REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-823/2024-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Maji Hilje, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKE CESTE d.o.o., Zagreb, Vončinina 3, OIB: 55545787885, protiv tuženika CESTE KARLOVAC d.o.o., Barilović, Belajske Poljice, Poslovni park Karlovac 1/A, OIB: 30218158872, kojeg zastupa punomoćnik Tamara Mušnjak-Špišić, odvjetnica u Karlovcu, radi naknade štete, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 2. srpnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 24. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku CESTE KARLOVAC d.o.o., Barilović, Belajske Poljice, Poslovni park Karlovac 1/A, OIB: 30218158872 isplatiti tužitelju HRVATSKE CESTE d.o.o., Zagreb, Vončinina 3, OIB: 55545787885 iznos od 6.263,27 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23. rujna 2021. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 163,62 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. srpnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika 23. travnja 2024. podnio tužbu radi isplate iznosa od 6.263,27 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 23. rujna 2021. do isplate.

1.1. U tužbi navodi da mu je pravomoćnom presudom ovog suda pod brojem P- 410/2016 od 27. svibnja 2020. (koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-3079/2020 od 12. svibnja 2021.) naloženo da društvu Euroherc osiguranje d.d. isplati iznos od 6.263,27 EUR (odnosno iznos glavnice od 19.223,42 kn i troškova postupka od 10.242,00 kn, sa pripadajućom zateznom kamatom). Tom je presudom utvrđena odgovornost tužitelja za štetu nastalu zbog činjenice što nije osigurao zimsko održavanje ceste pa je uslijed zaleđenog kolnika došlo do štetnog događaja. Tom je presudom utvrđena i pasivna legitimacija tužitelja te njegova krivnja, odnosno protupravno postupanje prilikom održavanja ceste. Tužitelj navodi da je u tom parničnom postupku predložio da se o otpočetoj parnici obavijesti tuženika sukladno odredbi čl. 211. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka USRH, 84/08, 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14. - odluka USRH i 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. – dalje: ZPP) i da je tuženik o parnici obaviješten 28. veljače 2019. (što je utvrđeno u zapisniku s ročišta za glavnu raspravu održanog u tom postupku 2. srpnja 2019.). Prema tome, tuženik u odnosu na činjenice koje su bitne za utvrđenje odgovornosti za štetni događaj, a koje su utvrđene u parničnom postupku vođenom pod brojem P-410/2016, u ovom postupku ne može isticati prigovore koje je mogao isticati u toj parnici, već se mogućnost prigovora u ovoj parnici svodi samo na prigovor pogrešnog vođenja spora od strane tužitelja i to u smislu da je on svojim izjavama ili radnjama tuženika sprečavao u poduzimanja radnji koje bi dovele do povoljnijeg ishoda spora. Tužitelj ističe da je po pravomoćnoj presudi 22. rujna 2021. izvršio isplatu iznosa od 47.190,60 kn.

1.3. Pojašnjava da tužitelj, temeljem odredbe čl. 33. Zakona o cestama ("Narodne novine" br. 84/11., 18/13., 22/13., 54/13., 148/13., 92/14., 110/19.) ima obvezu sve radove održavanja javnih cesta povjeriti ugovornom izvođaču, a ugovorni izvođač tužitelja na području na kojem se dogodila predmetna nezgoda bio je tuženik. Tužitelj se poziva na odredbe čl. 2. st. 3., čl. 23., čl. 31., čl. 34., čl. 35., čl. 61. i čl. 62. Ugovora o izvođenju radova redovitog održavanja i zaštite državnih cesta na području Republike Hrvatske za 2013. (dalje: Ugovor). Navodi da je parnični predmet pod brojem P-410/2016 tužitelj vodio na temelju informacija i dokaza koje mu je tuženik dostavio te sve do pravomoćne odluke suda nije prihvaćao odgovornost za štetni događaj.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev. Navodi je tužitelj u parničnom postupku koji se vodio pod brojem P-410/2016 imao na raspolaganju svu dokumentaciju koju vodi izvoditelj radova (ovdje tuženik), a iz koje jasno proizlazi da je održavanje sporne dionice državne ceste na kojoj se dogodio štetni događaj (DC br. 1 u mjestu Draganić) 7. veljače 2013. u potpunosti provedeno sukladno čl. 63. i čl. 64. Pravilnika o održavanju i zaštiti javnih cesta ("Narodne novine" br. 25/98., 162/98., 180/04., 84/11., 90/14.) što znači da je bila osigurana prohodnost cesta u zimskim uvjetima.

2.1. Prema odredbi čl. 193. Zakonu o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine" br. 67/08., 48/10., 74/11.) zimski uvjeti na cesti su takvi uvjeti kada je kolnik prekriven snijegom ili kada je na kolniku poledica. Nadalje, prema odredbama čl. 63. i čl. 64. Pravilnika o održavanju i zaštiti javnih cesta postoji obveza tužitelja, a prema odredbi čl. 31. st. 1. Ugovora obveza tuženika na osiguranje prohodnosti cesta u zimskim uvjetima. Ističe da tužitelj, kao pravna osoba koja upravlja državnim cestama, i koji zna i mora znati koje su mu to točno obveze glede održavanja cesta u zimskim uvjetima, a koje dalje treba ugovoriti s izvođačem radova, te činjenice nije iznio, niti se činjenica osiguranja prohodnosti cesta utvrđivala u prethodnom postupku, zbog čega tuženik ističe prigovor pogrešnog vođenja parnice uslijed grube nepažnje tužitelja .

2.2. Tuženik osporava da bi šteta bila posljedica propuštanja obveza tuženika temeljem Ugovora jer je on redovno ispunjavao sve obveze koje ima temeljem Ugovora, a koje se obvezao izvršavati sukladno odredbama ugovora, odnosno prema troškovniku, opisu i popisu radova i popisu državnih cesta ko ji čine sastavni dio ugovora (čl. 2. st. 1. Ugovora). Prema tome, odgovornost tuženika i tužitelja nije ista jer tužitelj odgovara temeljem zakona, a tuženik temeljem ugovora pa je za odgovornost tuženika potrebno jasno navesti što od konkretnih preuzetih obveza on nije izvršio jer bi samo konkretno navedena povreda ugovorne odredbe predstavljala osnov za postojanje odgovornosti tuženika, međutim takvu konkretnu povredu tužitelj ne navodi u tužbi, dok sama činjenica da je utvrđen propust u održavanju cesta ne znači automatski da propust postoji i na strani tuženika, već bi propust tuženika postojao samo kad bi se dokazalo koju radnju nije poduzeo, a trebao je temeljem ugovora.

2.3. S tim u vezi tuženik pojašnjava da je predmetna dionica ceste čišćena i posipana dan prije prometne nesreće odnosno 6. veljače 2013. od 13,00 do 19,00 sati, da je obiđena po dežurnom poslovođi na dan nesreće odnosno 7. siječnja 2013. u 01,00 sat te je na predmetnu dionicu upućen kamion za posipavanje i čišćenje u 03,30 sati i završio je s radom u 06,30 sati. Ističe kako se dnevnik zimske službe nalazi u prekršajnom predmetu koji je vođen pred Prekršajnim sudom u Dugoj Resi pod brojem Ppp-2058/2016 (raniji broj Ppp-1619/2013) te je o tome u tom prekršajnom predmetu iskazivao djelatnik tuženika OĐ. Tuženik ne osporava da je u vrijeme spornog događaja kolnik bio zaleđen i neposut, ali navodi da to ne znači automatski da za to postoji odgovornost tuženika (pa i tužitelja) jer zaleđen kolnik nije nepoznata situacija u zimskim uvjetima koji sukladno Pravilniku traju od 1. studenog do 15. travnja, a tužitelj i tuženik nemaju niti zakonsku niti ugovornu obvezu osigurati suhe i "crne" kolnike u vrijeme zimskih uvjeta, već prohodnost cesta koja je nesporno bila osigurana.

2.4. Zaključno tuženik navodi da nema osnove za njegovu odgovornost za štetu, a ako bi postojanje iste bilo utvrđeno, smatra kako je potrebno utvrditi u kojoj mjeri odgovara tuženik, odnosno kolika je njegova krivnja sukladno odredbi članka 1109. Zakona o obveznim odnosima a koje se sukladno odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1392/2019 u konkretnom slučaju primjenjuje ako postoji solidarna odgovornost tužitelja i tuženika temeljem čl. 1108. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. – dalje: ZOO).

2.5. Tijekom postupka, tuženik je učinio nespornom činjenicu plaćanja utuženog iznosa od strane tužitelja po pravomoćnoj presudi ovog suda pod brojem P-410/2016. Nije se suglasio s korištenjem dokaza (konkretno iskaza svjedoka RĐ koji je korišten u predmetnom parničnom postupku iz prekršajnog postupka), već je predložio da se istog sasluša u svojstvu svjedoka na okolnost ispunjenja obveza iz ugovora i redovnog održavanja i posipavanja predmetne dionice, a budući da više ne postoji dokumentacija (dnevnik zimske službe) koja je bila dostavljena u prekršajnom postupku koji se vodio pod brojem PpP-1619/2013 jer je navedeni predmet uništen.

3. Sud je tijekom postupka pročitao dokumentaciju koja se nalazi u spisu te je izvršio uvid spis ovog suda pod brojem P-410/2016. Ujedno je saslušao kao svjedoka RĐ na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 2. srpnja 2025. (list 73.- 74. spisa). Na tom je ročištu svjedok predao u spis i punomoćnicima stranaka dnevnik zimske službe za 6. i 7. veljače 2013. (list 75.-79. spisa). Kako se radi o ispravama koje su u spis dostavljene nakon zaključenja prethodnog postupka, i to od strane svjedoka, a ne od strane parničnih stranaka, sud je mišljenja da se iste nesmetano mogu koristiti prilikom odlučivanja kao dio iskaza svjedoka. Osim toga, tuženik je pravovremeno predlagao da se predmetne isprave pribave iz prekršajnog spisa pa kako je u međuvremenu sud utvrdio da je prekršajni spis uništen, a time i sva dokumentacija koja se u njemu nalazila, među ostalim i dnevnik zimske službe tuženika za sporno razdoblje, to bi se predmetne isprave uzele u razmatranje prilikom odlučivanja i da su u spis naknadno dostavljene od strane tuženika (nakon što ih je tuženik pribavio od svjedoka) jer bi se radilo o situaciji u kojoj tuženik iste nije mogao dostaviti prije zaključenja prethodnog postupka bez svoje krivnje (čl. 299. ZPP).

4. Na temelju analize provedenih dokaza, koji su ocijenjeni u skladu s odredbom čl. 8. ZPP, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je došao do uvjerenja da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

5. Naime, predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 6.263,27 EUR na ime regresne naknade iznosa koji je isplatio osiguratelju oštećenika na ime naknade imovinske štete koja je istome nastala u u prometnoj nezgodi koja se dogodila 7. veljače 2013. na kolniku državne ceste D1 u mjestu Draganić.

6. Između stranaka nije sporno:

- da je 7. veljače 2013. došlo do štetnog događaja,

- da je u vrijeme štetnog događaja kolnik bio zaleđen i neposut,

- da je između Euroherc osiguranje d.d. kao tužitelja i tužitelja u svojstvu tuženika pred ovim sudom vođen parnični postupak pod brojem P-410/2016

- da je tuženik u parničnom predmetu pod brojem P-410/2016 bio obaviješten o otpočetoj parnici te da nije prijavio miješanje na strani tuženika

- da je u tom parničnom predmetu 27. svibnja 2020. donesena presuda kojom je naloženo tužitelju (tamo tuženiku) isplatiti u tom postupku tužitelju iznos od 19.233,42 i naknaditi mu parnične troškove u iznosu od 10.242,00 kn, sve sa pripadajućim zateznim kamatama (navedena presuda spisu predmeta prileži na listu 29. -38. spisa)

- da je navedena presuda postala pravomoćna 12. svibnja 2021. (kad je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž - 3079/2020 koja prileži spisu na listu 23.-27. spisa)

- da je tužitelj po pravomoćnoj presudi izvršio plaćanje iznosa od 6.263,27 EUR (list 22. spisa).

7. Među strankama je sporna pasivna legitimacija i odgovornost tuženika za štetu, a ukoliko bi se utvrdila njegova odgovornost, sporan je stupanj njegove krivnje. Dakle, sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva u cijelosti.

8. Uvidom u spis ovog suda pod brojem P-410/2016, utvrđeno je da je tuženik u odgovoru na tužbu koji je podnio 8. studenog 2016. predložio da sud obavijesti tuženika o otpočetoj parnici (list 31. navedenog spisa), što je sud i učinio dopisom od 13. veljače 2019. (list 65. navedenog spisa), a koji dopis je tuženik zaprimio 28. veljače 2019. (iza lista 65. navedenog spisa). Iz spisa pod brojem P-410/2016 proizlazi da tuženik nije prijavio miješanje u toj parnici na strani tuženika u smislu odredbe čl. 206. ZPP, što je nesporna činjenica u ovom postupku.

9. Samim obavještavanjem tuženika o postojanju parnice pod brojem P-410/2016 zasnovan je intervencijski učinak neovisno o tome što tuženik nije stupio (intervenirao) u parnicu o kojoj je uredno bio obaviješten. Naime, u konkretnom se slučaju radilo o parnici u kojoj se odlučivalo o naknadi štete primjenom pravila o odgovornosti prema trećim osobama, po načelu krivnje, a na kojem načelu odgovornosti se zasniva i odgovornost tuženika u ovom predmetu. Prema tome, pitanje odgovornosti za štetni događaj raspravljeno je i utvrđeno u ranijoj parnici. Stoga pravomoćna presuda donesena u toj parnici ima poseban učinak prema tuženiku koji je bio obaviješten o parnici (intervencijski učinak).

10. Naime, ako bude donesena odluka nepovoljna za stranku kojoj se treća osoba koja je obaviještena o parnici odbila pridružiti, u kasnijem sporu s tom strankom treća osoba neće, u načelu, moći s uspjehom osporavati pravilnost navedene odluke niti u činjeničnom niti u pravnom pogledu. Takav (intervencijski) učinak pravomoćna odluka će ostvariti pod pretpostavkom da je stranka kojoj je treća osoba bila pozvana da se pridruži vodila parnicu korektno imajući u vidu i njezine interese jer u protivnom treća osoba može stranci istaći prigovor zlog (nelojalnog) ponašanja i vođenja parnice (exceptio male gesti vel conducti processus).

11. Upravo takav prigovor tuženik ističe u ovom sporu. Međutim, iz cjelokupnog spisa pod brojem P-410/2016 (osobito iz odgovora na tužbu na listu 30.-31. navedenog spisa te iz žale protiv presude na listu 116.-117. navedenog spisa) proizlazi da je tuženik već u odgovoru na tužbu osporio i osnov i visinu tužbenog zahtjeva te je istaknuo prigovor zastare. Tuženik je u tom ranijem parničnom postupku tvrdio da je njegov ugovorni izvođač (ovdje tuženik) obavljao poslove zimskog održavanja ceste, da je posebno označio dio dionice na kojem se dogodila nezgoda znakom opasnosti od poledice na cesti, osporio je odgovornost za štetni događaj, odnosno svoju krivn ju te uzročno-posljedičnu vezu između postupka ili propusta u svom postupanju i predmetnog štetnog događaja. Istaknuo je da su poslovi održavanja predmetne javne ceste obavljeni u skladu s pravilima struke, odnosno u skladu sa podzakonskim aktima.

12. Uzimajući u obzir navedeno, ovaj je sud stava da tuženik parnicu nije vodio niti pogrešno niti nelojalno. Naime, upravo suprotno, tuženik je tijekom cijelog postupka ustrajao na osporavanju odgovornosti za štetu i postojanju bilo kakvih propusta u održavanju sporne dionice ceste (a time i propusta u radu ovdje tuženika kojem su ti radovi povjereni Ugovorom za 2013.) koji bi bili u uzročnoj vezi sa prometnom nezgodom.

13. Stoga je zaključak suda da presuda donesena u parnici pod brojem P-410/2016 ima intervencijski učinak prema tuženiku te se na ovaj konkretan spor koji se vodi između njega i tuženika imaju primijeniti sva činjenična i pravna utvrđenja iz navedene presude.

14. Odlučne činjenice i pravna utvrđenja iz pravomoćne presude ovog suda pod brojem P-410/2016 su da je do prometne nezgode došlo jer je kolnik na mjestu nezgode bio zaleđen, dok do nezgode ne bi došlo da je bio posut šljunkom i pijeskom, a nastanku nezgode nije doprinio vozač svojim postupanjem. Sud je u tom postupku utvrdio da predmetna dionica državne ceste u trenutku prometne nezgode nije bila sigurna za promet, jer je kolnik bio zaleđen, nije bio posut šljunkom i solju, zbog čega je tuženik (ovdje tužitelj) odgovoran za nastanak štetnog događaja jer je propustio djelatnost redovitog održavanja državne ceste obavljati na način u skladu s odredbom čl. 2. točka 13. Zakona o cestama i čl. 6. Zakona o sigurnosti prometa na cestama. Dakle, cesta nije bila u stanju da se po njoj može odvijati siguran i nesmetan promet , što je propust (krivnja) tuženika (ovdje tužitelja) i upravo je ovaj propust utvrđen uzrokom prometne nezgode.

15. Tuženik smatra da iz iskaza svjedoka RĐ (koji je u ovom postupku iskazivao u bitnom jednako kao i u prekršajnom postupku iz kojeg je njegov iskaz korišten prilikom odlučivanja u postupku pod brojem P-410/2016 – list 96.-97. navedenog spisa) te iz podataka iz dnevnika zimske službe za dane 6. i 7. veljače 2013. proizlazi da je tuženik osigurao prohodnost ceste u zimskim uvjetima. Međutim, sud u postupku vođenom pod brojem P-410/2016 nije prihvatio kao uvjerljiv i životno logičan zaključak svjedoka OĐ u dijelu u kojem je naveo da je 7. veljače 2013. u 01,00 sat obišao navedenu dionicu i da je tada utvrdio da je kolnik očišćen i posut solju te da nije zaleđen jer su ti navodi u suprotnosti sa utvrđenjem policije iz zapisnika o očevidu te utvrđenjima i zaključcima prometnog vještaka u tom predmetu. Dodatno je u tom predmetu sud zaključio o neosnovanosti tužiteljevih (tamo tuženikovih) tvrdnji o tome da bi predmetna dionica bila označena znakom opasnosti od poledice na cesti.

16. Dakle, iz činjeničnog stanja nedvojbeno proizlazi da je u postupku vođenom protiv tužitelja utvrđena njegova odgovornost po osnovi propusta u održavanju cesta, a koje poslove održavanja je tužitelj, sukladno čl. 33. Zakona o cestama, za 213. ustupio tuženiku kao izvođaču. S obzirom da je u postupku pod brojem P -410/2016 utvrđeno da je upravo propust u održavanju sporne dionice javne ceste uzrok nastanka štetnog događaja iz kojeg je proizašla šteta koju je tužitelj morao nadoknaditi temeljem presude donesene u tom postupku, jasno je, kada se imaju u vidu odredbe Ugovora sklopljenog između tužitelja i tuženika za 2013. (list 5. -21. spisa), da se zapravo radi o propustu tuženika kojem je tužitelj povjerio obavljanje poslova održavanja.

17. Tuženik stoga neosnovano osporava kako pasivnu legitimaciju, tako i odgovornost, jer pasivna legitimacija proizlazi iz sadržaja Ugovora od 31. prosinca 2012., dok je odgovornost utvrđena u parnici pod brojem P-410/2016.

18. Iako tuženik predlaže da se u ovom postupku utvrdi koliki je stupanj njegove krivnje, a koliki stupanj krivnje tužitelja, treba navesti kako u tom pogledu nije isticao nikakve tvrdnje koje bi se odnosile na tužiteljev doprinos nastanku štetnog događaja, odnosno nastanku štete, a niti je u tom smislu predlagao izvođenje dokaza.

19. Prema utvrđenom činjeničnom stanju, ovaj sud ne nalazi da bi tužitelj na bilo koji doprinio nastanku štetnog događaja.

20. Naime, tužitelj je poslove održavanja sporne dionice javne ceste za 2013. ustupio tuženiku te je tuženikova obveza bila, u skladu s čl. 2. st. 2. Ugovora, održavati javnu cestu sa svrhom održavanja njezine prohodnosti i tehničke ispravnosti te sigurnog prometa koji se po njoj odvija. U postupku pod brojem P-410/2016 utvrđeno je da je navedeno izostalo pa slijedom toga nedvojbeno postoji tuženikova odgovornost za prometnu nezgodu koja se dogodila 7. veljače 2013. jer nije ispunio ugovornu obvezu na način da je predmetnu javnu cestu u zimskim uvjetima održavao prohodnom i sigurnom za promet, što je u uzročno-posljedičnoj vezi sa nastankom štetnog događaja. Dakle, tužiteljeva odgovornost za štetu zbog propusta u održavanju javne ceste koja je utvrđena u ranije vođenoj parnici postoji zbog propuštanja održavanja ceste na što je bio obvezan Zakonom o cestama (čl. 2. toč. 13.) i Zakonom o sigurnosti prometa na cestama (čl. 6.), međutim ona je direktna posljedica tuženikovog propuštanja održavanja ceste sukladno Ugovoru kojim mu je tužitelj te poslove ustupio za 2013.

21. S obzirom da nema doprinosa tužitelja nastanku štetnog događaja, tuženik je, kao pravna osoba koja je odgovorna za štetu, dužan regresno isplatiti tužitelju cjelokupan iznos koji je tuženik isplatio osiguratelju oštećenika na ime naknade štete nastale u ovom štetnom događaju.

22. Visina naknade štete utvrđena je u parnici pod brojem P-410/2016, dok nije sporno da je tužitelj temeljem pravomoćne presude iz tog postupka izvršio plaćanje utuženog iznosa na ime dosuđene glavnice i troškova postupka sa zateznim kamatama.

23. Obzirom na sve navedeno, tuženik je dužan nadoknaditi tužitelju štetu u iznosu od 6.263,67 EUR sa pripadajućim kamatama od 23. rujna 2021. do isplate po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO koja se primjenjuje na ostale odnose, kako je odlučeno pod točkom I. izreke presude.

24. Odluka o troškovima postupka iz točke II. izreke temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu pa mu je tuženik dužan nadoknaditi troškove postupka koji su mu nastali (čl. 151. st. 1. ZPP) i koji su bili potrebni za vođenje spora (čl. 155. ZPP), a odnose se na troškove sudskih pristojbi za tužbu u iznosu od 540,54 EUR i za presudu u iznosu od 109,08 EUR prema Tbr. 1. st. 1. i Tbr. 2. st. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 53/19., 92/21.).

25. Odluka o zakonskim zateznim kamatama tekućim na dosuđene troškove postupka temelji se na odredbama čl. 151. st. 3. ZPP i čl. 29. st. 2. ZOO.

U Zagrebu 24. srpnja 2025.

SUDAC

Maja Hilje

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku 15 (petnaest) dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude dostavljena (od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, odnosno od dana dostave presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje). Žalba se podnosi pismeno putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

Presuda kojom se završava postupak u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP (čl. 467. st. 1. ZPP).