REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-3230/2025-13
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Goranu Goluži, u pravnoj stvari tužitelja FI, Sušobreg Bistrički, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivani Šuti, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Mraz, Šuti & partneri j.t.d. Zagreb, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, zastupanog po punomoćnici Mateji Vidaković Sertić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 8. srpnja 2025. godine, u prisutnosti tužiteljice osobno, zamjenika punomoćnika tužiteljice Maria Hrupeca, odvjetnika iz Zagreba i zamjenice punomoćnika tuženika LI, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, dana 24. srpnja 2025. godine
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 3. Ugovora o kreditu broj: 178-50-3103760 od 19. listopada 2005. godine, ovjerenog kod Javnog bilježnika Đurđice Pozaić dana 25. listopada 2005. godine pod brojem: OU-65/05, a koji glasi: „3.30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…“.
II. Utvrđuju se ništetnim dio odredbe sadržan u čl. 9. Ugovora o kreditu broj: 178- 50-3103760 od 19. listopada 2005. godine, ovjerenog kod Javnog bilježnika Đurđice Pozaić dana 25. listopada 2005. godine pod brojem: OU-165/05, a koji glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.“.
III. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju ĆI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 347,34 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 28. listopada 2005. godine do isplate, po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo
. / .
tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
IV. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju ĆI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime plaćane naknade za prijevremenu otplatu kredita iznos od 72,64 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 27. listopada 2011. godine do isplate i to do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
V. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju ĆI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 1.162,50 eur zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 24. srpnja 2025. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
VI. Odbija se zahtjev tužitelja FI za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan.
VII. Odbija se zahtjev tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.
O b r a z l o ž e n j e
1. Pravna prednica tužitelja FI, sada pok. ŠI (tužitelj FI je temeljem pravomoćnog rješenja javnog bilježnika Maje Baković iz Donje Stubice posl. br. O-38/2024 od 26. studenog 2024. godine - list 51-52 spisa proglašen njenim jedinim nasljednikom), u tužbi od 10. srpnja 2024. godinenavodi da da je s tuženikom sklopila dana 19. listopada 2005. godine Ugovor o kreditu broj 178- 50-3103760, kojim se Ugovorom tuženik kao kreditor obvezao staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 16.634,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, dok se tužitelj navedeni iznos obvezao vratiti, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Temeljem odredbe članka 3. Ugovora o kreditu opisanog u čl. 1. historijata tužbe, tužitelj je bio obvezan podmiriti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, pa je tako istom odredbom određeno: “NAKNADA 3.30 % (tri zarez trideset posto), od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita..“ Uvidom u prometnu karticu po kreditu, kao i uvidom u potvrdu tuženika od 06. ožujka 2024. godine, vidljivo je da je tužitelj uplatio iznos od 347,34 EUR na ime naknade za obradu zahtjeva i to dana 27. listopada 2005. godine. Nadalje, uvidom u potvrdu tuženika, utvrđeno je da ja tužitelj uplatio iznos od 72,64 EUR na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita, sukladno tada važećim Općim aktima banke kako je to u potvrdi navedeno, te sukladno odredbi čl. 9. točka 2. Ugovora o kreditu, a kojom je propisano da Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor. Nadalje, tužitelj navodi da je odredbom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ( ZZP/03), važećem u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a stavkom 2. je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u stavku 3. istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Nadalje, tužitelj navodi da je odredbom stavka 4. citiranog zakona propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Nadalje, člankom 87. stavak 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. S obzirom da iz sporne odredbe ugovora o kreditu proizlazi da će tuženik naplatiti naknadu za obradu kredita u skladu s aktima banke, kao i naknadu za prijevremenu otplatu kredita uz uvjete koje odredi Kreditor, a kako Ugovor ne sadrži jasne informacije o načinu određivanja te naknade, takvom ugovornom odredbom, kako navodi tužitelj, tuženik je proizvoljno odredio visinu naknada, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, to su predmetne ugovorne odredbe ništetne jer su prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 87. stavak 1. ZZP/03). S time u vezi tužitelj ističe kako ovakve odredbe nisu dovoljno jasne niti je jasno određeno na što se navedeni troškovi odnose, a niti je logično da visina tih troškova ovisi o visini iznosa kredita. Nadalje, tužitelj navodi da je odredbom čl. 269. st. 1. ZOO-a propisano da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. U svjetlu navedenih odredbi proizlazi da je predmetna ugovorna odredba neodrediva jer ugovor ne sadrži jasno definirane parametri o načinu određivanja i izračunu visini naknada pa su ugovorne odredbe ništetne i u smislu odredbe čl. 270. ZOO-a. Prihvaćanjem takvih ugovornih odredbi o kojima stranke nisu unaprijed pregovarale, već je obveza rezultat prihvaćanja standardiziranog ugovora, unaprijed sročenog i priređenog od strane banke, tužena kao jača strana ugovornog odnosa je postupila nepošteno, suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. i 5. ZOO-a, što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača pa je navedena odredba ništetna i u smislu odredbe čl. 322. ZOO-a. Nadalje, tužitelj navodi da je odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u svezi naknade za obradu kredita niti naknade za prijevremenu otplatu kredita, to su, kako navodi tužitelj, očito u pitanju ništetne ugovorne odredbe. S obzirom da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, obzirom je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita, o kojoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to su stoga ugovorene odredbe nepoštene, a time i ništetne, što rezultira time da tuženik koji je dakle odgovoran za ugovaranjem ništetne ugovorne odredbe, jer je iste nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja tih naknada. Slijedom navedenog, tužitelj tužbom traži da sud presudom utvrdi ništetnom dio odredbe sadržan u članku 3. Ugovora o kreditu broj: 178-50-3103760 od 19. listopada 2005. godine, ovjerenog kod Javnog bilježnika Đurđice Pozaić dana 25. listopada 2005. godine pod brojem: OU-65/05, a koji glasi: „3.30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…“, da utvrdi ništetnom dio odredbe sadržan u čl. 9. Ugovora o kreditu broj: 178-50-3103760 od 19. listopada 2005. godine, ovjerenog kod Javnog bilježnika Đurđice Pozaić dana 25. listopada 2005. godine pod brojem: OU-165/05, a koji glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.“, da naloži tuženiku da isplati tužitelju na ime naknade za obradu kredita iznos od 347,34 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 28. listopada 2005. godine do isplate, da naloži tuženiku da isplati tužitelju na ime plaćane naknade za prijevremenu otplatu kredita iznos od 72,64 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koje teku od 27. listopada 2011. godine do isplate, kao i parnični trošak zajedno sa zateznom kamatom koja teče od donošenja prvostupanjske presude do isplate.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe da tužitelj smatra djelomično ništetnom odredbu čl. 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada za obradu kredita te odredbu čl. 9. kojom je ugovoreno plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita. Navodi da je iznos sporne naknade točno i jasno određen u čl. 3. ugovora o kreditu. Ističe da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a. Osim toga, obveza tužitelja koja iz iste odredbe proizlazi je određena. Tuženik smatra da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze. Navodi da je tužitelj iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije. Plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano je tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu. Međutim, sve i da je dopušteno provođenja testa poštenosti, a što tuženik osporava, po mišljenju tuženika, tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom, sve navedeno potvrđuje i Sud EU u presudi C- 621/17 od 3.10.2019. godine. Dakle, kako navodi tuženik, neosnovani su navodi tužitelja da bi tuženik morao u samom ugovoru o kreditu navesti na što se odnosi navedena naknada za odobrenje kredita i koje troškove tuženik istim pokriva. Sukladno zahtjevima zaštite potrošača za valjanost iste odredbe potrebno je da potrošač mora shvatiti (financijsku) obvezu koja za njega iz te odredbe proizlazi, što je tužitelj svakako mogao utvrditi iz sadržaja ugovora o kreditu. Nadalje tuženik navodi da je tužitelj potpisom ugovora pristao na primjenu općih akata tuženika čija je primjena ugovorena u čl. 9. predmetnog Ugovora o kreditu, uključujući plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, kao što je izjavio da je upoznat sa sadržajem općih akata. Naknada koju je tužitelj platio propisana je općim aktom tuženika, a koji akt podliježe kontroli HNB-a. Zakonitost tog općeg akta nije dovedena u pitanje. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je tužitelju zakonito naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a svojim navodima isto ne dovodi u pitanje. Uz navedeno, tuženik navodi da je smjernicama HNB-a propisano ako je potrošački kredit ugovoren prije 2010. godine, a u ovom slučaju ugovor je zaključen 19.10.2005. godine, naknada za prijevremenu otplatu, odnosno ispunjenje obveze iz kredita, naplaćuje se sukladno važećim tarifama naknada banke s kojom je konkretan kredit ugovoren. Tužitelj je naknadu platio i na istu nije imao prigovora, a ugovor je u cijelosti ispunjen trinaest godina prije podnošenja tužbe. Kada bi sporna odredbe i bile ništetne, što tuženik osporava, uzrok ništetnosti bila bi zabrana manjeg značaja, stoga nije dopušteno isticati ništetnost. Tuženik ukazuje i na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, sukladno kojoj se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti. Tužitelj je obje naknade platio i na iste nije imao prigovora, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Isto tako, i kada bi sporna odredba i bila ništetna, što tuženik osporava, uzrok ništetnosti bila bi zabrana manjeg značaja. Tuženik ne prigovara visini tužbenog zahtjeva, ali osporava osnovanost istog u cijelosti te ističe prigovor zastare. Navodi i da je neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata od dana plaćanja naknade. Naime, sve i da je predmetni ugovor djelomično ništetan, što tuženik osporava, tuženik se, kako navodi, ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO. Slijedom navedenog, tuženik predlaže tužbene zahtjeve odbiti te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećano za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.
3. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u predmetni Ugovor o kreditu (list 8-15 spisa), u Potvrdu tuženika od 6.03.2024. godine (list 16 spisa), u dopis tuženika o otplati kredita od 26.10.2011. godine (list 17 spisa), u Otplatnu tablicu (list 18-20 spisa), u Otplatni plan (list 21-25 spisa), u rješenje o nasljeđivanju iza pokojne ŠI (list 51-52 spisa), te je saslušan tužitelj FI kao stranka (list 62-63 spisa).
4. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP-a), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.
5. Među strankama nije sporno da je pravna prednica tužitelja FI, sada pok. ŠI (tužitelj FI je temeljem pravomoćnog rješenja javnog bilježnika Maje Baković iz Donje Stubice posl. br. O-38/2024 od 26. studenog 2024. godine - list 51-52 spisa proglašen njenim jedinim nasljednikom), sklopila dana 19. listopada 2005. godine s tuženikom Ugovor o kreditu broj 178-50-3103760, kojim se Ugovorom tuženik kao kreditor obvezao staviti tužitelju (pok. ŠI) na raspolaganje iznos od 16.634,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, dok se ista navedeni iznos obvezala vratiti, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom, da je temeljem odredbe članka 3. Ugovora o kreditu tužitelj (pok. ŠI) bila obvezna podmiriti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, pa je tako istom odredbom određeno: “NAKNADA 3.30 % (tri zarez trideset posto), od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita..“ da je tužitelj uplatio iznos od 347,34 EUR na ime naknade za obradu zahtjeva i to dana 27. listopada 2005. godine, da je tužitelj uplatio iznos od 72,64 EUR na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita, sukladno tada važećim Općim aktima banke kako je to u potvrdi navedeno, te sukladno odredbi čl. 9. točka 2. Ugovora o kreditu, a kojom je propisano da Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor i to dana 26.10.2011. godine.
6. Tužitelj FI u svom iskazu navodi da je njegova pok. baka ŠI kupila 2005. godine na kredit automobil marke Hunday Getz. Zna da joj je njegov otac bio sudužnik i zna da su joj svi ukućani pomagali da plaća rate tog kredita i da se to prijevremeno zatvori, jer su bile visoke rate kredita. Taj automobil je vozio tužiteljev otac F, tužitelj i njegova majka, a koristili su ga često da bi vozili baku kod liječnika i slično. Tužitelj navodi da auto nikada nije korišten u neke poslovne svrhe, da je taj automobil njegova baka prodala nakon što je isplatila taj kredit, da nije bio s bakom i ocem u banci kada su dogovarali i potpisivali taj ugovor o kreditu, da je jedino otišao s njima po taj auto kada je to sve već bilo riješeno u auto kuću, te da ne zna ništa o nekim dogovorima i o toj tzv. ulaznoj naknadi i naknadi za prijevremenu otplatu kredita.
7. Prema odredbama čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/2003, dalje: ZZP/03) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora, odnosno čl. 96. st. 1 i 2. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, dalje: ZZP/07), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
8. Sud je prihvatio iskaz tužitelja, jer je njegov iskaz ocijenio kao uvjerljiv, logičan i iskren. Na temelju iskaza tužitelja nije se moglo utvrditi je li se o ulaznoj naknadi pojedinačno pregovaralo ili nije, međutim, sud je zaključio da tuženik na kojem je teret dokaza (čl. 81. st. 4. ZZP/03 i čl. 96. st. 4. ZZP/07), nije dokazao da se o predmetnim ugovornim odredbama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od strane pravne službe tuženika) pojedinačno pregovaralo. Pritom je sud imao na umu da je sporna odredba kojom se potrošaču nameće obveza plaćanja navedenog troška (tzv. ulazne naknade) bila sastavni dio tipskog ugovora sastavljenog unaprijed od strane pravne službe tuženika.
9. Prema tome, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
10. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita na koji način je doveo tužitelja (prednicu tužitelja) u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, a tuženik suprotno, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a, te navedenim odredbama ZZP/03 i ZZP/07 nije dokazao.
11. Uostalom, valja ukazati da tužitelju (prednici tužitelja) očigledno nije posebno objašnjeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva. Iz svega navedenoga proizlazi nepoštenost na koju upire tužitelj, a koja se prvenstveno sastoji u činjenici da je sporna ugovorna odredba unaprijed formulirana i određena od strane tuženika, da se o istoj s tužiteljem (prednicom tužitelja) nije pojedinačno pregovaralo, kao i da nije jasno koji bi to posebni troškovi prilikom obrade kredita nastali za tuženika, a da isti nisu ulazili u redovno obavljanje poslova bankarskih službenika. Sve navedeno sporni dio odredbe čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu čini nejasnom, nerazumljivom, nedovoljno jasnom i neodređenom, a opisano dovodi tužitelja kao korisnika kredita u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu koja je jednostrano donijela odluku o spornoj naknadi.
12. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvom se trošku uopće radi, u visini od 3,30% od iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
13. S obzirom da se, dakle, o navedenoj odredbi čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane pravne službe tuženika, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a.
14. Pritom ovaj sud tek ukazuje na odluku Županijskog suda u Zagrebu u presudi i rješenju posl. br. Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021. i na odluku istog suda posl. br. Gž-2558/2022-2 od 6. rujna 2022. u istovrsnoj pravnoj stvari, prema kojoj: „…Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su odredbe sadržane u članku 5. stavku 2 ugovora o kreditu kojima je ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita. Naime, radi se o tipskoj ugovornoj odredbi koja je nepoštena u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP-a. Ovo iz razloga jer je ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, zbog čega je tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku, a odredbama članka 5. stavka 2. ugovora o kreditu nije precizno označeno na što se iste naknade odnose, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Obzirom da tijekom postupka nije utvrđeno da su tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja navedenih naknada, kao niti na što se iste naknade točno odnose, niti je tužitelju kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, to su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. ZOO-a. Stoga ih je pravilno sud prvog stupnja utvrdio ništetnim.“
15. Konačno treba naglasiti da iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 1201/17) od 12. listopada 2017. godine propisana (u čl. 17. st. 4.) zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetne ugovorne odredbe o naknadi za obrade kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba (već navedeno) suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.
16. Tuženik nije pružio dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate takve naknade, odnosno što to određeno čini troškove obrade kredita. Posao obrade kredita spada u opis radnog mjesta zaposlenika banke, pa nije jasno o kakvim bi se drugim troškovima naknade radilo.
17. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe iz čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu koji se odnosi na ugovaranje naknade za obradu kredita te je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika da vrati tužitelju ono što je primio na temelju te ništetne ugovorne odredbe sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima "Narodne novine" broj 35/05, dalje: ZOO-a), odnosno na isplatu iznosa od ukupno 347,34 EUR visina kojeg iznosa nije među strankama sporna, a jasno proizlazi i iz potvrde na listu 16 spisa.
18. S obzirom da je odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a da je tužitelju prilikom isplate kredita ustegnuta navedena ulazna naknada, na temelju takve ništetne ugovorne odredbe, to je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju upravo navedeni iznos, zajedno sa zateznim kamatama koje, u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a teku od prvog slijedećeg dana od dana stjecanja, ako je stjecatelj bio nepošten. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samih predmetnih Ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da je predmetna odredba Ugovora o kreditu protivna svim propisima navedenima u ovoj presudi, pa je dužan platiti zatezne kamate i to od prvog slijedećeg dana od dana stjecanja, dakle na iznos od 347,34 eur od 28.10.2005. godine do isplate, te je stoga odlučeno kao pod točkama I. i III. izreke presude.
19. Neosnovan je i prigovor zastare, kojeg je istaknuo tuženik. Naime, tužitelj u ovome postupku postavlja deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe, dok je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. posl br. Su-IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, dakle zastara još nije počela ni teći.
20. Nadalje, u dijelu odredbe sadržane u čl. 9. Ugovora o kreditu broj: 178-50- 3103760 od 19. listopada 2005. godine, ovjerenog kod Javnog bilježnika Đurđice Pozaić dana 25. listopada 2005. godine pod brojem: OU-165/05, ugovoreno je: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.“.
21. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da se o dijelu navedene odredbe čl. 9. navedenog ugovora prilikom sklapanja tog predmetnog ugovora pojedinačno pregovaralo, te da je odredba bila točno određena, odnosno odrediva.
22. Naime, iz navedene odredbe također proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Isti ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita prilikom prijevremene otplate kredita, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se ista sastoji. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornoj odredbi ugovora.
23. Ovdje valja reći da tužitelj kao nasljednik pok. ŠI nije o navedenom imao nikakvih saznanja.
24. Budući da je u ovom postupku utvrđeno da sporni dio odredbe čl. 9. predmetnog Ugovora o kreditu nije određen, a niti odrediv, niti je o istoj tužitelj mogao pregovarati s tuženikom (tužitelj nije dokazao protivno), to je ista u smislu odredbe čl. 270. st. 1. ZOO-a ništava. Po pravnom shvaćanju ovog suda sporna ugovorna odredba je zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužiteljice kao potrošača te je kao takva nepoštena, a time i ništava i u smislu odredbe čl. 87. st.1. ZZP. Bitno je i istaknuti, da je unašanjem spornog dijela odredbe u ugovor, na način kako je to učinjeno i naplatom ovakve naknade, tužitelj financijski oštećen jer je tuženik povrijedio zakon na njegovu štetu.
25. Slijedom svega navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev kao pod točkom II. izreke presude i utvrdio ništetnom odredbu članka 9 predmetnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita.
26. Osim toga i prema pravnom shvaćanju sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanog 5. studenog 2020. (zaključak pod točkom 8) ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, a što je upravo i konkretni slučaj.
27. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnoj situaciji, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju iznos ulazne naknade na temelju ništetne ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO. Posljedica ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe je vraćanje preplaćenog iznosa sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja do isplate.
28. S obzirom da je utvrđeno da je ništetna odredba predmetnog Ugovora u dijelu u kojemu je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, to je tuženik u utuženom razdoblju bez osnove obračunao i naplatio iznos navedene naknade, u visini koja je između stranaka nesporna.
29. Slijedom navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtijeva da mu tuženik na ime preplate zbog nepoštenih i ništetnih odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita isplati iznos od 72,64 eur zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 27.10.2011. godine do isplate, odnosno od slijedećeg dana nakon plaćanja, budući da je tuženik bio nepošten (točka IV. izreke).
30. Zaključno, a imajući u vidu i sudsku praksu viših sudova, valja reći da Prema odredbi čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 79/07 - dalje: ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se, nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba st. 2. toga članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi čl. 102. st. 1. ZZP, nepoštena ugovorna odredba je ništetna. U konkretnom slučaju utvrđeno je da se o spornoj odredbi Ugovora o kreditu nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj (prednica tužitelja) kao korisnik kredita nije imala mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, a Ugovor o kreditu je bio unaprijed pripremljen od strane tužene i tužitelj nije mogao unaprijed znati na koji će se način formirati visina sporne naknade, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, pa je takva odredba nepoštena, a posljedično i ništetna. Pri tome, tuženik nije tijekom postupka dokazao da je imao bilo kakve troškove zbog rješavanja tužiteljevog zahtjeva za prijevremenu otplatu kredita, dakle nije dokazao da bi mu nastala bilo kakva šteta prijevremenom otplatom kredita.
31. Osim toga i prema pravnom shvaćanju sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanog 5. studenog 2020. (zaključak pod točkom 8) ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za obradu kredita i za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, a što je upravo i konkretni slučaj.
32. Slijedom navedenog, ovaj je sud ocijenio osnovanim zahtjev tužitelja za isplatom utuženog iznosa, jer utvrđenjem ugovornih odredbi ništetnima, potrošač (tuženik ne osporava svojstvo potrošača tužitelju, a svojstvo potrošača jasno proizlazi i iz predmetnog ugovora o kreditu i iskaza tužitelja) stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa.
33. Sud je, kao što je već prethodno i obrazloženo za tzv. ulaznu naknadu, odbio kao neosnovan i prigovor zastare potraživanja jer prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa kako ova presuda još nije postala pravomoćna, to nije niti počeo teći zastarni rok ni glede naknade zbog prijevremene otplate kredita.
34. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a i sukladno vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/23, dalje u tekstu: OT). Tužitelju zastupanom po punomoćniku odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe od 10.07.2024. godine od 100 bodova (Tbr. 7. toč. 1. OT), za sastav podneska od 13.01.2025. godine 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1. OT), za zastupanje na ročištu dana 29.01.2025. godine 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), za sastav podneska od 6.03.2025. godine 25 bodova (Tbr. 8. toč. 4. OT), te za zastupanje na ročištu dana 8.07.2025. godine 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), što ukupno čini 425 bodova, a pomnoženo s vrijednošću jednog boda od 2,00 eur i uvećano za PDV od 25% ukupno iznosi 1.062,50 eur. Kada se ovom iznosu doda trošak sudske pristojbe na tužbu od 50,00 eur i trošak sudske pristojbe na presudu od 50,00 eur (toliko je i tražio tužitelj), dobije se iznos od 1.162,50 eur, a koliko je i dosuđeno tužitelju pod točkom V. izreke presude.
35. Tužitelju je temeljem čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona na dosuđeni parnični trošak dosuđena i zatezna kamata koja teče od donošenja presude do isplate.
36. Obzirom da je tuženik izgubio spor, u smislu čl. 154. st. 1 ZPP-a, valjalo je odbiti njegov zahtjev za naknadu troška postupka.
U Zagrebu, 24. srpnja 2025. godine
Sudac
Goran Goluža
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu, pismeno u četiri istovjetna primjerka.
DNA:
pun. tužitelja uz rješenje o pristojbi na tužbu od 53,09 eur i na presudu od 53,09 eur pun. tuženika
