REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5569/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Davorki Ćurko Nasić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja VU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 7. srpnja 2025., u nazočnosti tužitelja i zamjenice njegovog punomoćnika, te zamjenika punomoćnika tuženika, dana 24. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odredba čl. 2./ KAMATE I NAKNADE, Ugovora o kreditu broj 3207795272 od 3. studenog 2006. sklopljenog između tužitelja VU, kao korisnika kredita, i tuženika Zagrebačka banka d.d., kao kreditora, koja glasi "Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora", utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

II Odredba čl. 18./ OSTALE ODREDBE Ugovora o kreditu broj 3207795272 od 3. lipnja 2006. sklopljenog između tužitelja VU, kao korisnika kredita, i tuženika Zagrebačka banka d.d., kao kreditora, koja glasi "Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate", utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

III Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. isplatiti tužitelju VU, iznos od 369,59 EUR sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 204,94 EUR od 7. prosinca 2006. do isplate,

- 164,65 EUR od 29. rujna 2010. do isplate, po kamatnoj stopi za razdoblje do 31. prosinca 2007. određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015., koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 589,04 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 24. srpnja 2025. pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je, kao korisnik kredita, sklopio s tuženikom, kao kreditorom, Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3207795272 od 3. studenog 2006., kojim mu je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 22.375,29 CHF, prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate kredita. Kredit je dan na rok otplate od 84 mjeseca, a čl. 2. pod nazivom "Kamate i naknade" predmetnog Ugovora, ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora. Temeljem te odredbe Ugovora o kreditu, tuženik je dana 6. prosinca 2006. tužitelju naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.240,54 kuna. Radi se o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužitelj bio primoran pristati, odnosno platiti istu kako bi mogao dobiti traženi kredit. Nadalje tužitelj navodi da je čl. 18. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate, čime je tužitelju nametnuta obveza plaćanja naknade u slučaju prijevremene otplate kredita. Tužitelj je 28. rujna 2010. predmetni kredit prijevremeno otplatio, za što mu je naplaćena tzv. izlazna naknada u iznosu od 164,65 EUR. Tužitelj je istaknuo da se radi o tipskom ugovoru, koji je otisnut na obrascu, koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, te tvrdi da sporne odredbe dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, sukladno odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Ovo stoga što je tim člankom propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Smatra, stoga, da je i ugovorna odredba kojom je ugovoreno pravo tuženika da od tužitelja naplati naknadu za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu, kao i odredba kojom je ugovorena mogućnost potrošača da prijevremeno otplati kredit uz tzv. izlaznu naknadu, nepoštena, a slijedom toga i ništetna, s obzirom da se o istima uopće nije pojedinačno pregovaralo, već su umetnute u predmetni Ugovor o kreditu, a da tuženik tužitelja uopće nije upoznao s njihovim sadržajem. Sve je to tužitelju ponuđeno po principu uzmi ili ostavi, tako da je tužitelj dobio na potpis unaprijed pripremljen ugovor, a da pritom tuženik nije tužitelju prezentirao koje on to posebne troškove ima u vezi s postupkom odobrenja kredita, te nije prikazao i naveo na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja mu je naplaćena. Smatra da je odredba čl. 2. Ugovora protivna načelu savjesnosti i poštenja, te da je tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo, i načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava. Ugovorna odredba kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, tzv. izlazna naknada, u izravnoj suprotnosti je sa odredbom čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima, jer ista predstavlja ugovornu kaznu u slučaju prijevremene otplate. Pravo na prijevremenu otplatu kredita ovlaštenje je korisnika kredita kojim on ne vrši bilo kakvu protupravnu radnju, pa se ne može govoriti o obvezi naknade štete prema tuženiku, koja bi bila prouzročena povredom ugovorne obveze iz ugovora o kreditu. Smatra kako tuženik prijevremenom otplatom kredita ne trpi nikakvu štetu, budući da može dalje ulagati i ostvarivati daljnji profit. Slijedom navedenog, predložio je da sud sporne ugovorne odredbe o plaćanju naknada i svih troškova u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora i odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita utvrdi ništetnima i naloži tuženiku da mu isplati iznose naplaćenih naknada od ukupno 369,59 EUR sa zateznim kamatama tekućim na iznos od 204,94 EUR od 7. prosinca 2006. do isplate te na iznos od 164,65 EUR tekućim od 29. rujna 2010. do isplate, uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora, jer smatra da je naznačena u previsokom iznosu. Priznao je da je sa tužiteljem sklopio ugovor o kreditu, kojim mu je stavio na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 22.375,29 CHF, međutim, osporio je ostale navode tužitelja. Smatra kako tužitelj nije dokazao da je potrošač, odnosno da se sredstvima kredita koristio u potrošačke svrhe te je osporio da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita, kao i odredba o naknadi za prijevremenu otplatu, imala smatrati nepoštenom, odnosno ništetnom. Smatra da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, a tužitelj je s njima bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja kredita te prilikom sklapanja ugovora i to tako da je djelatnik tuženika tužitelju jasno ukazao na postojanje obveza tužitelja na plaćanje tih naknada, pa on ne može tvrditi da nije bio svjestan ekonomskih posljedica vezano za ugovaranje ovih odredbi. Nadalje, istaknuo je da je naknada za obradu kredita predstavljala naknadu koja se ugovarala da bi se pokrili operativni troškovi, tj. trošak djelatnika tuženika, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava, zatim materijalni troškovi, poput cijena uredskog materijala ili informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, i sl. te troškovi trećih strana, npr. poštarine, kao i trošak za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i slični troškovi. Smatra nespornim i logičnim da tuženiku, kao pružatelju određene usluge, odnosno kao prodavatelju svog proizvoda u procesu obrade pojedinog kredita, nastaju određenih troškovi, koje banka podmiruje naplatom naknade za obradu kredita, za koju naplatu u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja. Glede naknade za prijevremenu otplatu kredita, istaknuo je da je u Ugovoru o kreditu jasno i razumljivo bilo propisano da je tuženik od tužitelja u slučaju prijevremene otplate kredita ovlašten naplatiti prijevremenu naknadu, te smatra da ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Istaknuo je i prigovor zastare, s obzirom da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva naplaćena 3. prosinca 2006., a naknada za prijevremenu otplatu kredita 28. rujna 2010., iz čega slijedi da je do podnošenja predmetne tužbe, potraživanje tužitelja zastarjelo. Istaknuo je i kako niti jedna od presuda za kolektivnu zaštitu potrošača, a ni neka druga pravomoćna presuda, ne utvrđuje ništetnima ugovorne odredbe o spornim naknadama pa nema ni tužbe koja bi prekinula tijek zastarnog roka za tražbinu tužitelja. Osporio je i tijek zateznih kamata jer tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten. Predložio je odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i naložiti tužitelju da mu naknadi trošak parničnog postupka.

3. Tijekom postupka izvedeni su dokazi uvidom u Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj od 3. studenog 2006. (dalje: Ugovor), potvrdu (solemnizaciju), potvrdu od 2. kolovoza 2023., promete po kreditu / specifikaciju uplate, te je saslušan tužitelj.

4. Ocjenjujući u postupku izvedene dokaze, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Među strankama nije sporno da su dana 3. studenog 2006. sklopile Ugovor kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 22.375,29 CHF, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Nije sporno niti da se radilo o namjenskom kreditu za kupnju vozila, što i proizlazi iz čl. 5. Ugovora, a nije sporno niti da je čl. 2. predmetnog ugovora ugovoreno plaćanje od strane korisnika kredita svih naknada i troškova u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora, kao i da je čl. 18. Ugovora ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate, kako to i proizlazi iz sadržaja Ugovora. Nije sporno niti da je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 1.544,10 kn, te naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 1.240,54 kn, što i proizlazi iz potvrde tuženika od 2. kolovoza 2023., iz koje proizlazi i da je prva naplaćena 6. prosinca 2006., a druga 28. rujna 2010.

6. Sporno je radi li se o nepoštenim ugovornim odredbama kojima je ugovorena obveza tužitelja na plaćanje naknada i troškova tuženiku u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora, odnosno mogućnost prijevremene otplate uz obvezu plaćanja naknade za to sukladno navedenoj Odluci, te ima li posljedično tužitelj pravo na povrat iznosa naplaćenih naknada, a sporno je i je li nastupila zastara za postavljanje tužbenog zahtjeva za isplatu, kao i tijek zateznih kamata.

7. Sukladno odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03), potrošač definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, pa s obzirom da je tužitelj Ugovor sklopio kao fizička osoba u svrhu kupnje vozila koje koristi u privatne svrhe, kako to proizlazi iz njegovog iskaza, koji je sud prihvatio kao logičan i uvjerljiv, iz kojeg proizlazi i da je u to vrijeme je bio zaposlenik Studenskog centra Zagreb, proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru. Iz iskaza tužitelja proizlazi i da je vidio odredbu o naknadama za prijevremenu otplatu i obradu kredita, a koje nije u potpunosti razumio, te je tražio objašnjenje, pa mu je rečeno da se radi o sastavnim ugovornim odredbama bez kojih se ne može dobiti kredit, tako da je mogao ili prihvatiti te odredbe i potpisati ugovor ili odustati. Iskazao je i da nije bilo pregovora niti o jednoj odredbi ugovora, te kada je došao potpisati ugovor, isti je bio u potpunosti popunjen na obrascu, a pritom mu nije pojašnjeno na što se te naknade odnose tj. na kakve troškove i zašto se iste naplaćuju, već mu je rečeno da se radi o tzv. ulaznoj i izlaznoj naknadi. Dodao je i da se ne sjeća da mu je bilo usmeno rečeno u kojem se iznosu naplaćuje izlazna naknada.

8. Zahtjev za utvrđenje ništetnima spornih ugovornih odredbi nije zastario, jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, sukladno čl. 328. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO).

9. Glede pak osnovanosti ovog zahtjeva, za istaknuti je da je u postupku utvrđeno da je predmetni Ugovor sklopljen na standardiziranom, unaprijed pripremljenom obrascu te ga je tužitelj dobio tek kada je trebao potpisati ugovor, kao i da tom prilikom nije bilo pregovaranja o pojedinačnim odredbama ugovora, niti je tužitelj mogao utjecati na odredbu o plaćanju i visinama spornih naknada, budući da su iste bila propisane Odlukom tuženika o Tarifi naknada za usluge korisnika, te sve da je tužitelj i bio usmeno informiran o tome koje naknade mu se naplaćuju, nije utvrđeno da je bio upoznat s njihovom visinom i svrhom njihove naplate, odnosno na koje troškove se iste odnose, dok mu je u slučaju prijevremene otplate kredita bilo poznato da treba za to platiti naknadu, ali ne njena visina i svrha

10. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno st. 2. istog članka smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, s tim da trgovac može dokazati da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo (st. 4.), što znači da je teret dokaza ove okolnosti na trgovcu. Sukladno čl. 82. ZZP/03, uz ispunjenje navedenih pretpostavki, mogle bi se smatrati nepoštenima, primjerice, i odredba kojom se potrošaču nameću obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom, a sukladno čl. 83. ZZP/03, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, pri čemu, sukladno čl. 84. ZZP/03, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Nadalje, sukladno čl. 87. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništetna, s tim da ništetnost ugovorne odredbe ne povlači ništetnost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, a isto propisuje i odredba čl. 324. st. 1. ZOO.

11. Sporne ugovorne odredbe o obvezi korisnika kredita platiti naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora, kao i odredba o mogućnosti prijevremene konačne otplate kredita uz plaćanje naknade prema istoj Odluci, ne predstavljaju odredbe o predmetu ugovora i cijeni, pa se na njih ne odnosi odredba čl. 84. ZZP/03. Nadalje, iako su navedene odredbe naizgled jasne i razumljive, u smislu obveze tužitelja na plaćanje naknada za obavljanje bankarskih usluga i prijevremenu otplatu kredita, prvom odredbom nisu određene vrste niti visine naknada koje se naplaćuju, a drugom nije određena visina naknade. Nadalje, u Ugovoru nije jasno i određeno navedeno na što se, odnosno koje troškove, te naknade odnose, a niti je to tužitelju objasnio djelatnik tuženika prilikom potpisivanja Ugovora, pa se, po ocjeni suda, radi o nepoštenim ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima je tužitelju nametnuta obveza plaćanja naknada u nepoznatim iznosima koje će jednostrano odrediti tuženik svojom Odlukom s kojom tužitelja nije upoznao, pa je objema odredbama prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača. Pritom je za istaknuti i da posao obrade kredita predstavlja redovne poslove koje tuženik u sklopu svoje djelatnosti obavlja, što upućuje na zaključak i da se radi o redovnim troškovima poslovanja banke, kao što su plaće djelatnika, režijski troškovi, porezi i sl., koji, po ocjeni suda, ne korespondiraju, a niti tuženik drugačije dokazuje, s iznosom naknade koja je ugovorena spornom odredbom i naplaćena tužitelju. Nadalje, tuženik nije dokazao niti da bi naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita odgovarala troškovima izvršene usluge, odnosno šteti koju je eventualno pretrpio prijevremenom otplatom, o kojoj šteti govori odredba čl. 1024. st. 3. ZOO, niti je dokazao da bi ta šteta bila predvidiva i da ju je opravdano mogao unaprijed regulirati tom ugovornom odredbama, ali sve i da je, i u tom slučaju bi se radilo o ništetnoj odredbi, jer tužitelj nije unaprijed bio upoznat s istom, u ugovoru nije određeno na koje troškove i štetu se naknada odnosi, niti je određena njena visina, odnosno, kao što je već navedeno, radi se o neodređenoj obvezi. Stoga sporne odredbe Ugovora, imajući u vidu, osim načina ugovaranja, i visinu naplaćenih naknada, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koja dužniku nije jasna ili je ne može predvidjeti. Tuženik je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu trebao objasniti razloge naplate te naknade i upoznati tužitelja s njihovom visinom, pojedinačno o tome pregovarati i na taj mu način omogućiti, kao potrošaču, da pristane na takve odredbe ili odbije njihovo ugovaranje. Slijedom navedenog, radi se o nepoštenim ugovornim odredbama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su nametnule obvezu tužitelju, kao potrošaču, plaćanja neobrazloženih naknada u iznosu koji svakako ne odgovara eventualnim stvarnim troškovima koji su mogli nastati prilikom obrade kredita i prijevremene otplate istog, koje odredbe su prouzročile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, pa su iste, sukladno čl. 87. ZZP/03, ništetne, s tim da ništetnost tih odredbi ne povlači ništetnost samog Ugovora, budući da on može opstati bez te odredbe. Za dodati je i da se, imajući u vidu visinu naplaćene naknade, i okolnosti sklapanja Ugovora (izostanak pregovora), ne radi o zabrani manjeg značaja, tako da unatoč tomu što je ugovor izvršen, to nije od utjecaja na mogućnost isticanja ništetnosti u smislu čl. 326. st. 2. ZOO.

12. Slijedom navedenog, sud je prihvatio tužbene zahtjeve usmjerene na utvrđenje ništetnima odredbe Ugovora kojime je ugovorena obveza tužitelja na plaćanje naknada sukladno jednostranoj odluci tuženika, te naknade za prijevremenu otplatu kredita, s obzirom da Ugovor može opstati bez tih odredbi.

13. Sukladno odredbi 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, iz čega slijedi da se na predmetno potraživanje usmjereno na isplatu primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. ZOO. Međutim, iako je od dana plaćanja predmetnih iznosa naknada do dana podnošenja tužbe (25. rujna 2024.) proteklo više od 5 godina, potraživanje tužitelja nije zastarjelo iz razloga što je on u ovom postupku zatražio da sud sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu utvrdi ništetnima. Ovo s obzirom na pravno shvaćanje zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva, koji je konkretno posrijedi, zastarijevanje počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, iz čega slijedi da zastarijevanje te tražbine tužitelja, koja je usmjerena na povrat neosnovano naplaćenih iznosa naknada, ne počinje teći sve do pravomoćnosti ove odluke.

14. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos naplaćene naknade za obradu kredita od 204,94 EUR te iznos naknade za prijevremenu otplatu kredita od 164,65 EUR (ukupno 369,59 EUR) i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 1115. st. 1. ZOO, s obzirom da predmetno potraživanje predstavlja stečeno bez osnove, tekućim od dana njihove naplate, odnosno na iznos od 204,94 EUR tekućim od 7. prosinca 2006. do isplate, a na iznos od 164,65 EUR tekućim od 29. rujna 2010. do isplate, kako je to tužitelj i zatražio. Pravo na zatezne kamate tekuće od dana naplate naknade pripada tužitelju jer je tuženik bio nepošten, budući da je znao i morao znati da naplaćivanje navedenog iznosa naknade ne opravdavaju troškovi na koje se odnosi, te je znao da tužitelj nije bio u mogućnosti pregovaranja o tim ugovornim odredbama, niti je bio upoznat s tim na što se naknade odnose, u kojoj visini i zašto baš u toj se naplaćuju.

15. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22 i 155/23, dalje: ZPP), a isti su odmjereni primjenom čl. 155. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: Tarifa) te sukladno vrijednosti predmeta spora koja iznosi 369,59 EUR. Naime, tužitelj je pored zahtjeva za isplatu iznosa od 369,59 EUR postavio i tužbene zahtjeve za utvrđenje ništetnim odredbi o ulaznoj i izlaznoj naknadi, a s obzirom da zbog te ništetnosti potražuje navedeni iznos, radi se zapravo o deklaratornom preambulu zahtjeva za isplatu, koji zahtjev se ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se ista određuje samo prema vrijednosti zahtjeva za isplatu, a sukladno čl. 35. st. 1. ZPP, jer isti u tom slučaju predstavlja glavni zahtjev, stoga nije bilo potrebno odlučivati o prigovoru tuženika, već je mjerodavna vrijednost predmeta spora sadržana u zahtjevu za isplatu, odnosno iznos od 369,59 EUR (tako i VSRH u odluci Rev-x- 479/2010-2 od 11. travnja 2011.).

16. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to trošak sastava tužbe po Tbr. 7. toč. 1. (50 bodova), trošak sastav podneska od 6. studenog 2024. po Tbr 8. toč. 1. (50 bodova), trošak zastupanja na ročištima od 6. svibnja 2025. i 7. srpnja 2025., oba po Tbr. 9. toč. 1. (2x50 bodova), kao i trošak PDV-a u iznosu od 112,50 EUR, trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 EUR i presudu u iznosu od 13,27 EUR.

17. Slijedom navedenog, dosuđena mu je naknada parničnog troška u ukupnom iznosu od 589,04 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP, tekućim od dana donošenja presude pa do isplate.

18. Odluka o visini kamatne stope temelji se na čl. 29. st. 2. ZOO.

U Zagrebu, 24. srpnja 2025.

Sutkinja:

Davorka Ćurko Nasić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka presude, a koja se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika