REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-7743/2024-45

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Goranu Goluži, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja SP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Tomislavu Bartoliću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Domagoju Petrinoviću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 25. lipnja 2025. godine, u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja Tomislava Bartolića, odvjetnika iz Zagreba, te punomoćnika tuženika Marije Vujasin, odvjetnice iz Zagreba, dana 24. srpnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da ne proizvode pravne učinke, odnosno da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 106-50/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 19.04.2007., sklopljenog između tužitelja SP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula odnosno u dijelu:

Članak 3. st. 2 u dijelu u kojem je navedeno:

„Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju na CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja“

Članak 4. st. 3. u dijelu u kojem je navedeno:

„u kunskoj protuvrijednosti 864,54 CHF (osamstošezdesetčetiri švicarska franaka i 54/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.“

te

Članak 6. koji glasi:

„Promjenjivost kamatne stope

Banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke.

Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope, visini anuiteta te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom.“

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 3, OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju SP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnova ništetnosti promjene kamatne stope, iznos od 2.513,44 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 10,12 eur od 1.04.2008. godine do isplate,

- na iznos od 9,87 eur od 1.05.2008. godine do isplate,

- na iznos od 9,78 eur od 3.06.2008. godine do isplate,

- na iznos od 9,90 eur od 1.07.2008. godine do isplate,

- na iznos od 9,72 eur od 1.08.2008. godine do isplate,

- na iznos od 9,73 eur od 2.09.2008. godine do isplate,

- na iznos od 9,86 eur od 2.10.2008. godine do isplate

- na iznos od 10,64 eur od 1.11.2008. godine do isplate,

- na iznos od 10,23 eur od 3.12.2008. godine do isplate

- na iznos od 34,14 eur od 1.01.2009. godine do isplate,

- na iznos od 34,47 eur od 3.02.2009. godine do isplate,

- na iznos od 34,62 eur od 3.03.2009. godine do isplate,

- na iznos od 34,21 eur od 1.04.2009. godine do isplate,

- na iznos od 34,29 eur od 1.05.2009. godine do isplate,

- na iznos od 33,66 eur od 2.06.2009.godine do isplate,

- na iznos od 33,19 eur od 1.07.2009. godine do isplate,

- na iznos od 33,32 eur od 1.08.2009. godine do isplate,

- na iznos od 33,56 eur od 1.09.2009. godine do isplate,

- na iznos od 33,54 eur od 1.10.2009. godine do isplate,

- na iznos od 33,29 eur od 3.11.2009. godine do isplate,

- na iznos od 33,76 eur od 1.12.2009. godine do isplate,

- na iznos od 34,13 eur od 1.01.2010. godine do isplate,

- na iznos od 34,66 eur od 2.02.2010. godine do isplate,

- na iznos od 34,54 eur od 2.03.2010. godine do isplate

- na iznos od 35,26 eur od 1.04.2010. godine do isplate

- na iznos od 35,12 eur od 1.05.2010. godine do isplate,

- na iznos od 35,39 eur od 1.06.2010. godine do isplate,

- na iznos od 37,69 eur od 1.07.2010. godine do isplate,

- na iznos od 37,22 eur od 3.08.2010. godine do isplate,

- na iznos od 38,67 eur od 1.9.2010. godine do isplate,

- na iznos od 38,17 eur od 1.10.2010. godine do isplate,

- na iznos od 37,36 eur od 3.11.2010. godine do isplate,

- na iznos od 39,06 eur od 1.12.2010. godine do isplate,

- na iznos od 41,23 eur od 1.01.2011. godine do isplate,

- na iznos od 39,69 eur od 1.02.2011. godine do isplate,

- na iznos od 40,28 eur od 1.03.2011. godine do isplate,

- na iznos od 39,60 eur od 1.04.2011. godine do isplate,

- na iznos od 39,72 eur od 1.05.2011. godine do isplate,

- na iznos od 42,62 eur od 1.06.2011. godine do isplate,

- na iznos od 42,90 eura od 1.07.2011. godine do isplate,

- na iznos od 45,32 eur od 2.08.2011. godine do isplate,

- na iznos od 44,47 eur od 2.09.2011. godine do isplate,

- na iznos od 42,71 eur od 4.10.2011.godine do isplate,

- na iznos od 42,79 eur od 4.11.2011.godine do isplate,

- na iznos od 42,50 eur od 2.12.2011.godine do isplate,

- na iznos od 43,00 eur od 4.01.2012. godine do isplate,

- na iznos od 43,70 eur od 7.02.2012. godine do isplate,

- na iznos od 43,58 eur od 8.03.2012. godine do isplate,

- na iznos od 43,38 eur od 9.5.2012. godine do isplate,

- na iznos od 43,38 eur od 9.05.2012. godine do isplate,

- na iznos od 43,31 eur od 7.07.2012. godine do isplate,

- na iznos od 43,31 eur od 7.07.2012. godine do isplate,

- na iznos od 43,50 eur od 8.08.2012. godine do isplate,

- na iznos od 43,01 eur od 8.09.2012. godine do isplate,

- na iznos od 42,79 eura od 7.10.2012.godine do isplate,

- na iznos od 43,28 eur od 8.11.2012. godine do isplate,

- na iznos od 43,08 eur od 8.12.2012. godine do isplate,

- na iznos od 43,43 eur od 8.01.2013. godine do isplate,

- na iznos od 42,69 eur od 8.02.2013. godine do isplate,

- na iznos od 42,85 eur od 8.03.2013. godine do isplate,

- na iznos od 43,48 eur od 6.04.2013. godine do isplate,

- na iznos od 42,88 eur od 8.05.2013. godine do isplate,

- na iznos od 42,33 eur od 8.06.2013. godine do isplate,

- na iznos od 42,10 eur od 9.07.2013.godine do isplate,

- na iznos od 42,43 eur od 8.08.2013. godine do isplate,

- na iznos od 42,50 eur od 8.09.2013. godine do isplate,

- na iznos od 43,20 eur od 8.10.2013. godine do isplate,

- na iznos od 42,95 eur od 9.11.2013. godine do isplate,

- na iznos od 43,19 eur od 6.12.2013. godine do isplate,

- na iznos od 43,10 eur od 8.01.2014. godine do isplate, sve po stopi koja se do 31.07.2015. godine određuje po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 3, OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju SP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnova ništetnosti valutne klauzule iznos od 42.081,55 EUR , zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 6,88 eur od 2.02.2008. godine do isplate

- na iznos od 10,51 eur od 1.03.2008. godine do isplate,

- na iznos od 19,19 eur od 1.04.2008.godine do isplate,

- na iznos od 6,13 eur od 1.05.2008.godine do isplate,

- na iznos od 0,98 eur od 3.06.2008.godine do isplate,

- na iznos od 7,33 eur od 1.07.2008.godine do isplate,

- na iznos od 5,45 eur od 2.10.2008.godine do isplate,

- na iznos od 45,92 eur od 1.11.2008.godine do isplate,

- na iznos od 24,78 eur od 3.12.2008.godine do isplate,

- na iznos od 53,53 eur od 1.01.2009.godine do isplate,

- na iznos od 59,02 eur od 3.02.2009.godine do isplate,

- na iznos od 61,49 eur od 3.03.2009. godine do isplate,

- na iznos od 54,66 eur od 1.04.2009. godine do isplate,

- na iznos od 55,97 eur od 1.05.2009.godine do isplate,

- na iznos od 45,52 eur od 2.06.2009. godine do isplate,

- na iznos od 37,82 eur od 1.07.2009.godine do isplate,

- na iznos od 39,87 eur od 1.08.2009.godine do isplate,

- na iznos od 43,92 eur od 1.09.2009.godine do isplate,

- na iznos od 43,57 eur od 1.10.2009.godine do isplate,

- na iznos od 39,47 eur od 3.11.2009.godine do isplate,

- na iznos od 47,16 eur od 1.12.2009.godine do isplate,

- na iznos od 53,33 eur od 1.01.2010.godine do isplate,

- na iznos od 62,11 eur od 2.02.2010. godine do isplate,

- na iznos od 60,10 eur od 2.03.2010.godine do isplate,

- na iznos od 72,01 eur od 1.04.2010.godine do isplate,

- na iznos od 69,75 eur od 1.05.2010.godine do isplate,

- na iznos od 74,15 eur od 1.06.2010. godine do isplate,

- na iznos od 112,26 eur od 1.07.2010. godine do isplate,

- na iznos od 104,41 eur od 3.08.2010. godine do isplate,

- na iznos od 128,38 eur od 1.09.2010. godine do isplate,

- na iznos od 120,10 eur od 1.10.2010. godine do isplate,

- na iznos od 106,78 eur od 3.11.2010. godine do isplate,

- na iznos od 134,88 eur od 1.12.2010. godine do isplate,

- na iznos od 170,64 eur od 1.01.2011. godine do isplate,

- na iznos od 145,32 eur od 1.02.2011. godine do isplate,

- na iznos od 155,06 eur od 1.03.2011. godine do isplate,

- na iznos od 143,76 eur od 1.04.2011.godine do isplate,

- na iznos od 145,81 eur od 1.05.2011.godine do isplate,

- na iznos od 193,66 eur od 1.06.2011. godine do isplate,

- na iznos od 198,32 eur od 1.07.2011. godine do isplate,

- na iznos od 238,30 eur od 2.08.2011. godine do isplate,

- na iznos od 224,35 eur od 2.09.2011.godine do isplate,

- na iznos od 195,14 eur od 4.10.2011. godine do isplate,

- na iznos od 196,46 eur od 4.11.2011. godine do isplate,

- na iznos od 191,66 eur od 2.12.2011. godine do isplate,

- na iznos od 200,03 eur od 4.01.2012. godine do isplate,

- na iznos od 211,57 eur od 7.02.2012. godine do isplate,

- na iznos od 209,49 eur od 8.03.2012. godine do isplate,

- na iznos od 206,22 eur od 9.05.2012. godine do isplate,

- na iznos od 206,22 eur od 9.05.2012. godine do isplate,

- na iznos od 205,08 eur od 7.07.2012. godine do isplate,

- na iznos od 205,08 eur od 7.07.2012. godine do isplate ,

- na iznos od 208,24 eur od 8.08.2012. godine do isplate,

- na iznos od 200,22 eur od 8.09.2012. godine do isplate,

- na iznos od 196,54 eur od 7.10.2012. godine do isplate,

- na iznos od 204,63 eur od 8.11.2012. godine do isplate,

- na iznos od 201,32 eur od 8.12.2012. godine do isplate,

- na iznos od 207,08 eur od 8.01.2013. godine do isplate,

- na iznos od 194,81 eur od 8.02.2013. godine do isplate,

- na iznos od 197,44 eur od 8.03.2013. godine do isplate,

- na iznos od 207,92 eur od 6.04.2013. godine do isplate,

- na iznos od 198,02 eur od 8.05.2013. godine do isplate,

- na iznos od 188,84 eur od 8.06.2013. godine do isplate,

- na iznos od 185,11 eur od 9.07.2013. godine do isplate,

- na iznos od 190,58 eur od 8.08.2013. godine do isplate,

- na iznos od 191,76 eur od 8.09.2013. godine do isplate,

- na iznos od 203,34 eur od 8.10.2013. godine do isplate,

- na iznos od 199,13 eur od 9.11.2013.godine do isplate,

- na iznos od 203,09 eur od 6.12.2013. godine do isplate,

- na iznos od 201,71 eur od 8.01.2014. godine do isplate,

- na iznos od 170,26 eur od 9.02.2014. godine do isplate,

- na iznos od 172,58 eur od 7.03.2014. godine do isplate,

- na iznos od 170,23 eur od 9.04.2014. godine do isplate,

- na iznos od 165,53 eur od 7.06.2014. godine do isplate,

- na iznos od 165,53 eur od 7.06.2014. godine do isplate,

- na iznos od 168,44 eur od 8.07.2014. godine do isplate,

- na iznos od 172,92 eur od 8.08.2014. godine do isplate,

- na iznos od 176,34 eur od 7.09.2014. godine do isplate,

- na iznos od 176,36 eur 5.10.2014. godine do isplate,

- na iznos od 180,69 eur od 9.11.2014. godine do isplate,

- na iznos od 182,45 eur od 9.12.2014. godine do isplate,

- na iznos od 182,95 eur od 9.01.2015. godine do isplate,

- na iznos od 5121,69 eur od 16.1.2015. godine do isplate,

- na iznos od 2413,63 eur od 31.01.2015.godine do isplate,

- na iznos od 53,36 eur od 8.02.2015.godine do isplate,

- na iznos od 128,64 eur od 1.03.2015. godine do isplate,

- na iznos od 128,64 eur od 5.04.2015. godine do isplate,

- na iznos od 23.121,87 eur od 28.04.2015. godine do isplate, sve po stopi koja se do 31.07.2015. godine određuje po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

r i j e š i o  j e

I. Dopušta se preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva u skladu s podneskom tužitelja od 15. veljače 2023. godine.

II. Nalaže se ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 3, OIB 14036333877, isplatiti tužitelju SP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 12.015,45 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 24. srpnja 2025. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja SP za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje:

1. Tužitelj u tužbi od 12. lipnja 2019. godine navodi da je pravni slijednik Hypo Alpe Adria Bank, te da su tužitelj i tuženi dana 19.04.2007. godine sklopili Ugovor o kreditu br. 106-50/2007 za potrebe kupovine poslovnog prostora, a iznos kredita je bila kunska protuvrijednost iznosa od 113.700,00 CHF, obračunata po srednjem tečaju tuženika za valutu CHF na dan korištenja kredita, na rok od 20 godina, s promjenjivom kamatom, a koja je iznosila 6,75 % godine na dan sklapanja ugovora. Ugovoreno je da će se kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima u valuti, a plativo u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju CHF važećem na dan dospijeća ili na dan plaćanja. Tužitelj je u 2015. godini u cijelosti prijevremeno otplatio kredit. Tužitelj ističe da ne posjeduje svu dokumentaciju vezanu za Ugovor o kreditu, kao i da je zatražio od tuženika podatke i promete po računima za navedeni kredit, ali da je tuženik odbio dostaviti podatke te je pisano odgovorio da isti nije dužan dostaviti podatke, pa je tužitelj ustao stupnjevitom tužbom u smislu čl. 186. st. 3. ZPP-a. Tužitelj smatra da je tuženi ugovor o kreditu prethodno sastavio u formi unaprijed uobličenog tipskog/adhezijskog ugovora te stranke nisu prethodno pojedinačno pregovarale o svim pojedinim odredbama ugovora o kreditu jer je tužitelj mogao samo prihvatiti tekst ugovora o kreditu u cijelosti uz ugovaranje iznosa kredita, roka povrata i stopu kamatne stope. Tužitelj navodi da Ugovor o kreditu sadrži ništetne odredbe u pogledu primjene promjenjive kamatne stope tj. u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika te u pogledu vezanja isplate uz valutu CHF, budući da su te odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja i predstavljaju nepoštenu trgovačku praksu jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo i zbog toga što suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu, odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra da su prije navedene odredbe ugovora o kreditu ništetne jer su protivne čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača i jer su suprotne odredbama Zakona o obveznim odnosima, odnosno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO/05, odnosno čl. 12. ZOO/91. Nadalje, tužitelj ističe da je notorno da je Trgovački sud u Zagrebu donio presudu poslovni broj: P-1401/2012 od 04.07.2013. godine u korist tužitelja Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam banaka koje posluju u RH, kao i protiv ovdje tuženika, kojim je utvrdio da su u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovara i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Visoki trgovački sud RH dana 13. lipnja 2014. povodom podnesenih žalbi donio je presudu poslovni br. Pž-7129/13 kojim se preinačuje presuda P-1401/12 i djelomično odbija tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a potvrđuje je u dijelu u kojem se odnosi na ugovaranje promjenjivih kamatnih stopa u skladu s jednostranim odlukama banaka. Tužitelj ističe da su odredbe ugovora o kreditu koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu doduše bile vidno istaknute te da su bile lako uočljive te da je jasno naznačeno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja odlukom banke. Međutim ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije bila razumljiva potrošaču i time je nepoštena sukladno čl. 84 ZZP/03 i čl. 99 ZZP. Naime, ugovorna kamata u ugovoru o kreditu sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva, sve u smislu odredbe čl. 46. st. 2 i čl. 50 ZOO/91 odnosno čl. 269. st. 2. i čl. 272 ZOO/05. Ugovor o kreditu je dvostrani pravi posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidaba, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava. Polazeći od navedenog, izvjesno je da unošenje u ugovore o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope, a kako je učinio tuženi je bilo suprotno navedenim načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovoru o kreditu takva da je na temelju nje potrošač jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok on ni približno nije mogao ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati. Dakle, na temelju takve ugovorne odredbe, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, niti je bila određena, a niti odrediva. Kada se ovome doda činjenica da službenici tuženog prilikom pregovaranja odnosno pri sklapanju ugovora o kreditu, tužitelju kao korisniku kredita nisu na valjan i njima razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi on kao potrošač mogao spoznati učinke koji će za njih u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, onda je jasno da tužitelj kao potrošač nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju. Tuženik je bio dužan tužitelja ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanje kredita, a što on nije na valjani način učinio u spornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva potrošačima ostala potpuno nerazumljiva. Takvo nezakonito postupanje tek kasnije je otklonjeno nakon što je odredbom čl. 11 a, Zakona o potrošačkom kreditiranju i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Dakle, polazeći od činjenica da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu naprijed sastavljenog od banke, o kojim odredbama se sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, kako navodi tužitelj, jasno je kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita-potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku-trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava i to uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje, načelu zabrane zlouporabe prava. Pri tome, kod ocjene poštenosti ovih ugovornih odredbi treba imati na umu i činjenicu da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju te dovedeni u situaciju uzmi ili ostavi, pošto praktički nisu imali mogućnosti namicanja potrebnog novca na drugi način, izvan kredita koje su odobravale tužene banke pod uvjetima koje su one diktirale. Doduše, točno je da je tužitelj, a nakon što ga je tuženi izvijestio o svojoj odluci o povećanju kamatne stope imao mogućnost raskida ugovora o kreditu u smislu odredbi ZOO-a. No, takva zakonska mogućnost ne čini, niti daje spornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu karakter poštenih odredbi u smislu odredbi ZZP. Zbog svega prije navedenog odredbe o ugovornoj kamati u ugovoru o kreditu, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, bila je nepoštena, to su u smislu odredbe čl. 87. st. 1 ZZP/03 odnosno čl. 102 ZZP te ugovorne odredbe ništetne. U skladu s navedenim, pri ocjeni poštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi primjenom odredbi ZZP, a nastojanjem njihovog tumačenja u duhu Europskog prava, u konkretnom slučaju se treba osvrnuti na Direktivu 93/13/EEZ, a čije područje primjene su prema toč. 1 priloga uz priloga uz odredbu čl. 3. st. 3 Direktive i ugovori o kreditu sa ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom. Prema odredbi čl. 3. st. 1 Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatnije neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Nadalje, a glede ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli tužitelj navodi da je u ugovoru o kreditu, u članku 2 pod naslovom iznos, namjena i korištenje kredita određen iznos kredita od 113.700,00 CHF u protuvrijednosti u kunama, obračunato po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj. Tužitelj nadalje navodi da je tuženik prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustio informirati potrošače o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro jer Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF onako kako to čini u odnosu prema euru, o tome da je rast tečaja CHF u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, što je utvrdio MMF u studiju iz ožujka 1997. te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, što sve ugovorne odredbe o promjenjivoj valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo čini nepoštenim pa samim tim i ništetnim. Tužitelj je načelno bio upoznat s pojmom valutne klauzule, ali kako je uglavnom bila u opticaju valutna klauzula u DEM, nije bio upoznat da između pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak. Budući da to nije znao, bilo mu je praktički svejedno za koju stranu valutu je vezati glavnicu te stoga nije znao da odredbu kojom je iznos glavnice vezao za valutu švicarski franak koja mu je bila jasna, zapravo ne razumije, i nije znao da ne razumije ni kakve će ekonomske posljedice za njega proizaći iz eventualnog sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Prema oglasima, jedini razlikovni kriterij između ugovora s valutnom klauzulom u švicarskim francima i ugovora s valutnim klauzulama u drugim valutama bila je početna stopa ugovorne kamate, koja nije bila ista za svaku valutnu klauzulu. Logično je da su potrošači, polazeći od načela povjerenja prema bankama, na temelju niže stope ugovorne kamate u slučaju ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima procijenili da je njihova obveza vraćanja (čija visina ovisi osim o kamatama i o tečaju valute) dobivenog iznosa u kunama (koji je određen u trenutku sklapanja ugovora) biti najlakše ostvariva i njima najisplativija sklapanjem ugovora s valutnom klauzulom uz koju je vezana najniža ugovorna kamata, objavljivanjem niske kamatne stope za kredit u švicarskim francima i istovremenim propuštanjem davanja informacije o rizičnosti kredita u švicarskim francima banke su, suprotno načelu savjesnosti i poštenja navodile potrošače na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Tužitelj ističe da u Ugovoru o kreditu koji sadrži odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule. Tuženi je u oglasima i reklamama navodio mogućnosti za sklapanje ugovora o kreditu s valutnim klauzulama u različitim valutama, koje su se, osim po vrsti valute, razlikovale samo po početnoj visini stope ugovorne kamate, bez navođenja drugih podataka. Na osnovu ništetnih odredaba Ugovora o kreditu tužitelj je, kako navodi, preplatio tuženiku iznose koji su navedeni pod točkom I. izreke presude, a koji iznosi predstavljaju razliku između stvarno plaćenih iznosa od strane tužitelja i iznosa koje bi tužitelj bio dužan platiti da nije bilo ništetnih odredaba ugovora o kreditu a koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutu. S obzirom na to da tužitelj, kao korisnik kredita, nije raspolagao odgovarajućom dokumentacijom kao ni svim drugim dokumentima i podacima bez kojih nije moguće utvrditi visinu iznosa koji mu banka mora vratiti, tužitelj je tek nakon dostave tih podataka i provođenja financijskog vještačenja postavio tužbeni zahtjev u podnesku od 15.02.2023. godine, koji tužbeni zahtjev je u cijelosti prihvaćen pod točkom I. II. i III. izreke presude.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva. Ponajprije ističe nedostatak pravnog interesa tužitelja za vođenje ovog postupka s obzirom da se na predmetni ugovor počevši od 1. siječnja 2014. godine primjenjivala kamatna stopa u visini od 3,23% godišnje, sukladno noveli o potrošačkom kreditiranju ("Narodne Novine" broj 142/2003 - dalje ZPK). Dakle, tuženik je nakon stupanja na snagu ZPK-a u cijelosti uskladio svoje poslovanje s istim te promjenjivu kamatnu stopu u svim ugovorima o kreditu izražava na način određen čl. 11 a citiranog zakona. S obzirom na navedeno tužitelj po mišljenju tuženika nema pravni interes tražiti intervenciju suda kada svoj sporni zahtjev već konzumira tuženikovim usklađivanjem poslovanja sa ZPK-om. Prema tome, pored takve zakonske intervencije ne postoji i potrebe intervencije suda, a budući da tužiteljev zahtjev nema uporište niti u jednom zakonu. Tuženik ističe da tužbeni zahtjev nije osnovan jer se u konkretnom slučaju ne radi o potrošačkom ugovoru. Smatra da su samo ugovori koji su sklopljen izvan svake profesionalne djelatnosti ili svrhe i neovisno o njoj, s jedinim ciljem zadovoljavanja vlastitih pojedinčevih privatnih potrošačkih potreba, obuhvaćeni posebnim uređenjem predviđenim navedenom uredbom u području zaštite potrošača kao stranke koja se smatra slabijom, dok takva zaštita nije opravdana u slučaju ugovora kojeg je cilj profesionalna djelatnost. Iz samog ugovora o kreditu proizlazi da je kredit tužitelju odobren za kupovinu poslovnog prostora. Budući da su postupci za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojima su donesene presude na koje se tužitelj poziva u pogledu osnovanosti svog zahtjeva pokrenuti na temelju članka 131. Zakona o zaštiti potrošača, te da se te presude odnose na potrošačke kredite, tuženik ističe da se tužitelj ne može pozivati na utvrđenje iz citiranih presuda jer predmetni kredit nije potrošački kredit. Nadalje, tuženik ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017, te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Revt- 249/2014 u ovom postupku, a temeljem čanka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Sudovi su u citiranim kolektivnim sporovima ocijenili ništetnima odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno o valutnoj klauzuli, iz razloga što takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Međutim, bez sagledavanja svih okolnosti svakog konkretnog slučaja, ne može se obrazloženo tvrditi da bi iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene (a time i ništetne). Podredno tuženik ukazuje da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Tuženik ističe da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, kao i za vrijeme trajanja ugovorne obveze u potpunosti postupao sukladno svim važećim kogentnim propisima, sukladno važećem Zakonu o bankama, Zakonu o kreditnim institucijama i Zakonu o zaštiti potrošača. Tuženik nadalje ističe kako se o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo, zbog čega se ne može raditi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje, tuženik ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Tuženik navodi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odredba o predmetu ugovora, slijedom čega nije dopušteno ocjenjivati je li ista poštena. Slijedom navedenog, po mišljenju tuženika, standarde nepoštenosti pojedine odredbe pa tako i odredbi za koje tužitelj u predmetnom postupku tvrdi da su ništetne, treba procjenjivati u vezi s konkretnim činjeničnim utvrđenjima u ovom postupku. Tuženik navodi da je Ustavni sud Republike Hrvatske zauzeo pravni stav da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Zaključno, tuženik ističe prigovor zastare te kako se podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla prekinuti zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa, budući da je takvo tumačenje u suprotnosti s čl. 241. ZOO-a. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, kao i zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška, uz naknadu parničnog troška tuženiku zajedno sa zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate. Tijekom postupka tuženik se protivi preinaci tužbe iz podneska tužitelja od 15.02.2023., odnosno svim podnescima kojima je precizirao tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka Prpića. Sud je navedenu preinaku dopustio sukladno čl. 190. st. 2. ZPP-a jer tužitelj nije mogao bez svoje krivnje preinačiti tužbu dok nije provedeno financijsko vještačenje, te je stoga riješeno kao pod točkom I. izreke rješenja, a sve imajući u vidu da se ovdje radilo i o stupnjevitoj tužbi, pa su protivljenja tuženika u tom smislu u potpunosti neosnovana.

3. Presudom ovog suda posl. br. P-8410/2019-36 od 15. ožujka 2024. godine odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja te je naloženo tužitelju da isplati tuženiku parnični trošak u iznosu od 8.000,00 eur zajedno sa zateznom kamatom koja teče od

15. ožujka 2024. godine do isplate.

4. Povodom žalbe tužitelja na gore navedenu presudu Županijski sud u Varaždinu je rješenjem posl. br. Gž-786/2024 od 27. studenog 2024. godine ukinuo presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-8410/2019-36 od 15. ožujka 2024. godine u točki I. i toč. II. te u tim dijelovima vratio predmet ovom sudu na ponovno suđenje, s time da će se o troškovima žalbenog postupka odlučiti u konačnoj odluci.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 106-50/2007 od 19.04.2007. godine (list 13-19 spisa), u Aneks broj I uz Ugovor o kreditu (list 20-21 spisa), u Obavijest o privremenom zatvaranju (list 22 spisa), u dopis od 19.05.2019. godine (list 23 spisa), u Zahtjev za kredit (list 66 spisa), u Metodologiju promjene kamatnih stopa (list 67-68 spisa), u Zahtjev za kredit i ostalu kreditnu dokumentaciju (list 194-207 spisa), u izvadak iz sudskog registra (list 208-210 spisa), u podatke o kamatnim stopama banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (list 211-2014 spisa), u Obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu (list 226-229 spisa), u Otplatni plan (list 230-232 spisa), u specifikaciju uplata (list 234-237 spisa), u Otplatni plan (list 238-240 spisa), u pregled prometa za klijenta (list 241-251 spisa), u Izračun efektivne kamatne za kredite građanstvu (list 252-259 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po Darku Prpiću iz Darfin d.o.o.(list 288-298 spisa), saslušan je svjedok GP i tužitelj SP kao stranka (list 344-346 spisa), te je dopunski na ročištu dana 25.06.2025. godine ponovno saslušan tužitelj SP (list 433- 434 spisa).

6. Druge dokaze sud nije izvodio budući da stranke nisu stavljale dokaznih prijedloga, a što su dužne temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23

- dalje: ZPP). Naime, stranke su na zadnjem ročištu stranke su izjavile da nemaju dokaznih prijedloga i da predlažu zaključenje glavne rasprave.

7. Na temelju tako izvedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. ZPP-a, ovaj sud je ocijenio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

8. Među strankama i nije sporno, a proizlazi i iz predmetnog ugovora o kreditu, da su tužitelj i tuženik dana 19.04.2007. godine sklopili Ugovor o kreditu br. 106-50/2007 za potrebe kupovine poslovnog prostora, a iznos kredita je bila kunska protuvrijednost iznosa od 113.700,00 CHF, obračunata po srednjem tečaju tuženika za valutu CHF na dan korištenja kredita, na rok od 20 godina, s promjenjivom kamatom, a koja je iznosila 6,75 % godine na dan sklapanja ugovora. Ugovoreno je da će se kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima u valuti, a plativo u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju CHF važećem na dan dospijeća ili na dan plaćanja te da je tužitelj u 2015. godini u cijelosti prijevremeno otplatio kredit.

9. Svjedok GP u svom iskazu navodi da je još uvijek zaposlena kod tuženika Addiko bank d.d., a bila je i 2007. kao kreditni referent. Pogledala je prije ročišta kreditni prijedlog pa je vidjela i presliku osobne iskaznice tužitelja i sjetila se da je radila taj kredit. Ovdje tužitelj je došao k njoj na preporuku MP iz uprave banke. Sjeća se da su bila određena odstupanja od uobičajene procedure, odnosno vidjela je to u kreditnom prijedlogu, a u vezi sa kreditnom sposobnošću, bio je neki prekid radnog odnosa kod tužitelja, kreditu se nije tražio sudužnik, niti je bila ugovorena riziko polica osiguranja života. Osiguranje kredita bio je zalog te nekretnine koja se kupovala. U vezi s navedenim odstupanjima za odobrenje kredita, to je sve poslala na upravu banke koja to mora odobriti, pa kada je kredit odobren, procedura je takva da se prvo kod bilježnika solemnizira ugovor, pa se upiše u zk. zalog na nekretnini, a tek onda novac banka prebacuje prodavatelju nekretnine. I inače slično ili isto postupa u sličnim kreditima, naime imali su dvije brošure za kredite u CHF i u EUR. Svjedok navodi da je klijentima objašnjavala uvjete, ali većina ih se odlučivala za kredite u CHF, zato što je bila manja kamata, pa bi ujedno i mjesečna rata kredita bila manja. Nikada nije savjetovala klijente da uzmu ovaj ili onaj kredit, pa pretpostavlja da se i ovdje tužitelj odlučio za kredit u CHF zbog manje kamate. Tužitelju ništa nije govorila o bilo kakvim rizicima mogućnosti rasta tečaja i kamata za CHF, jer to tada nije znala, a navodi i da je i sama podigla kredit u CHF. Svjedok u svom iskazu još dodaje da je pročitala u kreditnom prijedlogu da je tužitelj kredit podigao za kupnju poslovnog prostora negdje u centru Zagreba. Pretpostavlja da je tužitelju bio ponuđen i kredit u CHF i kredit u EUR. Ne sjeća se da bi tužitelj tražio neke izmjene predmetnog ugovora o kreditu. Ne sjeća se je li tužitelju objašnjavala učinke promjenjive kamatne stope. Navodi da ako tužitelj nije bio kreditno sposoban za dobiti kredit u EUR onda nije bio ni sposoban za kredit u CHF. U kreditnom prijedlogu je pročitala da je kamatna stopa za poslovne prostore bila 6,75 % za CHF, a za eure se ne sjeća, a u to vrijeme je kamatna za stanove bila od 3,99 do 4,20 %.

10. Tužitelj SP u svom iskazu navodi da je na adresi [adresa] imao poslovni prostor površine oko 60 m2 na polukatu u kojem i dan danas, a i tada je obavljao svoju poslovnu djelatnost. Ispalo mu je zgodno da kupi ispod tog poslovnog prostora od jedne gospođe te 2007. godine podrumski prostor površine od oko 70 m2. Budući da mu je trebao kredit, obilazio je banke, pa je uspio dogovoriti u Addiko banci, (tada Hypo banka) kredit od 113.700,00 CHF s kamatom od 6,75 %. To je tada bio iznos od oko 500.000,00 kn, a rata kredita mu je bila mjesečno možda oko 3-4.000,00 kn, ne sjeća se točno. Onda je počela drastično rasti kamata i tečaj CHF, pa je nakon što je 5 godina vraćao kredit, bio više dužan nego onaj prvi dan kada ga je podigao. Zadužio se kod rodbine, te je nakon 7-8 godina otplatio kredit u cijelosti. Tužitelj napominje da mu je ova djelatnica banke koja je saslušavana rekla da je taj kredit u CHF povoljniji i nije mu nudila nikakav drugi kredit. Isto tako nije mu ništa govorila o mogućnosti drastičnog rasta tečaja i kamata za CHF, a isto mu ništa nije objašnjavao ni javni bilježnika kod kojeg je solemnizirao ugovor o kreditu. Navodi da je taj podrumski prostor kojeg je kupio kreditom oštećen prilikom gradnje zgrada od strane gospodina S, pa je s tim u vezi u sporu na sudu, a sada je taj prostor uredio i iznajmio ga, točnije prostor je sada trenutno prazan, ali je prije toga bio iznajmljen za ugostiteljsku djelatnost. Na poseban upit tužitelj je odgovorio da na poslovnom prostoru koji je na polukatu, a koji je imao prije nego što je digao ovaj kredit, njegova firma M Centar d.o.o. vrši djelatnost njege i masaže. Tužitelj je u početku mislio taj prostor u podrumu koji je kupio na kredit preurediti u stan, ali je od toga odustao zato što nije imao novac za to, počeo je s preuređenjem, ali nije mogao to završiti. Tužitelj u svom iskazu još dodaje da nije pročitao ugovor o kreditu jer je zaboravio naočale, da je njemu bio samo cilj da što prije dobije taj kredit, da nije mogao pregovarati o uvjetima kredita, da je bio sretan samo da dobije kredit, jer mu je bilo bitno da je u istoj zgradi ispod njegovog poslovnog prostora, tako da nije niti pokušavao pregovarati. Tužitelj navodi da je tražio bilo kakav kredit samo da može kupiti taj prostor, a oni mu nisu ni govorili da je kamata za stambeni prostor manja. Osobno je plaćao sve rate kredita, međutim kada je bio na putu zamolio bi prijatelja LP, NP i EP koji su uplaćivali te rate kredita, a on im je dao novac za to.

11. Saslušan ponovno na ročištu dana 22. srpnja 2025. godine, tužitelj navodi da je osobno kao fizička osoba potpisao taj ugovor o kreditu i kupio taj predmetni poslovni prostor u podrumu koji je bio ispod njegovog lokala, da nije korišten nikakav odbitak PDV-a za preuređenje tog lokala u podrumu, niti je tada tvrtka M-Centar d.o.o. imala ikakve veze sa kupnjom i uređenjem tog lokala u podrumu, da je po zanimanju fizioterapeut i samo se bavi masažama i njegom tijela, a i tada kada je kupovao taj podrumski poslovni prostor sam se tamo tim bavio, a u poslovnom prostoru koji je iznad tog podrumskog poslovnog prostora se bavio isto masažom i njegom tijela. Navodi da je tada, a radi i danas, s vrhunskim sportašima, točnije u vrijeme podizanja tog kredita je radio s vaterpolo klubom Jug, s UP, s teniskom reprezentacijom Hrvatske i slično, pa je s njima često i putovao van Hrvatske. Prije nego što je došao u Hypo banku za ovaj predmetni kredit, obilazio je druge banke, međutim nisu mu dali kredit, jer mu je uvijek nešto falilo, pa je preko gospodina MP koji je bio tada u upravi Hypo banke, dobio termin u Hypo banci i oni su mu odobrili kredit. Tužitelj ističe da je njemu bilo bitno u tom trenutku da samo čim prije dobije kredit, jer je bila normalna cijena tog podrumskog poslovnog prostora i da mu netko treći ne kupi taj podrumski prostor, pa je pristao na sve uvjete koje su mu nudili i bio je sretan samo da dobije kredit i da to kupi. Naime, pristao je na tu kamatu od 6,75%, što je bila u tadašnjim uvjetima dosta visoka kamata i rekli su mu u banci da mora kredit uzeti u CHF jer jedino može dobiti taj kredit. Isto tako bilo mu je bitno samo da može vraćati mjesečnu ratu kredita, točnije znao je da može vraćati oko 3-4.000,00 kn mjesečno i da mu je to ok. Na poseban upit tuženika tužitelj je odgovorio da da nikada nije živio u tom poslovnom prostoru, da ga je malo preuredio, a onda je Hoto grupa radila poslovni centar i probila je kanalizacijske cijevi, pa je cijeli poslovni prostor u podrumu poplavio i popucali su zidovi i podovi pa ga nije mogao koristiti, a to je još uvijek na sudu. Navodi da je dao taj poslovni prostor u podrumu u zakup trećim osobama, jer više nije imao novaca da to sve sanira, i to je sve završilo na sudu, pa su ti ljudi kojima je dao poslovni prostor u zakup, o svom trošku sanirali i uredili taj poslovni prostor u podrumu, a sve jer nije imao novaca za to. Nadalje, tužitelj navodi da mu je rata za predmetni kredit u CHF otišla gore na kraju više od 100%, tako da su mu kasnije rate kredita bile 8- 9.000,00 kn, pa ništa više nije mogao financirati, pa ni sanaciju u lokalu. Ne sjeća se točno koliko je nakon dizanja kredita dao u zakup predmetni poslovni prostor. Nije provjeravao može li se taj podrumski poslovni prostor prenamijeniti u stambeni, ali misli da može stanovati u poslovnom prostoru. Taj poslovni prostor u podrumu kada ga je kupio bio je u rohbau i to nešto su bili zemljani podovi, a nešto je bilo izbetonirano i imao je sanitarni čvor. Prostor je imao više odvojenih prostorija, ali nije imao spavaću sobu, međutim to se sve moglo preurediti, jer su prozori bili na oba dvije strane. Nadalje, tužitelj navodi da nije htio proširivati svoj posao s masažom i njegom tijela jer to nije bilo moguće zbog propisanih kvota koje je izborio za tu godinu, jer se bavim tajlandskom masažom i prvi je u Hrvatsku doveo i prvi dobio kvote i izborio se za njih. Na poseban upit zašto je u zahtjevu za kredit tražio da mu se odobri kredit za kupovinu poslovnog prostora, te zašto je u članku 2. ugovora o kreditu potpisao odredbu u kojoj piše da mu se kredit odobrava za kupovinu poslovnog prostora ukoliko sada tvrdi da je zapravo htio kupiti tim kreditom prostor za stanovanje, tužitelj je odgovorio da je u ugovoru pisalo da je to kao poslovni prostor, a on je to potpisao, dok je punomoćnik tuženika na istom ročištu inzistirao da u zapisnik uđe da je prije nego što je tužitelj odgovorio na prethodno pitanje, na to pitanje odgovorio punomoćnik tužitelja rekavši "da tako piše."

12. Sud je prihvatio u bitnome iskaz svjedoka GP budući da je isti u suglasju i s drugim izvedenim dokazima iako se bitnih činjenica o pregovaranju i objašnjavanju pojedinih odredbi ugovora ista detalja ne sjeća.

13. Isto tako, sud prihvaća i iskaze tužitelja u dijelu u kojem su isti u suglasju i s drugim izvedenim dokazima. Međutim, iskaz tužitelja u dijelu u kojem isti navodi da je u početku mislio taj prostor u podrumu koji je kupio na kredit preurediti u stan, ali je od toga odustao zato što nije imao novac za to, da je počeo s preuređenjem, ali da nije mogao to završiti, sudu je potpuno nelogičan pa samim time i neprihvatljiv. Naime, tužitelj je podigao predmetni kredit za kupnju poslovnog prostora, za koji je kamata bila znatno veća od kredita za stambeni prostor, a nakon kupnje ga je iznajmio za ugostiteljsku djelatnost jer nije imao sredstava da ga sam preuređuje. Isto tako, taj poslovni prostor očigledno nije nikada ni prije korišten za stanovanje, a s obzirom na poziciju u centru grada nelogično je bilo za očekivati da će ga tužitelj preuređivati u stambeni prostor.

14. Radi utvrđivanja visine dugovanja proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. koji je mišljenja da ukupna razlika između iznosa mjesečnih anuiteta prema ugovoru o kreditu, da se kamatna stopa nije mijenjala sukladno odlukama o kamatnim stopama tuženika i iznosa mjesečnih anuiteta prema obračunu tuženika iznosi 3.338,28 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi 18.937,50 kn primjenom srednjeg tečaja kreditora na dan plaćanja. Isto tako vještak Prpić zaključuje da ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 317.063,45 kn. Pojedinačni iznosi razlike dani su u Tablicama koje prileže nalazu i mišljenju vještaka.

15. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Darka Prpića jer je isti stručan, jasan i argumentiran, tim više što nijedna stranka nije imala primjedbi na matematički izračun vještaka, niti je u tom pravcu stavljala daljnje dokazne prijedloge.

16. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa po Ugovoru o kreditu temeljem stečenog bez osnove uslijed ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i promjeni tečaja za valutu CHF u razdoblju od početka otplate kredita do posljednjeg dospjelog anuiteta u iznosu od 2.513,44 eur / 18.937,50 kn i iznosa od 42.081,55 eur / 317.063,45 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od slijedećeg dana nakon plaćanja svakog pojedinog iznosa do isplate.

17. Prema odredbi članka 3. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Kraj utvrđene činjenice, da je tužitelj kupio kreditom poslovni prostor ispod svog lokala koji je i iznajmljivao, jasno je da tužitelj u smislu navedene odredbe nije potrošač.

18. Također i iz čl.2. Direktive Vijeća Europe 93/13/EEZ proizlazi da se potrošačem smatra svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćena tom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije.

19. Sud Europske unije u odluci C-630/17 pod točkom 91. obrazloženja navodi “Konkretnije, Sud je u pogledu osobe koja sklapa ugovor s dvostrukom svrhom – odnosno za uporabu koja se jednim dijelom odnosi na njezinu profesionalnu djelatnost, a drugim dijelom na privatne svrhe – smatrao da se na tu osobu mogu primjenjivati navedene odredbe samo ako je veza između navedenog ugovora i profesionalne djelatnosti te osobe tako slaba da postaje marginalna pa stoga ima tek zanemarivu ulogu u kontekstu transakcije za koju je taj ugovor sklopljen, promatrane u cjelini (presuda od **.**.2018., G, C-498/16, EU:C:2018:37, t. 32. i navedena sudska praksa).“ Međutim, iz citiranih odluka Suda Europske unije proizlazi da treba zauzeti širi pristup stvari i ovisno o svim okolnostima pojedinog slučaja izvesti zaključak za koje je svrhe Ugovor o kreditu sklopljen, da li u osobne ili poslovne, a ukoliko bi isti bio sklopljen s dvojnom odnosno dvostrukom svrhom je li veza između navedenog Ugovora i profesionalne djelatnosti tako slaba da postaje u toj transakciji zanemariva.

20. Temeljem izvedenih dokaza ovaj sud zaključuje da veza između kupnje predmetnog poslovnog prostora i profesionalne djelatnosti tužitelja nije tako slaba da postaje u toj transakciji zanemariva, te zaključuje da tužitelj nije potrošač prema odredbama ZZP-a, pa proizlazi da tužbeni zahtjev iz navedenih razloga ne bi bio osnovan.

21. Međutim, imajući u vidu da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu, što je bio dužan jer su navedene jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05 i 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO) jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena, kao i da obzirom da su sredstva predmetnog kredita od strane tužitelja tražena i utrošena za kupnju poslovnog prostora koji se nalazio ispod poslovnog prostora u kojemu je ovdje tužitelj obavljao i dan danas obavlja poslovnu djelatnost, u konkretnom slučaju tužitelj nije potrošač u smislu odredbe čl. 3. st. 1. toč. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 u daljnjem tekstu ZZP) slijedom čega isti ne može osnovano tražiti pravnu zaštitu osiguranu potrošačima temeljem ZZP ili Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu Direktive 93/13) odnosno da se ne može uspješno pozivati na stajališta zauzeta u kolektivnim tužbama jer se utvrđenja iz presuda Visokog trgovačkog suda RH o kolektivnim tužbama odnose isključivo na potrošače kao fizičke osobe koje sklapaju pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njihovom zanimanju, njihovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti što se na tužitelja ne odnosi, te da se uzimajući u obzir da tužitelj nema status potrošača u ovoj pravnoj stvari imaju primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima, da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli suprotne odredbi čl. 26. ZOO kojom se propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane usuglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavljaju cijenu) jer je jednostrano određivanje ugovorne obveze protivno čl. 4. ZOO jer je neizvjestan i iznos glavnice koju tužitelj ima obvezu vratiti kao i cijena s time da je primjenom navedenih ugovornih odredbi (čl. 7. i čl. 8. Ugovora o kreditu) tuženik izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja, na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO, da je uslijed takvih ugovornih odredbi došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer isti nije mogao predvidjeti svoje obveze, ovaj sud smatra da su nepoštene, a time i ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu koji je sastavio tuženik, sukladno odredbi čl. 296. ZOO, odnosno da takva kamatna stopa ne predstavlja dopuštenu i odredivu kamatnu stopu sukladno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO, koju nejasnu odredbu je sačinio tuženik kao bankar i osoba od koje se traži povećana pažnja, te da takvu ugovornu odredbu treba tumačiti u korist tužitelja te da je takva odredba kao i odredba o valutnoj klauzuli protivna prisilnom propisu na temelju odredbe čl. 322. st. 1. ZOO, te je stoga sud i utvrdio da su takve odredbe ništetne te odlučio kao pod točkom I. izreke presude.

22. Nadalje, a imajući u vidu da je financijski vještak Prpić iz Darfin d.o.o. , čiji nalaz sud prihvaća, mišljenja da ukupna razlika između iznosa mjesečnih anuiteta prema ugovoru o kreditu, da se kamatna stopa nije mijenjala sukladno odlukama o kamatnim stopama tuženika i iznosa mjesečnih anuiteta prema obračunu tuženika iznosi 3.338,28 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi 18.937,50 kn /2.513,44 eur te da je ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 317.063,45 kn / 42,081,55 eur, sud je naložio tuženiku isplatiti tužitelju navedeni iznos sa pripadajućim zateznim kamatama koje su plaćene temeljem navedenih ništetnih odredbi, a imajući u vidu da je tužitelj konačno postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti postavio u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka Prpića.

23. Na tako dosuđene iznose tužitelju su dosuđene zatezne kamate tekuće od slijedećeg dana nakon plaćanja svakog pojedinog iznosa tuženiku, sukladno Tabeli nalaza i mišljenja vještaka, a na temelju odredbe čl. 1115. ZOO-a, imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan. Visina stope zatezne kamate određena je na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a.

24. Ovdje valja reći da je sud prilikom odlučivanja uzeo u obzir izračun vještaka koji se odnosi samo na preplate izvršene od strane tužitelja (pozitivna razlika) s obzirom na činjenicu da u konkretnom slučaju tuženik nije podnio protutužbu, niti je istaknuo prigovor radi prebijanja, pa stoga tražbina tuženika prema tužitelju ne postoji. Pritom valja napomenuti da, na taj način (eventualno plaćajući manji iznos za vrijeme pada tečaja), nije došlo do povrede interesa potrošača, niti je time narušena ravnoteža u njihovom ugovornom odnosu, da bi dovela do ništetnosti Ugovora. Dakle, odredba o valutnoj klauzuli u Ugovoru o kreditu nije nedopuštena, niti nepoštena u odnosu na tuženika (tako Županijski sud u Puli u presudi posl. br. Gž-299/2020-2 od 06. travnja 2020. u sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji).

25. Sud je odbio kao neosnovan i prigovor zastare potraživanja (i za preinačeni dio tužbenog zahtjeva), jer prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa kako do donošenja ove presude prvostupanjska odluka nije postala pravomoćna, to nije niti počeo teći zastarni rok.

26. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. ZPP. Troškovi su odmjereni prema troškovniku tužitelja, a sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15., dalje u tekstu: Tarifa), po kojoj vrijednost jednog boda iznosi 2,00 eur, kao i sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18.). Tako je tužitelju za sastav tužbe od 12.06.2019. godine priznato 500 bodova (Tbr. 7. toč. 1. OT), za sastav podneska od 8.12.2020. godine kojim se očituje na odgovor na tužbu 500,00 bodova (Tbr. 8. toč. 1. OT), za zastupanje na ročištu dana 14.04.2021. godine 500 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), za sastav podneska od 28.06.2021. godine 25 bodova (Tbr. 8. toč. 4. OT), za zastupanje na ročištu dana 29.06.2021. godine 500 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), za sastav podneska od 9.08.2021. godine 25 bodova (Tbr. 8. toč. 4. OT), za podnesak od 19.10.2021. godine 500 bodova (Tbr. 8. toč. 1. OT), za zastupanje na ročištu dana 18.10.2022. godine 500 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), za sastav podneska od 15.02.2023. godine 25 bodova (Tbr. 8. toč. 4. OT), za zastupanje na ročištu dana 30.11.2024. godine 500 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), za sastav žalbe protiv presude od 5.04.2024. godine 625 bodova (Tbr. 10. toč. 1. OT), te za zastupanje na ročištu dana 25.06.2025. godine 500 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), što ukupno čini 4700 bodova, a pomnoženo s vrijednošću jednog boda od 2,00 eur i uvećano za PDV od 25% ukupno iznosi 11.750,00 eur. Kada se ovom iznosu doda trošak nužnog financijskog vještačenja koje je platio tužitelj od 265,45 eur dobije se iznos od 12.015,45 eur, a koliko je i dosuđeno tužitelju pod točkom II. izreke rješenja.

27. Na tako dosuđen parnični trošak tužitelju je temeljem čl. 29. st. 2. Ovršnog zakona dosuđena i zatezna kamata koja teče od donošenja prvostupanjske presude do isplate, kako je i tražio.

28. Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na tužbu, presudu i žalbu, budući da istu nije platio, a sukladno zakonu o sudskim pristojbama tužitelja je u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi. Isto tako, tužitelju je priznat samo jedan trošak financijskog vještačenja od 265,45 eur, a ne dva troška – koliko je tražio, budući je u ovom postupku provedeno samo jedno financijsko vještačenje.

29. Isto tako, tužitelju nije priznat trošak zastupanja na ročištu dana 30.11.2021. godine budući da toga dana ročište nije ni održano. Naime, u spisu prileži podnesak tužitelja od 30.11.2021. godine, ali isti nije bio potreban za vođenje parnice jer njime tužitelj precizira tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, iako je to mogao učiniti i u prethodnom podnesku kojim se samo očitovao na nalaz i mišljenje vještaka, a za isti mu je priznat trošak po punoj tarifi.

30. Budući je tuženik u cijelosti izgubio ovaj spor, temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a u cijelosti je odbijen i njegov zahtjev za naknadu parničnog troška.

U Zagrebu, 24. srpnja 2025. godine

Sudac:

Goran Goluža

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu, pismeno u četiri istovjetna primjerka.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku