslonio na blatobran kamiona, te m u se ruka poskliznula i izgubio je oslonac, te je kukom udario u asfalt, pri čemu mu je pukla noga na dva mjesta. Prilikom silaska iz kamiona, pridržavao se lijevom rukom za okvir kabine koji je ujedno i blatobran vozila dok se je desnom rukom držao za vrata. Čim mu se lijeva ruka okliznula, više nije imao dovoljno snage u desnoj ruci te je pao na pod. Na kamionu su postojale dvije stepenice, ali nisu postojale nikakve ručke ili rukohvati za potrebe silaska i penjanja u kamion Međutim ulazak u taj kamion po stepenicama odnosno silazak po stepenicama je bio vrlo neugodan, te su vozači iskakali iz kamiona i to je bilo uobičajeno. Silazio je na način da mu je prednja strana tijela bila okrenuta prema van. Nadalje, navodi da je nakon ovog štetnog događaja, 2 godine i 2 mjeseca bio na bolovanju, te kad se vratio na posao, dobio je novo radno mjesto, tako da je najprije 6 mjeseci radio u kancelariji, a zatim je raspoređen na radno mjesto perača vozila, a koeficijent tog radnog mjesta je bio 1,4, dok je ranije na radnom mjestu vozača sakupljača mlijeka koeficijent plaće iznosio 1,6. Isplaćivana mu je plaća radnog mjesta perača vozila te je uz to primao određenu naknadu od mirovinskog. Prije ozljeđivanja je imao ozljedu iste noge koja se dogodila negdje 16 godina prije štetnog događaja, ali ta ozljeda ga nije sprječavala u obavljanju posla, te tih 16 godina nije bio niti jedan dan na bolovanju. Nakon ovog štetnog događaja, više nije imao nikakvih novih ozljeda.

15. Sud je prihvatio kao istinit iskaz tužitelja budući je jasan i logičan te je suglasan sa ostalim dokazima izvedenim tijekom postupka.

16. Slijedom navedenog, ovaj sud je utvrdio:

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu vozača sakupljača mlijeka,

- da je prilikom obavljanja svog posla tj. prilikom silaska iz kamiona zadobio ozljedu na radu dana 23.2.1996.,

- da je tužitelj silazio iz kamiona na način da mu je prednja strana tijela bila okrenuta prema van, te se je pridržavao se lijevom rukom za okvir kabine koji je ujedno i blatobran vozila, a desnom rukom se držao za vrata, te mu se lijeva ruka poskliznula i izgubio je oslonac te više nije imao dovoljno snage u desnoj ruci, pa je pao na pod,

- da su na kamionu postojale dvije stepenice, te nisu postojale ručke ili rukohvati za potrebe silaska i penjanja u kamion, te su vozači često iskakali iz kamiona i to je bilo uobičajeno,

- da je nakon štetnog događaja otprilike 2 godine i 2 mjeseca bio na bolovanju,

- da mu je rješenjem HZMO od 17.4.1998. počevši od 6.4.1998. priznato pravo na raspoređivanje odnosno zaposlenje s punim radnim vremenom na drugim odgovarajućim poslovima, osim upravljanja motornim vozilom kao profesionalni vozač, dugotrajni prisilni položaj tijela te dugotrajno hodanje po stepenicama. a rješenjem HZMO od 10.11.2000. mu je određena i invalidska mirovina počevši od 1.1.1999., a koja mu je ponovno određena rješenjima HZMO od 20.9.2002., pa je tužitelj primao plaću za drugo odgovarajuće radno mjesto koje je manje plaćeno od onog na kojem je radio prije štetnog događaja i invalidsku mirovinu o određenom iznosu,

- da je radni odnos tužitelja kod tuženika prestao 08.03.2014. (kako to navodi tužitelj, a tuženik nije osporavao niti je tvrdio suprotno), te je rješenjem HZMO od 17.4.20014 počevši od 09.03.2014. tužitelju određena invalidska mirovina zbog profesionalne nesposobnosti za rad u određenom iznosu.

17. Tijekom postupka tuženik je osporavao da je smanjenje radne sposobnosti, odnosno profesionalna nesposobnost za rad zbog koje je tužitelj raspoređen na drugo odgovarajuće radno mjesto, uzrokovana isključivo posljedicama ozljede lijeve bedrene kosti zadobivene u predmetnom štetnom događaju od 23.2.1996., već smatra da su na istu utjecale i druge ozljede koje je tužitelj imao prije predmetnog štetnog događaja.

18. Stoga je, sukladno prijedlogu tuženika, u postupku izveden dokaz medicinskim vještačenje po vještaku medicine rada dr. Damiru Vodopivcu (list 221-222 spisa), radi utvrđivanja uzroka smanjenja radne sposobnosti tužitelja odnosno u kojem postotku je utjecala ozljeda na radu. U svom nalazu i mišljenju vještak dr. Damir Vodopivec je naveo da je tužitelj u štetnom događaju zadobio prijelom gornjeg dijela lijeve bedrene kosti. Navedeni prijelom je liječen operativno, no kao posljedica navedenog prijeloma razvila se posttraumatska artroza lijevog kuka, te smanjena funkcija lijevog koljena. Kako tužitelj po istom više nije imao urednu funkciju donjih ekstremiteta, a što je jedan od zdravstvenih zahtjeva radnog mjesta profesionalnog vozača, specijalista medicine rada je godinu i pol dana po štetnom događaju utvrdio da on više nije radno sposoban za to zanimanje, odnosno da je nesposoban za vozača A, C, E kategorije. Temeljem toga tužitelju je 06.04.1998. utvrđena invalidnost zbog smanjene radne sposobnosti, odnosno od 01.01.1999. mu je administrativno, promjenom zakona MIO, utvrđena invalidnost zbog profesionalne nesposobnosti za rad. To znači da je tužitelj 100% radno nesposoban za profesionalnog vozača, no da je sukladno njegovoj naobrazbi radno sposoban za druga zanimanja koja ne zahtijevaju urednu funkciju donjih ekstremiteta, dugotrajne prisilne položaje kralježnice, manipulacije težim teretima i dugotrajno hodanje i stajanje. Na invalidnost tužitelja je u cijelosti 100% utjecao štetni događaj. Prema podacima iz IN spisa tužitelj je SSS/KV sa završenom saobraćajnom školom.

19. Radi očitovanja na prigovore tuženika, vještak dr. Damir Vodopisve je usmeno saslušan na ročištu (list 235 spisa). Nakon što je upoznat sa prigovorima tuženika iznesenim u podnesku od 14. rujna 2018. vještak je u cijelosti ostao kod svojeg nalaza i mišljenja da je štetni događaj u cijelosti sa 100% utjecao na invalidnost tužitelja, da je tužitelj radno nesposoban za radno mjesto vozača, međutim, tužitelj ima preostalu radnu sposobnost sukladno svojoj stručnoj spremi za obavljanje poslova koji nisu vezani za profesionalno obavljanje poslova vozača kamiona, što znači da bi mogao kroz puno radno vrijeme obavljati administrativne poslove kod tuženika. Točna je činjenica da je tužitelj 16 godina prije štetnog događaja zadobio ozljedu potkoljenice iste noge, međutim, ista tužitelju nije smanjivala radnu sposobnost za obavljanje poslova profesionalnog vozača pošto je štetni događaj zadobio upravo pri obavljanju svoga posla tijekom vožnje kamiona kod tuženika. Stoga je tužitelj neposredno prije štetnog događaja bio u cijelosti radno sposoban za taj posao. Nadalje, navodi da je tužitelju oduzeta profesionalna kategorija za vožnju kamionom upravo zbog smanjenja funkcije ekstremiteta, a ne zbog degenerativnih bolesti slabinske kralježnice. Naime, kao zdravstveno ograničenje za obavljanje poslova profesionalnog vozača je poremećaj funkcije nogu, a ne degenerativne promjene kralježnice. Da je tužitelj upućen na ocjenu radne sposobnosti isključivo zbog degenerativne bolesti kralježnice, a da nije stradao u štetnom događaju, smatra da tužitelju uopće ne bi utvrdili invalidnost. Svaka ozljeda bedrene kosti ne mora a priori dovesti do posttraumatskih oštećenja susjednih zglobova, prvenstveno misli na kuk i koljeno, a što je utvrđeno kod tužitelja. Na pitanje da li bi ozljeda prijelom lijeve bedrene kosti sama po sebi mogla dovesti do invalidnosti tužitelja odnosno profesionalne nesposobnosti za rad, a da prethodno tužitelj nije bolovao od bolesti i degenerativnih bolesti sustava za kretanje, vještak navodi da bi, ukoliko je sam štetni događaj doveo do razvoja osteomatskih artroza koljena i kuka što je u konkretnom slučaju i došlo. Nadalje vještak pojašnjava da određeni stupanj artroze ne znači automatsku profesionalnu nesposobnost tužitelja, a u konkretnom slučaju upravo je predmetni štetni događaj imao takav utjecaj na razvoj artroze koljena i kuka koja je dovela do ograničene funkcije lijeve noge, a samim time i nesposobnosti tužitelja da obavlja poslove vozača. Vještak u konačnici navodi da je u konkretnom slučaju upravo predmetni štetni događaj isključivo doveo do profesionalne nesposobnosti tužitelja za rad.

20. Tuženik je ostao kod prigovor na nalaz i mišljenje vještaka te je naveo da mišljenje vještaka nije obrazloženo i da je protivno ispravama u spisu pa je sukladno prijedlogu tuženika izvedeno novo medicinsko vještačenje po vještaku medicine rada dr. BE (list 273-277 spisa) koja u svom nalazu i mišljenju navodi da je tužitelj 23.2.1996. godine radeći svoj posao kao vozač cisterne preuzimač mlijeka, zaposlen u Sireli Bjelovar pri izlasku iz kabine cisterne doskočio na lijevu nogu i tom prilikom zadobio teške ozljede - prijelom lijeve bedrene kosti neposredno ispod zgloba kuka. Ozljeda je operativno sanirana uz zaostale posljedice. Zbog potrebe liječenja tužitelj je bio na bolovanju od 23.2.1996. do 11.4.1998. godine, kroz to vrijeme bio je u više navrata na procjeni radne sposobnosti. Prema procjeni Inva1idske komisije HZMO podružnice Bjelovar od 6.4.1998.g. tužitelj je ocijenjen nesposobnim za poslove profesionalnog vozača, ali sposobnim za druge poslove unutar svoje stručne spreme kroz puno radno vrijeme uz ograničenje dugotrajnog hodanja i stajanja, te hodanja po stepenicama. Kao razlog nesposobnosti za profesionalnog vozača navode se posljedice prijeloma kuka i degenerativne promjene kralježnice, kukova i koljena. Rješenjem Područne službe u Bjelovaru od 10.11.2000.g.tužitelju je temeljem čl.174 ZOMO (NN 102/98) priznata profesionalna nesposobnost za rad od 1.1.1999. Prema čl. 34 ZOMO navedenog Zakona profesionalna nesposobnost za rad postoji kada je kod osiguranika zbog promjena u zdravstvenom stanju koje se ne mogu otkloniti liječenjem radna sposobnost trajno smanjena za više od 1A prema tjelesno i psihički zdravom osiguraniku iste ili slične naobrazbe i sposobnosti. Poslovi prema kojima se ocjenjuje preostala radna sposobnost osiguranika obuhvaćaju sve poslove koji odgovaraju njegovim tjelesnom i psihičkim sposobnostima, a smatraju se odgovarajućim njegovim dosadašnjim poslovima. Znači da je kod tužitelja procijenjeno da ne može raditi na poslovima koje je do tada radio a to su poslovi profesionalnog vozača (jer mu je sposobnost za te poslove smanjena za više od polovine). Sukladno tome, na pregledu za vozača prof. kategorija tužitelj je ocijenjen nesposobnim za vozača profesionalnih kategorija. Prema priloženoj medicinskoj dokumentaciji i rješenju IMK-e radna sposobnost tužitelja je smanjena zbog ozljede na radu, te zbog trajnih oštećenja 1-s kralj. i kroničnih degenerativnih promjena na kukovima i koljenima. Tužitelj je u vrijeme procjene radne sposobnosti imao 49 godina. Procijenjena mu je smanjena radna sposobnost za poslove prof. vozača više od 50% u odnosu na zdravog osiguranika zaposlenog na istim poslovima. Smatram da je postotak gubitka radne sposobnosti u tom času bio najviše 55-60% u odnosu na zdravog osiguranika zaposlenog na istim poslovima, budući je tužitelj prema rješenju invalidske komisije bio i dalje radno sposoban, za druge, fizički lakše poslove. Mišljenja sam da je polovina navedenog postotka gubitka radne sposobnosti posljedica predmetne ozljede na radu, a druga polovina vezana uz druge bolesti. Tužitelj je u vrijeme procjene radne sposobnosti imao 49 godIna te je imao izražene degenerativne bolesti na cijelom lokomotornom sustavu koje su vezane uz procese starenja organizma (vidjeti rtg kralježnice od 23.12.1997.g.1O.2.1999.g. i od 17.4.2002.g ) i nalaz kirurga od 23.12.1997.g. Smatram da je dio smanjene radne sposobnosti vezan je i uz prijašnju ozljedu lijeve noge u području skočnog zgloba koju je tužitelj imao 1980.god.(što su naveli i drugi vještaci- vidjeti vještačenje dr GE). Na radnu sposobnost utjecale su moguće i druge somatske bolesti koje nisu navedene u vještačenju iz 1998.god., ali ih nalazimo u nalazu kontrolnog vještačenja iz 2002.god. gdje se navodi npr. šećerna bolest koja je važna kod procjenjivanja radne sposobnosti profesionalnog vozača. Također, liječenje šećerne bolesti kao i povišenog krvnog tlaka nalazimo i u priloženoj medicinskoj dokumentaciji iz kasnijih godina. Oštećenja vratne kralježnice koja se spominju u rješenjima vezanim uz zahtjeve za priznavanjem tjelesnog oštećenja također se ne spominju u vještačenjima invalidske komisije iako se radi o promjenama na vratnoj kralježnici koje neminovno utječu na radnu sposobnost profesionalnog vozača. Radi potrebe razjašnjenja navedenog tražila sam preko suda presliku kompletnog zdravstvenog kartona tužitelja, no dostavljen mi je samo CD zdravstvenog kartona za razdoblje od 6.2.2008 do 25.2.2019. Stoga ostajem pri gore navedenom mišljenju da je prema medicinskoj dokumentaciji koja mi je bila na raspolaganju ozljeda na radu koju je tužitelj imao 1996. godine sa 50% utjecala na gubitak njegove radne sposobnosti za poslove profesionalnog vozača.

21. Radi očitovanja na prigovore tužitelja, vještak dr. BE je saslušana usmeno na ročištu (list 299-300 spisa) te je izjavila da je tužitelj RE **.**.1996. imao ozljedu koja je priznata kao ozljeda na radu, a radilo se o prijelomu lijeve bedrene kosti ispod zgloba kuka, koja je operativno sanirana i nakon koje su zaostale posljedice. Zbog te ozljede je tužitelj bio na bolovanju od 23.2.1996. do 11.4.1998. Rješenjem HZMO-a područne službe u Bjelovaru od 10. studenog 2000. priznata mu je temeljem čl. 174. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 102/98) profesionalna nesposobnost za rad odnosno za poslove vozača cisterne koje je do tada obavljao. Prema njenoj procjeni, uvidom u medicinsku dokumentaciju koja joj je dostavljena, a prema navedenom Zakonu prema kojem je profesionalna sposobnost smanjena za više od polovine, smatra da je na ozljedu na radu koju je osiguranik zadobio 23. veljače 1996. otpadalo 50% radne nesposobnosti, a ostalih 50% da je bilo vezano uz degenerativne bolesti na kralježnici, kukovima i koljenima, što je i navedeno u vještačenju invalidske komisije HZMO-a u Bjelovaru. Osiguranik je sa preostalom radnom sposobnošću nastavio raditi posao na poslovima perača cisterne do ostvarivanja prava na starosnu mirovinu, a smatra da tužitelj nije imao opću radnu nesposobnost već da se radilo o profesionalnoj nesposobnosti za poslove profesionalnog vozača te mu je u skladu s tim oduzete profesionalne kategorije, a zadržana je kategorija za vozača amatera (neprofesionalna kategorija). Ostalo što je navela u vještačenju, a što nije navedeno u nalazu i mišljenju invalidske komisije, to je ozljeda koja se dogodila 10-ak godina prije predmetnog događaja, a što smatra da je bila od utjecaja na tužiteljevu radnu sposobnost kao i na degenerativne promjene koje su se razvile na kralježnici i velikim zglobovima nogu. Nadalje, navodi da ne zna što je razlog gubitka vozačke dozvole profesionalne kategorije i to zato što nije navedeno prema kojoj točki pravilnika mu je Noduzeta vozačka dozvola za profesionalne kategorije. Nadalje, navodi da se ne može u potpunosti složiti sa ocjenom vještaka Vodopivca koji je uzrok gubitka vozačke dozvole za profesionalne kategorije te navodi da je vještak Vodopivec u svom nalazu i mišljenju prilikom citiranja dijagnoza zbog kojih je tužitelju oduzeta vozačka dozvola citira i dijagnoze kao glavnu dijagnozu navodi stanje poslije frakture bedrene kosti lijevo te artroze bedrene kosti no potonje su razlog degenerativnih promjena, a stanje poslije samo govori o tome da je on imao prijelom bedrene kosti, a ne govori o posljedicama. Vještakinja navodi da smatra da je ozljeda tužitelja zadobivena u predmetnom štetnom događaju svakako imala utjecaj na pogoršanje degenerativnih promjena, a koje su postojale i prije. Nadalje, navodi da je ukupna radna sposobnost morala biti smanjena više od 50% da bi mogla biti utvrđena profesionalna nesposobnost za rad te unutar te profesionalne nesposobnosti da 50% smanjenja iste je uzrok predmetni štetni događaj, a ostalo degenerativne promjene na kralježnici i zglobovima tužitelja. Navodi da je ozljeda na radu imala utjecaj 25-30% smanjene profesionalne radne sposobnosti. Navodi da ostaje kod svog nalaza i mišljenja no navodi da bi isti mogla potvrditi da je imala na uvid osobni zdravstveni karton i za razdoblje za koje joj nije dostavljeno. Navodi da smatra da je i ranija ozljeda koju je tužitelj pretrpio 1980. sigurno imala utjecaj na tijek liječenja i na razvoj degenerativnih promjena jer je i tu ozljedu tužitelj zadobio upravo na lijevoj nozi, a na koju nogu je doskočio prilikom predmetnog štetnog događaja. Vještakinja navodi da je prije predmetnog štetnog događaja tužitelj na lijevoj nozi imao lažni zglob i pseudoartrozu, a o čemu postoji i dokumentacija koja prileži spisu odnosno otpusno pismo toplica od 12. ožujka 1981. do 2. travnja 1981. kada je tužitelj bio hospitaliziran. Navodi da je moguće da su na ozljedu tužitelja koju je tužitelj pretrpio u predmetnom štetnom događaju utjecale i ranije ozljede odnosno ozljeda iz 1980.

22. Nakon što je sud pribavio zdravstveni karton tužitelja i za razdoblje prije 2008. godine, vještakinja dr. BE (list 328 spisa) je u svom pisano dopunskom očitovanju navela da joj je dostavljena preslika zdravstvenog kartona pisana nečitko i nepotpuna je, nije složena po godinama te se kao takova teško može analizirati. Na temelju toga (koliko je uspjela odgonetnuti) ostaje pri navedenoj ocjeni da je predmetni događaj iz 1996. godine sa 50% utjecao na gubitak tužiteljeve radne sposobnosti za posao profesionalnog vozača, a ostalih 50% gubitka radne sposobnosti vezan je uz ozljedu noge iz 1980. i degenerativne promjene na cijeloj kralježnici, kukovima i koljenima. Od drugih somatskih bolesti izdvaja povišeni šećer koji se navodi na više mjesta u kartonu, a intenzivnije od 1999.god. i dalje, tako da smatra da pri 1. vještačenju 1988. godine nije bio od značaja za ocjenu radne sposobnosti.

