Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

Poslovni broj: P-882/2021-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu Goranu Jokiću, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, sa sjedištem u [adresa], OIB: 84397956623, zastupan po punomoćnicama po zaposlenju OP i NP, protiv tuženika [adresa], sa sjedištem u [adresa], OIB 84382730327, zastupan po punomoćniku dr. sc. Atili Čokoliću, odvjetniku u Osijeku, radi utvrđenja prava vlasništva nekretnina, nakon održane i zaključene glavne rasprave dana 3. srpnja 2025., u nazočnosti punomoćnice tužitelja NP i punomoćnika tuženika, odlukom objavljenom 24. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

l. Utvrđuje se da je tužitelj Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje iz [adresa], OIB: 84397956623 vlasnik nekretnine koja je upisana u zemljišne knjige Općinskog suda u Osijeku, Zemljišnoknjižni odjel Valpovo, Katastarska općina [katastarska općina], z. k. uložak [broj ZK uloška], ranije 678, etažno vlasništvo s određenim omjerima suvlasnički udio redni broj 2 kč. br. [katastarska čestica] poslovno-stambena zgrada u [adresa], ukupno 509 m2, 2.suvlasnički dio 92/1000, poslovni prostor 2 u prizemlju, ukupne korisne površine 99,70m2, s podrumom u diobnom planu označeno zelenom bojom, što je tuženik GRAD [adresa], 31550 Valpovo, OIB:84382730327, dužan priznati i trpjeti da tužitelj na temelju ove presude, a nakon njezine pravomoćnosti, ishodi u zemljišnim knjigama uknjižbu prava vlasništva na svoje ime, u cijelosti, sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

ll. Nalaže se tuženiku [adresa], sa sjedištem u [adresa], OIB 84382730327, naknaditi tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, sa sjedištem u [adresa], OIB: 84397956623, troškove parničnog postupka u iznosu od 60,00 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. srpnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu 16. kolovoza 2021. radi utvrđenja prava vlasništva na nekretnini. U tužbi u bitnom navodi da je izvanknjižni vlasnik nekretnine koja je pobliže opisana u točki I. izreke ove Presude te da je kao vlasnik u zemljišnim knjigama upisan tuženik. Nadalje navodi da je pravo korištenja predmetne nekretnine pripadalo ranije pravnom predniku tužitelja Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje – Komunalnom zavodu za socijalno osiguranje te je isto pravo Ugovorom o prijenosu prava korištenja nekretnine od 1. srpnja 1974. preneseno na Privremenu zajednicu zdravstvenog osiguranja radnika Osijek, Privremenu zajednicu zdravstvenog osiguranja radnika Valpovo i Zajednicu mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske – Podružnica u Osijeku. Dana 14. studenog 1980. Odlukom o besplatnom prijenosu poslovnih prostorija i zemljišta na temelju Zakona o amortizaciji osnovnih sredstava (Sl. List SFRJ br.70/78) Skupština Samoupravne interesne zajednice zdravstvenog osiguranja poljoprivrednika i zdravstva Valpovo prenijela je u vlasništvo SIZ mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika SRH- Područna služba Osijek poslovne prostorije bez naknade kao i zemljište. Pravnim prednicima tužitelja pravo korištenja predmetnih nekretnina pripadalo je na temelju zakona i to čl. 138. Zakona o zdravstvenom osiguranju i obveznim oblicima zdravstvene zaštite stanovništva (Narodne novine broj 32/70 i 48/70). Tuženik nikad nije bio u posjedu predmetne nekretnine, a nije niti dan-danas. Isti se upisao kao vlasnik predmetne nekretnine 20. siječnja 1997., što tužitelj smatra neosnovanim, jer je kao korisnik predmetne nekretnine koja je ranije bila u društvenom vlasništvu temeljem zakona trebao biti uknjižen upravo tužitelj. Naglasio je da je Fond za financiranje stambenih i komunalnih djelatnosti općine Valpovo svojim rješenjem 110/92 od 20. srpnja 1992. utvrdio da je tužitelj kao pravni prednik Republičkog fonda MIO Ispostava Valpovo etažni vlasnik navedene nekretnine i da je u obvezi plaćati naknadu za održavanje, što smatra činom priznanja tužiteljeva prava vlasništva. Također je istaknuo da je tuženik 4. lipnja 2007. na 43. sjednici Gradskog poglavarstva donio Zaključak prema kojem se prenosi suvlasništvo predmetne nekretnine bez naknade u korist tužitelja te je zadužio Upravni odjel za gospodarstvo i društvene djelatnosti tuženika da izradi Ugovor o prijenosu prava vlasništva. Taj Ugovor nikad nije izrađen, iako je Hrvatski zavod za zapošljavanje bio u identičnoj situaciji, s obzirom da ima prostor u istoj zgradi koji dijeli istu sudbinu, kao i nekretnina tužitelja te je u odnosu na nekretninu Hrvatskog zavoda za zapošljavanje tuženik postupio po Zaključku, potpisao je ugovor temeljem kojeg se Hrvatski zavod za zapošljavanje uknjižio kao vlasnik. Tužitelju je nepoznato zašto je tuženik odustao postupiti po zaključku i u odnosu na tužitelja, ali smatra da i taj čin predstavlja svojevrsno tuženikovo priznanje prava vlasništva tužitelju. Nadalje navodi da ukoliko sud ne nađe osnovanim da je tužitelj vlasnik predmetne nekretnine zbog naprijed opisanih razloga, tad ističe alternativni tužbeni zahtjev u kojem traži da sud utvrdi da je tužitelj stekao pravo vlasništva dosjelošću. To stoga što tužitelj, kao i njegovi pravni prednici, predmetnu nekretninu koriste te ju imaju u zakonitom, mirnom i poštenom posjedu neprekidno od 1970-tih godina, pa i dan-danas. Tuženik nikada nije od tužitelja tražio predaju nekretnine u posjed, nikad nije poduzimao ništa vezano za održavanje same nekretnine, plaćanje režijskih i drugih troškova, već cijelo vrijeme to čini tužitelj.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu. Smatra da tužitelj neosnovano traži utvrđenje da je vlasnik predmetne nekretnine, jer za to nema nikakvu pravnu osnovu. Poriče istinitost posjeda tužitelja te navodi da je tužitelju dano pravo besplatnog korištenja (uporabe) do opoziva, ali ne navodi tko je i kad dao to pravo tužitelju. Ujedno smatra da je tužitelj podnošenjem tužbe zlorabio povjerenje tuženika pa je stoga njegov posjed na predmetnoj nekretnini postao neistinit.

3. Tijekom postupka stranke su u bitnom ostale kod svojih navoda iz tužbe, odnosno odgovora na tužbu. Tužitelj je u podnesku zaprimljenom 9. rujna 2021. dodatno pojasnio povijesni slijed događaja vezanih za predmetnu nekretninu, kao i svoje navode da je neprekidno u posjedu te da za predmetnu nekretninu cijelo vrijeme plaća režijske troškove, troškove održavanja, kao i sve ostale obveze, kao da je vlasnik, a ne samo posjednik, za što je dostavio i opširnu dokumentaciju.

4. U dokaznom postupku kao svjedoci su saslušani JP, EP, HP, ĆP i KP, na okolnosti tužiteljevog neprekinutog posjedovanja predmetne nekretnine, kao i na okolnost tko je plaćao troškove održavanja te režijske troškove za predmetnu nekretninu. JP i ĆP dodatno su saslušani i na okolnost kontakata između predstavnika stranaka koji su postojali od 2007. pa do podnošenja tužbe, prvo vezano za Zaključak Gradskog poglavarstva tuženika prema kojemu je trebala predmetna nekretnina bez naknade biti prenesena na tužitelja, a zatim i na okolnost zbog čega nekretnina nije prenesena na tuženika po tome Zaključku, odnosno jesu li postojale kakve druge inicijative i prijedlozi između stranaka koji su bili usmjereni na rješavanje predmetnog spora i pravno reguliranje statusa tužitelja u odnosu na predmetnu nekretninu. Na istu tu okolnost saslušan je i zakonski zastupnik tuženika gradonačelnik UP. Na kraju dokaznog postupka izvršen je uvid u materijalnu dokumentaciju koju su stranke predložile i koju je sud na prijedlog stranaka pribavio, i to kako slijedi: ZK izvadak na str. 5 spisa, Ugovor o prijenosu prava korištenja nekretnine na str. 6-8 spisa, odluka o besplatnom prijenosu poslovnih prostorija na str. 9, rješenje na str. 10, Međuvlasnički ugovor na str. 11-16, Zaključak Gradskog poglavarstva na str. 17, Ugovor o prijenosu suvlasništva na str. 18-19, Ugovor o korištenju stana na str. 31-34 spisa, izvod iz Matične knjige na str. 35, zapisnik na str. 36-39, podnesci Fonda za financiranje stambenih i komunalnih djelatnosti Općine Valpovo na str. 40-41 spisa, izjava i suglasnost na str. 42-43, rješenje na str.44, zahtjev za kupnju stana na str. 45-47, izračun cijene stana na str. 48-49, Ugovor o kupoprodaji stana na str. 50-53, izvješće o stanju poslovnih prostora na str. 56-71 spisa, ispis iz podataka o imovini te iz poslovnih knjiga na str. 72-73, uvid u karticu zaduženja na str. 74-77 spisa, financijska kartica suvlasnika na str. 78, podnesak upravitelja zgrade na str. 79, zaključak i odluka Gradskog vijeća na str. 80-82 spisa, obrazloženje uz prijedlog odluke na str. 83-84, račun na str. 85, Ugovor o osiguranju imovine sa ponudom na str. 86-105, ispis komunikacije e -poštom s fotografijama na str. 106-110, uvjerenje o servisiranju te računi, predračuni i troškovnici za izvršene radove i usluge na str. 111-121, zapisnik na str. 122, odluka o nabavi s ugovorom str. 123-169 spisa, Ugovor o zakupu na str. 171-173 spisa, popisni list na str. 176-177, odluka Ustavnog suda na str. 174-175 spisa, zapisnik o preuzimanju radova s otpremnicama, računima i radnim nalozima na str. 180-183 spisa, vlasnički list na str. 189, prijepis ručno vođene zemljišne knjige na str. 228-251 spisa, arhivski izvadak iz zemljišne knjige na str. 252-265 spisa.

5. Predmet spora je utvrđenje je li i po kojoj osnovi tužitelj stekao nekretninu pobliže opisanu u točki I izreke ove Presude.

6. Među strankama nije sporno da je tuženik upisan kao vlasnik predmetne nekretnine od 1997. godine. Također nije sporno niti da je Gradsko poglavarstvo tuženika 4. lipnja 2007. donijelo Zaključak prema kojem je tuženik trebao tužitelju prenijeti u vlasništvo predmetnu nekretninu bez naknade, s tim da Ugovor o prijenosu koji je trebalo izraditi nadležno tijelo tuženika nikad nije potpisan, niti je do realizacije prijenosa vezano za taj Zaključak ikad došlo. Nesporno je i da je u međuvremenu nakon promjene vlasti u Gradu Valpovu Gradsko vijeće svojom odlukom od 30. lipnja 2021. stavilo izvan snage Zaključak Gradskog poglavarstva te je nakon toga tužitelj i pokrenuo ovaj postupak.

7. Među strankama je sporno je li tužitelj mogao steći pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini prilikom pretvorbe prava upravljanja i raspolaganja predmetne nekretnine koja je ranije bila društveno vlasništvo. Također je sporno i je li tužitelj mogao steći pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini po nekoj drugoj pravnoj osnovi, prije svega, temeljem dosjelosti. Vezano za dosjelost, sporno je je li i koliko dugo tužitelj u posjedu predmetne nekretnine i kakvu kakvoću taj posjed ima.

8. Iz dokumentacije pročitane u dokaznom postupku utvrđeno je kako slijedi:

- da je prema Ugovoru o prijenosu prava korištenja nekretnina, koji je sklopljen 1. srpnja 1974. između Zajednice mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske i Privremene zajednice zdravstvenog osiguranja radnika Osijek, Privremene zajednice zdravstvenog osiguranja poljoprivrednika Valpovo, preneseno pravo korištenja nekretnine koja se nalazi u [adresa], tada u [adresa], na Zajednicu mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, Podružnicu Osijek u idealnom dijelu 27,3 % (str. 6-8 spisa),

-da je prema Odluci o besplatnom prijenosu poslovnih prostorija i zemljišta od 14. studenog 1980., koja je donesena temeljem Zakona o amortizaciji osnovnih sredstava (Sl. List SFRJ br.70/78), Skupština Samoupravne interesne zajednice zdravstvenog osiguranja poljoprivrednika i zdravstva Valpovo prenijela u vlasništvo SIZ mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika SRH-Područna služba Osijek poslovne prostorije koje odgovaraju opisu predmetne nekretnine, bez naknade, kao i zemljište na kojem se iste nalaze (str. 9 spisa),

-da je prema rješenju Fonda za financiranje stambenih i komunalnih djelatnosti Općine Valpovo od 20. srpnja 1992., tadašnji republički Fond mirovinskog i invalidskog osiguranja, Ispostava Valpovo, dužno plaćati Fondu za poslovni prostor u Radićevoj ulici 7, površine 102,58 m2, mjesečni iznos od 1.063 dinara (str. 10 spisa),

- da je prema Međuvlasničkom ugovoru o uspostavljanju posebnih dijelova poslovno stambenog objekta i Tabularne isprave koji su suvlasnici potpisali 19. prosinca 2006. ugovoreno da ovdje tužitelj uspostavlja vlasništvo na 92/10000 dijelova za poslovni prostor -2 u prizemlju, površine 99,70 m2, s pripadajućim podrumom, zajedno sa zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade, označeno zelenom bojom (str. 11-16 spisa),

