Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

P-1123/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Marku Šimuniću, u pravnoj stvari tužitelja FP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupani po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 13. lipnja 2025., u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnika parničnih stranaka, 24. srpnja 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz članka 3. Ugovora o kreditu broj 528-50- 3897410, sklopljenog 29.1.2007. između tužitelja FP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, potvrđenog 1.2.2007. po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod brojem OU-223/07, u dijelu odredbe koja glasi: „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…“.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužitelju FP u roku od 15 dana na ime naplaćene naknade za obradu kredita isplati iznos od 347,94 EUR (tristočetrdesetsedameuradevedesetčetiricenta) zajedno sa zateznom kamatom na iznos tekućom od 6. veljače 2007. do 31.7.2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.1.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.1.2024.godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz članka 9. stavka 2 Ugovora o kreditu broj 528- 50-3897410, sklopljenog 29.1.2007. između tužitelja FP i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., potvrđenog 1.2.2007. po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod brojem OU-223/07, u dijelu odredbe koja glasi: „ Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.“.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužitelju FP u roku od 15 dana na ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita isplati iznos od 171,55 EUR (stosedamdesetjedaneurpedesetpetcenti) zajedno sa zateznom kamatom na iznos tekućom od 8.10.2010. do 31.7.2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.1.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.1.2024. godine pa nadalje, do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

V. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužitelju FP plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 521,83 EUR (petstodvadesetjedaneuroi osamdesettricenta) zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 24. srpnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VI. Djelomično se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog postupka u iznosu od 521,85 EUR (petstodvadesetjedaneuroiosamdesetpetcenti) uvećan za zatezne kamate od dana presuđenja do isplate, kao neosnovan.

VII. Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadu troškova ovog postupka u iznosu od 513,27 EUR (petstotrinaesteuradvadesetsedam centi), sa zateznim kamatama od dana donošenja presude, pa do isplate, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo kako su tužitelj i tuženik 29.1.2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 528-50-3897410, potvrđen 1.2.2007. po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod brojem OU-223/07, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 17.449,87 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 6 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima. Predmetnim tipskim Ugovorom u članku 3. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu jednokratno 3,30% od ukupnog iznosa kredita, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Tuženik je prilikom isplate kredita 5.2.2007. naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 2.621,56 kn, a koja protuvrijednost, prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 347,94 EURA. Odredbom članka 9. stavka 2. predmetnog Ugovora ugovoreno je kako tužitelj može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tuženik. Tuženik je 7.10.2010. naplatio tužitelju naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 1.292,54 kn, a koja protuvrijednost, prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 171,55 EUR. O ugovornim odredbama za tzv. „ulaznu i izlaznu naknadu“ nije se pojedinačno pregovaralo, već su iste kao takve unaprijed formulirane i od strane tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Naime, tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Navedene odredbe nisu bile ugovorene u dobroj vjeri te su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega su iste nepoštene i ništetne, te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je tuženik temeljem gore navedenih nepoštenih odredbi o ulaznoj i izlaznoj naknadi u predmetnom ugovoru iste naplatio i time stekao ne pripadajuću imovinsku korist, navedeni je kao nepošten stjecatelj, sukladno članku 1115. ZOO-a, takve dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo kako su tužitelj i tuženik 29.1.2007. sklopili Ugovor o kreditu 528-50-3897410, kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju iznos u kunskoj protuvrijednosti 17.449,87 CHF uz redovnu kamatnu stopu od 5,20% godišnje, promjenjivu i kamatu po dospijeću, također promjenjivu. Ugovor je sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Nesporno je da je tužitelj slobodnom voljom sklopio Ugovor u valutnoj klauzuli CHF te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. U članku 3. predmetnog Ugovora ugovoreno je: „Članak 3. naknada za obradu kredita: 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“. Odredba članka 3. predmetnog ugovora je jasna, lako uočljiva i razumljiva. Pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba članka 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Prije zaključenja ugovora, tuženik je objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovarao odredbama, stranke su zaključile ugovor. U odnosu na navode tužitelja da je odredba koja se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita ništetna, tužitelj je u tužbi naveo kako je tuženik naplatio i iznos od 171,55 EUR na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita iako ugovorne strane nisu pregovarale o visini te naknade, te da je navedena odredba ugovora o kreditu također ništetna. Tuženik se protivi tvrdnjama tužitelja da je ništetna odredba članka 9. stavak 1. točke 7. Ugovora jer je tuženik kao kreditor i vjerovnik svoje pravo na obračun jednokratne naknade za prijevremenu otplatu kredita crpio iz Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite, a tužitelj je potpisom Ugovora pristao na sve odredbe i uvjete Ugovora. Nakon pojedinačnih pregovora za zaposlenikom tuženika, tužitelj se odlučio zaključiti predmetni ugovor. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene naknade za prijevremenu otplatu kredita. Nesporno je da je tužitelj slobodnom voljom sklopio predmetni Ugovor o kreditu, te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Tuženik ističe prigovor zastare. Sukladno članku 225. Zakona o obveznim odnosima: „Tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.“ Obzirom da je tužitelj podnio tužbu 22.11.2024. razvidno je da je tražbina zastarjela. Nesporno je da je tužitelj slobodnom voljom sklopio predmetni Ugovor o kreditu, te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (članak 81. Zakona o zaštiti potrošača) - da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što mu je objašnjena svaka odredba Ugovora o kreditu, isti potpisao razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Slijedom svega navedenog, vidljivo je da je tužbeni zahtjev očito neosnovan. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica, sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u potvrdu tuženika (stranica 6 spisa) i ugovor o kreditu (stranice 7-9 spisa), te je saslušao tužitelja FP.

3.1. Na raspravi održanoj kod ovog suda 13. lipnja 2025., punomoćnik tužitelja je odustao od dokaznog prijedloga za provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

3.2. Sud je na pripremnom ročištu 13. lipnja 2025., a koje je održano isti dan kao i glavna rasprava, po službenoj dužnosti, a u odnosu na vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi, te donio rješenje kojim je vrijednost predmeta spora odredio u iznosu od 519,49 eura, sukladno članku 40. stavku 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.). Naime, tužitelj je u ovom sporu istaknuo zahtjev za činidbu/isplatu, koji se sastoji od isplate utuženog iznosa; i deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti djela odredbe Ugovora, kojom je ugovorena isplata predmetnog iznosa. Dakle, deklaratorni zahtjev u konkretnom slučaju treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu/isplatu. U takvim okolnostima, prema stavu ovog Suda, vrijednost predmeta spora određuje se samo prema vrijednosti predmeta spora za činidbu/isplatu, a što je u konkretnom slučaju isplata iznosa od 519,49 eura (tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 475/2008-2 od 27.10.2008., Revr-31/2002-2 od 09.05.2002, Rev 688/00-2 od 07.01.2004.).

4. Saslušan na raspravi, tužitelj FP iskazao je kako je on kod tuženika podigao kredit 2007. godine za kupnju automobila za osobne potrebe. Ističe kako je kod tuženika podigao kredit iz razloga jer ga je tamo uputila auto-kuća Viola u kojoj mu je rečeno kako isti samo surađuju s tuženikom, te je zbog toga otišao u njihove prostorije gdje su mu ponudili samo jedan kredit i za koji su oni procijenili da je najbolji, a to je bio kredit u valuti CHF. Ističe kako je nakon što je pribavio sve potrebne papire, došao ponovno u prostorije tuženika, gdje ga je dočekao unaprijed pripremljeni ugovor, nije ga se ništa pitalo. Ugovor je u cijelosti pročitao. Iskazuje kako je to bilo po principu „uzmi ili ostavi“, te je potom otišao kod javnog bilježnika, gdje je potpisao i ovjerio ugovor i vratio ga nazad u prostorije tuženika. U odnosu na naknadu za prijevremenu uplatu kredita, ističe kako nije znao da će ista biti naplaćena, a platio je jedan ukupan iznos koji je banka tražila radi zatvaranja kredita, te mu nije posebno obračunat iznos koji se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu. On je osobno prigovorio visini naknade, na što mu je samo rečeno da je to tako, a u odnosu da se iste odredbe iz njega izbace, ističe kako nije bilo te mogućnosti, već ili hoćeš ili nećeš, te na izričit upit punomoćnice tuženika je li isti zatražio da se isti izmijeni ili izbaci, iskazuje kako mu je rečeno da se to ne može, a to je bilo od strane zaposlenika tuženika kojemu ne zna ime, a to je bilo u Poslovnici u Osijeku, Kapucinska ulica, 2007. godine.

4.1. Iskaz tužitelja sud je ocijenio vjerodostojnim jer je detaljan, jasan, bez proturječnosti i nejasnoća.

5. Iz potvrde tuženika (stranica 6 spisa) proizlazi kako je tuženik izdao potvrdu tužitelju da je bio korisnik predmetnog kredita, te da je po istom naplaćena naknada u iznosu od 2.621,56 kuna odnosno 347,94 EUR/fiksni tečaj konverzije 7,53450, sukladno članku 3. predmetnog ugovora, te naknada za prijevremenu otplatu gdje je vidljivo kako je ista naplaćena u iznosu od 1.292,54 kuna, odnosno 171,55 eura, sukladno članku 9. stavku 2. predmetnog ugovora.

6. Iz ugovora o kreditu (stranice 7-9 spisa) proizlazi kako je tužitelju odobren kredit od strane tuženika na iznos od 17.449,87 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, te je člankom 3. propisana naknada od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna i naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, dok je u dijelu članka 9. stavka 2. propisano kako tužitelj može izvršiti prijevremenu otplatu samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor.

7. Tužbeni zahtjev tužitelja je u cijelosti osnovan.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 519,49 EUR, a koji iznos je tužitelj isplatio tuženiku po osnovi ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita.

9. Među parničnim strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva, sporno je ima li tužitelj status potrošača, te je li nastupila zastara utuženog iznosa.

10. Među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva, kao niti to da je tužitelj s tuženikom sklopio predmetni Ugovor o kreditu broj 528-50-3897410.

11. Iz dokumentacije koju je tuženik dostavio ovom sudu kojom je trebao dokazati da je tuženik tužiteljevom prijevremenom otplatom kredita trpio štetu, ne proizlazi koju štetu je tuženik trpio prijevremenom otplatom kredita, odnosno na što se šteta odnosi. Dakle, navedenom dokumentacijom tuženik nije dokazao štetu koju je trpio.

12. Ocjenom svih navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da tužitelj od strane djelatnika banke nije bio informiran o obvezi plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita i naknade za obradu kredita, kao niti o iznosu navedenih naknada. Navedene odredbe o prijevremenoj otplati kredita i naknade za obradu kredita nisu bile jasne, razumljive i lako uočljive jer nisu sadržavale parametre za određivanje njezine visine. Osim toga, tužitelj nije bio informiran na što se konkretno te naknade odnose, te o naknadama nije mogao pregovarati, a nije bio niti informiran o krajnjoj svrsi navedenih naknada i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u sporne naknade radi. Banka je trebala tužitelju obrazložiti koja je svrha i što čini naknade, te mu dati parametre za njihov izračun, te se na taj način uvjeriti da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora.

13. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03. - dalje u tekstu: ZZP) propisano je da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu primijeniti.

14. Odredbom članka 81. stavka 1. i 2. ZZP-a propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi članka 87. stavka 1.

ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

15. Prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi se mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

16. Nadalje, iz iskaza tužitelja proizlazi da tužitelj ima status potrošača jer je predmetni ugovor o kreditu sklopio radi kupovine automobila, za osobne potrebe. Slijedom navedenog, a budući da tuženik na kojem je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača, nije dokazao, a niti je učinio vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužitelja (ili njegovog prednika) u smislu odredbi ZZP-a, pa je stoga utvrđeno da je tužitelj bio potrošač.

17. Isto tako, na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljem, odnosno njegovim prednikom, pojedinačno pregovarao o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i naknadi za obradu kredita, te o visini tih naknada. Osim toga, tijekom ovoga postupka tuženik nije dokazao, kako je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora, a s obzirom na sadržaj predmetne odredbe, mogao izračunati naknadu za prijevremenu otplatu kredita naknadu za obradu kredita i koji to troškovi čine navedeni iznos naknade. Osim toga, iz iskaza tužitelja proizlazi da nisu progovarali o navedenim odredbama o naknadi za obradu kredita i prijevremenoj otplati kredita.

18. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, da se o spornim odredbama nije pregovaralo, može se zaključiti da tuženik nije vodio računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno tuženik nije pregovarao s tužiteljem o spornoj odredbi kako bi se uvjerio da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga ovaj sud zaključuje da je tuženik prilikom ugovaranja sporne odredbe postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

19. Isto tako, budući da iz iskaza tužitelja proizlazi kako nije znao može li uopće prigovarati o navedenoj odredbi, ovaj sud zaključuje da bi tužitelj neprihvaćanjem navedene odredbe bio ograničen u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno bez predmetnih naknada nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnim spornim odredbama ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu potrošača.

20. Sukladno odredbi članka 83. ZZP-a ovaj sud je uzeo u obzir i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora o kreditu. Okolnosti nastale nakon sklapanja Ugovora, koje su opće poznate upućuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u vezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo a koja je ništetna.

21. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019, odbijena je revizija tuženika protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., među ostalim, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbi članka 81., 82 i 90. ZZP-a, o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita i zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošača informirati o tome.

22. Dakle, s obzirom na to da se radi o kreditu za kupovinu automobila, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude banke, ostale ugovorne odredbe (pa i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, utvrđene su nepoštenima i time ništetnima), može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko spornih odredbi o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, ni oko njegovog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedenih naknada. Nadalje, kao što je prethodno već obrazloženo, predmetna odredba ugovora o kreditu je bila razumljiva samo na formalnoj i gramatičkoj razini, ali tužitelj (što proizlazi iz njegovog iskaza) nije mogao shvatiti ekonomske posljedice (za sebe) ugovornih odredbi, djelatnici banke tužitelju nisu obrazložili koji se troškovi podmiruju plaćanjem te naknade, pa je stoga navedena odredba za tužitelja bila nerazumljiva jer isti nije mogao sa sigurnošću znati koja bi posljedica bila njezino prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe, nije mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi isto utjecalo na njegovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti), a nije sadržavala niti parametre za određivanje visine (sukladno Odlukama i Tarifama banke).

22.1. Osim toga, potrebno je reći da banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, kao niti na što se odnosi naknada za obradu kredita, pa stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koji je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti, tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022.).

22.2. Slijedom navedenog, ovaj sud je utvrdio nepoštenom odredbu članka 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti unaprijed, jednokratno naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, te je nepoštena odredba članka 9. stavka 2. Ugovora o kreditu kojom je propisano da se korisnik obvezuje platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita sukladno poslovnoj politici banke. Stoga, nepoštene su navedene odredbe članka 3. i članka 9. stavka 2. Ugovora o kreditu, te primjenom članka 81. stavka 1. ZZP-a, su ništetne u smislu članka 87. stavka 1. ZZP-a, pa je stoga odlučeno kao pod točkama I. i III. izreke ove presude.

23. Budući da je odredba Ugovora o kreditu ništetna u članku 3. i članku 9. stavku 2. Ugovora o kreditu u kojem su ugovorene predmetne naknade, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovore odredbe. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22.-dalje u tekstu: ZOO), tuženik je dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita i naknadu za obradu kredita, pri čemu je između stranaka nesporno da je naknada za obradu kredita naplaćena 5. veljače 2007. u iznosu od 2.621,56 kuna, a naknada za prijevremenu otplatu kredita je naplaćena 7. listopada 2010. u iznosu od 1.292,54 kuna.

23.1. Na ukupni iznos od 519,49 EUR-a tužitelju pripadaju zatezne kamate sukladno članku 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade) jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa je nepoštena i time ništetna. Naknada je za obradu kredita naplaćena 5. veljače 2007. u iznosu od 2.621,56 kuna, a naknada za prijevremenu otplatu kredita je naplaćena 7. listopada 2010. u iznosu od 1.292,54 kuna, pa su zatezne kamate dosuđene u skladu s postavljenim zahtjevom. Visina stope zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavku 2. ZOO-a. Slijedom navedenog, odlučeno kao pod točkom II. i IV. izreke ove presude.

24. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbe članka 3. i članka 9. stavka 2. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu, ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu, te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

25. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkama I. do IV. izreke ove presude.

26. Tužitelj je uspio u sporu u cijelosti, pa mu pripada naknada troška postupka sukladno članku 154. stavku 1. ZPP-a u vezi članka 155. stavka 1. ZPP-a.

27. Tužitelju je priznata naknada troška postupka, sukladno vrijednosti predmeta spora koju je sud odredio sukladno čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku, po službenoj dužnosti, kao što je obrazloženo pod točkom 3.2. obrazloženja, i to naknada troška sastava tužbe u visini od 50 bodova sukladno Tbr. 7. točci 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023. - dalje u tekstu: Tarifa), za sastav podneska od 7.1.2025. u visini od 50 bodova sukladno Tbr. 8. točci 1. Tarife i za sastav podneska od 19.3.2025 u visini od 12,5 bodova sukladno Tbr. 8. točci 4. Tarife, te zastupanja na ročištu od 13. lipnja 2025. u visini od 50 bodova sukladno Tbr. 9. točci 1. Tarife, kao i zastupanja na ročištu za objavu odluke u visini od 25 bodova, sukladno Tbr. 9. točci 3. Tarife, odnosno ukupno 187,5 boda, a što s obzirom na vrijednost boda i uvećano za PDV 25% iznosi 468,75 eura. Tužitelju su priznate i pravilno obračunati troškovi pristojbe na tužbu od 26,54 eura i na presudu u iznosu od 26,54 eura (u odnosu na vrijednost predmeta spora koji je sud sukladno čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku odredio, na pripremnom ročištu), pa mu ukupno dosuđen trošak iznosi 521,83 eura, sa zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja, odnosno od 24. srpnja 2025. pa do isplate sukladno članku 29. stavku 1. i 2. ZOO, stoga je odlučeno kao u točci V. izreke ove presude.

28. Zahtjev tužitelja za naknadu troška od 521,85 eura nije osnovan, jer nije postavljen sukladno vrijednosti predmeta spora koju je sud odredio sukladno čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku, po službenoj dužnosti, kao što je obrazloženo pod točkom 3.2. obrazloženja, dok je trošak pristojbi na tužbu i presudu tužitelju također dosuđen prema pravilno naznačenoj vrijednosti predmeta spora, radi čega je odlučeno kao pod VI. izreke.

29. Tuženik je u cijelosti odbijen za naknadu troškova ovog postupka budući je isti u cijelosti izgubio parnicu, sukladno članku 154. stavku 1. ZPP, te je stoga odlučeno kao pod točkom VII. točke ove presude.

Osijek, 24. srpnja 2025.

Sudac

Marko Šimunić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ove presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP). Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP). O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćniku tuženika