Republika Hrvatska

P-563/2024-15

Općinski sud u Bjelovaru

J. Jelačića 3, Bjelovar

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru po sucu toga suda Miroslavu Borkoviću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice ED iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o. Zagreb, Pisarnica Bjelovar, protiv tužene Hrvatske poštanske banke d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB 87939104217, koju zastupa punomoćnik Jurica Barbarić, odvjetnik iz Vinkovaca, Ulica Matije Antuna Reljkovića 4, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave 9. lipnja 2025. u nazočnosti tužiteljice osobno i zamjenica punomoćnika stranaka, na ročištu za objavu presude 24. srpnja 2025. primjenom čl. 335 st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP)

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 6. ugovora o kreditu broj 213965 sklopljenog između pravnog prednika tužene Volksbank d.d. Zagreb, Varšavska 9, MBS 080126398, kao kreditora i tužiteljice ED iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnice kredita u dijelu koji glasi:

"6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita:

Jednokratno 1,50% (jedancijelipedesetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita."

II. Nalaže se tuženoj Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB 87939104217, kao pravnom sljedniku Volksbank d.d. Zagreb, Varšavska 9, MBS 080126398, da tužiteljici ED iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], na ime plaćene ulazne naknade isplati iznos od 501,84 EUR (slovima: petstojedaneuroiosamdesetčetiricenta) sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od 29. siječnja 2008. do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženoj da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.200,22 EUR sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje teku od dana donošenja ove odluke do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je protiv tužene podnijela tužbu radi utvrđenja ništetnom ugovorne odredbe o tužiteljičinoj obvezi da plati jednokratnu naknadu prilikom prvog korištenja kredita u visini od 1,50% od iznosa kredita i radi isplate. U tužbi tvrdi da je kao korisnica kredita s pravnim prednikom tužene Volksbank d.d. Zagreb kao kreditorom sklopila ugovor o kreditu broj 213965 od 25. siječnja 2008. kojim je banka tužiteljici odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 20.086,97 CHF, a tužiteljica se obvezala kredit otplatiti u roku od 84 mjeseca. Tužiteljica tvrdi da je člankom 6.1. ugovora ugovoreno da se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje naknada od 1,50% od iznosa kredita i da je tužiteljici ta naknada naplaćena u iznosu od 3.781,12 kn, tj. 501,84 EUR. Tužiteljica smatra da je ugovor o kreditu tipski ugovor koji je banka kao trgovac unaprijed pripremila i o odredbama ugovora nije se pojedinačno pregovaralo, nego je tužiteljica imala samo izbor hoće li potpisati ugovor ili ne. Tužiteljica opisuje da joj u trenutku sklapanja ugovora banka nije pružila mogućnost pregovaranja o spornoj ugovornoj odredbi i nije joj razjasnila značenje i smisao te odredbe, a tužiteljica nije imala nikakav utjecaj na sadržaj odredbe o ulaznoj naknadi tako da je postupanjem pravnog prednika tužene prouzročena znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Pravni prednik tužene u ugovoru je samo paušalno naveo da se od iznosa odobrenog kredita odbijaju troškovi obrade zahtjeva i administracije kredita, ne spominjući što te radnje obuhvaćaju, a tužiteljici kao potrošaču smisao takve odredbe nije mogao biti ni jasan ni poznat. Tužiteljica je dobivenim sredstvima kupila vozilo pa se smatra potrošačem, a nije imala potrebna pravna znanja da bi joj odredba o ulaznoj naknadi bila jasna i lako razumljiva. Pravni položaj banke bio je nadređen pravnom položaju tužiteljice, kako u pogledu pregovaračke moći, tako i u pogledu potrebnih pravnih i financijskih znanja, a to je dovelo do tužiteljičinog pristanka na spornu ugovornu odredbu. Ovakvim postupkom pravni prednik tužene postupio je protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i protivno načelu savjesnosti i poštenja. Zbog toga tužiteljica smatra da je sporna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njezinu štetu što čini tu odredbu nepoštenom i, posljedično, ništetnom. Budući da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, tužiteljica od tužene zahtijeva isplatu plaćenog iznosa ulazne naknade od 501,84 EUR (ranije 3.781,12 kn). Predlaže da sud prihvati tužbu i tužbeni zahtjev i traži naknadu parničnih troškova.

2. Tužena u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev i smatra da je tužiteljičino potraživanje zastarjelo, da je odredba o ulaznoj naknadi jasna i nedvosmislena jer je izražena u točno naznačenom postotku, što je čini lako uočljivom i razumljivom, i da tužiteljica nije dokazala da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba nejasna, teško razumljiva ili teško uočljiva i da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Opisuje da je sporna odredba unesena u ugovor na lako uočljivom mjestu i bez ikakvih dodatnih uvjeta, da se o naknadi pregovaralo i da je tužiteljica u svakom trenutku mogla izabrati neki drugi model kredita koji je tada bio dostupan na tržištu. Naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja ugovora bila je ustaljena praksa banaka. Tužena tvrdi da tužiteljica nije dokazala da se radi o tipskom ugovoru na čiji sadržaj nije imala utjecaja i da je pravni prednik tužene tužiteljicu u cijelosti informirao o njezinoj obvezi plaćanja naknade za obradu kredita u točno određenom iznosu. Tužena tvrdi da nema razloga spornu ugovornu odredbu smatrati nedopuštenom jer iz sadržaja ugovora o kreditu proizlazi da se ne radi o prikrivenoj odredbi, a ugovaranje takve naknade nije bilo zabranjeno ni jednim propisom. Također, tužena osporava visinu tužbenog zahtjeva jer tužiteljica nije dokazala osnovu svog zahtjeva. Predlaže da se tužba i tužbeni zahtjev odbiju kao neosnovani i potražuje naknadu parničnih troškova.

Na ročištu održanom 3. ožujka 2025. tužena je nespornom učinila činjenicu da je tužiteljica pravnom predniku tužene na ime tzv. ulazne naknade platila iznos od 501,84 EUR.

3. S obzirom na to da je tužena na ročištu 3. ožujka 2025. prigovorila naznačenoj vrijednosti spora od 1.829,07 EUR smatrajući je prekomjernom, sud je temeljem čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku na istom ročištu raspravnim rješenjem utvrdio vrijednost predmeta ovoga spora u iznosu od 1.829,07 EUR. Naime, tužiteljica tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe, što temeljem čl. 19. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18 i 51/23) čini vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.327,22 EUR, i traži isplatu iznosa od 501,84 EUR, a sukladno čl. 37. st. 1. Zakona o parničnom postupku i čl. 16. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama vrijednost predmeta spora određuje se prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva, ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva.

4. Tijekom postupka radi utvrđivanja odlučnih činjenica izvedeni su dokazi čitanjem ugovora o kreditu od 25. siječnja 2008., potvrde od 22. ožujka 2024., dopisa od 26. travnja 2024. i prometne kartice po kreditu.

Izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice.

Nije izveden dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem jer to nije bilo potrebno za utvrđenje odlučnih činjenica s obzirom na nespornu okolnost da je tužiteljica pravnom predniku tužene prilikom sklapanja ugovora o kreditu platila naknadu u iznosu od 501,84 EUR.

5. Izvedeni dokazi ocjenjeni su sukladno čl. 8. ZPP-a.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Tužiteljica kao korisnica kredita i pravni prednik tužene Volksbank d.d. Zagreb kao kreditor 25. siječnja 2008. sklopili su ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, a člankom 6.1. toga ugovora određeno je da se naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita naplaćuje neposredno prije isplate kredita u iznosu od 1,50% od iznosa kredita, a minimalno u iznosu od 500,00 kn.

Među strankama je sporno je li ta ugovorna odredba ništetna i treba li tužena tužiteljici vratiti plaćeni iznos od 501,84 EUR.

8. Saslušanjem tužiteljice sud je utvrdio da je tužiteljica ostvareni iznos kredita iskoristila za kupnju osobnog automobila za osobne potrebe jer je kupljeni automobil koristila za odlazak na posao i za vožnju djece na treninge. Tužiteljica opisuje da su tužiteljica i njezin suprug pronašli odgovarajući automobil u Auto kući "Rajković", a tamo su ih uputili na sklapanje ugovora o kreditu s Volksbank d.d. jer su auto kuća i ta banka imali sklopljen ugovor o poslovnoj suradnji. Zbog toga tužiteljica nije mogla sklopiti ugovor o kreditu s nekom drugom bankom. U poslovnici banke bila je samo jednom, a potom je otišla na ovjeru ugovora javnom bilježniku, ugovor o kreditu bio je pripremljen u banci i u poslovnici se zadržala desetak minuta. Ni u banci ni kod javnog bilježnika nitko tužiteljici nije objasnio svrhu naknade koju je platila, tek su joj u banci rekli da naknadu treba platiti prije realizacije kredita, a na uplatnici koju je dobila od banke bila je samo naznaka "uplata troškova" i tužiteljica nije znala što time plaća, nego je mislila da je tome tako jer banka za sve naplaćuje naknadu.

9. Tužiteljica i pravni prednik tužene ugovor su sklopili 25. siječnja 2008. u vrijeme važenja Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07 i 125/07) koji je u čl. 96. st. 1. i 2. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca i zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Posljedica nepoštene odredbe sukladno čl. 102. istoga zakona je ništetnost te odredbe, ali ništetnost nepoštene odredbe za sobom ne povlači ništetnost samog ugovora, ako ugovor može opstati bez te ništetne odredbe. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom, ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora, a čl. 5. te Direktive propisuje da odredbe ugovora, u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

10. Na temelju utvrđenih činjenica sud zaključuje da tužiteljica i pravni prednik tužene prilikom sklapanja ugovora o kreditu nisu pregovarali o sadržaju sporne odredbe ugovora o kreditu prema kojoj je tužiteljica pravnom predniku tužene prije isplate kredita dužna platiti jednokratnu naknadu u iznosu od 1,50% i zaključuje da je ta ugovorna odredba bila unaprijed formulirana (tekst ugovora sastavio je pravni prednik tužene), a tužiteljica nije imala nikakav utjecaj na sadržaj sporne odredbe. Ugovor o kreditu koji su tužiteljica i pravni prednik tužene sklopili 25. siječnja 2008. unaprijed je formulirani standardni ugovor trgovca, a spornom odredbom korištenje kredita vezano je istovremenim plaćanjem naknade pravnom predniku tužene. Okolnost da je tužiteljica mogla svakodobno izabrati neki drugi model kredita, kako tužena tvrdi u odgovoru na tužbu, ne može se smatrati pregovaranjem o spornoj ugovornoj odredbi. Također, okolnost da je svaki potrošački ugovor prilagođen pojedinom potrošaču s obzirom na iznos glavnice, kamatnu stopu i vrijeme otplate ne znači da se ne radi o tzv. tipskom ugovoru. Nije sporno da je tužiteljica pravnom predniku tužene prije isplate kredita platila naknadu u iznosu od 3.781,12 kn. Sporna odredba je jasna i lako uočljiva, ali tužiteljici nije bila razumljiva jer je pravni prednik tužene trebao tužiteljici na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti tu odredbu kako bi tužiteljica mogla predvidjeti sve posljedice koje proizlaze iz ugovora. Pri tom nije dovoljno da je ugovorna odredba potrošaču samo gramatički razumljiva. Pravni prednik tužene tužiteljici nije predočio koji točno stvarni troškovi banke ulaze u spornu naknadu (nedvojbeno je da je banka pri obradi kredita imala određene troškove), riječ je o tipskom ugovoru i o spornoj odredbi nije se pojedinačno pregovaralo. Sve to prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača i takva odredba ništetna je temeljem ranije opisanog čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača.

11. Tužena radi dokazivanja svojih tvrdnji kojim osporava tužbu i tužbeni zahtjev nije predložila dokaze na temelju kojih bi sud mogao ispitati kakav je odnos između nepoštenosti ugovorne odredbe i iznosa plaćene naknade prema uslugama koje je pravni prednik tužene tužiteljici pružio sukladno toj odredbi, odnosno kako bi sud mogao provesti test poštenosti. Tužiteljica je bila obavještena o tome da je njezina obveza platiti naknadu i o visini te naknade, ali nije bila obavještena o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade i o svrsi naknade niti je o spornoj ugovornoj obvezi mogla pregovarati. Iz navedenog proizlazi da pravni prednik tužene pri sklapanju sporne odredbe nije vodio računa o zakonitim interesima tužiteljice kao potrošača (tužena nije dokazala da bi tužiteljica spornu ugovornu odredbu prihvatila čak i da su stranke ugovora pojedinačno pregovarale o toj odredbi), a bez predmetne naknade nije bilo moguće sklopiti ugovor o kreditu. Načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05) znači da su svi sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje strane, vodeći računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Pravni prednik tužene nije postupio u dobroj vjeri jer tužiteljica nije imala mogućnost pregovaranja ili (ne)prihvaćanja sporne odredbe, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

12. Nije osnovan tuženičin prigovor zastare tužiteljičinog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe jer čl. 328. Zakona o obveznim odnosima kao lex specialis propisuje da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Stoga se tužena neosnovano u svom prigovoru poziva na čl. 230. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje subjektivni i objektivni rok zastare tražbina naknade štete od tri i od pet godina, na čl. 226. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje rok zastare povrata mjesečnih anuiteta od tri godine i na čl. 225. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje opći rok zastare tražbina stečenih bez osnove od pet godina.

13. Zbog svih navedenih razloga sud smatra da je ništetna odredba ugovora o kreditu od 25. siječnja 2008. iz čl. 6.1. kojom je ugovorena obveza korisnika kredita da pravnom predniku tužene neposredno prije isplate kredita plati jednokratnu naknadu u iznosu od 1,50% od iznosa kredita. Stoga je tužbu i tužbeni zahtjev u tom dijelu valjalo prihvatiti i odlučiti kao u toč. I. izreke.

14. Čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima propisuje da je stjecatelj dužan vratiti ili naknaditi vrijednost postignute koristi kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom drugom pravnom poslu, odluci suda, druge nadležne vlasti ili zakona. Sukladno čl. 1115. istoga zakona kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Ovom odlukom utvrđeno je da je ništetna odredba ugovora o kreditu od 25. siječnja 2008. na temelju koje je tužiteljica pravnom predniku tužene platila naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita u iznosu od 501,84 EUR. Na taj način naknadno je u smislu čl. 1111. st. 3. Zakona o obveznim odnosima otpala osnova na temelju koje je pravni prednik tužene primio navedeni iznos. Budući da je pravni prednik tužene taj iznos stekao bez osnove, a stjecanje je bilo nepošteno, tužena je tužiteljici dužna platiti iznos od 501,84 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 29. siječnja 2008. do isplate budući da je tužiteljica pravnom predniku tužene spornu naknadu platila 28. siječnja 2008..

Tužena je tužiteljici zakonske zatezne kamate dužna platiti po stopi koja se određuje sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima na način opisan u toč. II. izreke.

Tužiteljičina tražbina prema tuženoj za isplatu iznosa od 501,84 EUR nije zastarjela jer tražbine stečene bez osnove zastarijevaju sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima u općem roku zastare tražbina od pet godina, a taj rok počinje teći pravomoćnošću odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe, tj. pravomoćnošću toč. I. izreke ove presude.

Zbog navedenih razloga odlučeno je kao u toč. II. izreke.

15. Odluka o parničnim troškovima iz toč. III. izreke temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a jer je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu. Tužena je tužiteljici dužna naknaditi parnične troškove u ukupnom iznosu od 1.200,22 EUR koji se odnose na sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR, zastupanje punomoćnika na ročištima 3. ožujka 2025. i 9. lipnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR za svako ročište, sastav podneska kojim je od banke zatražena potvrda o plaćanju sporne naknade u iznosu od 50,00 EUR, sastav podneska od 23. srpnja 2024. u iznosu od 200,00 EUR, PDV u iznosu od 212,50 EUR i sudsku pristojbu za tužbu i za presudu u iznosu od 132,72 EUR. Navedeni troškovi bili su potrebni za vođenje parnice i odmjereni su prema važećoj Odvjetničkoj tarifi i Tarifi sudskih pristojbi.

Odluka o naknadi troškova za zastupanje tužiteljice na ročištu za objavu i uručenje presude uslijedit će nakon što se to ročište održi.

16. Zbog navedenih razloga odlučeno je kao u izreci.

U Bjelovaru 24. srpnja 2025.

Sudac

Miroslav Borković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi ovome sudu u tri istovjetna primjerka.