23. Nakon dopunskog očitovanja vještaka dr. BE, tužitelj je ostao kod iznesenih prigovora na njen nalaz i mišljenje, te je naveo da vještakinja nije shvatila zadatak vještačenja, te da je i sama na ročištu priznala da ne zna što je razlog gubitka vozačke dozvole profesionalne kategorije. Zbog navedenog, ta kako se radi o suprotnim mišljenjima vještaka Vodopiveca i dr. BE, to je sud usmeno saslušao na ročištu dr. JE i dr. BE (list 352-353 spisa).

24. Vještak dr. Damir Vodopivec je na ročištu izjavio da nakon što je ponovno izvršio uvid u sudski spis, u cijelosti ostaje kod svog nalaza i mišljenja da je štetni događaj u cijelosti sa 100 % utjecao na profesionalnu nesposobnost tužitelja. To potkrepljuje činjenicom da se tužitelj prije štetnog događaja 14 godina nije javljao svom ordinariusu radi nikakvih bolesti pa ni degenerativnih koje su u nalazu i mišljenju vještaka HZMO-a navedene kao druge bolesti od utjecaja na invalidnost tužitelja. Po štetnom događaju, prema nalazu traumatologa iz veljače 1997. usprkos činjenice da je prijelom lijeve bedrene kosti uredno zacijelio, kretnje u lijevom kuku bile su ograničene te mu je i oticalo lijevo koljeno. Pošto funkcija lijeve noge nije bila uredna, a što je jedan od zdravstvenih preduvjeta za rad profesionalnog vozača, tužitelju je priznata invalidnost zbog profesionalne nesposobnosti za rad. Samo postojanje degenerativnih bolesti kralješnice koje je vještak HZMO-a naveo smatra da ne bi utjecale na invalidnost tužitelja, a da on nije stradao u predmetnom štetnom događaju.

25. Vještak dr. BE je na ročištu izjavila da ostaje kod svoga mišljenja da je za profesionalnu nesposobnost odgovorna ozljeda koja se dogodila 1996., ali i promjene na kralješnici i bolovima koje je tužitelj imao prije predmetne ozljede.

26. Na upit tuženika da li bi ozljeda iz predmetnog štetnog događaja rezultirala istim stanjem nesposobnosti da nije bilo ozljede iz 1980.,

- dr. BE je odgovorila da iz razloga što je postojala ozljeda na istoj nozi 1980., smatra da je kao takova mogla utjecati na ozljedu koju je dobio 1996. jer je izlazeći iz cisterne doskočio na lijevu nogu

- dr. Vodopivec odgovara da smatra da ozljeda 1980. nije smanjila funkcionalnu sposobnost lijeve noge, a samim time nije mogla utjecati na prijelom bedrene kosti pošto je tužitelj te 1980. prelomio donji dio goljenične kosti.

Na upit tuženika da li bi ozljeda iz 1980. i njene posljedice dovele do profesionalne nesposobnosti tužitelja u slučaju da nije bilo predmetnog štetnog događaja oba vještaka odgovaraju da ne bi.

Na upit tuženika koliki bi bio udio u nastanku profesionalne nesposobnosti, vještaci iskazuju da ostaju kod ocjene iz svojih nalaza i mišljenja te se u tome ne mogu usuglasiti.

27. Budući su mišljenja vještaka dr. Vodopivca i dr. BE međusobno potpuno proturječna, a što se nije moglo otkloniti niti njihovim dopunskim usmenim saslušanjem, to iste sud nije prihvatio, već je sukladno čl. 261. ZPP-a na prijedlog stranaka izveden dokaz novim medicinskim vještačenjem po vještaku medicine rada dr. Jeleni Macan (list 382-392 spisa) sa zadatkom da na temelju cjelokupne dokumentacije u spisu, kao i priklopljenih spisa, utvrdi stupanj smanjenja radne sposobnosti tužitelja, odnosno u kojem omjeru je nastupila radna nesposobnost tužitelja kao posljedica štetnog događaja od 23. veljače 1996.

28. Vještak medicine rada dr. Jeleni Macan u svom nalazu i mišljenju navodi da je tužitelj RE, rođen 1949.g. (sada u dobi od 72 godine), završio je osnovnu školu, tečaj za rukovaoca viljuškarom i srednjoškolsko obrazovanje za vozača cestovnog motornog vozila u teretnom prometu (IV stupanj, 1984.g.). U razdoblju 1977.-1986. radio je u tvornici traktora i poljoprivrednoj zadruzi. Od srpnja 1986.g. bio je zaposlen u Sireli i slijednim poslodavcima, uključujući tuženika od 2007.g. Bio je zaposlen na poslovima vozača kamiona/autocisterne do 8 tona od 1986. -1999.g., a od srpnja 1999.g. preraspoređen je na poslove perača vozila sukladno rješenju Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje. Na poslovima perača vozila bio je zaposlen do odlaska u redovnu starosnu mirovinu 09.03.2014.g. sa napunjenih 65 godina starosti. Prema priloženom opisu poslova perača vozila, ovi poslovi nisu sadržavali statička i dinamička opterećenja u vidu rukovanja teretima, dugotrajnog prisilnog položaja tijela i dugotrajnog hodanja, već odgovarajuću izmjenu zahtjeva za stajanjem, hodanjem i sjedenjem, uz minimalne zahtjeve za radom u prisilnom položaju trupa (stajanje 40%, sjedenje 10%, hodanje 40%, prignut položaj 5%, sagnut položaj 5% radnog vremena). Tužitelj ima status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata. Radna sposobnost i stupanj tjelesnog oštećenja su tužitelju prvi puta vještačeni pri Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje u lipnju 1997.g. radi stanja nakon prijeloma lijeve bedrene kosti, te degenerativnih promjena lijevog zgloba kuka i koljena, sa rješenjem da se bolesti nalaze u fazi liječenja. Vještačenjem iz travnja 1998.g. tužitelju je radi povrede na radu (100%) utvrđeno smanjenje radne sposobnosti te mu se od 06.04.1998.g. priznaje pravo na raspoređivanje odnosno zaposlenje s punim radnim vremenom na drugim odgovarajućim poslovima prema utvrđenim kontraindikacijama: upravljanje motornim vozilima kao profesionalni vozač, dugotrajni prisilni položaj tijela te dugotrajno hodanje po stepenicama. Ova ocjena temeljena je na dijagnozama stanja nakon prijeloma lijeve bedrene kosti, degenerativnih promjena zgloba lijevog kuka i koljena, te kroničnog bolnog sindroma slabinske kralježnice. U travnju 1998.g. tužitelj je ocijenjen sa 40% trajnim tjelesnim oštećenjem radi potpunog gubitka funkcije jednog segmenta vratne kralježnice i fiksirane deformacije (kifoze) grudne kralježnice, a ova ocjena potvrđena je u drugostupanjskom postupku iz ožujka 1999., te ponovnom postupku iz svibnja 2014.g. Radna sposobnost tužitelja je ponovno vještačena u dvostupanjskom postupku iz rujna 2002., odnosno siječnja 2003.g. sa potvrđenom ranijom ocjenom iz 1998.g. Ovo vještačenje temeljeno je na dijagnozama stanja nakon prijeloma lijeve bedrene kosti, degenerativnih promjena zgloba lijevog kuka i koljena, šećerne bolesti neovisne o inzulinu i kroničnog kompenziranog bolnog sindroma slabinske kralježnice. Nadalje, prema anamnestičkim podacima i priloženoj medicinskoj dokumentaciji, koja uključuje i zdravstveni karton tužitelja za razdoblje od siječnja 1978. do prosinca 2008.g. (dob tužitelja 29-59 godina), tužitelj u razdoblju od 1978.g. do veljače 1996.g. nije teže bolovao, osim kompliciranog prijeloma lijeve goljenične kosti zadobivenog u prometnoj nezgodi u srpnju 1980.g. u dobi od 31 godinu. Radi liječenja i rehabilitacije ove ozljede bio je na bolovanju u razdoblju 14.07.1980. -23.05.1981., tj. oko 10 mjeseci, te ponovno oko mjesec dana u prosincu 1981.g. kada mu je izvađen osteosintetski materijal. Tijekom liječenja razvile su se komplikacije u smislu stvaranja lažnog zgloba i upale na mjestu prijeloma koje su sanirane drugim operativnim zahvatom, a nakon rehabilitacijskih postupaka kod tužitelja zaostaje sanirani prijelom uz deformaciju lijeve goljenične kosti ali uz potpuno očuvanu funkciju lijevog gležnja i koljena. Tužitelj se nakon prosinca 1981.g. više nije liječio radi posljedica ove ozljede, a uredna funkcija lijevog gležnja i koljena potvrđena je i na fizijatrijskom pregledu u travnju 1996.g. u sklopu rehabilitacije ozljede ih veljače 1996.g. U razdoblju 1982.g do veljače 1996.g. tužitelj nije teže bolovao, nije se liječio radi tegoba u mišićno koštanom sustavu, uključujući tegobe u kralježnici i ekstremitetima, niti koristio bolovanja duža od tjedan dana. U razdoblju 1986.-1993.g. nije uopće bolovao, tj. nije tražio pomoć kod nadležnog obiteljskog liječnika. Dana 23.02.1996.g. tužitelj je, u dobi od 47 godina, zadobio povredu na radu nakon pada prilikom izlaska iz kamiona u vidu kompliciranog prijeloma lijeve bedrene kosti, radi čega je bio na bolovanju u razdoblju 23.2.1996. - 11.04.1998. (oko 2 godine). Liječen je operativno ugradnjom osteosintetskog materijala uz potpunu koštanu sanaciju prijeloma koja se prati od srpnja 1996.g. uz stacionarnu rehabilitaciju provedenu u travnju i svibnju 1996.g. Od studenog 1996.g. prati se pogoršanje stanja sa bolovima i ograničenom pokretljivosti lijevog kuka i koljena, te je tijekom 1997.g. nastavljena intenzivna rehabilitacija pri fizijatru. U rujnu 1997.g. izvađen mu je osteosintetski materijal, te je u studenom 1997.g. provedena stacionarna rehabilitacija iza koje zaostaje bolnost i ograničena pokretljivost lijevog kuka i slabinske kralježnice. U rujnu 1997.g. specijalist medicine rada donosi ocjenu da je tužitelj ograničeno sposoban za vozača B kategorije na vrijeme od 5 god., a trajno nesposoban za vozača A C E kategorije u smislu čl. 14 točke j tada važećeg Pravilnika o zdravstvenim pregledima o duševnoj i tjelesnoj sposobnosti za upravljanje vozilima na motorni pogon (»Narodne novine«, br. 30/77. i 84/92.). Radiološki nalaz iz prosinca 1997.g. potvrđuje razvoj posttraumatskih degenerativnih promjena na zglobu lijevog kuka, nešto manje izražene degenerativne promjene zgloba desnog kuka i oba koljena. Na kralježnici je zabilježena deformacija (skolioza) dominantno grudne kralježnice sa fiksiranom grbom (kifozom) a ova deformacija zahvaća i donje segmente vratne kralježnice te gornje segmente slabinske kralježnice. Deformacija je praćena razvojem degenerativnih promjena cijele kralježnice, ograničenjem i gubitkom pokretljivosti segmenata donjeg dijela vratne kralježnice, naročito segmenata C5-C7, kao i nestabilnošću zadnjeg slabinskog segmenta radi pomaka trupa L5 kralješka prema naprijed u odnosu na S1 kralježak. Kontrolni radiološki nalaz slabinske kralježnice iz 2011.g. ne pokazuje značajnijeg pogoršanja stanja na slabinskoj kralježnici u odnosu na opisani nalaz iz 1997.g., a EMNG nalaz iz 2011.g. pokazuje pridruženo lakše kronično oštećenje spinalnog živca u zadnjem segmentu slabinske kralježnice. Tijekom 1997. i 1998.g. tužitelj, osim posljedica predmetne ozljede na radu, nije imao drugih težih zdravstvenih poremećaja (zabilježena je akutna upala dišnog sustava i manja ubodna rana). U razdoblju 1999. -2008.g. tužitelj se kontinuirano liječio radi šećerne bolesti tipa 2 u sklopu metaboličkog sindroma, koja se prvo liječila oralnim antidijabeticima, ali se zbog loše reguliranosti glikemije u 2007.g. prelazi na inzulinsku terapiju. I dalje se do 2012.g. prati loše regulirana glikemija uz razvoj komplikacija šećerne bolesti u vidu dijabetičkog oštećenja perifernih živaca (polineuropatija). Od 2007.g. tužitelj se liječi radi hipertenzije. Radiološki nalaz iz 2012.g. potvrđuje prisutnost degenerativnih promjena kukova sa stanjem iza prijeloma lijeve bedrene kosti, te degenerativnih promjena oba koljena. Prema svemu navedenom može se zaključiti da je tužitelj 1980.g., u dobi od 31 godinu, zadobio ozljedu u prometnoj nezgodi u vidu kompliciranog prijeloma lijeve goljenične kosti. Iza liječenja i rehabilitacije zaostala je deformacija lijeve potkoljenice sa urednom funkcijom lijeve noge. Kod tužitelja također postoje znakovi deformacije (skolioze) grudne kralježnice, vjerojatno razvijene u adolescenciji, sa posljedicom gubitka funkcije donjih segmenata vratne kralježnice, nestabilnosti zadnjeg segmenta slabinske kralježnice i s ranim razvojem degenerativnih promjena kralježnice. Opisani poremećaji lijeve potkoljenice i kralježnice nisu bili izraženi na način koji bi tužitelju remetio stjecanje zvanja vozača cestovnog motornog vozila u teretnom prometu, koje je stekao 1984.g., kao niti obavljanje istih poslova u razdoblju do predmetne ozljede iz veljače 1996.g. Tužitelj je u ozljedi koja se dogodila na radu 23..02.1996.g. zadobio tešku tjelesnu ozljedu u vidu prijeloma lijeve bedrene kosti. Nakon intenzivnog liječenja i rehabilitacije, kod tužitelja zaostaju trajne posljedice ove ozljede u vidu razvoja posttraumatskih degenerativnih promjena lijevog kuka s bolnom i ograničenom pokretljivosti zgloba lijevog kuka, te progresije degenerativnih promjena lijevog koljena i slabinskog dijela kralježnice. Trajno oštećenje funkcije lijeve noge i slabinske kralježnice uzrokovalo je trajno smanjenje radne sposobnosti tužitelja za uvjete rada na visini, u izloženosti vibracijama koje se prenose na cijelo tijelo, rad uz teško fizičko naprezanje, statička i dinamička opterećenja trupa i nogu, naročito ručno dizanje i prenošenje tereta težih od 10 kg, dugotrajno stajanje i hodanje, čučanje, za poslove koji zahtijevaju urednu funkciju lijeve noge ili obje noge, te poslove sa psihofizičkim opterećenjima u vidu terenskog rada. Opisano trajno smanjenje radne sposobnosti tužitelja čini trajno radno nesposobnim za rad na radnom mjestu u okviru svoje struke, ujedno na radnom mjestu na kojem je bio zaposlen prije predmetne nezgode na radu (profesionalni vozač kamiona), uz preostalu radnu sposobnost za rad na drugih odgovarajućim radnim mjestima u skladu sa svojim obrazovanjem i opisanim smanjenjem radne sposobnosti. Stoga je tužitelj u rujnu 1997.g. od strane specijaliste medicine rada opravdano ocijenjen trajno nesposobnim za obavljanjem poslova profesionalnog vozača teretnih vozila, te 1998.g. od strane Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje sa smanjenjem radne sposobnosti, odnosno profesionalnom nesposobnosti za rad uz preostalu radnu sposobnost koju je koristio radeći na drugom odgovarajućem radnom mjestu perača vozila kod tuženika do stjecanja uvjeta za starosnu mirovinu. Zaključno, vještakinja navodi da je tužitelju 1998.g. opravdano utvrđeno smanjenje radne sposobnosti, odnosno profesionalna nesposobnost za rad, zbog koje je preraspoređen na drugo odgovarajuće radno mjesto, a koja je uzrokovana isključivo (100%) posljedicama ozljede lijeve bedrene kosti zadobivene u nezgodi na radu 23.2.1996.

29. Radi očitovanja na prigovore tuženika, vještak dr. Jelene Macan je usmeno saslušana na ročištu (list 406 spisa) te je izjavila da u cijelosti ostaje kod danog nalaza i mišljenja, te kao što je navela u nalazu, tako i sada navodi da stanje iza prijeloma lijeve potkoljenice koji se dogodio 1980.g. i koji je bio izliječen do 1982., te nakon toga više nije imao utjecaja na radnu sposobnost tužitelja tj. tužitelj se radi toga stanja nikada nije liječio, iskazivao tegobe ili koristio bolovanje, a isto tako je i sa određenim poremećajem kralježnice i prisutnim degenerativnim promjenama na istoj. Zbog toga navedene bolesti nisu od utjecaja na smanjenje radne sposobnosti tužitelja tj. da se nije dogodila predmetna ozljeda, tužitelj bi i dalje radio. Nadalje, liječenje tog prijeloma potkoljenice iz 1980. bilo je komplicirano lošim sraštavanjem, što je zahtijevalo drugi operativni zahvat nakon kojeg je prijelom izliječen i nije ostavio posljedica po funkciju lijeve noge. Tužitelj je u štetnom događaju pao sa visine na lijevi kuk, te pri zadobivanju ozljeda u tom događaju, nisu od utjecaja ranija ozljeda iz 1980. i degenerativne promjene na kralježnici, te se ne može tvrditi da ozljedu iz ovog štetnog događaja tužitelj ne bi zadobio da nije imao prethodne ozljede tj. bolesti.

30. Nalaz i mišljenje liječnika vještaka medicine rada dr. Jelene Macan, kao i njeno dopunsko usmeno očitovanje kojim detaljno odgovara na pitanja i otklanjaju nejasnoće dajući za to jasne i valjane razloge, te decidirano navodeći koje činjenice nalazi utvrđenima temeljem takvoga nalaza i mišljenja, ovaj sud je u cijelosti prihvatio kao stručnu pomoć u dokazivanju uzroka smanjenja radne sposobnosti odnosno profesionalna nesposobnost za rad tužitelja, budući da je isti sačinjen stručno i obrazloženo u skladu s pravilima struke i temeljem postojeće dokumentacije. Nakon usmenog saslušanja vještakinje, tuženik je u bitnom ponovio svoje prigovore, ali je vještakinja odgovorila na sva pitanja i otklonila je sve prigovore tuženika dajući za to jasne i potpune razloge, te nakon usmenog saslušanja vještaka, niti stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga u tom smjeru.

31. Slijedom navedenog, ovaj sud je utvrdio da kod tužitelja postoji smanjenje radne sposobnosti, odnosno profesionalna nesposobnost za rad, a kako je to utvrđeno i rješenjem HZMO, zbog koje je preraspoređen na drugo odgovarajuće radno mjesto, a isto je uzrokovano isključivo (100%) posljedicama ozljede lijeve bedrene kosti zadobivene u nezgodi na radu 23.2.1996. Također, sud je utvrdio da je tužitelj u predmetnom štetnom događaju pao sa visine na lijevi kuk, te pri zadobivanju ozljeda u tom događaju, nisu od utjecaja ranija ozljeda iz 1980. i degenerativne promjene na kralježnici. Naime, stanje iza prijeloma lijeve potkoljenice koji se dogodio 1980.g. i koji je bio izliječen do 1982., te nakon toga više nije imao utjecaja na radnu sposobnost tužitelja tj. tužitelj se radi toga stanja nikada nije liječio, iskazivao tegobe ili koristio bolovanje, a isto tako je i sa određenim poremećajem kralježnice i prisutnim degenerativnim promjenama na istoj. Zbog toga navedene bolesti nisu od utjecaja na smanjenje radne sposobnosti tužitelja tj. da se nije dogodila predmetna ozljeda, tužitelj bi i dalje radio.

32. Nadalje, sukladno prijedlogu tuženika, u postupku je izveden dokaz vještačenjem po vještaku zaštite na radu Ivici Juričkom (list 415-417 spisa) koji je u svom nalazu i mišljenju naveo:

- Tužitelj je radio na radnom mjestu vozača kamiona, te je obavljao posao sakupljača mlijeka. Tužitelj se ozlijedio prilikom izlaženja iz kabine kamiona kojim je sakupljao mlijeko. Isti je silazio iz kabine kamiona na način da je lijevom rukom otvorio vrata kabine kamiona i okrenuo se licem prema vratima. Desnom rukom se primio za vrata, a lijevu ruku je naslonio na blatobran kamiona. Krenuo je sa silaženjem i u tom trenutku mu se lijeva ruka odsklizala s blatobrana. Tužitelj nije više imao dovoljno snage za držanje u desnoj ruci te je pao na pod pri čemu se ozlijedio. Na kamionu su se za silaženje iz kabine nalazile dvije stepenice. Na kamionu nisu postojale nikakve ručke ili rukohvati za potrebe silaska i penjanja u kabinu kamiona.

- Bilo je propusta u radu tužitelja. Naime, tužitelj je silazio iz kabine kamiona prema naprijed tj. tako da je isti prilikom silaženja leđima bio okrenut kabini. Prilikom silaska tužitelj se lijevom rukom oslonio o blatobran kamiona. Blatobran kamiona je ravna odnosno blago zaobljena površina, tako da na istome tužitelj nije imao siguran oslonac. Tužitelj navodi da na kabini nije bilo ručki ili rukohvata za potrebe silaska i penjanja u kabinu kamiona. Pravilan način silaženja je kada se silaženje vrši unazad tako da je radnik prednjim dijelom tijela okrenut prema kabini. Prilikom silaženja radnik mora uvijek izabrati i imati čvrst kontakt za ruke npr. jednom rukom za rukohvat na vratima kabine, a drugom rukom za okvir kabine. Prilikom silaženja u svakom trenutku je potrebno imati čvrst kontakt u minimalno tri točke (dvije ruke i jedna noga ili jedna ruka i dvije noge). Radnik ne smije maknuti jedan od kontakata prije nego što ekstremitetom koji nije bio u kontaktu ne uspostavi čvrst kontakt.

- U spisu nema podataka iz kojeg bi bilo vidljivo da tuženik nije organizirao rad na siguran način. Tužitelj je bio stručno osposobljen za vozača cestovnog motornog vozila u teretnom saobraćaju.

33. Radi očitovanja na prigovore tužitelja, usmeno je saslušan vještak Ivica Jurički (list 433-434 spisa), a obzirom na prigovore iz podneska tužitelja od 4.2.2022. Vještak je izjavio da se ne slaže sa navodima tužitelja da je tužitelj morao izlaziti iz kabine leđima okrenut prema kabini, odnosno na način kako je to isti izvršio prilikom pada. Naime, prilikom ispravnog načina ulaska odnosno izlaska, radnik licem treba biti okrenut prema kabini. Prema izjavi tužitelja, na kamionu su se nalazile 2 stepenice koje su služile za izlazak iz kabine. Stepenice se postavljaju jedna iznad druge zbog čega prilikom izlaženja iz kabine licem prema naprijed nije moguće stopalo postaviti na donju stepenicu. prilikom penjanja odnosno silaska glavno je opterećenje na nogama, dok se ruke uglavnom služe za održavanje ravnoteže. Nadalje, na navode tužitelja da je na kamionu bio ugrađen jedan rukohvat smješten na lijevoj bočnoj strani instrument ploče, vještak navodi da je tužitelj na raspravi izjavio da na kamionu nisu postojale nikakve ručke ili rukohvati za potrebe silaska i penjanja u kabinu kamiona. Nadalje, navodi da je u konkretnom slučaju tužitelj imao uporište na nogama tj. na stepenicama, te kako nije bilo rukohvata, tužitelj se je mogao primiti za vrata, za volan i za okvir kabine, te je pravilno i sigurno silaženje bilo na način da je prednjom stranom tijela okrenut prema kabini.

34. Nalaz i mišljenje vještaka zaštite na radu Ivice Juričkog, kao i njegovo dopunsko usmeno očitovanje kojim detaljno odgovara na pitanja i otklanjaju nejasnoće dajući za to jasne i valjane razloge, te decidirano navodeći koje činjenice nalazi utvrđenima temeljem takvoga nalaza i mišljenja, ovaj sud je u cijelosti prihvatio kao stručnu pomoć u dokazivanju dinamike nastanka štetnog događaja, te propusta tužitelja, budući da je isti sačinjen stručno i obrazloženo u skladu s pravilima struke i temeljem postojeće dokumentacije i iskaza tužitelja, te nakon usmenog saslušanja vještaka, niti stranke nisu imale daljnjih primjedbi i prigovora, a niti daljnjih dokaznih prijedloga u tom smjeru.

35. Slijedom navedenog, ovaj sud je vještačenjem po vještaku zaštite na radu i na temelju iskaza tužitelja, te ostale dokumentacije u spisu utvrdio:

- da je tužitelj radio kod tuženika na radnom mjestu vozača kamiona, te je obavljao posao sakupljača mlijeka,

- da se tužitelj ozlijedio prilikom izlaženja iz kabine kamiona kojim je sakupljao mlijeko,

- da je tužitelj silazio iz kabine kamiona na način da je lijevom rukom otvorio vrata kabine kamiona i okrenuo se licem prema vratima, da se desnom rukom primio za vrata, a lijevu ruku je naslonio na blatobran kamiona, te je krenuo sa silaženjem i u tom trenutku mu se lijeva ruka odsklizala s blatobrana i više nije imao dovoljno snage za držanje u desnoj ruci te je pao na pod pri čemu se ozlijedio,

- da je tužitelj silazio iz kabine kamiona okrenut prema naprijed tj. tako da je prilikom silaženja leđima bio okrenut kabini, a prilikom ispravnog načina ulaska odnosno izlaska, radnik licem treba biti okrenut prema kabini,

- da su se na kamionu za silaženje iz kabine nalazile dvije stepenice koje su postavljene jedna iznad druge, zbog čega prilikom izlaženja iz kabine licem prema naprijed, nije moguće stopalo postaviti na donju stepenicu, te je prilikom pravilnog penjanja odnosno silaska glavno opterećenje na nogama, dok ruke uglavnom služe za održavanje ravnoteže,

- da je pravilno i sigurno silaženje bilo na način da je prednjom stranom tijela okrenut prema kabini, te bi u tom slučaju tužitelj imao uporište na nogama tj. na stepenicama, te iako nije bilo rukohvata, tužitelj se je mogao primiti za vrata, za volan i za okvir kabine, te bi mu tada ruke uglavnom služile za održavanje ravnoteže,

- da na kamionu nisu postojale nikakve ručke ili rukohvati za potrebe silaska i penjanja u kabinu kamiona, pri silasku

- da su vozači kod tuženika često iskakali iz kamiona i to je bilo uobičajeno,

- da je tužitelj bio stručno osposobljen za vozača cestovnog motornog vozila u teretnom saobraćaju,

- da u spisu nema podataka o tome da tuženik nije organizirao rad na siguran način.

36. Slijedom svega iznesenog, ocjenom navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da je tužitelj radio kod tuženika kao vozač kamiona, te je obavljao posao sakupljača mlijeka, te je dana 23.2.1996. prilikom izlaska iz kabine kamiona pao na pod pri čemu se ozlijedio.

37. Stoga, tuženik odgovara tužitelju po pravilima o objektivnoj odgovornosti imajući pri tome u vidu odredbu čl. 102. st.1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 38/95., 54/95. i 65/95. - dalje: ZR) kojom je propisano da ukoliko radnik pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava, te prema čl. 15. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine", broj: 59/96) kojim je propisano da za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u svezi s radom poslodavac odgovara radniku po načelu objektivne odgovornosti (uzročnosti), a prema općim propisima obveznog prava. To znači da se poslodavac može osloboditi odgovornosti ako dokaže da je šteta nastala uslijed više sile, radnji ili djelovanja treće osobe ili uslijed krivnje radnika odnosno da je šteta nastala isključivom radnjom oštećenika koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti dok se sukladno odredbi čl. 177 st. 3 ZOO tuženik djelomično može osloboditi odgovornosti ako je oštećenik djelomično pridonio šteti.

38. Dakle, kako je tužitelj ozlijeđen u radno vrijeme i na radnom mjestu prilikom silaska iz kabine kamiona, pri čemu je pao na pod i zadobio ozljedu (zbog koje mu je smanjena radna sposobnost i raspoređen je na druge poslove, zbog čega mu je nastala šteta u vidu izgubljene zarade), valja zaključiti da u konkretnom slučaju postoji uzročno posljedična veza između rada tužitelja i ozljede tužitelja, slijedom čega bi proizlazila odgovornost poslodavca za svoga radnika.

39. Sud je utvrdio da je tužitelj silazio iz kabine kamiona prema naprijed tj. tako da je prilikom silaženja leđima bio okrenut kabini, pri čemu se desnom rukom primio za vrata, a lijevu ruku je naslonio na blatobran kamiona, te mu se lijeva ruka odsklizala s blatobrana i više nije imao dovoljno snage za držanje u desnoj ruci te je pao na pod pri čemu se ozlijedio. Međutim, prilikom ispravnog načina izlaska, radnik licem treba biti okrenut prema kabini. Naime, kako su se na kamionu za silaženje iz kabine nalazile dvije stepenice koje su postavljaju jedna iznad druge, to prilikom izlaženja iz kabine licem prema naprijed nije moguće stopalo postaviti na donju stepenicu, pa je logično da su vozači dužni silaziti po stepenicama tako da su okrenuti licem prema kabini, a tužitelj tako nije postupio. Da je tužitelj pravilno postupio na opisani način, tada bi prilikom silaska glavno opterećenje bilo na njegovim nogama, dok bi mu ruke uglavnom služile za održavanje ravnoteže, dok je u konkretnom slučaju tužitelj nepravilno silazio tako da je okrenut leđima prema kabini i oslonac mu je bio na rukama, pa kada mu je jedna ruka popustila tj. skliznula, tada je došlo do pada tužitelja. Kako je tužitelj izjavio da su drugi vozači često iskakali iz kamiona te je to bilo uobičajeno, to ovaj sud smatra da je i tužitelj namjeravao iskočiti iz kamiona. Iako u spisu ne postoje pisana pravila o pravilnom načinu silaska iz kabine kamiona, ovaj sud smatra da je tužitelju kao dugogodišnjem vozaču kamiona bilo poznato da je pravilan i siguran silazak iz kabine kamiona tako da je licem okrenut prema kabini kamiona i po stepenicama. Međutim, u situaciji kada je kod tuženika bilo uobičajeno da vozači kamiona iskaču iz kabine kamiona umjesto da pravilno silaze okrenuti licem prema kamionu i po stepenicama, jer je to bilo brže, tada je poslodavcu zasigurno bilo poznato da njegovi radnici nepravilno postupaju, te je bio dužan na to ih upozoriti i sačiniti posebna pisana pravila o načinu silaska, a što tuženik nije učinio.

40. Dakle, kada je kod tuženika bilo uobičajeno da vozači kamiona nepravilno izlaze iz kabine kamiona, tada je tuženik bio dužan poduzeti mjere koje bi to spriječile, ali to tuženik nije učinio. Međutim, unatoč tome, ovaj sud smatra da je tužitelj kao dugogodišnji vozač znao da se pravilno silazi iz kabine kamiona na način da je licem okrenut prema kabini kamiona i po stepenicama, te mu je tako oslonac na nogama, a ruke mu služe samo za ravnotežu, ali tužitelj nije tako postupio, već je silazio iz kabine kamiona leđima okrenut prema kabini kamiona, a na način na koji nije moguć silazak po stepenicama, pri čemu je tužitelj namjeravao iskočiti iz kabine kamiona (kako su to činili i drugi radnici), a na takav način je tužitelj nepravilno i nepažljivo silazio zbog čega se ozlijedio, a čime je po ocjeni ovog suda, kao i po ocjeni i uputi drugostupanjskog suda, pridonio nastanku štete sa 30% sukladno čl. 177. st. 3. ZOO-a. Dakle, u konkretnom slučaju postoji suodgovornost tužiteljice sa 30% i tuženika sa 70%.

41. Neosnovano tužitelj navodi da je odgovornost tuženika utvrđena u parnicama koje su se ranije vodile među istim strankama u vezi istog štetnog događaja i koje su pravomoćno okončane i kojima je ovaj sud vezan. Točno je da se je među istim strankama u vezi predmetnog štetnog događaja vodilo više sudskih sporova (Općinski sud u Bjelovaru broj P-1569/98, Općinski sud u Zagrebu broj: Pr-6400/01 i Općinski sud u Zagrebu broj: Pn-2940/05) u kojima je tužitelju dosuđena naknada štete. U tim predmetima, u izrekama presuda je tuženik obvezan tužitelju naknaditi štetu u određenom iznosu, ali izreke tih presuda ne sadrže odluku o odgovornosti tuženika, već je o odgovornosti tuženika odlučeno na temelju dokaza izvedenih u tim postupcima u obrazloženju tih presuda. Kako je sud u ovom predmetu vezan samo izrekom pravomoćne presude iz drugog predmeta, a u navedenim presudama izrekom presude nije odlučeno o odgovornosti tuženika, to je ovaj sud u ovom predmetu na temelju predloženih i izvedenih dokaza u ovom predmetu odlučio o odgovornosti tuženika.

42. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, izveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Zrinku Ručeviću (list 179-187 spisa). Vještak u svom nalazu i mišljenju navodi da razlika između pretpostavljene plaće tužitelja u razdoblju od 1. siječnja 2009. do 8. ožujka 2014 i primljenih iznosa plaća i mirovina tužitelja iznose ukupno 24.064,61 kn neto, a pojedinačni mjesečni iznosi razvidni su u Tabeli 2, čiji su rokovi dospijeća svakog 15.-og u mjesecu za prethodni mjesec.

43. Na nalaz i mišljenje vještaka tužitelj nije imao primjedbi, dok je istom prigovorio tuženik pa je vještak Zrinko Ručević usmeno saslušan (list 210 spisa). Vještak navodi da je podneskom od 15. siječnja 2018. tuženik prigovorio nalazu i mišljenju ističući da je pogrešno iznos pretpostavljene bruto plaće preračunavao u neto iznos koji iznos je zatim umanjivao za neto iznose mirovine koje je tužitelj primao na ime profesionalne nesposobnosti za rad odnosno tuženik ističe da je ukupan iznos razlika plaća trebao izraziti u bruto, a ne u neto iznosu. U odgovoru na navedeno vještak kao prvo ističe da tuženi nije obrazložio koji element preračuna iz bruto u neto plaće je pogrešno iskazao, pa se radi o paušalnom prigovoru na koje se nema što posebno očitovati. Što se tiče prigovora da je iznose razlika plaća trebao iskazati u bruto, a ne u neto iznosima, navodi da u konkretnom predmetu nije računao razlike plaća tužitelja, već je pretpostavljenu plaću tužitelja uspoređivao s isplaćenim primicima jednim dijelom od plaća, a drugim dijelom od mirovina, pa tuženik pogrešno navodi da bi se radilo o razlikama plaća, jer se radi o razlikama neto primitaka tužitelja. Nadalje, ističe da u situaciji kada postoji jedan dio primanja koji se ostvaruje u neto iznosima, a to je u konkretnom slučaju mirovina koju tužitelj ostvaruje, tada je nužno bruto iznose pretpostavljenih plaća svesti na odgovarajuće neto iznose, jer se jedino neto iznosi pretpostavljenih plaća mogu uspoređivati s neto primljenim mirovinama, odnosno metodološki je neispravno uspoređivati pretpostavljenu bruto plaću s primljenom neto mirovinom. U smislu navedenoga, u cijelosti ostaje kod utvrđenja iz pisanog nalaza i mišljenja. Također, navodi da se stopa prireza koju je vještak koristio vidi iz tabele 2. a koja je 1%, s obzirom na mjesto prebivanja tužitelja.

44. Sukladno prijedlogu tužitelja, a imajući u vidu da se prema odredbama ZR plaća smatra plaća u bruto iznosu, a ne u neto iznosu, to je izveden dokaz dopunskim financijskim vještačenjem po vještaku Zrinku Ručeviću (list 448-452 spisa). Isti je u svom dopunskom nalazu i mišljenju naveo da je u skladu s utvrđenjima i izračunima iz osnovnog i dopunskog nalaza, mišljenja kako razlike u primanjima tužitelja u razdoblju od 1. siječnja 2009. do 8. ožujka 2014. iznose ukupno 49.018,32 kn (pojedini mjesečni iznosi dani su u stupcu 'o' Tabele 3 iz ovog dopunskog nalaza), a sastoje se od:

- razlike obveznih doprinosa iz plaća u ukupnom iznosu od 16.549,27 kn (pojedini mjesečni iznosi razlika doprinosa dani su u stupcu 'l' Tabele 3 iz ovog dopunskog nalaza),

- razlike poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak u ukupnom iznosu od 8.404,44 kn (pojedini mjesečni iznosi razlika poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak dani su u stupcu 'm' Tabele 3 iz ovog dopunskog nalaza),

- razlike pretpostavljenih neto plaća s jedne strane i neto plaća i neto mirovina koje su tužitelju stvarno obračunane i isplaćene s druge strane, u ukupnom iznosu od 24.064,61 kn (pojedini mjesečni iznosi razlika poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak dani su u stupcu 'n' Tabele 3 iz ovog dopunskog nalaza).

45. Na dopunski nalaz i mišljenje prigovorio je tuženik pa se je vještak Zrinko Ručević pismeno očitovao (list 470-471 spisa). Vještak navodi da je podneskom od 11. studenoga 2022. tuženik stavio prigovore na osnovni i na dopunski pisani nalaz i mišljenje, dok tužitelj nije imao prigovora. Pregledom tog podneska, vještak je utvrdio kako se radi o prigovorima pravne prirode, o kojima se vještak nema što očitovati. Naime, tuženik navodi kako nisu korišteni ispravni podaci o pretpostavljenoj plaći tužitelja, odnosno da usporedni ranik na bazi čijih plaća su računane pretpostavljene plaće tužitelja nije odgovarajući. U odgovoru na navedeno, vještak ističe kako je upravo tuženik dostavio podatke o plaći usporednog radnika, pa nije jasno kako sada odjednom ti podaci ne odgovaraju. Tuženik nadalje navodi kako tužitelj ne bi imao isti koeficijent obračuna plaća kao i usporedni radnik, jer navodi da se radi o mogućem rasponu od 1,5 do 2,0, te je tuženiku sporno bi li tužitelj ostvario koeficijent od 1,8 u razdoblju od ožujka 2011. U odgovoru na navedeno, vještak ističe kako tuženik niti ne pokušava na bilo koji način dokazati svoje navode, pa se dodatno pojašnjava kako je u predmetima analogne pravne prirode uobičajeno koristiti elemente izračuna plaća usporednog radnika kako bi se došlo do pretpostavljene plaće tužitelja. Tuženik bi htio da se tužitelju obračunava najmanji mogući koeficijent radnog mjesta, za što ne daje apsolutno nikakav argument, pa je zapravo jedino neodgovoreno pitanje ostalo na temelju čega tuženik izvodi zaključak da tužitelj ne bi ostvarivao plaću primjenom koeficijenta 2,0, kojeg je vještak možda trebao primijeniti u konkretnom slučaju. Tuženik prigovara kako je usporedni radnik ostvarivao sate rada koji se plaćaju s uvećanjem, te ističe kako je upitno da bi tužitelj ostvarivao iste, u pogledu čega vještak ističe kako se radi o pravnom stavu tuženika koji, ponovno, nije potkrijepljen niti jednim suvislim argumentom, već samo željom tuženika da izračuni budu što manji. Vještak ponavlja kako je tuženik, dostavljanjem podataka o vrsti i opsegu rada usporednog radnika, zapravo potvrdio da su upravo ti podaci oni koji reprezentiraju pretpostavljene plaće tužitelja, i vještak tome nema što dodati. Prilikom izračuna sačinjene su sve potrebne korekcije za parametre koji su kod tužitelja i usporednog radnika različiti, u smislu čega u cijelosti ostaje kod utvrđenja i izračuna iz nalaza, kao i kod danog mišljenja.

46. Kako je tuženik nakon toga predložio da se vještak Zrinnko Ručević i usmeno sasluša, to je isti usmeno saslušan na ročištu (list 482 spisa), a na kojem je tuženik postavljao pitanja vještaku. Na upit tuženika zbog čega je vještak u izračunu u pretpostavljena primanja tužitelja uključio i sate koji se plaćaju s uvećanjem, a koji su individualna kategorija (rad u smjenama, blagdanom i sl.)¸ vještak je odgovorio da je izračune sačinio polazeći od toga da podaci o ostvarenim plaćama usporednih radnika predstavljaju podatke o pretpostavljenim plaćama koje bi i tužitelj ostvarivao. Naime, uobičajeno je polaziti od plaća usporednog radnika na istom radnom mjestu s obzirom da, ako nema druge jasne argumentacije za suprotno, je pretpostavka da bi i tužitelj radom na tom radnom mjestu radio u istom obimu i načinu rada, što bi pretpostavljeno uključivalo i sate rada koji se plaćaju s uvećanjem.

47. Sud je prihvatio matematičke izračune iz osnovnog i dopunskog nalaza i mišljenja financijskog vještaka Zrinka Ručevića, budući da su isti sačinjeni stručno i obrazloženo u skladu s pravilima struke i temeljem postojeće dokumentacije, te je vještak u dopunskim usmenim i pismenim očitovanjima otklonio sve primjedbe i prigovore stranaka. Ovaj sud smatra da je ispravan izračun iz dopunskog nalaza i mišljenja budući ZR propisuje plaću u bruto iznosu, a ne plaću u neto iznosu (takav stav je zauzet i u odlukama Vrhovnog suda RH Revr-1027/13 od 28.9.2016. i Revr- 603/13 od 12.7.2017.) pa je stoga sud utvrdio visinu tužbenog zahtjeva na temelju dopunskog nalaza i mišljenja financijskog vještaka.

48. Nakon dopusnog usmenog očitovanja vještaka, tuženik je naveo da su uvećanja plaće individualna kategorija te se vežu za određenu osobu, te se ne može tvrditi da bi se ista na strani tužitelja ostvarila po redovnom tijeku stvari pa stoga predlaže dopunsko financijsko vještačenje na način da se predmetna kategorija izuzme iz sačinjenog obračuna.

49. Sud je odbio prijedlog tuženika za provođenjem novog dopunskog financijskog vještačenja kojim bi se sačinio novi izračun na način da se izuzmu uvećanja plaće, budući je po ocjeni ovog suda takav izračun nepotreban. Naime, financijskim vještačenjem je utvrđena visina plaće (pretpostavljena plaća) koju bi tužitelj po redovnom tijeku stvari ostvario da nije bilo predmetnog štetnog događaja, a što je utvrđeno na temelju podataka o ostvarenoj plaći drugih usporednih radnika na istom radnom mjestu (za koje je tuženik dostavio podatke). Naime, ovaj sud smatra da bi tužitelj u slučaju da nije bilo predmetnog štetnog događaja, radio u istom obimu i načinu rada kao i usporedni radnici tuženika na istom radnom mjestu, te bi ostvario plaću kakvu su ostvarili i usporedni radnici tuženika na istom radnom mjestu, a što uključuje i sate rada koji se plaćaju s uvećanjem (rad u smjenama, blagdanom i sl.), budući tuženik nije dokazao suprotno, a niti je predložio daljnje dokazne prijedloge na te okolnosti (da tužitelj ne bi radio u istom obimu i načinu rada i da ne bi ostvario plaću kakvu su ostvarili usporedni radnici na istom radnom mjestu.

50. Slijedom navedenog, ovaj sud smatra da je tužitelju nastala šteta u vidu izgubljene zarade u visini razlike između plaće koju bi ostvario da nije bilo predmetnog štetnog događaja i plaće i mirovine koju je ostvario tijekom rada kod tuženika na drugom odgovarajućem radnom mjestu (u skladu a tužiteljevom smanjenom radnom sposobnosti) u ukupnom iznosu od 6.505,84 eura, odnosno pojedinačni mjesečni iznosi koji su navedeni u tabeli u dopunskom nalazu i mišljenju vještaka. a kako je to utvrđeno dopunskim financijskim vještačenjem, a što uključuje razliku obveznih doprinosa iz plaća u ukupnom iznosu od 16.549,27 kn, razliku poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak u ukupnom iznosu od 8.404,44 kn i razliku pretpostavljenih neto plaća s jedne strane i neto plaća i neto mirovina koje su tužitelju stvarno obračunane i isplaćene s druge strane, u ukupnom iznosu od 24.064,61 kn.

51. U ovom predmetu tužitelj zahtijeva naknadu štete po osnovi izgubljene zarade za razdoblje od siječnja 2009. do ožujka 2014. te je sporno da li je za isti nastupila zastara.

52. Prema odredbi čl. 376. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01 - dalje: ZOO) koji propis se u konkretnom slučaju primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 - dalje ZOO/05) potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.

53. Zastara zahtjeva za naknadu štete cijeni se prema čl. 376. ZOO-a bez obzira na to da li se naknada zahtjeva za već nastalu štetu ili za štetu koju je po redovnom tijeku stvari izvjesno da će sukcesivno nastajati u budućnosti, kao i bez obzira na to da li se naknada buduće štete zahtijeva u obliku novčane rente ili u jednokratnom iznosu. Takvo pravno shvaćanje je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj: Rev-788/90., Rev- 842/07., Rev-1078/15.,). Broj: Rev 2124/2012-4).

54. Naknadu štete koja će sukcesivno nastajati u budućnosti (izgubljeno uzdržavanje, izgubljena zarada, za pomoći i njegu i u drugim slučajevima kada se po zakonu može tražiti naknada buduće materijalne štete) oštećenik može ostvarivati sukcesivnim utuživanjem naknade za proteklo razdoblje, a ne samo u vidu rente. No u tom slučaju rokovi zastare za prvo utuženo potraživanje računaju se po odredbama čl. 376. ZOO-a, a za svako slijedeće utuženo potraživanje kreće novi rok zastare od dana kada je prethodni postupak pravomoćno okončan (čl. 392. st. 3. ZOO-a).

55. Navedena stajališta zauzeta su imajući u vidu da je jedna od općih osobina zastare u važećem zakonodavstvu načelo prema kojem svako potraživanje naknade štete podliježe zastari, osim ako zakonom izrijekom nije za pojedine slučajeve određeno što drugo. Ta opća osobina utemeljena je na odredbi čl. 360. ZOO-a, na propisima koji uređuju izuzetke čl. 368. ZOO-a, odnosno čl. 373. st. 3. ZOO-a kao i u smislu i biti tog instituta kako je on određen pozitivnim pravom. Vrijeme zastare potraživanja naknade štete počinje teći kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila (čl. 376. st. 1. ZOO-a). Za buduće štete rok zastare počet će teći od dana kad u budućnosti ta šteta bude nastala. To vrijedi za štetu koja je posljedica uzroka ranije štetne radnje koja vremenski nije s njom povezana, niti je njeno nastupanje izvjesno. Međutim, ako se buduća šteta može već sada zajedno sa sadašnjom sagledati, ako je ona već sada po redovnom tijeku stvari izvjesna, posebno na primjer kod gubitka na primanjima od rada zbog potpune ili djelomične nesposobnosti oštećenika za rad, tada je očito riječ o šteti za koju je oštećenik već saznao, a ne o šteti za koju će on doznati tek u ono vrijeme kad nastupi gubitak zarade. Zbog toga u tom slučaju i rok zastare za tu štetu počinje teći već saznanjem za nju, a ne tek onim danom kada u budućnosti nastane gubitak zarade.

56. Šteta od gubitka zarade, odnosno naknade za tuđu njegu i pomoć, uzdržavanja i sl., koje nastaju sukcesivno, sada i ubuduće, i u pravilu, traju sve dok traju štetne posljedice, ima svoj uzrok u već svršenoj štetnoj radnji, a sama je već nastala, je buduća šteta, ali o takvoj koja je u sadašnjosti već izvjesna, na koju oštećenik odmah ima pravo, za čije su određivanje u odštetnom pravu sadržana sva potrebna pravna pravila.

57 Člankom 388. ZOO-a propisano je da se zastarijevanje prekida podizanjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom, radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja, dok je odredbom čl. 392. st. 3. ZOO-a, propisano da zastarijevanje počinje teći iznova od dana kada je spor okončan ili svršen na neki drugi način, kada je prekid zastarijevanja nastao poduzimanjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja potraživanja u nekom drugom postupku.

58. U slučaju sukcesivnog utuživanja buduće štete tužbe moraju biti podnesene u rokovima iz čl. 376. ZOO-a, s tim da prethodna, u smislu odredbe čl. 392. st. 3. ZOO- a prekida zastaru za slijedeće razdoblje za koje počinje teći zastarni rok iznova, kad je prethodni spor okončan.

59. U pitanju je, naime, trajna šteta koja je već nastala i koja traje i koja će nastajati u budućnosti sa svim štetnim posljedicama gubitka određenih prihoda, no takva šteta po prirodi stvari čini cjelinu te svako sukcesivno utuživanje u smislu čl. 388. ZOO-a treba shvatiti kao radnju oštećenoga poduzetu pred sudom ne samo za ostvarenje naknade za proteklo razdoblje ali i da se očuva osnovno pravo iz kojeg proistječu buduća potraživanja. To naravno nije moguće za štete koje još nisu nastale, jer rokovi zastare za takve štete teku od nastanka štete. Sve navedeno odnosi se na situaciju kad je zakonom propisana mogućnost utuženja buduće štete, što je izuzetak od pravila po kojem se obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete (čl. 186. ZOO).

60. Dakle, kako se u konkretnom slučaju radi o potraživanju po osnovi izgubljene zarade (koje je sukcesivno utuživano), to je o prigovoru zastare valjalo odlučiti imajući u vidu da se rokovi zastare za prvo utuženo potraživanje računaju po odredbama čl. 376. ZOO-a, a za svako slijedeće utuženo potraživanje kreće novi rok zastare od dana kada je prethodni postupak pravomoćno okončan (čl. 392. st. 3. ZOO).

61. Rješenjem HZMIO od 17.04.1998. tužitelju (kod kojeg je zbog povrede na radu nastalo smanjenje sposobnosti za rad) je priznato počevši od 6.4.1998. pravo na raspoređivanje na drugo odgovarajuće poslove, a rješenjem HZMO od 10.11.2000. tužitelju je određena invalidska mirovina zbog profesionalne nesposobnosti za rad u određenom iznosu počevši od 01.01.1999.. Dakle, tužitelj od 01.01.1999. prima plaću za druge odgovarajuće poslove i mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad. U ovom predmetu tužitelj zahtijeva izgubljenu zaradu u visini razlike između plaće koju bi ostvarivao da nije bilo predmetnog štetnog događaja (od 23.2.1996.) i plaće i mirovine koju je primao tijekom rada na drugim odgovarajućim poslovima (sukladno tužiteljevom zdravstvenom stanju i preostaloj radnoj sposobnosti) za utuženo razdoblje od siječnja 2009. do ožujka 2014. Ovakvu izgubljenu zaradu tužitelj je prvi puta utužio u predmetu Općinskog suda u Zagrebu broj: Pr-6400/01 tako da je povodom tužbe podnesene dana 12.11.2001. presudom od 3.5.2005. tuženik obvezan da tužitelju naknadi štetu po osnovi izgubljene zarada za razdoblje od siječnja 1999. do travnja 2002., a ista je postala pravomoćna dana 4.4.2006. Kako je tužitelju određena mirovina koju je primao uz plaću na drugim odgovarajućim poslovima rješenjem HZMO od 10.11.2000., to je tužitelj tek tada saznao za visinu izgubljene zarade koju je utužio u predmetu Pr-6400/01 za razdoblje od siječnja 1999. do travnja 2002. Dakle, kako je tužitelj najranije dana 10.11.2000. saznao za štetu (odnosno saznao je i kasnije danom zaprimanja tog rješenja), a prvu tužbu (za izgubljenu zaradu za razdoblje od siječnja 1999. do travnja 2002.) podnio je dana 12.11.2001., to je ista podnesena unutar trogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 376. ZOO. U tom predmetu je donesena presuda dana 3.5.2005. koja je postala pravomoćna dana 4.4.2006., te je tužitelj (prije pravomoćnog okončanja tog postupka) u daljnjem zastranom roku iz čl. 376. ZOO podnio novu tužbu u predmetu Općinskog suda u Zagrebu broj: Pn-2940/05 dana 4.5.2005. kojom je utužio daljnju izgubljenu zaradu za razdoblje od svibnja 2002. do prosinca 2007. U tom predmetu je donesena presuda dana 7.10.2009. koja je postala pravomoćna dana 14.1.2014,, te je tužitelj podnio premetnu tužbu dana 10.04.2015. za izgubljenu zaradu za razdoblje od siječnja 2009. do ožujka 2014. Kako je predmetna tužba podnesena o roku od tri godine od pravomoćno okončanog prethodnog postupka, to je ista podnesena unutar zastarnog roka iz čl. 376. ZOO u vezi sa čl. 388. ZOO-a i čl. 392. st. 3. ZOO-a. Stoga je neosnovan tuženikov prigovor zastare.

62. Slijedom navedenog, ovaj sud je utvrdio da je tužitelju zbog ozljeda zadobivenih na radu u štetnom događaju dana 26.2.1996. nastala šteta u vidu izgubljene zarade kao razlika između plaće koju bi ostvario da nije bilo predmetnog štetnog događaja i plaće koju je ostvario na drugim odgovarajućim poslovima i invalidske mirovine koju je ostvario zbog profesionalne nesposobnosti za rad u razdoblju od siječnja 2009. do ožujka 2014. u ukupnom iznosu od 49.018,32 kn, odnosno pojedinačni mjesečni iznosi koji su navedeni u tabeli u dopunskom nalazu i mišljenju financijskog vještaka. Kako je sud utvrdio da je tužitelj doprinio šteti sa 30%, te kako je tužitelju već pravomoćno dosuđeno 3.903,50 eura (odnosno pojedinačni mjesečni iznosi), to je tužitelju valjalo dosuditi na ime naknade štete daljnje pojedinačne mjesečne iznose, a koji među strankama nisu sporni (kako su to punomoćnici stranaka izričito izjavili), a kako je to navedeno pod točkom I. izreke ove presude.

63. Prema čl. 29. st. 1. ZOO, dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate. Tužitelju su na pojedinačne mjesečne iznose izgubljene zarade dosuđene zatezne kamate tekuće od 15-og u narednom mjesecu sukladno čl. 92. st. 3. ZR, te čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41./08., 125/11. 78/15, 114/22 - dalje ZOO), te Uredbi o izmjenama Zakona o obveznim odnosima "Narodne novine" broj: 156/22).

64. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i st. 2. te čl. 155. ZPP-a, te su troškovi odmjereni prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23), a prema vrijednosti predmeta spora. Sud je uzeo u obzir kvalitativni i kvantitativni uspjeh stranaka u sporu, te je odluku o trošku podijelio u dvije faze i to: prvu fazu čine radnje do donošenja drugostupanjske presude i drugu fazu čine radnje poduzete nakon drugostupanjske odluke. Tako je u prvoj fazi postupka sud utvrdio da je tužitelj kvantitativno tj. po visini uspio u sporu sa 70% (vrijednost predmeta spora bila je 6.505,84 eura, te je tužitelju u konačnici dosuđeno 4.553,66 eura - pravomoćno 3.903,50 eura i ovom presudom 650,16 eura) a tuženik sa 30%, a kvalitativno tj. po osnovi je tužitelj uspio sa 90%, a tuženik sa 10%, budući je tuženik osporavao uzročno-posljedičnu vezu između smanjene radne sposobnosti tužitelja i štetnog događaja (zbog čega su provedena čak tri vještačenja po vještaku medicine rada), odgovornost tuženika (zbog čega je provedeno vještačenje po vještaku zaštite na radu), isticao je prigovor zastare, te je osporavao osnovu štete smatrajući da u izračun izgubljene plaće ne treba uračunati uvećanja plaće tj. dodatke usporednih radnika (zbog čega je provedeno financijsko vještačenje), dok je tuženik djelomično uspio samo sa prigovorom odgovornosti. Kako je tužitelj po visini uspio sa 70%, a po osnovi sa 90%, to je tužitelj uspio u sporu sa 80% (70 + 90 = 160 : 2 =80), a tuženik sa 20%, te je sud zatim od postotka tužitelja koji je u većoj mjeri uspio, oduzeo postotak tuženika koji je u manjoj mjeri uspio, a što iznosi 60%, pa su tužitelju odmjereni troškovi razmjerno uspjehu u sporu od 60% sukladno čl. 154. st. 2. ZPP. Tako je tužitelju priznat trošak zastupanja po punomoćniku i to za sastav tužbe po Tbr. 7/1 - 100 bodova, podnesak od 18.11.2015., 11.9.2018., 5.12.2018., 22.5.2019., 2.10.2019., 25.10.2021., 4.2.2022. po Tbr. 8/1 - po 100 bodova za svaki, podnesak od 29.1.2019., 7.10.2020., 24.5.2022., 14.10.2022., 20.10.2022. po Tbr. 8/4 - po 25 bodova za svaki, ročište 11.3.2016., 17.6.2016., 12.10.2016., 4.7.2018., 26.11.2018., 10.9.2019., 8.9.2020., 14.12.2021., 13.12.2022. i 8.2.2023. po Tbr. 9/1 - po 100 bodova za svako, što uz vrijednost boda od 2,00 eura iznosi ukupno 3.900,00 eura, a uvećano za trošak PDV-a iznosi 4.875,00 eura. Kako je tužitelj uspio u ovoj fazi postupka sa 60%, to trošak tužitelja u ovoj fazi postupka iznosi 2.925,00 eura. Nadalje, u drugoj fazi postupka sud je utvrdio da je tužitelj kvantitativno i kvantitativno uspio u sporu sa 100% budući je tužbeni zahtjev ovom presudom u cijelosti usvojen pa je tužitelju priznat trošak podneska od 12.6.2025. po Tbr. 8/4 – 25 bodova i trošak ročišta 15.7.2025. po Tbr. 9/1 – 100 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 eura iznosi ukupno 250,00 eura, a uvećano za trošak PDV-a iznosi 312,50 eura, a koji trošak je tužitelju u cijelosti priznat (budući je u ovoj fazi u cijelosti uspio u sporu). Također, tužitelju je priznat trošak žalbe po Tbr. 10/1 – 125 bodova (budući je vrijednost predmeta spora bila 2.602,34 eura), što uz vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 250,00 eura, a uvećano za trošak PDV-a iznosi 312,50 eura, a kako je tužitelj u konačnici uspio sa žalbom sa 25% (budući je nakon žalbe konačno dosuđeno 650,16 eura), to trošak žalbenog postupka iznosi 78,12 eura. Dakle, tužitelju je dosuđen trošak zastupanja po punomoćniku u ukupnom iznosu od 3.315,62 eura. Tome valja dodati i troškove financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 eura (2.000,00 kn), dopunskog financijskog vještačenja u iznosu od 53,09 eura (400,00 kn), troškove vještačenja po vještaku medicine rada (dr. Macan) u iznosu od 172,54 eura (1.300,00 kn) i troškove pristupa na ročište vještaka zaštite na radu iznosu od 33,18 eura (250,00 kn) koji su bili neophodni za vođenje parnice. Slijedom navedenog, ukupni trošak tužitelja iznosi 3.839,88 eura. Valja reći da tužitelju nije priznat trošak podneska od 21.11.2016., 4.1.2018., 14.2.2020., 27.5.2021., 14.10.2021., 14.12.2021., 10.2.2022., 24.5.2022. i 3.6.2022., jer isti nisu bili nužni za vođenje parnice sukladno čl. 155. ZPP-a.

65. Odluka o kamatama na parnični trošak temelji se na čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima i čl. 151 st. 3. ZPP-a.

U Zagrebu, 24. srpnja 2025.

Sudac:

Monika Ferić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda pisanim putem u pet primjeraka u roku 15 dana.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika

3. Spis