P-1878/2023

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sutkinji Snježani Cvitanović, u pravnoj stvari tužiteljice ZŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Martini Radić Šunjić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koju zastupa Branko Bulat, odvjetnik u odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 24. travnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja Martine Radić Šunjić, odvjetnice u Splitu u izočnosti tuženika te po objavi 24. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I . Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba sadržanih u čl.2. i čl.3. Ugovora o kreditu broj 216-286/2004 od 30.08.2004. koji je solemniziran pred javnim bilježnikom Zojom Puljiz u Splitu dana 31.08.2004. pod brojem OU-569/04, kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula).

II.Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime razlike uvećanja anuiteta uslijed primjene nepoštene i ništetne valutne klauzule u švicarskom franku, isplatiti tužitelju ZŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj] ukupan iznos od 9.700,29 EUR i to sa kamatom koja na pojedinačne mjesečne iznose od:

- 0,95 EUR teče od 30. rujan 2004.

- 4,61 EUR teče od 31. listopad 2004.

- 10,41 EUR teče od 30. studeni 2004.

- 8,41 EUR teče od 31. prosinac 2004.

- 4,06 EUR teče od 31. siječanj 2005.

- 3,62 EUR teče od 28. veljača 2005.

- 4,05 EUR teče od 31. ožujak 2010.

- 3,26 EUR teče od 30. travanj 2010.

- 5,21 EUR teče od 31. svibanj 2010.

- 21,04 EUR teče od 30. lipanj 2010.

- 17,95 EUR teče od 31. srpanj 2010.

- 27,98 EUR teče od 31. kolovoz 2010.

- 24,72 EUR teče od 30. rujan 2010.

- 19,38 EUR teče od 31. listopad 2010.

- 31,14 EUR teče od 30. studeni 2010.

- 48,16 EUR teče od 31. prosinac 2010.

- 37,77 EUR teče od 31. siječanj 2011.

- 41,96 EUR teče od 28. veljača 2011.

- 37,40 EUR teče od 31. ožujak 2011.

- 38,41 EUR teče od 30. travanj 2011.

- 58,53 EUR teče od 31. svibanj 2011.

- 60,65 EUR teče od 30. lipanj 2011.

- 77,51 EUR teče od 31. srpanj 2011.

- 69,10 EUR teče od 31. kolovoz 2011.

- 59,88 EUR teče od 30. rujan 2011.

- 60,68 EUR teče od 31. listopad 2011.

- 60,09 EUR teče od 30. studeni 2011.

- 64,76 EUR teče od 31. prosinac 2011.

- 68,85 EUR teče od 31. siječanj 2012.

- 69,54 EUR teče od 29. veljača 2012.

- 66,97 EUR teče od 31. ožujak 2012.

- 68,97 EUR teče od 30. travanj 2012.

- 70,39 EUR teče od 31. svibanj 2012.

- 68,44 EUR teče od 30. lipanj 2012.

- 69,16 EUR teče od 31. srpanj 2012.

- 67,73 EUR teče od 31. kolovoz 2012.

- 64,50 EUR teče od 30. rujan 2012.

- 68,34 EUR teče od 31. listopad 2012.

- 70,28 EUR teče od 30. studeni 2012.

- 69,16 EUR teče od 31. prosinac 2012.

- 62,39 EUR teče od 31. siječanj 2013.

- 68,46 EUR teče od 28. veljača 2013.

- 69,16 EUR teče od 31. ožujak 2013.

- 67,03 EUR teče od 30. travanj 2013.

- 60,00 EUR teče od 31. svibanj 2013.

- 59,98 EUR teče od 30. lipanj 2013.

- 61,94 EUR teče od 31. srpanj 2013.

- 64,96 EUR teče od 31. kolovoz 2013.

- 69,09 EUR teče od 30. rujan 2013.

- 67,25 EUR teče od 31. listopad 2013.

- 68,88 EUR teče od 30. studeni 2013.

- 70,71 EUR teče od 31. prosinac 2013.

- 93,50 EUR teče od 31. siječanj 2014.

- 91,67 EUR teče od 28. veljača 2014.

- 91,90 EUR teče od 31. ožujak 2014.

- 89,08 EUR teče od 30. travanj 2014.

- 81,03 EUR teče od 31. svibanj 2014.

- 90,40 EUR teče od 30. lipanj 2014.

- 92,94 EUR teče od 31. srpanj 2014.

- 95,01 EUR teče od 31. kolovoz 2014.

- 94,16 EUR teče od 30. rujan 2014.

- 95,89 EUR teče od 31. listopad 2014.

- 96,97 EUR teče od 30. studeni 2014.

- 95,77 EUR teče od 31. prosinac 2014.

- 146,63 EUR teče od 31. siječanj 2015.

- 138,45 EUR teče od 28. veljača 2015.

- 143,09 EUR teče od 31. ožujak 2015.

- 138,64 EUR teče od 30. travanj 2015.

- 143,63 EUR teče od 31. svibanj 2015.

- 141,08 EUR teče od 30. lipanj 2015.

- 131,96 EUR teče od 31. srpanj 2015.

- 122,48 EUR teče od 31. kolovoz 2015.

- 4.972,11 EUR teče od 30. rujan 2015.

do isplate, koja se zakonska kamata na navedene iznose do 31.12.2022. obračunava po stopi u skladu sa odredbom čl.29.st.2. ZOO-a (''NN'' 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21), a od 01.01.2023. pa nadalje po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2. ZOO- a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8% poena, a u ostalim odnosima za 3% poena.

III/ Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba sadržanih u čl.5. Ugovora o kreditu broj 216-286/2004 od 30.08.2004. koji je solemniziran pred javnim bilježnikom Zojom Puljiz u Splitu dana 31.08.2004. pod brojem OU-569/04 kojima je ugovorena naknada za troškova obrade kredita (ulazna naknada).

IV/ Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime povrata naknade za troškove obrade kredita (ulazna naknada) isplatiti tužitelju iznos od 366,31 EUR, sa kamatom koja teče od 13.09.2004.g. do isplate, koja se zakonska kamata na navedeni iznos do 31.12.2022. obračunava po stopi u skladu sa odredbom čl.29.st.2. ZOO-a (''NN'' 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21), a od 01.01.2023. pa nadalje po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2. ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8% poena, a u ostalim odnosima za 3% poena.

V/ Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju parnični trošak od 2.519,24 EUR sa kamatom koja teče od donošenja prvostupanjske presude do isplate koja se na navedeni iznos obračunava po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2.ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8% poena, a u ostalim odnosima za 3% poena, dok se sa više zatraženim od 105,76 eura ovo traženje tužitelja odbija kao neosnovano.

Obrazloženje

1.Tužiteljica je 15.05.2023. podnijela tužbu ovome sudu protiv tuženika radi utvrđenja i isplate, navodeći kako su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj: 216-286/2004 od 30.08.2004.g. , temeljem tog ugovora tuženik je odobrio stambeni kredit u iznosu od 46.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Banke važećem na dan korištenja kredita. Predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena su prava tužitelja kao potrošača, jer je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe i to prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica

– švicarski franak (dalje: CHF).

1.1.Cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavlja nepoštenu poslovnu praksu. Naime, odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojim se glavnica kredita veže za valutu CHF prosječnom potrošaču je nerazumljiva, te nepoštena, pa prema tome ništetna, jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama koje se odnose na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja HRK prema EUR, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na HRK nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja CHF u kontekstu skorog uvođenja eurozone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi ugovaranje valutne klauzule. Prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla banka je sporni kreditni proizvod sa valutnom klauzulom CHF prikazala kao povoljniji, te je tužitelj postupajući sa povjerenjem prema kreditnoj instituciji prihvatio tako prezentirane činjenice kao točne. Primjena valutne klauzule u CHF u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune je nepoštena i nedopuštena, jer je tuženiku omogućila stjecanje nepripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije CHF u odnosu na EUR, dakle protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula ZOO predviđena. Tužitelj je i bio obvezan vratiti pozajmljeni iznos uvećan za ugovorene kamate, a zbog nezakonite primjene valutne klauzule, tuženik je na štetu tužitelja stekao nezakonitu korist u vidu ekstra profita.

1.2. U odnosu na naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita (ulazna naknada), tužitelj ističe kako nije sporno da je ista ugovorena u određenom postotku od ukupnog iznosa kredita, ali to ne znači ujedno da se radi o poštenoj ugovornoj odredbi o kojoj su stranke pojedinačno pregovarale. Naknada zbog prijevremene otplate kredita (izlazna naknadu) predmetnim ugovorom uopće nije određena, već je isključivo ovisila o aktima tuženika, odnosno dužnu činidbu je mogao izračunati samo tuženik.

1.3. Tužitelj ističe da je tuženik svoje kreditne proizvode prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode po formuliranom standardnom obrascu i nije ostavio mogućnost tuženiku da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama. To je dovelo do toga da je tužitelj pristao na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika, bez mogućnosti utjecaja na sadržaj istih odredaba. Tuženik je, dakle, iskoristio svoj položaj ''jače'' ugovorne strane te je ugovorio naplatu prilikom isplate kredita u postotku od ukupnog iznosa kredita, kao i naplatu prilikom prijevremene otplate kredita sukladno svojim aktima, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. Prema tome, tužitelj kao potrošač nedvojbeno nije imao utjecaja na sadržaj predmetnih odredbi, već ih je je tuženik sam odredio, bez da se o tome pojedinačno pregovaralo, što rezultira time da su te ugovorne odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača.

1.4. Tužitelj ističe da je bila dužnost tuženika prema Zakonu o zaštiti potrošača (dalje: ZZP) da potrošaču u pisanom obliku da sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, kamatnu stopu, valutu, vrstu tečaja, naknade i sve druge podatke koji su potrebni da bi on donio informiranu odluku. Također je obveza i da mu pruži odgovarajuća objašnjenja, a svi bitni podaci su trebali biti sadržani u ugovoru o kreditu. Odredbom iz čl. 81.st..2, 3. i 4. ZZP bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Dakle, tužitelj u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora, zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa zakonskom obvezom, nije raspolagao svim informacijama koje su bile potrebne kako bi dobio informiranu odluku i na temelju kojih bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice istog pravnog posla, pa je tužitelj stavljen u neravnopravan u odnosu na tuženika, slijedom čega su ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli, naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita (ulazna naknada), te naknadi za prijevremenu otplatu kredita (izlazna naknada), suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

1.5. Tužitelj napominje da je u odnosu nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača u kojem je pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda RH, posl.br.Pž-6632/2017-10 od 14.lipnja 2018.g., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu, tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama ZZP-a.

1.6. Vrhovni sud RH je po podnesenim revizijama banaka donio odluku posl.br.Rev- 2221/2018-11 od 03.rujna 2019., kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda RH, o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Ishod parnice radi zaštite kolektivnih interesa sukladno odredbama čl.502.c.ZPP-a i čl.118.ZZP-a omogućio je potrošačima da u individualnim restitucijskim sudskim parnicama kakva je i ova potražuju preplaćeno s osnove valutne klauzule kod koje je zbog povećanja tečaja CHF došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta, jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF, te je propisan direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude iz postupka zaštite kolektivnih interesa. U konkretnom slučaju između stranaka je zaključen Dodatak/Aneks osnovnom Ugovoru, ali njegovim zaključenjem nije otklonjena posljedica ništetnosti Ugovora u pogledu valutne klauzule, a samim time i gubitak pravnog interesa za podnošenjem tužbe. Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR izvršena je temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje: ZIDZPK), a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se postiže sporazum iz čl.19.c. toč.6. ZIDZPK-a na način kako to nalaže Zakon.

1.7. Prema tome, tzv. konverzija, odnosno potpisivanje Dodatka/Aneksa Ugovoru između stranaka nije od značaja za tužbeno traženje budući da se niti odredbama ZIDZPK-a, a niti navedenim dodacima/aneksima, izrijekom spominje način na koji bi se trebala riješiti eventualna ništetnost odredbi koje se tiču valutne klauzule. Glavni motiv i svrha navedenog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR-u. Dodacima/Aneksima Ugovoru uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih iznosa uslijed nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

1.8. Nadalje, na temelju Direktive 93/13, te na temelju odluke Vrhovnog suda RH posl.br.Rev-2868/2018 od 12.veljače 2019.g. tužitelj ima pravo na svoja potraživanja zbog ništetnih ugovornih odredaba, ali i po rješenju u oglednom postupku Vrhovnog suda RH posl.br.Gos-1/2019 od 04.ožujka 2020.g., jer iako je konverzija valjana to ne utječe na pravo potrošača da potražuje preplaćene iznose zbog ništetnih odredaba, s time da u oglednom sporu Vrhovni sud nije mogao zauzeti shvaćanje o osnovanosti kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, ali se pozvao i na presudu Europskog suda u predmetu broj C-118/17 Z protiv Erste Bank HungaryZrt od 14.ožujka 2019.g. u kome je zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim, te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača, već se morala uspostaviti potpuna ravnoteža između stranka, što ovdje nije slučaj jer konverzijom

1.9. Tuženik je temeljem ništetnih ugovornih odredbi nepripadno stekao određene mjesečne iznose koje tužitelj potražuje temeljem čl.296. st.1. te čl.324. st.1. i 2. u svezi s čl.323.st.1.ZOO-a. Odredbom čl.1115.ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. nisu izvršena vraćanja preplaćenih iznosa uslijed ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF. Stoga je tuženik kao nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe, sukladno odredbi čl.1115.ZOO-a, dužan vratiti zakonske kamate na preplaćene iznose i to od dana stjecanja svakog pojedinog pretplaćenog mjesečnog iznosa, sve do konačne isplate.

2. Da bi tužitelj u konkretnom slučaju mogao postaviti točno određeni tužbeni zahtjev, potreban mu je podatak - kreditna dokumentacija vezana uz zaključeni Ugovor o kreditu, a s kojim podacima-kreditnom dokumentacijom tuženik za razliku od tužitelja nedvojbeno raspolaže, slijedom čega su ispunjeni uvjeti propisani čl.186.b.ZPP-a za postavljanjem tzv.stupnjevite tužbe. Radi izloženoga tužitelj je sudu predložio da se donese rješenje kojim bi se naložilo tuženiku u roku od 15 dana u spis predmeta dostavi kreditnu dokumentaciju vezanu uz zaključeni Ugovor o kreditu, time da će tužitelj sukladno odredbama iz članka 186.b.ZPP-a po pribavi navedene dokumentacije i provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja točno odrediti tužbeni zahtjev i predložiti sudu da donese presudu kojom bi se utvrdili ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba Ugovora o kreditu broj: 216-286/2004 od 30.08.2004.g., kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula), uz obvezu tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime razlike uvećanja anuiteta uslijed primjene nepoštene i ništetne valutne klauzule u švicarskom franku isplatiti tužitelju ukupan određeni iznos sa kamatama koje teku na pojedine mjesečne iznose od dospijeća do isplate, utvrditi ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj: 216-286/2004 od 30.08.2004.g., kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita (ulazna naknada), te dio odredbe kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita (izlazna naknada) uz nalog tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime povrata naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita (ulazna naknada) isplatiti tužitelju određeni iznos te na ime povrata naknade za prijevremenu otplatu kredita (izlazna naknada) isplatiti tužitelju iznos sve sa kamatama koje teku od dospijeća do isplate, koja se zakonska kamata na navedene iznose do 31.12.2022.g. obračunava po stopi u skladu sa odredbom čl.29.st.2. ZOO-a (''NN'' 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21), a od 01.01.2023.g. pa nadalje po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2. ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana trećeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, kao i da mu tuženik u roku od 15 dana isplati parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor promašene aktivne legitimacije, zastare, osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužiteljima, ističe kako se u cijelosti protivi izračunu vrijednosti predmeta spora od strane tužitelja obzirom da smatra kako se isto treba odrediti na temelju nalaza i mišljenja nepristranog vještaka kojeg odredi sud te stoga osporava osnovanost i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva.

3.1. Tužitelj u tužbi navodi da kao korisnik kredita ne raspolaže svom potrebnom dokumentacijom koja je potrebna za specifikaciju tužbenog zahtjeva, odnosno kako tuženik raspolaže tom dokumentacijom, pa su prema mišljenju tužitelja, ispunjeni uvjeti za postavljanje tzv. stupnjevite tužbe. Naime, institut stupnjevitih tužbi koristi se u situacijama u kojima tužitelj nije u stanju postaviti procesno dopustiv tužbeni zahtjev, u vidu njegove određenosti, a iz razloga jer tuženik ili ne želi položiti račun ili iz razloga što mu tuženik ne želi dati podatke kojima raspolaže. Kako tužitelj uz tužbu nije priložio dokaz da ne raspolaže predmetnom dokumentacijom, odnosno nije niti naveo a onda niti dokazao da je uputio dopis tuženiku za dostavom tražene dokumentacije i da mu je tuženik istu uskratio, to razvidi kako nije osnovano postavljanje stupnjevite tužbe u predmetnom postupku, već je istu potrebno odbaciti.Tuženik stoga predlaže sudu da sukladno odredbi članka 109. st. 1. ZPP naloži tužitelju da ispravi tužbu odnosno dopuni na način da određeno naznači pojedinačne iznose i periode za isplatu koje tužbom zahtjeva, podredno da tužbu shodno odredbama zakona odbaci, imajući u vidu da tužitelj nije dokazao pretpostavke za donošenje rješenja po čl. 186.b ZPP-a, niti je dokazao da je tužitelj bio spriječen u pribavljanju dokumentacije.

3.2.Tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes za donošenje deklaratorne presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka. Tuženik ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Osim toga, na pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove, stoga ne postoji pravni osnovu te pravni interes tužitelja za podnošenjem ove tužbe. Sudovi su u citiranim kolektivnim sporovima ocijenili ništetnima odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno o valutnoj klauzuli, iz razloga što takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Međutim, potrebno je sagledati sve okolnosti svakog konkretnog, pojedinačnog slučaja, da bi se mogla donijeti obrazložena odluka da bi, iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve odredbe o valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene (a time i ništetne). Naime, u skladu s člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007) na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu, takve ugovorne odredbe smatrale bi se nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo. U skladu s člankom 81. stavkom 4. Zakona o zaštiti potrošača tuženik je dužan (a time i ovlašten) dokazati da se o takvim odredbama pojedinačno pregovaralo (a o čemu tuženik predlaže dokaze u konkretnom postupku), zbog čega takve odredbe u skladu s člankom 81. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ne bi bile nepoštene, a time niti ništetne. Podredno, tuženik ukazuje i predlaže dokaze da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Dodatno, citirane zakonske odredbe članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku predviđaju da se potrošači mogu pozvati na pravna utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete. Međutim, u konkretnom slučaju tužitelj traži isplatu na temelju stjecanja bez osnove, a ne naknadu štete. Slijedom navedenog, pozivanje na obvezatnost navedene presude u ovom slučaju potpuno je bespredmetno.

3.3. Tuženik ističe kako je tužba i tužbeni zahtjev neosnovan iz razloga što je tužitelj s tuženikom zaključio Aneks ugovora o kreditu - konverziji, a koji je zaključen u smislu odredbi čl. 19.b i čl.19.c ZPK-a, NN 102/2015. Imajući u vidu navedeno, tuženik ističe da tužitelj nema pravo potraživati povrat plaćenih iznosa po Ugovoru o kreditu iz razloga što je zaključio Aneks ugovora o kreditu, tj. prihvatio je konverziju iz čl. 19.b. i čl. 19.c. ZPK-a NN 102/2015, a osobito nema pravo ako Aneks ugovora o kreditu i nadalje proizvodi pravne učinke, tim više što nitko od stranaka ne pobija taj ugovor. Zbog toga tužitelj nema pravo na ovu tužbu, a osobito se ne može s uspjehom pozivati na presude VTS-a RH, VS RH, u predmetu potrošač, budući su stranke novim ugovorom, Aneksom ugovora o konverziji, retroaktivno uredile svoja međusobna prava i obveze. Zbog toga tužitelj nema pravo na ovu tužbu, a osobito se ne može s uspjehom pozivati na presude VTS-a RH, VS RH, u predmetu potrošač, budući su stranke novim ugovorom, Aneksom ugovora o konverziji, retroaktivno uredile svoja međusobna prava i obveze. Imajući u vidu navedeno, sve tužiteljeve uplate, pa tako i one s osnova svakog povišenja tečaja CHF, kao i one koje su posljedica povišenja kamatne stope tijekom otplate, uzete su u obzir prilikom sklapanja Aneksa ugovora o kreditu – konverziji.

3.4.Tuženik ujedno ukazuje da je neosnovano pozivanje tužitelja na Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine obzirom da je Europski sud presudom u predmetu C-567/20 od 05.05.2022.g. utvrdio da odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK),ne podliježu odredbama navedene Direktive 93/13.

3.5. Tuženik ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na ništetnost pojedinih odredbi ugovora,, da je dopušteno ugovaranje valutne klauzule kao i ugovaranja naknade za prijevremenu otplatu kredita i obradu zahtjeva

3.6. Tuženik osporava osnovu i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, protivi se tijeku zateznih kamata, te predloženom provođenju financijskog vještačenja, a posebice se protivi provedbi vještačenja prije no što tužitelj određeno naznači svoje potraživanje. U svakom slučaju, tuženik se a priori protivi da se financijskom vještaku daje zadatak da računa razlike temeljem fiksne kamatne stope i temeljem fiksnog tečaja na dan sklapanja ugovora.

4. Tijekom postupka tužitelj drži istaknute prigovore aktivne legitimacije, nedopuštenosti stupnjevite tužbe nedostatka pravnog interesa, zastare i primjene kamatne stope na kunske kredite neosnovanim. Dodatkom ugovora o kreditu konverziji nema utjecaja na potraživanja iz ovog postupka a zaključenjem istoga nije došlo do novacije osnovanog ugovora. Osim toga tužitelj ima pravo na punu restituciju stoga isti ima pravo na isplatu zakonske zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate.

4.1. Radi izloženog, tužitelj ustraje u prijedlogu da sud tuženiku naloži dostavu kreditne dokumentacije (prvog otplatnog plana, sve otplatne planove po promijenjenoj kamatnoj stopi, specifikaciju uplata po kredita – konto karticu, sve vezano za Ugovor o kreditu broj 216-286/2004 od 30.08.2004.g.) i provede predloženo financijsko- knjigovodstveno vještačenje na okolnost preplaćene razlike izražene u EUR na način da se:

1. na mjesečnoj bazi utvrdi razlika između onoga što je tužitelj platio s osnova pretplaćene valutne klauzule primjenom početno ugovorenog tečaja za razdoblje od dana sklapanja ugovora o kreditu kredita do konverzije;

2. izvrši usporedba glavnice po početnom otplatnom planu (koju je tužitelj STVARNO DOBIO) i konvertirane glavnice;

3. vještak očituje jeli tuženik pretplatom zatvarao matematički „ispravnu“ glavnicu po početnom otplatnom planu koja sadrži početno ugovoreni tečaj;

4. utvrdi iznos plaćene naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita (ulazna naknada) i naknade zbog prijevremene otplate kredita (izlazna naknada);

5. vještak očituje kada je i na koji način svaki pojedinačno utuženi pretplaćeni mjesečni iznos s pripadajućim kamatama tuženik vratio tužitelju vodeći računa da se sukladno odredbama čl.171. i 172. ZOO-a prvo namiruju kamate, a zatim glavnica.

6. Nakon izvedenog dokaza vještačenjem od strane stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo i financije Ane Blaževića, na koji nalaz i mišljenje tužitelj nije imao primjedbi, tužitelj je podneskom od 27.12.2024. postavio tužbeni zahtjev o kojem je ovaj sud odlučio.

6.1. U odnosu na iskazani iznos negativnih razlika u nalazu i mišljenju vještaka Ante Blažević od 614,29 EUR, a mjesečno pojedinačno kao u stupcu broj 17b Tablice boj 4. , tužitelj ističe da tuženik nema pravo na isplatu ili uračunavanje tzv.“negativnih razlika“ (primjena nižeg tečaja) zbog nepostojanja pravne osnove. Naime, odredbom čl.1112.st.1. ZOO-a je propisano da se ne može zahtijevati vraćanje kada je netko izvršio isplatu znajući da nije dužan. To što je tuženik koristeći nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli u određenom razdoblju primjenjivao smanjeni valutni tečaj, ne može ići na štetu tužitelja primjenom odredbe iz čl.1112.ZOO-a, jer se radi o svjesnom postupanju tuženika. Osim toga, odredbama ZID ZPK-a kao i u postupku zaštite kolektivnih interesa nije utvrđena (niti je to tuženik zahtijevao) obveza plaćanja razlike zbog primjene smanjenog tečaja. Nadalje, sve da je u konkretnom slučaju i postoji pravna osnova za isplatom negativnih tečajnih razlika, takav zahtjev bi bio u zastari zbog proteka općeg zastarnog roka od 5 godina propisanog čl.225 ZOO-a, koji rok zastarijevanja nije prekinut donošenjem odluke u kolektivnom sporu u odnosu na tuženika, koji ima status trgovca, a ne potrošača. Konačno, ako u postupku u odnosu na tzv.“negativne razlike“ nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijnja ili materijalnopravni prigovor prijeboja, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti tzv.“negativnih razlika“.

6.2. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim isti traži utvrđenje ništetnim odredbe ugovora o kreditu u kojoj je ugovorena ulazna naknada, tužitelj drži kako je i ta ugovorna odredba ništetna a sve zbog toga što je ista unaprijed pripremljena, te se o njoj pojedinačno nije moglo pregovarati, prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, jer tužitelj u trenutku sklapanja predmetnog ugovora kao korisnik kredita nije mogao utjecati na njezin sadržaj, niti na visinu, što znači da je navedena ugovorna odredba nepoštena, pa tužitelj ima pravo na isplatu iznosa od 366,31 EUR-a sa naslova plaćene ulazne naknade.

7. Tuženik u odnosu na izrađeni nalaz i mišljenje u bitnome protivi se načinu izračuna koji je sačinio vještak sukladno nalogu koji je vještaku dan, a sve na temelju navoda iz odgovora na tužbu i tijekom postupka, ponavljajući svoje prigovore i navode u podnescima od 10.01.2025. i od 11.02.2025.

8. Sud je u postupku izveo dokaze pregledom i čitanjem Ugovora o kreditu broj 216- 286/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 30.08.2004. solemniziranog kod javnog bilježnika mr. sc. Zoje Puljiz 31.08.2004. broj OV -569/04 ( str 15-22., Aneksa uz Ugovora o kreditu broj 216- 286/2004. od 07.03.2016. solemnizranog kod javnog bilježnika Jagode Makelja Šuljić broj OV-3070/16 od 09.03.2016. ( str 9-13.), izvadak iz zemljišnih knjiga za KO [katastarska općina] za čest. zem [katastarska čestica] [broj poduloška] ZU 17588, ( str 23,24.), Kupoprodajni ugovor br. 102/04 ( str 25-28.), knjigovodstveno financijsko vještačenje izrađeno od stranog sudskog vještaka Ante Blaževića dipl. oec. od 16.12.2024. sa prilozima ( str 371-480), usmena dopuna od 24.04.2025., saslušanje tužiteljice na ročištu od 12.02.2025. ( str 506.).

9. Parnične stranke su popisale parnični trošak.

10. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

11. Predmet ove parnice je zahtjev:

- je li osnovan prigovor tuženika glede osnovanosti podnošenja stupnjevite tužbe tj manifestacijske tužbe,

- za utvrđenje ništetnosti odredbi iz članaka 2. i 3. Ugovora o kreditu broj 216-286/2004 od 30.08.2004. koji je solemniziran pred javnim bilježnikom Zojom Puljiz u Splitu dana 31.08.2004. pod brojem OU-569/04, kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula),

- za isplatu po osnovi ništetnosti valutne klauzule u švicarskom franku za razdoblje od rujna 2004. do 30. rujna 2015., tj do konverzije,

- za utvrđenje ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba sadržanih u čl.5. Ugovora o kreditu broj 216-286/2004 od 30.08.2004. koji je solemniziran pred javnim bilježnikom Zojom Puljiz u Splitu dana 31.08.2004. pod brojem OU-569/04 kojima je ugovorena naknada za troškova obrade kredita (ulazna naknada),

- za isplatu po osnovi ništetne odredbe ulazne naknade;

- učinci konverzije tj je li potpisom Aneksa Ugovora o kreditu tužiteljica obeštećena

- postojanje pravnog interesa tužiteljice na utvrđenje ništetnosti odredbi članka 2.,3., i 5. Ugovora o kreditu,

- zastara tužiteljičinog potraživanja,

- je li osnovan zahtjev tuženika glede utvrđenih tkz" negativnih razlika".

11. Među strankama nije sporno:

- da je između parničnih stranaka sklopljen Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine br. 216-286/2004., solemniziranog 15.09.2006. UO- 569/04 od 31.08.2004. JB Zoje Puljiz na temelju kojeg je odobrena isplata 46.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju na dan korištenja kredita na rok otplate od 15 godine, ( od 31.08.2004. do 30.09.2019.),

- da je člankom 2. ugovora o kreditu odobren stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti 46.000,00 švicarskih franaka prema srednjem tečaju za devize važećem na dan korištenja kredita,

- da je člankom 3. ugovora o kreditu određeno da kamatna stopa iznosi 5,25 % dekurzivno godišnje,

- da je člankom 5. ugovora o kreditu pripisano da prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25% jednokratno,

- da će kredit biti otplaćen isplatom zadnje rate 30.09.2019.

- da su stranke 09.03.2016. sklopile Aneks uz Ugovor o kreditu na temelju ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ 102/15) od 07.03.2016. solemniziranog kod javnog bilježnika Jagode Makelja Šuljić broj OV-3070/16 od 09.03.2016..

12. U odnosu na prigovor tuženika glede osnovanosti podnošenja stupnjevite tužbe tj manifestacijske tužbe, za kazati je istome da bi u konkretnom slučaju tužitelj mogao postaviti točno određeni tužbeni zahtjev, potreban mu je podatak - kreditna dokumentacija vezana uz zaključeni Ugovor o kreditu, na temelju koje će biti provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje, a s kojim podacima- kreditnom dokumentacijom tuženik kao banka nedvojbeno raspolaže sukladno odredbi iz čl.160. Zakona o kreditnim institucijama, prema kojem su banke dužne čuvati kreditnu dokumentaciju najmanje jedanaest godina nakon isteka godine u kojoj je poslovni odnos prestao. Obzirom da tužitelj ne raspolaže sa svim podacima-kreditnom dokumentacijom nužnom za postavljanje točno određenog tužbenog zahtjeva. U pravu je tužitelj kada navodi da sukladno pravilima o teretu dokazivanja, nije na tužitelju teret dokaza negativne okolnosti da mu nisu dostavljeni svi podaci–kreditna dokumentacija, već na tuženiku da dokaže pozitivnu okolnost da je tužitelju dostavio sve podatke– kreditnu dokumentaciju nužnu za postavljanje točno određenog tužbenog zahtjeva.

12.1. Stoga, kako je odredbom iz čl.186.b.st.3.ZPP-a je propisano da u sporovima u kojima ne se može postaviti određeni tužbeni zahtjev prije nego što se dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda je njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnog odnosa dužan dati, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će tražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa čiju će visinu naknadno odrediti nakon dostave podataka, odnosno nakon provođenja vještačenja, te sukladno sadržaju i cilju navedene odredbe tužitelj ima pravo na postavljanje tzv.stupnjevite tužbe u situaciji kada tuženik raspolaže s podacima nužnim za provođenje financijsko- knjigovodstvenog vještačenja i postavljanja točno određenog tužbenog zahtjeva nakon provođenja vještačenja. Osim toga, odredbama čl.186.b.ZPP-a nije popisana obveza prethodnog obraćanja tuženiku za dostavom podataka prije podnošenja tzv.stupnjevite tužbe, već mogućnost postavljanja manifestacijskog zahtjeva u situaciji kada tužitelj ne raspolaže sa svim podacima nužnim za postavljanje točno određenog tužbenog zahtjeva. Radi navedenog, ovaj prigovor tuženika se odbija kao neosnovano.

13. Financijskim vještačenjem po vještaku Anti Blaževiću utvrđeno je da ukupni iznos preplate uzevši u obzir rast anuiteta zbog valutne klauzule u razdoblju otplate kredita od rujna 2004 do rujna 2015. iznosi 9.700,29 eura, negativne razlike iznosile bi 614,29 eura, iznos obrade kredita iznosio je 336,31 eur tj 575,00 CHF na dan 13.09.2004. Odnosno gledano po anuitetima tužitelj je pretplatio iznose pojedinačno navedene u izreci presude u dane navedene u izreci ove presude.

13.1. Na dano mišljenje i nalaz vještaka stranke nisu imale primjedbi glede izračun pa mu i ovaj sud poklanja vjeru, a posebno stoga što je stručno i logično pa ga ovaj sud smatra vjerodostojnim dokazom, To što stranke imaju različita shvaćanja treba li oduzimati negativnu razliku je pravno pitanje ali nitko nije imao primjedbi na matematičku točnost izračuna.

14. Prvenstveno je, po pitanju zahtjeva na utvrđenje odredbi ugovora ništetnima, trebalo zauzeti stav, bez obzira na provedenu konverziju kredita, a do konverzije i po temeljnom ugovoru o kreditu vezano za odredbu o valuti CHF, a tek onda odlučiti o efektima konverzije vezano za tužiteljev zahtjev na utvrđenje i isplatu.

15. Obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici (Ugovor je zaključen 30.08.2004. a dodatak 09.03.2016.), a za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03, nadalje: ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007., te Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/07, 75/09, 79/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, nadalje ZZP/07.).

15.1. Prema odredbi članka 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, s tim da je ta odredba identična i odredbi iz čl. 99. ZZP/07, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

15.2. Prema odredbi članka 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi članka 99. ZZP/07 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

15.3.Citirane odredbe ZZP-a se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom.

12.Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

16. Nadalje, treba istaknuti da je člankom 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/2023, nadalje: ZOO) propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

17.Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača između ostalog je u odnosu na ovdje tuženika utvrđeno kako je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

18.Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na ovdje tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.lipnja 2018. utvrđeno je kako je ovdje tuženik, a tamo petotuženik u razdoblju od 01.11.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora petotuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time petotuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.) u razdoblju od 01.11.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07., 12/05., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom petotuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora petotuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku petotuženika.

19.U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu primjenjivati i na tužitelja, odgovoriti je kako se prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 26/91, 34/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/22, 155/23, nadalje: ZPP-a) fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo se na ta utvrđenja tužitelj i poziva u tužbi.

20. I odredbom čl. 118. ZZP/14 određeno je kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

21.Dosljedno, polazeći od naprijed citiranih odredbi ZPP-a i ZZP-a, te imajući na umu da su sporne odredbe čl. 2., 3., Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđene ništetnim, ovaj sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

21.1. Naime, odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli su odlučujuće ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju ovisne su isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena čime takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja što dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. To stoga jer razlozi za promjenljivost kamatne stope nisu razvidni potrošaču prilikom sklapanja ugovora niti mu omogućuju da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita. Ugovorna kamata kao naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, mora biti određena, odnosno odrediva. Dakle, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci Ugovora, a putem označene ugovorne odredbe tuženik je onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamate što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO-a koja propisuje da je Ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima Ugovora.

22. Izvršenjem Ugovora o kreditu nije mogao nestati uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi o valuti CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, jer su navedene odredbe bile ništetne i nepoštene već od dana sklapanja Ugovora o kreditu, dakle ex tunc pa time nisu ni mogle postati naknadno valjane ispunjenjem ugovora. U tom pogledu člankom 326. st. 1. ZOO-a predviđeno je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a sukladno članku 326. st. 2. ZOO-a ništetnost se ne može isticati samo ako su kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke: da je ugovor u cijelosti ispunjen, a uzrok ništetnosti je bila zabrana manjeg značaja. Budući da je u predmetnom slučaju tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zajamčene Direktivom 93/13 EEZ i Zakonom o zaštiti potrošača, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na štetu potrošača, sasvim je jasno da u ovom slučaju nema govora o tome da bi uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi bila zabrana manjeg značaja, pa je jasno da nisu ispunjene pretpostavke iz članka 326. stavak 2. ZOO-a. Prema tome, bez obzira na činjenicu što je tužitelj u cijelosti otplatio predmetni kredit, tužitelj ni u kojem slučaju nije izgubio pravo isticati ništetnost spornih ugovornih odredbi i isplatu preplaćenih iznosa, a što je u skladu i s pravnim shvaćanjem VSRH-a iznesenim u više sudskih odluka. Nadalje, postupanje tuženika kojim je kao trgovac kršio ranije navedene odredbe, ugovaranjem nepoštenih odredaba na štetu potrošača, svakako ne predstavlja zabranu manjeg značaja, imajući u vidu razliku u položaju i ukupnoj gospodarskoj moći bankarske institucije i potrošača. Osim toga, sud je mišljenja, da povećanje ukupnog iznosa otplate kredita u utuženom iznosu, koji je za tuženika možda neznatan, to nije i za potrošača. U konkretnom slučaju tužitelj potražuje pretplatu samo po valutnoj klauzuli, dok utvrđenje ništetnosti traži u odnosu na valutnu klauzulu.

22.1.Na temelju naprijed navedenih utvrđenja, sud je zaključio da dio odredbi čl. 2., 3.,. predmetnog ugovora o kreditu, koje se odnose na valutnu klauzulu nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja, te su kao takve ništetne, pa odlučeno kao u izreci ove presude pod točkama I.

23. Provedena konverzija nema utjecaja na ovlaštenje suda da utvrdi ništetnima predmetne odredbe iz temeljnog ugovora o kreditu, jer se upravo zahtjev tužitelja za isplatu i temelji na preplati temeljem takvih odredbi prije provedene konverzije i u ovom dijelu konverzija nema učinaka i na to utjecaja. Predmet konverzije i učinak iste nije se ni bavio ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovaranju valutne klauzule u CHF, tek je vezano za kolektivni spor i presuđenje i utvrđenja iz istog, došlo do situacije da su ove dvije odredbe u takvim ugovorima utvrđene ništetnima, konverzija je provedena vezano za doneseni propis i po konverziji su ugovori sa valutnom klauzulom u CHF konvertirani u ugovore sa klauzulom u EUR, jer se radi o intervenciji države u jako problematičnu situaciju u kojoj se našao veliki broj građana, a upravo zbog ogromne aprecijacije tečaja u CHF u odnosu na kunu.

23.1. Potrošači po ugovorima sa valutnom klauzulom u CHF su po odlukama vezano za kolektivnu tužbu, a takvi ugovori su bili po iznosima neznatniji od npr.namjenskih, stambenih kredita i otplaćeni su mahom prije konverzije, namireni i obeštećeni vezano za ništetne odredbe svojih ugovora, promjenjivu kamatnu stopi i valutu CHF. Jedan dio potrošača, kao što je ovdje slučaj sa stambenim kreditom, bio je u tako lošoj situaciji da je pristupio konverziji kada se ostvarila ta zakonska mogućnosti, ali provedena konverzija, vezano za sadržaj iste, zaista ne može dovesti do drugačijeg položaja ovih potrošača u odnosu na one koji su kredite otplatili prije zakonske mogućnosti konverzije ili onih koji nisu konvertirali svoje kredita, odnosno, prema stavu ovog suda, potrošači koji nisu pristupili konverziji odnosno prihvatili izračun konverzije od strane banke-kreditora, ne mogu biti u povoljnijem položaju od potrošača koji su prihvatili zakonsku mogućnost konverzije i pokušali sebi olakšati situaciju, vezano za položaj potrošača. Dakle, sve ono što pripada prvoj skupini potrošača, prema stavu ovog suda, pripada i ovoj drugoj skupini, potrošača koji su pristupili konverziji kredita prema zakonskom propisu i izračunu kreditora, dakle, obeštećenje u punom iznosu do konverzije i upravo onako, kvalitativno i kvantitativno kako je to učinjeno, pravomoćnim presudama sudova, kod prve skupine potrošača. Svakako, nakon provedene konverzije, pretvaranja chf kredita u eurske, kreditori i dalje ostvaruju zaradu i kod ovakvih, stambenih kredita, sa dugotrajnom otplatom, zaista nisu dovedeni u nepovoljniji položaj, nakon konverzije, prema potrošačima, od konverzije pa nadalje, u biti se radi o kreditima sa valutnom klauzulom u chf i zaista je očito da se položaj kreditora nije toliko konverzijom promijenio da to predstavlja očitu neravnotežu položaja potrošača i kreditora. Svakako, to je jasno i iz ovog slučaja, vezano za početnu kamatnu stopu kredita tužitelja od 5,25 %, do kamatne stope koja je utanačena Aneksom ugovora kod konverzije od 7,15%, vezano za način njenog izračuna. Za navesti je i to da su određeni potrošači pristupili konverziji i prihvatili izračun konverzije, konverzija je bila regulirana zakonom i činjenica jest da je konverzija provođena krajem 2015.godine, odnosno 2016., dakle, znatno prije nego što je valutna klauzula u CHF, koja je uzrokovala tečajne razlike, pravomoćno u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom, dakle, potrošači koji su pristupili konverziji zaista nisu imali u vrijeme konverzije mogućnost predvidjeti što će se valutom u CHF po temeljnim ugovorima kasnije događati u smislu pravomoćne odluke suda, oni su konverziji pristupili kao da je ta odredba valjana i kredit sukladno zakonskom propisu konvertirali u eurski kredit, i radi toga takva konverzija nema utjecaja na utvrđenje te odredbe ništetnom i kondemnacioni zahtjev povodom toga. Za ponoviti je da na ništetnost dvije odredbe iz temeljnog ugovora konverzija nema utjecaja, vezano za prava tužitelja temeljem tog utvrđenja i isplatu preplaćenog sa tih osnova do konverzije.

23.2. Za ponoviti je da se radi o ugovornim odredbama o kojima se nije posebno pregovaralo, iste sud smatra nepoštenim jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a provedenom konverzijom po izračunu konverzije se ovo nije otklonilo, tužitelj nije obeštećen u ovom dijelu i valjalo mu je dosuditi upravo zatraženi iznos s naslova preplate vezano za ove dvije osnove, do provedene konverzije.

23.3. Dakle, za navesti je da tužitelju konverzijom predmetnom stambenog kredita iz onog sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR obeštećenje u punom opsegu, onako kako to pripada tužitelju kao potrošaču, nije provedeno, naime, tek nakon provedene konverzije tužitelj je doveden u ravnopravan položaj sa tuženikom, što prije nije bio slučaj i tuženik je zaista prema stavu ovog suda u obvezi platiti tužitelju, do konverzije, po zahtjevu tužiteljice, preplaćene iznose na ime ništetnih odredbi temeljnog ugovora o kreditu sukladno presuđenjima iz kolektivnog spora, kao da konverzije po tom pravnom pitanju nije ni bilo, to obeštećenje treba biti, do konverzije istovjetno onom kakvo su ostvarili pravomoćnim presudama potrošači koji svoje kredite nisu konvertirali, a prilikom dosuđenja preplaćenih iznosa njima se polazilo, sukladno sudskoj praksi i pravomoćnim presuđenjima, pravo od početne kamatne stope iz ugovora o kreditu i početnom tečaju CHF iz tog ugovora, pa tako i ovdje treba biti slučaj. Dakle, na ovo pravo tužitelja po dvije navedene odredbe i osnove iz temeljnog ugovora, konverzija nema utjecaja.

23.4. Efekti konverzije su postignuti za period nakon konverzije, u ovom slučaju tuženik jest tužitelju i prilikom konverzije odnosno zaključenja Dodatka ugovoru o kreditu, priznao više plaćeni iznos, međutim, opet je to priznanje iz izračuna konverzije tuženika bilo vezano za simulaciju kredita u EUR sa parametrom veće kamatne stope ( 7,15%) od početne, a obeštećenje se odnosi na preplatu po ratama vezano za početnu ugovorenu kamatnu stopu od 5,25 %.

24. U odnosu na tuženikov prigovor nedostatka pravnog interesa tužiteljice za vođenje ovog spora s obzirom na sklopljeni Aneks Ugovora o kreditu ovaj sud cijeni taj Aneks samo kao dodatak osnovnom ugovoru koji je dalje na snazi u dijelovima koji nisu izmijenjeni, da ugovorene konverzija nije retroaktivna nego vrijedi od dana kada je provedena, da metodologija za izračun konverzije nije dio aneksa i da se primijenjena metodologija temelji na zakonskim odredbama o konverziji pri čemu je u konverziji primijenjena nedopuštena kamatna stopa iz euro kredita da činjenica da je TZV Zakon o konverziji imao obvezujući učinak samo prema bankama nije bitna u kontekstu prava potrošača na obeštećenje i nakon konverzije da su nakon što su Viski trgovački sud i Vrhovni sud konačno potvrdili da su ništetna i valutna klauzula CHF neutemeljene tvrdnje da su banke imale gubitke i da je konverzijom potrošačima vraćan preplaćeni novac te da nakon konverzije nama osnova za vraćanje novca potrošačima jer osnova za obeštećenje je kolektivna presuda, kao i da je osnova za obeštećenje kolektivna presuda i presuda Suda EU broj 118/17 utemeljene na Direktivi vijeća 93/13 EEZ od 05.04.1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ( Sl.95 str.29, Sl posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15. svezak 12.s tr.24- danje Direktiva 93/13) s time da usporedba s euro kreditima nije odlučna, zauzima stav da potrošačima unatoč izvršenoj konverziji pripada pravo na sve preplaćene iznose zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, a da konverzijom nisu dobili preplaćene kamate, niti preplaćeni tečaj niti su konverzijom potrošačima isplaćene zatezne kamate na iznose preplaćenih anuiteta. Stoga, pozivom na pravno shvaćanje iz odluka VS RH broj Rev2868/18 od 12.02.2019 i rev-18/2018 od 26.05.2020. zauzima stav da samo sklapanje dodatka o konverziji nije zapreka utvrđivanju ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu, niti pojedinih njegovih odredbi, budući ništetnost nastupa po samom zakonu pa svaki korisnik kredita ima pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih nepoštenih odredbi kako bi temeljem toga ostvario svoja prava koja iz toga proizlaze.

24.1. U odnosu na prigovor zastare, odgovoriti je kako je zastarni rok po stjecanju bez osnove 5 godina. Članak 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

24.2. Člankom 245. st. 1. ZOO propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

24.3. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu početka tijeka zastare individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača izraženog u odluci pod brojem Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekinut je tijek zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012, te do nastupa prekida tijeka zastare nije protekao opći rok zastare od 5 godina. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu koji se odnosi na ništetnost valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018., pa je i rok zastare tražbine po osnovi preplate uslijed promjene tečaja valute ponovno počeo teći od 14. lipnja 2018.

22.3. Dakle, kako je predmetna tužba podnesena 24.ožujka 2021. znači da računajući od 14. lipnja 2018. pa do njezina podnošenja nije protekao opći rok zastare iz čl. 225. ZOO-a, uslijed čega se istaknuti prigovor zastare ima smatrati u cijelosti neosnovanim.

23. Nadalje, sud je omogućio tuženiku dokazivanje da je u konkretnom slučaju tužitelju kao potrošaču u postupku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, imajući na umu odluku Ustavnog suda U- III/5458/2021 od 30.lipnja 2022. prema kojoj bi odbijanje dokaznih prijedloga radi saslušanja zaposlenika banke koji su sudjelovali u obradi kredita predstavljalo povredu načela jednakosti oružja. Tuženik je na tu okolnost predlagao izvođenje dokaza saslušanjem zaposlenice tuženika, ali je naknadno odustao od izvođenja tog dokaza.

24.Izveden je i dokaz saslušanjem tužitelja iz kojega proizlazi kako je predmetni stambeni kredit uzela za osobne potrebe radi kupnje stana svojoj kćeri, nije ga kupila radi obavljanja bilo kakve gospodarske djelatnosti. Prilikom zaključivanja kredita a u koju banku me uputio prodavatelj stana Dal Konig d.o.o. nisu joj nudili niti jedan drugi kredit osim ovaj u švicarskim francima, ugovor je sastavila banka na tipiziranom obrascu, u odnosu na bilo koju odredbu ugovora nije mogla sa bankom pregovarati time da joj banka nije objasnila značenje promjenjive kamate kao ni same valute švicarskog franka te njegovog utjecaja na valutno tržište kao i promjene tečaja, ne sjeća se da joj je banka slala bilo kakve obavijesti glede promjenjive kamatne stope ili nove otplatne planove a kredit je otplatila, time da je isti konvertiran, ne sjeća se da joj je javni bilježnik objašnjavao bilo što o kreditu.

24.1. U odnosu na status tužitelja kao potrošača, treba navesti da je prema članku 3. stavak 1. točke 1. ZZP-a/03 potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U ovom slučaju namjena kredita je stana a kako to tužitelj navodi u svojim iskazima, dok tuženik nije za suprotni zaključak pružio nijedan dokaz, niti postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da je tužitelj ugovor sklopio u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, niti da bi u takve svrhe utrošio novčana sredstva isplaćena na temelju ugovora o kreditu. Slijedom svega navedenoga, tužitelja se ima smatrati potrošačem.

25. U odnosu na tzv. negativne razlike, odnosno utvrđenje koliko je tužitelj manje platio zbog povoljnijeg tečaja, vještak je u nalazu i mišljenju zaključio da negativna razlika iznosi ukupno 614,29 EUR, čime je činjenično stanje u cijelosti utvrđeno. Međutim, valja navesti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Revd-5374/21 dopustio reviziju radi odgovora na pitanje treba li kod restitucijskog zahtjeva za isplatu zbog ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzule u CHF utvrđenu negativnu tečajnu razliku CHF na dan isplate kredita i tečaja CHF po kojem je plaćen anuitet kredita umanjiti za razliku iznosa anuiteta kada je tečaj CHF na dan plaćanja manji od onoga na dan isplate kredita. Stajalište ovog suda je da se negativne tečajne razlike ne trebaju uzimati u obzir, već da tuženik, da bi ostvario svoju tražbinu treba podnijeti protutužbu ili istaknuti prigovor radi prebijanja. Riječ je o tuženikovoj tražbini i on bira hoće li je ili neće realizirati. Pravna osnova tužiteljeve tražbine je stjecanje bez osnove od strane tuženika, dok tuženikova tražbina proizlazi iz ugovora i predstavlja ugovornu obvezu.

25.1. Nadalje, okolnost da su u određenom razdoblju plaćani niži anuiteti, ne utječe na rezultate provedenog vještačenja kojim su utvrđivani preplaćeni iznosi temeljem ništetnih odredbi, a koje je tuženik dužan vratiti tužitelju u smislu odredbe članka 323. stavak 1. ZOO. Iznosi koje je tuženik dužan vratiti tužitelju restitucijom zbog ništetnosti, ne mogu se umanjivati onim što tužitelj od tuženika nije dobio odnosno primio. Tuženik koji je sam sastavio nepoštene ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenjala njegovom odlukom i valutnoj klauzuli izraženoj u valuti švicarski franak, ne može tražiti isplatu koristi primjenom instituta stjecanja bez osnove iz članka 1111. ZOO. Onaj tko je znao ili morao znati da drugome nešto daje bez osnove nesavjestan je i nema pravo na povrat danog (u tom smislu odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 580/07 od 29. kolovoza 2007. i broj Rev-2624/2015 od 23. siječnja 2019., ŽS u Karlovcu, Gž-650/2023 od 27.rujna 2023.).

25.2. Isto tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl.br.Rev-549/2023 od 18.prosinca 2023. izrazio je stajalište da sud ne može samovoljno odbijati tečajne razlike za vrijeme dok su one bile niže od tečaja isplate kredita u CHF. Naime, u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu pretplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten prema mišljenju revizijskog suda umanjivati tužiteljevu tražbinu s tzv.negativnim tečajnim razlikama. Dakle, niže tečajne razlike mogu biti prebijene s potraživanjem tužitelja kao potrošača samo u slučaju ako je tuženik to zatražio u konkretnom iznosu po određenim anuitetima, i ako su to zatražili prije zaključenja prethodnog postupka.

25.3. Obzirom da tuženik u ovom postupku nije postupio na opisani način, to nema mjesta uzimanju u obzir tzv.negativnih razlika prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva.

26.Tužitelj je u otplati kredita tuženiku vraćao kunske iznose radi čega mu pripada pravo na isplatu kunskih iznosa, sada preračunatih u službenu valutu RH-eure, povećanih anuiteta zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, kako je pobliže navedeno u izreci presude, sukladno čl. 1115. ZOO.

26.1.U odnosu na tijek zatezne kamate treba navesti da u konkretnom slučaju nije sporno da je tuženik unaprijed sastavio ugovor o kreditu, tako da je do njegova stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih i nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, zbog čega tuženik ima položaj nesavjesna stjecatelja. Slijedom navedenog, prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa koje je tužitelj pretplatio na ime valutne klauzule u iznosu od 9.700,29 EUR, zajedno sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a sve po izračunu koji se temelji na nalazu i mišljenju sudskog vještaka, te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom II.

26.2. Na svaki dosuđeni iznos tužitelja pripadaju i zatezne kamate a sve na temelju odredbi članka 277. ZOO-a, Zakonu o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 53/91), te Uredbama o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 36/96, 76/96, 72/02 i 153/04) i to za razdoblje do 31.prosinca 2007. od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. na temelju odredbe članka 29. stavka 2. ZOO, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. na temelju odredbe članka 29. stavka 2. i 8. ZOO –a ("Narodne novine" broj 35/05), od 1. siječnja 2023. pa do isplate na temelju odredbe članka 29. stavka 2. i 8. ZOO ("Narodne novine" broj 114/22 i 156/22), a od 30.12.2023. na temelju odredbe članka 29.st.2. ZOO-a ( Narodne novine br. 155/23) .

27 . Nadalje, tužbenim zahtjevom tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno da tužitelj snosi troškove naknade za obradu kredita i administraciju u visini od 1,25 % iznosa dobivenog kredita, koja se naplaćuje prije isplate kredita korisniku (čl.5.ugovora o kreditu). Utvrđenje ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije obuhvaćeno presudom donesenom u sporu po kolektivnoj tužbi na koju se tužitelj poziva u tužbi, pa se o tom dijelu tužbenog zahtjeva ima odlučiti prema općim pravilima o utvrđenju ništetnosti i vraćanju onoga što je stečeno na temelju toga. Pritom se navedena odredba ugovora o kreditu ne može promatrati zasebno od ostalih odredbi ugovora koje su utvrđene ništetnim u postupku povodom kolektivne tužbe za zaštitu prava i interesa potrošača. Tijekom postupka, a posebno iz iskaza tužitelja, proizlazi da se o naknadi za obradu kredita kao pojedinačnoj odredbi ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da je ista ugovorena u visini 1,25 % iznosa odobrenog kredita i naplaćena u iznosu od 366,31 EUR-a prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka. Pored nesporne činjenice da se u spornom razdoblju, u koje spada i dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, nije pojedinačno pregovaralo o niti jednoj odredbi ugovora, i da je sam tekst ugovora unaprijed sastavljen od strane tuženika, po ocjeni ovog suda odredba prema kojoj tužitelj snosi troškove obrade kredita uzrokovala je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača. Takav pravni stav je zauzeo i VSRH u svojoj odluci br. Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024.

27.1. I Sud Europske unije u svojim presudama C-84/2019 i C-224/2019 potvrdio je da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su isti nastali, koji se netransparentni ili neproporcionalni. Iz odredbe čl.1021.ZOO-a proizlazi da bi tuženik bio ovlašten od tužitelja naplatiti glavnicu u ugovorene kamate iz ugovora o kreditu, ali ne i spornu ulaznu naknadu odnosno naknadu za obradu kredita. Također se napominje i da je na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održanom 5.studenoga 2020. zauzeto pravno shvaćanje da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, pa se navedeno shvaćanje može analogno primijeniti i na naknade za obradu kredita. Isto tako u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji naknada od 1,25 % i zašto je određena baš u toj visini od ukupnog iznosa kredita, niti je tuženik priložio dokaz na okolnost da je zaista imao administrativne troškove obrade dokumentacije, troškove osoblja i slično. S obzirom da je tuženik naplatio tužitelju naknadu za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a radi se u tipskom ugovoru koji je prethodno pripremio sam tuženik, navedena odredba ugovora o kreditu prema čl.81.st.1.ZZP/03 je nepoštena, a prema odredbi čl.87.st.1.ZZP/03 i ništetna. Slijedom navedenoga sud je prihvatio kao osnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji traži utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu kojim je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita, te je valjalo odlučiti kao u točki III i IV izreke ove presude.

28.Dokaze koji nisu posebno obrazloženi, sud smatra irelevantnim za odlučivanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

29. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., 155., 156. st. 1. i 164. ZPP-a. Tužitelju koji je zastupan po punomoćniku trošak je odmjeren sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/2023, nadalje: Tarifa), Zakonu o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj: 118/2018. i 51/2023, nadalje: ZSP), Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine, broj: 37/2023.), i priloženom popisu parničnog troška, a imajući na umu vrijednost predmeta spora prema konačno uređenom tužbenom zahtjevu od 10.066,60 EUR za sljedeće radnje: za sastav tužbe 100 bodova, za sastav obrazloženog podneska od 17.05.2024., 27.12.2024. od po 100 bodova, za zastupanje na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi održanim 21.05.2024., 24.09.2024., 12.02.2025., 24.04.2025. za svaku radnju po 100 bodova, te za ročište objave presude od 50 bodova, što ukupno iznosi 750 bodova, što pomnoženo s vrijednosti boda od 2,00 EUR daje iznos od 1.500,00 EUR, što uvećano za 25% PDV-a od 375,00 eura daje iznos od 1.875,00 EUR. Na taj iznos tužitelju treba priznati trošak financijskog vještačenja u iznosu od 350,00 EUR i trošak sudske pristojbe za tužbu i presudu od po 147,12 eura tako da je tužitelju priznat trošak u ukupnom iznosu od 2.519,24 EUR dok se sa više zatraženim od 105,76 eura ovo traženje tužitelja odbija kao neosnovano.

29.1. Na dosuđeni trošak tužitelju je priznata i zatezna kamata temeljem odredbe čl.151.st.3.ZPP-a, i po stopi određenoj člankom 29.st.2.ZOO-a, pa je odlučeno kao u izreci rješenja pod točkom III.

Split, 24. srpnja 2025.

Sutkinja

Snježana Cvitanović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi ovom sudu elektroničkom komunikacijom ili u 3 primjerka (čl.106.a st.5.ZPP), a o žalbi odlučuje županijski sud.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA: - pun tužitelja

- pun. tuženika

- u spis