Poslovni broj: P-1948/2023-32
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU
Novi Zagreb – Istok, Turinina 3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Novom Zagrebu po sucu Ivi Đuratoviću, u pravnoj stvari tužiteljice ĐE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Mladen Dragičević, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnica Sofia Petković, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 08.07.2025., dana 24. srpnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužiteljici ĐE isplati iznos 1.505,00 EUR sa zateznim kamatama koje teku:
- na iznos 4,60 EUR od 13.01.2009. do isplate;
- na iznos 7,36 EUR od 18.02.2009. do isplate;
- na iznos 8,51 EUR od 14.03.2009. do isplate;
- na iznos 4,15 EUR od 18.04.2009. do isplate;
- na iznos 4,49 EUR od 15.05.2009. do isplate;
- na iznos 2,87 EUR od 16.06.2009. do isplate;
- na iznos 3,44 EUR od 14.07.2009. do isplate;
- na iznos 2,46 EUR od 19.09.2009. do isplate;
- na iznos 1,69 EUR od 16.10.2009. do isplate;
- na iznos 2,85 EUR od 17.11.2009. do isplate;
- na iznos 2,28 EUR od 15.12.2009. do isplate;
- na iznos 6,15 EUR od 22.01.2010. do isplate;
- na iznos 6,71 EUR od 28.01.2010. do isplate;
- na iznos 7,64 EUR od 13.02.2010. do isplate;
- na iznos 7,11 EUR od 13.03.2010. do isplate;
- na iznos 9,61 EUR od 15.04.2010. do isplate;
- na iznos 12,25 EUR od 14.05.2010. do isplate;
- na iznos 14,43 EUR od 15.06.2010. do isplate;
- na iznos 18,47 EUR od 14.07.2010. do isplate;
- na iznos 15,19 EUR od 13.09.2010. do isplate;
- na iznos 22,92 EUR od 24.08.2010. do isplate;
- na iznos 21,13 EUR od 21.09.2010. do isplate;
- na iznos 21,60 EUR od 16.10.2010. do isplate;
- na iznos 22,65 EUR od 17.11.2010. do isplate;
- na iznos 27,44 EUR od 13.12.2010. do isplate;
- na iznos 27,71 EUR od 10.02.2011. do isplate;
- na iznos 27,71 EUR od 10.02.2011. do isplate;
- na iznos 30,55 EUR od 01.03.2011. do isplate;
- na iznos 27,72 EUR od 01.04.2011. do isplate;
- na iznos 28,23 EUR od 03.05.2011. do isplate;
- na iznos 39,93 EUR od 04.06.2011. do isplate;
- na iznos 37,26 EUR od 05.07.2011. do isplate;
- na iznos 51,41 EUR od 02.08.2011. do isplate;
- na iznos 976,48 EUR od 18.08.2011. do isplate,
i to do 31.07.2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena; od 01.08.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, u roku 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužiteljici ĐE naknadi trošak parničnog postupka u iznosu 1.900,00 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 25.07.2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužbom od 13.06.2023. tužiteljica ĐE zatražila je donošenje presude kojom bi se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. naložilo da joj vrati iznos 1.400,00 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama na ime onoga što je primio na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u ugovoru o kreditu.
2. U odgovoru na tužbu tuženik Raiffeisenbanka Austria d.d. osporio je osnovanost tužbenog zahtjeva, u bitnom ističući prigovor zastare i navodeći da se tužitelj ne može pozivati na utvrđenja iz kolektivne presude te da ugovorna odredbe o valutnoj klauzuli nije ništetna.
3. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužiteljica je podneskom od 13.01.2025. (str. 120-122 spisa) povisila tužbeni zahtjev za daljnjih 105,00 EUR, zahtijevajući isplatu 1.505,00 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama. Sud je raspravnim rješenjem od 08.07.2025. (str. 164 spisa) u skladu sa čl. 190. st. 2. ZPP dopustio tu preinaku tužbe jer je ista svrsishodna za konačno rješenje odnosa između stranaka, a do nje je došlo nakon provedenog financijskog vještačenja.
4. U provedenom postupku pročitani su obavijest od 11.02.2020. (str. 6 spisa), promet po kreditu (str. 7-12 spisa), ugovor o kreditu (str. 15-17 spisa), otplatni plan (str. 13-14 spisa), promotivni uvjeti (str. 59-61 spisa), provedeno je financijsko vještačenje (str. 98-114 spisa) te je saslušana tužiteljica (str. 164-165 spisa).
5. Tužbeni zahtjev je osnovan.
6. Predmet parnice je povrat iznosa 1.505,00 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama na ime onoga što je tuženik kao banka primio od tužiteljice kao potrošača na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF iz Ugovora o kreditu od 09.02.2006.
7. U postupku nije sporno da je tuženik tužiteljici isplatio ugovoreni iznos kredita, kojeg je potom tužiteljica u cijelosti otplatila u skladu sa svim ugovorenim parametrima, dakle prema valutnoj klauzuli u CHF.
8. Sporno je prije svega je li ugovorna odredba navedenog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF ništetna, a podredno je li nastupila zastara tužiteljičinog restitucijskog zahtjeva.
9. Valjanost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli (CHF) u potrošačkim ugovorima o kreditu bila predmet preispitivanja pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u parničnom postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a povodom tužbe udruge za zaštitu potrošača Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, protiv osam tuženih banaka koje su takve kredite ugovarale sa potrošačima, a među kojim bankama (tuženicima) je bila i Raiffeisenbank Austria d.d., ovopredmetni tuženik.
10. U tom postupku je pravomoćnom presudom posl. br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. utvrđeno da je tuženik (jednako kao i ostale tužene banke) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača (korisnika kredita) zaključujući ugovore o kreditu sa ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je u razdoblju od 01.01.2004. do 31.12.2008. kao valutu uz koju je vezana glavnica ugovarao švicarski franak, a da prije zaključenja tih ugovora o kreditu, tijekom pregovora i u svezi zaključenja tih ugovora, banka kao trgovac nije u cijelosti informirala korisnike kredita (potrošače) o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti,što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je tuženik time postupio suprotno odredbama tada važećih Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
11. U navedenom postupku apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno je da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u potrošačkim ugovorima o kreditu nije bila razumljiva za klijente, jer im nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po njih kao potrošače, s time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredite (potrošače) zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, pri čemu su svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.
12. Po čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22; dalje ZPP) fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava građana da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
13. Uvidom u Ugovor o kreditu od 09.02.2006. (str. 15-17 spisa) utvrđeno je da je taj ugovor bio sklopljen između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i tužiteljice ĐE kao korisnika kredita te da je njime iznos kredita bio utvrđen u kunskoj protuvrijednosti iznosa 14.336,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan isplate (čl. 1.), uz rok otplate 84 mjeseca (čl. 4.), u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan plaćanja (čl. 7.), s time da se radilo o kreditu za kupnju vozila (čl. 6.).
13.1. Iz sadržaja tog Ugovora proizlazi da on u niti jednom dijelu ne sadrži nikakve konkretne podatke pomoću kojih je tužiteljica mogla shvatiti okolnosti važne za ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, odnosno sve rizike i mogućnosti značajne fluktuacije tečaja CHF.
14. Iz iskaza tužiteljice ĐE (str. 164-165 spisa), kojem ovaj sud u potpunosti vjeruje jer je iskazivala na uvjerljiv način, a sam iskaz je životan i logičan, proizlazi da je predmetni kredit podigla radi kupnje osobnog automobila za svakodnevne potrebe u privatne svrhe. Po njenom iskazu u banci je bio fokus na kreditu u CHF jer je imao najpovoljniju kamatu, a nije joj se ništa objašnjavalo o čemu ovisi kretanje tečaja CHF te je ona mislila da će joj rata ostati onakva kakva je bila na početku.
15. Dovodeći u vezu sadržaj konkretnog ugovora u kreditu sa prihvaćenim iskazom tužiteljice sud utvrđuje da je tužiteljica u svojstvu potrošača (za svoje osobne potrebe) u veljači 2006. godine sa tuženikom sklopila predmetni ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF te da pritom od strane tuženika kao banke nije bila obaviještena o svim mogućim posljedicama i rizicima ugovaranja kredita koji je vezan uz valutu CHF.
15.1. Promotivni uvjeti za odobravanje kredita građanima (str. 59-61 spisa) koje je tuženik dostavio u spis, a iz kojih je vidljivo da je tuženik u ponudi ima kredite u CHF i kredite u EUR, na nikakav način ne utječu na prethodno utvrđenje suda da tuženik kao banka nije upoznao tužiteljicu kao potrošača sa svim mogućim posljedicama i rizicima ugovaranja kredita u CHF.
15.2. Sud nije prihvatio dokazni prijedlog tuženika za saslušanje svjedoka DE, javnobilježničkog prisjednika koji je radio na solemnizaciji ugovora o kreditu, jer uloga javnog bilježnika nije objašnjavati strankama ekonomske posljedice kredita i sa tim povezane stručne pojmove.
16. Slijedom svega navedenoga, sud zaključuje da je pojedinačni ugovor o kreditu koji je bio sklopljen između tužiteljice i tuženika u cijelosti u dosegu pravomoćne presude koja je protiv tuženika donesena u parničnom postupku apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (točka 10. obrazloženja), pa je sukladno čl. 502.c ZPP sud u ovoj parnici vezan utvrđenjima iz te presude, i to utvrđenjem da je ugovorna odredba o potrošačkom kreditu sa valutnom klauzulom u CHF ništetna.
17. Slijedom navedenoga, ovaj sud utvrđuje da je Ugovor o kreditu od 09.02.2006. koji je bio sklopljen između tužiteljice i tuženika ništetan u dijelu u kojem je njime ugovorena valutna klauzula u CHF po kojoj je kunski iznos kredita i posljedično mjesečnog anuiteta bio vezan uz tečaj švicarskog franka.
18. U postupku nije sporno da je tužiteljica u cijelosti otplatila navedeni kredit, odnosno da je platila sve anuitete sukladno sadržaju konkretnog ugovora o kreditu.
19. To znači da je tužiteljica prilikom otplate kredita tuženiku vršila plaćanja na temelju ništetne ugovorne odredbe, i to u dijelu u kojem se iznos anuiteta povećavao zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF koji je važio u trenutku isplate kredita.
20. Po čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21; dalje: ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Navedeno se odnosi i na situacije u kojima se utvrdi da je ništetna samo pojedina odredba ugovora.
20.1. Protivno navodima tuženika ne radi se o zabrani manjeg značenja u smislu čl. 326. ZOO.
21. Stoga je tuženik u dužan tužiteljici vratiti novčane iznose koje je primio na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.
22. Na okolnost utvrđivanja iznosa koje je tužiteljica isplatila tuženiku na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, odnosno uslijed povećanja tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je važio u trenutku korištenja kredita (za kojeg se jedino može smatrati da je bio poznat tužiteljici kao potrošaču prilikom ugovaranja kredita, pa se samo taj tečaj može smatrati mjerodavnim prilikom razrješenja spornog odnosa između stranaka), provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o., a iz nalaza i mišljenja tog vještaka od 17.12.2024. (str. 98-111 spisa) proizlazi da je tužiteljica tuženiku isplatila 1.505,00 EUR više od onog što bi mu bila dužna platiti da se nije primjenjivala ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF, već da se kroz čitavo razdoblje kredita primjenjivao onaj tečaj koji je važio u trenutku korištenja kredita.
23. Sud navedeno mišljenje vještaka u cijelosti prihvaća kao pravilno jer je jasno, obrazloženo i neproturječnom sačinjeno je po pravilima struke, bez ikakvih nedostataka, a ni stranke na njega nisu imale primjedbi u računskom dijelu.
24. Slijedom navedenoga sud utvrđuje da je prilikom otplate kredita tužiteljica tuženiku na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli isplatila 1.505,00 EUR, pa joj je tuženik na temelju čl. 323. ZOO taj iznos dužan vratiti.
25. Na navedeni iznos tužiteljici u skladu sa čl. 1115. ZOO pripadaju zatezne kamate od dana preplate svakog pojedinačnog anuiteta, jer se u okolnostima konkretnog slučaja tuženik kao banka smatra nesavjesnim stjecateljem.
26. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Naime, sukladno pravnom shvaćanju VSRH od 30.01.2020. kada se radi o ništetnosti ugovora zastara restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga se u konkretnom slučaju opći zastarni rok od 5 godina (čl. 225. ZOO) računa tek od 14.06.2018., kao datuma pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora kojom je ustanovljena ništetnost valutne klauzule u CHF u potrošačkim ugovorima o kreditu. Budući da je tužiteljica tužbu u ovom predmetu podnijela 13.06.2023., to znači da utuženo potraživanje nije zastarjelo. Nije zastarjelo ni potraživanje iz preinačenog – povišenog – zahtjeva (105,00 EUR), jer se radi o nepravoj preinaci tužbe pa je za prekid zastare mjerodavan dan podnošenja tužbe, a ne dan preinake tužbe povišenjem zahtjeva iz iste činjenične osnove.
27. Stoga je odlučeno kao pod točkom I. izreke.
28. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u parnici, pa joj je tuženik na temelju čl. 154. st. 1. ZPP dužan naknaditi troškove postupka. Vrijednost predmeta spora u ovom predmetu iznosi 1.505,00 EUR, a tužiteljicu je zastupao punomoćnik odvjetnik, pa joj sukladno čl. 155. ZPP i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023; dalje: Tarifa), u granicama postavljenog zahtjeva za trošak, pripada pravo na naknadu sljedećih potrebnih troškova postupka:
- sastav tužbe – 250,00 EUR (Tbr. 7/1);
- sastav podnesaka od 26.11.2024., 13.01.2025. i 19.02.2025. – 250,00 EUR (Tbr. 8/1);
- zastupanje na ročištima od 03.12.2024. i 08.07.2025. – po 250,00 EUR (Tbr. 9/1);
- financijsko vještačenje – 400,00 EUR,
što sveukupno iznosi 1.900,00 EUR (sa uračunatim PDV-om). Stoga je odlučeno kao pod točkom II. izreke.
U Zagrebu 24. srpnja 2025.
Sudac:
Ivo Đuratović
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku 15 dana, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.
DNA:
1. odvjetnik Mladen Dragićević;
2. odvjetnica Sofia Petković.