-da je prema Zaključku Gradskog poglavarstva tuženika donesen 4. lipnja 2007. zaključeno da će tuženik tužitelju u suvlasništvo prenijeti pravo vlasništva na suvlasničkom dijelu nekretnine kčbr. [katastarska čestica], poslovno stambene zgrade u [adresa], s kojim se uspostavlja pravo vlasništva na poslovni prostor 2 u prizemlju, ukupne korisne površine 99,70 m2, s pripadajućim podrumom u diobnom planu označeno zelenom bojom, zajedno sa zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade, s tim da je zadužen Upravni odjel za gospodarstvo i društvene djelatnosti tuženika da izradi Ugovor o prijenosu suvlasništva (str. 17 spisa),

-da je tuženik Ugovorom o prijenosu suvlasništva od 19. lipnja 2007. na Hrvatski zavod za zapošljavanje prenio pravo vlasništva na poslovnom prostoru 1 u prizemlju te je ovlastio Hrvatski zavod za zapošljavanje da po potpisu i ovjeri izvrši uknjižbu prava vlasništva na tom prostoru u svoju korist, s tim da je Ugovor u ime tuženika potpisao tadašnji gradonačelnik ĆP (str. 18-19 spisa),

-da je Gradsko vijeće tuženika na drugoj sjednici održanoj 30. lipnja 2021. stavilo izvan snage Zaključak Gradskog poglavarstva tuženika s 43. Sjednice od 4. lipnja 2007. prema kojem je Zaključku tuženik trebao na tužitelja prenijeti predmetnu nekretninu (str. 81-82 spisa),

-da je tužiteljev pravni prednik na istoj adresi imao stan koji je Ugovorom o korištenje stana dan na korištenje GP nakon provedenog odgovarajućeg postupka temeljem tadašnjih pozitivnih propisa, a kasnije je taj stan i prodan istom korisniku RP (ranije GP), po osnovi stanarskog prava koji je imala upravo temeljem Ugovora o korištenju, a koji je zaključila s tužiteljevim prednikom (str. 31-54 spisa),

-da je tužitelj u Izvješću o stanju poslovnog prostora Službi ureda i ispostava koji je podnio Hrvatskom Saboru 14. travnja 2014. predmetni poslovni prostor iskazao kao da je u njegovom vlasništvu (str. 60 spisa) te da je predmetni poslovni prostor evidentiran pod inventurnim serijskim brojem u poslovnim knjigama tužitelja (str. 71- 73 spisa),

-da je tužitelj evidentiran kao obveznik plaćanja te da je isti plaćao pričuvu za predmetnu nekretninu sadašnjem upravitelju zgrade Dom upraviteljstvo od 2018., a da je iz dopisa upravitelja Dom upraviteljstva razvidno da je isti i od prijašnjeg upravitelja Stambeni servis – Poslovni centar, preuzeo podatke prema kojima je upravo tužitelj bio zadužen za plaćanje pričuve i u prethodnim razdobljima (str. 76-79 spisa),

- da je tužitelj dokazao da je od 2006. pa nadalje provodio odgovarajuće postupke i nabave za robe, radove i usluge kojim je nabavljao potrebnu opremu i naručivao radove, a sve vezano za održavanje te omogućavanje uvjete za korištenje u predmetnoj nekretnini, a što proizlazi iz ugovora, računa, narudžbenica, odluka o nabavi (str. 85-170 spisa),

- da je tužiteljev pravni prednik Glasu Slavonije 14. listopada 1992. dao u zakup poslovni prostor veličine 48,50 m2, koji se sastoji od tri uredske prostorije i jednog sanitarnog čvora na adresi [adresa] (str. 171-172 spisa),

-da iz prijepisa ručno vođenje zemljišne knjige za zk. ul. [broj ZK uloška], proizlazi da je pod rednim brojem 67 upisana čestica 1992/2 kao kuća i dvor (str. 232 spisa), s tim da je 20. siječnja 1997. pod brojem Z-70/97 tuženik uknjižen kao vlasnik na toj čestici na temelju Odluke Vlade RH – Komisije za rješavanje sporova o pravima općina, gradova, županija.

9. Iz iskaza saslušanih svjedoka IP, EP i HP , proizlazi da su isti bili zaposlenici tužitelja i njegovih pravnih prednika te su svi suglasno izjavili da otkad su oni bili zaposleni kod tužitelja, tužitelj je bio u posjedu predmetne nekretnine koju je koristio za obavljanje svoje djelatnosti, plaćao režije, održavanje i druge troškove. EP izjavio je da tužitelj navedenu nekretninu posjeduje više od 50 godina, odnosno od 1971., a to mu je poznato jer je bio voditelj tužiteljeve Ispostave od 1993., a od prijašnjeg voditelja ŽP dobio je informaciju da su tužitelj i njegovi prednici u posjedu od 1971.. Ostali svjedoci saznanja imaju od 1997., odnosno 2005. kad su počeli raditi kod tužitelja.

10. Iz iskaza svjedoka KP je utvrđeno da se tuženik nikad nije obraćao tužitelju radi plaćanja režijskih i drugih troškova pa samim tim te troškove nije niti plaćao tuženik već ih cijelo vrijeme plaća tužitelj. Nadalje je utvrđeno da je tuženik sklapao Ugovore o zakupu poslovnih prostora sa drugim korisnicima poslovnih prostora u vlasništvu tuženika, međutim, sa tužiteljem takvu vrstu ugovora nikad nije sklopio, niti je istome poznato da bi se uopće tuženik obraćao tužitelju sa prijedlogom da reguliraju status kroz Ugovore o zakupu.

11. Iz iskaza svjedoka JP je utvrđeno da je istom, kao pročelniku Upravnog odjela za gospodarstvo i društvene djelatnosti tuženika, na kojoj funkciji je od 2018., s tim da je zaposlenik tuženika od 2010., poznato da postoje neriješeni imovinsko pravni odnosi vezano za predmetnu nekretninu. Raniji gradonačelnik i Gradsko poglavarstvo taj su spor pokušali riješiti Zaključkom iz 2007., koji je Zaključak 2021. stavljen izvan snage, jer je bio neprovediv, s obzirom da se promijenio Zakon o lokalnoj samoupravi. Stoga su predstavnici tužitelja pozvani na sastanak te je istima predloženo da se spor riješi prodajom nekretnine, zamjenom ili davanjem u zakup, što su isti odbili te su podnijeli tužbu. Istome je također poznato, da tužitelj predmetnu nekretninu koristi dugi niz godina te da za istu plaća sve troškove.

12. Iz iskaza svjedoka ĆP utvrđeno je da tuženik za vrijeme kada je navedeni svjedok bio gradonačelnik nije plaćao niti režijske troškove, niti bilo kakve druge troškove vezano za održavanje predmetne nekretnine, niti se je tužitelj ikad obratio tuženiku sa zahtjevom da tuženik snosi bilo kakve troškove.

13. Iz iskaza gradonačelnika i zakonskog zastupnika tuženika UP utvrđeno je da je njemu osobno poznato da je tužitelj u posjedu predmetne nekretnine 20 godina te da isti ne zna je li tuženik ikad bio u posjedu.

14. Svu naprijed pročitanu materijalnu dokumentaciju sud smatra u cijelosti istinitom i vjerodostojnom, jer je ista sačinjena tijekom godina od strane nadležnih državnih institucija i pravnih osoba. Ista je potpisana i ovjerena pečatima tih institucija i pravnih osoba te istu tijekom postupka niti u jednom dijelu nije osporavao niti sam tuženik. Slijedom navedenog, ne postoji niti jedan razlog zbog kojeg bi sud sumnjao da je ista nevjerodostojna.

15. Iskaze naprijed navedenih svjedoka, kao i zakonskog zastupnika tuženika, u dijelu u kojem su navedeni, sud također smatra istinitima, jer su u tom dijelu ti iskazi međusobno sukladni, a u skladu su i sa materijalnom dokumentacijom te računima, ugovorima, iz kojih proizlazi da je tužitelj zaista najmanje od 2006. plaćao sve režije, a od 1992. i pričuvu. Također, dio iskaza koji se odnosi na vrijeme posjedovanja nekretnine od strane tužitelja, sud smatra istinitim, jer su svjedoci te činjenice iznijeli prema svojim saznanjima, svatko od vremena kad je počeo raditi kod tužitelja, s tim da je svjedok EP kao voditelj Ispostave s dugogodišnjim iskustvom, prema mišljenju ovog suda, imao uvid u svu dokumentaciju te je znao sve činjenice koje je dijelom saznao i od bivšeg voditelja, pa tako i činjenicu da je tužitelj u posjedu neprekidno od 1971. Zakonski zastupnik tuženika naveo je da mu je poznato da je tužitelj u posjedu 20 godina, riječ je o njegovom osobnom saznanju te nije porekao niti osporio da je možda tužitelj u posjedu i duže od tih 20 godina, koliko je njemu poznato.

16. Iz članka 360. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17 - dalje: ZVDSP), proizlazi da je pravo upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja nad stvari u društvenom vlasništvu, postalo pretvorbom nositelja tog prava pravo vlasništva one osobe koja je pretvorbom postala sveopći pravni slijednik dotadašnjeg nositelja prava upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na toj stvari, i to ako je ta stvar sposobna biti predmetom prava vlasništva. Izuzetak od navedenog pravila postoji samo ako je posebnim zakonom drugačije propisano. Iz čl. 363. ZVDSP -a proizlazi da osoba čije je pravo vlasništva potječe od nekadašnjeg prava upravljanja ili korištenja i raspolaganja stvari u društvenom vlasništvu, ima pravo na zaštitu svoga prava, kao i svaki vlasnik, uz odgovarajuću primjenu odredbi čl. 161. do 168. ZVDSP-a. Nadalje, iz čl. 159. ZVDSP-a proizlazi da se dosjelošću stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari. Samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i s njim izjednačenih pravnih osoba, steći će dosjelošću vlasništvo stvari tek pošto je njegov zakonit i istinit i pošten ili barem pošten samostalni posjed neprekidno trajao najmanje 20 godina (u slučaju istinitog, zakonitog i poštenog posjeda), odnosno 40 godina (u slučaju barem poštenog posjeda). Isto tako, sadržajno identičnu odredbu čl. 159. st. 1. i 2. ZVDSP-a, sadržavao je i Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91. - dalje: ZOVO), koji je bio na snazi od 1. rujna 1980. do 1. siječnja 1997., te je odredbom čl. 28. određivao identične rokove za stjecanje vlasništva na nekretninama temeljem dosjelosti, a ova materija bila je na jednak način riješena i odredbama Općeg građanskog zakonika.

17. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, te savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23; dalje ZPP), a na temelju rezultata cjelokupnog postupka i primjene citiranih odredbi, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

18. Prije svega treba naglasiti da tužitelj nije podnio alternativni tužbeni zahtjev u smislu čl. 188. ZPP-a, kako je isti to naznačio u tužbi, već je ustvari riječ o identičnom tužbenom zahtjevu kojim tužitelj traži utvrđenje da je stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini, samo što isti navodi dvije različite pravne osnove. Naime, prvo spominje stjecanje prava vlasništva temeljem odredbe čl. 360. ZVDSP-a pretvorbom prava upravljanja korištenja i raspolaganja stvari u društvenom vlasništvu, a zatim spominje stjecanje temeljem dosjelosti. U takvim okolnostima niti ne postoje pretpostavke za odlučivanje o dvama zahtjevima.

19. Predmetna nekretnina nalazi se u zgradi koja se ranije nalazila u [adresa], a promjenom naziva ulice sad se nalazi u [adresa] te nakon provedenog etažiranja nosi oznaku kućnog broja 5 i 7. Navedenu činjenicu koja je opće poznata svima na području ovog suda, nije osporavao niti sam tuženik. Tijekom postupka, utvrđeno je da se nakon izgradnje zgrade u istoj nalazilo više državnih institucija koje su obavljale javne funkcije pa je stoga Zajednica mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske prenijela pravo korištenja na dijelu prostorija (poslovnim prostorima) Ugovorom o prijenosu prava korištenja od 1.srpnja 1974. na Privremenu zajednicu zdravstvenog osiguranja radnika Osijek i Privremenu zajednicu zdravstvenog osiguranja poljoprivrednika Valpovo i to temeljem Odluke o prijenosu prava korištenja nekretnina Komunalnih zavoda za socijalno osiguranje i Republičkog zavoda za socijalno osiguranje na Zajednice zdravstvenog osiguranja radnika, Zajednice zdravstvenog osiguranja poljoprivrednika, na Savez zajednica zdravstvenog osiguranja poljoprivrednika SR Hrvatske i na Zajednicu mirovinskog i invalidskog osiguranja u SR Hrvatskoj (Narodne novine 51/72). Prema tom ugovoru Zajednica mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, Podružnica Osijek, na navedenoj adresi za svoj rad je dobila dio prostorija u idealnom dijelu od 27,3 % (str. 6-7 spisa). Nakon toga, 14. studenog 1980. Odlukom o besplatnom prijenosu poslovnih prostorija i zemljišta koja je donesena od strane Skupštine samoupravne interesne zajednice zdravstvenog osiguranja poljoprivrednika i zdravstva Valpovo na zajedničkoj sjednici Vijeća osiguranika i Vijeća radnika, prenesen je poslovni prostor bez naknade, kao i zemljište uz iste prostorije koje je bilo u vlasništvu Samoupravne interesne zajednice u vlasništvo SIZ mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika SRH-Područna služba Osijek prema knjigovodstvenoj vrijednosti koja je pobliže opisana u čl. 1 Odluke na str. 9 spisa. Slijedom naprijed navedenoga, nesporno je utvrđeno da su upravo tužiteljevi pravni prednici Zajednica mirovinskog i invalidskog osiguranja u SR Hrvatskoj i SIZ mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika SRH- Područna služba Osijek imali pravo korištenja i raspolaganja poslovnim prostorijama. Te prostorije tužiteljevi pravni prednici, a nakon toga i sam tužitelj putem svoje Ispostave u [adresa], neprekidno koristi najmanje od 1. srpnja 1974. pa sve do danas. Navedene prostorije tužitelj i dan danas vodi u svojim poslovnim knjigama kao svoju imovinu te cijelo vrijeme održava te prostorije i plaća sve režijske troškove, kao da je i vlasnik. U takvim okolnostima sud smatra da su ispunjene pretpostavke iz čl. 360.st. 1. Zakona o vlasništvu da se tužitelj utvrdi vlasnikom tih poslovnih prostorija koje su nakon etažiranja u zemljišnim knjigama označene, kako je pobliže i navedeno u toč. I. izreke ove presude. To stoga što se i nakon etažiranja, odnosno uspostave posebnih dijelova nekretnine, tužitelj trebao uknjižiti kao vlasnik, s obzirom da su njegovi prednici taj poslovni prostor, koji je bio u društvenom vlasništvu, neometano koristili i istim raspolagali cijelo vrijeme. Predmetna nekretnina sposobna je biti predmetom vlasništva te u tom pogledu također ne postoje nikakve zapreke za tužiteljevo stjecanje vlasništva na istoj.

20. Tuženik se uknjižio kao vlasnik na cijeloj nekretnini, koja danas predstavlja poslovnu stambenu zgradu (str. 189 spisa), a u vrijeme uknjižbe 1997. predstavljala je kuću i dvor (str. 232 spisa), temeljem Odluke Vlade RH donesene po Komisiji za rješavanje sporova o pravima općina, gradova i županija (str. 238 spisa). Sam taj čin uknjižbe ne znači da je tuženik stekao vlasništvo svih poslovnih prostora pa i stanova kojih u navedenoj zgradi ima veći broj, već je na istoga preneseno vlasništvo na zemljištu, dok se ne provede etažiranje i dok se ne uspostavi vlasništvo posebnih dijelova nekretnine. Upravo su zbog toga suvlasnici i sklopili Međuvlasnički ugovor dana 5. veljače 2007. (str. 11-16 spisa), s tim da je među suvlasnicima i ovdje tužitelj sa svojim poslovnim prostorom. Međuvlasničkim ugovorom bilo je predviđeno da se za poslovni prostor tužitelja koji je predmet ovog spora uspostavi pravo vlasništva na 92/10000 dijela, što je i učinjeno, međutim, taj poslovni prostor nije uknjižen kao vlasništvo tužitelja već je kao vlasnik ostao uknjižen tuženik zbog razloga koji stranke nisu isticale tijekom postupka, a koje razloge sud nije mogao utvrditi iz dokaza koji su izvedeni. Identičan problem očito je imao i Hrvatski zavod za zapošljavanje, koji je također naveden u Međuvlasničkom ugovoru, a koji je svoj spor oko vlasništva razriješio sa tuženikom sklapanjem Ugovora o prijenosu suvlasništva nekretnina bez naknade (str. 18 spisa). Tuženik je trebao na tužitelja identičnim Ugovorom prenijeti bez naknade suvlasništvo na predmetnoj nekretnini, međutim, to nikad nije učinjeno, jer je nakon prijenosa poslovnog prostora na Hrvatski zavod za zapošljavanje izmijenjen Zakon o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi, čime je tuženik izgubio mogućnost prijenosa nekretnine bez naknade na tužitelja. Da je tome tako, proizlazi iz Zaključka Poglavarstva tuženika od 4. lipnja 2007. (str. 17 spisa), koji je Zaključak stavljen izvan snage tek na sjednici Gradskog vijeća tuženika 30. lipnja 2021., s tim da je odluka o stavljanju van snage stupila na snagu 2.srpnja 2021. (str. 81-82 spisa). Zaposlenik tuženika JP, saslušan u svojstvu svjedoka, potvrdio je u svom iskazu navedene razloge, a isti razlozi proizlaze i iz pisanoga odgovora koji je imenovani potpisao u ime tuženika, očitujući se tužitelju na odluku o stavljanju izvan snage navedenog Zaključka (str. 83-84 spisa). Naime, isti je u pisanom odgovoru upozorio da se prema trenutno važećem zakonskom okviru nekretnina ne može prenijeti na treću osobu sa tuženika bez naknade, već samo prodajom na javnom natječaju ili zamjenom. U takvim okolnostima sud je zaključio da je tužitelj, skroz dok je bio na snazi Zaključak Gradskog poglavarstva od 4. lipnja 2007., vjerovao da će tuženik po istome i postupiti, ili će naći neki drugi način za prijenos vlasništva na spornoj nekretnini, a kada je definitivno navedeni Zaključak stavljen izvan snage, istome nije niti preostalo ništa drugo nego da ovom tužbom traži utvrđenje prava vlasništva.

21. Čak i da nije tužitelj stekao vlasništvo predmetne nekretnine temeljem čl. 360. ZVDSP-a, isti je vlasništvo stekao temeljem čl. 159. ZV-a dosjelošću, jer predmetnu nekretninu samostalno posjeduje više od 40 godina. Naime, tijekom postupka, nesporno je utvrđeno da tužitelj i njegovi pravni prednici koriste predmetnu nekretninu (poslovni prostor) neprekidno najmanje od 1. srpnja 1974.,kad je Ugovorom o prijenosu prava korištenja na tuženikovog prednika Zajednicu mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, Podružnica Osijek, preneseno pravo korištenja navedenog prostora. Tužiteljevi pravni prednici, pa i sam tužitelj, od tad pa sve do dan-danas, podmiruju sve režijske troškove, skrbe i podmiruju troškove održavanja predmetnog prostora te u prostoru obavljaju svoje ovlasti, kao da je taj prostor cijelo vrijeme njihov. Tuženik nikad nije osporavao pravo na posjed tužitelju, niti je ikad skrbio na bilo koji način o predmetnom prostoru pa u takvim okolnostima, neovisno što je tuženik upisan kao vlasnik od 1997., tužitelj je u mirnom, zakonitom i poštenom posjedu cijelo vrijeme. Nisu osnovani navodi tuženika da je posjed dao tužitelju bez naknade do opoziva, jer tu činjenicu tuženik nije dokazao tijekom postupka. Štoviše, za te svoje navode nije predložio nikakav konkretan dokaz, s tim da iz iskaza svjedoka KP i JP, zaposlenika tuženika, proizlazi da se tuženik nikad ni po jednoj osnovi nije obraćao tužitelju sa zahtjevom da urede svoj odnos u pogledu predmetne nekretnine. Iz svega tog proizlazi da tuženik cijelo vrijeme predmetnu nekretninu nije niti smatrao svojom, već je istu samo pro-forme radi, i to tek uspostavom vlastitog Registra nekretnina, koji je spomenuo gradonačelnik UP u svom iskazu, počeo evidentirati kao svoju imovinu u poslovnim knjigama.

22. U odnosu na vrijeme potrebno za stjecanje nekretnine dosjelošću, treba naglasiti da je stupanjem na snagu ZVDSP (1. siječnja 1997.) odredbom čl. 388. st. 4. bilo izričito propisano da se u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga datuma. Ukidanjem odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP-a odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske navedena odredba je prestala vrijediti 17. prosinca 1999., ali je od dana stupanja na snagu ZVDSP-a, pa do tog datuma Zakonom (čl. 388.st. 4.) bilo omogućeno stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama u društvenom vlasništvu posjedovanjem i prije 8. listopada 1991. U odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1480/2016 od 5. studenog 2019., Rev-2771/2013 od 13. kolovoza 2013., Rev-291/2014 od 17. travnja 2018. izraženo je shvaćanje: "kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP-a, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona. Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću, na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni interes drugih osoba." Slijedom navedenoga, proizlazi da se u vrijeme koje je potrebno za stjecanje nekretnine dosjelošću uračunava i vrijeme prije 8. listopada 1991.

23. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na čl. 154.st.1. ZPP-a kojim je propisano da stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj strani naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Tužitelj je zatražio samo putni trošak svjedoka u iznosu od 60,00 eur, jer je sud naložio tužitelju da taj iznos isplati svjedoku ĆP za pristup na glavnu raspravu 3.srpnja 2025. (str. 287 spisa), pa je stoga tužitelju taj trošak i priznat.

24. Slijedom izloženog, odlučeno je kao u izreci.

Valpovo, 24. srpnja 2025.

S U D A C

GORAN JOKIĆ

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove odluke suda nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o istoj odlučuje nadležni Županijski sud.

Dostaviti:

1.Punomoćniku tužitelja

2.Punomoćniku tuženika.