Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž R-284/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Dubravke Butković Brljačić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice RS, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnici Tamari Crnkić Gotovac odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatske ceste društvo s ograničenom odgovornošću, za upravljanje, građenje i održavanje državnih cesta, OIB 55545787885, Vončinina 3, Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-594/2022-8 od 25. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 24. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-594/2022-8 od 25. srpnja 2024 . potvrđuje u točkama I, II i IV izreke.

II Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja tuženik je obvezan isplatiti tužiteljici na ime razlike plaće iznos od 12.168,25 eura bruto sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u navedenom bruto iznosu (točka I. izreke). Tuženik je obvezan naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 750,00 eur sa zateznim kamatama tekućim od 25. srpnja 2024. do isplate (točka II. izreke), odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa od 750,00 eura (točka III izreke), te je odbijen zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška (točka IV izreke).

2.Protiv citirane presude u točkama I, II i IV izreke žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP), predlažući da se presuda u pobijanom dijelu preinači i tužbeni zahtjev odbije, tužba odbaci, odnosno presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3.Tužiteljica je podnijela odgovor na žalbu u kojem negira sve žalbene navode tuženika kao neosnovane, predlažući da se žalba odbije i presuda suda prvog stupnja potvrdi, uz obvezu tuženika na naknadu parničnog troška sastava odgovora na žalbu.

4.Žalba nije osnovana.

5. Nisu osnovani žalbeni navodi da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena apsolutno bitna povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 4. ZPP-a

– ako je protivno odredbama ovoga Zakona sud utemeljio svoju odluku na nedopuštenim raspolaganjima stranaka (čl. 3. st. 3. ), koju bitnu povredu tuženik obrazlaže tvrdnjom da je tužiteljica suprotno načelu savjesnosti i poštenja zahtijevala od suda tumačenje odredbe čl. 125. Kolektivnog ugovora za Hrvatske ceste d.o.o. Klasa:003-01/2018-1/228, Urbroj:345-100/424-2018-1 od 29. lipnja 2018. (dalje KU), a da se prethodno nije obratila Komisiji za tumačenje kolektivnog ugovora, budući da takvo postupanje tužiteljice nije u suprotnosti s prisilnim propisima i pravilima javnog morala, što će se nastavno dodatno obrazložiti.

6. Nije počinjena ni apsolutno bitna povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a – ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave, nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom, budući da navedena bitna povreda postupka nije ostvarena time što sud nije prihvatio tuženikovo tumačenje odredbi citiranog KU, sve tim više što su u postupku izvedeni svi dokazi koje su stranke predložile, te je tuženik aktivno sudjelovao u postupku, a što čini i podnošenjem predmetne žalbe.

7. Neosnovano tuženik ističe i apsolutno bitnu povredu postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a – ako je presudom prekoračen tužbeni zahtjev tvrdnjom da je sud pogrešno odredio predmet raspravljanja kao novčano potraživanje iz radnog odnosa, budući da je prvostupanjski sud postupio u skladu s odredbom čl. 2. ZPP-a, odlučujući u granicama zahtjeva stavljenog u postupku.

8. Nadalje, nije osnovan ni žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 14. ZPP-a – ako prije podnošenja tužbe nije proveden zakonom predviđeni postupak mirnog ili drukčijeg ostvarivanja prava, a zbog toga je tužbu trebalo odbaciti.

8.1. Naime, odredbom čl. 133. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/2014., 127/2017., 98/2019., 151/2022. i 64/2023. - dalje: ZR) propisano je da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava (st.1.). Ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. ovoga članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom (stavak 2.). Zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz stavka 1. ovoga članka, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadom štete ili drugog novčanog potraživanja iz radnog odnosa. U konkretnom slučaju se radi o postupku radi isplate novčanog potraživanja, pa utoliko tužiteljica nije bila dužna podnijeti zahtjev za zaštitu prava tuženiku .

8.2.Pozivanje tuženika na odredbu čl. 124. st. 3. KU, kojom odredbom je propisano da zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz stavka 1. ovog članka, pri čemu nije naveden izuzetak "osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadom štete ili drugog sličnog potraživanja iz radnog odnosa", kao što je to propisano prethodno citiranom odredbom čl. 133. st. 3. ZR-a, nije osnovano jer se kolektivnim ugovorom ne mogu nepovoljnije uređivati prava radnika propisana kogentnim zakonskim odredbama. Naime, čl. 9. st. 3. ZR-a propisano je da ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojima ističe da se tužiteljica prije podnošenja tužbe, trebala radi zaštite svojih prava obratiti poslodavcu zahtjevom za zaštitu prava, budući da se u ovom slučaju radi o novčanom zahtjevu tužiteljice iz radnog odnosa. Utoliko tužiteljica nije bila obavezna prije pokretanja sudskog postupka tražiti tumačenje Komisije za tumačenje kolektivnog ugovora, te da bi sud postupio protivno odredbi čl. 3. st. 3. ZPP-a.

9.Nije počinjena ni neka druga apsolutno bitna povreda postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

10. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatom razlike plaće pozivom na čl.125. KU i čl. 5. Pravilnika o devetim izmjenama i dopunama Pravilnika o plaćama, naknadama plaća i drugim primanjima u Hrvatskim cestama d.o.o. od 30. listopada 2018. s koje osnove da joj pripada pravo na povećanje koeficijenta s 4,20 (po kojem je tuženik isplaćivao plaću) na koeficijent 4,80, kao najvišeg koeficijenta unutar grupe radnih mjesta kojoj pripada tužiteljica.

11. U provedenom je postupku utvrđeno:

- da je tužiteljica zaposlena kod tuženika na radnom mjestu Viši suradnik I, Tehnička ispostava Osijek, Poslovna jedinica [adresa] i prema Pravilniku o plaćama, naknadama plaća i drugim primanjima u Hrvatskim cestama d.o.o. od 21. veljače 2014.njezino radno mjesto je raspoređeno u grupu poslova VII, sa rasponom koeficijenta složenosti radnog mjesta od 4,20 do 4,80;

-da tužiteljica od 2011. ima ugovoreni koeficijent složenosti radnog mjesta 4,20;

-da je tužiteljica rođena **.**.1959.,

-da je odredbom čl. 47. KU regulirano pravo radnika da za obavljeni rad prima plaću, a koja se sastoji od: osnovne plaće utvrđene na osnovi složenosti poslova radnog mjesta na kojemu radnik radi i normalnih uvjeta rada na tom radnom mjestu, dodatka na plaću za radni staž, dodatka na plaću za posebne uvjete rada i dodatka na plaću za policu osnovnog dopunskog zdravstvenog osiguranja;

-da je čl. 50. st. 2. KU utvrđena najniža osnovna plaća – osnovica za obračun plaće u iznosu od 3.160,98 kuna, dok su radna mjesta razvrstana i vrednuju se prema grupama poslova i koeficijentima kako je to određeno čl. 52. KU.

-da je Ugovorom o drugim izmjenama i dopunama Kolektivnog ugovora za Hrvatske ceste d.o.o. od 6. svibnja 2019. izmijenjen st. 2. čl. 50. KU i propisano da utvrđena najniža osnovna plaća – osnovica za obračun plaće od 01. siječnja 2019. iznosi 3.185,80 kuna', da je Ugovorom o četvrtim izmjenama i dopunama Kolektivnog ugovora za Hrvatske ceste d.o.o. od 8. srpnja 2020. godine, a koje odredbe se primjenjuju od 1. lipnja 2020. osnovica plaće povećana na iznos od 3.230,10 kuna, te da je Ugovorom o petim izmjenama i dopunama Kolektivnog ugovora za Hrvatske ceste d.o.o. od 2. ožujka 2022. utvrđena najniža osnovna plaća - osnovica za obračun plaća od 1. siječnja 2022. u iznosu od 3.408,58 kuna;

-da je čl. 125. KU propisano:

"Radnik ima pravo na najviši koeficijent za obračun plaće unutar grupe radnih mjesta kojoj pripada njegovo radno mjesto, ukoliko se mijenjaju akti poslodavca temeljem kojih se utvrđuje plaća, a radnik zadržava isto radno mjesto, pod uvjetom ispunjenja jednog od sljedeća dva uvjeta:

- ako je navršio 60 godina starosti

- ako mu do pune mirovine nedostaje 5 godina radnog staža, odnosno do 5 godina života prema odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju'' ;

- da je čl. 11. Pravilnika o devetim izmjenama i dopunama Pravilnika o plaćama, naknadama plaća i drugim primanjima u Hrvatskim cestama d.o.o. od 30. listopada 2018. godine, propisano:

„Čl. 19. Pravilnika mijenja se te glasi:

Radnik ima pravo na najviši koeficijent za obračun plaće unutar grupe radnih mjesta kojoj pripada njegovo radno mjesto, ukoliko se mijenjaju akti poslodavca temeljem kojih se utvrđuje plaća, a radnik zadržava isto radno mjesto, pod uvjetom ispunjenja jednog od sljedeća dva uvjeta:

- ako je navršio 60 godina starosti,

- ako mu do pune mirovine nedostaje 5 godina radnog staža, odnosno do 5 godina života prema odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju";

-da prema odredbi čl. 56. KU: ''Osnovna plaća radnika (ugovoreni koeficijent) uvećava se za svaku navršenu godinu radnog staža (efektivni rad) radnika za 0,5%'', slijedom čega je tuženik tužiteljici osim obračuna plaće po najvišem koeficijentu unutar grupe radnih mjesta, imao istomu pridodati i uvećanje za radni staž.

- da su odredba čl. 125. KU i čl. 5. Pravilnika o devetim izmjenama i dopunama Pravilnika o plaćama, naknadama plaća i drugim primanjima u Hrvatskim cestama d.o.o. od 30. listopada 2018., identične.

12. Slijedom navedenoga sud prvog stupnja utvrđuje da tuženik pogrešno interpretira čl. 125. KU navodeći da izmjene Pravilnika o plaćama, naknadama plaća i drugim primanjima ni na koji način ne utječu na radno mjesto tužiteljice niti na njezinu plaću i da se čl.125. KU treba tumačiti kao zaštita (postojećih) prava radnika samo u slučaju mijenjanja akta poslodavca koji bi mogao imati za posljedicu smanjenje plaće radnika ili akta koji ima za svrhu reorganizaciju poslodavca.

13. Naime, utvrđuje da je sadržaj odredbe čl. 125. KU te čl. 5. Pravilnika o devetim izmjenama i dopunama Pravilnika o plaćama, naknadama plaća i drugim primanjima u Hrvatskim cestama d.o.o. od 30. listopada 2018. jasan i nedvojben – regulira situaciju promjene akata poslodavca temeljem kojih se utvrđuje plaća, a radnik zadržava isto radno mjesto i predviđa dva uvjeta:

-da je radnik navršio 60 godina starosti ili

-da je radniku do pune mirovine nedostaje 5 godina radnog staža, odnosno do 5 godina života prema odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju.

14.Slijedom izloženog, kako tuženik nije tužiteljici priznao pravo na povećanje koeficijenta s 4,20 na 4,80 kao najvišeg koeficijenta unutar grupe radnih mjesta kojoj pripada tužiteljica, već joj je nastavio isplaćivati plaću prema nižem koeficijentu (4,20), suprotno odredbama čl.125. KU i čl. 5. Pravilnika o devetim izmjenama i dopunama Pravilnika o plaćama, naknadama plaća i drugim primanjima u Hrvatskim cestama d.o.o. od 30. listopada 2018. sud prihvaća tužbeni zahtjev i obvezuje tuženika isplatiti tužiteljici iznos od 12.168,25 eura bruto s kamatama, visina kojeg zahtjeva među strankama nije sporna.

15. Navedena činjenična i pravna utvrđenja suda prvog stupnja prihvaća i ovaj sud.

16. Naime, polazeći od odredbe čl. 47. KU kojom je regulirano pravo radnika da za obavljeni rad prima plaću i propisano od čega se plaća sastoji, odredbe čl. 50. st. 2. KU kojom je utvrđena najniža osnovna plaća – osnovica za obračun plaće u iznosu od 3.160,98 kuna, dok su radna mjesta razvrstana i vrednuju se prema grupama poslova i koeficijentima kako je to određeno čl.52. KU, da je Ugovorom o drugim izmjenama i dopunama KU za Hrvatske ceste d.o.o. od 6. svibnja 2019. izmijenjen st. 2. čl. 50. KU, i propisano da utvrđena najniža osnovna plaća – osnovica za obračun plaće od 01. siječnja 2019. godine iznosi 3.185,80 kuna, da se osnovica za obračun plaće Ugovorom o četvrtim izmjenama i dopunama KU od 8. srpnja 2020., a koje odredbe se primjenjuju od 1. lipnja 2020. , povećava na iznos od 3.230,10 kuna, da je čl. 125. KU propisano da radnik ima pravo na najviši koeficijent za obračun plaće unutar grupe radnih mjesta kojoj pripada njegovo radno mjesto, ukoliko se mijenjaju akti poslodavca temeljem kojih se utvrđuje plaća, a radnik zadržava isto radno mjesto, pod uvjetom ispunjenja jednog od sljedeća dva uvjeta: ako je navršio 60 godina starosti, te ako mu do pune mirovine nedostaje 5 godina radnog staža, odnosno do 5 godina života prema odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju, što na identičan način regulira i čl. 5. Pravilnika o devetim izmjenama i dopunama Pravilnika o plaćama, naknadama plaće i drugim primanjima u Hrvatskim cestama d.o.o. od 30. listopada 2018., pravilno je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice, koja ispunjava navedene uvjete, a s obzirom na njezine godine starosti (rođena **.**.1959.), a razlika plaće zatražena je za razdoblje kolovoz 2019. - prosinac 2021.

17.Ocjena je i ovoga suda da tuženik pogrešno interpretira čl. 125. KU navodeći da izmjene Pravilnika o plaćama, naknadama plaća i drugim primanjima ni na koji način ne utječu na radno mjesto tužiteljice na njezinu plaću te da se čl. 125. KU treba tumačiti samo kao zaštita (postojećih) prava radnika i u slučaju mijenjanja akta poslodavca koji bi mogao imati za posljedicu smanjenje plaće radnika ili akta koji ima za svrhu reorganizaciju poslodavca.

18.Naime, odredbe čl. 125. KU i čl. 5. Pravilnika o devetim izmjenama i dopunama Pravilnika o plaćama, naknadama plaća i drugim primanjima u Hrvatskim cestama d.o.o. od 30. listopada 2018., jasno reguliraju situaciju promjene akata poslodavca temeljem kojih se utvrđuje plaća radnika, a radnik zadržava isto radno mjesto uz uvjete: da je radnik navršio 60 godina starosti ili da radniku do pune mirovine nedostaje 5 godina radnog staža, odnosno do 5 godina života prema odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju (što je nesporno kod tužiteljice), kao i da u skladu s odredbom čl. 319. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23), odredbe ugovora treba tumačiti i primjenjivati onako kako glase pa je stoga neosnovana interpretacija tuženika kako bi se citirane odredbe trebale tumačiti i primjenjivati isključivo kao mehanizam sprječavanja smanjenja plaće radnika.

19.Neosnovano tuženik ističe i da je za promjenu plaće tužiteljice trebao biti sklopljen dodatak ugovora o radu kojim se mijenja plaća i koji dodatak bi se primjenjivao za vrijeme trajanja KU, jer propust tuženika da tužiteljici ponudi dodatak ugovora o radu ne utječe na pravo tužiteljice da ostvaruje svoje novčano potraživanje pozivom na odredbe KU, jer se u smislu odredbe čl. 9. st. 3. ZR-a radi o primjeni za radnika najpovoljnijeg prava koje mu pripada temeljem odredaba KU- a.

20.Slijedom navedenog, pravilno je tuženik obvezan isplatiti tužiteljici razliku plaće između koeficijenata 4,20 i 4,80 u utuženom periodu u iznosu od 12.168,25 eur bruto, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15-og u mjesecu za prethodni mjesec, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak.

21. Pravilna je i odluka o parničnom trošku utemeljena na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

22.Iz ovih je razloga presuda suda prvog stupnja u pobijanom dijelu potvrđena i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odlučeno kao u točki I izreke ove presude.

23. Tužiteljici nije dosuđen trošak sastava odgovora na žalbu pozivom na odredbu iz čl. 155. st. 1. ZPP-a.

24. U preostalom dijelu (toč. III izreke) presuda suda prvog stupnja kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 24. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović