REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5980/2022-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Violeti Veselić kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ĐH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po Petru Markoviću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Eterović, Šarac i Topić iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupanog po Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene dana 9. prosinca 2024. godine, u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja te zamjenika punomoćnika tuženika HH, odvjetničkog vježbenika, dana 24. srpnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu br. 106-10/2007 sa sporazumom o osiguranje novčane tražbine sklopljenog dana 05.02.2007. godine u dijelu čl. 8. st.2. koja glasi:

“u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe- Adria-Bank d.d.“.

II Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877 da tužitelju ĐH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.425,91 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11.11.2017. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. godine do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena te od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877 da tužitelju ĐH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.053,08 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24.07.2025. godine, kao dana donošenja ove presude, do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 5. veljače 2007. godine sklopio Ugovor o kreditu prema kojem mu je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 139.500,00 CHF prema srednjem tečaju tuženika s ugovorenim rokom otplate od 360 mjeseci. Ističe da je predmetni Ugovor o kreditu unaprijed, po tuženiku formulirani standardni ugovor o kreditu odnosno da je taj Ugovor pripremljen od strane trgovca (tuženika), kao jače/dominantne ugovorne strane, a tužitelj ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Nadalje, tužitelj, tvrdi da je odredbom čl. 8. st. 2. predmetnog Ugovora o kreditu tuženik odredio uvjete za prijevremenu otplatu kredita prema vlastitoj samovoljnoj odluci pa se, dakle, radi o jednostranoj odluci tuženika, kao i da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj sporne ugovorne odredbe, dok u samom Ugovoru o kreditu nisu navedeni parametri na koji način se određuje visina te naknade, a tuženik nije na valjan i razumljiv način objasnio tužitelju kako se naknada za prijevremenu otplatu kredita formira. Ističe da je temeljem takve sporne ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu prouzročena neravnoteža o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja pa je stoga takva odredba Ugovora protivna načelu savjesnosti i poštenja i posljedično ništetna sukladno čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja navedenog Ugovora) u vezi s čl. 81. ZZP/03. Navodi, također, da je tuženik 10.11.2017. godine naplatio tužitelju jednokratnu naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 10.743,50 kn (sada 1.425,91 EUR), koji iznos je tuženik neosnovano stekao jer se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi.

2. Slijedom navedenog tužbenim zahtjevom tužitelj traži da sud utvrdi ništetnom dio odredbe iz čl. 8. st. 2. predmetnog Ugovora o kreditu koji glasi: “u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.“ te potražuje isplatu iznosa od 1.425,91 EUR (ranije 10.743,50 kn) koji se odnosi na naplaćenu naknadu za prijevremenu otplatu kredita, sa zateznim kamatama od prvog dana nakon dana plaćanja te naknade, sve uz naknadu parničnog troška sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

3. U odgovoru na tužbu tuženik ne spori da je dana 5.2.2007. godine s tužiteljem sklopio predmetni ugovor o kreditu br. 106-10/2007. Osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe kako sukladno ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Također, navodi kako je za nepoštenost neke ugovorne odredbe potrebno da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što nije slučaj u konkretnom predmetu jer su tužitelju od strane djelatnika banke koji je sudjelovao u sklapanju predmetnog ugovora o kreditu bila objašnjena prava i obveze iz tog ugovora pa tako i odredba o prijevremenoj otplati kredita. Nadalje, tuženik ističe kako je sporna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita uobičajena praksa u bankarskom poslovanju te da je sporna ugovorna odredba ugovorena sukladno tada važećim propisima, pri čemu upire na čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, dalje: ZOO) kojom je određeno da je korisnik kredita (ovdje tužitelj) dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita (ovdje tuženik), pretrpio, te da banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Dalje, tuženik ističe kako je predmetnim ugovorom za tužitelja predviđena mogućnost učiniti kredit dospjelim u cijelosti odnosno izmijeniti rok dospijeća i način otplate, obzirom da je ugovorena mogućnost prijevremene konačne otplate ili djelomične otplate kredita, a u takvom slučaju za tuženika nastaje šteta, a naknada za prijevremenu otplatu kredita je unaprijed ugovorena jer bi utvrđivanje stvarno nastalog troška i iznosa štete bilo povezano s nerazmjernim troškovima. Tuženik obrazlažući u čemu za tuženika nastaje šteta kod prijevremene otplate kredita, navodi kako sredstva koja isplaćuje kao predmet, odnosno iznos kredita, osigurava vlastitim zaduživanjem ili pozajmicom (putem depozita štediša, zajmom kojeg će osigurati dioničari ili zaduživanjem na financijskom tržištu). Međutim, tuženik, za razliku od tužitelja, nema mogućnost prijevremenog povrata sredstava, već je do kraja ugovorenog perioda dužan plaćati kamatu, čime mu nastaje šteta. Također, tuženik uslijed prijevremene otplate ostvaruje u tom trenutku neplanirani i neočekivani priljev novca koji ne može istovremeno plasirati s obzirom na hiperlikvidnost financijskih tržišta. Stoga je sredstva prisiljen položiti kod Citibank i/ili Deutsche Bank, i za to plaćati negativnu kamatu, čime mu, također, nastaje šteta. Međutim, čak i kad bi tuženik u trenutku prijevremene otplate mogao plasirati tako ostvareni priljev novca u obliku novog kredita, budući da su se tržišne okolnosti značajno promijenile u odnosu na trenutak sklapanja ugovora o kreditu (i to na način da se kamatna stopa znatno snizila), tuženik nije mogao predmetna sredstva ponovno plasirati u obliku kredita pod istim uvjetima kao što su ostvareni u predmetnom ugovoru o kreditu. Kako banke u praksi novac iz kojeg plasiraju kredite dobivaju po visokim kamatama te ih uračunavaju u kamatu koju naplaćuju po kreditu, tuženik trpi štetu koja predstavlja razliku između kamate koju je dužan plaćati svojim zajmodavcima i kamate koju može naplatiti novim kreditom kojeg plasira svojim korisnicima. Tuženik smatra da je iz navedenog razvidno kako ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu potrošača (tužitelja), budući da prilikom prijevremene otplate kredita tuženiku nastaje materijalna šteta. Dapače, tuženikovo pravo naplatiti spornu naknadu predstavlja protutežu tužiteljevom pravu prijevremeno otplatiti kredit. Zaključno, tuženik smatra kako slijedom svega prethodno navedenog, poštenost sporne odredbe uopće nije dopušteno procjenjivati. No i kad bi sud smatrao potrebnim provoditi test poštenosti, ističe kako tužitelj nije dokazao da bi tuženik ugovaranjem iste postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja niti da je stvorena znatna neravnoteža na štetu tužitelja. Osim toga, tuženik ističe kako tužitelj ne može isticati ništetnost čl. 8. ugovora budući da je ugovor u cijelosti ispunjen, a radilo bi se o zabrani manjeg značaja. Također, tuženik ističe prigovor zastare, prigovara zatraženom tijeku zatezne kamate smatrajući da tuženik nije nesavjesni odnosno nepošteni stjecatelj. Slijedom svega prethodno navedenog tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troška postupka tuženiku.

4. Iako je u odgovoru na tužbu tuženik osporavao visinu tužbenog zahtjeva na pripremnom ročištu održanom 16.9.2024. godine, tuženik je priznao visinu tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.425,91 EUR te je na istom pripremnom ročištu učinio nespornom činjenicu da je tužitelju naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita u utuženom iznosu dana 10.11.2017. godine.

5. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u: Ugovor o kreditu br. 106- 10/2007 od 5.2.2007. godine, pregled prometa po predmetnom kreditu, obavijest o prijevremenom zatvaranju kredita od 8.11.2017. godine, saslušan je tužitelj te je izvršen uvid u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

6. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, cijeneći sve provedene dokaze, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP), u njihovoj ukupnosti i svaki zasebno, ovaj sud smatra tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim.

7. Predmet spora je zahtjev da sud utvrdi ništetnom odredbu čl. 8. st. 2. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na naknadu za za prijevremenu otplatu kredita odnosno tzv. izlaznu naknadu te zahtjev za isplatu naplaćenog iznosa naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 1.425,91 EUR jer tužitelj tvrdi da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi kojom je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo.

8. Nesporno je među strankama da su tužitelj i tuženik (odnosno njegov pravni prednik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) sklopili Ugovor o kreditu broj 106-10/2007 od 05.02.2007. godine kojim je tužitelju odobren i stavljen na raspolaganje kredit u valuti švicarskog franka, kao i to da je čl. 8. st. 2. predmetnog Ugovora ugovoreno plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita sukladno Odluci o naknadama za usluge banke. Nije sporna niti visina tužbenog zahtjeva na isplatu u iznosu od 1.425,91 EUR niti da je predmetna naknada tužitelju naplaćena dana 10.11.2017. godine.

9. Sporno je je li ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita sukladno Odluci o naknadama banke (tuženika) sadržane u čl. 8. st. 2. predmetnog Ugovora o kreditu ništetna ugovorna odredba te posljedično tome je li osnovan zahtjev za povratom naplaćene naknade u iznosu od 1.425,91 EUR, je li nastupila zastara te je sporan zatraženi tijek zatezne kamate.

10. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu ovaj sud je utvrdio da je čl. 8. st. 2. tog Ugovora ugovoreno da je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.

11. Iz navedenog je vidljivo da u samom Ugovoru nije precizirano koliko ugovorena naknada za prijevremenu otplatu iznosi, niti koliko maksimalno može iznositi.

12. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko sporne ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita sud je proveo dokaz saslušanjem tužitelja, dok na okolnost načina pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu nije kao svjedoka saslušao djelatnicu banke FH, obzirom da je tuženik podneskom od 25.10.2024. godine odustao od saslušanja navedene svjedokinje. Također, na okolnost nastanka i visine štete i troškova uslijed prijevremene otplate kredita koji su nastali za tuženika (kako to tuženik tvrdi u odgovoru na tužbu) sud nije saslušao kao svjedoke DH, izvršnog direktora riznice tuženika i EH, voditelju administracije kredita tuženika, također, iz razloga što je tuženik povukao dokazni prijedlog za saslušanjem tih svjedoka. Pri tome sud ističe da sud, sukladno čl. 7. st. 1. ZPP-a, provodi samo dokaze predložene po strankama, osim ako se radi o situaciji iz čl. 3. st. 3. ZPP-a, o čemu u konkretnom predmetu nije slučaj.

13. Tužitelj je iskazao da je predmetni kredit zaključio radi kupnje stana. Prvi puta je bio u banci kada se išao interesirati za uvjete kredita. Sjeća se da je bio u poslovnici u Škorpikovoj ulici i tada je sa bankovnim službenikom razgovarao o iznosu kredita koji mu treba te o roku otplate kredita s obzirom na njegova primanja, o tome da li iznos kredita može biti nešto veći nego što je cijena stana koji kupuje tj. da taj kredit obuhvati i uređenje stana te se sjeća da su u ponudi za mlade osobe, što je on tada bio, bili neki povoljniji uvjeti u smislu nešto nižih kamatnih stopa. Isto tako, sjeća se da je pitao može li postojati model otplate anuiteta na način da anuitet od početka otplate kredita obuhvaća jednaki dio glavnice i jednaki dio ugovorene kamate, a ne da anuitet obuhvaća u početku samo najvećim dijelom ugovorenu kamatu, ali su mu odmah rekli da tako nešto nije moguće i da ne može mijenjati uvjete kreditiranja koje banka ima. Nakon tog informativnog razgovora, prikupio je dokumentaciju koja je potrebna za kredit i formalno je podnio zahtjev za kredit, time da se sada ne može sjetiti je li to osobno nosio u banku ili je poslao putem e-maila. Zna da je od strane banke pozvan da dođe u poslovnicu na Trgu bana Josipa Jelačića kad je banka pripremila ugovor o kreditu. Kad je došao u poslovnicu banke, čekao ga je već pripremljen ugovor o kreditu. Ugovor je pročitao i koliko se sjeća, nije imao pitanja. Bilo mu je bitno da mu je kredit odobren jer je trebao kupiti stan i riješiti svoje stambeno pitanje. Kad mu je od strane službenika banke predočen pripremljen ugovor o kreditu, službenik banke mu nije posebno objašnjavao niti jednu ugovornu odredbu, pa mu tako niti odredbu o prijevremenoj otplati kredita. Pročitao je u Ugovoru da postoji odredba o prijevremenoj otplati kredita, ali od strane banke mu nije predočena Odluka o naknadama banke iz koje bi se vidjelo koliko sporna naknada iznosi, nije mu objašnjeno od čega se ta naknada sastoji odnosno što ona obuhvaća, nije mu rečeno niti koliki je eventualni postotak te naknade niti koliko bi ona iznosila u nominalnom iznosu, a kao što je prethodno rekao, kad je pitao za drugačiji model otplate anuiteta, rečeno mu je da ne može mijenjati uvjete kreditiranja koje banka ima tako da je onda potpisao takav ugovor koji je banka pripremila. Također, nitko od bankovnih službenika ga nije uputio da bi se na Internet stranici banke nalazila Odluka o kamatnim stopama banke ili bilo koji drugi opći akti banke. Sjeća se da je, nakon što je potpisao ugovor o kreditu, išao kod javnog bilježnika gdje Ugovor solemniziran i jedino što mu je javni bilježnik objasnio je da u trenutku kada se ugovor o kreditu solemnizira, isti postaje ovršni akt. Nadalje, tužitelj je iskazao da je predmetni kredit prijevremeno zatvorio. Kad se odlučio prijevremeno zatvoriti kredit, išao je u banku da od banke dobije izračun koliko je još dužan platiti na ime predmetnog kredita. Od banke je dobio izračun iz kojeg je bilo vidljivo koliki je njegov ukupni dug, a jedna od stavki je bila i naknada za prijevremenu otplatu kredita. Tada se malo raspitao među svojim kolegama, koji su također imali stambene kredite, ali u drugim bankama te su mu oni rekli da njima banka nije naplatila naknadu za prijevremenu otplatu kredita, time da se više ne može sjetiti kod kojih banaka su oni imali zaključene ugovore o kreditu. Obzirom na te informacije koje je dobio, prilikom zatvaranja kredita, putem net bankinga zatražio je od tuženika da mu ne naplaćuje naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a isto tako je to i usmeno zamolio u poslovnici tuženika na Črnomercu gdje je prijevremeno zatvarao kredit, međutim, bankovni službenik u toj poslovnici mu je rekao da naknadu za prijevremenu otplatu kredita mora naplatiti jer su takvi uvjeti banke, a odgovor putem net bankinga nije uopće dobio. Kako mu nije odobreno neplaćanje naknade za prijevremeno zatvaranje kredita, ipak je tu naknadu platio jer da ju nije platio, ne bi mogao prijevremeno zatvoriti kredit. Zaključno, tužitelj je iskazao da je u trenutku zaključenja predmetnog ugovora o kreditu bio dovoljno informatički pismen tj. da je znao kako pristupiti Internet stranici banke (tuženika), ali nije pristupao toj stranici da bi provjeravao koja dokumentacija banke se nalazi na toj Internet stranici, nego je samo putem Internet bankarstva pristupao radi plaćanja anuiteta kredita.

14. Sud prihvaća iskaz tužitelja u cijelosti, jer ga ocjenjuje uvjerljivim i istinitim, pri čemu sud ističe kako niti tuženik nije prigovarao istinitosti tužiteljeva iskaza, a osim toga pojedini dijelovi iskaza tužitelja potvrđeni su dokumentacijom koja prileži spisu.

15. Naime, uvidom u predmetni Ugovor o kreditu sud je utvrdio da se radi o stambenom kreditu, a što potvrđuje i tužitelj svojim iskazom. Također je uvidom u predmetni Ugovor sud utvrdio da je tužitelj isti zaključio kao fizička osoba, iz čega proizlazi da tužitelj ima status potrošača u smislu čl. 3. st. 1. ZZP/03 kojim je određeno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, pri čemu sud ističe kako tuženik nije niti osporavao status potrošača tužitelju.

16. Člankom 81. ZZP/03 propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

17. Prema članku 81. st .4. ZZP/03 na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i visini te naknade. Međutim, sud smatra da tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao. Naime, dovodeći u vezu iskaz tužitelja i sadržaj predmetnog ugovora o kreditu sud je stava da se u konkretnom slučaju radilo o "gotovom" odnosno tipskom ugovoru, koji je bio pripremljen od strane banke (tuženika) i prezentiran tužitelju, bez mogućnosti da tužitelj utječe na sadržaj predmetnog Ugovora, između ostalog i na spornu ugovornu odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita prema kojoj se tužitelj obvezuje platiti banci naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a koja naknada se obračunava sukladno Odluci o naknadama za usluge banke. Pri tome sud ističe kako je na temelju iskaza tužitelja utvrđeno da mu od strane banke prije zaključenja ugovora o kreditu, a niti naknadno, nije objašnjeno od čega se ta naknada sastoji odnosno što ona obuhvaća, nije mu rečeno niti koliki je eventualni postotak te naknade niti koliko bi ona iznosila u nominalnom iznosu, a isto tako u banci mu nije predočena Odluka o naknadama banke iz koje bi se vidjelo koliko sporna naknada iznosi, niti je itko od bankovnih službenika tužitelja uputio da bi se na Internet stranici banke nalazila Odluka o naknadama banke ili bilo koji drugi opći akti banke. Opisano postupanje banke (tuženika odnosno njegovog pravnog prednika), kao trgovca tj. financijske institucije, čija poslovna djelatnost je i odobravanje kredita, u odnosu na tužitelja kao potrošača, je postupanje koje je suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO- a, a u suprotnosti je i s odredbom čl. 10. st. 2. ZOO-a prema kojoj sudionik obveznom odnosu, u okviru svoje poslovne djelatnosti mora postupati s pažnjom dobrog stručnjaka, što je u konkretnom slučaju izostalo.

18. Nadalje, prema članku 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

19. Sud je čitanjem Ugovora o kreditu utvrdio da je u čl. 21. st. 3. istog, između ostalog, ugovoreno da korisnik kredita (ovdje tužitelj) prihvaća odredbe i tarife Odluke o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. sa svim izmjenama i dopunama istih. Stav je ovog suda da je i navedena ugovorna odredba standardna stipulacija u ugovoru koju je unaprijed pripremio tuženik obzirom da je na temelju iskaza tužitelja utvrđeno da mu u banci nije predočena Odluka o naknadama banke iz koje bi se vidjelo koliko iznosi sporna naknada za prijevremenu otplatu kredita, niti ga je itko od bankovnih službenika uputio da bi se na Internet stranici banke nalazila Odluka o naknadama banke ili bilo koji drugi opći akti banke.

20. Međutim, čak da je tuženik odnosno njegov pravni prednik predočio Odluku o naknadama za usluge banke temeljem koje se određuje visina naknade za prijevremenu otplatu kredita, uzimajući u obzir odredbu čl. 295. st. 1. i 2. ZOO-a, stav je ovog suda da se o odredbama te Odluke banke (tuženika odnosno njegovog pravnog prednika) na koju se poziva predmetni Ugovor o kreditu (kako u čl. 8. st. 2. tako i u čl. 21. st. 3., po prirodi stvari ne može i nije moglo pojedinačno pregovarati jer se radi o općem aktu odnosno Odluci o naknadama za usluge banke koju donosi banka (tuženik odnosno njegov pravni prednik) koja se primjenjuje na sve klijente banke, a ne samo na tužitelja, a što posljedično znači da tužitelj sa tuženikom nije mogao pojedinačno pregovarati o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, što tužitelja kao potrošača stavlja u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca.

21. Dalje, sud ističe kako prema članku 1024. ZOO-a korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit (stavak 1.), kredit može vratiti i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (stavak 2.), u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (stavak 3.), u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (stavak 4.).

22. Osim pravila o prijevremenoj otplati kredita iz članka 1024. stavak 2. ZOO-a postoji i opća odredba o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza propisana u članku 25. ZOO-a. Prema članku 25. stavak 3. ZOO-a dužnik novčane obveze može je ispuniti prije roka, a pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze, ima samo ako je na to ovlašten ugovorom ili to proizlazi iz običaja. Iz članka 1024. stavak 3. i 4. ZOO-a proizlazi dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

23. Nadalje, prilikom ocjene osnovanosti navoda tuženika, sud ukazuje i na revizijsku odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022. u kojoj je izraženo stajalište da paušalno pozivanje tužene banke na svoje odluke o naknadama za usluge banke ili opće akte kojima su propisane naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo do li nadoknađivanje dijela kamata koje je banka prema ugovoru trebala dobiti do kraja trajanja ugovora o kreditu, dakle prikrivenu izmaklu dobit. Vrhovni sud Republike Hrvatske pri tome naglašava da je shvaćanje da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji od izmakle dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošačima naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj: 101/17) kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktive 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL. L 60, 28.2.2014.). Pri tome Vrhovni sud Republike Hrvatske naglašava da je, iako se taj Zakon ne primjenjuje na konkretni slučaj (Ugovor o kreditu, kao i u ovom konkretnom predmetu, sklopljen je prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju) evidentno je da je Zakon o stambenom potrošačkom kreditiranju otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja onemogućivši bankama da penaliziraju potrošače za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza te da bi banke imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i pravo na posebnu naknadu za prijevremenu otplatu.

24. Slijedom navedenog, vezano uz odredbu sadržanu u čl. 8. st. 2. predmetnog Ugovora o kreditu u kojoj je navedeno da je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno svojoj Odluci o naknadama za usluge, dakle prema uvjetima koje sama odredi, ovaj sud smatra da je sporna ugovorna odredba nepoštena iz razloga što tuženik nije tužitelju prije zaključenja Ugovora o kreditu, a niti naknadno, jasno i nedvosmisleno predočio strukturu troška koji nastaje tuženiku prilikom prijevremene otplate kredita tj. od čega se sastoji taj trošak niti mu je obrazloženo kako se određuje i kako je određena visina sporne naknade, a niti je u samom Ugovoru o kreditu igdje navedeno koja je struktura tih jednokratnih troškova odnosno naknade za prijevremenu otplatu kredita. Sud smatra da je na opisani način tuženik doveo tužitelja u neravnopravan položaj bez mogućnosti utjecaja tužitelja na sadržaj unaprijed, po tuženiku, pripremljenog Ugovora o kreditu odnosno na sadržaj sporne ugovorne odredbe, obzirom da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo.

25. Također, vezano uz tuženikov prigovor da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti otplaćen te da povrede, na koje ukazuje tužitelj, eventualno predstavljaju zabranu manjeg značaja radi čega se ništetnost sporne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita ne može isticati, ovaj sud ističe kako je i taj tuženikov prigovor neosnovan. Naime, iako je točno da odredba čl. 326. st. 2. ZOO-a propisuje da se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, to se, međutim (konkretno) nametanje korisniku kredita ništetne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita od strane kreditora, a što je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama tužitelja, kao korisnika kredita, u odnosu na tuženika, kao kreditora, ne može podvesti po tezu tuženika da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, radi čega je izneseni prigovor tuženika potpuno neutemeljen jer je pravo tužitelja na isticanje ništetnosti i povrat onoga što je temeljem ništetne odredbe naplaćeno, opstojno.

26. Slijedom svega prethodno navedenog, stav je ovog suda da sporna ugovorna odredba čl. 8. st. 2. predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu čl. 81. ZZP/03, a posljedično tome i ništetnu ugovornu odredbu u smislu čl. 87. ZZP/03, slijedom čega je tuženik u obvezi vratiti ono što je temeljem iste primio.

27. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Stoga tužitelj ima pravo na isplatu iznosa naplaćenog na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita, odnosno tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

28. Tuženik je na pripremnom ročištu održanom 16.9.2024. godine učinio nespornim da je predmetna naknada u utuženom iznosu naplaćena 10.11.2017. godine.

29. Vezano uz istaknuti prigovor zastare ovaj sud ističe kako je tuženikov prigovor zastare neosnovan. Naime, prema odredbi čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok zahtjev za isplatu tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 225. ZOO. Kako zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom riješeno pitanje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, to zastarni rok propisan čl. 225. ZOO-a od pet godina nije protekao.

30. Slijedom prethodno navedenog, a kako je visina tužbenog zahtjeva na isplatu u iznosu od 1.425,91 EUR nesporna to je presuđeno kao u točki II izreke ove presude.

31. Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

32. Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ga tužitelju. Ugovaranjem ništetne ugovorne odredbe o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita, tuženik je, smatra ovaj sud postupao nepošteno iz razloga što je spornu ugovornu odredbu jednostrano unio u predmetni Ugovor o kreditu, bez mogućnosti da tužitelj utječe na sadržaj iste, ne navodeći na koje troškove tuženika se sporna naknada odnosi, vežući naplatu sporne naknade uz svoju jednostranu Odluku o naknadama za usluge banke, što predstavlja nepošteno postupanje tuženika, kao financijske institucije (trgovca) odnosno jače ugovorne strane u odnosu na, tužitelja, kao potrošača, i slabiju ugovornu stranu, pa slijedom navedenog, ovaj sud tužitelja na temelju čl. 1115 ZOO-a dosuđuje zateznu kamatu tekuću od 11.11.2017. godine (dan nakon plaćanja sporne naknade koju je tuženik naplatio tužitelju 10.11.2017. godine) do isplate, a kako je tužitelj i zatražio tužbenim zahtjevom.

33. Visina kamatne stope određena je po stopi iz čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a. (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23).

34. Zaključno, ovaj sud ističe, obzirom da je sporna ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita utvrđena ništetnom sud nije proveo po tuženiku predloženo financijsko vještačenje na okolnost je li tuženik pretrpio štetu zbog prijevremene otplate predmetnog kredita, pri čemu sud ističe kako tuženik nije postavio protutužbeni zahtjev niti prigovor radi prebijanja za štetu za koju tvrdi da mu je nastala uslijed prijevremene otplate predmetnog kredita. Osim toga stav je suda da se financijsko vještačenje na okolnost eventualno pretrpljene štete tuženika uslijed prijevremene otplate predmetnog kredita može provesti samo na temelju relevantnih materijalnih dokaza koje tuženik nije dostavio u sudski spis do zaključenja prethodnog postupka, a što je bio dužan sukladno čl. 299. st. 1. ZPP-a. Tako tuženik nije dostavio pisani dokaz da je sredstva za isplatu predmetnog kredita osigurao zaduživanjem ili pozajmicom i od koga, nije dostavio pisani dokaz da je sredstva koja je dobio od prijevremene otplate predmetnog kredita položio kod Citibank odnosno Deutsce Bank i u kojem iznosu, niti je dostavio dokaz o plaćanju tzv. negativne kamate tim bankama. Također na ročištu za glavnu raspravu održanom 9.12.2024. tuženik je odustao od dokaznog prijedloga za dostavom izvatka iz Odluke o visini kamatnih stopa u poslovanju sa građanstvom koju je predlagao kao dokaz na okolnost da mu je nastala šteta jer zbog znatnog sniženja kamatne stope sredstva koja je primio temeljem prijevremene otplate predmetnog kredita nije mogao ponovno plasirati u obliku kredita pod istim uvjetima kao u predmetnom ugovoru o kreditu. Na istom ročištu tuženik je odustao i od dokaznog prijedloga za dostavom simulacije EUR otplatnog plana za kredit koji je tuženik nudio u trenutku prijevremene otplate kredita do ugovorenog datuma dospijeća, a koji je predlagao na okolnost da tuženik trpi štetu koja predstavlja razliku između kamate koju je dužan plaćati svojim zajmodavcima i kamate koju može naplatiti novim kreditom koji plasira svojim korisnicima. Slijedom navedenog, stav je ovog suda da se postojanje eventualne štete na strani tuženika uslijed prijevremene otplate kredita ne može dokazivati personalnim dokazima niti izjavama svjedoka radi čega sud nije cijenio izjave svjedoka EH i DH, zaposlenika tuženika (list 164 do 170 spisa), osobito jer iz tih izjava proizlazi da isti nisu sudjelovali u sklapanju pojedinih ugovora o kreditu niti su njihove izjave o eventualnoj šteti nastaloj tuženiku dane vezano u prijevremenu otplatu predmetnog kredita, nego na općenitoj razini prijevremeno otplaćenih kredita, a osim toga korištenje pisanih izjava svjedoka, bez mogućnosti da im sud i stranke u ovom parničnom postupku postavljaju pitanja, u suprotnosti je s načelom neposrednosti izvođenja dokaza u parničnom postupku. Nadalje, sud, na temelju čl. 299. st. 3. ZPP-a, nije uzeo u obzir izračun kamate od prijevremene otplate predmetnog kredita do ugovorenog datuma otplate kredita, koji izračun kamate je tuženik dostavio u sudski spis na ročištu za glavnu raspravu održanom 9.12.2024. godine i to stoga što se ne radi o situaciji iz čl. 299. st. 2. ZPP-a odnosno ovaj sud smatra da je taj izračun tuženik, koji je financijska institucija, svakako mogao dostaviti u sudski spis do zaključenja prethodnog postupka. Iz istih razloga sud nije usvojio prijedlog tuženika sa ročišta za glavnu raspravu održanog 9.12.2024. za dodjelom kraćeg roka za dostavu Odluke o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važeće u trenutku zaključenja predmetnog ugovora o kreditu i u trenutku prijevremene otplate istog. Slijedom navedenog, ovaj sud smatra da tuženik, sukladno čl. 219. i 221. a nije dokazao visinu štete koju je eventualno pretrpio zbog prijevremene otplate predmetnog kredita, niti strukturu te štete, a u konačnici tu štetu nije niti utužio u ovom predmetu (nije podnio niti protutužbeni zahtjev niti prigovor radi prebijanja).

35. Odluka o parničnom trošku u ovoj pravnoj stvari temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, u vezi s čl. 155. st. 1. ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja po odvjetniku, odmjeren sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23, koja se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje na temelju Tbr. 52. st. 3. iste) te na trošak sudskih pristojbi tužitelja odmjeren sukladno Zakonu o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23, dalje: ZSP) i Tarifi sudskih pristojbi (NN 53/19 i 92/21).

36. Vrijednost predmeta spora je 1.425,91 EUR (ranije 10.743,50 kn).

37. Trošak zastupanja tužitelja po odvjetniku sastoji se od: sastava tužbe – 100 bodova po Tbr. 7. točka 1, sastava podneska od 25.4.2023. godine – 100 bodova po Tbr 8. toč. 1., te zastupanja na dva ročišta 16.9.2024. i 9.12.2024. godine – svako ročište po 100 bodova po Tbr 9. toč. 1., što ukupno iznosi 400 bodova. Kada se utvrđeni broj bodova pomnoži sa vrijednosti boda od 2,00 EUR, dobiva se iznos od 800,00 EUR. Na taj iznos obračunat je po Tbr. 46 PDV (25%) u iznosu od 200,00 EUR, tako da ukupan trošak zastupanja tužitelja po odvjetniku iznosi 1.000,00 EUR.

38. Trošak sudskih pristojbi tužitelja sastoji se od troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 EUR / 200,00 kn (dokaz o uplati prileži na listu 4 spisa), uz primjenu čl. 7. st. 1. ZSP-a te troška sudske pristojbe na I stupanjsku presudu u iznosu od 26,54 EUR uz primjenu čl. 7. st. 3. ZSP-a, tako da ukupni trošak sudskih pristojbi tužitelja iznosi 53,08 EUR.

39. Kako je tužitelj u cijelosti uspio s tužbenim zahtjevom, to mu sud na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a, dosuđuje cjelokupni naprijed priznati trošak zastupanja po odvjetniku i trošak sudskih pristojbi, što čini dosuđeni parnični trošak tužitelja u iznosu od 1.053,08 EUR, kao u točki III izreke ove presude.

40. Tužitelj je zatražio i zateznu kamatu na parnični trošak te mu je sud, temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a, dosudio zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni iznos parničnog troška od 1.053,08 EUR, tekuću od 24.7.2025. godine, kao dana donošenja ove presude kojom je tužitelju naloženo plaćanje troškova postupka tuženiku.

41. Tuženiku ne pripada pravo na parnični trošak jer je u cijelosti izgubio spor, sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a.

42. Sud zaključno ističe da je novčane iznose u ovoj presudi, na temelju Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22 i 88/22), preračunao iz kuna u eure prema fiksnom konverzijskom tečaju prema kojem 1 EUR iznosi 7,53450 kn.

U Zagrebu 24. srpnja 2025. godine

Sudac:

Violeta Veselić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku uz rj. za pristojbu na presudu u iznosu 26,54 EUR

2. tuženiku po punomoćniku