Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, Tomaša Masaryka 8

Poslovni broj: P-650/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici i to sudac toga suda Mirjana Jelavić kao sudac pojedinac u pravnoj stvari tužiteljice KŠ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], koju zastupa Odvjetničko društvo Župan, Babić & Antunović d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB: 53056966535) iz [adresa], kojeg zastupa Odvjetničko društvo Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, n akon provedene i zaključene glavne i javne rasprave dana 27. svibnja 2025. u prisutnosti tužiteljice i njenog punomoćnika te punomoćnika tuženika, dana 24. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. pod nazivom ”NAKNADA” Ugovora o kreditu broj 538-50-6758136 od 31. ožujka 2015. godine, sklopljenog između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB:53056966535, kao kreditora i tužitelja KŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, u dijelu koji glasi: „Naknada za obradu kredita : 1.60 % ( jedan zarez šezdeset posto) od iznosa kredita, maksimalno 1.000,00 HRK (jednatisuća kuna), jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, da tužiteljici KŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime plaćene naknade za obradu kredita, isplati iznos od 132,72 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 25. travnja 2015. godine pa do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. godine određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, da tužiteljici KŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.142,14 eur, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 24. srpnja 2025. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2024. godine, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja 2024. godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica predlaže da sud utvrdi ništetnom odredbu čl. 3. pod nazivom „naknada“ ugovora o kreditu broj 538-50-6758136 od 31. ožujka 2015. koji je sklopila sa tuženikom te da naloži tuženiku isplatu iznosa od 132,72 eur na ime plaćene naknade za obradu kredita. Zahtjeve temelji na tvrdnjama da su stranke dana 31. ožujka 2015. godine sklopili Ugovor o kreditu, broj 538-50- 6758136 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), kojim je tuženik kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredita kredit u iznosu od 200.000,00 HRK/26.544,56 EUR, s rokom otplate od 120 mjeseci; da je Člankom 3. Ugovora o kreditu pod nazivom NAKNADA propisana naknada za obradu kredita, a koja naknada je jednokratna te se ista korisniku kredita naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita u iznosu od 1,60 % (slovima: jedan zarez šezdeset posto) od iznosa kredita, maksimalno 1.000,00 HRK; da je tužitelju sukladno čl. 3. Ugovora o kreditu dana 24. travnja 2015. godine navedena naknada naplaćena u iznosu od 132,72 EUR / 1.000,00 HRK ( prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 kn) na način da je ista naplaćena / ustegnuta od iznosa kredita; da je Ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja i tuženika standardizirani (tipski) ugovor, koji je, kao takav, unaprijed sročen i priređen od strane tuženika, a kojeg tužitelj kao korisnik kredita može ili potpisati ili ne; da ugovor sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj kao korisnik kredita obvezuje prilikom prvog korištenja kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kredita u visini od 1,60 % ( jedan zarez šezdeset posto), od iznosa odobrenog kredita, maksimalno 1.000,00 HRK, a koju se tužitelj obvezuje platiti i plaća je jednokratno; da pritom tužitelj napominje da istom, u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu , o navedenoj odredbi ugovora tuženik ni na koji način nije pružio mogućnost pregovaranja, niti mu je ista odredba predočena uz potrebno razjašnjenje značenja i smisla iste, a sve kako je predmetni ugovor već bio unaprijed pripremljen od strane tuženika; da tužitelj prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj navedene odredbe, niti mu je ista bila objašnjena od strane tuženika, a što je, s obzirom na položaj tužitelja kao potrošača i apsolutnog laika, nesporno bilo potrebno; da je takvim postupanjem tuženika prouzročena neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja; da plaćanje naknade za obradu kredita u visini od 1,60 % ( jedan zarez šezdeset posto) od iznosa kredita uzrokuje očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača budući da je tuženik, nakon terećenja po osnovi ulazne naknade iz odobrenog kreditnog iznosa, tužitelju obračunavao i zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, iako je istom faktički isplatio drugi, manji iznos kredita za 1,60 %; da je tužitelj, u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 79/07, 125/05, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, 41/14, nadalje u tekstu: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, potrošač odnosno fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti već u svrhu nenamjenskog kredita; da tužitelj nije imao pravnih znanja koja bi mu bila potrebna da bi istom odredba o naknadi za obradu kredita bila jasna i lako razumljiva, za razliku od tuženika koji je sklapanju predmetnog ugovora pristupio u okviru svoje djelatnosti; da je tužitelj kao fizička osoba koja je Ugovor o kreditu sklapala i kao potrošač, a u odnosu na tuženika kao banku koji postupa u okviru svoje profesionalne djelatnosti, nesporno bio u podređenom, slabijem položaju, kako u pogledu pregovaračke moći, tako i zbog činjenice da ne posjeduje pravna ili financijska znanja potrebna za razumijevanje navedene odredbe Ugovora o kreditu; da je sve navedeno dovelo do pristanka tužitelja na odredbe ugovora koji je bio u cijelosti unaprijed sastavljen od strane tuženika; da je tuženik izravno postupio protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i protivno načelu savjesnosti i poštenja; da se prema čl. 96. st. 1. ZZP/07, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. istog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, kao što to i jest slučaj s Ugovorom o kreditu sklopljenim između tužitelja i tuženika; da ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita jest nepoštena ugovorna odredba te je ista, sukladno čl. 102. st. 1. Z ZP/07, ništetna; da je u tom smislu, odredbom čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine (nadalje u tekstu: Direktiva) također propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora; da tužitelj ističe kako je Ugovor o kreditu sklopljen na način da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu i, kao jača ugovorna strana, što svakako jest budući da je financijska institucija i profesionalno dioničko društvo, tužitelja doveo u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed formuliranog ugovora; da je Ugovor o kreditu nesporno sklopljen u obliku unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, ovdje tuženika, a koji ugovor je predstavljao tzv. „uzmi ili ostavi” ponudu, ne ostavljajući korisniku kredita, ovdje tužitelju, mogućnost i slobodu da na bilo koji način utječe ili intervenira u sadržaj istog; da prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo, dok je kod predmetnog Ugovora o kreditu nejasno koji su parametri uopće korišteni prilikom izračuna naknade za obradu kredita te na osnovu kakvih i kako nastalih troškova navedena naknada iznosi upravo 132,72 EUR / 1.000,00 HRK; da je ujedno nejasno zašto visina naknade za obradu kredita izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita; da pritom tuženik u Ugovoru o kreditu samo paušalno navodi da se naknada naplaćuje „za obradu kredita”, ne spominjući što točno te radnje obuhvaćaju, a što tužitelju kao potrošaču, definitivno nije trebalo biti jasno niti poznato; da se o navedenoj odredbi Ugovora o kreditu, a sadržanoj u samom Ugovoru o kreditu koji je već prethodno bio pripremljen od strane tuženika, po prirodi stvari nije moglo pojedinačno pregovarati znači da je ista odredba ništetna, da je očito i nesporno da je naknada za obradu kredita, koju je tužitelj platio 24. travnja 2015. godine u iznosu od 132,72 EUR / 1.000,00 HRK prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja, a iz kojeg razloga je, sukladno čl. 96. st. 1. i 2. ZZP/07, sve u smislu odredbe čl. 102.st.1. ZZP/07, riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi; da je odredbom čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje u tekstu: ZOO) propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje; da je u konkretnom slučaju, tuženik na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja naknade za obradu kredita u iznosu od 132,72 EUR / 1.000,00 HRK ( prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 kn).

2. Tužiteljica predlaže da sud izvede dokaze uvidom u Ugovor o kreditu broj 538-50-6758136 od 31. ožujka 2015. god., prijepis knjigovodstvene kartice od 30.04.2015.god. do 31.07.2023.god, zahtjev tužitelja za dostavom potvrde o uplaćenim ulazno / izlaznim naknadama od 23.02.2024..god., potvrdu tuženika o plaćenoj ulaznoj naknadi od 06.05.2024.god., otplatni plan po kreditu broj 538-50-6758136, Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, potvrdu tuženika o uplati naknade za obradu kredita od dana 06.05.2024.god., saslušanjem tužitelja te financijsko - knjigovodstvenim vještačenjem.

3. Tuženik se protivi tužbi i predlaže da su tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan. Prijedlog temelji na tvrdnjama da su stranke dana 31.03.2015. sklopili Ugovor o kreditu 538-50-6758136 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju iznos u kunskoj protuvrijednosti 200.000,00 kn uz redovnu kamatnu stopu od 9,71% godišnje, promjenjivu i kamatu po dospijeću, također promjenjivu; da je ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom; da je nesporno da je tužitelj slobodnom voljom sklopio Ugovor u valutnoj klauzuli CHF te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima; da je u čl. 3. predmetnog Ugovora ugovoreno je: „Čl. 3. NAKNADA, Naknada za obradu kredita: 1,60 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“; da je odredba čl. 3. predmetnog ugovora jasna, lako uočljiva i razumljiva; da pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora; da tuženik nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade; da tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika; da je prije zaključenja ugovora tuženik objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovarao odredbama, stranke su zaključile ugovor; da tuženik ističe prigovor zastare; da sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima: „Tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.“ ; da je tužitelj podnio tužbu 23.12.2024. tako da je razvidno da je tražbina zastarjela; da je nesporno da je tužitelj slobodnom voljom sklopio predmetni Ugovor o kreditu, te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima; da nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; da, obzirom da je tužitelj, nakon što mu je objašnjena svaka odredba Ugovora o kreditu, isti potpisao razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

4. Tuženik predlaže da sud izvede dokaze uvidom u ugovor o kreditu.

5. Tijekom postupka izvedeni su dokazi uvidom u ugovor o kreditu broj 538- 50-6758136 od 31. ožujka 2015. (7-13), prijepis knjigovodstvene kartice (14- 20), potvrdu tuženika od 6.5.2024. (22), otplatni plan (25-29) te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice u svrhu dokazivanja (116-117).

6. Na temelju provedenog dokaznog postupka, sud je prema svojem uvjerenju, a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog postupka, sukladno čl. 8. ZPP-a, odlučio kao u izreci.

7. Među strankama nije sporno da je tužiteljica kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom dana 31. ožujka 2015. zaključila Ugovor o kreditu u kojem je u čl. 3. ugovorena naknada od 1,6% od iznosa kredita koja je jednokratna i naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.

8. Nije sporno niti da je temeljem čl. 3. Ugovora o kreditu pri isplati kredita tužiteljici ustegnut iznos od 1.000,00 kuna, što je sada 132,72 eur, na ime naknade za obradu kredita, koja je naplaćena/ustegnuta od iznosa odobrenog kredita dana 24. travnja 2015., kako je to utvrđeno uvidom u potvrdu tuženika (22).

9. Sporno je, da li je predmetna odredba Ugovora o kreditu suprotna načelu savjesnosti i poštenja koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da li je tužiteljica potrošač koji nije imao utjecaja na sadržaj ugovora o kreditu te da li je za potraživanje tužiteljice nastupila zastara.

10. Ocjenjujući izvedene dokaze zasebno i u cjelini, sud je iskaz tužiteljice našao životnim i logičnim u dijelu u kojem navodi da je dijelom novca od ovog kredita zatvorila prvi kredit koji je podigla kod tuženika, a sa ostatkom novca da si je kupila osobni automobil. Također je vjerodostojan i dio iskaza u kojem navodi da je trebala donijeti tri zadnje platne liste i ugovor da je stalno zaposlena te ju je kasnije gospođa zvala kada je kredit bio odobren te joj je rekla da je pripremljen ugovor s kojim će morati otići kod javnog bilježnika kao i da neće dobiti cijeli iznos kredita jer da oni imaju svoje troškove te je rekla da se to zove trošak obrade kredita. Da je službenica spominjala nekakvu naknadu, ali da tužiteljica ne zna šta je to točno, jer da njoj ništa nije objašnjeno da bi to ona mogla razumjeti pa tako na upit tužiteljice o efektivnoj kamatnoj stopi da je ta gospođa samo izgovorila definiciju te stope, a kada je tražila da joj malo pojasni da je odgovorila da ona to ionako mora platiti. Da oni nisu pregovarali o visini te naknade i tužiteljici nije bila ponuđena mogućnost da o njoj pregovara, a javni bilježnik da joj nije objašnjavao odredbe iz ugovora o kreditu već je objašnjavao što će se dogoditi ako ne bude plaćala rate, te da je tužiteljicu dočekao gotov Ugovor koji je samo trebala potpisati te nije imala mogućnost dogovarati se odnosno mijenjati neku od odredbi ugovora.

11. Ovako dani iskaz tužiteljice sukladan je dokumentaciji koja se nalazi u spisu predmeta, a naročito Ugovoru o kreditu ( 7-13), a u dijelu u kojem navodi da se o odredbama ugovora nije pregovaralo već da je samo potpisala ponuđeno, tuženik posebno niti ne osporava.

12. Stoga je sud našao utvrđenim slijedeće relevantne činjenice:

- da je tužiteljica kredit podigla za zatvaranje prethodnog kredita i za kupnju osobnog automobila

- da tužiteljica s tuženikom nije pregovarala o odredbama Ugovora o kreditu, već je potpisala prethodno sačinjen tipski ugovor,

- da odredba čl. 3. Ugovora o kreditu obvezuje korisnika kredita platiti naknadu od 1,60% od iznosa kredita jednokratno prilikom prvog korištenja kredita,

- da je tužiteljici prilikom korištenja kredita ustegnut i iznos od 1.000,00 kuna,

- da je u čl. 3. Ugovora navedeno da se naknada naplaćuje za obradu kredita.

13. Za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari relevantne su odredbe Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine 96/2003. - u daljnjem tekstu ZZP- a) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka obvezno pravnog odnosa, Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5. travnja 1993. (u daljnjem tekstu Direktiva 93/13/EEZ), Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, u daljnjem tekstu ZOO) te odredbe Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, u daljnjem tekstu ZPP).

14. Člankom 81. stavak 1. i stavak 2. ZZP-a, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Takva je odredba ugovora sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP- a, ništetna.

15. Prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

16. Direktiva 93/13/EEZ u čl. 3.st.2. određuje, da je na prodavatelju robe ili pružatelju ugovora teret dokazivanja da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, dok u čl. 4. određuje da se nepoštenost ugovornih odredbi procjenjuje na način da se uzme u obzir ne samo priroda usluga ili robe već i sve okolnosti i odredbe ugovora u vrijeme kada je sklapan.

17. Članak 323. ZOO-a, regulira posljedice ništetnosti i određuje da je ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

18. Sukladno odredbi čl. 327. st. 1. ZOO, na ništetnost pazi sud po službenoj dužnosti, a odredba čl. 328. određuje da se pravo isticanja ništetnosti ne gasi.

19. Prema odredbi čl. 1115. ZOO, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

20. Stavljajući u odnos utvrđene činjenice sa navedenim odredbama Zakona o zaštiti potrošača, sud je našao utvrđenim da se tužiteljica koja je Ugovor o kreditu zaključila radi zatvaranja prethodnog kredita i kupnje osobnog automobila, ima smatrati potrošačem u smislu Zakona o zaštiti potrošača, te joj kao takvoj pripada i pravo na pravnu zaštitu sukladno odredbama tog Zakona.

21. Sporna odredba članka 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada od 1,60% pri podizanju kredita, ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti iz čl. 84. ZZP-a.

22. Europski sud postavio je određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost, pa je tako u presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“, pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove.

23. Dakle, bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe koje ga određuju kao takvog i bez koji to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi jer ta odredba ne definira bit ugovora o kreditu.

24. Razmatrajući je li predmetna odredba čl. 3. Ugovora, o kojoj se nije posebno pregovaralo suprotna načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da li je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača sud je utvrdio da je odredba gramatički razumljiva i ne zahtjeva posebno matematičko znanje da bi se utvrdila visina naknade, no ista ne sadrži nikakve valjane ekonomske razloge koji opravdavaju ugovaranje ove obveze.

25. Dakle, u ugovoru se paušalno navode stavke koje nemaju osnovu, pa se između ostalog navodi, da naknada obuhvaća izdavanje brisovnog očitovanja, iako potraživanje tužiteljice nije osigurano zalogom. Nadalje obuhvaćene su i stavke koje u vrijeme ugovaranja i trajanja ugovora nisu postojale, pa je tako navedena promjena uvjeta kredita i prijevremena otplata kredita.

26. Takvu praksu stavljanja ovakvih odredbi u tipske ugovore i dovođenje potrošača pred svršen čin pri potpisivanju ugovora, sud smatra nepoštenom poslovnom praksom, i u konkretnom slučaju radi se o nepoštenoj odnosno ništetnoj odredbi Ugovora koja ne proizvodi pravne učinke, slijedom čega je sud našao osnovanim tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka dana 31. ožujka 2015.

27. Kako temeljem odredbe čl. 323. ZOO-a, zbog ništetnosti odredbe čl. 3. Ugovora postoji obveza tuženika vratiti primljeno bez osnove, sud je razmatrao osnovanost prigovora zastare imajući u vidu odredbe ZOO-a, sudsku praksu, te pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske o računanju zastarnog roka.

28. Naime, Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela, održanoj dana 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje (broj Su-IV-47/2020) da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ovakvo stajalište izraženo je i u odluci Vrhovnog suda RH: Rev- 953/2020.

29. Dakle iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda RH proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek od dana pravomoćnosti odluke u ovom predmetu.

30. Prihvaćajući pravno shvaćanje Vrhovnog suda i recentnu sudsku praksu, ovaj sud prigovor zastare nije našao osnovanim.

31. Temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a, tuženik kao nepošten stjecatelj dužan je platiti i kamatu od dana stjecanja bez osnove.

32. Naime, tuženik je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 1,60 % od iznosa kredita (1.000,00 kuna).

33. Ovaj je iznos ustegnut kod isplate kredita dana 24. travnja 2015., te je povećano zaduženje potrošača tako da je na nepošteno ustegnut iznos plaćao i kamatu za vrijeme otplate kredita.

34. Kako je tuženik nepošten stjecatelj od 24. travnja 2015., dužan je platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, slijedom čega je sud tužbeni zahtjev i u dijelu koji se odnosi na isplatu zatezne kamate, našao osnovanim.

35. Isto tako treba napomenuti da je Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovni broj Gž-2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV- 22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis.

36. Stoga je presuđeno kao u izreci.

1 0

37. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP- a, a isti se sastoje od troškova odvjetničkih usluga odmjerenih prema odvjetničkoj tarifi i to za sastav tužbe iznos od 200,00 eur, pribavljanje potvrde o visini naknade za obradu kredita iznos od 50,00 eur, sastav podneska od 25.3.2025. iznos od 200,00 eur, zastupanja na ročištu dana 3.4.2025. iznos od 200,00 eur i dana 27.5.2025. iznos od 200,00 eur, zajedno sa PDV u iznosu od 212,50 eur, te troškova sudskih pristojbi i to na tužbu iznos od 26,55 eur i na presudu u iznosu od 53,09 eur.

U Virovitici 24. srpnja 2025.

S u d a c

Mirjana Jelavić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u 3 primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude.

Dostaviti:

1. OD Župan, Babić & Antunović d.o.o., Poslovnica Virovitica

2. OD Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba