Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, Tomaša Masaryka 8

Poslovni broj: P-403/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici i to sudac toga suda Mirjana Jelavić kao sudac pojedinac u pravnoj stvari tužitelja SH (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kojeg zastupa Odvjetničko društvo Župan, Babić & Antunović d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. (OIB:23057039320) iz [adresa], kojeg zastupa Odvjetničko društvo Hanžeković & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, n akon provedene i zaključene glavne i javne rasprave dana 26. svibnja 2025. u prisutnosti tužitelja i njenog punomoćnika te punomoćnika tuženika, dana 24. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 10. Ugovora o kreditu br. 2402006- 1031262160 /51404607-5105613040 od 13. travnja 2011. godine, sklopljenog između tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB:23057039320, kao kreditora i tužitelja SH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, koja glasi: „ Za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje Kredita Korisnik kredita dužan je u korist Banke prije korištenja Kredita uplatiti naknadu u iznosu od 1,400 % (jedancijelihčetrdesetposto) iznosa Kredita, odnosno minimalno =250,00 kuna (dvjestopedesetkuna), obračunate s datumom puštanja Kredita u tečaj. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate Kredita, odnosno prilikom puštanja Kredita u tečaj.

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 23057039320, da tužitelju SH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita, isplati iznos od 136,85 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana 15. travnja 2011. godine pa do isplate, a koje kamate se obračunavaju po stopi koja je od 15. travnja 2011. do 31. srpnja 2015. godine određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 23057039320, da tužitelju SH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 918,68 eur, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, tekućom od dana donošenja presude 24. srpnja 2025. pa do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj predlaže da sud utvrdi ništetnom odredbu Ugovora o kreditu br. 2402006-1031262160 /51404607-5105613040 od 13. travnja 2011. godine, koja glasi: „ Za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje Kredita Korisnik kredita dužan je u korist Banke prije korištenja Kredita uplatiti naknadu u iznosu od 1,400 % (jedancijelihčetrdesetposto) iznosa Kredita, odnosno minimalno =250,00 kuna (dvjestopedesetkuna), obračunate s datumom puštanja Kredita u tečaj. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate Kredita, odnosno prilikom puštanja Kredita u tečaj, te da naloži tuženiku isplatu iznosa od 136,85 eur na ime plaćene naknade za obradu kredita. Zahtjeve temelji na tvrdnjama da su stranke dana 13. travnja 2011. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51404607- 5105613040 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita, kredit u iznosu od 10.000,00 EUR (slovima: deset tisuća EUR), sve u protuvrijednosti u kunama obračunatu po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, s rokom otplate od 84 mjeseca, od prijenosa kredita u otplatu; da je u članku 10. Ugovora o kreditu propisana naknada za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita, a koju naknadu je korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti u iznosu od 1,400 % ( jedan cijelih četrdeset posto) naknade na iznos kredita u korist Banke, odnosno minimalno =250,00 kuna (dvjesto pedeset kuna) obračunatu s datumom puštanja Ugovora o kreditu u tečaj, time da se obračunati iznos kredita naplaćuje prilikom isplate kredita, odnosno prilikom puštanja kredita u tečaj; da je tužitelju dana 14. travnja 2011. godine naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 136,85 EUR / 1.031,10 kn (prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 kn), a sve sukladno odredbi članka 10. pod nazivom „TROŠKOVI I NAKNADA” Ugovora o kreditu; da je Ugovor o kreditu koji je sklopljen između tužitelja i tuženika standardizirani (tipski) ugovor, koji je, kao takav, unaprijed sročen i priređen od strane tuženika, a kojeg tužitelj kao korisnik kredita može ili potpisati ili ne; da Ugovor o kreditu u članku 10. sadrži odredbu s nazivom „TROŠKOVI I NAKNADA” prema kojoj se tužitelj kao korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti tuženiku naknadu za obradu i odobravanje kreditnog zahtjeva u visini od 1,400 % od iznosa kredita, odnosno minimalno =250,00 kuna obračunate s datum puštanja kredita u tečaj; da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu o odredbama ugovora o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita tuženik ni na koji način nije pružio mogućnost pregovaranja, niti mu je istu odredbu predočio uz potrebno razjašnjenje značenja i smisla iste, a sve kako je Ugovor o kreditu već bio unaprijed pripremljen od strane tuženika; da tužitelj prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj navedene odredbe, niti mu je ista bila objašnjena od strane tuženika, a što je, s obzirom na položaj tužitelja kao potrošača i apsolutnog laika, nesporno bilo potrebno; da je takvim postupanjem tuženika prouzročena neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja; da plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita u ukupnoj visini od 136,85 EUR uzrokuje očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača budući da je tuženik, nakon terećenja po osnovi predmetne naknade za obradu kredita, tužitelju obračunavao i zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, iako je istom faktički isplatio drugi, manji iznos kredita, a koji iznos je umanjen za 136,85 EUR od iznosa kredita; da je tužitelj, u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, 41/14, nadalje u tekstu: ZZP/07 ) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, potrošač odnosno fizička osoba koja je navedeni ugovor sklopila izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti odnosno gotovinski kredit kao što i proizlazi iz čl. 10. Ugovora o kreditu; da tužitelj nije imao pravnih znanja koja bi mu bila potrebna da bi mu odredba o naknadi za troškove obrade kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita bila jasna i lako razumljiva, za razliku od tuženika koji je sklapanju predmetnog ugovora pristupio u okviru svoje djelatnosti; da je tužitelj kao fizička osoba koja je Ugovor o kreditu sklapala i kao potrošač, a u odnosu na tuženika kao banku koji postupa u okviru svoje profesionalne djelatnosti, nesporno bio u podređenom, slabijem položaju, kako u pogledu pregovaračke moći, tako i zbog činjenice da ne posjeduje pravna ili financijska znanja potrebna za razumijevanje navedene odredbe Ugovora o kreditu; da je navedeno dovelo do pristanka tužitelja na odredbu predmetnog ugovora koji je u cijelosti bio unaprijed sastavljen od strane tuženika; da je tuženik izravno postupio protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i protivno načelu savjesnosti i poštenja; da se prema čl. 96. st. 1. ZZP/07, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. istog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, kao što to i jest slučaj s Ugovorom o kreditu sklopljenim između tužitelja i tuženika; da, uzimajući u obzir sve navedeno, ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita jest nepoštena ugovorna odredba te je ista, sukladno čl. 102. st. 1. Z ZP/07 , ništetna; da je u tom smislu, odredbom čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine (nadalje u tekstu: Direktiva) također propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora; da je Ugovor o kreditu sklopljen na način da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu i, kao jača ugovorna strana, što svakako jest budući da je financijska institucija i profesionalno dioničko društvo, tužitelja doveo u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed formuliranog ugovora; da je Ugovor o kreditu nesporno sklopljen u obliku unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, ovdje tuženika, a koji ugovor je predstavljao tzv. „uzmi ili ostavi” ponudu, ne ostavljajući korisniku kredita, ovdje tužitelju, mogućnost i slobodu da na bilo koji način utječe ili intervenira u sadržaj istog; da je prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo, dok je kod predmetnog Ugovora o kreditu nejasno koji su parametri uopće korišteni prilikom izračuna naknade za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita te na osnovu kakvih i kako nastalih troškova navedena naknada iznosi upravo 136,85 EUR / 1.031,10 kn; da je nejasno zašto visina naknade za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita; da tuženik u Ugovoru o kreditu samo paušalno navodi da se naknada odbija od iznosa kredita, ne spominjući što točno navedena naknada uopće predstavlja, a što tužitelju kao potrošaču, definitivno nije trebalo biti jasno niti poznato; da se o navedenoj odredbi Ugovora o kreditu, a sadržanoj u samom Ugovoru o kreditu koji je već prethodno bio pripremljen od strane tuženika, po prirodi stvari nije moglo pojedinačno pregovarati znači da je ista odredba ništetna; da je očito i nesporno da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita, koju je tužitelj platio 14. travnja 2011. godine u iznosu od 136,85 EUR / 1.031,10 kn (prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 kn) prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja, a iz kojeg razloga je, sukladno čl. 102 st. 1. ZZP/07, sve u smislu odredbe čl. 96. st.1. i 2. ZZP/07, riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi; da je odredbom čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje u tekstu: ZOO) propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje; da je u konkretnom slučaju tuženik na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 136,85 EUR.

2. Tužitelj predlaže da sud izvede dokaze uvidom u ugovor o kreditu br. 2402006-1031262160 / 51404607-5105613040 od 13.04.2011, potvrdu tuženika o uplati naknade za obradu kredita od dana 20.05.2024.g., dopis tužitelja za dostavom podataka o uplatama ulazno / izlaznih naknada od 02.05.2024.g., Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, potvrdu tuženika o uplati naknade za obradu kredita od dana 20.05.2024. godine, financijsko - knjigovodstvenim vještačenjem te saslušanjem tužitelja.

3. Tuženik se protivi tužbi i predlaže da su tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan. Prijedlog temelji na tvrdnjama da je odredbom članka 3. stavka 1. točke 4. Zakona o zaštiti potrošača (2007) ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09.). - dalje u tekstu: ZZP/07) kao i odredbom čl. 5. st. 1. toč. 15. Zakon o zaštiti potrošača (2014) ("Narodne novine" br. 41/14. – dalje u tekstu: ZZP/14), a koji zakoni se ratione temporis imaju primijeniti na odnose između tužitelja i tuženika, propisano je da je potrošač fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima tim propisima djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja; da za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe; da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju, da tužitelj svoje tužbene navode paušalno temelji na tvrdnji da se o naknadi za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, no pritom ne dokazuje na koji je način u konkretnom slučaju došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa da bi takva ugovorna odredba bila ništetna; da je tuženik tužitelju ponudio sklapanje ugovora o kreditu uz određenu naknadu kao protučinidbu za pruženu uslugu, a koja je ugovorena u iznosu od 1,4% od iznosa kredita, odnosno minimalno 250,00 kn, stoga je tužitelju, na temelju jasne i određene odredbe ugovora, moglo biti poznato koliko će takva naknada iznositi te je mogao donijeti informiranu odluku o prihvatu ponude i sklapanju ugovora; da je navedena odredba lako uočljiva i razumljiva pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe; da nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna, a sve sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj odredbi nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive; da je postupanje tuženika prije i u vrijeme sklapanja ugovora bilo transparentno, a s time i savjesno i pošteno te nema osnove za suprotni zaključak, pogotovo uzimajući u obzir okolnost da tuženik nije jedini na tržištu nudio sklapanje ugovora o kreditu, pa stoga niti jednostrano definirao cijenu svojih usluga; da je iznos naknade tužitelju prije samog sklapanja ugovora bio poznat s obzirom da je isti određen u fiksnom iznosu i nije vezan nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu, osim načela konkurentnosti na tržištu koji jedino može ići u korist potrošaču; da iznos koji je prihvaćen sklapanjem ugovora o kreditu objektivno ne može biti podložan naknadnim promjenama jer je njegov izračun jasno i nedvosmisleno određen odredbama ugovora o kreditu i u takvom iznosu u konačnici i isplaćen; da je o naplati naknade za obradu kredita korisnik kredita bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da je službenik tuženika koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem, HH, korisniku kredita jasno naveo da postoji obveza korisnika kredita na plaćanje takve naknade za obradu kredita; da, osim što je tuženik korisniku kredita na tu odredbu ukazao u samom ugovoru, tužitelju je ta informacija bila dostupna i na letcima tuženika koji su se uručivali korisniku kredita prije nego što je došlo do sklapanja kredita; da je na letku Posebna ponuda za članove nezavisnog sindikata MUP-a bilo navedeno da naknada za obradu kredita iznosi 2% od iznosa odobrenog kredita, međutim da je ista posebnom ponudom snižena te da iznosi 1,40% od iznosa odobrenog kredita. Nadalje, osim što je ta odredba tužitelju bila lako uočljiva, nedvosmisleno razumljiva i prezentirana od strane službenika tuženika, iznos naknade od 1,40% od iznosa kredita je naknada za troškove koji su prouzrokovani tuženiku uslijed obrade kredita,; da su se naknadom za obradu kredita pokrivali sljedeći operativni i materijalni troškovi: operativni troškovi (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalni troškovi (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podatka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškovi trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezani regulatorni troškovi; da svaki proces obrade pojedinog kredita uključuje nekoliko organizacijskih jedinica odnosno proces obrade pojedinog kredita sastoji se od različitih faza provedbe kredita kao što su savjetovanje i pisana ponuda klijentu, zahtjev za odobrenje kredita, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata, slaganje kreditnog spisa i sl.; da je nesporno i sasvim logično da tuženiku kao pružatelju određene usluge, odnosno kao prodavatelju svog proizvoda u procesu obrade pojedinog kredita nastaju određenih troškovi (kao što su gore navedeni), a koje tuženik kao banka podmiruje naplatom naknade za obradu kredita, a za koju naplatu u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja; da je tuženik kao banka, kao i svaki drugi pružatelj usluga na tržištu, naplaćivala svoje usluge za određenu protutražbinu, u ovome slučaju za plaćanje naknade za obradu kredita; da, kako bi se proces gotovinskog kredita odvio u potpunosti, od zaprimanja zahtjeva do arhiviranja spisa, ljudski rad kod tuženika po jednom realiziranom gotovinskom kreditu traje 369 minuta odnosno malo više od 6 sati efektivnog ljudskog rada odnosno 652 minuta ili malo više od 11 sati efektivnog ljudskog rada za realizaciju stambenog kredita; da shodno tome, postoji i značajna razlika u naplati naknade za različite vrste kredita; da je, s obzirom na troškove nastale prilikom obrade kredita, tuženik sukladno odredbi članka 10. i nastalim troškovima naplatio naknadu u visini od 1,40% od visine predmetnog kredita u iznosu od 136,85 EUR odnosno 1.031,10 kn; da u vrijeme ugovaranja ugovora o kreditu nigdje nije bila propisana obveza banke kako je nužno u samom ugovoru o kreditu navoditi što točno i konkretno naknada predstavlja; da je naknada za obradu kredita dovoljno jasno određena, lako je uočljiva i lako razumljiva te se na temelju nje može utvrditi njezina konkretna visina, a koju se tužitelj u konačnici prihvatom ponude obvezao platiti; da je paušalna tvrdnja tužitelja da ništetnost odredbe proizlazi iz činjenice da se o njoj navodno nije pregovaralo te pritom ni ne pokušava dokazati da bi tom odredbom, protivno načelu savjesnosti i poštenja, bila uzrokovana znatna neravnoteža na tužiteljevu štetu; da je odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača propisano da je ugovorna odredba nepoštena ako uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a da će se prilikom utvrđivanja tih okolnosti uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor; da predmetna odredba zasigurno ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati značajnom u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača; da iz svih okolnosti koji se tiču predmetne ulazne naknade proizlaze zaključci da je naknada za obradu kredita bila utvrđena u točno određenom i tužitelju poznatom i lako uočljivom i razumljivom iznosu, da je službenik tuženika korisniku kredita prezentirao naknadu za obradu kredita i troškove koje obuhvaća, da je postojala i ponuda koja je predana tužitelju, a u kojoj se također upozorilo korisniku kredita na obvezu plaćanje naknade; da nakon što je upoznat sa svim tim okolnostima, a budući da je polazište za bilo koji obveznopravni odnos sadržano u volji ugovornih strana, ukoliko korisnik kredita nije pristajao na navedenu naknadu, isti nije ni bio u obvezi pristati na predmetni ugovor o kreditu; da tužitelj na pogrešan način tumači naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, pokušava istu podvesti pod pogrešne pravne institute i neosnovano zaključuje da je odredba ugovora o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ništetna; da Zakon o zaštiti potrošača nije zabranjivao i ne zabranjuje ugovaranje ovakve naknade za obradu kreditnog zahtjeva; da kasniji Zakon o potrošačkom kreditiranju koji je usklađen s pravnom stečevinom Europske unije također nije zabranio naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva; da niti Zakon o bankama (NN84/02 i 12/06) koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora, nije zabranjivao ovakvu vrstu naknade, već je u čl. 173. prepoznao općenito pojam naknada odnosno provizija koje banka zaračunava korisniku kredita; da su te iste naknade prepoznate i kao takve unesene u naknadno donesene, odnosno mijenjane zakone, kao npr. Zakon o kreditnim institucijama (ZOKI) i Zakon o potrošačkom kreditiranju (ZPK); da je upravo je kroz ZOKI i ZPK, zakonodavac detaljno uredio pitanje naknade za obradu kredita i na taj način priznao opravdanim naplatu takve naknade kao posebne usluge; da je na temelju ZPK, Ministarstvo financija donijelo i Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite (NN 15/14) kojim je, među naknadama koje je vjerovnik ovlašten naplatiti dužniku – korisniku kredita, izričito navedena i naknada za obradu kreditnog zahtjeva; da je na ovakav način naknadi priznat status posebne usluge koju su banke i do tada uobičajeno naplaćivale i ona nikada nije imala kompenzacijski karakter u odnosu na izgubljenu zaradu niti je intencija Banke bila bezrazložno bogaćenje naplatom naknada kako to potpuno promašeno sugerira tužitelj; da je jasno kako naplata naknade za obradu kredita ne predstavlja niti naknadu štete niti ugovornu kaznu, nego cijenu za uslugu tuženika, koju tuženik nesporno ima pravo naplaćivati, i koja očito, a kako je ranije detaljno obrazloženo, proizlazi u cijelosti iz svih relevantnih propisa; da ugovorna odredba o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva ima nesporno uporište kako u hrvatskom zakonodavstvu, tako i u pravu Europske unije, što čini neosnovanom svaku tvrdnju o ništetnosti takve ugovorne odredbe, bilo zbog njezinog sadržaja, bilo zbog načina ugovaranja; da je u konkretnom slučaju riječ o ugovoru – obveznopravnom odnosu, koji je sklopljen potpisom obaju ugovornih strana, ovdje stranaka; da su obje ugovorne strane pristale na odredbe predmetnoga ugovora o kreditu i potpisale ga, a sam ugovor sastavljen je u skladu s Općim uvjetima poslovanja tuženika i tada važećim zakonskim propisima; da tuženik ističe i prigovor zastare; da, uvažavajući sve dosada iznesene stavove Vrhovnog suda Republike Hrvatske za kondemnatorni dio tužiteljevog zahtjeva nesporno je nastupila zastara iz kojeg razloga tužitelj niti ne može imati pravni interes za utvrđenjem ništetnosti odredbe ugovora o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva; da deklaratorni tužbeni zahtjev ne može biti sam sebi svrha, već interes za takav zahtjev mora proizlaziti iz primjerice, mogućnosti da tužitelj tužbom potražuje povrat veće plaćenog temeljem ništetne odredbe; da je sporna naknada plaćena 14.4.2011. godine, a tužba je podnesena 28. lipnja 2024.g. godine, pa je očito da je kondemnatorni dio tužbe u zastari temeljem čl. 215. st. 1. i čl. 225. Zakona o obveznim odnosima budući da je istekao petogodišnji zastarni rok; da, kako je za kondemnatorni zahtjev tužitelja nastupila zastara, nisu ispunjene pretpostavke iz članka 187. Zakona o parničnom postupku jer tužitelj za postavljeni deklaratorni zahtjev nema valjani pravni interes; da niti jedna od presuda za kolektivnu zaštitu potrošača, a ni neka druga pravomoćna presuda ne utvrđuje ništetnima ugovorne odredbe o naknadama za obradu kredita; da je stoga jasno da nema ni tužbe koja bi prekinula tijek zastarnog roka za ovu navodnu tražbinu tužitelja; da je iz tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva razvidno da se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja na ime stečenog bez osnove prema nepoštenom stjecatelju, a sve samo na temelju presude iz kolektivnog spora; da kolektivni spor budući da nije predviđen odredbom čl. 241. ZOO niti bilo kojom drugom odredbom drugog zakona koja regulira prekid postupka, ne utječe na činjenicu da je potraživanje koje tužitelj potražuje ovom tužbom u trenutku podnošenja ove tužbe već zastarjelo; da podredno i opreza radi te pod uvjetom da naslovni sud smatra iz bilo kojeg razloga kako navodno potraživanje tužitelja nije zastarjelo, što tuženik smatra neosnovanim, tuženik ističe kako u tom slučaju tužitelj nije ovlašten potraživati zakonske zatezne kamate od plaćanja naknade, nego sljedeći dan od pravomoćnosti presuda kojom je pružena kolektivna zaštita.

4. Tuženik predlaže da sud izvede dokaze uvidom u ugovor o kreditu, uvidom u letak tuženika i proces obrade kredita od 2004.g. do 2011.g., saslušanjem tužitelja te saslušanjem svjedoka HH.

5. Tijekom postupka izvedeni su dokazi uvidom u potvrdu tuženika (8), obračun naknade za bankarske usluge od 13.4.2011. (9), ugovor o kreditu br. 2402006-1031262160 / 51404607-5105613040 od 13.04.2011 (13-18), proces obrade kredita od 2004. do 2011. (59-60), posebnu ponudu za članove Nezavisnog sindikata MUP-a (95-110) te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja u svrhu dokazivanja (205).

6. Na temelju provedenog dokaznog postupka, sud je prema svojem uvjerenju, a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog postupka, sukladno čl. 8. ZPP-a, odlučio kao u izreci.

7. Među strankama nije sporno da je tužitelj kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom dana 13. travnja 2011. zaključio Ugovor o kreditu u kojem je u čl. 10. ugovorena naknada od 1,400% od iznosa kredita koja je jednokratna i naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.

8. Nije sporno niti da je temeljem čl. 10. Ugovora o kreditu pri isplati kredita tužitelju ustegnut iznos od 1.031,10 kuna, što je sada 136,85 eur, na ime naknade za obradu kredita, koja je naplaćena/ustegnuta od iznosa odobrenog kredita dana 14. travnja 2011., kako je to utvrđeno uvidom u potvrdu tuženika (8).

9. Sporno je, da li je predmetna odredba Ugovora o kreditu suprotna načelu savjesnosti i poštenja koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da li je tužitelj potrošač koji nije imao utjecaja na sadržaj ugovora o kreditu te da li je za potraživanje tužitelja nastupila zastara.

10. Ocjenjujući izvedene dokaze zasebno i u cjelini, sud je iskaz tužitelja našao životnim i logičnim u dijelu u kojem navodi da mu je kredit trebao zbog kupnje vozila. Također je vjerodostojan i dio iskaza u kojem navodi da mu je gospođa koja je bila zadužena za kredita rekla koji su uvjeti za dobivanje kredita te je tražila da donese tri platne liste, te je nakon nekog vremena kredit bio odobren i tada su ga zvali u banku te je dobio ugovor o kreditu na potpis, da je otišao kod javnog bilježnika koji mu je govorio o tome što će se dogoditi ako kredit ne bude plaćao, da je na potpis dobio gotov ugovor te da o ničemu nije pregovarao sa bankom, da mu je gospođa spomenula naknadu za koju je rekla da ju mora platiti kao da je ta naknada obavezna, da tužitelj ne zna što ta naknada predstavlja niti kako se obračunava, a iznos naknade mu je bio odbijen od ukupnog iznosa odobrenog kredita, da on nije pregovarao o visini te naknade.

11. Ovako dani iskaz tužitelja sukladan je dokumentaciji koja se nalazi u spisu predmeta, a naročito Ugovoru o kreditu (13-18), a u dijelu u kojem navodi

1 0

da se o odredbama ugovora nije pregovaralo već da je samo potpisao ponuđeno, tuženik posebno niti ne osporava.

12. Stoga je sud našao utvrđenim slijedeće relevantne činjenice:

- da je tužitelj kredit podigao za kupnju osobnog automobila

- da tužitelj s tuženikom nije pregovarao o odredbama Ugovora o kreditu, već je potpisao prethodno sačinjen tipski ugovor,

- da odredba čl. 10. Ugovora o kreditu obvezuje korisnika kredita platiti naknadu od 1,400% od iznosa kredita jednokratno prije korištenja kredita,

- da je tužitelju prilikom korištenja kredita ustegnut i iznos od 1.031,10 kuna,

- da je u čl. 10. Ugovora navedeno da se naknada naplaćuje za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita.

13. Za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari relevantne su odredbe Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine 96/2003. - u daljnjem tekstu ZZP- a) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka obvezno pravnog odnosa, Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5. travnja 1993. (u daljnjem tekstu Direktiva 93/13/EEZ), Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, u daljnjem tekstu ZOO) te odredbe Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, u daljnjem tekstu ZPP).

14. Člankom 81. stavak 1. i stavak 2. ZZP-a, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Takva je odredba ugovora sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP- a, ništetna.

15. Prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

16. Direktiva 93/13/EEZ u čl. 3.st.2. određuje, da je na prodavatelju robe ili pružatelju ugovora teret dokazivanja da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, dok u čl. 4. određuje da se nepoštenost ugovornih odredbi procjenjuje na način da se uzme u obzir ne samo priroda usluga ili robe već i sve okolnosti i odredbe ugovora u vrijeme kada je sklapan.

17. Članak 323. ZOO-a, regulira posljedice ništetnosti i određuje da je ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

18. Sukladno odredbi čl. 327. st. 1. ZOO, na ništetnost pazi sud po službenoj dužnosti, a odredba čl. 328. određuje da se pravo isticanja ništetnosti ne gasi.

1 1

19. Prema odredbi čl. 1115. ZOO, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

20. Stavljajući u odnos utvrđene činjenice sa navedenim odredbama Zakona o zaštiti potrošača, sud je našao utvrđenim da se tužitelj, koji je Ugovor o kreditu zaključio radi kupnje osobnog automobila, ima smatrati potrošačem u smislu Zakona o zaštiti potrošača, te mu kao takvom pripada i pravo na pravnu zaštitu sukladno odredbama tog Zakona.

21. Sporna odredba članka 10. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada od 1,400% pri podizanju kredita, ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti iz čl. 84. ZZP-a.

22. Europski sud postavio je određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost, pa je tako u presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“, pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove.

23. Dakle, bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe koje ga određuju kao takvog i bez koji to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi jer ta odredba ne definira bit ugovora o kreditu.

24. Razmatrajući je li predmetna odredba čl. 10. Ugovora, o kojoj se nije posebno pregovaralo suprotna načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da li je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača sud je utvrdio da je odredba gramatički razumljiva i ne zahtjeva posebno matematičko znanje da bi se utvrdila visina naknade, no ista ne sadrži nikakve valjane ekonomske razloge koji opravdavaju ugovaranje ove obveze.

25. Dakle, u ugovoru se paušalno navode stavke koje nemaju osnovu, pa se između ostalog navodi, da naknada obuhvaća troškove vezane za ovjeru ili potvrđivanje instrumenata osiguranja kao i troškove koji mogu nastati kao posljedica neispunjenja bilo koje obveze plaćanja dospjelih potraživanja po igovoru.

26. Takvu praksu stavljanja ovakvih odredbi u tipske ugovore i dovođenje potrošača pred svršen čin pri potpisivanju ugovora, sud smatra nepoštenom poslovnom praksom, i u konkretnom slučaju radi se o nepoštenoj odnosno

1 2

ništetnoj odredbi Ugovora koja ne proizvodi pravne učinke, slijedom čega je sud našao osnovanim tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka dana 13. travnja 2011.

27. Kako temeljem odredbe čl. 323. ZOO-a, zbog ništetnosti odredbe čl. 10. Ugovora postoji obveza tuženika vratiti primljeno bez osnove, sud je razmatrao osnovanost prigovora zastare imajući u vidu odredbe ZOO-a, sudsku praksu, te pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske o računanju zastarnog roka.

28. Naime, Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela, održanoj dana 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje (broj Su-IV-47/2020) da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ovakvo stajalište izraženo je i u odluci Vrhovnog suda RH: Rev- 953/2020.

29. Dakle, iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda RH proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek od dana pravomoćnosti odluke u ovom predmetu.

30. Prihvaćajući pravno shvaćanje Vrhovnog suda i recentnu sudsku praksu, ovaj sud prigovor zastare nije našao osnovanim.

31. Temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a, tuženik kao nepošten stjecatelj dužan je platiti i kamatu od dana stjecanja bez osnove.

32. Naime, tuženik je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 1,400 % od iznosa kredita (1.031,10 kuna).

33. Ovaj je iznos ustegnut kod isplate kredita dana 14. travnja 2011., te je povećano zaduženje potrošača tako da je na nepošteno ustegnut iznos plaćao i kamatu za vrijeme otplate kredita.

34. Kako je tuženik nepošteni stjecatelj od 14. travnja 2011., dužan je platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, slijedom čega je sud tužbeni zahtjev i u dijelu koji se odnosi na isplatu zatezne kamate, našao osnovanim.

35. Isto tako treba napomenuti da je Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovni broj Gž-2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV- 22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis.

36. Stoga je presuđeno kao u izreci.

1 3

37. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP- a, a isti se sastoje od troškova odvjetničkih usluga odmjerenih prema odvjetničkoj tarifi i to za sastav tužbe iznos od 200,00 eur, pribavljanje potvrde o visini naknade za obradu kredita iznos od 50,00 eur, sastav podneska od 2.9.2024. iznos od 200,00 eur, zastupanja na ročištu dana 27.5.2025. iznos od 200,00 eur, zajedno sa PDV u iznosu od 212,50 eur, te troškova sudskih pristojbi i to na tužbu u iznosu od 53,09 eur i na presudu u iznosu od 53,09 eur.

U Virovitici 24. srpnja 2025.

S u d a c

Mirjana Jelavić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u 3 primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude.

Dostaviti:

1. OD Župan, Babić & Antunović d.o.o., Poslovnica Virovitica

2. OD Hanžeković & partneri d.o.o. iz Zagreba