Republika Hrvatska

Trgovački sud u Splitu

21000 Split, Sukoišanska 6

Poslovni broj P-339/2023-33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Splitu, po sucu ovog suda Ivani Madunić, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2 A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa Marko Rakar, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Anić & Anić d.o.o., Split, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane dana 11. srpnja 2025. godine, uz sudjelovanje zamjenika punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, objavljene dana 24. srpnja 2025.

p r e s u d i o j e:

Prihvaća se kao osnovan tužbeni zahtjev tužitelja iz podneska od 21. lipnja 2025. koji glasi:

"I. Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 54888/06 sklopljenog dana 31.10.2006. godine između EN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i Societe Generale-Splitska banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 69326397242 kao kreditora s druge strane, i to čl. 10. t. d) koji glasi:

d) tečaj na dan dospijeća zakašnjenja i prijevremene uplate

1. Mjesečni anuiteti plaćaju se uplatom potrebnog iznosa u kunskoj

protuvrijednosti po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća.

2. Ukoliko Korisnik kredita zakasni sa uplatom mjesečnog anuiteta Kreditor će na uplatu primijeniti prodajni devizni tečaj vrijedeći na dan kad mu je omogućeno raspolaganje uplaćenim novčanim sredstvima a na prijevremene uplate primjenit će prodajni devizni tečaj koji vrijedi na dan dospljeća.“

II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 da tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2 A, OIB: 25132169807 isplati iznos od 1.882,81 EUR-a, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od 799,73 EUR-a od dana 11.06.2025. godine do isplate, po stopi koja je određena uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana."

III. Nalaže se tuženiku da tu roku d 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.756,93 EUR-a, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na taj iznos od 24. srpnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizlišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se zahtjev tužitelja za više traženu naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 687,05, odbija kao neosnovan.

Obrazloženje:

1.Kod ovog suda je dana 12. lipnja 2023. zaprimljena tužba uvodno označenog tužitelja protiv uvodno označenog tuženika, radi utvrđenja i isplate.

2. U tužbi tužitelj navodi kako aktivna legitimacija tužitelja proizlazi iz Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesiji), a koji su Ugovor sklopili EN, [adresa], kao ustupatelj s jedne strane i tužitelj kao primatelj, a kojim Ugovorom tražbina koja je predmet ovog parničnog postupka da je u cijelosti prenesena na tužitelja kao novog vjerovnika. Tuženik da je uredno obaviješten o prijenosu tražbine te da nije iznosio nikakve upite, a niti prigovore. Pasivna legitimacija tuženika da proizlazi iz činjenice što je upravo tuženik pravni slijednik Societe Generale-Splitske banke d.d. Split. Dana **.**.2006. EN i Societe Generale-Splitska banka d.d. da su sklopili Ugovor o kreditu broj: 54888/06 i to pravnik tuženika kao kreditor i EN kao korisnik kredita. Kredit, odnosno vraćanje kredita da je ugovoreno s valutnom klauzulom u valuti švicarski franak. Ugovorne odredbe kojim je ugovorena valuta švicarski franak, a uz koju da je vezana glavnica da su nezakonite i ništetne iz razloga što se među strankama nije pojedinačno pregovaralo o tim ugovornim odredbama, niti je prednik tuženika prije sklapanja Ugovora o kreditu korisnicu kredita informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Takvo (ne)postupanje pravnog prednika tuženika da je prouzrokovalo znatnu naravnotežu u pravima i obvezama između stranaka, a na štetu korisnika kredita. Naime, pravni prednik tuženika da je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, u razdoblju od početka 2004. do kraja 2008., a u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka, ugovarao ništetne valutne klauzule u valuti CHF, a što je pravomoćno utvrđeno u postupku koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, a ista činjenica da je potvrđena i drugostupanjskom presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17, te tužitelj citira dio utvrđenja iz navedenog postupka, utvrđenja iz navedenih presuda da obvezuju sud u ovom postupku sukladno članku 138. A. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 79/2007, 125/2007, 79/2009), članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 41/2104), članka 126. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 19/2022) i članku 502. C. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22).

3. Nadalje, tužitelj navodi kako unatoč činjenici što se je radilo o ništetnim ugovornim odredbama pravni prednik tuženika, odnosno tuženik da je uredno obračunavao ukupan iznos anuiteta sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli, a što je za posljedicu imalo povećanje kunskog mjesečnog anuiteta za korisnicu kredita, a samim time i povećanje korisnikovih obveza prema tuženikovom pravnom predniku, odnosno tuženiku. Ništetnost odredbi valutne klauzule u valuti CHF da ujedno znači i da su nezakonita sva povećanja korisnikovih obveza prema tuženikovom pravnom predniku, odnosno tuženiku na temelju jačanja tečaja valute CHF u odnosu na valutu HRK. Stoga korisnica kredita da je po toj osnovi pretplatila svoju obvezu po predmetnom kreditu. Taj iznos da čini razliku između svakog nezakonito uvećanog anuiteta i početnog mjesečnog anuiteta.

4. Kako tužitelj ne raspolaže nikakvom dokumentacijom osim Ugovora o kreditu prvenstveno predlaže sudu sukladno odredbi članka 186.b. ZPP-a naložiti tuženiku da u roku od 15 dana dostavi svu dokumentaciju manifestacijski zahtjev i to: sve eventualne anekse Ugovora o kreditu, sve eventualne odluke o promjeni kamatnih stopa (ili pregled promjena ugovorenih kamatnih stopa sa pripadajućim otplatnim planovima, karticu kredita po kupcu/promet po kreditu/knjigovodstvenu karticu. Po provedenom postupku i izvedenim dokazima tužitelj predlaže sudu donijeti presudu kojim će utvrditi da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu broj 54888/06 od 31. listopada 2006. sklopljen između EN iz [adresa] i Societe Generale Splitske-banke d.d. Split, kao kreditora, a kojim ugovornim odredbama je ugovorena valuta švicarski franak uz koju je vezana glavnica kredita i da naloži tuženiku da isplati tužitelju preplaćeni iznos po toj osnovi.

5. Kod ovog suda je dana 19. rujna 2023. zaprimljen odgovor na tužbu tuženika u kojoj ističe da uz tužbu nije dostavljen Ugovor o kreditu ili drugi prilozi, radi čega da je onemogućen u davanju detaljno argumentiranog odgovora na tužbu, te da nije priložen Ugovor o kreditu kojim bi se dokazalo postojanje obvezno pravnog odnosa između tužitelja i korisnika kredita kao i dokumentacija na okolnosti aktivne legitimacije. Nadalje, ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije, promašene pasivne legitimacije, osporava osnovu i visinu, ističe prigovor zastare, ističe prigovor da nisu ispunjene kumulativno određene pretpostavke za podnošenje tzv. stupnjevite tužbe iz članka 186.b. ZPP-a. Stoga predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

6. U očitovanju na tuženikov odgovor na tužbu, a u podnesku zaprimljenom kod suda 18. listopada 2023. tužitelj glede aktivne legitimacije navodi da ista proizlazi iz Ugovora o kreditu i Ugovora o ustupu potraživanja. Ističe da su ispunjeni uvjeti za stupnjevitu tužbu. Navedeno iz razloga što je uz obavijest o prijenosu tražbine tužitelj od tuženika zahtijevao da mu preda i cjelokupnu dokumentaciju potrebnu za postavljanje tužbenog zahtijeva u ovom predmetu, a čemu nije udovoljeno. Stoga da je jedini način da tužitelj pribavi predmetnu dokumentaciju, taj da sud naloži tuženiku dostavu iste u sudski spis. Ističe kako i sam ustupatelj prije podizanja predmetne tužbe od tuženika zatražio dokumentaciju. Glede zastare ističe da je podizanjem tužbe u tzv. "kolektivnom sporu" dana 4. travnja 2012. prekinuta zastara. Prekid zastare za restitucijske zahtjeve temeljem ništetnosti odredbi kojima je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica da je trajalo do 14. lipnja 2018., nakon čega zastarni rok da je počeo teći iznova. Tog dana Visoki trgovački sud da je donio presudu poslovni broj Pž- 6632/17, a kojom presudom da je utvrđeno da su ništetne odredbe kojima je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica. Da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare za individualne restitucijske zahtjeve, da je utvrđeno presudom i rješenjem VSRH poslovni broj Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. Kako će o ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi sud odlučiti tek u ovom postupku, to da je jasno da zastara glede ovog restitucijskog zahtijeva nije nastupila. Napominje, kako Ugovor o ustupu potraživanja koji je predmet ovog postupka nema i ne može imati utjecaja na zastarne rokove obzirom da primatelj tražbine ustupom dolazi u isti pravni položaj u kojem se do tada nalazi ustupatelj. Čak i da nije tako na ovaj predmet da bi se primijenilo pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH poslovni broj: Su-IV-47/2020-2 pa da bi zastarni rok počeo teći tek utvrđenjem ništetnosti u ovom postupku.

7. Nadalje, glede prava tužitelja pozivati se na utvrđenja iz tzv. Spora kolektivne zaštite poziva se na primjenu odredbi Zakona o zaštiti potrošača, koji regulira pravo potrošača pozivati se na utvrđenja iz sporova kolektivne zaštite, Zakona o parničnom postupku koji regulira prava osoba čija su prava i interesi povrijeđeni pozivati se na utvrđenja iz sporova kolektivne zaštite. Ti propisi da ne reguliraju status ustupatelja i primatelja tražbine, već da je to regulirano člankom 84. Zakona o obveznim odnosima. Glede razumljivosti deklaratornog dijela tužbenog zahtijeva, isti da je praktični identičan onom postavljenom u tzv. sporu kolektivne zaštite, pa da je određena u najmanju ruku odrediv.

8. Nadalje, glede ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta CHF, uz koju je vezana glavnica da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u valuti CHF, a koje klauzule je tuženik unosio u svoje tipske i adhezijske ugovore, a predmetno da se isto tako radi o takvom tipskom i adhezijskom ugovoru, radi čega glede ništetnosti predmetne odluke čak ne bi trebalo ponovno iznova provoditi dokazni postupak, već da bi se ista direktno mogla primijeniti i na ovaj predmet. Navedeno da potvrđuje Vrhovni sud u svojoj presudi poslovni broj Rev- 3142/18 od 19. ožujka 2019., te Rev-2245/17 od 20. ožujka 2017., te u rješenju Rev- 18/18 od 26. svibnja 2020., podredno navodi kako tužitelju odredba o valutnoj klauzuli nije bila razumljiva, a pogotovo ne lako razumljiva. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli da ne treba tužitelju kao potrošaču biti samo gramatički razumljiva, već Ugovor da treba izložiti funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije, te odnos između mehanizma konverzije i mehanizma propisanog drugim odredbama koje se tiču otplate kredita na način da tužitelj može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega moguće proizlaze. Ovdje tuženik, kao ni ostali tuženici u sporu kolektivne zaštite da nije osporio postojanje povećanog rizika sklapanja Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF što znači da je za to znao, a nije korisnika kredita o tome informirao. Tuženik da je ispravno postupio da bi bio informirao korisnika kredita da je valuta CHF "valuta utočišta", te da je ista sigurno ulaganje isključivo za tuženika, dok da je s druge strane na korisnika kredita prebačen cjelokupan rizik, zbog čega je sklapanje takvog Ugovora o kreditu posebno rizično za korisnike kredita a što je sve tuženik propustio učiniti. Obzirom da korisnik kredita nije znao niti je bio svjestan da ne zna da je uz valutu CHF vezan rizik "valute utočišta" isti da nije niti mogao znati da je o tome trebao biti obaviješten. Zbog toga iako je odredba o samoj valutnoj klauzuli razumljiva, odredba kojom se glavnica veže uz valutu CHF da nije razumljiva (pogotovo ne lako razumljiva), pa da je podložna testu (ne)poštenosti. Tuženik pri sklapanju predmetnog Ugovora da nije postupio po načelu savjesnosti i poštenja, jer o rizicima koje preuzima da nije informirao korisnika kredita, niti iste rizike uklopio u Ugovor kako bi korisnik kredita mogao znati koji rizik preuzima i o tome donijeti informiranu odluku. Korisnik kredita da je sklopio Ugovor smatrajući da preuzima samo opći rizik koji nosi sklapanje Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom neovisno o valuti. Pri tome tužitelj da nije znao da valuta CHF sa sobom nosi i poseban rizik "valute utočišta", da je jačanje tečaja valute CHF izvjesno, a HNB ne štiti tečaj valute HRK prema valuti CHF jednako kao što to čini glede tečaja valute HRK u odnosu na valutu EUR i da je upravo na potrošača prebačen cjelokupan rizik kretanja tečaja, dok da s druge strane tuženik ne snosi nikakav rizik. Napominje da to što je Ugovor solemniziran po javnom bilježniku ne utječe na razumljivost pojedinih odredbi.

9. Nadalje, tužitelj glede uzimanja u obzir tzv. negativnih razlika od strane suda ističe kako tuženik svoj zahtjev uopće nije određeno postavio niti precizirao kako u obliku protutužbe, tako niti u obliku prigovora radi prijeboja, da nisu ispunjene procesne pretpostavke da sud o istom zahtjevu na bilo koji način odlučuje, a još manje da umjesto tuženika računa njegovo navodno potraživanje i da mu na taj način pomaže u postupku. Tužitelj od tuženika da nikada ništa nije primao (stekao) niti imao u posjedu iznos (stvar) koju bi mu tuženik dao, te da nije došlo ni do kakvog prijelaza imovine tuženika u vlasništvu tužitelja radi čega da nisu niti ostvarene zakonske pretpostavke za vraćanje stečenog bez osnove sukladno članku 1111. ZOO-a a na čemu tuženik nastoji bazirati svoj zahtjev za prebijanje tražbina. Osim toga navedeno potraživanje sve da je bilo osnovano a da nije, da bi bilo u zastari.

10. U podnesku zaprimljenom kod suda 2 travnja 2024. tuženik ističe kako nisu ispunjeni kumulativno određeni uvjeti za podnošenje tzv. "stupnjevite tužbe" iz članka 180. b. ZPP-a jer da tužitelj ne predlaže dokaz da je bilo kakvu kreditnu dokumentaciju zatražio od tuženika neposredno prije podnošenja tužbe, osim što navodi da se je obratio tuženiku sa zahtjevom za dostavom kreditne dokumentacije, te da predmetnom zahtjevu do dana podnošenja tužbe nije udovoljeno. Predlaže da su postupi u skladu s odredbom članka 186. stavak 1. ZPP-a i pozove tužitelja da postavi određeni deklaratorni tužbeni zahtjev na način da navede koju točno odredbu Ugovora o kreditu predlaže utvrditi ništetnom. Nadalje, ističe kako je člankom 138.a. ZPP-a, koji je bio na snazi u vrijeme pokretanje postupka za zaštitu kolektivnih prava potrošača bilo propisano da "Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavak 1. toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika." Iz navedene odredbe da jasno proizlazi kako se na pravna uređenja iz presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite mogu pozivati samo isključivo one osobe čiji su interesi i prava zaštićeni tj. ostvareni u postupku kolektivne zaštite, a ne i netko treći. Predmetno da bi to bila korisnica kredita EN kao potrošač, a ne tužitelj kao trgovačko društvo, pa da ustraje u prigovoru nedostatka aktivne legitimacije. Kako je tužitelj trgovačko društvo, to da nije potrošač u smislu članka 4. stavak 1. točka 4. ZPP-a pa da pozivanje na utvrđivanje iz kolektivnog spora su potpuno promašena, jer da tužitelj ne može uživati zaštitu u smislu odredbi potrošačkog prava, odnosno ZPP-a i utvrđenja iz kolektivnog spora. Ugovorna valutna klauzula CHF da je pravno valjana ugovorna odredba, kako s aspekta općih odredbi ZOO-a, tako i s aspekta odredbi ZPP-a. Sporne ugovorne odredbe o ugovornoj klauzuli u CHF da su jasne, lako uočljive i razumljive, a tuženik u ugovornom odnosu s korisnikom kredita da nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Ugovaranje valutne klauzule da je izrijekom dopušteno u skladu s odredbom članka 22. stavak 1. ZOO-a, a sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF da nisu protivne ni Ustavu RH, ni prisilnim propisima, a ni moralu društva, a slijedom čega iste da nisu ništetne u skladu s odredbom članka 322. stavak 1. ZOO-a. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtijeva ističe da je matematičke točnosti radi potrebno da vještak u nalazu i mišljenju iskaže i tzv. negativne razlike, odnosno razlike kada je korisnik kredita zbog pada tečaja CHF tijekom otplate kredita plaćao manje iznose od onih koje je trebao plaćati prema početnom tečaju CHF u odnosu na HRK na dan isplate kredita. Suprotno navodima tužitelja tuženik da nije trebao određeno postaviti zahtjev u smislu podnošenja prigovora radi prebijanja ili protutužbe u odnosu na tzv. negativne razlike, niti da je trebao podnijeti protutužbu, niti istaknuti prebijanje ili poduzeti bilo kakvu sličnu radnju u tom pravcu jer tuženik ni u kojem slučaju da nije dužan vratiti iznos koji je veći od iznosa kojeg je eventualno neosnovano stekao.

11. U podnesku zaprimljenom kod suda 8. travnja 2024. tužitelj ističe kako su predmetno ispunjeni uvjeti za stupnjevitu tužbu sukladno odredbi članka 186.b. ZPP- a, te se poziva na rješenje VTS RH Pž-4138/23 od 12. prosinca 2023., glede određenosti deklaratornog dijela tužbenog zahtijeva, je predmetni zahtjev da je postavljen i zahtjev u tzv. sporu kolektivne zaštite, tužitelj da se ima prava pozivati na utvrđenja iz tzv. spora kolektivne zaštite jer da su sva prava korisnika kredita prešla na tužitelja po Ugovoru o ustupu potraživanja. Glede uzimanja u obzir tzv. negativnih razlika po službenoj dužnosti ističe da sve kada bi imao pravo na to (a nema) svakako da se ne bi mogle samo prebijati glavnice, nego da bi se imalo vršiti uračunavanje tražbina na način da se prvo imaju zatvoriti troškovi, kamata, te potom glavnica. Sudska praksa da ne uzima u obzir tzv. negativne razlike. U ovom predmetu tužitelj da uopće ne potražuje negativne razlike. Predmetno da se radi o dva obvezno pravna odnosa i dvije odvojene tražbine nastale ništetnošću ugovorne odredbe. Tako sada zbog ništetnosti ugovorne odredbe tužitelj da ima pravo od tuženika zahtijevati sve što je temeljem te odredbe primio, a eventulano da bi tuženik onda imao pravo od tužitelja zahtijevati ono što bi tužitelj primio. Tako da se ne radi o jednoj tražbini i prigovoru visine, nego o dvije suprotne tražbine i dva suprotna zahtijeva za povratom stečenog bez osnove.

12. Rješenjem ovog suda poslovni broj P-339/2023 od 23. travnja 2024. sud je prihvatio manifestacijski zahtjev i odredio da tuženik dostavi dokumentaciju koja se odnosi na predmetni Ugovor o kreditu (list 218-221 spisa).

13. Tužitelj je uz podnesak od 11. travnja 2024., te 2. svibnja 2024., priložio u sudski spis kreditnu dokumentaciju koju je u međuvremenu pribavio. Postupajući po naprijed citiranom rješenju tuženik je u podnesku od 9. svibnja 2024. naveo kako je sve odluke o promjeni kamatne stope i primijenjeni otplatni plan koji sadrži pregled svih promjena kamatnih stopa sam tužitelj dostavio uz podnesak od 12. travnja 2024., te je tuženik dodatno dostavio konto karticu za predmetni kredit.

14. Nakon provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo i financije Ines Lozić iz trgovačkog društva Centar za vještačenja d.o.o., Split, tužitelj je postavio konačan tužbeni zahtjev prema tuženiku iz ovog postupka na način da kondemnatornim dijelom tužbenog zahtijeva potražuje isplatu iznosa od 1.882,81 EUR-a sa daljnjom zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od 799,73 EUR-a od 11. lipnja 2025. pa do isplate (točka 2. tužbenog zahtijeva), te deklaratoran dio tužbenog zahtijeva postavlja na način da točno navodi odredbu ugovora koju predlaže utvrditi ništetnom (točka 1. tužbenog zahtijeva), a sve na način specificiran u izreci ove presude.

15. U dokaznom postupku sud je pregledao isprave priložene spisu, po zamoljenom sudu Trgovačkom sudu u Osijeku izveden je dokaz saslušanjem svjedoka EN i IN, te je proveden dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po sudskom vještaku Ines Lozić iz trgovačkog društva Centar za vještačenja d.o.o., pa je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno odlučio kao u izreci iz slijedećih razloga:

16. Predmet spora, je zahtjev tužitelja radi:

-utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu broj 54888/06 od 31. listopada 2006. i to članka 10.t.d.);

- isplate stečenog bez osnove, tj. zahtjev za isplatu pretplate po osnovi ništetnih odredbi.

17. Iz stanja spisa proizlazi slijedeće:

-da je dana 31. listopada 2006. između Societe Generale-Splitske banke d.d. Split, sada tuženika kao kreditora i EN iz [adresa] kao korisnika kredita sklopljen Ugovor o kreditu broj 54888/06 (dalje: Ugovor o kreditu; list 142-143 spisa);

- da je istim banka odobrila EN kao korisniku kredita iznos od CHF 15.800,00 u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja (članak 2. Ugovora o kreditu);

- da je otplata kredita ugovorena u 48 mjesečnih anuiteta i to 47 jednakih mjesečnih anuiteta u iznosu od 378,68 CHF i jednog preostalog anuiteta u iznosu od 378,48 CHF time da prvi anuitet dospijeva 10. prosinca 2006., a zadnji 10. studenog 2010. (članak 10. Ugovora o kreditu);

- da je odredbama članka 10. d.) predmetnog Ugovora reguliran tečaj na dan dospijeća zakašnjenja i prijevremene uplate, time da je točkom 1. regulirano kako mjesečni anuiteti se plaćaju uplatom posebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća, a točkom 2. da ukoliko korisnik kredita zakasni s uplatom mjesečnog anuiteta će kreditor na uplatu primijeniti prodajni devizni tečaj vrijedeći na dan kada mu je omogućeno raspolaganje uplaćenim novčanim sredstvima, a na prijevremene uplate da će se primijeniti prodajni devizni tečaj koji vrijedi na dan dospijeća;

- da je dana 8. lipnja 2023. između korisnika kredita EN kao ustupatelja i ovdje tužitelja kao primatelja sklopljen Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) (list 197-198 spisa; dalje: Ugovor o cesiji).

18. Navedene činjenice među strankama nisu sporne, odnosno nije sporno da je sklopljen Ugovor o kreditu između EN i Societe Generale-Splitska banka d.d., Split, kao niti da je tužitelj s EN sklopio Ugovor o ustupu (cesiji), niti je sporan njihov sadržaj.

19. Sporno je:

- aktivna legitimacija tužitelja;

- pasivna legitimacija tuženika;

- može li se tužitelj kao cesionar koji je pravna osoba pozivati na utvrđenja iz kolektivnog potrošačkog spora kojim je utvrđena ništetnost određenih ugovornih odredbi iz ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su sklapale banke, između ostalog i ovaj tuženik;

- postoji li osnova tražbine, odnosno je li odredba Ugovora o kreditu i to članak 10. t. d) toč. 1. i 2. predmetnog Ugovora kojim je ugovorena valutna klauzula ništetna;

- visina tražbine;

- je li nastupila zastara utužene tražbine.

20. Prije svega valja navesti kako je tuženik tijekom postupka prigovarao da nisu ispunjene pretpostavke za postavljanje tzv. manifestacijskog zahtijeva. O manifestacijskom zahtjevu tužitelja, sud je odlučio rješenjem poslovni broj P-339/2023- 10 od 23. travnja 2024., kojim je isti prihvatio i naložio tuženiku dostaviti dokumentaciju koja se odnosi na predmetni Ugovor o kreditu (list 218-221 spisa), pa se radi nepotrebnog ponavljanja upućuje na sadržaj istoga.

21. Pregledom predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru, jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost, pa se radi o potrošaču sukladno odredbi članka 3.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2023, dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora. Iz istog proizlazi da je tuženik navedeni Ugovor sklopio kao banka u čiji redoviti predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita, dakle, kao trgovac.

22. Tražbina po predmetnom Ugovoru prenesena je na ovdje tužitelja temeljem Ugovora o cesiji.

23. Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je, između ostalog, i ovdje tuženik u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banka kao trgovac (ovdje tuženik) nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, a čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 i to čl. 81., 82. i 90., u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., a u razdoblju od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/9.) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedena odluka je donesena u predmetu po tužbi tužitelja Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više tuženika i to: Zagrebačke banke d.d., Privredne banke d.d., Erste & Steiermarskishe bank d.d., Raiffeisen bank Austria d.d.; Hypo Alpe Adria bank d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale-Splitska banka d.d. i Sberbank d.d. (ranije Volksbank d.d.). Dakle, upravo je i ovaj tuženik bio tuženik u navedenom postupku.

24. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi, a što je i ovdje slučaj, treba reći da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2011. („Narodne novine“ br. 57/11.), kojima je propisana mogućnost podnošenja kolektivne tužbe, dodan, među ostalim, i članak 502.c. Ova odredba je regulirala da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a. stavka 1. ZPP-a (kolektivna tužba) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. Odredbom čl. 502.c. ZPP- a prvostupanjski sud vezan je za pravna utvrđenja iz presuda donesenih povodom kolektivnih tužbi. S obzirom na to da je bilo prijepora u vezi tumačenja odnosi li se ova odredba samo na parnične postupke koji su pokrenuti tužbom radi naknade štete (s obzirom na takvu dikciju samog članka) ili je moguća primjena i u parničnim postupcima pokrenutim radi isplate po drugim osnovama (primjerice, stjecanja bez osnove) zakonodavac je izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi.

25. Isto tako i čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 19/22, dalje: ZZP/22) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja ove tužbe je propisivao da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 114. stavka 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač ili osoba koja ima pravni interes pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika ili radi isplate.

26. Ovaj sud je, dakle, vezan za utvrđenja i odluke suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je pravomoćna. Zauzeta pravna stajališta o pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu promjenjive kamatne stope i vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni Ugovor o kreditu koji su sklopili EN iz [adresa] i tuženik. Taj Ugovor o kreditu sklopljen je 1. veljače 2007., dakle u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi koje su navedenom presudom utvrđene ništetnima jer potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose.

27. Naime, iz iskaza svjedoka EN, saslušane pred zamoljenim sudom Trgovačkim sudom u Osijeku proizlazi kako se je 2006. njen sin ženio i kupovao stan radi čega mu je odlučila pomoći financijski podizanjem kredita u Splitskoj banci koji da je otplaćivan četiri godine i u međuvremenu rada da je znatno porasla. Prilikom sklapanja Ugovora o kreditu da se nije raspravljalo o pojedinačnim odredbama već da su je predstavnici banke uputili da je Ugovor o kreditu po švicarskom franku najpovoljniji i najisplativiji, te da je sa svojim primanjima mogla podnijeti takve rate koje su bile određene prilikom sklapanja Ugovora. U početku rata da je iznosila 1.700,00 kn potom da je narasla na 2.200,00 kn, a kako joj nije mogao biti skinuta cijela rata povremeno da bi ju zvali iz banke da donese dodatan novac na račun povećanih rata. Konverziju kredita da nije radila, jer da je isti u cijelosti otplatila 2010.

28. Da je EN predmetni Ugovor o kreditu s prednikom tuženika sklopila kao potrošač, sud zaključuje i iz naprijed navedenog iskaza. Činjenicu da je ista potrošač nije osporio niti tuženik.

29. Tako potrošač (korisnik kredita) EN ima prema tuženiku tražbinu povrata novčanog iznosa koje je prednik tuženika stekao temeljem tih ništetnih odredbi, dakle bez pravne osnove, odnosno ima pravo na povrat onog što je primjenom navedenih odredbi platila predniku tuženika, sve sukladno odredbi članka 323. stavak 1. i članka 324. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO-a) o pravnim posljedicama ništetnosti Ugovora ili njegovih pojedinih odredbi, te članku 1111. stavak 1. ZOO-a.

30. Glede prigovora nedostatka aktivne legitimacije tužitelja za navesti je slijedeće:

31. U tijeku postupka je utvrđeno da je na temelju Ugovora o cesiji korisnik kredita EN ustupila ovdje tužitelju novčanu tražbinu prema tuženici nastalu temeljem Ugovora o kreditu.

32. Odredbom članka 80. stavak 1. ZOO-a, propisano je da vjerovnik može ugovorom prenijeti svoju tražbinu na trećega, osim tražbine čiji je prijenos zabranjen zakonom ili je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

33. Sud Europske Unije (dalje: Sud EU), sudska praksa je javno dostupna na Internet stranicama suda EU, je u predmetu C 383/18, Lexitor, od 11. rujna 2019. u točki 20. glede pitanja cesije i primjene Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (SL 2008., L 133, str. 66.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 13., str. 58.) kao u ovom sporu iznio pravno shvaćanje kako slijedi: "Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima.".

34. Slično Sud EU u predmetu C-519/19, DelayFix, od 18. studenog 2020. u toč. 53. i toč. 54. iznosi pravno shvaćanje kako slijedi: "Kao drugo, treba istaknuti da je u okolnostima sličnim onima u glavnom postupku, ustupu tražbina društvu za naplatu, Sud u pogledu Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (SL 2008., L 133, str. 66.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 13., str. 58.), presudio da činjenica da su sporovi o kojima je riječ u tim predmetima isključivo između prodavatelja roba ili pružatelja usluga nije prepreka primjeni instrumenta koji proizlazi iz prava potrošača Unije jer područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu nego o svojstvu ugovornih stranaka (vidjeti u tom smislu presudu od 11. rujna 2019., Lexitor, C 383/18, EU:C:2019:702, t. 20.).". Ta sudska praksa treba se prenijeti u pogledu primjene Direktive 93/13 (Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima - Službeni list Europske unije, L 095 29 od 5. travnja 1993. - dalje u tekstu: Direktiva 93/13).

35. U odlukama Vrhovnog suda broj Rev 692/2023-3 od 4. siječnja 2024. i Rev 1153/2023-2 od 4. siječnja 2024. imajući u vidu nadređenost europskog prava domaćem pravu pa tako i obveznost presuda suda EU izneseno je slijedeće pravno shvaćanje: "Osoba, pravna ili fizička kojoj je potrošač temeljem ustupa tražbine prenio im svoje tražbine koje mu pripadaju primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15, 14/19 - dalje u tekstu: ZZP/14) može od potrošačeva dužnika, prodavatelja roba ili pružatelja usluga potraživati ispunjenje obveze kao i sam potrošač, jer pravo na ispunjenje ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, već o svojstvu ugovornih strana iz potrošačkog ugovora (u ovom sporu ugovora o kreditu)." Navedeno shvaćanje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

36. Primatelj tražbine (cesionar) ima prema dužniku (cesusu) ista prava koja je ustupitelj tražbine (cedent) imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a), a dužnik sukladno stavku 2. istog članka može prema primatelju, pored prigovora koje ima prema njemu, isticati i one prigovore koje je mogao istaknuti ustupitelju do časa kada je saznao za ustupanje.

37. Slijedom svega naprijed navedenoga za navesti je kako promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitete tražbine, pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu na tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača. Radi navedenoga sud je našao neosnovanim po tuženiku istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja.

38. Pasivna legitimacija tuženika proizlazi iz činjenice da je upravo Societe Generale-Splitska banka d.d. Split pripojena društvu OTP banka d.d., Split, odnosno iz činjenice da je upravo tuženik pravni slijednik Societe Generale-Splitske banke d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 69326397242 (izvadak iz sudskog registra za Societe Generale-Splitsku banku d.d., Split i OTP banku d.d. Split - list 7-160 spisa).

39. Kako se je tužitelj sukladno članku 502. c. ZPP-a pozvao na utvrđenja iz postupka koji se vodi povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa, tužitelj u ovom postupku koji se vodi radi utvrđenja i isplate ima pravni interes da se u ovom individualnom sporu utvrdi da je ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli.

40. Sud ne prihvaća pravno stajalište tuženika prema kojemu tužitelj kao pravna osoba s kojom je korisnica kredita EN sklopila Ugovor o cesiji nije ovlašten u ovom postupku pozivati se na utvrđenja iz postupka koji se vodio povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa, već da to može jedino EN kao korisnica kredita odnosno potrošač u ovom slučaju, a sve imajući na umu smisao i značaj odredbe članka 84. stavak 1. ZOO-a prema kojemu dužnik ima ista prava koja je ustupatelj imao prema dužniku do ustupanja, pa nastavno na navedeno isti se može pozivati na utvrđenja iz postupka koji se vodio povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa.

41. Tuženik je ovlašten u svakom pojedinačnom postupku iznositi činjenice koje se tiču toga da je isti prilikom sklapanja Ugovora o kreditu korisnicima kredita objasnio značenje ugovaranja valutne klauzule kao i ekonomske posljedice koje valutna klauzula može imati za korisnike kredita, i u tom smislu je dužan predložiti odgovarajuće dokaze. Tuženik u ovom postupku nije niti tvrdio da je korisnicu kredita upoznao sa značenjem ugovaranja valutne klauzule, kao niti ekonomskim posljedicama koje valutna klauzula može imati za korisnicu kredita, posljedično čemu sud zaključuje kako se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je za posljedicu imala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

42. U odnosu na spornu ugovornu odredbu članka 10. t.d.), točka 1. i 2. o valutnoj klauzuli valja reći da se u konkretnom slučaju radi upravo o kreditu u kojem je ugovorena valutna klauzula kakva je bila predmet spora povodom tužbe za zaštitu kolektivnog interesa prava potrošača u okviru kojeg je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. studenoga 2004. (u odnosu na valutnu klauzulu) do 31. prosinca 2008., u kojem razdoblju je sklopljen i predmetni ugovor o kreditu, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim aktivnostima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Na taj način je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama jedne ugovorne strane (prednika tužitelja) kao korisnika kredita i potrošača u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika) kao davatelja kredita i trgovca, slijedom čega je navedena ugovorna odredba nepoštena, a time je ništetna. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene, ali isto tako je u postupcima koje pokrenu treće osobe koje su singularni ili univerzalni sukcesori potrošača i nemaju osobno status potrošača. Takav stav izražen je i u odluci Vrhovnog suda poslovni broj Rev-1014/2023-2 od 19. prosinca 2023.

43. Slijedom navedenoga odlučeno je kao pod točkom I. izreke presude.

44. Posljedica ništetnosti ugovorne odredbe je obveza jedne ugovorne strane na vraćanje drugoj ugovornoj strani onoga što je primila na temelju takve ugovorne odredbe (članak 323. stavak 1. ZOO-a).

45. Što se tiče visine zahtijeva isti je utemeljiti na saznanjima do kojeg je sud došao provedenim sudskim vještačenjem od strane Ines Lozić, stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i poreze iz trgovačkog društva Centar za vještačenja d.o.o., Split.

46. Prema vještačkom nalazu i mišljenju zaprimljenom kod suda 10. lipnja 2025. proizlazi slijedeće:

-da ukupan iznos pretplata uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u razdoblju otplate kredita iznose 799,73 EUR-a;

-zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, po osnovu promjene tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do dana izrade financijskog vještačenja ukupno iznose 1.082,48 EUR-a.

47. Dakle, iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka proizlazi kako je korisnica kredita EN predniku tuženika platila 1.882,21 EUR, a više zbog promjene valutne klauzule, odnosno zbog promjene tečaja CHF-a u odnosu na kune. Vještak u svom nalazu i mišljenju prikazuje pretplaćene iznose po pojedinim kalendarskim mjesecima.

48. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje sudskog vještaka. Tuženik navodi kako je vještak postupajući "lege artis" bio dužan u nalazu i mišljenju prikazati ne samo pozitivne, već i negativne razlike, jer kada se radi o povratu stečenog bez osnova, a predmet stjecanja je novac, da se ne može tuženika obvezati da na ime pretplate vrati glavnicu koja je nominalno veća od glavnice koju je eventualno neosnovano stekao. Takav stav tuženika sud ne prihvaća, sve iz slijedećih razloga:

49. Ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišten iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno (članak 1021. stavak 1. ZOO-a).

50. Tako ugovorom o kreditu banka korisniku kredita daje određeni iznos kredita, tj. novčanih sredstava. Činidba je banke u tom odnosu isplaćeni iznos novca, a činidba korisnika kredita je povrat iznosa kredita i plaćanje kamata kroz plaćanje mjesečnih anuiteta. Plaćanjem anuiteta korisnik kredita vraća kredit (plaćanjem glavnice) i plaća kredit (plaćanjem kamata). Tako znatnim porastom tečaja CHF baka zarađuje, vraćanjem vrijednosti kreditnog iznosa. Zbog znatnog rasta tečaja valute CHF gubi značaj zaštitne klauzule (očuvanje vrijednosti), već upravo suprotno povećava se vrijednost kredita. Tako ugovorna kamata i porast tečaja CHF je zarada banke. To je pozitivna razlika. Kredit je proizvod kojeg banka prodaje, a naplaćuje ga putem anuiteta (mjesečnih rata) koje se sastoje od glavnice i kamata prema tečaju CHF koje plaća korisnik kredita.

51. Negativna razlika bi tako značila da je tečaj u određenom razdoblju otplate bio i niži, a time da je i obveza korisnika kredita bila manja.

52. Tužitelj predmetni tužbenim zahtjevom potražuje od tuženika vraćanje onoga što je na ime anuiteta kredita njegov prednik, korisnik kredita isplatio tuženiku, odnosno njegovom predniku na temelju ništetne ugovorne odredbe o iznosu kredita kojeg je dužan vratiti i koji se obračunava primjenom valutne klauzule (članak 22. ZOO- a) vezano za tečaj CHF u vrijeme plaćanja, a koji predstavlja razliku između stvarno vraćenog iznosa kredita i iznosa koji bi trebao biti vraćen da se obveza tužitelja kao primatelja kredita izračunavala na bazi tečaja CHF u kunama u vrijeme sklapanja Ugovora. Tužitelj predmetno potražuje samo pozitivnu razliku (negativnu razliku ne potražuje). Upravo na te okolnosti tužitelj je predložio izvođenje dokaza vještačenjem i isto je vještak izradio na navedenu okolnost. Sve preplaćene iznose po pojedinim anuitetima tuženik je dužan vratiti tužitelju sukladno odredbi članka 323. stavak 1. ZOO-a, a u odnosu na anuitete koji su plaćeni u manjem iznosu od onoga što je ugovorena obveza bez valutne klauzule tuženik bi mogao zahtijevati ispunjenje od ugovorne strane (korisnika kredita). Dakle, radi se o tome da u dijelu u kojem pojedini mjesečni anuiteti nisu u cijelosti plaćeni postoji tuženikova tražbina prema korisniku kredita, za koju je tuženik mogao zahtijevati ispunjenje. Do prijeboja tražbine ne dolazi po samom zakonu, već je potrebno da stranka da izjavu o prijeboju sukladno odredbi članka 196. stavak 1. ZOO-a, a tuženik takvu izjavu nije dao. Ukoliko tuženik smatra da ima tražbinu prema tužitelju bio je u prilici istaći prigovor prijeboja ili prigovor radi prijeboja, ili podnijeti protutužbu. To međutim, tuženik predmetno nije učinio. Stoga, od preplaćenih iznosa anuiteta se ne oduzimaju iznosi u kojima korisnik kredita nije platio pojedine anuitete. Tuženik nije ni uplatio predujam za provođenje vještačenja radi provođenja dokaza na okolnosti "negativnih razlika", odnosno perioda u kojima je korisnik kredita plaćao manje iznose od onih utvrđenih u početnik uvjetima u pogledu primjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije predujmio trošak provođenja vještačenja, niti je naveo razlog radi kojeg to nije učinio, to je sud odustao od izvođenja dokaza vještačenjem na tu okolnost, a sve sukladno odredbi članka 153. stavak 3. ZPP-a. Na ročištu održanom dana 11. srpnja 2025. suglasno očitovale da se odriču usmenog iznošenja pisanog nalaza i mišljenja sudskog vještaka te da predlažu zaključiti raspravljanje i donijeti presudu sukladno stanju sudskoga spisa.

53. Sud je vještvo sudskog vještaka prihvatio kao objektivno, stručno, jasno, potpuno i bez proturječnosti, izrađeno sukladno nalogu suda, utemeljeno na mjerodavnim ispravama i pravilnoj metodologiji obračuna ocjenjujući kako je iz njega razvidan iznos pretplate po ništetnim odredbama.

54. U odnosu na istaknuti prigovor zastare na potraživanje s osnova restitucijskih zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a primjenjuje opći zastrani rok od pet godina propisan člankom 225. ZOO-a.

55. Pritom sud ukazuje na pravno shvaćanje građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a /05 (članka 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Za navesti je da navedeno pravno shvaćanje u potpunosti koincidira i s pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenih u spojenim predmetima C-776/19- 782/19, prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe.

56. Imajući u vidu navedeno pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Podnošenjem kolektivne tužbe potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu prekinuta je zastara, koja je ponovno počela teći od dana pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u odnosu na kamatnu stopu i presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu. To znači da rok zastare, kad je riječ o tražbini preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, počinje teći od 14. lipnja 2014., a sa osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli od 15. lipnja 2018. Obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2023., to proizlazi da je podnesena unutar petogodišnjeg roka zastare, slijedom čega je tuženikov prigovor zastare neosnovan.

57. Tuženik tijekom postupka ističe kako tužitelj nije ovlašten uglavničiti zakonske zatezne kamate u situaciji kada još uvijek nije plaćena glavnica. Takvo stajalište tuženika sud ne prihvaća. Navedeno iz razloga što se zatezne kamate mogu utužiti u apsolutnome iznosu uz glavni dug, a kako tuženik tijekom postupka nije niti osporavao da tužitelj ima pravo na zatezne kamate, a niti izračun visine tih zateznih kamata, to je tužitelju pored iznosa glavnice od 799,73 EUR-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koje teku na taj iznos od 11. lipnja 2025. pa do isplate, je valjalo dosuditi zatezne kamate u iznosu od 1.082,48 EUR-a. Navedeni iznos predstavlja zatezne kamate na pretplaćene mjesečne iznose koji su obračunati od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do dana izrade pisanog nalaza i mišljenja (10. lipnja 2025.).

58. Stoga je tuženika valjalo obvezati na plaćanje iznosa od 1.882,21 EUR, na ime stečenog bez osnove, pa je tužbeni zahtjev tužitelja prihvaćen i naloženo tuženiku platiti iznos od 1.882,21 EUR (799,73 EUR-a na ime glavnice, te 1.082,48 EUR-a na ime zateznih kamata koje su na pojedinačne iznose tekle od dospijeća pa do 10. lipnja 2025.) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznos glavnice od 799,73 EUR teku od 11. lipnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje sukladno odredbi članka 29. stavak 2. ZOO-a, odnosno po stopi određenoj za ostale odnose. Radi navedenog odlučeno je kao u točci II. izreke presude.

59. Tužitelj je predložio izvesti dokaz saslušanjem bankarskih službenika, pri čemu je predložio da imena i prezimena tih osoba se zatraže od tuženika, a kako tuženik te podatke nije dostavio, to sud taj dokazni prijedlog nije mogao provesti, te je odustao od izvođenja istoga.

60. Glede prigovora tuženika da prilikom određivanja vrijednosti predmeta spora sud ne može uzeti u obzir deklaratorni dio tužbenog zahtjeva jer da se radi o zahtjevu koji je istaknut uz zahtjev za isplatu, pa da bi u tom slučaju vrijednost predmeta spora trebalo određivati samu u visini postavljenog tužbenog zahtjeva za isplatu, za navesti je kako u situaciji kada je tužitelj postavio zahtjev za utvrđenje i zahtjev za isplatu se vrijednost predmeta spora odlučuje sukladno članku 37. ZPP-a, odnosno prema njihovom zbroju.

61. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 i 88/05), i važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika te važećoj Tarifi sudskih pristojbi prema Zakonu o sudskim pristojbama. Tužitelju je kao trošak postupka obistinjen trošak sastava tužbe od 12. lipnja 2023. (TBR 8. toč. 1. OT-a) – 100 bodova, trošak sastava podneska od 18. listopada 2023., 8. travnja 2024., 21. lipnja 2025., 10. srpnja 2025. (TBR 8. toč. 1. OT-a) – po 100 bodova, trošak sastava podneska od 11. travnja 2024. (TBR 8. toč. 3. OT-a) – 25 bodova, trošak zastupanja na ročištu održanom dana 12. travnja 2024., 4. listopada 2024. (TBR 9. toč. 2. OT-a)

– po 50 bodova, ročište od 26. ožujka 2025., 11. srpnja 2025. (TBR 9. toč. 1. OT-a) - po – 100 bodova, trošak pristupa na ročište za objavu presude (TBR 9. toč. 3. OT-a) 50 bodova, odnosno ukupno 875 bodova. Kako vrijednost boda iznosi 2,00 EUR-a (TBR 54 OT-a), to je valjalo tužitelju priznati ukupno 1.750,00 EUR-a, što uvećano za 25% PDV-a u iznosu od 437,50 EUR-a, daje ukupno 2.187,50 EUR-a. Navedeni iznos valja uvećati za trošak pristojbe tužbe u iznosu od 56,48 EUR-a, troškova financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 EUR-a, te troška pristojbe na presudu u iznosu od 112,95 EUR-a. Tako je tužitelju valjalo obistiniti ukupno 2.756,93 EUR-a.

Sud tužitelju u troškove parničnog postupka nije odmjerio trošak sastava podneska od 11. travnja 2024. pozivom na TBR 8. toč. 3. OT-a, trošak zastupanja na ročištu od 12. travnja 2024. i 4. listopada 2024. pozivom na TBR 9. toč. 2. OT-a, niti više zatraženu pristojbu presude 187,05 EUR-a, odnosno sud je odbio zahtjev tužitelja zla više traženu naknadu troškova parničnog postupka u ukupnom iznosu od 687,05 EUR-a.

Tužitelju je na dosuđeni trošak postupka u iznosu do 2.756,93 EUR-a valjalo priznati i zakonsku zateznu kamatu koja teče od donošenja presude tj. od 24. srpnja 205. sukladno odredbi članka 151. stavak 3. ZPP-a, a po stopi iz članka 29. stavak 2. ZOO-a, a određen za ostale odnose. Radi navedenog odlučeno je kao u točci III. izreke ove presude.

U Splitu, 24. srpnja 2025.

S U D A C

Ivana Madunić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi putem ovog suda Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u Zagrebu, u pisanom obliku u 3 primjerka.

DNA:

-Punomoćniku tužitelja;

-Punomoćniku tuženika;

- U spis