REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj PR-159/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ruži Garac, u pravnoj stvari tužitelja OL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Rački, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Rački i kolege j.t.d., Zagreb, protiv tužene Republike Hrvatske, Ministarstvo unutarnjih poslova, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, OIB: 36162371878, zastupane po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi poništenja odluke, nakon održane glavne javne rasprave dana 5. lipnja 2025., u prisutnosti punomoćnice tužitelja i punomoćnice tužene, dana 24. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se Odluka tužene od 27. studenog 2024.

II. Utvrđuje se da tužitelj ima pravo na godišnji odmor za 2023. u trajanju od 20 radnih dana.

III. Nalaže se tuženoj naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 875,00 eur sa zateznim kamatama tekućim od 24. srpnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u preostalom dijelu u iznosu od 125,00 eur sa zatraženim kamatama.

V. Odbija se zahtjev tužene za naknadom troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi i tijekom postupka tvrdi da je Odlukom od 27. studenog 2024. tužena odbila njegov zahtjev za korištenje neiskorištenog dijela godišnjeg odmora za 2023., odnosno 20 dana koje je želio iskoristiti nakon 30. lipnja 2024. Ističe da je u razdoblju od 5. veljače 2024. do 19. studenog 2024. bio na kontinuiranom bolovanju zbog ozljede na radu koju je zadobio 5. veljače 2024. dok je obnašao službu, a zbog čega nije bio u prilici koristiti godišnji odmor iz 2023. S obzirom da na temelju Konvencije o plaćenom godišnjem odmoru i Direktive 2003/88/EZ EU Parlamenta i Vijeća od 4. studenog 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena ima pravo koristiti godišnji odmor za 2023. u trajanju od 20 dana, predlaže sudu poništiti Odluku tužene od 27. studenog 2024. te utvrditi da ima pravo na godišnji odmor za 2023. u trajanju od 20 radnih dana, uz naknadu parničnih troškova.

2. Tužena u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe da je člankom 84. st. 4. i 5. Zakona o radu propisano da se iznimno godišnji odmor nakon 30. lipnja sljedeće kalendarske godine može koristiti samo zbog korištenja prava na rodiljni, roditeljski i posvojiteljski dopust te dopust radi skrbi i njege djeteta s težim smetnjama u razvoju. Dakle, mogućnost korištenja prekinutog ili neiskorištenog godišnjeg odmora zbog bolovanja u kalendarskoj godini u kojoj je stečen propisana je najkasnije do 30. lipnja sljedeće kalendarske godine. Iz Tumačenja Zajedničke komisije za tumačenje KU-a od 10. studenog 2023. proizlazi da je prenošenje godišnjeg odmora u slučaju bolovanja moguće samo po povratku na rad i to najkasnije do 30. lipnja sljedeće kalendarske godine. Slijedom navedenog, tužitelj je godišnji odmor za 2023. u slučaju korištenja godišnjeg odmora mogao iskoristiti najkasnije do 30. lipnja 2024. Stoga, predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu parničnih troškova.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Konvenciju o plaćenom godišnjem odmoru od 22. veljače 2002., sudsku praksu, Direktivu 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenog 2003., Zahtjev za zaštitu prava od 19. prosinca 2024., Zamolbu tužitelja od 22. studenog 2024., izvadak iz Prijemne knjige, Odluku tužene od 27. studenog 2024. o korištenju godišnjeg odmora, Odluku tužene od 13. veljače 2025.

4. Na ročištu 5. lipnja 2025. odbijen je zahtjev tužitelja za njegovim saslušanjem, jer je sud sve relevantne činjenice utvrdio na temelju izvedenih dokaza.

5. Člankom 42. st. 1. Zakona o državnim službenicima ("Narodne novine", broj: 155/23. i 85/24., dalje u tekstu: ZDS-a) propisano je da je odlučivanje o prijemu u državnu službu, rasporedu na radno mjesto, premještaju, napredovanju, plaći, produženju roka za polaganje državnog ispita, stavljanju na raspolaganju te prestanku državne službe upravna stvar o kojoj odlučuje rješenjem čelnik tijela ili službena osoba u čijem je opisu poslova rješenje o upravnoj stvari.

6. Člankom 42. st. 2. ZDS-a propisano je da se na odlučivanje o pravima i obvezama iz državne službe, osim onih iz st. 1., odgovarajuće primjenjuju odredbe općeg propisa o radu kojima se uređuje ostvarivanje prava i obveza iz radnog odnosa.

7. Predmet spora je poništenje Odluke tužene od 27. studenog 2024. o korištenju godišnjeg odmora i utvrđenje prava tužitelja na godišnji odmor za 2023. u trajanju od 20 radnih dana, slijedom čega se u konkretnom slučaju sukladno čl. 42. st. 2. ZDS-a primjenjuju odredbe Zakona o radu kao općeg propisa o radu kojim se uređuje ostvarivanje prava i obveza iz radnog odnosa. Stoga, nije u pravu tužena kada tvrdi da je predmet spora upravna stvar, zbog čega je na ročištu 5. lipnja 2025. odbijen prigovor stvarne nenadležnosti Općinskog radnog suda u Zagrebu istaknutog od strane tužene.

8. Člankom 65. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 96/08. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08.-ispr., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19. i 80/22, u daljnjem dijelu teksta: ZPP-a) propisano je da ako je u sporu iz radnog odnosa tužitelj radnik, za suđenje je nadležan, pored suda koji je općemjesno nadležan za tuženika, i sud na čijem se području rad obavlja ili se obavljao, odnosno sud na čijem bi se području rad morao obavljati te sud na čijem je području zasnovan radni odnos.

9. Tužitelj je ugovorene poslove za tuženu trebao obavljao i na području grada Zagreba, slijedom čega je na temelju članka 65. ZPP-a pored suda koji je općemjesno nadležan za tuženu, nadležan i Općinski rad sud u Zagrebu. Stoga je ročištu 5. lipnja 2025. odbijen i prigovor tužene mjesne nenadležnosti Općinskog radnog suda u Zagrebu.

10. Člankom 133. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 93/14., 98/19., 151/22., 46/23. i 64/23., dalje u tekstu: ZR-a) propisano je da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od 15 dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje tog prava. Ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz st. 1. ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom (čl. 133. st. 2. ZR-a).

11. Tužitelj je Odluku tužene od 27. studenog 2024. o korištenju godišnjeg odmora primio 6. prosinca 2024. te je 19. prosinca 2024. u roku od 15 dana podnio Zahtjev za zaštitu prava, koji je tužena zaprimila 20. prosinca 2024. Tužena u daljnjem roku od 15 dana nije odgovorila na Zahtjev za zaštitu prava, slijedom čega je tužitelj u daljnjem roku od 15 dana sukladno čl. 133. st. 2. ZR-a pravodobno podnio tužbu u ovoj pravnoj stvari.

12. Odlukom o korištenju godišnjeg odmora od 27. studenog 2024. (list 41-42 spisa) tužena je odbila zahtjev tužitelja za korištenjem neiskorištenog dijela godišnjeg odmora za 2023., odnosno 20 dana koje je tužitelj želio iskoristiti u razdoblju nakon 30. lipnja 2024. Iz obrazloženja proizlazi da je tužitelj 25. studenog 2024. podnio Zahtjev za korištenje neiskorištenog godišnjeg odmora za 2023. koji nije mogao iskoristiti, jer je od 6. veljače 2024. pa do 19. studenog 2024. bio neprekidno na bolovanju. Tužena je istaknula da iz Tumačenja Zajedničke komisije za tumačenje odredbi KU-a broj 2/2023 od 28. srpnja 2023. i broj 3/2023 od 10. studenog 2023. proizlazi da se godišnji odmor, odnosno dio godišnjeg odmora kojeg službenik nije mogao iskoristiti do 30. lipnja sljedeće kalendarske godine može iskoristiti do kraja kalendarske godine u kojoj se vratio na rad samo u slučaju ako je koristio pravo na rodiljni, roditeljski i posvojiteljski dopust te dopust radi skrbi i njege djeteta sa težim smetnjama u razvoju. Kod tužitelja nisu ispunjeni uvjeti koji dopuštaju korištenje godišnjeg odmora iz 2023. nakon 30. lipnja 2024., pa je odlučeno kao u izreci odluke.

13. Člankom 84. st. 1. ZR- propisano je da se neiskorišteni dio godišnjeg odmora u trajanju dužem od dijela godišnjeg odmora iz čl. 83. može prenijeti i iskoristiti najkasnije do 30. lipnja sljedeće kalendarske godine.

14. Člankom 84. st. 4. ZR-a propisano je da godišnji odmor, odnosno dio godišnjeg odmora koji je prekinut ili nije korišten u kalendarskoj godini u kojoj je stečen zbog bolesti, korištenja prava na rodiljni, roditeljski i posvojiteljski dopust te dopust radi skrbi i njege djeteta sa težim smetnjama u razvoju radnik ima pravo iskoristiti po povratku na rad, a najkasnije do 30. lipnja sljedeće kalendarske godine.

15. Člankom 84. st. 5. ZR-a propisano je da iznimno od st. 4. godišnji odmor, odnosno dio godišnjeg odmora koji zbog korištenja prava na rodiljni, roditeljski i posvojiteljski dopust te dopust radi skrbi i njege djeteta sa težim smetnjama u razvoju nije mogao iskoristiti, ili njegovo korištenje poslodavac nije omogućio do 30. lipnja sljedeće kalendarske godine, radnik ima pravo iskoristiti do kraja kalendarske godine u kojoj se vratio na rad.

16. Člankom 23. st. 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" broj: 56/22., 127/22.-Dodatak I, 58/23.-Dodatak II, 128/23.-Dodatak III., 29/24. i 4/25., dalje u tekstu: KU-a) propisano je da godišnji odmor, odnosno dio godišnjeg odmora koji nije iskorišten do 30. lipnja sljedeće kalendarske godine zbog bolesti, korištenja prava na rodiljni, roditeljski i posvojiteljski dopust te dopust radi skrbi i njege djeteta sa težim smetnjama u razvoju, službenik ili namještenik ima pravo iskoristiti po povratku na rad, a najkasnije do 30. lipnja sljedeće kalendarske godine.

17. Člankom 23. st. 2. KU-a propisano je da, iznimno od st. 1., godišnji odmor, odnosno dio godišnjeg odmora koji zbog korištenja prava na rodiljni, roditeljski i posvojiteljski dopust te dopust radi skrbi i njege djeteta sa težim smetnjama u razvoju nije mogao iskoristiti, ili mu njegovo korištenje nije omogućeno do 30. lipnja slijedeće kalendarske godine, službenik ili namještenik ima pravo iskoristiti do kraja kalendarske godine u kojoj se vratio na rad.

18. I prema Tumačenjima Zajedničke komisije za tumačenje odredbi KU-a broj 2/2023 od 28. srpnja 2023. i broj 3/2023 od 10. studenog 2023. godišnji odmor, odnosno dio godišnjeg odmora kojeg službenik nije mogao iskoristiti do 30. lipnja sljedeće kalendarske godine isti može iskoristiti do kraja kalendarske godine u kojoj se vratio na rad samo u slučaju ako je koristio pravo na rodiljni, roditeljski i posvojiteljski dopust te dopust radi skrbi i njege djeteta sa težim smetnjama u razvoju.

19. Konvencijom broj 132 o plaćenom godišnjem odmoru ("Narodne novine", broj: 3/2002., dalje u tekstu: Konvencija 132) strane ugovora su se sporazumjele da će neprekidni dio plaćenog godišnjeg odmora iz čl. 8. st. 2. biti odobren i korišten najkasnije u roku od godinu dana, a ostatak plaćenog godišnjeg odmora u roku od osamnaest mjeseci od kraja godine za koju je nastalo pravo na godišnji odmor (čl. 9. st. 1.).

20. Člankom 7. st. 1. Direktive 2003/88EZ od 4. studenog 2003. o određenim aspektima radnog vremena (SI, L, 299, 18.11.2003., dalje u tekstu: Direktiva 2003/88EZ) propisano je da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi svaki radnik imao pravo na plaćeni godišnji odmor u trajanju od najmanje četiri tjedna, ovisno o uvjetima za stjecanje prava i za odobravanje takvog odmora utvrđenim nacionalnim propisima i/ili praksom.

21. U presudi od 20. siječnja 2009. u spojenim predmetima C-350/06 i C-520/06 (OLA protiv Deutsche Rentenversicherung Bund) Sud Europske unije istaknuo je da čl. 7. st. 1. Direktive 2003/88EZ treba tumačiti u smislu da se protivi nacionalnim odredbama ili praksi kojima se predviđa da se pravo na godišnji odmor gubi po isteku referentnog razdoblja i/ili razdoblja za prijenos utvrđenog nacionalnim pravom, ako se razlog zbog kojeg radnik nije mogao koristiti svoje pravo na plaćeni godišnji odmor veže uz činjenicu da je bio na bolovanju tijekom cijelog referentnog razdoblja ili dijela tog razdoblja, jer se time može ugroziti bit socijalnog prava koje je priznato Direktivom 2003/88EZ.

22. U presudi od 22. studenog 2011. u predmetu C-214/10 (KHS) Sud Europske unije istaknuo je da razdoblje za prijenos od devet mjeseci, s obzirom da je kraće od referentnog razdoblja, ne može biti dovoljno, ali je moguće razumno zaključiti da se razdobljem za prijenos od 15 mjeseci ne ugrožava svrha prava na plaćeni godišnji odmor.

23. Budući da su odredbe čl. 23. st. 1. i 2. KU-a, na temelju kojih odredbi je tužitelju uskraćeno pravo na prijenos neiskorištenog dijela godišnjeg odmora za 2023. za razdoblje nakon njegovog povratka na rad, u suprotnosti s tumačenjem Suda Europske unije čl. 7. st. 1. Direktive 2003/88EZ i člankom 9. st. 1. Konvencije broj 132., navedene odredbe čl. 23. st. 1. i 2. KU-a, a nastavno i odredbe čl. 84. st. 4. i 5. ZR-a, ne mogu se primijeniti u ovom slučaju.

24. Slijedom navedenog, tužena je tužitelju temeljem njegove Zamolbe od 22. studenog 2024. (list 39. spisa) bila u obvezi po njegovom povratku na rad odobriti mu korištenje neiskorištenog dijela godišnjeg odmora za 2023. u trajanju od 20 dana. To ne samo stoga što tužitelj godišnji odmor za 2023. u trajanju od 20 dana do 30. lipnja 2024. nije mogao iskoristiti, jer je od 5. veljače 2024. do 19. studenog 2024. bio na bolovanju zbog ozljede koju je zadobio na radu, već i zbog toga što se priznavanje i odobravanje godišnjeg odmora u studenom 2024., dakle, odmah po povratku na rad odnosi na istu godinu u kojoj je tužitelj imao pravo prenijeti dio godišnjeg odmora. Prema prethodno iznesenim stajalištima Suda Europske unije produljenjem razdoblja prijenosa za daljnjih šest mjeseci, odnosno ukupno 12 mjeseci (pri čemu je referentno razdoblje 12 mjeseci), ne ugrožava se svrha prava na plaćeni godišnji odmor, tim više što tužena nije dokazala da bi joj odsutnost tužitelja u spornom razdoblju zbog korištenja neiskorištenog dijela godišnjeg odmora uzrokovala poteškoće u organizaciji rada.

25. Slijedom navedenog, nije dopuštena Odluka tužene od 27. studenog 2024. kojom tužitelju nije priznato pravo na korištenje godišnjeg odmora za 2023. u trajanju od 20 radnih dana, pa je valjalo usvojiti tužbeni zahtjev kao pod točkom I. izreke i utvrditi tužitelju pravo na godišnji odmor za 2023. u trajanju od 20 radnih dana, kao pod točkom II. izreke presude.

26. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te su tužitelju priznati troškovi zastupanja po punomoćniku prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/23., u daljnjem dijelu teksta: OT/23).

27. Tako su tužitelju priznati troškovi sastava zahtjeva za zaštitu prava (50 bodova prema Tbr. 30/1 OT/23 umjesto traženih 100 bodova), sastava tužbe (100 bodova prema Tbr. 7/1 OT/23), sastava podneska od 26. lipnja 2025. (100 bodova prema Tbr. 8/1 OT/23) te pristupa na ročište 30. lipnja 2025. (100 bodova prema Tbr. 9/1 OT/23), što uz vrijednost boda od 2,00 eur (Tbr. 50. OT/23) i poreza na dodanu vrijednost od 25% (Tbr. 42. OT/23) ukupno iznosi 875,00 eur sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate (čl. 30. st. 3. Ovršnog zakona /"Narodne novine", broj: 57/96., 29/99., 173/03., 194/03., 151/04., 88/05. i 67/08./ u vezi čl. 29. st. 2. ZOO). Stoga je odlučeno kao pod točkom III. izreke presude.

28. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom troškova ukazuje se previsoko postavljenim u odnosu na važeću Tarifu, slijedom čega je isti valjalo odbiti u iznosu od 125,00 eur sa zatraženim kamatama, kao pod točkom IV. izreke presude.

29. Tužena je izgubila u sporu pa je sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a odbijen i njezin zahtjev za naknadom parničnih troškova u cijelosti kao pod točkom V. izreke presude.

30. Slijedom svega navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu 24. srpnja 2025.

Sutkinja:

Ruža Garac

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu u roku od 15 dana.

DNA:

1. pun tužitelja

2. zz tužene