Republika Hrvatska
Županijski sud u Velikoj Gorici
Ulica Hrvatske bratske zajednice 1
Poslovni broj Gž R-79/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Verice Kos, predsjednice vijeća, Vesne Gašparuš-Horvat, člana vijeća i suca izvjestitelja i Gorana Škugora, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanoga po punomoćniku Silviju Skerlevu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Željka Velić-Dvoršćak & Silvije Skerlev i partneri j.t.d. Zagreb, Amruševa 8/I, protiv tuženika GA CROATIA d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 47, OIB: 30985203273, zastupanoga po punomoćniku Tomislavu Orehovcu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Orehovec, Kiš, Šimunović d.o.o. Zagreb, Smičiklasova 18, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-295/2023-24 od 22. svibnja 2025, 24. srpnja 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja CC kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-295/2023-24 od 22. svibnja 2025.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za isplatom iznosa čija će se visina i datum dospijeća odrediti nakon što tuženik dostavi sve potrebne podatke za potpuno određivanje predmetne novčane tražbine (glavnice i tijeka kamata) te nakon što se provede odgovarajuće financijsko vještačenje, sa zateznom kamatom, kao i zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka (točka I. izreke), a tužitelju je naloženo da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 625,00 EUR, u roku od 15 dana (točka II. izreke).
2. Protiv navedene presude tužitelj je izjavio žalbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnome ističe da sud pogrešno i kontradiktorno tumači odredbe Plana nagrađivanja te da je u potpunosti zanemario činjenicu da se godišnja nagrada isplaćuje zaposlenicima isključivo na temelju uspješnosti rada u referentnoj godini, da se temelji isključivo na individualnim i kolektivnim rezultatima rada u prethodnoj godini, da nema svrhu nagrade za buduću lojalnost i nastavak karijere kod tuženika, kako to pogrešno zaključuje prvostupanjski sud, da je tužitelj ispunio sve radne obveze za predmetno razdoblje i time stekao pravo na isplatu godišnje nagrade te da to pravo ne može biti naknadno uskraćeno zbog formalne okolnosti prestanka radnog odnosa prije datuma isplate.
3. Žalba tužitelja je neosnovana.
4. Donošenjem pobijane presude nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), na koje sud drugoga stupnja pazi po službenoj dužnosti, na temelju čl. 365. st. 1. i 2. ZPP.
5. U postupku je utvrđeno, a među strankama i nije sporno:
- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika,
- da mu je radni odnos prestao 31. prosinca 2021.,
- da tužitelju za 2021. godinu nije isplaćen bonus.
6. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja, prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev, uz obrazloženje da je ugovorom o radu sklopljenim između stranaka jasno određena osnovna plaća tužitelja, dodaci na plaću i druga primanja na koja tužitelj kao radnik ima pravo na temelju odredaba Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14, 127/17 i 98/19 – dalje ZR), kao i poseban status godišnje nagrade – godišnjeg bonusa, čija isplata predstavlja diskrecijsku odluku poslodavca te da tužitelj stoga pravo na isplatu bonusa ne ostvaruje ni na temelju ugovora o radu, ni Politike godišnjeg plana nagrađivanja, a niti na temelju mjerodavnih odredaba ZR.
6.1. Pobijanu odluku prvostupanjski je sud donio, između ostalih, pozivom na odredbe:
- čl. 5.1. ugovora o radu od 11. svibnja 2021., kojim su stranke ugovorile da će poslodavac radniku, za obavljeni rad u redovitom radnom vremenu, isplaćivati osnovnu bruto mjesečnu plaću u ugovorenom iznosu,
- čl. 5.2. ugovora o radu, kojim je ugovoreno da su dodaci na plaću, naknada plaće za prekovremeni rad, godišnji odmor, bolovanje, blagdane i neradne dane, uređeni u skladu s odredbama Zakona o radu, Pravilnika o radu, internim pravilima Poslodavca, koji se primjenjuje na sve radnike,
- čl. 5.3. ugovora o radu, prema kojem poslodavac može donijeti odluku o isplati godišnje nagrade Radniku (godišnji bonus) pod uvjetima i u skladu s Renault Nissan Adriatic Pravilniku o isplati bonusu (na engl.: Renault Nissan Adriatic Bonus Policy), s time da Odluka o isplati godišnjeg bonusa predstavlja diskrecijsku odluku Poslodavca koja se odnosi isključivo na isplatu konkretnog godišnjeg bonusa na koji se odnosi i ne stvara obvezu i ne veže Poslodavca na buduću istu ili sličnu isplatu,
- čl. 1.5. Politike godišnjeg plana nagrađivanja tuženika od 1. siječnja 2021. (dalje: Plan nagrađivanja), prema kojem Plan nagrađivanja nije i ne može se smatrati plaćom ili zaradom i namijenjen je nagrađivanju zaposlenika koji će ostati zaposleni u društvu i nastaviti karijeru unutar društva,
- čl. 6.1. Plana nagrađivanja, kojim je propisano da zaposlenici koji napuste tvrtku tijekom ili do 1. svibnja nakon Planske godine nemaju pravo na godišnju nagradu.
7. Odluka suda prvoga stupnja je pravilna te je prihvaća i ovaj sud. Žalbenim navodima nije dovedena u sumnju primjena materijalnog prava sadržana u pobijanoj odluci.
8. U odnosu na žalbene navode treba reći da pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP). Međutim, u ovom slučaju prvostupanjski je sud pobijanu odluku utemeljio na jasnom sadržaju mjerodavnih odredbi, prema kojima Odluka o isplati godišnjeg bonusa predstavlja diskrecijsku odluku Poslodavca (čl. 5.3. ugovora o radu), kao i odredbi čl. 1.5. i čl. 6.1. Plana nagrađivanja, prema kojima je godišnja nagrada namijenjena nagrađivanju zaposlenika koji će ostati zaposleni u društvu i nastaviti karijeru unutar društva, a zaposlenici koji napuste tvrtku tijekom ili do 1. svibnja nakon Planske godine nemaju pravo na godišnju nagradu. Budući da među strankama nije sporno da je radni odnos tužitelju prestao 31. prosinca 2021., dakle tijekom Planske godine za koju traži isplatu navedene naknade, izlišni su žalbeni navodi kojima tužitelj tvrdi da sporna naknada nema svrhu nagrade za budući lojalnost i nastavak karijere jer je upravo suprotno propisano navedenim odredbama.
8.1. U odnosu na tvrdnju žalitelja da je svaka diferencijacija zaposlenika po kriteriju koji se ne oslanja na konkretne rezultate rada disktriminatorna, također treba reći da tužitelj u postupku nije tvrdio ni dokazivao da bi se radilo o diskriminatornom ili šikanoznom postupanju tuženika te da bi bio stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale radnike, odnosno da bi godišnja nagrada bila isplaćena drugom radniku protivno odredbi čl. 6.1. Plana nagrađivanja.
8.2. Ostali žalbeni navodi nisu od odlučnog značenja te ih ovaj sud drugoga stupnja nije posebno cijenio (čl. 375. st. 1. ZPP).
9. Budući da odluku o trošku tuženik ne pobija određenim žalbenim navodima, a sud drugoga stupnja na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti, pobijanu presudu trebalo je potvrditi i u navedenom dijelu (čl. 365. st. 2. ZPP).
10. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 368. st. 1. ZPP, trebalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.
U Velikoj Gorici 24. srpnja 2025.
Predsjednica vijeća
Verica Kos
