REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3115/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Davorki Ćurko Nasić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŽH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 2. srpnja 2025., u nazočnosti tužitelja, zamjenika njegovog punomoćnika i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 24. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odredba članka 3./treće/ NAKNADA, Ugovora o kreditu broj 029-50-3147476 od 17. studenoga 2005. sklopljenog između tužitelja ŽH, kao korisnika kredita, i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., kao kreditora, koja glasi "3.00% (tri posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita", utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

II Odredba članka 9./deveto/ OSTALI UVJETI Ugovora o kreditu broj 029-50- 3147476 od 17. studenoga 2005. sklopljenog između tužitelja ŽH, kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., kao kreditora, koja glasi "Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor", utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužitelju ŽH, iznos od 498,70 EUR sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- 412,14 EUR od 23. studenoga 2005. do isplate,

- 86,56 EUR od 31. siječnja 2012. do isplate, po kamatnoj stopi za razdoblje do 31. prosinca 2007. određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015., po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.257,72 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 9. srpnja 2025. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je, kao korisnik kredita, sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj 029-50-3147476 od 17. studenoga 2005., kojim mu je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 21.781,84 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, s ugovorenim rokom otplate od 84 mjeseca. Navodi i kako je čl. 3. Ugovora o kreditu tužitelju nametnuta naknada u visini od 3,00% od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Radi se o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužitelj bio primoran pristati odnosno platiti je, kako bi mogao dobiti traženi kredit te mu je na ime tzv. ulazne naknade prilikom isplate kredita tuženik naplatio iznos od 412,14 EUR (3,00% od iznosa kredita). Čl. 9. Ugovora o kreditu ugovoreno je da tužitelj može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi tuženik odnosno, čime je tužitelju nametnuta obveza plaćanja naknade u slučaju prijevremene otplate kredita. Nadalje, navodi da mu je, zbog činjenice naglog porasta tečaja valute CHF, kao i kontinuiranog povećanja kamatnih stopa od strane tuženika, plaćanje kredita postalo teško i neizvjesno, pa je tužitelj dana 30. siječnja 2012. predmetni kredit prijevremeno otplatio, za što mu je naplaćena naknada u iznosu od 86,56 EUR. Navodi i da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika, kao trgovca, i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, čije sporne odredbe su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, slijedom čega su iste ništetne. Naime, tužitelju je sve bilo ponuđeno po principu uzmi ili ostavi, tako da je dobio na potpis unaprijed pripremljen ugovor. Tuženik tužitelju nije prezentirao koje on to posebne troškove ima u vezi s postupkom odobravanja kredita, dok za ugovornu odredbu o prijevremenoj otplati kredita smatra da je u izravnoj suprotnosti s odredbom čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima, jer tuženik prijevremenom otplatom kredita ne trpi nikakvu štetu, budući da tuženik prijevremeno, osim iznosa glavnice kojeg može dalje ulagati i ostvarivati daljnji profit, dobiva i udio kamata, pa stoga, ne trpi nikakvu štetu prijevremenom otplatom kredita. Slijedom navedenog, predložio je utvrditi ništetnima sporne ugovorne odredbe sadržane u čl. 3. i 9. predmetnog Ugovora i naložiti tuženiku da mu isplati iznos od ukupno 498,70 EUR sa zateznim kamatama tekućim na iznos od 412,14 EUR od 23. studenog 2005. do isplate, a na iznos od 86,56 EUR tekućim od 31. siječnja 2012. do isplate, uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Naime, smatra da je iznos sporne naknade za obradu kredita točno i jasno određen u čl. 3. Ugovora o kreditu, odnosno da se radi o ugovornoj odredbi koja je jasna, lako uočljiva i razumljiva, zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost, sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Osim toga, obveza tužitelja koja iz iste odredbe proizlazi je određena, jer je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze, pa je i tužitelj mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze iz te odredbe i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije. Plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano je tuženikovim općim aktima, čija je primjena ugovorena u čl. 9. Ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i da je pristao na njihovu primjenu. Tuženik smatra da sve i da je dopušteno provođenje testa poštenosti, a što on osporava, tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Sve navedeno potvrđuje i Sud Europske unije u presudi C-621/17 od 3. listopada 2019., pa neosnovano tužitelj smatra da bi tuženik morao u samom ugovoru o kreditu navesti na što se odnosi navedena naknada za odobrenje kredita i koje troškove tuženik istom pokriva. Sukladno zahtjevima zaštite potrošača, za valjanost iste odredbe potrebno je da potrošač može shvatiti (financijsku) obvezu koja za njega iz te odredbe proizlazi, što je tužitelj svakako mogao utvrditi iz sadržaja ugovora o kreditu. Glede odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, tuženik je istaknuo da je naplata iste isto predviđena općim aktima tuženika, koji su podložni kontroli od strane HNB te njena naplata nije bila u suprotnosti s tada važećim propisima o potrošačkom kreditiranju. Pozvao se i na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, sukladno kojoj se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti. Naime, tužitelj je obje naknade platio i na iste nije imao prigovora, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Smatra da, i kada bi sporne odredbe i bile ništetne, što tuženik osporava, uzrok ništetnosti bila bi zabrana manjeg značaja. Tuženik je učinio nespornom visinu tužbenog zahtjeva i datume naplate iste kao u tužbi, ali je osporio osnovanost istog u cijelosti te istaknuo prigovor zastare, a osporio je i tijek zateznih kamata. Slijedom navedenog, predložio je odbiti tužbeni zahtjev i naložiti tužitelju da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Tijekom postupka izvedeni su dokazi uvidom u Ugovor o kreditu broj: 029-50- 3147476 od 17. studenoga 2005. (dalje: Ugovor), potvrdu tuženika od 7. kolovoza 2023., akcijske uvjete za odobravanje kredita građanima, promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima i Tarifu naknada u poslovima kreditiranja građana, te je saslušan tužitelj.

