Zakon.hr

Poslovni broj: P-862/2021-26

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Katarini Bajčić Ivančević, u pravnoj stvari tužitelja ČV, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Sanji Hajnal, odvjetnici u Osijeku protiv tuženika Erste & Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, zastupan po punomoćnicima iz OD Metelko i partneri, odvjetnicima u Zagrebu, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 23. lipnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, te javne objave dana 24. srpnja 2025.,

p r e s u d i o je

I.Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 8. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103216221, od dana 24. 10. 2006. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Zdenke Pavelić-Musa iz Osijeka, pod brojem: Ou- 1.395/2006, dana 26. 10. 2006. godine, koji glasi:" u skladu s važećim odlukama Banke."

II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB 23057039320, tužitelju ČV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], na ime preplaćenih iznosa kamata isplatiti iznos od 1.255,63 €, uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa sve do isplate, i to od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne kamatne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 (tri) postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje teku:

na iznos od 22,11 EUR od 01.02.2008. pa do isplate

na iznos od 22,11 EUR od 01.03.2008. pa do isplate

na iznos od 22,10 EUR od 01.04.2008. pa do isplate

na iznos od 22,11 EUR od 01.05.2008. pa do isplate

na iznos od 22,10 EUR od 01.06.2008. pa do isplate

na iznos od 22,10 EUR od 01.07.2008. pa do isplate

na iznos od 22,10 EUR od 01.08.2008. pa do isplate

na iznos od 22,09 EUR od 01.09.2008. pa do isplate

na iznos od 22,09 EUR od 01.10.2008. pa do isplate

na iznos od 22,09 EUR od 01.11.2008. pa do isplate

na iznos od 22,08 EUR od 01.12.2008. pa do isplate

na iznos od 22,07 EUR od 01.01.2009. pa do isplate

na iznos od 22,07 EUR od 01.02.2009. pa do isplate

na iznos od 22,07 EUR od 01.03.2009. pa do isplate

na iznos od 22,06 EUR od 01.04.2009. pa do isplate

na iznos od 37,30 EUR od 01.05.2009. pa do isplate

na iznos od 37,29 EUR od 01.06.2009. pa do isplate

na iznos od 37,29 EUR od 01.07.2009. pa do isplate

na iznos od 37,29 EUR od 01.08.2009. pa do isplate

na iznos od 37,28 EUR od 01.09.2009. pa do isplate

na iznos od 37,28 EUR od 01.10.2009. pa do isplate

na iznos od 37,26 EUR od 01.11.2009. pa do isplate

na iznos od 37,26 EUR od 01.12.2009. pa do isplate

na iznos od 37,26 EUR od 01.01.2010. pa do isplate

na iznos od 37,24 EUR od 01.02.2010. pa do isplate

na iznos od 37,24 EUR od 01.03.2010. pa do isplate

na iznos od 37,23 EUR od 01.04.2010. pa do isplate

na iznos od 37,22 EUR od 01.05.2010. pa do isplate

na iznos od 37,21 EUR od 01.06.2010. pa do isplate

na iznos od 37,21 EUR od 01.07.2010. pa do isplate

na iznos od 37,20 EUR od 01.08.2010. pa do isplate

na iznos od 37,19 EUR od 01.09.2010. pa do isplate

na iznos od 37,18 EUR od 01.10.2010. pa do isplate

na iznos od 26,49 EUR od 01.11.2010. pa do isplate

na iznos od 26,49 EUR od 01.12.2010. pa do isplate

na iznos od 26,48 EUR od 01.01.2011. pa do isplate

na iznos od 26,47 EUR od 01.02.2011. pa do isplate

na iznos od 26,46 EUR od 01.03.2011. pa do isplate

na iznos od 26,45 EUR od 01.04.2011. pa do isplate

na iznos od 26,45 EUR od 01.05.2011. pa do isplate

na iznos od 13,73 EUR od 01.06.2011. pa do isplate

na iznos od 13,71 EUR od 01.07.2011. pa do isplate

na iznos od 13,71 EUR od 01.08.2011. pa do isplate

na iznos od 13,71 EUR od 01.09.2011. pa do isplate

na iznos od 13,70 EUR od 01.10.2011. pa do isplate

sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 2. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103216221, od dana 24. 10. 2006. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Zdenke Pavelić-Musa iz Osijeka, pod brojem: Ou- 1.395/2006, dana 26. 10. 2006. godine, koji glasi: "=87.600,00 CHF (osamdesetsedamtisućašestoCHF) protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj ".

IV. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103216221, od dana 24. 10. 2006. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Zdenke Pavelić-Musa iz Osijeka, pod brojem: Ou- 1.395/2006, dana 26. 10. 2006. godine, koji glasi: "Iznos mjesečnog obroka =434,92 CHF''., ''u visini od =70.080,00 CHF (sedamdesettisućaosamdesetCHF)''., te''Iznos anuiteta

=365,57

CHF''.,

zatim''=17.520,00

CHF

(sedamnaesttisućapetstodvadesetCHF)''., kao i ''=69,35 CHF'', te "obračunat će po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja."

V. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB 23057039320, tužitelju ČV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, isplatiti iznos od 5.602,59 €, uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa sve do isplate, i to od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne kamatne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 (tri) postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje teku:

na iznos od 15,58 EUR od 01.11.2008. pa do isplate

na iznos od 18,80 EUR od 01.01.2009. pa do isplate

na iznos od 20,12 EUR od 01.02.2009. pa do isplate

na iznos od 21,44 EUR od 01.03.2009. pa do isplate

na iznos od 17,49 EUR od 01.04.2009. pa do isplate

na iznos od 17,95 EUR od 01.05.2009. pa do isplate

na iznos od 13,44 EUR od 01.06.2009. pa do isplate

na iznos od 8,17 EUR od 01.07.2009. pa do isplate

na iznos od 10,34 EUR od 01.08.2009. pa do isplate

na iznos od 14,16 EUR od 01.09.2009. pa do isplate

na iznos od 10,44 EUR od 01.10.2009. pa do isplate

na iznos od 10,07 EUR od 01.11.2009. pa do isplate

na iznos od 14,50 EUR od 01.12.2009. pa do isplate

na iznos od 18,05 EUR od 01.01.2010. pa do isplate

na iznos od 22,69 EUR od 01.02.2010. pa do isplate

na iznos od 21,57 EUR od 01.03.2010. pa do isplate

na iznos od 29,55 EUR od 01.04.2010. pa do isplate

na iznos od 27,82 EUR od 01.05.2010. pa do isplate

na iznos od 29,72 EUR od 01.06.2010. pa do isplate

na iznos od 50,96 EUR od 01.07.2010. pa do isplate

na iznos od 46,26 EUR od 01.08.2010. pa do isplate

na iznos od 63,55 EUR od 01.09.2010. pa do isplate

na iznos od 54,98 EUR od 01.10.2010. pa do isplate

na iznos od 46,24 EUR od 01.11.2010. pa do isplate

na iznos od 67,72 EUR od 01.12.2010. pa do isplate

na iznos od 78,68 EUR od 01.01.2011. pa do isplate

na iznos od 70,48 EUR od 01.02.2011. pa do isplate

na iznos od 73,01 EUR od 01.03.2011. pa do isplate

na iznos od 66,14 EUR od 01.04.2011. pa do isplate

na iznos od 66,90 EUR od 01.05.2011. pa do isplate

na iznos od 85,66 EUR od 01.06.2011. pa do isplate

na iznos od 89,14 EUR od 01.07.2011. pa do isplate

na iznos od 113,09 EUR od 01.08.2011. pa do isplate

na iznos od 109,70 EUR od 01.09.2011. pa do isplate

na iznos od 90,90 EUR od 01.10.2011. pa do isplate

na iznos od 86,81 EUR od 01.11.2011. pa do isplate

na iznos od 85,55 EUR od 01.12.2011. pa do isplate

na iznos od 90,22 EUR od 01.01.2012. pa do isplate

na iznos od 95,43 EUR od 01.02.2012. pa do isplate

na iznos od 95,56 EUR od 01.03.2012. pa do isplate

na iznos od 92,30 EUR od 01.04.2012. pa do isplate

na iznos od 93,37 EUR od 01.05.2012. pa do isplate

na iznos od 95,38 EUR od 01.06.2012. pa do isplate

na iznos od 93,47 EUR od 01.07.2012. pa do isplate

na iznos od 93,61 EUR od 01.08.2012. pa do isplate

na iznos od 91,78 EUR od 01.09.2012. pa do isplate

na iznos od 88,14 EUR od 01.10.2012. pa do isplate

na iznos od 92,32 EUR od 01.11.2012. pa do isplate

na iznos od 93,52 EUR od 01.12.2012. pa do isplate

na iznos od 93,61 EUR od 01.01.2013. pa do isplate

na iznos od 87,56 EUR od 01.02.2013. pa do isplate

na iznos od 91,45 EUR od 01.03.2013. pa do isplate

na iznos od 92,51 EUR od 01.04.2013. pa do isplate

na iznos od 90,17 EUR od 01.05.2013. pa do isplate

na iznos od 83,61 EUR od 01.06.2013. pa do isplate

na iznos od 81,02 EUR od 01.07.2013. pa do isplate

na iznos od 84,25 EUR od 01.08.2013. pa do isplate

na iznos od 86,47 EUR od 01.09.2013. pa do isplate

na iznos od 92,15 EUR od 01.10.2013. pa do isplate

na iznos od 89,02 EUR od 01.11.2013. pa do isplate

na iznos od 90,42 EUR od 01.12.2013. pa do isplate

na iznos od 91,57 EUR od 01.01.2014. pa do isplate

na iznos od 78,60 EUR od 01.02.2014. pa do isplate

na iznos od 80,52 EUR od 01.03.2014. pa do isplate

na iznos od 79,53 EUR od 01.04.2014. pa do isplate

na iznos od 77,62 EUR od 01.05.2014. pa do isplate

na iznos od 76,75 EUR od 01.06.2014. pa do isplate

na iznos od 77,13 EUR od 01.07.2014. pa do isplate

na iznos od 79,54 EUR od 01.08.2014. pa do isplate

na iznos od 82,00 EUR od 01.09.2014. pa do isplate

na iznos od 81,79 EUR od 01.10.2014. pa do isplate

na iznos od 83,02 EUR od 01.11.2014. pa do isplate

na iznos od 84,80 EUR od 01.12.2014. pa do isplate

na iznos od 84,07 EUR od 01.01.2015. pa do isplate

na iznos od 85,08 EUR od 01.02.2015. pa do isplate

na iznos od 85,08 EUR od 01.03.2015. pa do isplate

na iznos od 85,08 EUR od 01.04.2015. pa do isplate

na iznos od 85,08 EUR od 01.05.2015. pa do isplate

na iznos od 85,08 EUR od 01.06.2015. pa do isplate

na iznos od 85,08 EUR od 01.07.2015. pa do isplate

na iznos od 85,08 EUR od 01.08.2015. pa do isplate

na iznos od 85,08 EUR od 01.09.2015. pa do isplate

Sve u roku od 15 dana

VI. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB 23057039320, tužitelju ČV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 899,42 € na ime utvrđenog manjka do dana 30.09.2015. g., uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od dana 01. 10. 2015. godine pa sve do isplate, i to od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne kamatne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 (tri) postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

VII. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3A,

OIB 23057039320, tužitelju ČV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 3.224,76 €, na ime razlike u glavnici, uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od dana 01. 10. 2015. godine pa sve do isplate, i to od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne kamatne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 (tri) postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

VIII. Utvrđuje se kako nije osnovana tražbina tuženika naspram tužitelji u visini od 203,89 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose kako slijedi:

EUR 0,25 od

02.12.2006. pa do isplate,

EUR 0,31 od

02.01.2007. pa do isplate,

EUR 3,48 od

02.02.2007. pa do isplate,

EUR 5,45 od

02.03.2007. pa do isplate,

EUR 4,54 od

02.04.2007. pa do isplate,

EUR 5,07 od

02.05.2007. pa do isplate,

EUR 10,08 od

02.06.2007. pa do isplate,

EUR 11,31 od

02.07.2007. pa do isplate,

EUR 12,93 od

02.08.2007. pa do isplate,

EUR 12,92 od

02.09.2007. pa do isplate,

EUR 14,00 od

02.10.2007. pa do isplate,

EUR 14,08 od

02.11.2007. pa do isplate,

EUR 11,76 od

02.12.2007. pa do isplate,

EUR 12,02 od

02.01.2008. pa do isplate,

EUR 7,50 od

02.02.2008. pa do isplate,

EUR 3,99 od

02.03.2008. pa do isplate,

EUR 0,53 od

02.04.2008. pa do isplate,

EUR 8,66 od

02.05.2008. pa do isplate,

EUR 10,92 od

02.06.2008. pa do isplate,

EUR 8,45 od

02.07.2008. pa do isplate,

EUR 13,37 od

02.08.2008. pa do isplate,

EUR 12,26 od

02.09.2008. pa do isplate,

EUR 7,41 od

02.10.2008. pa do isplate,

EUR 1,90 od

02.11.2008. pa do isplate,

EUR 14,00 od

02.12.2008. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

IX. Utvrđuje se kako nije osnovana tražbina tuženika naspram tužitelja u visini od 1.229,11 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose kako slijedi:

EUR 1,04 od

02.11.2011. pa do isplate,

EUR 1,04 od

02.12.2011. pa do isplate,

EUR 1,04 od

02.01.2012. pa do isplate,

EUR 1,04 od

02.02.2012. pa do isplate,

EUR 1,04 od

02.03.2012. pa do isplate,

EUR 1,05 od

02.04.2012. pa do isplate,

EUR 1,05 od

02.05.2012. pa do isplate,

EUR 1,05 od

02.06.2012. pa do isplate,

EUR 1,05 od

02.07.2012. pa do isplate,

EUR 1,05 od

02.08.2012. pa do isplate,

EUR 1,05 od

02.09.2012. pa do isplate,

EUR 1,05 od

02.10.2012. pa do isplate,

EUR 1,05 od

02.11.2012. pa do isplate,

EUR 1,05 od

02.12.2012. pa do isplate,

EUR 1,06 od

02.01.2013. pa do isplate,

EUR 1,06 od

02.02.2013. pa do isplate,

EUR 1,06 od

02.03.2013. pa do isplate,

EUR 1,06 od

02.04.2013. pa do isplate,

EUR 1,06 od

02.05.2013. pa do isplate,

EUR 1,06 od

02.06.2013. pa do isplate,

EUR 1,06 od

02.07.2013. pa do isplate,

EUR 1,06 od

02.08.2013. pa do isplate,

EUR 1,06 od

02.09.2013. pa do isplate,

EUR 1,06 od

02.10.2013. pa do isplate,

EUR 1,06 od

02.11.2013. pa do isplate,

EUR 1,06 od

02.12.2013. pa do isplate,

EUR 1,07 od

02.01.2014. pa do isplate,

EUR 60,54 od

02.02.2014. pa do isplate,

EUR 60,49 od

02.03.2014. pa do isplate,

EUR 60,44 od

02.04.2014. pa do isplate,

EUR 60,39 od

02.05.2014. pa do isplate,

EUR 60,33 od

02.06.2014. pa do isplate,

EUR 60,28 od

02.07.2014. pa do isplate,

EUR 60,23 od

02.08.2014. pa do isplate,

EUR 60,17 od

02.09.2014. pa do isplate,

EUR 60,12 od

02.10.2014. pa do isplate,

EUR 60,07 od

02.11.2014. pa do isplate,

EUR 60,02 od

02.12.2014. pa do isplate,

EUR 59,96 od

02.01.2015. pa do isplate,

EUR 59,90 od

02.02.2015. pa do isplate,

X. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u visini od 1.894,67 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 24. srpnja 2025. isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

riješio je

Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva učinjena u podnesku tužitelja od 11. lipnja 2025.

Obrazloženje

Tužitelj u tužbi i podnescima navodi kako je tuženikom 29. listopada 2006 sklopio Ugovor o kreditu broj 51400607-5103216221 u svojstvu korisnika kredita uz valutnu klauzulu u CHF (švicarskim francima) i promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odluci banke. Visina odobrenog kredita je 87.600,00 CHF, obračunato po srednjem tečaju banke na dan puštanja u kredita u tečaj.

Početna ugovorena kamatna stopa iznosila je 4,75 %, prema čl. 8 ugovora o kreditu, a istom ugovornom odredbom je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu važećim odlukama banke. Navedena odredba je nepoštena i ništetna pozivom na odredbu čl. 81 i 87 Zakona o zaštiti potrošača jer sa o njoj s tužiteljem kao potrošačem nije pojedinačno pregovaralo. Poziva se na pravomoćnu i ovršne presude Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/2013 od 13. 6. 2014. kojom je potvrđeno je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4.7.2013. i to u dijelu točke 1., 2, 3, 4,5, 6 i 7 izreke kojom je između ostalog utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. godine a koje povrede i dalje traju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita pa time i tužitelja tako što je u potrošačkim kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojem je ugovorena stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika u kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ako je ništetna. Nadalje u odnosu na valutnu klauzulu u CHF valuti smatra da je i ta odredba nepoštena i ništetna, ugovor je standardiziran unaprijed formuliran od strane tuženika, a tužitelj na isti nije imao utjecaja, banka nije informirala tužitelja o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje odluke u vezi valutne klauzule, niti je informirala tužitelja o značaju valutne klauzule i rizicima povezani s istom što je onemogućilo ocjenu svih troškova kredita zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Poziva se na pravomoćno Visokog trgovačkog suda Posl. br. Pž- 6632/17 od 14.6.2018 utvrđeno je da su banke uključujući i tuženika u razdoblju od 1.10.2004. do 31.6.2008. 5 ili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o potrošačkom kreditiranju nadarena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 81, 82 i a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to članka 96. i 97. suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Člankom 502c ZPP-a propisano je da se pravne i fizičke osobe u posebnim parnicama za naknadu štete mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u kolektivnom sporu, te je sud vezan takvim utvrđenjima ako se osoba na njih poziva. Nadalje navodi kako je odredbom čl. 323 ZOO-a propisano kako je slučaju ništetnosti svaka stranka dužna vratiti ono što je primila zbog primjene ništetnih odredbi, dakle u konkretnom slučaju tuženik je dužan vratiti sve ono što je stekao bez osnova zbog primjene ništetnih odredbi o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF. Nadalje navodi kako je sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju konvertirao predmetni kredit, no unatoč činjenici sklopljene konverzije tužitelj ima pravo tražiti ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu i isplatu zbog primjene ništetnih odredbi ugovora o kreditu. Naime konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer aneksom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Naime konverzijom je utvrđen manjak u iznosu od 6.619,00 kn za koji iznos je tužitelj oštećen te je pogrešno obračunata nedospjela glavnica na dan konverzije zbog primjene ništene odredbe o valutnoj klauzuli u CHF valuti u visini od 25.080,12 kn.

Stoga predlaže sudu da po provedenom dokaznom postupku donese presudu kojom se utvrđuje ništetnom dio odredbe čl. 8 u dijelu u kojem je ugovorena promjena kamate stope sukladno jednostranoj odluci banke, te u čl. 2, i 7 u dijelu u kojem je ugovoreno da je glavnica vezana uz valutu CHF sadržaja pobliže navedenog u točki 1., 3 i 4. izreke ove presude, te isplatu iznosa stečenog bez osnove u visini od 10.415,17 kn (preplata kamate), u visini od 32.109, 43 kn (preplata tečaja) sa zateznim kamatama od dana plaćanja svakog preplaćenog iznosa pa do isplate, te utvrđen manjak u iznosu od 6.619,00 kn i razliku glavnice u visini od 25.080,12 kn oboje sa kamatom od 01.10.2015 sve u roku od 15 dana uz naknadu parničnog troška

U odgovoru na tužbu i svim podnescima tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kako po osnovu tako i po visini. Ističe prigovor zastare, poziva se na trogodišnji zastarni rok. Ističe kako su stranke zaključile anex ugovora o konverziji te da tužitelj stoga nema pravni interes za vođenjem ovog postupka te nema pravo potraživati utužene iznose. Nadalje navodi da zaključci sudova u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke pa da treba utvrditi informiranost tužitelja u fazi pregovaranja u pogledu valute za koju se veže glavnica kredita. U odnosu na valutnu klauzulu navodi da je ista odraz dispozitivne odredbe iz čl. 22 ZOO-a te je isključena od ispitivanja poštenosti /nepoštenosti čak ako se o njoj nije pojedinačno pregovaralo sve prema mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C- 81/19 i C-243/20. Tužitelju da su bile dostupne sve informacije prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu iz kojih je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica veže za valutu CHF. Uručeni su mu obrasci gdje je pojašnjen pojam valutne klauzule, te mu je uručena i brošura u kojoj je naveden grafički prikaz tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998. do 2004. I službenik u banci je tužitelju pojasnio pojam valutne klauzule. Stoga da se odredba ugovora kojom se glavnica veže uz CHF ne može smatrati nepoštenom jer je ista razumljiva sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača. Ona je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelj je kao prosječni potrošač znao da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Slijedom navedenog ne može se smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnice kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i u duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja razumljivu odredbu. Navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznog i pažljivo potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. U odnosu na ništetnost odredbe po promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik ističe da je prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjenama kamatne stope prije nego što sve ona mijenja i to putem sredstva javnog informiranja ili da drugi odgovarajući način uz obavijest mu je u obvezi dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. To je tuženik i učinio. Dio otplate kredita kamatna stopa je bila niža od početno ugovorene pa je tako od 01.01.2014. fiksirana na 3,23%, dakle tužitelju šteta nije niti nastala jer je ukupno platio manje kamata nego što je trebao po početno ugovorenoj. Nadalje tuženik navodi da dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope te u načinu podešavanje kamatne stope, ta dva dogovora zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi. Ukoliko bi se iz sadržaja ugovora/deklaratorno pravnu zaštitu uklonio način podešavanja visine kamatne stope kamata stopa se više ne može smatrati provjerljivo jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu njenog podešavanja. Nadalje nije moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu koje su ugovorne strane predvidjele izričito kao promjenjivu intervencijom uz sadržaj ugovora pretvoriti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti inicijalni dogovor između stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa, parnične stranke su u vrijeme sklapanja ugovora jasno očitovao svoju volju da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva kamatna stopa. Ističe kako je od 1. siječnja 2014. u primjeni nova Metodologija a sukladno zakonu u kojoj se definirani parametri, fiksna marža te razdoblje primjene kamatnih stopa. Pred toga kamata je zakonom fiksirana na 3,23% te je već kroz izmjene ZPK pružena zaštita radi kojeg daljnja zaštita nije potrebna. Tuženik ističe da Zakon o zaštiti potrošača u članku 118. odnosno članku 138. a jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnih spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnovne presude donesene u kolektivnom sporu a to je naknada štete. U odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata na utužene iznose smatra da bi iste trebala teći tek od podnošenja tužbe jer se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem. Tuženik postavlja prigovor radi prijeboja, navodi kako u odnosu na zahtjev tužitelja kojim zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbe o načinu promjene kamatne stope ukoliko su nađe osnovan taj zahtjev tužitelja, potražuje za razdoblje od studenog 2011 do rujna 2015 od tužitelja iznos od 1.999,61 CHF zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koji iznos se odnosi na razdoblja kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene te predlaže da se utvrdi postojanje te tražbine tuženika te ista prebije sa tražbinom tužitelja. Ukoliko sud nađe da je ništena odredba o valutnoj klauzuli u CHF valuti tada potražuje iznos od 1.536,05 kn na ime potplaćenih i povlaštenih anuiteta te predlaže da se ta tražbina prebije s tražbinom tužitelja.

Tuženik navodi kako je u postupku Gos 1/19 utvrđeno je da je sporazum o konverziji ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tužitelj nema pravo na isplatu kakvu tražbinu na povrat stečenoga bez osnove zbog bilo kakve preplate, odnosno stjecanja bez osnove iz vremena kad se primjenjivao ugovor o kreditu u protuvrijednosti CHF, jer je izabrao izjednačiti se u svojem pravnom položaju s dužnikom u eurski denominiranom kreditu, u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Time je tužitelj raniju pravnu osnovu, s koje je primio i po kojoj je do tada otplaćivao kredit s retroaktivnim učinkom zamijenio posve novom pravnom osnovom. Stoga tužitelj više ne raspolaže zahtjevom koji bi se oslanjao na pravnu osnovu koja je njegovom voljom ab initio izgubila svaki pravni učinak u pogledu visine kreditne obveze, kojega je imala po izvorno sklopljenom ugovoru o kreditu u kunskoj protuvrijednosti CHF. Tuženik osporava svojstvo potrošačkog ugovora CHF kreditu koji je predmet spora te ističe da je na tužitelju teret dokaza o suprotnom. U odnosu na razliku glavnice u podnesku od 28.06.2024. ističe prigovor zastare pozivajući se na petogodišnji rok zastare koji da je početo teći danom sklopljene konverzije. Kako je tužitelj pristao na sklapanje konverzije kojom je utvrđena nova visina nedospjele glavnice to tužitelj nam pravo potraživati navedenu razliku. Predlaže odbiti tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti.

Tužitelj je konačno precizirao dio zahtjeva koji se odnosi na isplatu po provedenom financijskom vještačenju te na ime preplaćenih iznosa kamata potražuje iznos od 1.255,63 EUR, na ime preplate tečaja iznos od 5.602,59 EUR sve sa zakonskim zateznim kamatama na način pobliže opisan u točkama II i V izreke ove odluke, na ime manjka utvrđenog na dan 30.09.2015 iznos od 899,42 EUR te na ime razlike glavnice utvrđena ne dan 30.09.2015 iznos od 3.224,76 EUR sa kamatom od 01.10.2025.

Tuženik se preinaci usprotivio, a ukoliko su preinaku dopusti tada ističe prigovor zastare za preinačeni dio zahtjeva.

Po provedenom financijskom vještačenju podneskom od 06. ožujka 2025. tuženik je precizirao prigovor radi prijeboja sve na način pobliže opisan u točki VIII i IX. izreke ove presude.

Sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva učinjenu u podnesku od 11. lipnja 2025. u smislu povišenja tužbenog zahtjeva jer je tužitelj tek po provođenju financijskog vještačenja mogao konačno određeno postaviti visinu tužbenog zahtjeva pa je pozivom na odredbu članka 190. stavak 2. Zakona o parničnom postupku slijedom čega je odlučeno kao u izreci ovog rješenja. Pored toga preinaka tužbenog zahtjeva je dopuštena sukladno zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Su-IV 162/2021 od 26.11.2021. koji glasi: U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u svu materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, proveden je dokaz saslušanjem tužitelja, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Dijani Tomljanović-Butković. Tuženik je odustao od saslušanja osobne bankarice MV i FV.

Ocjenom svih provedenih dokaza, a u smislu odredbe čl. 8 ZPP-a ovaj sud držim tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim, dok je tuženikov prigovor radi prijeboja neosnovan.

Predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje od tuženika povrat razlike između iznosa kojeg je stvarno isplatio tuženiku temeljem ugovorene promjenjive kamatne stope koja se mijenja sukladno jednostranoj odluci banke u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu te razliku tečaja CHF u odnosu na početni inicijalni plan i stvarno plaćeni iznos anuiteta po tečaju CHF važećem na dan plaćanja svakog anuiteta, tvrdeći da su ništetne ugovorne odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke i odredbi o valutnoj klauzuli u CHF. Nadalje potražuje i razliku pogrešno utvrđene neotplaćene glavnice na dan 30.09.2015. te utvrđeno manjka na dan konverzije.

Među strankama u postupku nije sporno da su međusobno sklopili Ugovor o kreditu 24.10..2006. kojim je u čl. 2. tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos u kunama u protuvrijednosti 87.600,00 CHF prema srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita. Nadalje nije sporno da je predmetni kredit odobren tužitelju namjenski (čl. 3. Ugovora) kupovina nekretnine, te da je čl.8. ugovoreno da se tužitelj obvezuje platiti redovnu kamatu od 4,75 % godišnje koja da je promjenjiva u skladu s Odlukom o banke o kreditiranju građana. Isto tako nije sporno da se tužitelj u čl. 6 obvezao predmetni kredit otplatiti u 300 mjeseci, odnosno u jednakim mjesečnim anuitetima od u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke-kreditora za CHF važećim na nad dospijeća, a prema otplatnom planu. Nadalje nije sporno da je tužitelj u utuženom periodu izvršavala svoju ugovornu obvezu, odnosno otplaćivala predmetni kredit, te je istog u cijelosti otplatila. Također nije sporno da je tuženik tijekom trajanja ugovornog odnosa vršio promjenu prvotno ugovorene kamatne stope 4,75% godišnje. Nadalje nije sporno da su stranke 08.02.2016. sklopile dodatak ugovoru o namjenskom kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Neotplaćena glavnica na da 30.09.2015 iznosi 49.312,42 EUR, prema izračunu konverzije zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju na dan uplate, također je i utvrđen manjak od 867,26 EUR čl.5.3 Aneksa.

Među strankama nije sporno niti da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. Pž- 7129/13 od 13.06.2014.g. i Presudom Vrhovnog suda RH pod posl. br. Rev-249/14 od 09.04.2015.g. utvrđeno da je, između ostalih i tuženik, u razdoblju od 1.11.2004.g. do 31.12.2008.g., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03 ) u razdoblju od 10.09.2003.g. do 06.08.2007.g. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07.08.2007.g. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama ZOO-a.

Nedvojbeno je naprijed citiranom pravomoćnom sudskom odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa utvrđeno da je, između ostalih banaka i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje. U ovom slučaju tužiteljica se pozvala na utvrđenja iz navedenih presuda.

Prema članku 3. Zakona o zaštiti potrošača/03 koji je bio važeći u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu potrošači svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu nam je njegovom zanimanju, niti njegovoj posebnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Prema navedenoj zakonskoj odredbi za status moraju biti kumulativno ispunjena 2 uvjeta i to a da se radi o fizičkoj osobi i bez da on sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji im nije u svrhu njene poslovne djelatnosti već u osobne ne komercijalne svrhe. Iz provedenog dokaznog postupka posebice iz ugovora o kreditu od godine i iskaza tužitelja neprijeporno proizlazi da tužitelj ima status potrošača, naime prvi uvjet nesporno postoji, a što se tiče drugog uvjeta jasno je, a uzimajući u obzir članak 3 ugovora o kreditu da je predmetni namjenski kredit podignut za kupnju nekretnine, te iskaz tužitelja koji navodi da su novci utrošeni na kupnju nekretnine u [adresa], stanu od 100 m 2 gdje i danas živi i isti je korišten isključivo za osobne potrebe, dakle jasno je kako pravni posao nije zaključen u svrhu poslovne djelatnosti tužitelja, već za osobne potrebe, a suprotno tome tuženik nije dokazao.

Sporno je među strankama može li tužitelj tražiti utvrđenje ništetnim dijela odredbi ugovora o kreditu vezano za način promjene kamatne stope i primjenu valutne klauzule u CHF nakon što je sklopio dodatak osnovnom ugovoru o kreditu tzv konverziju primjenom odredbi ZID ZPK i slijedom takvom utvrđenja ima li pravo na povrat s osnove preplaćene kamate i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF.

Pravo na utvrđenje ništetnosti se ne gasi, tužitelji ima pravni interes tražiti utvrđenje ugovora ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO- a, niti nagodbom stranaka. Sklapanjem Anexa ugovor o kreditu prema ZID ZPK ne nije tužitelju onemogućeno tražiti tvrđenju ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Člankom, 19.c ZID ZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., točkom 1. -3. propisano je kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (toč. 1.), u točki 2. članka 19.c ZID ZPK propisano je da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u toč. 3. članka 19.c ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju, poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., a u svezi postavljenog pravnog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no isto ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu.

U konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi. Konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama jer nije ispravila posljedice nepoštenih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer konverzijom nije tužitelju vraćeno što je temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli više pretplatio, a tuženica primila, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji potrošačima pripada. Posebno se ističe i to da iz sadržaja Aneksa ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija ne proizlazi da se tužitelj odrekao prava isticanja pred sudom zahtjeva i potraživanja koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tužitelj i tuženica sklapanjem dodataka predmetnom Ugovoru o kreditu nisu izmijenili odredbe iz osnovnih ugovora u pogledu kamatne stope i iznosa preostalog neotplaćenog kredita te postigli i sporazum o raspolaganju preplatom. Aneksima ugovora o kreditima uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF i bez primjene valutne klauzule kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose među strankama. Nadalje, kako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a identična je situacija i sa valutnom klauzulom. Konverzije ne predstavlja niti može predstavljati volju tužitelja kao potrošača za nadomještavanjem ništetnih odredbi ugovora o kreditu to ne ukazuje niti ZID ZPK niti se to može iščitati iz odredbi dodatka ugovoru.

U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje ZZP iz 2003.g.) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. No pored toga a uzimajući u obzir utuženo razdoblje mjerodavne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2007.g. (NN 79/07 i 125/07).

Odredbom čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da je odredba čl. 8. koja se odnosi na ugovornu kamatu i promjenljivu kamatnu stopu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna. Stoga je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno ocijeniti da li je predmetna ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi bila razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g.

Sagledavajući sadržaj predmetne ugovorne odredbe kojom je ugovorna promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatnim stopama, ocjena je ovog suda da je ista za prosječnog potrošača nedovoljno razumljiva. Naime, navedenom odredbom promjena kamatne stope vezana je isključivo za Odluku banke o kamatnim stopama, odnosno akt tuženika, koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje imaju ekonomsko obrazovanje, te koji se bave bankarskim poslovima. Dakle odluke koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja tužitelju kao prosječnom potrošaču nikako nisu mogle biti nikako razumljive. Naime, odredbom čl. 8. predmetnog Ugovora o kreditu određeno je samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja tog ugovora ( 4,75 % godišnje ) iz čega proizlazi da su samo navedeni podaci tužitelju u trenutku sklapanja ugovora bili poznati, dok ostali podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta kamatna stopa od 4,75 % godišnje mijenjati nisu bili niti određeni, niti odredivi, već je buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva. Dakle, predmetni ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Stoga nikako nije realno za očekivati da je tužitelj kao prosječan potrošač bio u stanju ocijeniti promjene tržišnih uvjeta, odnosno buduće promjene kamatne stope tijekom ugovorenog kreditnog razdoblja.

Tužitelj u iskazu navodi kako mu je samo rečeno da se kamatna stopa mijenja no o načinu promjene kamatne stope, nije mu ništa rečeno, službenik u banci mu nije pojasnio koji to parametri utječu na promjenu kamate stopa ni danas mu to nije jasno, nije mogao utjecati na sadržaj ugovora, ugovor je bio tipski unaprijed pripremljen.

Tuženik je odustao od saslušanja bankarice MV koja je pregovarala s tužiteljem.

Tijekom postupka ni na koji način nije utvrđeno da je tuženik u konkretnom slučaju tužitelju prilikom pregovaranja, odnosno prilikom sklapanja ugovora o kreditu, na valjan i njemu razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao potrošač mogao spoznati učinke koji će za njega u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi.

Nadalje jasno je da je konkretni ugovor o kreditu tipski unaprijed formulirani ugovor, a tužitelj kao potrošač ni na koji način nije mogao utjecati na sadržaj ugovornih unaprijed formuliranih odredbi. Tuženik je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio dužan tužitelja kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što nije učinjeno, naime tuženik suprotno nije dokazao.

I iz presude donesene u kolektivnom sporu jasno proizlazi da je tuženik povrijedio interese i prava potrošača-korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pa je stoga ništetna. Tuženik je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio dužan tužitelja kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita ,a što nije učinio.

Slijedom navedenog ugovorna odredba iz točke 8. ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu koja je ovisna o jednostranoj odluci banke je ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a iz 2003. g. i čl. 102. ZZP- a iz 2007. g. pa je odlučeno kao u točki 1. izreke ove presude

Što se tiče valutne klauzule valja navesti kako je iz presude Vrhovnog suda posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. g. razvidno da se u tom revizijskom postupku između ostalog odlučivalo jesu li ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapali u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. U presudi Visokog Trgovačkog suda, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-79/07 i dr.) . Fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u postupku Vrhovnog suda Rev-2221/18 kojom je taj sud odbio revizije tamo tuženika u predmetu tužitelja Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam banaka a na ta utvrđenja se pozvao i ovdje tužitelj. Tuženik je dakle u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo. Stajalište je ovog suda da se vezano za osnov tužbenog zahtjeva dovoljno pozvati na utvrđenja iz Presuda Vrhovnog suda RH Rev- 2221/2018 i Visokog Trgovačkog suda Pž-6632/2017. Tuženik se stoga neosnovano poziv na presudu suda EU broj C-81/19 jer se u konkretnom slučaju uopće ne raspravlja o nepoštenosti same valutne klauzule, koja je nesporno dispozitivna odredba hrvatskog prava, već o tome je li potrošač bio informiran u cijelosti o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u fazi sklapanja ugovora kreditu, a što nije, kako je utvrđeno u kolektivnom sporu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN-79/07 i dr.).

Nadalje valja navesti kako iz iskaza tužitelja, jasno proizlazi da isti kao prosječni potrošač nije informiran o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nije informiran o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF. Anuitet je tužitelju narastao sa početnih 2.000,00 kn na 2.900,00 kn što je bilo veliko povećanje koje tužitelj kao prosječni potrošač nije mogao očekivati niti predvidjeti ni na koji način. Samo informiranje da je anuitet podložan promjeni zbog rasta ili pada zbog tečaja valute i da tečaj CHF je u prošlosti bio stabilan nije dovoljna informacija iz koje bi tužitelj kao prosječan potrošač mogla predvidjeti sve ekonomke posljedice koje će za njega proizaći zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF valuti poglavito kraj činjenice da zbog skorog uvođenja eurozone rast tečaja CHF je izgledan te je CHF valuta utočišta koja je kao takva jedni povoljna za trgovca-banku. Konverziju je prihvati iz straha, jer je smatrao da ako to ne učini da će mu biti gore.

Potom prema praksi Europskog suda za ljudska prava u predmetu C-186/2016 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a tuženica nije dokazala da bi tužitelju pružila dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke, eventualne rizike (promjena tečaja i sl.), a niti je dokazala da je tužiteljici pružila na jasan i nedvojben način sam postupak konverzije.

Stoga je dio odredbe ugovora o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF valuti odnosno da su stranke ugovorile švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica kredita i povrat obveze, kao i da je upoznat sa svim rizicima i posljedicama promjene tečaja ništetan pa je odlučeno kao u točki III i IV izreke presude.

U odnosu na pisani iskaz ĆV sud istog neće uzeti u obzir jer nije bitan za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, naime niti ovaj svjedok nije neposredno pregovarao s tužiteljicom te se istim nikako ne može dokazati na koji način je tužitelj bio informiran o svim potrebnim parametrima glede načina promjene kamatne stope i rizicima sklapanja ugovora s valutnom klauzulom u CHF. Činjenica što je ugovor o kreditu solemniziran ne utječe na činjenicu jesu li pojedine ugovorne odredbe ništave jer ako je neka odredba ništava ona je ništava od samog početka i bez solemnizacije. Bilježnik nije bio u obvezi pregovarati sa tužiteljem o pojedinim odredbama ugovora pa tako niti o promjenjivoj kamatnoj stopi. Javni bilježnik je prije ovjere pročitao ugovor strankama no nije im objašnjavao načine i razloge mijenjanja kamatne stope niti pojašnjavao razloge promjene tečaja i posljedice koje iz toga mogu proizaći. To je bila obveza tuženika prilikom sklapanja predmetnog ugovora, a koja obveza nije od strane tuženika ispoštovana.

Nadalje valja istaknuti i da je Vrhovni sud u svojoj odluci Rev- 3142/2018 od 19.03.2019.g. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

Potom prema praksi Europskog suda za ljudska prava u predmetu C- 186/2016 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a tuženica nije dokazala da bi tužitelju pružila dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke, eventualne rizike (promjena tečaja i sl.), a niti je dokazala da je tužitelju pružila na jasan i nedvojben način sam postupak konverzije.

U odnosu na prigovor zastare valja navesti kako u pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a, a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze (čl. 230. st. 3. ZOO-a). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe tj. od 30.05.2014.g. To uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina znači da bi pravo tužitelja zastarjelo tek 14. lipnja 2019. g ( u odnosu na zahtjev za preplaćenom kamatom ), a tužba je podnesena u 31. svibnja 2019. Što se tiče zahtjeva za isplatom temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, pravo tužitelja za isplatom zastarijeva 14. lipnja 2023. g. s obzirom da je presuda Pž-6632/17 o valutnoj klauzuli donesena 15. lipnja 2018. g. Ovo stoga što sve posljedice utvrđenja navedenih presuda donesenih u korist potrošača nastupaju od donošenja takve presude suda uvažavajući zastarni rok od pet godina, stoga ni ta potraživanja nisu zastarjela, tužba kojom se potražuje isplata razlike glavnice i manjka utvrđenog u konverziji a posljedica primjene ništene odredbe o valutnoj klauzuli u CHF valuti.

U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja od 29. travnja 2025. koji je preciziran sukladno nalazu i mišljenju vještaka također nije osnovan prigovor zastare, naime prema pravnom shvaćanju zauzetom na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održanoj 27. svibnja 2024. u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. U konkretnom slučaju preinake ako su i učinjene, učinjene su iz iste činjenične i prave osnove pa zastare nema jer ista prekida već podnošenjem tužbe.

Iz Nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Dijane Tomljanović-Butković proizlazi da razlika između stvarno plaćenih anuiteta po kamatnoj stopi koju je jednostrano mijenjao tuženik i kamatnih stopa koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora iznosi 1.255,63 eur. Dok razlika između stvarno plaćenih anuiteta po tečaju CHF koji se mijenjao tijekom razdoblja otplate kredita i početnom tečaju koji je jednak tečaju na dan isplate kredita iznosi 5.602,59 EUR. Manje plaćena kamata iznosi 1.229,11 EUR. Negativne tečajne razlike-manje plaćeni tečaj iznosi 203,89 EUR. Kod tužitelja je u konverziji utvrđen manjak od 6.776,67 kn/899,42 EUR-po fiksnom tečaju konverzije. Razlika EUR glavnice u konverziji po tečaju na dan 30.09,2015 i ostatka nedospjele CHF glavnice po početnom otplatnom planu i početnom tečaju iznosi 24.296,92 kn odnosno 3.224,76 EUR. Tuženik je izračun konverzije kredita izvršio ispravno i u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine. Na temelju dokumentacije iz spisa može se tvrditi da je konverzija provedena u skladu sa ZIDZPK/15. Preplate kamate i tečaja indirektno su uključene u izračun preplate/manjka u konverziji preko stvarnih uplata u kunama. Iako se preplata u konverziji ne bazira na preplati kamate i tečaja po CHF kreditu, nego se računa na temelju dospjelih obveza kamate i glavnice po simuliranom otplatnom planu kredita u EUR i stvarnih uplata anuiteta u kunama po CHF kreditu, koje u sebi sadrže i preplatu kamate i tečaja, može se tvrditi da su preplate kamate i tečaja po CHF kreditu uzete u obzir.

Stranke nisu istakle primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka financijske struke.

Sud nalaz i mišljenje vještaka Dijane Tomljanović-Butković u cijelosti prihvaća kao objektivnog i izrađenog sukladno pravilima struke. Primjedbe tuženika ne odnose se na matematični izračun vještaka već na pravna tumačenja zahtjeva tužitelja o čemu se sud već ranije očitovao.

Kako su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koje su vezane jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli ništetne tuženik je u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a, stoga uvažavajući izračun iz sačinjenog nalaza i mišljenja (iznose i datume plaćanja) tuženik je dužan tužitelju vratiti iznose primljene primjenom ništetnih odredbi uz zatezne kamate primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a i to od dana stjecanja obzirom na utvrđeno nesavjesno postupanje tuženika na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa sukladno odlukama banke ukupan iznos od 1.255,63 EUR te na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog ništetne valutne klauzule u švicarskim francima uz koju je vezana glavnica kredita ukupan iznos od 5.602,59 EUR.

Slijedom navedenog odlučeno je kao u točkama II. i V. izreke ove presude.

Tužitelju pripada iznos od 3.224,76 EUR na ime razlike obračunate preostale glavnice na dan 30.09.2015. a sve budući je tuženik obračun preostale glavnice na dan 30.09.2015. vršio po tečaju na CHF taj dan koji se ne može primijeniti zbog ništetnosti valutne klauzule u CHF već je trebalo primijeniti početno ugovoreni tečaj CHF-a. Navedeni zahtjeva tužitelja nije u zastari sve kako je već naprijed obrazloženo. Na navedeni iznos tužitelju pripada zakonska zatezna kamata od 1.10.2015. kao dana stjecanja tog iznosa od strane tuženika bez osnove sve pozivom na odredbu čl. 1111 i 1115 ZOO-a pa je odlučeno kao u točki VII. izreke.

Tužitelju pripada i iznos od 899,42 EUR na ime manjka utvrđenog na dan konverzije 30.09.2015. ovom tužbom sud je mišljenja kako i taj iznos tužitelju pripada jer i u tom obračunu sačinjenom po čl. 19 c točka 3 i 4 ZID ZPK korišten tečaj CHF na dan svake pojedine uplate (prije pretvorbe uplata tih uplata u EUR) a ne početni tečaj koji je trebao biti korišten zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Na navedeni iznos utvrđenog manjka tužiteljici pripada zakonskom zateznom kamatom od 1.10.2015. kao dana stjecanja tog iznosa od strane tuženika bez osnove pa je odlučeno kao u točki VI. izreke.

Tuženik je proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015., sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), te je na taj način matematički izjednačio tužitelja sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR. U obzir su uzete sve uplate tužitelja, pa tako i one iznose koji su ovdje iskazani kao njegova preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, ali samo ako se gleda kao usporedba sa kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik duguje iznose utvrđene nalazom i mišljenjem vještaka, a dosuđene po točkama II, V, VI i VII izreke ove presude.

U odnosu na prigovor radi prijeboja u visini od 203,89 EUR tzv. negativne tečajne razlike valja navesti kako nije osnovano. Plaćanjem tih anuiteta po tečaju nižem od tužitelj nije primio niti stekao bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ni ne postoji njegova obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Zato ne postoji niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Tužitelj nije nepošten stjecatelj pa da bi te iznose bio dužan tuženiku isplatiti stoga nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 323 ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je i za štetu suugovoratelju koji trpi zbog ništetnosti, ako ovaj nije znao niti morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Stoga je odlučeno kao u točki VIII izreke ove odluke.

U odnosu na prigovor radi prijeboja u visini 1.229,11 EUR s osnova razlike u kamati u periodu od 1.1.2014 do otplate kredita a koja razlika se očituje u primjeni zakonski određene kamatne stope od 3,23 % i primjeni početno ugovorene kamatne stope od 4,75% valja navesti kako je predmetna niža kamatna stopa koja se primjenjivala u navedenom razdoblju, kamatna stopa propisana odredbom čl. 11.a st.5 Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 143/13) i koja je iznosila 3,23% godišnje. Riječ je o Zakonom propisanoj visini kamatne stope, a ne o kamatnoj stopi jednostrano određenoj od strane banke, te koja kao takva nije nepoštena i ništetna. S obzirom da je u navedenom razdoblju tuženik obračunavao i naplaćivao kamatu po osnovi koja nije otpala (zakonska osnova), to nema niti stjecanja bez osnove na strani tužitelja, pa tako niti tražbine na strani tuženika koju bi tuženik mogao staviti u prijeboj. Nadalje u odnosu na razdoblje prije 01.01.2014. kada je tuženik smanjio početnu kamatnu stopu ističe se kako je ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna samo u onom dijelu u kojem je tuženik ovlašten jednostrano, bez unaprijed ugovorenih kriterija promjene, mijenjati visinu kamatne stope na štetu tužitelja. S druge strane, sve one promjene kamatnih stopa koje je tuženik odredio u korist tužitelja (npr. promjene na niže), kao i one promjene kamatnih stopa koje nije odredio tuženik, nego su bile propisane zakonom, su dozvoljene jer ne narušavaju ravnotežu prava i obveza ugovornih strana na štetu tužitelja. Stoga navedena tražbina tuženika nije osnovana pa je u odnosu na navedeni prigovor odlučeno kao u točki IX izreke ove presude.

U odnosu na navode tuženika kako ne postoji neravnoteža glede promjene kamate stope jer da je vještak utvrdio kako preplate tužitelja s osnova promjenjive kamate stope iznosi 1.255,63 EUR dok je tužitelj s osnova kamate stope manje platio 1.229,11 EUR pa kada se uzmu u obzir pozitivne i negativne razlike tužitelj da je u odnosu na početne parametre tuženiku uplatio 26,52 EUR te da se isto ne može smatrati značajnom neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača valja navesti kako navodi tuženika nisu točni, naime sud je naprijed obrazložio iz kojih razloga tzv. negativne razlike koje tuženik ispravno postavlja kao prigovor radi prijeboja sud utvrđuje kao neosnovanu tražbinu tuženika. Kako je ta tražbina neosnovana, a tužiteljeva osnova iznos preplate na ime kamata od 1.255,63 EUR koji iznos je svakako prouzročio znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

Ostali navodi parničnih stranaka nisu posebno obrazlagani budući nisu bili važni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari.

Odluka suda o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, jer je tužitelju zastupanom po punomoćniku valjalo priznati trošak za sastav tužbe u visini od 100 bodova (Tbr. 7 toč.1), za sastav podneska od 18.04.2024. i 11.06.2025. svaki u visini od po 100 bodova (Tbr 8 toč.1), za zastupanje na ročištima 25.04.2024., 27.06.2024. i 23.06. 2025. u visini od po 100,00 bodova (Tbr 9 toč.1), vrijednost boda 2,00 EUR uz priznanje 25% PDV-a odmjereno sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, zatim je valjalo priznati trošak financijskog vještačenja u iznosu od 250,00 EUR, te sudsku pristojbu na tužbu u visini od 144,67 EUR, stoga sveukupno trošak iznosi 1.894,67 EUR. Na dosuđeni iznos troška temeljem odredbe čl. 151 st. 3 ZPP-a tužitelju pripada i zakonska zatezna kamata od presuđenja do isplate.

Slijedom svega navedeno odlučeno je u točki X. izreke ove presude.

U Rijeci 24. srpnja 2025.

SUDAC

Katarina Bajčić Ivančević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud u RH.

DNA:

-pun tužitelja

-pun tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte