Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-216/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Vesne Gašparuš-Horvat, predsjednice vijeća, Verice Kos člana vijeća i suca izvjestitelja i Gorana Škugora člana vijeća u pravnoj stvari Republike Hrvatske, zastupane po ODO Velika Gorica, Građansko-upravni odjel, protiv tužene PO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Vesni Škare Ožbolt, odvjetnici iz Zagreba, radi ispravka zemljišnoknjižnog upisa, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj P-201/2021- 32 od 26. svibnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 24. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice Republike Hrvatske i potvrđuje presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj P-201/2021-32 od 26. svibnja 2023. pod točkom I. izreke i pod točkom II. izreke za iznos od 2.300,93 eur.

II. Preinačava se navedena presuda pod točkom II. izreke za iznos od 684,07 eur i za isto sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice PO za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 684,07 eur.

III. Odbijaju se kao neosnovani zahtjev tužiteljice Republike Hrvatske za naknadu troškova sastava žalbe u iznosu od 298,63 eur i zahtjev tuženice PO za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu u iznosu od 298,63 eur.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je presuđeno:

I. Odbija se tužba i tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"1. Utvrđuje se nevaljanim besteretni otpis čk. br. [čestica broj] šuma [adresa] sa 1366 čhv, čk. br. [čestica broj] livada [adresa] u [adresa] sa 85 čhv, čk. br. [čestica broj] livada [adresa] u [adresa] čhv sa imena i vlasništva Republike Hrvatske te prijenos u novi zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] uz istovremenu uknjižbu prava vlasništva za korist PO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], ovdje tuženice te se utvrđuje da je tužiteljica, Republika Hrvatska, [osobni identifikacijski broj], vlasnica nekretnina i to čk. br. [čestica broj] livada [adresa] u [adresa] čhv i nalaže se ispravak zemljišnoknjižnog stanja na način da se briše pravo vlasništva tuženice PO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] na istim nekretninama te upis prava vlasništva u korist tužiteljice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587.

2. Nalaže se tuženici, PO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], nadoknaditi tužiteljici, Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 5,75% godišnje, a u slučaju promjene zakonske zatezne kamate za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućom od dana donošenja presude pa do isplate u roku od 15 dana. "

II. Određuje se tužiteljici da tuženici naknadi troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu 2.985,00 eura¹ / 22.490,48 kn, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.''

2. Protiv te presude žalbu je podnijela tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 11. i 12. Zakona o parničnom postupku, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno postupanje, uz naknadu parničnog troška tužiteljici, uvećanog za trošak sastava žalbe od 298,63 eur ili da se presuda preinači na način da se usvoji tužbeni zahtjev.

3. U odgovoru na žalbu tuženica osporava navode tužiteljice te predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu. Za sastav odgovora na žalbu zahtijeva nagradu od 298,63 eur.

4. Žalba nije osnovana glede glavne stvari, dok je djelomično osnovana glede odluke o troškovima postupka.

5. Predmetom ovog postupka je zahtjev tužiteljice za ispravak upisa koji je u zemljišnu knjigu proveden u korist tuženice u pojedinačnom ispravnom zemljišnoknjižnom postupku vođenom kod prvostupanjskog suda pod brojem Z- 2948/2021 (Z-4390/2019), a na koji postupak je tužiteljica upućena rješenjem poslovnog broja Z-2948/2021 (Z-4390/2019) od 12. travnja 2021. U navedenom postupku u korist tuženice proveden je besteretni otpis kčbr. [katastarska čestica] šuma Maločev jarek površine 1366 čhv, kčbr. [katastarska čestica] [adresa] u [adresa] čhv, kčbr. [katastarska čestica] [adresa] u [adresa] čhv, iz zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u vlasništvu Republike Hrvatske i prijenos u novi zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].

6. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih razloga tužiteljice, kao i po službenoj dužnosti, u smislu čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) ,  ovaj

drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, pa ni povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP na koju izričito upire tužiteljica. Naime, pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama te se može ispitati. S obzirom na predmet spora, neosnovano tužiteljica upire na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2. ZPP, jer je općinski sud, prema odredbi čl. 34. ZPP, nadležan u parničnom postupku u takvom sporu suditi u prvom stupnju. Žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. t. 12. ZPP tužiteljica ničim ne obrazlaže pa ga ovaj sud ocjenjuje paušalnim.

7. Prvostupanjski sud u postupku je utvrdio:

- da su predmetne nekretnine od 1991. (očitom pogreškom u pisanju u presudi je navedeno od 1921. godine) bile upisane kao vlasništvo Republike Hrvatske temeljem čl. 388 st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i čl. 16. st. 1. Zakona o šumama,

- da je u pojedinačnom ispravnom postupku rješenjem Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Z-2948/2021 (Z-4390/2019) od 12. travnja 2021. određen ispravak zemljišnoknjižnog stanja na način da je na nekretninama zkčbr. [katastarska čestica] šuma [adresa] sa 1366 čhv, zkčbr. [katastarska čestica] [adresa] u [adresa] čhv i zkčbr. [katastarska čestica] [adresa] u [adresa] čhv, određeno brisanje uknjižbe prava vlasništva Republike Hrvatske i određena uknjižba prava vlasništva za korist tuženice u cijelosti,

- da iz potvrde Područnog ureda za katastar Velika Gorica o povijesti katastarskih čestica proizlazi da su zkčbr. [katastarska čestica] šuma [adresa] sa 1366 čhv, zkčbr. [katastarska čestica] [adresa] u [adresa] čhv i zkčbr. [katastarska čestica] [adresa] u [adresa] čhv, između ostalih, nastale 1963. provedbom parcelacijskog elaborata 76/62 od dijela kčbr. [katastarska čestica] i diobom uzurpacije,

- da su te nekretnine upisane u posjedovni list 18 k. o. [katastarska općina] na koji dolazi upisana tuženica,

- da su 1961. do 1962. temeljem postupka uzurpacije predmetne čestice kčbr. [katastarska čestica] upisane u posjedovni list 18 k. o. [katastarska općina] na ime prednika današnje posjednice te da je temeljem rješenja o nasljeđivanju na predmetnim česticama kao posjednica upisana tuženica,

- da iz arhive Komisije za uzurpaciju kod Državnog arhiva Zagreb Komisija za uzurpaciju proizlazi da je nakon provedenog postupka i saslušanih svjedoka dana 29. listopada1962. godine Komisija donijela odluku kako se priznaje pravo vlasništva ŽO i drugim žiteljima [adresa],

- da je 1962. u Katastarskom operatu k. o. [katastarska općina] promijenjeno posjedovno stanje u korist prednika tuženice,

- da iz iskaza tuženice i svjedoka u zemljišnoknjižnom postupku, ali i u postupku uzurpacije provedenom 1961. do 1962. u bitnome proizlazi da su tuženica i njen prednik neprekidno samostalno posjedovali predmetne nekretnine od prije 1941., da su ih uživali na način da su obrađivali zemlju, sjekli stabla i sl., da im nikada nitko nije osporavao posjed niti ih smetao u posjedu, te u blizini predmetnih čestica nema zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske, već je sve okolno zemljište livada, pašnjak i privatna šuma (prema iskazu svjedoka šumara iz postupka uzurpacije).

8. Na temelju ovih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da je tuženica osobno i preko svojih prednika u samostalnom i nesmetanom posjedu predmetnih čestica preko 40 godina, da su pošteni posjednici te da je njihov posjed zakonit i istinit, odnosno da je tuženica temeljem odredbe čl. 159. st. 2. u svezi s st. 4. Zakona o vlasništvu, kao i temeljem odredbe čl. 159. st. 3. u svezi sa st. 4. Zakona o vlasništvu stekla i dosjelošću pravo vlasništva predmetnih nekretnina, pozivajući se i na sudsku praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (odluka 4 Poslovni br. 27 Gž Zk- 640/2021-2 Rev-291/2014-2 od 17. travnja 2018.) i presudu Europskog suda za ljudska prava (P protiv [adresa], Ž protiv Republike Hrvatske i dr.) pa da je odluka odnosno rješenje Općinskog suda u Velikoj Gorici, Zemljišnoknjižni odjel Velika Gorica poslovni broj Z- 2948/2021 (Z-4390/2019) od 12. travnja 2021. potpuno ispravno te da ne stoje navodi tužiteljice da je sud prilikom donošenja navedenog rješenja pogrešno utvrdio činjenično stanje, odnosno pogrešno izveo zaključak o postojanju zakonskih pretpostavki da se tuženica upiše kao vlasnik spornih nekretnina.

9. S obzirom na predmet spora isti valja razmotriti u svijetlu odredbi čl. 205 i čl. 150. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine", broj 63/19 – dalje: ZZK). Prema čl. 205. st. 1. ZZK zahtijevati ispravak upisa u zemljišnu knjigu pokretanjem parnice ili drugoga postupka pred nadležnim tijelom (tužba za ispravak) imaju pravo: osobe čijim prijavama ili prigovorima sud nije u cijelosti ili dijelu udovoljio u ispravnom postupku u roku od 30 dana od dana zaprimanja rješenja, osobe čiji je upis ili prvenstveni red upisa odlukom donesenom u ispravnom postupku sud naredio izmijeniti, nadopuniti ili izbrisati. Na tužbu za ispravak na odgovarajući se način primjenjuju pravila po kojima se u slučaju brisovne tužbe štite osobe koje su postupale s povjerenjem u potpunost i istinitost zemljišnih knjiga (čl. 205. st. 3. ZZK).

9.1. Prema odredbi čl. 150. st. 1. ZZK nositelj knjižnoga prava koje je povrijeđeno uknjižbom u korist neke osobe ovlašten je radi zaštite toga svoga prava zahtijevati brisanje svake uknjižbe koja ga vrijeđa i uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja sve dok ne nastupe činjenice na temelju kojih bi mu povrijeđeno knjižno pravo i tako trebalo prestati, ako zakonom nije drukčije određeno.

10. U postupku koji se provodi povodom tužbe za ispravak nakon provedenog pojedinačnog ispravnog postupka parnični sud utvrđuje da li osoba, u čiju je korist u pojedinačnom ispravnom postupku izvršen upis nekog prava u zemljišnoj knjizi, doista ima to pravo.

10.1. Budući da je prvostupanjski sud utvrdio da je tuženica, računajući i posjed njezinih prednika, posjedovala predmetnu nekretnini i prije 8. listopada 1991. i to znatno duže od 40 godina, i prije 1941. te da tužiteljica nije tvrdila, a posljedično tome ni dokazivala da posjed tuženice i njezinih prednika ne bi bio pošten te kako u postupku nije utvrđeno postojanje drugog suprotstavljenog pravnog interesa trećih osoba, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je tuženica dosjelošću stekla pravo vlasništva predmetnih nekretnina. Pri tome se prvostupanjski sud pravilno pozvao na pravna stajališta Europskog suda za ljudska prava izraženog u više dosadašnjih presuda donesenim u predmetima protiv Republike Hrvatske – predmeti P (Zahtjev broj: 35298/04), Ž (Zahtjev broj: 22768/12) prema kojima u rok potreban za dosjelost treba uračunati i vrijeme posjedovanja za vrijeme trajanja društvenog vlasništva na nekretnini.

10. 2. Odlučne činjenice, u smislu zauzetih pravnih stajališta u spomenutoj recentnoj praksi Europskog suda za ljudska prava predstavljaju utvrđenja o neprekinutom posjedu određene kvalitete tuženice ili njenih pravnih prednika u propisanom trajanju, u koje se uračunava i posjed prije 8. studenog 1991. (i kada je riječ o nekretninama u društvenom vlasništvu), pod uvjetima navedenim u tim odlukama Europskog suda za ljudska prava: da je stjecanje nastupilo prije ili za vrijeme važenja odredbe članka 388. stavka 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96) ukinute odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-58/97 od 17. studenoga 1999. i da se ne radi o nekretninama u odnosu na koje polažu pravo treće osobe (nacionaliziranim konfisciranim i sl.), obzirom na stečena subjektivna građanska prava.

11. U konkretnom slučaju tuženica je dokazala kvalitetu i propisano trajanje posjeda predmetnih nekretnina, dok iz utvrđenja prvostupanjskog suda, kao niti iz raspravne građe ne proizlazi da bi se radilo o nekretninama na koje, netko treći, polaže pravo vlasništva.

12. Na žalbene navode tužiteljice da tuženica nije dokazala da je u konkretnom slučaju doneseno rješenje nadležne Komisije za uzurpaciju niti da je dioba formalno do kraja provedena je za reći da iz izvedenih dokaza proizlazi da je dioba provedena te je 29. listopada 1962. doneseno rješenje kojim se ŽO i drugim žiteljima [adresa], u koje je spadao i prednik tuženice, priznaje pravo vlasništva (podaci Državnog arhiva), a sudu u Velikoj Gorici dostavljen Prijavni list 76/62, u gruntovnici zaprimljen pod brojem Z-586/63, temeljem kojeg su nastale predmetne nekretnine, a prednik tuženice upisan u posjedovni list 18. k. o. [katastarska općina].

12.1. Naime, točno je da su Zemljišne zajednice prestale postojati stupanjem na snagu Zakona o proglašenju imovine zemljišnih i njima sličnih zajednica te krajiških imovnih općina općenarodnom imovinom od 15. travnja 1947. („Narodne novine“ broj 36/47 i 51/58) te da je odredbom čl. 1. tog Zakona bilo propisano da se imovina zemljišnih i njima sličnih zajednica te krajiških imovnih općina proglašuje općenarodnom imovinom, a čl. 3. toga Zakona da se propisi tog zakona ne odnose na ona zemljišta koja su na osnovu provedenog diobnog postupka zemljišne zajednice pojedini ovlaštenici dobili u svoje privatno vlasništvo prije 6. travnja 1941., kao ni na zemljišta koja pojedinim ovlaštenicima pripadnu u privatno vlasništvo na temelju odobrenog dovršenja diobnog postupka pokrenutog prije 6. travnja 1941., s time da dovršenje diobnog postupka pokrenutog prije 6. travnja 1941. odobravaju okružne komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju, kako to tvrdi tužiteljica.

12.2. No, isto tako je i odredbom čl. 2. st. 1. Zakona o uređenju imovinskih odnosa nastalih samovlasnim zauzećem (uzurpacijom) zemljišta u općenarodnoj imovini („Narodne novine“ broj 31/58), važećeg u vrijeme vođenja postupka i donošenja rješenja na koje se tuženica poziva, bilo propisano da će se pravo vlasništva na zauzetom zemljištu priznati, ako ovim zakonom nije drukčije određeno, ako je zauzeće (uzurpacija) izvršeno do 6. travnja 1941. godine i ako se utvrdi, da posjednik (uzurpant) stalno i nesmetano posjeduje zemljište i sam ga obrađuje odnosno koristi za svoje potrebe. St. 2. toga članka bilo je propisano da se ne može priznati pravo vlasništva na zemljištu u općenarodnoj imovini, koje je zauzeto poslije 6. travnja 1941. godine, uz iznimku od tog pravila – da će se iznimno priznati pravo vlasništva na zauzetom obradivom zemljištu zemljišnih i njima sličnih zajednica te krajiških imovnih općina pod uvjetima iz čl. 4. st. 2. Zakona o proglašenju imovine zemljišnih i njima sličnih zajednica te krajiških imovnih općina općenarodnom imovinom, ako je zauzeće izvršeno do stupanja na snagu toga zakona.

12.3. S obzirom na navedene propise, predmetom dosijedanja nije mogla biti samo ona imovina zemljišnih zajednica koja nije postala vlasništvo privatnih osoba do 6. travnja 1941. odnosno za koje nije provedena dioba i koja je postala općenarodna imovina.

12.4. Međutim, budući da iz dostavljenih isprava proizlazi da je 29. listopada 1962. donesena odluka kojom je pravno sankcionirana prethodno već izvršena dioba zemljišne zajednice (uzurpacije) između ovlaštenika u toj zajednici, kako je prikazano u parcelacijskom elaboratu 76/62 i provedeno u katastarskim evidencijama, evidentno je njihovo zauzeće (uzurpacija) bilo izvršeno do 6. travnja 1941. godine te su ga posjednici stalno i nesmetano posjedovali, obrađivali i za svoje potrebe koristili. Stoga su sporne nekretnine, suprotno žalbenim navodima, mogle biti predmetom dosjedanja. Okolnost da rješenje od 29. listopada 1962. nije bilo provedeno i u zemljišnim knjigama ne utječe na prava tuženice i njezinih pravnih prednika stečena na temelju dosjelosti.

12.5. Isto tako tužiteljica neosnovano ističe da se pravno shvaćanje iz presude Europskog suda za ljudska prava T. protiv Hrvatske (Zahtjev br. 35298/04 od 11. lipnja 2009.) ne primjenjuje u ovom slučaju jer da se isto odnosi samo na slučajeve u kojima je stjecanje prava vlasništva nekretnina u društvenom vlasništvu dosjelošću ostvareno i utuženo u razdoblju između 1. siječnja 1997. do 14. prosinca 1999., kada je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-58/1997, U-I-235/1997, U-I- 237/1997, U-I-1053/1997, U-I-1054/1997 od 17. studenoga 1999, objavljena u "Narodnim novinama" broj 137/99 od 14. prosinca 1999.) ukinuta odredba čl. 388. st. 4. ZVDSP. Naime, za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama u društvenom vlasništvu odlučno je da je dosijedanje dovršeno do 14. prosinca 1999., a ta pretpostavka je u ovom slučaju ostvarena, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud. Međutim, nije pritom od važnosti vrijeme kada je tužba podnesena (Rev 3532/2019-2 od 10. siječnja 2023).

12.6. Iz navedenih razloga, suprotno žalbenim navodima, predmetne nekretnine mogle su biti predmetom dosjedanja pa je pravilan zaključak prvostupanjskoga suda da je tužiteljica, računajući i posjed svojih prednika, dosjelošću stekla pravo vlasništva predmetnih nekretnina, na temelju izvorne odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP, a pritom je u tijek dosjelosti pravilno uračunao i razdoblje od 6. travnja 1941. do 8. listopada 1991.

13. Prema tome, neosnovan je žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

14. Tužiteljica je u cijelosti izgubila parnicu pa je sud prvog stupnja temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP odbio njen zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka te tužiteljici naložio da tuženici naknadi troškove izazvane vođenjem parnice.

14.1. No, odlučujući o visini troškova koji kao opravdani pripadaju tuženici prvostupanjski sud je djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo. Podneskom od 12. listopada 2022. tuženica predlaže odgodu ročišta od 18. listopada 2022., zbog spriječenosti njene punomoćnice pa za taj podnesak tuženici pripada 25 bodova, po Tbr. 8. t. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 – dalje: Tarifa) važeće u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka, što uz vrijednost boda od 15,00 kn, sada 1,99 eur i PDV od 25% iznosi 62,18 eur pa je za tu radnju, s obzirom da je priznato ukupno 248,75 eur, tuženici priznat iznos od 186,57 eur veći od pripadajućeg. Spisu nije priložen podnesak od 30. studenog 2022., kako to tvrdi tužiteljica. Slijedom toga, neosnovano je tuženici dosuđena nagrada za taj podnesak od ukupno 248,75 eur. Neosnovano je tuženici dosuđeno 248,75 eur za sastav podneska od 3. travnja 2023., jer u tome podnesku ponavlja već iznesene navode. Prema tome, neosnovano je tuženici trošak parničnog postupka u iznosu od 684,07 eur.

14.2. Preostali trošak od 2.300,93 eur tuženici je osnovano dosuđen. Tužiteljica, naime, neosnovano osporava nagradu za podnesak od 28. veljače 2023., jer je taj podnesak bio potreban za vođenje ove parnice.

15. Zbog svega navedenog je valjalo kao neosnovanu odbiti žalbu tužiteljice i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presiudu pod točkom I. izreke i pod točkom II. izreke za iznos od 2.300,93 eur, a na temelju odredbe čl. 373. t. 3. ZPP presudu pod točkom II. izreke preinačiti za iznos od 684,07 eur i zahtjev tuženice za naknadom troškova postupka u tome iznosu odbiti kao neosnovan.

16. Odluka pod točkom III. izreke ove drugostupanjske presude se temelji na odredbi čl. 166. st. 1. i 2. u vezi čl. 154. st. 1. i 2. ZPP i čl. 155. ZPP. Zahtjev tužiteljice za naknadom troškova žalbenog postupka je odbijen kao neosnovan, jer je njena žalba neosnovana glede glavne stvari, a samo djelomično osnovana glede odluke o troškovima parničnog postupka. Zahtjev tuženice za naknadom troškova žalbenog postupka je odbijen kao neosnovan, jer taj trošak nije bio potreban.

U Velikoj Gorici 24. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća

Vesna Gašparuš-Horvat