4. Ocjenjujući u postupku izvedene dokaze, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Među strankama nije sporno da su 17. studenoga 2005. sklopile Ugovor, temeljem kojeg je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu od 21.781,84 CHF, i to u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF kreditora važećem na dan korištenja kredita, kako to i proizlazi iz sadržaja Ugovora, iz kojeg proizlazi i da je odredbom čl. 3. ugovoreno da se od iznosa kredita tužitelju naplaćuje jednokratna naknada prilikom korištenja kredita u visini od 3,30%, te da je čl. 9. ugovorena mogućnost prijevremene oplate kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor.

6. Nije sporno niti da je tužitelju 22. studenog 2005. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 3.105,28 kn, odnosno u važećoj valuti 412,14 EUR te prilikom prijevremene otplate kredita¸1 dana 30. siječnja 2012. naknada u iznosu od 652,21 kn, odnosno 86,56 EUR, kako to i proizlazi iz potvrde tuženika od 7. kolovoza 2023. Sporno je jesu li navedene odredbe nepoštene i kao takve ništetne te pripada li tužitelju posljedično pravo na povrat navedenog iznosa uplaćenog na ime naknade za obradu kredita, kao i naknade za prijevremenu otplatu kredita, te je li navedeno potraživanje zastarjelo, a sporan je i tijek zateznih kamata.

7. Iz iskaza tužitelja, koji je sud prihvatio kao logičan i neposredno uvjerljiv, proizlazi da je predmetni kredit podigao radi kupnje vozila koje mu je bilo potrebno za privatne svrhe, a u to vrijeme je bio zaposlenik HŽ-a. Čitajući ugovor, koji je bio unaprijed pripremljen i koji je došao potpisati u banku, vidio je odredbu o naknadi te pitao o čemu se radi i zašto mora platiti tu naknadu, na što mu je rečeno da je to tako po špranci i da ne može drugačije. Pitao je i za uvjete prijevremene uvjete otplate kredita, te mu je rečeno da mora platiti naknadu i da je to tako, a pritom mu nije rečeno niti za jednu od naknada, na što se odnose, već općenito da su vezane za troškove banke. Dodao je i da nije bilo mogućnosti pregovaranja niti o jednoj ugovornoj odredbi, već se radilo o obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika i u čije odredbe nije mogao intervenirati.

8. Dakle, u postupku je utvrđeno da je tužitelj sredstva ostvarena kreditom utrošio za nabavku vozila koje koristi isključivo u privatne svrhe, iz čega slijedi da se radi o potrošačkom ugovoru u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03 dalje: ZZP/03).

9. Neosnovano je tuženik prigovorio zastari u dijelu zahtjeva za utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi, jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, sukladno čl. 110. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje ZOO/91).

10. Glede pak osnovanosti ovog dijela zahtjeva, za istaknuti je da u postupku utvrđeno da je predmetni Ugovor sklopljen na standardiziranom, unaprijed pripremljenom obrascu, koji je tužitelj dobio već popunjen tek kada ga je trebao potpisati, a da prije toga nije bilo govora o spornim naknadama, te da prilikom sklapanja Ugovora nije bilo pregovaranja o pojedinačnim odredbama ugovora, odnosno da tužitelj nije mogao utjecati na odredbu o naknadama i na njihovu visinu, niti mu je prilikom sklapanja Ugovora objašnjeno na što se te naknade odnose i zašto se baš u tom postotku od iznosa kredita, odnosno u određenoj visini naplaćuju, dok glede naknade za prijevremenu otplatu kredita iz samog sadržaja Ugovora nije mogao utvrditi postojanje obveze na plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, a pogotovo njenu visinu, jer se u spornoj odredbi spominje samo potreba suglasnosti banke za prijevremenu otplatu kredita te otplata u skladu s uvjetima tuženika, s tim da ga je djelatnik tuženika upoznao s obvezom plaćanja naknade u tom slučaju, ali ne i njenom visinom. Za dodati je i da svrha naplate naknada nije razvidna niti iz akcijskih uvjeta za odobravanje kredita građanima i promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima, kao i Tarife naknada u poslovima kreditiranja, s tim da tuženik nije dokazao da su isti uručeni tužitelju.

11. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno st. 2. istog članka, smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, s tim da trgovac može dokazati da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo (st. 4.), što znači da je teret dokaza ove okolnosti na trgovcu, pri čemu je za dodati i da tuženik nije predložio niti jedan dokaz na ovu okolnost. Sukladno čl. 82. ZZP/03, uz ispunjenje navedenih pretpostavki, mogle bi se smatrati nepoštenima, primjerice, i odredba kojom se potrošaču nameću obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom, a sukladno čl. 83. ZZP/03, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, pri čemu, sukladno čl. 84. ZZP/03, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Nadalje, sukladno čl. 87. ZZP/03, nepoštena ugovorna odredba je ništetna, s tim da ništetnost ugovorne odredbe ne povlači ništetnost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe.

12. Sporne ugovorne odredbe, za koje je utvrđeno da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, o obvezi korisnika kredita platiti naknadu za obradu kredita i o mogućnosti prijevremene otplate kredita samo uz suglasnost i pod uvjetima tuženika, koji su uključivali naplatu naknade za to, ne predstavljaju odredbe o predmetu ugovora i cijeni, pa se na njih ne odnosi odredba čl. 84. ZZP/03. Nadalje, iako je odredba o naknadi za obradu kredita naizgled jasna i razumljiva, u smislu obveze tužitelja na plaćanje naknade za obavljanje bankarskih usluga, nije jasna u pogledu razloga zašto se ista naplaćuje i zašto baš u tom postotku, a ta odredba nije jasno određena, odnosno precizna niti u dijelu visine te naknade, jer nije navedeno nominalno koliko ista iznosi, već tek da iznosi 3,30% od iznosa kredita, a pritom nije navedeno u protuvrijednosti po kojem tečaju i na koji dan, s obzirom da je predmetnim ugovorom bila ugovorena valutna klauzula. Osim toga, nije jasno i određeno navedeno na što se ti troškovi odnose, a niti je to tužitelju objašnjeno prilikom sklapanja Ugovora, pa se, po ocjeni suda, radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a kojom mu je nametnuta obveza plaćanja naknade u relativno visokom iznosu od nespornih 412,14 EUR, pa je time prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača. Glede pak odredbe kojom je ugovoreno plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, za istaknuti je da iz samog sadržaja Ugovora tužitelj nije mogao utvrditi postojanje obveze na plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, a pogotovo ne njenu visinu, jer se u spornoj odredbi spominje samo potreba suglasnosti banke za prijevremenu otplatu kredita te da je otplata moguća u skladu s uvjetima tuženika. Pritom je za istaknuti i da posao obrade kredita, kao i posao vezan za prijevremenu otplatu kredita, koja predstavlja pravo korisnika kredita regulirano čl. 1068. st. 2. ZOO/91, koje nije ograničeno nikakvom suglasnosti niti uvjetima kreditora, već je dovoljna samo prethodna obavijest korisnika kredita banci o tome, predstavlja redovne poslove koje tuženik u sklopu svoje djelatnosti obavlja, što upućuje na zaključak da se radi o redovnim troškovima poslovanja banke, kao što su plaće djelatnika, režijski troškovi, porezi i sl., za koje tuženik niti nije dokazao da korespondiraju s iznosom naknada koje su ugovorene spornim odredbama i naplaćene tužitelju. Pritom je za dodati i da je cijena kredita sadržana u ugovornoj kamati, pa tuženik ne može osnovano još i redovne troškove svog poslovanja prebaciti na korisnika kredita-potrošača, a za dodati je i da bi tuženik u slučaju prijevremene otplate kredita jedino imao pravo na naknadu štete, ali bi morao dokazati da ju je pretrpio i njenu visinu (čl. 1068. st. 3. ZOO/91), a ne bi imao pravo na naplatu nekog paušalnog iznosa određenog svojim aktima, međutim, tuženik nije dokazao da je takvu štetu doista i pretrpio. Za dodati je i da je, s obzirom na visinu i ove naplaćene naknade i način ugovaranja te odredbe, i ta odredba dovela do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

13. Dakle, u postupku je utvrđeno da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su nametnule obvezu tužitelju plaćanja neobrazloženih naknada u iznosu koji svakako ne odgovara eventualnim stvarnim troškovima koji su mogli nastati prilikom obrade kredita, odnosno šteti zbog prijevremene otplate kredita, koje odredbe su stoga prouzročile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, pa su iste, sukladno čl. 87. ZZP/03, ništetne, s tim da ništetnost istih ne povlači ništetnost samog ugovora, budući da on može opstati bez njih. Za dodati je i da se, imajući u vidu visinu naplaćenih naknada i način ugovaranja (izostanak pregovora), ne radi o zabrani manjeg značaja, tako da unatoč tomu što je ugovor izvršen, to nije od utjecaja na mogućnost isticanja ništetnosti u smislu čl. 107. st. 2. ZOO/91. Slijedom navedenog, sud je odlučio kao pod točkom I i II izreke.

14. Sukladno odredbi čl. 104. st. 1. ZOO/91, u slučaju ništetnosti ugovora, odnosno djelomične ništetnosti nekih ugovornih odredbi, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno takvih odredbi, iz čega slijedi da se na predmetno potraživanje, usmjereno na povrat plaćenog iznosa naknade, primjenjuje opći zastarni rok od pet godina iz čl. 371. ZOO/91. Međutim, iako je od dana plaćanja predmetnih iznosa naknade do dana podnošenja tužbe proteklo više od pet godina, potraživanje tužitelja za njihov povrat nije zastarjelo iz razloga što je ona u ovom postupku zatražila da sud sporne odredbe predmetnog Ugovora, kojima su ugovorene naknade za usluge kreditora, utvrdi ništetnima. Ovo s obzirom na pravno shvaćanje zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva, koji je konkretno posrijedi, zastarijevanje počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, iz čega slijedi da zastarijevanje tražbina tužitelja usmjerenih na povrat naplaćenih mu naknada ne počinje teći sve do pravomoćnosti ove odluke.

15. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos naplaćene naknade za obradu kredita od 412,14 EUR i to sa zateznim kamatama tekućim od dana naplate istih, odnosno, kako je to i zatraženo, od 23. studenog 2005. do isplate, te mu je naloženo isplatiti mu i iznos naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita od 86,56 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 31. siječnja 2012. do isplate. Ovo sukladno čl. 214. ZOO/91, s obzirom da predmetno potraživanje predstavlja stečeno bez osnove te stoga jer je tuženik bio nepošten, budući da je znao i morao znati da naplaćivanje navedenih iznosa naknada ne opravdavaju troškovi na koje se odnose, te je znao da tužitelj nije bio u mogućnosti pregovaranja o tim ugovornim odredbama, niti je upoznat s tim na što se obje naknade odnose i zašto se prva baš u toj visini naplaćuje, dok s visinom druge uopće nije bio upoznat.

16. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22 i 155/23, dalje: ZPP), a isti su odmjereni primjenom čl. 155. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: Tarifa).

17. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to: trošak sastava tužbe po Tbr. 7. toč. 1. (100 bodova), sastava podneska od 27. kolovoza 2024. po Tbr. 8. toč. 1. (100 bodova), zatim trošak zastupanja na ročištima od 3. veljače 2025. i 2. srpnja 2025., oba po Tbr. 9. toč. 1. (2x100 bodova), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude po Tbr. 9. toč. 3. (50 bodova), trošak PDV-a u iznosu od 225,00 EUR, te pristojbe na tužbu u iznosu od 66,36 EUR i presudu u iznosu od 66,36 EUR.

18. Slijedom navedenog, dosuđena mu je naknada parničnog troška u ukupnom iznosu od 1.257,72 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP, tekućim od dana donošenja presude pa do isplate.

19. Odluka o visini kamatne stope temelji se na čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine br. 153/04) i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23).

U Zagrebu, 24. srpnja 2025.

Sutkinja:

Davorka Ćurko Nasić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka otpravka presude, a koja se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika