Zakon.hr

Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž R-77/2025-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Verice Kos predsjednice vijeća, Gorana Škugora suca izvjestitelja i člana vijeća i Vesne Gašparuš - Horvat članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Krešimiru Medvedu, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika HŽ – Cargo d.o.o., Zagreb, Heinzelova 51, OIB: 08720210702, zastupan po punomoćniku Dinku Rebroviću, odvjetniku u Zagrebu, radi poništenja i isplate/utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda Osijeku poslovni broj Pr-308/2019-50 od 5. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 24. srpnja 2025.,

p r e s u d i o j e

I. Odbija se žalba tužitelja TT kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda Osijeku poslovni broj Pr-308/2019-50 od 5. lipnja 2025.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja TT za naknadu troška sastava žalbe od 312,50 eur.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika HŽ – Cargo d.o.o. za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I. Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužitelja, koji glasi:

"I. Poništava se dio Sporazuma o prestanku ugovora o radu na prijedlog poslodavca radi rješavanja kolektivnog viška radnika broj 163/18 od 17. listopada 2018. sklopljen između tužitelja TT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika HŽ – Cargo d.o.o., Zagreb, Heinzelova 51, OIB: 08720210702 i to:

- Članak 9. Sporazuma o prestanku ugovora o radu na prijedlog poslodavca radi rješavanja kolektivnog viška radnika broj 163/18 od 17. listopada 2018., koji glasi:

Danom prestanka Ugovora o radu iz članka 2. ovog Sporazuma, radnik se odriče svih eventualnih naknadnih potraživanja koja proističu iz Ugovora o radu, kao i svih drugih potraživanja iz radnog odnosa i u svezi s radnim odnosom kod poslodavca, osim potraživanja iz članka 5. ovog Sporazuma.

- Članak 12. Sporazuma o prestanku ugovora o radu na prijedlog poslodavca radi rješavanja kolektivnog viška radnika broj 163/18 od 17. listopada 2018. u dijelu koji glasi: Ugovorne strane utvrđuju da su upoznate sa sadržajem i značenjem odredbi ovog sporazuma i odriču se prava na njegovo pobijanje iz razloga nerazumijevanja istog. Otklanjaju svaku mogućnosti zablude ili druge mane volje prilikom potpisivanja ovog Sporazuma, čime potvrđuju da su sa istim u potpunosti suglasne.

- Članak 13. Sporazuma o prestanku ugovora o radu na prijedlog poslodavca radi rješavanja kolektivnog viška radnika broj 163/18 od 17. listopada 2018., koji glasi:

Radnik se obvezuje da nakon potpisa ovog Sporazuma neće protiv poslodavca podnositi tužbe ili zahtjeve radi ostvarivanja prava iz radnog odnosa i na osnovi rada.

II. Nalaže se tuženiku HŽ – Cargo d.o.o., Zagreb, Heinzelova 51, OIB: 08720210702, da tužitelju TT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 5.518,33 EUR (pettisućapetstoosamnaesteuratridesettricenta) zajedno sa zateznom kamatom koja na iznos od 4.798,33 EUR teče od 27. studenog 2018. pa do isplate, a na iznos od 720,00 EUR teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, a sve po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.“

II. Odbija se, kao neosnovan, alternativni tužbeni zahtjev tužitelja, koji glasi: "I. Utvrđuje se ništetnim dijelovi Sporazuma o prestanku ugovora o radu na prijedlog poslodavca radi rješavanja kolektivnog viška radnika broj 163/18 od 17. listopada 2018. sklopljen između tužitelja TT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika HŽ – Cargo d.o.o., Zagreb, Heinzelova 51, OIB: 08720210702 i to:

- Članak 9. Sporazuma o prestanku ugovora o radu na prijedlog poslodavca radi rješavanja kolektivnog viška radnika broj 163/18 od 17. listopada 2018., koji glasi:

- Članak 13. Sporazuma o prestanku ugovora o radu na prijedlog poslodavca radi rješavanja kolektivnog viška radnika broj 163/18 od 17. listopada 2018., koji glasi:

Radnik se obvezuje da nakon potpisa ovog Sporazuma neće protiv poslodavca podnositi tužbe ili zahtjeve radi ostvarivanja prava iz radnog odnosa i na osnovi rada.

III. Nalaže se tužitelju TT da tuženiku HŽ – Cargo d.o.o. naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.312,50 EUR (tisućutristodvanaesteura pedesetcenti), sve u roku od 8 dana.

IV. Odbija se u cijelosti zahtjev tužitelja TT za naknadnom parničnog troška u iznosu od 3.523,17 EUR (tritisućepetstodvadesettrieurasedamnaestcenti), kao neosnovan."

2. Navedenu presudu žalbom i pravovremenom dopunom žalbe pobija tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Žalbeni razlozi u bitnome se svode na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, jer smatra kako je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da se pobijanim dijelom Sporazuma o prestanku ugovora o radu na prijedlog poslodavca radi rješavanja kolektivnog viška radnika (u daljnjem tekstu: Sporazuma) tužitelj odrekao svog potraživanja, te je u svakom slučaju trebalo usvojiti dio njegova zahtjeva za isplatom. Pri tome se poziva na pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske naveden u rješenjima broj Revr 374/16-2 i Revr 920/11-2, ističući kako iz sadržaja Sporazuma koji je zaključio tužitelj ne proizlazi kako bi se radilo o nagodbi na temelju koje bi se tužitelj odrekao potraživanja naknade štete. Dopunom žalbe ističe kako je bila riječ o tipskom Sporazumu koje je unaprijed sastavio poslodavac i koristio u odnosu na sve radnike s kojima je sporazumno raskinut ugovor o radu. Predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da usvoji tužbeni zahtjev ili alternativni tužbeni zahtjev i naloži tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka, podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovno odlučivanje. Potražuje i trošak žalbenog postupka od 312,50 eur.

3. Tuženik u odgovoru na žalbu u cijelosti osporava žalbene navode kao neosnovane i predlaže potvrditi prvostupanjsku presudu uz naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), ovaj drugostupanjski sud nalazi da nije ostvarena navedena bitna povreda zakona. Presuda naime, ima jasne razloge o odlučnim činjenicama koje ne proturječe izvedenim dokazima te ne sadrži nejasnoće i proturječnosti zbog kojih se ne može ispitati.

6. Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio niti bilo koju drugu povredu odredaba parničnog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti.

7. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja raspravio i utvrdio sve činjenice relevantne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je nakon izvođenja svih dokaza koje su stranke predložile u postupku iste pravilno cijenio u smislu odredbe čl. 8. ZPP.

8. Prvostupanjski sud u postupku pravilno utvrđuje:

- da je tužitelj kod tuženika bio zaposlen na neodređeno vrijeme na radnom mjestu pomoćnika strojovođe;

- da je tužitelj 3. ožujka 2017. prilikom obavljanja svojih radnih zadataka doživio ozljedu na radu, željezničku nesreću, prilikom koje je zadobio udarac u glavu i trbuh;

- da je tužitelju liječenje završilo u lipnju 2018.;

- da je tužitelj, putem punomoćnika, 14. kolovoza 2018. zatražio od strane tuženika podatke o osiguratelju, te najavio postavljanje odštetnog zahtjeva prema tuženiku;

- da je tuženik 24. kolovoza 2018. donio odluku o načinu rješavanja tehnološkog viška radnika u 2018.;

- da je tužitelj dostavio svoju Izjavu o iskazu interesa za prestanak ugovora o radu od 14. rujna 2018. kod tuženika, u poslovnicu Osijek, u kojoj izjavi je naveo kako odabire način prestanka ugovora o radu, Sporazumni prestanak ugovora o radu na prijedlog poslodavca;

- da je tužitelj 17. listopada 2018. potpisao sa tuženikom, zastupanog putem šefa regionalnog područja Istok, Sporazum o prestanku ugovora o radu na prijedlog poslodavca radi rješavanja kolektivnog viška radnika u kojem sporazumu je navedeno kako tužitelju prestaje radni odnos s danom 19. listopada 2018., da mu pripada pravo na otpremninu u iznosu od 100.000,00 kuna, te da se osim otpremnine i naknade za neiskorišteni godišnji odmor, plaće i drugih primanja po ugovoru o radu tužitelj odriče svih eventualnih naknadnih potraživanja koja proistječu iz ugovora o radu, kao i svih drugih potraživanja iz radnog odnosa i u svezi s radnim odnosnom kod tuženika;

- da je tuženik, odjel ljudskih potencijala, pravni i opći poslovi, 22. listopada 2018. obavijestio tužitelja kako tuženik nema sklopljenu policu osiguranja, te da izražava namjeru kako predmetni događaj želi riješiti mirnim putem;

- da je tužitelj 27. studenog 2018. dostavio tuženiku odštetni zahtjev, koji zahtjev je od strane tuženika odbijen kao neosnovan, a iz razloga jer je tužitelj zaključio Sporazum o prestanku ugovora o radu uz isplatu otpremnine i u kojem je naveo kako neće podnositi zahtjeve radi ostvarivanja prava iz radnog odnosa i na osnovi rada.

9. Na žalbene navode tužitelja kako iz predmetnog Sporazuma ne proizlazi da je riječ o nagodbi na temelju koje bi se tužitelj odrekao spornog potraživanja naknade štete, valja odgovoriti kako prvostupanjski sud to niti ne tvrdi, već utvrđuje da se u spornim odredbama Sporazuma (čl. 9., 12. i 13.) radilo o jasnim i nedvojbenim izjavama tužitelja kojima se tužitelj kao radnik između ostalog izrijekom odrekao i svih svojih potraživanja prema tuženiku kao poslodavcu koje se ne odnose na prestanak ugovora o radu i isplatu ugovorene otpremnine od 100.000,00 kn.

9.1. Pozivanje tužitelja na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u rješenju poslovni broj Revr 374/2016 od 21. rujna 2016. nije primjenjiv jer se u navedenoj pravnoj stvari zahtjev temeljio na drugoj činjeničnoj osnovi jer je između stranaka u tom postupku u trenutku kada su stranke zaključile Sporazum u tijeku pred sudom bila parnica radi naknade štete (što nije slučaj u ovoj pravnoj stvari). Pozivanje tužitelja na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u rješenju poslovni broj Revr 920/2011 od 19. ožujka 2013. također nije primjenjiv, jer kako je već istaknuto u ovom slučaju se nije radilo o ugovoru o nagodbi jer sporne odredbe Sporazuma koje su predmet ovog postupka predstavljaju izjave tužitelja kojima se tužitelj kao radnik odrekao svojih potraživanja prema tuženiku kao poslodavcu.

10. Stoga je prvostupanjski sud pravilno polazeći od pravnog stava izraženog u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr 921/2014-2 od 6. veljače 2018. pravilno cijenio izvedene dokaze u postupku radi utvrđenja odlučne činjenice da li je tužitelj (kako to tvrdi u činjeničnim navodima tužbe) prilikom potpisa predmetnog Sporazuma bio prevaren ili doveden u bitnu zabludu zbog čega su sporne odredbe Sporazuma pobojne, odnosno da li su iste ništetne.

11. Kako je odredbom čl. 8. st. 4. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14., 127/17. i 98/19.- dalje: ZR) propisano da se na sklapanje, valjanost, prestanak ili drugo pitanje u vezi s ugovorom o radu, kolektivnim ugovorom ili sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, a koje nije uređeno ovim ili drugim zakonom, primjenjuju u skladu s naravi tog ugovora, opći propisi obveznog prava, prvostupanjski sud je pravilno polazeći od odredbe čl. 331. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje: ZOO) cijenio kako tužitelj kao ugovorna strana u čijem je interesu pobojnost ustanovljena, može zahtijevati da se ugovor poništi. Pretpostavke za navedeno sadržane su u odredbi čl. 330. ZOO kojom je propisano kako je ugovor pobojan kad ga je sklopila stranka ograničeno poslovno sposobna, kad je pri njegovu sklapanju bilo mana volje te kad je to ovim Zakonom ili posebnim propisom određeno.

11.1. Sam tužitelj ne tvrdi da bi pri potpisu predmetnog Sporazuma bila na bilo koji način ograničena njegova poslovna sposobnost, dok je tvrdnje o postojanju mana volje prvostupanjski sud pravilno odbio kao neosnovane, navodeći za svoje utvrđenje jasne i ne proturječne razloge.

11.2. Tako je prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza utvrdio kako je tužitelj, nakon nastale mu štete zbog ozljede zadobivene na radu a nakon što je, sukladno čl. 230. st. 1. ZOO saznao za osobu koja je štetu učinila (ovdje poslodavca) od istoga prvo htio potraživati naknadu štete (slanjem dopisa tuženiku), međutim nakon što je saznao da je tuženik donio odluku o načinu rješavanja tehnološkog viška radnika, sam tuženiku dostavio svoju Izjavu kako pristaje na sporazumni otkaz, svojevoljno pri tome izabravši jednu od tri moguća ponuđena izbora (izabrao je sporazumni otkaz ugovora o radu, a mogao je odabrati uz ponuđeno i redoviti poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu i dobrovoljni raspored u željeznički fond). Pri tome prvostupanjski sud pravilno zaključuje kako se tužitelj za navedeni izbor odlučio kako bi dobio otpremninu u povećanom iznosu (100.000,00 kn), jer je iz odluke o načinu rješavanja tehnološkog/kolektivnog viška radnika u 2018. vidljivo kako je kod otkaza ugovora o radu poslovno uvjetovanim otkazom pravo na otpremninu određeno u najvećem iznosu od 60.000,00 kuna.

11.3. U odnosu na navode tužitelja kako je prilikom sklapanja sporazuma bila mana volje, jer je bio u bitnoj zabludi, prvostupanjski sud pravilno polazi od pravnog stava da je kod bitne zablude odlučna činjenica da ugovorna strana koja se poziva na zabludu, ne bi sklopila ugovor predmetnog sadržaja da nije bila u zabludi. Prvostupanjski sud pravilno utvrđuje kako navedene pretpostavke tužitelj nije dokazao ne prihvaćajući kako istinitu tvrdnju tužitelja „da mu je usmeno rečeno da navedeni sporazum nema nikakvog utjecaja na njegovo potraživanje naknade štete zbog ozljede na radu“ (koju je po prvi puta naveo u svom iskazu pred sudom ne iznoseći takve tvrdnju u činjeničnim navodima tužbe, niti predlažući druge dokaze na tu okolnost u postupku).

11.4. U odnosu na navode tužitelja kako se u konkretnom slučaju radi o prijevari, iste je prvostupanjski sud pravilno odbio kao neosnovane cijeneći sve okolnosti konkretnog slučaja. Tako prvostupanjski sud pravilno utvrđuje kako je tuženik prije zaključenja spornog Sporazuma donio Odluku o načinu rješavanja tehnološkog/kolektivnog viška radnika u 2018. godini (sukladno čl. 127. ZR), o kojoj odluci je provedeno i savjetovanje s radničkim vijećem, kojem radničkom vijeću se, za zaštitu svojih prava mogao obratiti i tužitelj, kao zaposlenik kod tuženika, što nije učinio. Prvostupanjski sud pravilno utvrđuje i da je tužitelj sam odabrao i dostavio svoju vlastoručno potpisanu Izjavu kojom je pristao na sporazumni otkaz ugovora o radu s otpremninom, na temelju čega pravilno zaključuje kako u konkretnom slučaju nema osnova tvrdnji da je tuženik postupao prijevarno s tužiteljem, budući da je ista odluka obuhvaćala i više radnika kod tuženika, te je stoga neživotno kako bi to tuženik radio samo iz razloga da prevari baš upravo tužitelja. Svoj zaključak prvostupanjski sud pravilno potkrepljuje i ocjenom iskaza samog tužitelja koji jasno navodi kako ga tuženik prije dostave samog sporazuma nije zvao, niti obavještavao, odnosno nije niti vršio pritisak na njega, niti ga samostalno pozivao da prihvati sporazumni otkaz.

12. Cijeneći razloge utvrđenja ništetnosti spornih odredaba predmetnog Sporazuma koje navodi tužitelj, prvostupanjski sud pravilno je utvrdio kako eventualno kumulirani zahtjev tužitelja s tog osnovan nije osnovan jer Sporazum nije u suprotnosti s odredbom čl. 322. st. 1. ZOO, za što je naveo jasne i neproturječne razloge.

12.1. Iz izvedenih dokaza jasno proizlazi kako je tužitelj Izjavu o iskazu interesa za prestanak ugovora o radu osobno potpisao, te je posljedično navedenom očitovanju volje tužitelja za prestanak ugovora o radu na jedan od tri ponuđena načina, od strane tuženika sačinjen predmetni Sporazum koji je tužitelj i potpisao, a da pri tome nije bio nagovaran na sklapanje predmetnog ugovora, već je to učinio svojevoljno i u skladu sa svojom ranijom Izjavom.

12.2. Prvostupanjski sud je takvo očitovanje volje tužitelja u pogledu spornih odredaba Sporazuma pravilno cijenio dopuštenim i učinjenim u skladu s odredbama čl. 203. st. 1. ZOO (kojom je propisano da obveza prestaje kad vjerovnik izjavi dužniku da neće zahtijevati njezino ispunjenje, a dužnik se s tim suglasi) i čl. 206. ZOO (kojom je propisano da opći otpust dugova gasi sve vjerovnikove tražbine prema dužniku, osim onih za koje vjerovnik nije znao da postoje u trenutku otpusta), zaključujući kako se u spornim odredbama Sporazuma svojom izjavom tužitelj odrekao svakog oblika eventualne štete prema poslodavcu, a time i za naknadu štete zbog povrede prava za naknadu imovinske i neimovinske štete sud za koju je u tom trenutku nesporno znao da je dospjela, a što je prvostupanjski sud pravilno utvrdio u postupku.

12.3. Pri tome valja navesti kako se suprotno žalbenim navodima tužitelja prvostupanjski sud nakon što je utvrdio kako je tužitelj bez ikakve prisile od strane tuženika osobno svojevoljno potpisao Izjavu o iskazu interesa za prestanak ugovora o radu, te je posljedično navedenoj Izjavi potpisao Sporazum i pri tome nije bio od bilo koga nagovaran na sklapanje predmetnog Sporazuma, pravilno pozvao na pravni stav izražen u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu broj Revr 921/2014-2 od 6. veljače 2018., koji je ponovljen i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu broj Revr 94/2015-2 od 5. ožujka 2019. u kojem je jasno navedeno u bitno činjenično sličnim slučajevima kako se „tužitelj kao potpuno poslovno sposobna osoba (poslovnu sposobnost fizička osoba stječe punoljetnošću - čl. 18. st. 2. ZOO) vlastitim očitovanjem volje (čl. 18. st. 1. ZOO) odrekao tražbina s naslova radnog odnosa na dopušteni način, odnosno njegovo odricanje od tražbina prema poslodavcu kao sudioniku u obveznom odnosu koji slobodno uređuje obvezne odnose nije bilo suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (čl. 18. u svezi s čl. 2. ZOO), čime njegova Izjava proizvodi pravne učinke.“

12.4. Činjenica da je tužitelj potpisao Sporazum za koji u žalbi ističe da je bio tipski sporazum sastavljen od strane tuženika kao poslodavca i koje je poslodavac koristio i pri raskidu ugovora o radu s drugim radnicima kojima je bilo ukinuto radno mjesto ili su proglašeni tehnološkim viškom ni na koji način nije moglo biti od utjecaja na pravilnost utvrđenja svih odlučnih činjenica i primjenu materijalnog prava u smislu ranije obrazloženih okolnosti konkretnog slučaja i utvrđenih odlučnih činjenica za pravilnu primjenu materijalnog prava od strane prvostupanjskog suda.

13. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno odbivši kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja pod točkom I. izreke prvostupanjske presude i eventualno kumuliran zahtjev pod točkom II. izreke i posljedično navedenom i zahtjev tužitelja za isplatom naknade štete (sadržan u oba tužbena zahtjeva posljedično utvrđenoj valjanosti svih odredaba Sporazuma o prestanku ugovora o radu) pa je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u navedenom dijelu.

14. Kako tužitelj nije uspio u sporu to je prvostupanjski sud u skladu s odredbom čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. ZPP pravilno odbio njegov zahtjev za naknadu troška postupka (točka IV. izreke), a tužitelj žalbu u pogledu odluke o trošku koji je obvezan platiti tuženiku posebno ne obrazlaže. Prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP sud drugog stupnja ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima parničnog postupka, pa je stoga kao opravdan iznos troškova postupka koji je dosuđen tuženiku uzet iznos koji je dosudio sud prvog stupnja pod točkom III. izreke.

15. Kako tužitelj nije uspio sa žalbom to je temeljem odredbe čl. 166. st. 1. ZPP i čl. 154. st. 1. ZPP odbijen kao neosnovan njegov zahtjev za naknadom troška žalbenog postupka, dok je zahtjev tuženika za naknadu troška odbijen, jer nije bio potreban za vođenje postupka u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP i jer nije bio određeno postavljen (čl. 164. st. 2. ZPP).

U Velikoj Gorici 24. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća

Verica Kos

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte