REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

47000 Karlovac

Poslovni broj: P-281/2023-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu u ime Republike Hrvatske po sutkinji Sylviane Kraljević, u pravnoj stvari tužitelja TE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupan po punomoćniku Đorđu Perkoviću, odvjetniku u [adresa], protiv tuženika EOS MATRIX d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB: 76674680107, radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, nakon glavne javne rasprave zaključene 6. veljače 2025. u nazočnosti odvjetnika Đorđa Perkovića, dana 24. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Proglašava se nedopuštenim pljenidba i prijenos novčanih sredstava putem Financijske agencije na temelju zadužnice ovjerene po javnom bilježniku Branku Jakiću iz Zagreba, pod poslovnim brojem OV-14014/08, od 26. lipnja 2008. godine.

II. Nalaže se Tuženiku da Tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe."

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi temeljem zaključka naslovnog suda u predmetu pod poslovnim brojem Ovr-201/2023, od 20. travnja 2023., tužitelj je upućen na pokretanje parnice protiv tuženika.

2. Dana 23. veljače 2023. godine tuženik je putem Financijske agencije (FINA-e) podnio zahtjev za izravnu naplatu protiv tužitelja, kao jamca platca, na temelju zadužnice ovjerene po javnom bilježniku Branku Jakiću iz Zagreba, pod poslovnim brojem OV-14014/08, od 26. lipnja 2008. godine. Postupajući po predmetnom zahtjevu, Financijska agencija je obavijestila tužitelja o zaprimljenoj osnovi za plaćanje te provođenju pljenidbe novčanih sredstava Tužitelja u roku od 60 dana od dana dostave osnove za plaćanje.

3. Tužitelj smatra da je prijenos i pljenidba nedopuštena i nezakonita iz razloga navedenog u članku 50. st. 1. točka 11. OZ-a. Tužitelj ukazuje da tuženik nije ovlašten protiv tužitelja zatražiti izravnu naplatu putem FINA-e na temelju dostavljene ovršne isprave, a iz razloga navedenih u članku 50. st. 1. točka 11. OZ-a, odnosno nastupila je zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom. Tuženik je FINA-i podnio zahtjev za izravnu naplatu na temelju zadužnice izdane dana 23. lipnja 2008. godine. Navedena zadužnica nije sastavljena u obliku javnobilježničke isprave niti je solemnizirana, već je na istoj samo ovjeren potpis od strane javnog bilježnika.

4. Tužitelj upire da je odredbom članka 125. Ovršnog Zakona (NN 139/10) koji je stupio na snagu u siječnju 2011. g. godine izričito normirano da zadužnica mora biti potvrđena od strane javnog bilježnika, čime se napustila dugogodišnja praksa samo ovjere potpisa na zadužnici. Navedene odredbe Ovršnog zakona (NN 139/10) po svojem sadržaju odgovaraju odredbama članka 214. sada važećeg Ovršnog zakona. Navedena izmjena je donijela bitnu novost vezanu za rok zastare tražbine koja se osigurava zadužnicom. Naime, praksa prije stupanja na snagu navedenog zakona, praksa ovjeravanja potpisa na zadužnici nije osiguravala duži rok zastare i to onaj propisan člankom 233. Zakona o obveznim odnosima, sukladno kojem tražbine utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela javne vlasti ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za deset godina pa i one za koje zakon inače predviđa kraći zastarni rok. S obzirom da je potvrđivanje (solemnizacija) zadužnice postala obvezna, navedenom izmjenom zakona, te da je zadužnica dobila svojstvo javnobilježničkog akta, na zadužnicu se počeo primjenjivati rok zastare od deset godina.

5. Slijedom navedenog, tužitelj ističe da se u slučaju kada zadužnica nema propisano svojstvo javnobilježničkog akta sukladno zakonu, ista potpada pod opći zastarni rok ZOO-a od pet godina. U korist navoda tužitelja govori i sudska praksa Županijskog suda u Zadru broj Gž-752/15 od 16. kolovoza 2016. gdje se doslovno iščitava da zadužnicu izdanu prije siječnja 2011. nije moguće izjednačiti s pravomoćnim rješenjem o ovrsi, već se radi o pravnom poslu koje je nastao izvan ovršnog ili bilo kojeg drugog sudskog ili javnobilježničkog postupka pa da je do prekida zastare došlo tek podnošenjem isprave pravnoj osobi koja obavlja poslove platnog prometa. Prema navedenom rješenju, jer je zadužnica izdana prije siječnja 2011. godine, se primjenjuje petogodišnji zastarni rok koji je u ovom slučaju – protekao.

6. Neovisno o svemu navedenom, da se na predmetnu zadužnicu i primjenjuje desetogodišnji zastarni rok, ista je izdana 26. lipnja 2008., a podnesena na naplatu FINA-i dana 23. veljače 2023., znači nakon proteka zastarnog roka od deset godina.

7. Nadalje, prilažući zahtjevu za izravnu naplatu samo zadužnicu, tuženik nije dokazao postojanje glavne obveze između stranaka na temelju koje bi mu tužitelj dugovao iznos iz predmetne zadužnice. Naime, zadužnica ima značaj sredstva osiguranja plaćanja i njezina svrha je da se naplati postojeća tražbina koja nije ispunjena po dospijeću, a u provedenom postupku nije dokazano postojanje takve tražbine. Kako iz priloženih dokaza ne proizlazi da postoji glavna obveza između stranaka, tužitelj smatra pljenidbu i prijenos njegovih novčanih sredstava nedopuštenim.

8. S obzirom na tužiteljevo svojstvo jamca platca dužniku HORVAT TRGOVINA EXPORT-IMPORT d.o.o., koje je brisano iz sudskog registra 2019. godine nakon provedenog stečajnog postupka, tužitelj ističe da je prema članku 114. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima, vjerovnik glavnog dužnika, u konkretnom slučaju IMPULS LEASING d.o.o. dužan prijaviti svoju tražbinu u stečaj i o tome obavijestiti jamca, jer ne postupi li tako odgovara jamcu za štetu koju bi ovaj imao zbog propuštanja. Ako nemaran vjerovnik ne prijavi u stečaj jamstvom osiguranu tražbinu koju ima prema glavnom dužniku, posljedice bi snosio jamac, jer ako se vjerovnici ne bi mogli namiriti iz stečajne mase, mogli bi se namiriti od jamca, a jamčevo regresno pravo prema dužniku ne bi se moglo ostvariti.

9. Nadalje, IMPULS LEASING d.o.o je temeljem predmetne zadužnice pokrenuo ovrhu nad sredstvima Tužitelja 2011. godine te, ukoliko sud smatra da zahtjev tuženika EOS MATRIX d.o.o. za izravnu naplatu iz 2023. godine samo označava promjenu tuženika tijekom ovršnog postupka, Tužitelj ističe da tuženik nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju predmetne ovršne isprave protiv tužitelja. Naime, tužitelj nije dao suglasnost da novi tuženik EOS MATRIX d.o.o. stupi na mjesto postojećeg tuženika IMPULS LEASING d.o.o., a što je u ovoj pravnoj situaciji nužno. Kako u vrijeme pokretanja spomenute ovrhe od strane IMPULS LEASING d.o.o. Ovršni zakon nije imao izravne odredbe koja bi dozvoljavala promjenu ovrhovoditelja tijekom trajanja ovršnog postupka, a Zakon o parničnom postupku koji se supsidijarno primjenjuje, promjenu na aktivnoj strani dozvoljava samo uz suglasnost pasivne strane, odnosno nije moguća promjena ovrhovoditelja tijekom ovršnog postupka bez suglasnosti ovršenika.

10. Odredbom čl. 192. st. 3. ZPP-a propisano je da nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, umjesto tužitelja može u parnicu stupiti novi tužitelj samo ako tuženik na to pristane. Budući da tužitelj nije dao pristanak za stupanje novog tuženika u ovom postupku, EOS MATRIX d.o.o. nije ovlašten voditi predmetni ovršni postupak. Kao što je već spomenuto, zadužnica OV-14014/08 je zaprimljena u FINA-u kao osnova za plaćanje od strane IMPULS LEASING d.o.o. 31. svibnja 2011. godine. Po toj osnovi ukupno je naplaćen iznos od 60,53 EUR s računa tužitelja, dok je ovrha na novčanim sredstvima obustavljena u odnosu na iznos od 4.201,79 EUR. FINA je isknjižila te prestala izvršavati tražbinu iz navedene osnove za plaćanje sukladno članku 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima, a daljnje postupanje s istom propisano je člankom 21. ranije spomenutog Zakona.

11. Prema odredbi članka 10. stavka 1. Pravilnika o načinu i postupku provedbe ovrhe na novčanim sredstvima, kada Agencija utvrdi nemogućnost izvršenja osnove za plaćanje za tužitelja fizičku osobu sukladno odredbi članka 12. stavka 1. Zakona, Agencija prestaje s izvršavanjem te osnove za plaćanje i pohranjuje je do ispunjenja uvjeta za njeno uništenje sukladno odredbi članka 21. Zakona. Stoga, iz navedenog proizlazi da novi tuženik nije ovlašten provoditi ovrhu na temelju iste osnove za plaćanje radi namirenja iste novčane tražbine. Osim toga, niti Ovršni zakon niti Zakon o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (osim iznimki koje su propisane člankom 12. stavkom 2. i 3.), niti Pravilnik o načinu i postupku provedbe na novčanim sredstvima ne predviđaju mogućnost da FINA istu osnovu ponovno zavede u redoslijed naplate Očevidnika.

12. S obzirom da nedostatak novčanih sredstava na računu tužitelja predstavlja nemogućnost provedbe ovrhe u smislu članka 5. stavka 3. Ovršnog zakona te da IMPULS LEASING d.o.o. nije predložio nastavak ovrhe na novom predmetu i sredstvu ovrhe u propisanom roku iz članka 5. stavka 4. istog zakona, ispunjene su sve zakonske pretpostavke za obustavu ovrhe, a samim time je i nedopušten prijedlog novog Tuženika EOS MATRIX d.o.o. za ponovnu aktivaciju zadužnice u Očevidnik izvršenja osnova za plaćanje.

13. “Nije dopušten prijedlog Tuženika da Financijska agencija, nakon što je na temelju čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima prestala postupati po rješenju o ovrsi i isto izbrisala iz Očevidnika, ponovno navedeno rješenje o ovrsi upiše u Očevidnik i nastavi postupati sukladno istome.” - Vrhovni sud Republike Hrvatske, odluka broj: Su IV-245/2019-3, usvojena na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 27. studenog 2019.

14. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže naslovnom sudu da donese sljedeću presudu:

"I. Proglašava se nedopuštenim pljenidba i prijenos novčanih sredstava putem Financijske agencije na temelju zadužnice ovjerene po javnom bilježniku Branku Jakiću iz Zagreba, pod poslovnim brojem OV-14014/08, od 26. lipnja 2008. godine.

II. Nalaže se Tuženiku da Tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe."

15. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je u cijelosti je neosnovana, a sve iz razloga kako slijedi. Prvenstveno, dana 12. svibnja 2017. godine sklopljen je Ugovor o cesiji između društva IMPULS-LEASING d.o.o., Zagreb, Ulica Velimira Škorpika 24/1, OIB: 65918029671 i društva EOS MATRIX d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB: 76674680107 ovjerenog dana 12. svibnja 2017. godine kod javnog bilježnika Vesne Kelečić pod poslovnim brojem OV- 7195/17 i dana 15. svibnja 2017. godine 2017. godine kod javnog bilježnika Vesne Kelečić iz Zagreba pod poslovnim brojem OV-7283/17.

Dokaz: Preslika ugovora o cesiji od 12. svibnja 2017. godine

16. Zadužnica ovjerena dana 26. lipnja 2008. godine kod javnog bilježnika Branka Jakića iz Zagreba pod poslovnim brojem OV-14014/08, koja je predmetom ovog postupka, izdana je kao sredstvo osiguranja Ugovora o operativnom leasingu broj 00897 sklopljenog dana 23. lipnja 2008. godine između društva IMPULS-LEASING d.o.o. (kao davatelj leasinga) i HORVAT TRGOVINA EXPORT-IMPORT d.o.o. (kao primatelj leasinga). Međutim, tužitelj je u svojstvu jamca platca priznao svoju solidarnu odgovornost za ispunjenje svih obveza koje je primatelj leasinga preuzeo prema davatelju leasinga, a temeljem Ugovora o operativnom leasingu broj 00897. Dokaz: Ugovor o operativnom leasingu broj 00897 sklopljenog dana 23. lipnja 2008. godine;

Izjava jamca platca TE

17. U odnosu na prigovor zastare, tuženik ističe kako je isti u cijelosti neosnovan. Nesporno je da je na zadužnici pod poslovnim brojem OV-14014/08 potpis ovršenika (jamca platca) ovjeren te da se na istu primjenjuje petogodišnji zastarni rok, a sve sukladno Pravnom shvaćanju zauzetom na sedmoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (7/18), održanoj dana 19. studenog 2018. godine.

No, činjenica da je na sedmoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (7/18) ne znači nužno da se isto ima primijeniti na ovaj konkretni slučaj i ne znači nužno da je u ovom konkretnom predmetu nastupila zastara jer ono što ovršenik propušta uočiti i utvrditi jest institut prekida zastare. Zastara kao pravni institut ima ulogu odrediti vrijeme u kojem vjerovnik zakonskim putem može od dužnika tražiti ispunjenje obveze. Nastupanje zakonom određenog zastarnog roka ne znači da je prestala obveza dužnika nego je vjerovniku prestalo pravo zakonskim putem tražiti ispunjenje obveze. Dakle, obveza se iz civilne pretvara u naravnu. Isto tako, protekom zastarnog roka ne zastarijeva osnova nego pravo potraživanje ispunjenja obveze. Tuženik stoga ističe kako je odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21) propisano da se zastara potraživanja prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

18. Dana 30. svibnja 2011. godine raniji vjerovnik, IMPULS-LEASING d.o.o. je pokrenuo postupak izravne naplate tražbine iz zadužnice pod poslovnim brojem OV- 14014/08 pred Financijskom agencijom. Iz iznesenog je sasvim jasno kako do 2011. godine ni na koji način nije mogao isteći zastarni rok od pet godina. Štoviše, iz svega iznesenog je jasno vidljivo i kako je raniji vjerovnik u svojstvu ovrhovoditelja poduzeo radnju usmjerenu na naplatu tražbine sadržane u predmetnoj zadužnici čime je nesporno doveo do prekida zastare.

Dokaz: uvid u spis (priloge priložene uz tužbu);

podnesak upućen Financijskoj agenciji od 30. svibnja 2011. godine;

specifikacija izvršenja osnove za plaćanje od 31. svibnja 2011. godine izdane od strane Financijske agencije;

pozvati Financijsku agenciju na očitovanje o datumu primitka zadužnice na postupanje.

19. Financijska agencija prestala sa postupanjem po predmetnoj zadužnici zbog nedostatka novčanih sredstava na računima tužitelja tijekom kolovoza 2018. godine temeljem odredbe članka 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (NN 68/18), koja odredba stupa na snagu dana 4. kolovoza 2018. godine.

20. Isto tako tuženik ovim putem upućuje na odredbu članka 245. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj se zastara nakon prekida počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

21. Stavak 5. citiranog članka 245. Zakona o obveznim odnosima jasno određuje kako zastara koja je prekinuta zahtjevom ovrhe ponovno počinje teći po okončanju ovršnog postupka (u konkretnom slučaju postupka izravne naplate). Dakle, s obzirom da je Financijska agencija prestala s postupanjem po predmetnoj zadužnici dana 4. kolovoza 2018. godine, to znači da je zastarni rok od pet godina počeo teći ispočetka od 5. kolovoza 2018. godine za tražbinu iz zadužnice ovjerene dana 26. lipnja 2008. godine kod javnog bilježnika Branka Jakića pod poslovnim brojem OV-14014/08. Uzimajući u obzir da je Financijska agencija prestala s postupanjem po predmetnoj zadužnici zbog nedostatka novčanih sredstava na računima ovršenika, odnosno zbog razloga koji leži isključivo na ovršeniku (ovdje tužitelju) i na koji ovrhovoditelj (ovdje tuženik) nije imao nikakvog utjecaja, to posljedično znači da je provođenje postupka izravne naplate pred FINA-om od svibnja 2011. do kolovoza 2018. godine dovelo do prekida zastare te je zastarni rok počeo teći ispočetka od prvog sljedećeg dana nakon prestanka postupanja (dakle, od 5. kolovoza 2018. godine). Isto potvrđuje i sudska praksa u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Rev- 943/17 od dana 10. svibnja 2017. godine, u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje iz kojeg se može izvesti zaključak da ovrhovoditelj podnošenjem zadužnice na naplatu Financijskoj agenciji prekida tijek zastare. U protivnom, kada je bilo koji postupak, pa i onaj pred FINA-om, obustavljen zbog razloga koji leže isključivo na ovršeniku i na što ovrhovoditelj nije imao nikakvog utjecaja, tada pokretanje postupka koji je potom okončan obustavom ili neuspjelim završetkom, ima za posljedicu prekid zastare i zastarni rok počinje teći ispočetka. Jednako stajalište zauzeo je i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u pravnom shvaćanju sa sjednice Odjela trgovačkih i ostalih sporova održanoj dana 29. listopada 2020. godine. Također, takvo stajalište potvrđuje i Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba suda u Garešnici u presudi pod poslovnim brojem Gž-378/2023 od dana 28. travnja 2023. godine.

Dokaz: Službeno očitovanje FINA-e o postupanju po zadužnici;

Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Rev-943/17 od dana 10. svibnja 2017. godine;

Pravno shvaćanja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske sa sjednice Odjela trgovačkih i ostalih sporova održanoj dana 29. listopada 2020. godine

Odluka Županijskog suda u Karlovcu, Stalna služba suda u Garešnici u presudi pod poslovnim brojem Gž-378/2023 od dana 28. travnja 2023. godine

22. Dana 23. veljače 2022. godine pokrenut je novi postupak izravne naplate pred Financijskom agencijom za osnovu pod poslovnim brojem OV-14014/08. Uzimajući u obzir da od 5. kolovoza 2018. godine do 23. veljače 2023. godine nije protekao petogodišnji zastarni rok, nesporno je da je prigovor zastare neosnovan. Dokaz: Specifikacija izvršenja osnove za plaćanje, pribaviti očitovanje FINA-e o postupanju

po predmetnoj osnovi.

23. Zaključno, a uzimajući u obzir da pravo tuženika tražiti od tužitelja ispunjenje obveze po osnovi zadužnice ovjerene dana 26. lipnja 2008. godine kod javnog bilježnika Branka Jakića pod poslovnim brojem OV-14014/08 nije zastarjelo u trenutku kad je tuženik Financijskoj agenciji podnio novi zahtjev za naplatu dana 23. veljače 2023. godine, to novi vjerovnik sasvim osnovano i legitimno potražuje ispunjenje obveze.

24. U odnosu na prigovor tužitelja kako tuženik nije dokazao postojanje glavne obveze između stranaka na temelju koje bi mu tužitelj dugovao iznos iz predmetne zadužnice, tuženik ističe kako je takav navod tužitelja u cijelosti promašen i paušalan. Prvenstveno, zadužnica predstavlja privatnu ispravu dužnika potvrđenu od strane javnog bilježnika kojom taj dužnik daje dopuštenje vjerovniku da naplati dugovani iznos koji zadužnica osigurava. S obzirom da je tužitelj jamčio za obvezu glavnog dužnika u svojstvu jamca platca, to tuženiku daje pravo da može zahtijevati ispunjenje obveze bilo od glavnog dužnika bilo od jamca platca ili od obojice u isto vrijeme, odnosno jamac platac odgovara vjerovniku kao glavni dužnik za cijelu obvezu.

25. Dakle, činjenica da vjerovnik raspolaže zadužnicom, kao javno ovjerenom privatnom ispravom, a da tražbina vjerovnika nije dobrovoljno namirena, osnovano vjerovnik pokreće postupak izravne naplate kod Financijske agencije. Tuženik je postojanje svoje tražbine dokazao Izvodom iz poslovnih knjiga, dok dužnik ne prilaže niti jedan materijalni dokaz da je svoju obvezu ispunio. Dakle, nije na tuženiku teret dokaza je li ili nije dužnik ispunio svoju obvezu, nego je na dužniku teret dokaza ako tvrdi da je ispunio svoju obvezu. Tako određuje i odredba članka 219. stavka 1. Zakona o parničnom postupku kojom zakonodavac određuje da svaka stranka je dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. Drugim riječima, tuženik nije u obvezi dokazivati negativnu činjenicu. S obzirom da tužitelj, kao dužnik, ne prilaže niti jedan dokaz iz kojeg bi bilo vidljivo kako je svoju obvezu ispunio, to je sasvim jasno da je tuženik osnovan pokrenuo postupak prisilne naplate tražbine iz zadužnice koja je ovjerena dana 26. lipnja 2008. godine kod javnog bilježnika Branka Jakića pod poslovnim brojem OV-14014/08.

26. Također, i u odnosu na prigovor tužitelja da je raniji vjerovnik, IMPULS- LEASING d.o.o., dužan prijaviti svoju tražbinu u stečaj i o tome obavijestiti jamca, jer da u suprotnom odgovara za štetu jamcu koji bi ovaj imao zbog propuštanja kako to određuje odredba članka 114. u stavku 1. Zakona o obveznim odnosima, tuženik ističe kako ta odredba nije primjenjiva na ovu konkretnu situaciju. Kao što je ranije naglasio, tužitelj ima ulogu jamca platca, a ne običnog jamca te se citirana odredba članka 114. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ne odnosi na jamca platca, nego se primjenjuje na jamce. Glavna razlika između jamca i jamca platca jest u tome što jamac platac za obvezu odgovara jednako kao i glavni dužnik, odgovara za cijelu obvezu i odgovara solidarno s glavnim dužnikom pri čemu vjerovnik može izabrati od koga će naplatiti svoju tražbinu: od jamca platca, od glavnog dužnika ili od obojice u isto vrijeme i to sve do potpunog namirenja tražbine. Kod jamca platca, dakle, ne postoji odnos akcesornosti i supsidijarnosti koje karakteriziraju jamstvo. Nadalje, sve da ova odredba i jest primjenjiva na ovu konkretnu situaciju (a nije iz razloga kako je ranije izneseno), to svejedno ne bi utjecalo na pravo tuženika da pokrene postupak izravne naplate u odnosu na jamca platca po osnovi zadužnice ovjerene dana 26. lipnja 2008. godine kod javnog bilježnika Branka Jakića pod poslovnim brojem OV- 14014/08. Naime, ono što tužitelj propušta uočiti jest stavak 2. citiranog članka 114. Zakona o obveznim odnosima koja jasno propisuje da smanjenje obveze glavnog dužnika u stečajnom postupku ne povlači za sobom i odgovarajuće smanjenje jamčeve obveze, te jamac odgovara vjerovniku za cijeli iznos svoje obveze. Dakle, čak i da se, primjerice, vjerovnik tijekom trajanja stečajnog postupka odluči sklopiti nagodbu sa stečajnim dužnikom na otplatu smanjenog iznosa tražbine, vjerovniku još uvijek ostaje pravo da se za ostatak dugovanja namiri od treće osobe, odnosno jamca. Dakle, navedenim člankom zakona izričito je predviđeno odstupanje od načela akcesornosti (posljedica akcesornosti je da je obveza jamca redovito jednaka obvezi glavnog dužnika). Ovo iznimno zakonsko odstupanje opravdava se dobrovoljnim preuzimanjem rizika od strane jamca i jamstvo kao sredstvo osiguranja što štiti vjerovnika od rizika nesposobnosti i nemogućnosti (insolventnosti) glavnog dužnika podmirit obvezu. S obzirom da vjerovnik nije odustao od svojeg potraživanja u odnosu na jamca platca, s aspekta prisilne naplate, zadužnica se naplaćuje s računa jamca platca, neovisno o statusu glavnog dužnika.

27. U predmetnom slučaju Financijska agencija je ispravno postupila, izdajući nalog banci da izvrši osnovu za plaćanje na računima jamca platca, budući da Financijska agencija nije u mogućnosti utvrđivati kada je tražbina iz osnove za plaćanje nastala i nema ovlasti ulaziti u sadržaj pravnih odnosa i odnose između stranaka već ista postupa sukladno dostavljenoj osnovi za plaćanje, na način i u opsegu određenim osnovom za plaćanje. Slijedom navedenog, vjerovnik i Financijska agencija u cijelosti su postupili sukladno zakonskim odredbama. Pored toga, u slučaju da je jamac platac ispunio svoju obvezu iz zadužnice ovjerene dana 26. lipnja 2008. godine kod javnog bilježnika Branka Jakića pod poslovnim brojem OV-14014/08 (a koje navode ničim ne dokazuje) jednako bi imao pravo u stečajni postupak prijaviti svoje regresno potraživanje prema glavnom dužniku, HORVAT TRGOVINA EXPORT-IMPORT d.o.o.

Činjenica da tužitelj nije u stečajni postupak prijavio svoje regresno potraživanje prema glavnom dužniku, HORVAT TRGOVINA EXPORT-IMPORT d.o.o. s osnove zadužnice pod poslovnim brojem OV-14014/08 dokaz je kako obvezu nije ispunio i da tuženik osnovano provodi postupak izravne naplate kod Financijske agencije. Isto tako, propust jamca platca da u stečajni postupak prijavi svoje regresno potraživanje prema glavnom dužniku, ne može biti na teret vjerovnika, a s obzirom da i jamac platac, po ispunjenju obveze jednom od vjerovnika, postaje vjerovnik glavnom dužniku i to s osnove regresnog potraživanja s osnove jamstva.

28. Tužitelj, također, ističe i kako nije dao suglasnost da novi vjerovnik (EOS MATRIX d.o.o.) stupi na mjesto dotadašnjeg ovrhovoditelja (IMPULS-LEASING d.o.o.) napominjući kako je postupak pokrenut 2011. godine te da Ovršni zakon u vrijeme pokretanja ovrhe nije imao izravne odredbe koja bi dozvoljavala promjenu ovrhovoditelja tijekom trajanja ovršnog postupka… tuženik ističe kako je takvo stajalište ovršenika u cijelosti netočno. Prije svega, u ovoj situaciji ne radi se o ovršnom postupku nego o izvansudskoj ovrsi u širem smislu, odnosno o postupku izravne naplate pred Financijskoj agenciji. Postupak izravne naplate pokrenut 2011. godine trajao je do 2018. godine, kad je isti završen isknjiženjem osnove iz Očevidnika redoslijeda osnova za plaćanje temeljem odredbe članka 12. Zakona o provođenju ovrhe na novčanim sredstvima. Tuženik je 2023. godine pokrenuo novi postupak izravne naplate pred Financijskom agencijom. S obzirom na izneseno, na tako pokrenuti novi postupak izravne naplate primjenjuju se odredbe Ovršnog zakona koji je bio na snazi 2023. godine, odnosno primjenjuje se odredba članka 18. Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona (NN 93/14), a koji je stupio na snagu dana 1. rujna 2014. godine, a kojom izmjenom je odredbi članka 32. nakon stavka 2. dodan stavak 3. kojim je omogućena promjena ovrhovoditelja u tijeku postupka bez pristanka dužnika, a koji glasi: „Ako tijekom ovršnog postupka dođe do promjene vjerovnika, novi vjerovnik nastavlja ovršni postupak kao ovrhovoditelj umjesto prvobitnog ovrhovoditelja, ako javnom ili ovjerovljenom privatnom ispravom dokaže da je nakon pokretanja ovršnog postupka tražbina na njega prenesena ili da je na njega na drugi način prešla. Ako se prijenos ne može dokazati na taj način, prijenos tražbine dokazuje se pravomoćnom odlukom donesenom u parničnom postupku. Novi ovrhovoditelj mora primiti ovršni postupak u onom stanju u kojem se on nalazi u trenutku kad u njega stupa. Za promjenu ovrhovoditelja nije potreban pristanak ovršenika.“

29. Dakle, kako je novi postupak izravne naplate pokrenut dana 23. veljače 2023. godine, a tuženik je (u ovršnom postupku) dokazao da je nakon pokretanja ovršnog postupka tražbina na njega prenesena, i to je dokazao javno ovjerovljenom ispravom (Ugovorom o cesiji sklopljenog između društva IMPULS-LEASING d.o.o., Zagreb, Ulica Velimira Škorpika 24/1, OIB: 65918029671 i društva EOS MATRIX d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB: 76674680107 ovjerenog dana 12. svibnja 2017. godine kod javnog bilježnika Vesne Kelečić pod poslovnim brojem OV-7195/17 i dana 15. svibnja 2017. godine 2017. godine kod javnog bilježnika Vesne Kelečić iz Zagreba pod poslovnim brojem OV-7283/17) jasno je kako je Financijska agencija osnovano provodila postupak izravne naplate po predmetnoj zadužnici pod poslovnim brojem OV-14014/08 u korist društva EOS MATRIX d.o.o., kao novog ovrhovoditelja, i to bez da je pozvala ovršenika da se o tome očituje.

30. U odnosu na prigovor tužitelja kako je raniji ovrhovoditelj, IMPULS LEASING d.o.o., trebao predložiti promjenu predmeta i sredstva ovrhe sukladno odredbi članka 5. stavka 3. Ovršnog zakona, a nakon što je Financijska agencija utvrdila nemogućnost provođenja zbog nedostatnosti novčanih sredstava na računima ovršenika i osnovu isknjižila iz Očevidnika redoslijeda osnova za plaćanje sukladno odredbi članka 12. Zakona o provođenju ovrhe na novčanim sredstvima, tuženik ističe kako se predmetna odredba tiče sudskog ovršnog postupka, a ne postupka izravne naplate (kao izvansudske ovrhe u širem smislu). Stajalište tuženika nedvojbeno proizlazi iz same zakonske odredbe koja glasi: ,, Ako se pravomoćno rješenje o ovrsi određenim sredstvom ili na određenom predmetu ne može provesti, ovrhovoditelj može radi namirenja iste tražbine predložiti novo sredstvo ili predmet ovrhe. U tom slučaju sud će donijeti novo rješenje o ovrsi i nastaviti ovrhu na temelju toga rješenja. Ovrha određena prijašnjim rješenjem o ovrsi obustavit će se ako ovrhovoditelj povuče ovršni prijedlog u povodu kojega je ona određena ili ako za to budu ispunjeni drugi zakonom predviđeni razlozi.'' Dakle, predmetna odredba ne odnosi se na postupke izvansudske ovrhe, tj. na postupke izravne naplate pred Financijskom agencijom. Radi navedenog, takvo tumačenje ovršenika ne može biti prihvatljivo u ovom postupku, a uzimajući u obzir da se radi o dva potpuno odvojena i različita postupka te da zakonodavac izričito određuje za koju vrstu postupku propisuje ograničenja iz odredbe članka 5. Ovršnog zakona. Pored toga, ni Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su IV-245/2019-3 od dana 27. studenog 2019. godine ne tiče se ovopredmetne stvari jer se i predmetna odluka Vrhovnog suda odnosi na sudski ovršni postupak, a ne na postupak izravne naplate.

31. Tuženik se u cijelosti protivi tužbenom zahtjevu te predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

32. U dokaznom postupku sud je pročitao Rješenje i zaključak Općinskog suda u Karlovcu, posl. broj Ovr-201/2023, od 20.04.2023., Obavijest i Zahtjev za izravnu naplatu od 23. veljače 2023., Zadužnicu, OV-14014/08, od 26.06.2008., izvadak iz sudskog registra za HORVAT TRGOVINA EXPORTIMPORT d.o.o., specifikaciju izvršenja osnove za plaćanje OV-14014/08 od 31. 5. 2011., specifikaciju izvršenja osnove za plaćanje OV-14014/08 od 26. 10. 2017., specifikaciju izvršenja osnove za plaćanje OV-14014/08 od 21.03.2023., ugovor o cesiji od 12. svibnja 2017. godine, Ugovor o operativnom leasingu broj 00897 sklopljenog dana 23. lipnja 2008. godine, podnesak upućen Financijskoj agenciji od 30. svibnja 2011. godine, Rješenje Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj: St-58/10-51 od 7. 9. 2011., Rješenje Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj: St-58/10-61 od 6. 10. 2011., Dopis FINA-e od 3 .1. 2025.

33. Nesporno je među strankama da je dana 23. veljače 2023. godine tuženik putem Financijske agencije (FINA-e) podnio zahtjev za izravnu naplatu protiv tužitelja, kao jamca platca, na temelju zadužnice ovjerene po javnom bilježniku Branku Jakiću iz Zagreba, pod poslovnim brojem OV-14014/08, od 26. lipnja 2008. godine. Postupajući po predmetnom zahtjevu, Financijska agencija je obavijestila tužitelja o zaprimljenoj osnovi za plaćanje te provođenju pljenidbe novčanih sredstava tužitelja u roku od 60 dana od dana dostave osnove za plaćanje.

34. Nesporno je među strankama da je temeljem zaključka naslovnog suda u predmetu pod poslovnim brojem Ovr-201/2023. od 20. travnja 2023. tužitelj upućen na pokretanje parnice protiv tuženika radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, iz razloga navedenog u članku 50. st. 1. t. 11. OZ-a.

35. Nesporno je da navedena zadužnica nije sastavljena u obliku javnobilježničke isprave niti je solemnizirana, već je na istoj samo ovjeren potpis ovršenika (jamca platca) od strane javnog bilježnika, te da se na istu primjenjuje petogodišnji zastarni rok, a sve sukladno Pravnom shvaćanju zauzetom na sedmoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (7/18), održanoj dana 19. studenog 2018. godine.

36. Zadužnica ovjerena dana 26. lipnja 2008. godine kod javnog bilježnika Branka Jakića iz Zagreba pod poslovnim brojem OV-14014/08, koja je predmetom ovog postupka, izdana je kao sredstvo osiguranja Ugovora o operativnom leasingu broj 00897 sklopljenog dana 23. lipnja 2008. godine između društva IMPULS-LEASING d.o.o. (kao davatelj leasinga) i HORVAT TRGOVINA EXPORT-IMPORT d.o.o. (kao primatelj leasinga).

37. Osnovano tuženik smatra da je tužitelj u svojstvu jamca platca priznao svoju solidarnu odgovornost za ispunjenje svih obveza koje je primatelj leasinga preuzeo prema davatelju leasinga, a temeljem Ugovora o operativnom leasingu broj 00897.

38. Dana 12. svibnja 2017. godine sklopljen je Ugovor o cesiji između društva IMPULS-LEASING d.o.o., Zagreb, Ulica Velimira Škorpika 24/1, OIB: 65918029671 i društva EOS MATRIX d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB: 76674680107 ovjerenog dana 12. svibnja 2017. godine kod javnog bilježnika Vesne Kelečić pod poslovnim brojem OV- 7195/17 i dana 15. svibnja 2017. godine 2017. godine kod javnog bilježnika Vesne Kelečić iz Zagreba pod poslovnim brojem OV- 7283/17.

39. Dana 30. svibnja 2011. godine raniji vjerovnik, IMPULS-LEASING d.o.o. je pokrenuo postupak izravne naplate tražbine iz zadužnice pod poslovnim brojem OV- 14014/08 pred Financijskom agencijom, dakle, do 2011., stoga proizlazi da ni na koji način nije mogao isteći zastarni rok od pet godina. Dakle, raniji vjerovnik u svojstvu ovrhovoditelja poduzeo je radnju usmjerenu na naplatu tražbine sadržane u predmetnoj zadužnici čime je nesporno doveo do prekida zastare.

40. Financijska agencija prestala sa postupanjem po predmetnoj zadužnici zbog nedostatka novčanih sredstava na računima tužitelja tijekom kolovoza 2018. godine temeljem odredbe članka 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (NN 68/18), koja odredba stupa na snagu dana 4. kolovoza 2018. godine.

41. Osnovano tuženik upućuje na odredbu članka 245. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj se zastara nakon prekida počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Stavak 5. članka 245. Zakona o obveznim odnosima određuje kako zastara koja je prekinuta zahtjevom ovrhe ponovno počinje teći po okončanju ovršnog postupka (u konkretnom slučaju postupka izravne naplate). Dakle, s obzirom da je Financijska agencija prestala s postupanjem po predmetnoj zadužnici dana 4. kolovoza 2018. godine, to znači da je zastarni rok od pet godina za tražbinu iz zadužnice ovjerene dana 26. lipnja 2008. godine kod javnog bilježnika Branka Jakića pod poslovnim brojem OV-14014/08 počeo teći iznova od 5. kolovoza 2018. godine. Dakle, uzimajući u obzir da je Financijska agencija prestala s postupanjem po predmetnoj zadužnici zbog nedostatka novčanih sredstava na računima ovršenika, odnosno zbog razloga koji leži isključivo na ovršeniku (ovdje tužitelju) i na koji ovrhovoditelj (ovdje tuženik) nije imao nikakvog utjecaja, to posljedično znači da je provođenje postupka izravne naplate pred FINA-om od svibnja 2011. do kolovoza 2018. godine dovelo do prekida zastare te je zastarni rok počeo teći ispočetka od prvog sljedećeg dana nakon prestanka postupanja (dakle, od 5. kolovoza 2018. godine).

42. Dana 23. veljače 2022. godine pokrenut je novi postupak izravne naplate pred Financijskom agencijom za osnovu pod poslovnim brojem OV-14014/08. Uzimajući u obzir da od 5. kolovoza 2018. godine do 23. veljače 2023. godine nije protekao petogodišnji zastarni rok, nesporno je da je prigovor zastare neosnovan. S obzirom da pravo tuženika tražiti od tužitelja ispunjenje obveze po osnovi zadužnice ovjerene dana 26. lipnja 2008. godine kod javnog bilježnika Branka Jakića pod poslovnim brojem OV-14014/08 nije zastarjelo u trenutku kad je tuženik Financijskoj agenciji podnio novi zahtjev za naplatu dana 23. veljače 2023. godine, to novi vjerovnik sasvim osnovano i legitimno potražuje ispunjenje obveze.

43. Tužitelj je upućen u parnicu iz razloga navedenog u članku 50. st.1. t. 11. OZ- a, dakle, pozivom na zastaru, stoga su neodlučni navodi o pozivanju tužitelja na odredbe članka 114. st. 1. Zakona o obveznim odnosima te članka 5. stavka 3. OZ-a. S obzirom da tužitelj nije dokazao i opravdao razloge iz članka 50. st. 1. t. 11. OZ-a, odlučeno je kao u izreci presude.

44. Tužitelj je zahtijevao naknadu parničnog troška, ali je izgubio paricu, dočim tuženik nije zahtijevao naknadu parničnog troška stoga sud o trošku nije donosio odluku.

U Karlovcu 24. srpnja 2025.

Sutkinja Sylviane Kraljević

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se predaje pismeno u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda, a podnosi se Županijskom sudu.

Dostavljeno:

1. Tužitelj po punomoćniku Đorđu Perkoviću, odvjetniku u Rijeci

2. EOS MATRIX d.o.o., [adresa]