REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1741/2024-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Sanji Krovinović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice TŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Lani Humljak Gugić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Toniju Smrčeku, odvjetniku u Zagrebu, radi ništetnosti, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 2. srpnja 2025., u prisutnosti tužiteljice, zamjenika punomoćnika tužiteljice i punomoćnika tuženika, dana 24. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim odredba čl. 8. Ugovora o kreditu br. 066-44/2008 u dijelu u kojem se odnosi na zaračunavanje nezakonite naknade.

II Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. da tužiteljici TŠ iz [adresa] isplati iznos 773,34 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30.1.2024. do isplate.

III Odbija se dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 618,11 EUR i to:

- na iznos od 250,58 EUR od 1.8.2023. do isplate

- na iznos od 202,63 EUR od 30. 9. 2023. do isplate

- na iznos od 83,80 EUR od 31.10.2023. do isplate

- na iznos od 81,10 EUR od 30.11.2023. do isplate

IV Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je dana 7. 2. 2008. s tuženikom sklopila ugovor o kreditu br. 066- 44/2008 te je u rujnu 2023. godine poželjela citirani krediti prijevremeno otplatiti.

2. Zbog odugovlačenja tuženika sa obračunom potrebnim za prijevremenu isplatu tužiteljica je bila primorana nastaviti plaćati rate od rujna 2023. godine pa do prijevremene otplate koja je zbog odugovlačenja banke napravljena tek u siječnju 2024.

3. Tužiteljici kao potrošaču je tuženik prilikom prijevremenog zatvaranja kredita tuženik nezakonito naplatio naknadu u iznosu 770,34 EUR.

4. Također, zbog odugovlačenja tuženika s prijevremenom otplatom tužiteljica je bila prisiljena nastaviti plaćati anuitete kredita te je tako preplatila kamate jer iste da joj je omogućeno prijevremeno zatvaranje kredita u rujnu 2023. ne bi platila.

5. Tuženik, sukladno odredbi čl.26 Zakonu o stambenom potrošačkom kreditiranju tužiteljici nije smio naplatiti nikakvu naknadu prilikom prijevremenog zatvaranja kredita.

6. Odredba st. 2. članka 26. Zakonu o stambenom potrošačkom kreditiranju glasi: Kreditna institucija ne smije potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno, djelomično ili u cijelosti, ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu.

7. Navedeno postupanje tuženika rezultiralo je neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana te je radi navedenog tužiteljica oštećena za iznos u visini 770,34 Eur uvećano za iznos od 770,34 eur kojeg je platila 30.1.2024., iznos od 83,80 EUR od kojeg je platila 31.10.2023., iznos od 202,63 eur kojeg je platila 30. 9 2023. te iznos od 250,58 EUR kojeg je platila 30.11.2023., a koje ne bi platila da joj je omogućeno zatvaranje kredita u rujnu 2023. godine.

8. Slijedom navedenog, tužiteljica je ustala tužbom i tužbenim zahtjevom koji je specificiran podneskom od 17.3.2025.

9. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi sljedeće:

10. Tužitelj je dana 13. ožujka 2024. podnio naslovnom sudu tužbu radi:

-

Utvrđenja ništetnim odredba čl. 8. Ugovora o kreditu br. 066- 44/2008 u dijelu u kojem se odnosi na zaračunavanje nezakonite

naknade;

-

isplate iznosa od 1.388,45 eura zajedno sa zakonskim zateznim

kamatama;

-

naknade parničnih troškova zajedno sa zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja pa do isplate.

11. Tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su u cijelosti te u nastavku tuženik daje odgovor na tužbu i predlaže naslovnom sudu da u cijelosti odbaci, a podredno odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

1. Tužba sadržava nedostatke zbog kojih ju treba odbaciti

2. Tužba nije obrazložena

12. Tuženik prvenstveno predlaže Naslovnom sudu da tužbu odbaci iz razloga što ne ispunjava osnovne pretpostavke da bi sud po njoj mogao postupiti. Naime, člankom 186. Zakona o parničnom postupku (NN Službeni listi SFRJ br. 4/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 70/2019, 80/2022, 114/2022, dalje: ‘’ZPP’’) propisano je da tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev, dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a i druge podatke koje mora imati svaki podnesak sukladno članku 106. ZPP-a.

13. Iz tužbe je vidljivo da tužitelj uopće ne navodi iz kojeg razloga podnosi tužbu niti obrazlaže svoje navode konkretnim činjenicama i dokazima, a što se postavlja kao nužan preduvjet da bi se po istoj moglo postupiti. Historijat tužbe nije u nikakvoj vezi sa samim tužbenim zahtjevom, već su jedan drugome kontradiktorni.

14. Nadalje, tužbeni zahtjev ne sadržava sve podatke koje mora sadržavati sukladno prethodno citiranim odredbama ZPP-a.

15. Stoga se Naslovnom sudu predlaže da tužbu odbaci bez pozivanja tužitelja na dopunu iste uz nadoknadu parničnog troška tuženiku.

16. Prigovor zastare

17. Tužitelj i tuženik sklopili su 7. veljače 2008. Ugovor o kreditu broj 066-44/208 (dalje: „Ugovor o kreditu“).

18. Tuženik ističe prigovor zastare utuženog iznosa.

19. Naime, tužitelj i tuženik sklopili su Ugovor o kreditu 7. veljače 2008., dok je tužbu tužitelj u navedenom predmetu podnio dana 13. ožujka 2024. godine, dakle više od četrnaest godina od dana sklapanja ništetnog pravnog posla! 20. S obzirom da tuženik jedino može pretpostaviti da je pravna osnova tužbe stjecanje bez osnove, zastarni je rok 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla, kakvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi Rev x 183/2011-2: „Prema prihvaćenoj praksi ovoga suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1. ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“

21. Dosljednom primjenom ovakvog shvaćanja, sva potraživanja tužitelja iz tužbe bila bi zastarjela jer sukladno tom shvaćanju petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja Ugovora o kreditu, odnosno zastara je u ovom slučaju za potraživanja iz Ugovora o kreditu nastupila prije više od devet godina! 22. Dodatno, u slučaju da je pravna osnova tužbe naknada štete, primjenjivao bi se zastarni rok od tri godine od dana kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala.

23. S obzirom da je u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržana odredba koja je tužitelju navodno prouzročila štetu, očito je da je subjektivni (trogodišnji) tako i objektivni (petogodišnji) rok zastare davno protekao.

24. Opreza radi, za slučaj da sud utvrdi da nije nastupila zastara za utuženi iznos, tuženik će u nastavku obrazložiti iz kojeg razloga smatra da tužitelj nema pravo zahtijevati isplatu potraživanog iznosa.

25. Tužitelj nema aktivnu legitimaciju ni svojstvo potrošača

26. Nadalje, iako se tužitelj u tužbi ne poziva na Zakon o zaštiti potrošača, isti navodi da mu pripada zaštita kao potrošaču pa će se tuženik u nastavku osvrnuti i na razloge zbog kojih se tužitelju ne može pripisati svojstvo potrošača te da u ovom slučaju nije primjenjiv Zakon o zaštiti potrošača (dalje: „ZZP“).

27. Tužitelj nije dokazao da ima status potrošača, a teret dokaza da ima status potrošača je na tužitelju.

28. Prema tome, čak i kada bi se uzelo u obzir da tužitelj uživa zaštitu sukladno ZZP, tužitelj nije dokazao da bi ispunjavao pretpostavke koje navedeni zakon predviđa kao uvjet pružanja posebne zaštite. Sukladno članku 3. st. 1. t. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača potrošačem se smatra „svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.“

29. Dakle, ni jedna odredba Ugovora o kreditu ne može biti ništetna na temelju ZZP. Tužitelj nije dokazao da bi uživao zaštitu propisa kojima se uređuju prava potrošača.

30. Razina zaštite koju pravni sustav osigurava potrošačima koji kreditom banke rješavaju jedno od egzistencijalnih pitanja ne smije i ne može biti identična za poslovne subjekte profesionalce. Takve osobe su poduzetnici i prilikom sklapanja ugovora oni imaju dužnost postupati s povećanim stupnjem pažnje. 

tome da je na tužitelju teret dokazivanja da ima svojstvo potrošača, zauzela je stav i sudska praksa te se u tom smislu ističe odluka Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-1562/2021-2 u kojem je drugostupanjski sud postupajući po žalbi utvrdio sljedeće: „Odredba čl. 3. st. 1. ZZP-a propisuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

31. Dakle, točno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu radi kupnje osobnog automobila, ali je propustio utvrditi je li ispunjen i drugi uvjet iz citirane zakonske odredbe da bi se moglo raditi o potrošačkom ugovoru - da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen u osobne nekomercijalne svrhe.

32. Naime, status potrošača se ne presumira, već je potrebno utvrditi je li fizička osoba sklopila ugovor za privatne svrhe, pri čemu je teret dokazivanja te činjenice na potrošaču (tako i Gž-2384/2020-2 od 19. studenoga 2020.).“ 33. Slijedom iznesenog, s obzirom da tužitelj nije dokazao svoje svojstvo potrošača, a tuženik mu je to svojstvo osporio, isti nije dokazao ni svoju aktivnu legitimaciju u ovom postupku, stoga tužbeni zahtjev treba biti odbačen, a podredno odbijen.

34. Odredba članka 8. Ugovora o kreditu nije ništetna (odredba o prijevremenoj otplati kredita)

35. Između stranaka nije sporno da je u članku 8. Ugovora o kreditu određeno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita te da je u slučaju prijevremene otplate kredita tuženik ovlašten zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe- Adria-Bank d.d.

36. Sporno je među parničnim strankama je li tužitelj uopće platio naknadu za prijevremenu otplatu kredita te u slučaju da se utvrdi da je tužitelj uistinu platio navedeni iznos kako tvrdi (a tuženik ističe da tužitelj nije platio navedenu naknadu!), je li tuženik neosnovano naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita, odnosno je li odredba Ugovora o kreditu koja tuženiku daje pravo naplatiti naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita ništetna.

37. Tuženik će u nastavku objasniti zašto odredba članka 8. Ugovora o kreditu koja uređuje spornu naknadu nije nepoštena, a time ni ništetna te posljedično zašto tužitelj nema pravo potraživati povrat utuženog iznosa od tuženika.

38. Odredba članka 8. Ugovora o kreditu nije nepoštena u smislu ZZP

39. Nesporno je da je odredba iz članka 8. Ugovora o kreditu odredba koja se tiče cijene budući da se radi o jednoj vrsti naknade koju potrošač plaća prilikom isplate kredita.

40. Prema tome, da bi odredba iz članka 8. Ugovora o kreditu bila nepoštena potrebno je da su kumulativno ispunjeni sljedeći uvjeti:

(a) da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo,

(b) da je ona i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva, (c) da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (tužitelja).

41. U odnosu na (a), tuženik je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi iz članka 8. Ugovora o kreditu.

42. Naime, u članku 22. Ugovora o kreditu stoji da su ugovorne strane izričito prihvatile odredbe poslovnih uvjeta tuženika, a naročito odredbe Odluke o kamatnim stopama i Odluke o visini naknade za usluge Banke, kao i sve njihove kasnije izmjene i dopune.

43. Spomenuti opći akti tuženika služe kao dopuna posebnih pogodbi iz ugovora te obvezuju kao i posebne pogodbe. Slijedom navedenog, pravnu osnovu za naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita predstavljaju odredbe Ugovora o kreditu i navedeni opći akti tuženika. Dakle, o utuženoj odredbi se prethodno pojedinačno pregovaralo, što proizlazi iz činjenice da su ugovorne strane suglasno ugovorile primjenu odredbi o mogućnosti prijevremene otplate kredita te da su izričito ugovorile primjenu općih akata tuženika.

44. U odnosu na (b), odredba o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita je jasna, lako uočljiva i razumljiva. Jasna, jer je sporna odredba napisana jednostavnim rječnikom i nema dvojbe oko sadržaja tužiteljeve obveze. Nadalje, ona je uočljiva jer je sastavni dio ugovora i u njemu izričito navedena. Sporna odredba nije napisana sitnim slovima niti je dio općih uvjeta na koje upućuje ugovor, već se nalazi u samom ugovoru punopravno sa svim drugim odredbama. Na kraju, predmetna odredba je i razumljiva, iz razloga što je tužitelj potpuno poslovno sposobna osoba, koji pri tome razumije sadržaj dokumenta kojim svojom slobodnom voljom preuzima platnu obvezu na period od više godina, te je i dužan primijeniti očekivanu pažnju. Teret dokaza da ne bi bilo tako leži na tužitelju, koji to u tužbi nije obrazložio.

45. Slijedom do sada navedenog, odredba članka 8. Ugovora o kreditu ne može biti nepoštena, a prema tome niti ništetna iz razloga što se o njoj pojedinačno pregovaralo. Također, temeljem članka 84. ZZP uopće nije niti dozvoljeno ocjenjivati jesu li odredbe članka 8. Ugovora o kreditu nepoštene budući da su iste jasne i uočljive i razumljive.

46. S tim u vezi, tužitelj nije niti pokušao dokazati da odredba članka 8. Ugovora o kreditu nije nejasna, neuočljiva ili nerazumljiva te stoga odredba članka 8. nije niti podložna testu poštenja. Stoga je pogrešan stav tužitelja da se na predmetnu odredbu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti.

47. Međutim, iako uvjeti navedeni u točki 27. odgovora na tužbu moraju biti kumulativno ispunjeni kako bi se utvrdila ništetnost utužene odredbe, tuženik će se u nastavku ukratko samo osvrnuti i na nepostojanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

48. Da bi odredba članka 8. Ugovora o kreditu, kad bi za nju prethodno bilo utvrđeno da se o njoj prethodno nije pregovaralo te da je i/ili nejasna i/ili neuočljiva i/ili nerazumljiva, bila ništetna potrebno je još utvrditi i da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

49. U odnosu na (c), predmetna odredba Ugovora o kreditu nije protivna načelu savjesnosti i poštenja te ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

50. Ugovaranje naknade prilikom prijevremene otplate kredita uobičajeno je u bankarskom poslovanju te nije zabranjeno niti jednim prisilnim propisom.

51. Posebno je značajna činjenica da je predmetnim Ugovorom o kreditu zasnovano založno pravo na nekretninama, u korist tuženika, kao i da su dani neki drugi instrumenti osiguranja pa je stoga za očekivati da je tužitelj pri sklapanju ugovora uložio viši stupanj pažnje od uobičajenog, pogotovo imajući u vidu da je Ugovor o kreditu ujedno solemniziran i strankama rastumačen kod javnog bilježnika. U potvrdi o solemnizaciji izričito piše: „Sudionicima pravnog posla sam ispravu pročitao…Sudionici izjavljuju da prihvaćaju pravne posljedice koje iz toga proizlaze iz njih i da to odgovara njihovoj volji.“ 52. Prijevremena otplata kredita nužno uzrokuje štetu davatelju kredita budući da je isti prilikom sklapanja ugovora o kreditu računao da će tako plasirana sredstva ostati plasirana za cijelo ugovoreno vrijeme.

53. Prema tome, plaćanje naknade za prijevremenu otplatu služi kao protuteža kojom se nadoknađuje barem neka simbolična šteta koju je pretrpio vjerovnik. Stoga, nije moguće argumentirano tvrditi da bi takva odredba mogla biti protivna načelu savjesnosti i poštenja te da ne može, po svojoj prirodi, uzrokovati znatnu neravnotežu ugovornih strana.

54. Također, osim što je tužitelj pristao na ugovornu odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu, o istoj bi zasigurno bio informiran i kada bi podnio tuženiku zahtjev za prijevremenu otplatu.

55. Naplata naknade za prijevremenu otplatu temeljem članka 8. Ugovora o kreditu je u skladu s člankom 1024. ZOO

56. Nadalje, tuženik navodi kako članak 1024. ZOO-a potvrđuje da su navodi tužitelja potpuno neosnovani jer: naplata naknade za prijevremenu otplatu temeljem članka 8. Ugovora o kreditu je u skladu s člankom 1024. ZOO-a, članak 8. Ugovora o kreditu nije ništetan temeljem ZOO-a.

57. Članak 1024. ZOO-a navodi da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku te je u tom slučaju dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio.

58. Dakle, članak 1024. ZOO govori samo o obvezi korisnika kredita – ovdje tužitelja da tuženiku u slučaju prijevremene otplate nadoknadi štetu i ni u kojem slučaju ne isključuje pravo banke – ovdje tuženika na naplatu naknade za prijevremenu otplatu.

59. Dapače, takvo pravo tuženika je izrijekom prepoznato Zakonom o potrošačkom kreditiranju (Narodne Novine, broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016; dalje u tekstu: „ZPK“) koji u članku 16. propisuje da u slučaju prijevremene otplate kredita vjerovnik ima pravo na pravednu i objektivnu naknadu.

60. Teleološkim tumačenjem članka 1024. ZOO i članka 16. ZPK koji u naravi reguliraju istu materiju proizlazi da je donošenjem ZPK zakonodavac radi zaštite potrošača odlučio detaljnije regulirati materiju naknade za prijevremenu otplatu kredita koja je općenito već ranije bila dopuštena temeljem ZOO. Naime, upravo iz razloga što je ZOO dopuštao bankama naplatu naknade za prijevremenu otplatu bez ograničenja, zakonodavac je u odnosu na potrošače donošenjem ZPK postavio bankama određena ograničenja u tom smislu detaljno regulirajući uvjete pod kojima je naplata takve naknade dopuštena i u kojem iznosu.

61. Slijedom toga, ukoliko nije riječ o slučaju zabranjenom konkretnom zakonskom odredbom, davatelj kredita je ovlašten naplatiti naknadu za prijevremenu otplatu, u skladu s osnovnim načelom da je dopušteno sve što nije zakonom zabranjeno. Ugovaranje sličnih naknada je dopušteno i uobičajeno, uostalom, i u ugovorima o leasingu, ugovorima s telekomunikacijskim operaterima i sl., slijedom čega je nejasno iz kojeg bi razloga zakonodavac općenito zabranio navedenu naknadu u slučaju ugovora o kreditu.

62. Tako na primjer, članak 16. ZPK, među ostalim navodi da se naknada ne plaća ako se otplata izvršava prema ugovoru o osiguranju koje je jamstvo otplate kredita. Argumentum a contrario, temeljem ZPK, pa tako nužno i ZOO- a kao lex generalis, naknada se može naplatiti u svim ostalim slučajevima koji nisu izričito zabranjeni zakonskim odredbama. Ovo tumačenje tuženika je u skladu s nekim od osnovnih načela našeg pravnog poretka, kao što su pact sunt servanda i da je dozvoljeno sve što nije zakonom zabranjeno.

63. Takvo je tumačenje u skladu s osnovnim načelom slobode uređivanja obveznih odnosa propisanom u čl. 2. ZOO-a. Ugovorne strane slobodno uređuju obvezne odnose te su pritom ograničene tek Ustavom Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralom društva. U konkretnom slučaju jasno je kako ne postoji niti jedan prisilan propis Republike Hrvatske koji izričito zabranjuje svako ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita, niti je to protivno Ustavu Republike Hrvatske ili moralu društva. Stoga proizlazi da je odredba čl. 8. Ugovora o kreditu valjano ugovorena i kao takva obvezuje tužitelja.

64. Upravo iz navedenih razloga, ovakvo je ugovaranje uobičajeno u bankarskom poslovanju dugi niz godina, a osim toga iznos naknade za prijevremenu otplatu je jasno određen od strane tuženika te je s istim tužitelj bio upoznat. Štoviše, djelatnost tuženika pod kontrolom je regulatora te, sukladno tome, ni nema mjesta postupanju protivno temeljnim načelima obveznih odnosa.

65. Podredno, čak i kad bi se prihvatilo tumačenje da tuženik sukladno ZOO-u nema pravo na posebnu naknadu za prijevremenu otplatu kredita, iznos koji bi tuženik naplatio tužitelju na ime naknade zbog prijevremene otplate kredita, odgovarao bi iznosu štete koju tuženik trpi zbog prijevremene otplate sukladno članku 1024., stavku 3. ZOO. Sukladno navedenom, odredba članka 8. Ugovora o kreditu pretpostavljala bi unaprijed ugovoreni iznos naknade štete sukladno članku 345., stavku 3. ZOO. Navedeni članak ZOO jasno propisuje da je pravovaljana odredba ugovora kojom se određuje najviši iznos naknade štete, ako tako određeni iznos nije u očitom nerazmjeru sa štetom i ako za određeni slučaj nije što drugo zakonom određeno.

66. Naime, tuženik prijevremenom otplatom kredita trpi štetu u vidu administrativnih troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja i slično. Navedeno je prepoznato u ekonomskoj teoriji i praksi.

67. Činjenica da tuženiku prijevremenom otplatom kredita nastaje šteta prepoznato je i od strane institucija Europske unije. U ovom pogledu, tuženik skreće pažnju sudu na navode iz Mišljenja Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o dokumentu „Zelena knjiga: hipotekarni krediti u EU-u“ (COM(2005) 327 final) (2006/C 65/21) gdje se u točki 3.2.8 navodi: „… Osim što predstavlja prednost za potrošača, prijevremena otplata predstavlja i opterećenje za pružatelja koji – vrlo neprecizno i pojednostavljeno rečeno – ponovno upotrebljava svotu koju je primio unaprijed da bi otkupio obveznice koje su lišene jamstava. Financijska matematika pruža formule za računanje opterećenja za pružatelja, koje se mijenja ovisno o preostalom razdoblju, trendu kamatnih stopa i stanju tržišta. EGSO smatra da je jedino moguće rješenje ovog pitanja primjena načela pravičnosti: osim koristi za potrošače, potrebno je izračunati efektivno opterećenje koje pružatelj snosi zbog prijevremene otplate.“

68. Također, u Dokumentu Europske komisije (kako je definiran niže u tekstu ovog odgovora na tužbu) vrlo je jasno priznato da u slučaju prijevremene otplate kredita vjerovnik trpi štetu/trošak. U nastavku tuženik citira relevantne dijelove točke 2.2.2 Dokumenta Europske komisije koji potvrđuju ovu tvrdnju: „Pravo na prijevremeni povrat izvor je potencijalnog gubitka za hipotekarnog zajmodavca jer se hipotekarni zajmodavac suočava s troškovima otplate kredita, tj., ovisno o vrsti proizvoda, refinanciranja i administrativnih troškova.“ […]

69. „Troškovi refinanciranja, koji su nakon prijevremenog povrata trajni, mogli bi se, međutim, pokriti ako hipotekarni zajmodavac može ponovno investirati gotovinski iznos povrata uz jednaku kamatnu stopu. To, međutim, obično nije slučaj, jer će prevladavajuća razina kamatne stope obično biti niža od početne kamatne stope, budući da je smanjenje kamatnih stopa često važan poticaj potrošačima da prijevremeno vrate kredit. Ako je to slučaj, a naknada koja se može naplatiti od potrošača koji vraća kredit nije dovoljna kako bi se pokrio stvarni trošak prijevremenog povrata koji ima hipotekarni zajmodavac, prijevremeni povrat hipotekarnom će zajmodavcu uzrokovati gubitak.“ 70. Tuženik ističe kako je i presudom ECJ-a od 3. listopada 2019. godine u predmetu C-621/17 (Gyula Kiss vs. CIB Bank Trt., RŠ, VŠ) u kojoj je Sud izričito utvrdio kako:

-

članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja  1993.  godine  o  nepoštenim  uvjetima  u  potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose;

-

članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri,  znatniju  neravnotežu  u  pravima  i  obvezama  stranaka proizašlima iz ugovora.

71. Dodatno, tuženik ističe da na sredstva u EUR koja drži na svojim računima kod svojih banaka, Deutsche Bank AG i Citibank N.A., London Branch plaća negativnu kamatu. Negativna kamata podrazumijeva da se sredstva koja tuženik drži na svojim računima kod navedenih banaka svaki mjesec umanjuju i to zbog same činjenice da sredstva stoje na računu. Iznos negativnih kamata koje tuženik plaća na sredstva u EUR predstavljaju njegov trošak odnosno štetu.

72. Na okolnost da tuženik trpi štetu uslijed prijevremenih otplata kredita, tuženik u spis dostavlja ovjerenu izjavu GŠ, zaposlenice tuženika, direktorice transakcijskog bankarstva i operativnih poslova. Dodatno će se dostaviti i izjava zaposlenika tuženika UŠ, izvršnog direktora, Upravljanje bilancom i riznica Addiko Bank d.d.

73. U slučaju kada bi se prihvatio navod tužitelja da je sporna odredba ništetna, tuženik predlaže da se provede financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću, RUČEVIĆ VJEŠTAČENJA d.o.o., Zagreb, Ulica kneza Ljudevita Posavskog 34 A, na okolnost visine štete koja bi nastala tuženiku uslijed prijevremene otplate Ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika.

74. Konačno u ovom dijelu, s obzirom da odredba članka 8. u svakom slučaju nije protivna „Ustavu, prisilnim propisima ili moralu društva“, ne može se utvrditi ništetnom ni po toj osnovi. Naime, suprotno navodima tužitelja, niti jedan prisilan propis ne zabranjuje ugovaranje naknade za prijevremenu otplate kredita. Štoviše, ugovaranje prava banaka da korisnicima kredita zaračunaju odgovarajuću naknadu poput predmetne je sasvim uobičajena praksa koja je dopuštena u gotovo svim državama članicama Europske Unije, o čemu će više riječi biti u nastavku ovog podneska.

75. Nadalje, tuženik ističe kako ZOO (u članku 296. st. 3.) propisuje da se ništetnost ne primjenjuje na one odredbe općih uvjeta ugovora (koji se prema stajalištu tuženika ima primijeniti i na ugovorne odredbe jer opći uvjeti prema ZOO-u jesu ugovorne odredbe sastavljanje za veći broj ugovora) čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pritom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive. Slijedom navedenog, očito je kako je navedena ugovorna odredba preuzeta iz važećih propisa (i to konkretno ZOO-a) pa samim time ista nije niti može biti ništena.

76. U konkretnom slučaju, navodno naplaćeni iznos na ime prijevremene otplate kredita odgovara opisanom iznosu administrativnih troškova i troškova osoblja koji su posljedica obrade zahtjeva za prijevremenu naplatu te rizika negativne kamate kada sredstva banke stoje u drugim bankama i kao takav predstavlja unaprijed ugovoreni iznos naknade štete u smislu članka 345., stavka 3. ZOO. Kao takav, on nije u očitom nerazmjeru sa štetom zbog čega je valjano ugovoren Ugovorom o kreditu.

77. S obzirom na gore navedeno, očito je da je iznos naknade za prijevremenu otplatu kredita koju je tuženik navodno naplatio tužitelju u skladu s člankom 1024. ZOO, zbog čega tužitelj nema pravo tražiti njen povrat.

78. Podredno, čak da članak 8. Ugovora o kreditu nije u skladu s člankom 1024. ZOO, tuženik ističe da isti ni tada ne bi bio ništetan.

79. Naime, opće je pravilo obveznog prava da stranke slobodno uređuju svoje ugovorne odnose (članak 2. ZOO-a), što znači da isključivo o slobodnoj volji stranaka ovisi hoće li sklopiti ugovor, s kime će ga sklopiti te kakvog će biti sadržaja. Za ugovorne odnose prvenstveno je relevantna volja samih stranaka, odnosno na odnos između sudionika obveznopravnog odnosa prvenstveno se primjenjuje ono što su same stranke kao svoja očitovanja volje predvidjele u ugovoru. Pritom su stranke slobodne svoj odnos urediti drukčije nego li je to predviđeno ZOO-om, a sukladno općem načelu dispozitivnosti u uređenju obveznih odnosa, kako to predviđa članak 12. ZOO-a.

80. Volja stranaka, načelo dispozitivnosti i sloboda uređenja obveznih odnosa imaju prednost pred odredbama ZOO-a, osim u iznimnim slučajevima kada zakonska odredba izričito predviđa drukčije ili iz njezina smisla proizlazi da je svrha te odredbe da se strankama zabrani drukčije uređenje obveznih odnosa. Dakle odredbe ZOO-a su u pravilu dispozitivne, jer svrha obveznog prava nije strankama nametnuti način uređenja njihovih obveznih odnosa već predvidjeti pravo koje će se primijeniti u slučaju kada stranke nisu drukčije ugovorile. Konzekventno, ako su stranke ugovorom uredile neka pitanja međusobnog obveznopravnog odnosa, prvenstveno se primjenjuje volja samih stranaka.

81. I prilikom tumačenja ugovornih odredbi, članak 319. stavak 2. ZOO-a također upućuje na volju stranaka odnosno namjeru ugovaratelja kao prvi „izvor prava“ među strankama. Nadalje se navodi kako ugovornu odredbu treba razumjeti u smislu načela obveznog prava predviđenih ZOO-om, dakle načela slobode uređenja obveznih odnosa i načela dispozitivnosti.

82. U konkretnom slučaju, jasno je da članak 1024., stavci 2. i 3. ZOO, ne sadrže zabranu ugovaranja naknade za prijevremenu otplatu kredita. U tom smislu, jedino stavak 4. istog članka sadrži zabranu banci da uračuna kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

83. Iz navedenog jasno proizlazi da bi članak 8. Ugovora o kreditu mogao biti suprotan prisilnom propisu jedino ako bi u postupku bilo sa sigurnošću utvrđeno da iznos naknade za prijevremenu otplatu koju je tuženik navodno naplatio odgovara upravo iznosu kamata za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po Ugovoru o kreditu trebalo vratiti. U svakom slučaju, teret dokaza da je tome tako je na tužitelju, a koji to u ovom postupku nije dokazao.

84. Podredno, čak i da je odredba članka 1024. ZOO u cijelosti prisilne naravi, tužitelj opet ne bi mogao isticati ništetnost budući da je Ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen, a radilo bi se o zabrani manjeg značenja, sukladno članku 326. ZOO.

85. Stajalište tuženika potvrđuje i sudska praksa nacionalnih sudova te se tako ističe presuda Županijskog suda u Bjelovaru br. Gž-93/2022-2 od 30. lipnja 2022.,te odluka Županijskog suda u Osijeku br. Gž-2551/2021-2 od 19. svibnja 2022. a kojima se ukidaju odluke prvostupanjskih sudova kojima je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba o prijevremenoj otplati ugovora o kreditu. Jednako tako, tuženik ističe i presudu Općinskog suda u Rijeci br. P- 1434/2020 od 16. studenog 202. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u istovrsnom predmetu.

86. Naplata naknade za prijevremenu otplatu temeljem članka 8. Ugovora o kreditu je u skladu s Europskom pravnom stečevinom

87. Pitanje prijevremene naknade uređeno je člankom 16. Direktive 2008/48/EEZ od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ , u kojem je određeno: „1. Potrošač ima pravo da u bilo kojem trenutku djelomice ili u cijelosti ispuni svoje obveze prema ugovoru o kreditu. U takvim slučajevima on ima pravo na sniženje ukupnih troškova kredita, a takvo sniženje sastoji se od kamata i troškova za preostalo trajanje ugovora.

88. U slučaju prijevremene otplate kredita vjerovnik ima pravo na pravednu i objektivno opravdanu kompenzaciju za moguće troškove izravno povezane s prijevremenom otplatom kredita, pod uvjetom da ta prijevremena otpada potpada pod vremensko razdoblje tijekom kojeg se primjenjuje fiksna kamatne stopa. Takva kompenzacija ne smije premašiti 1 % iznosa kredita koji se prijevremeno otplaćuje ako razdoblje između prijevremene otplate i dogovorenog prestanka ugovora o kreditu premašuje godinu dana. Ako to vremensko razdoblje ne premašuje godinu dana, ta kompenzacija ne smije premašiti 0,5 % iznosa kredita koji se prijevremeno otplaćuje.“

89. U toč. 39. preambule Direktive 2008/48/EEZ navodi se kako bi u slučajevima prijevremene otplate kredita „trebalo utvrditi gornju granicu kompenzacije u smislu paušalnog iznosa“. Iz toga dakle jasno proizlazi da pravo naplate naknade za prijevremenu otplatu kredita nije sporno, već je samo potrebno odrediti pravičan iznos koji se plaća.

90. Ranije je pitanje naknade za prijevremenu otplatu kredita bilo na europskoj razini uređeno Direktivom 87/102/EEZ od 22. prosinca 1986. (konkretno člankom 8.), u kojem je propisano slijedeće: „Potrošač ima pravo izvršiti svoje obveze prema ugovoru o kreditu prije vremena utvrđenog ugovorom o kreditu. U tom slučaju, u skladu s pravilima koje su odredile države članice, potrošač mora imati pravo na pravedno smanjenje ukupnih troškova kredita.“ 91. Iz svega navedenog jasno proizlazi da u pravu Europske unije pravo vjerovnika naplatiti naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita nije sporno te da europsko zakonodavstvo ne postavlja ograničenja vjerovnicima naplatiti takvu naknadu.

92. Nadalje, naplata naknade za prijevremenu otplatu uobičajena je praksa, ne samo u Republici Hrvatskoj, već i u zemljama Europske unije.

93. Krajem 2007. Europska komisija pripremila je dokument „Commission Staff Working Document accompanying the White Paper on the Integration of EU Mortage Credit Markets“ COM(2007) 807 final, SEC(2007) 1684 od 18 prosinca 2007. („Dokument Europske komisije“) u kojemu je, između ostalog, analizirala regulaciju prava na prijevremenu otplatu kredita i pravo na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita.

94. Poglavlje 2. Dokumenta Europske komisije odnosi se na analizu prava na prijevremenu otplatu kredita i pravo na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita u svim zemljama članicama Europske unije u trenutku izrade navedenog dokumenta.

95. Iz Dokumenta Europske komisije vidljivo je da se režimi prijevremenog povrata u velikoj mjeri razlikuju među državama članicama, od režima u kojima se univerzalno zakonsko pravo na prijevremeni povrat može ostvariti u bilo koje vrijeme i u bilo kojim okolnostima do režima u kojima je dogovor u pogledu prava na prijevremeni povrat u potpunosti prepušten ugovornim stranama.

96. Ono što je također vidljivo je činjenica da, uz izuzetak Latvije, od 2007. Italije i u ograničenom obliku Poljske, naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita je dopuštena u svim ostalim zemljama članicama Europske unije. U nastavku, tuženik citira relevantni dio točke 2.1 Dokumenta Europske komisije: „Režimima prijevremenog povrata kredita pokrivena je i naknada koju hipotekarni zajmodavci naplaćuju u slučaju prijevremenog povrata. U Latviji te od 2007. godine i u Italiji hipotekarnim zajmodavcima zakonom je zabranjeno naplaćivati naknadu. U Poljskoj se za kredite u niže od 20.100 EUR ne može naplatiti naknada, a prijevremeni povrat kredita većih od tog iznosa nije zakonski uređen. Međutim, osim ovih triju zemalja, prema informacijama koje je dobila Komisija, u svim ostalim državama članicama (o kojima su dobivene informacije) hipotekarnim zajmodavcima je zakonski dozvoljeno naplaćivati naknadu za prijevremeni povrat bilo kredita s nepromjenjivim kamatnom stopom ili kredita promjenjivim kamatnom stopom ili za ove obje vrste kredita.“ (podcrtao tuženik)

97. Dakle, u velikoj većini zemalja članica Europske unije nije sporno pitanje valjanosti ugovaranja plaćanja naknade za prijevremenu otplatu, već je donekle sporno u kojem iznosu vjerovnici mogu naplatiti takvu naknadu. Razumljivo, dopušteni iznosi i načini njihova izračuna variraju u raznim zemljama članicama. U nastavku tuženik citira relevantni dio točke 2.1. Dokumenta Europske komisije: „U zemljama u kojima se ta naknada može naplatiti opet postoji razlika između onih u kojima nema zakonskih ograničenja u pogledu iznosa naknade koja se može naplatiti i onih zemalja u kojima je iznos te naknade zakonski ograničen, kao što je to, primjerice, slučaj u Francuskoj (šestomjesečna kamata na otplaćeni dio glavnice ili 3% neotplaćenog dijela glavnice, ovisno o tome koji je od ta dva iznosa niži), Belgiji (tromjesečna kamata) i Španjolskoj (1% neotplaćenog dijela glavnice za kredite s promjenjivom kamatnom stopom). Osim toga, u nekoliko slučajeva iznos naknade koja se može naplatiti ograničen je preporukama koje su nacionalne vlade dale kreditnom sektoru. Tako je, primjerice, španjolska vlada preporučila da naknada za prijevremeni povrat kredita s nepromjenjivom kamatnom stopom ne premašuje 2,5% neotplaćene vrijednosti.“

98. Prilikom analize, Europska komisija analizirala je i stajališta raznih dionika u pogledu prava na ugovaranja naknade za prijevremenu otplatu i prava na naplatu naknade za prijevremenu otplatu. Iz Dokumenta Europske komisije vidljivo je da čak i udruge potrošača kao i zemlje članice Europske unije ne spore u načelu pravo vjerovnika naplatiti naknadu u slučaju prijevremene otplate. Navedeno je vidljivo iz citiranih dijelova točke 2.3.1 i točke 2.3.3. Dokumenta Europske komisije: „Većina predstavnika potrošača slaže se oko toga da bi zajmodavci trebali primiti naknadu ako potrošač prijevremeno vrati kredit. Međutim, neki predstavnici potrošača uvjeravali su bi se naknada trebala primjenjivati samo na kredite s nepromjenjivom kamatnom stopom, a ne na kredite s promjenjivom kamatnom stopom. Predstavnici potrošača načelno podupiru ograničenje naknade.“

99. „Države članice imaju podijeljena stajališta o tome treba li prijevremeni povrat biti zakonsko pravo ili se to pitanje treba prepustiti ugovornim stranama. Što se tiče naknade, države članice načelno su suglasne oko toga da bi se zajmodavcu trebalo platiti naknadu u slučaju prijevremenog povrata; njihova se mišljenja, međutim, razlikuju oko visine naknade.“

100. Dodatno se ističe kako je i Pravilnikom o naknadama na potrošačke kredite (NN 15/2014) u članku 3. propisano da vjerovnik za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja može obračunavati i naplatiti razne naknade, a između ostaloga i naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

101. Dakle, i sam propis izričito ovlašćuje tuženika da može naplatiti naknadu koja je predmet ovog spora.

102. Zatezne kamate

103. Tužbenim zahtjevom tužitelj zahtijeva isplatu zakonskih zateznih kamata koje teku za naknadu za prijevremenu otplatu kredita od dana njezine navodne naplate pa do isplate.

104. Međutim, članak 1115. ZOO glasi: „.Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.“ 105. Iz citirane odredbe je vidljivo kako, čak i da se utvrdi da su utužene odredbe Ugovora o kreditu ništetne, tužitelj nije ovlašten zahtijevati isplatu zateznih kamata od dana stjecanja s obzirom da tuženik nije bio nepošten stjecatelj. Opreza radi, tuženik će na ovom mjestu istaknuti činjenice koje ukazuju da je bio pošteni stjecatelj.

106. Prva sjednica Građanskog odjela Vrhovnog suda zauzela je dana 5. ožujka 2004. sljedeći stav: „Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnima, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“

107. Dodatno, tuženik ističe kako je sudska praksa zauzela stav kako se nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja vezuje uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe: „Što se tiče zahtjeva za isplatu zateznih kamata, treba reći da se tijek kamata prosuđuje po odredbi čl. 1115. ZOO-a. Dan podnošenja tužbe se smatra danom podnošenja zahtjeva u smislu čl. 1115. ZOO-a. Prema sudskoj praksi (VSRH, Rev-2398/10) nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja se vezuje uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. Tužitelj ne tvrdi niti dokazuje da je (i kad točno) tuženika prije podnošenja tužbe pozivao da mu vrati stečen novac bez osnove. Teret dokaza te činjenice je na tužitelju pa je presuđeno da tuženik tužitelju plati zatezne kamate na dosuđeni iznos od podnošenja tužbe 25. srpnja 2017. do isplate. Za više tražene zatezne kamate za razdoblje 27. travnja 2006.g. pa do dana kada je kamata dosuđena je tužbeni zahtjev odbijen budući da tužitelj nije dokazao je li i kad prije podnošenja tužbe pozvao tuženika da vrati primljeni iznos, odnosno nije dokazao je li tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj.“

108. Jednak stav zauzeo je Općinski sud u Splitu i u presudi br. P- 1798/19 od 23. travnja 2021. u kojoj je određeno sljedeće: „Tužitelj je tek nakon uspjeha kolektivne tužbe i uspjeha iste, istakao svoj zahtjev i ukazao na nepoštenje predmetnih odredaba, do tada, odnosno do dana podnošenja ove tužbe sam tužitelj nije ukazivao, niti tuženiku, na ništetnost odredaba, sud je stava da zbog specifičnosti ovih slučajeva ugovora o kreditima u CHF treba držati da tuženik nije bio nepošten stjecatelj, pa stečeno treba vratiti tužiteljima od dana podnošenja tužbe tužitelja u ovom predmetu. Dakle, za više zatraženo zahtjev tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovan. U ovom dijelu, zatraženih kamata, zaista ima mjesta primjeni stava sa sjednice Građanskog odjela VS RH održane 5. ožujka 2004. godine, analognoj primjeni istog kao i kod ništavog ugovora o zajmu po kojem ugovorne strane istog treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju zatezne kamate pripadaju od dana podnošenja zahtjeva.“

109. U nastavku se ističe dodatna sudska praksa koja potvrđuje kako tuženik nije nepošten stjecatelj te stoga tužitelj čak i kada bi tužbeni zahtjev bio osnovan (a tuženik izričito tvrdi da nije osnovan!) ne bi imao pravo na zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog anuiteta pa do isplate. Navedeno stajalište je Vrhovni sud primijenio u svojim brojnim odlukama, tako primjerice:

Rev 2781/2011 od 16. lipnja 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl. 214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva..“

110. Dokaz: presuda VSRH posl.br. Rev-2781/2011 od 16.6.2015. (Prilog 16)

111. Rev 1147/2002 od 21. rujna 2004. godine: „Obveza plaćanja zateznih kamata na valutu određuje se prema odredbi čl. 214. ZOO-a, tj. ovisno o tome je li stjecalac nesavjesan ili savjestan. Ako je stjecalac nesavjestan zatezna kamata se plaća od dana stjecanja, a ako je stjecalac savjestan od dana podnošenja zahtjeva. Kad je u pitanju ugovor o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti, u smislu odredbe čl. 214. ZOO-a ugovorne strane treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva (pravno stajalište zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 05. ožujka 2004. godine).

112. Tužitelj u postupku nije ustvrdio da je zahtjev za vraćanje stavio prije podnošenja tužbe, pa mu zatezna kamata pripada od dana podnošenja tužbe odnosno od idućeg dana od podnošenja tužbe (tužba je podnesena dana 27. ožujka 2001. godine).“

113. Dokaz: presuda VSRH posl.br. Rev-1147/2002 od 21.9.2004. (Prilog 17) Rev 2288/2000 od 28. siječnja 2004. godine: „Obveza plaćanja zateznih kamata određuje se prema odredbama čl. 214. ZOO, tj. ovisno o tome je li stjecalac nesavjestan ili savjestan. Ako je stjecalac nesavjestan, zatezna kamata se plaća od dana stjecanja, a, ako je stjecalac savjestan, od dana podnošenja zahtjeva. Kad je u pitanju ugovor o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti, u smislu odredbe čl. 214. ZOO, ugovorne strane treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva (pravno stajalište zauzet na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2004.). Tužitelj u postupku nije tvrdio da je zahtjev za vraćanje stavio prije podnošenja tužbe, pa mu zatezne kamate pripadaju od dana podnošenja tužbe, odnosno od idućeg dana od dana podnošenja tužbe.“ 114. S obzirom da tužitelj ni ne tvrdi da je prije podnošenja tužbe pozvao tuženika da mu vrati stečen novac, tužitelj nema pravo na kamate od dana stjecanja. Tužitelj bi isključivo mogao imati pravo potraživati zatezne kamate od dana podnošenja predmetne tužbe, naravno, pod uvjetom kad bi njegovi zahtjevi bili osnovani (što u ovom slučaju nisu).

115. Zabrana manjeg značaja

116. Konačno, tuženik ističe da tužitelj nema pravo isticati da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita iz slijedećeg razloga.

117. Naime, članak 326. stavak 2. ZOO-a propisuje mogućnost naknadnog osnaženja ugovora, odnosno ugovornih odredbi čak i u slučaju njihove prvotne ništetnosti, ako su ispunjene dvije pretpostavke: (i) da je uzrok ništetnosti (zabrana) manjeg značenja i (ii) da je ugovor u cijelosti ispunjen. 118. U ovome slučaju nesporno je da je druga pretpostavka ispunjena jer je ugovor u cijelosti ispunjen.

119. U kontekstu prve pretpostavke, radi se o pravnom standardu te je njeno ispunjenje potrebno ocijeniti od strane suda u svakom pojedinom slučaju. Sukladno tome, da se radi o zabrani manjeg značenja proizlazi iz prethodnih navoda iznesenih u ovom odgovoru na tužbu, a prije svega:

-

da tužitelj traži od suda da utvrdi ništetnima odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita;

-

da ni ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita nije zabranjeno ni jednim propisom u Republici Hrvatskoj;

-

da tužitelj zahtijeva povrat iznosa koji čini manje od 2% ukupnog iznosa koji mu je isplaćen na temelju Ugovora o kreditu. 120. Dakle, iz navedenog je jasno kako su ispunjene pretpostavke iz članka 326. stavka 2. ZOO-a te se iz tog razloga predlaže Naslovnom sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

121. U odnosu na tužbeni zahtjev za isplatu

122. Tužbeni zahtjev za isplatu stečenog bez osnove je neosnovan iz razloga što odredbe čije se utvrđenje ništetnosti traži nisu ništetne te stoga tuženik, ako je i nešto stekao, to nije stekao bez osnove, već na temelju valjane osnove – Ugovora o kreditu.

123. Tuženik ističe da u ovom slučaju uopće nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stjecanja bez osnove. Sukladno Zakonu o obveznim odnosima, isti dolazi u obzir isključivo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu.

124. Nadalje, sukladno članku 1112. ZOO-a, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao (1) pravo na povrat, (2) ako je platio da bi izbjegao prisilu, a u ovom predmetu ništa od navedenog nije slučaj.

125. Tužitelj ničime nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva, dakle sveukupni iznos koji potražuje, kao ni kamate koje potražuje, odnosno njihova visina ničime nije dokazana.

126. Tužitelj samo paušalno navodi kako mu je nastala šteta zbog navodnog odugovlačenja tuženika s prijevremenom otplatom kredita, a nije dokazao da su se ispunile sve pretpostavke koje ZOO traži za primjenu tog instituta, niti je priložio bilo kakve dokaze u prilog svojim tvrdnjama iz tužbe.

127. Dakle, tužitelj nije dokazao postojanje štete, tuženika kao štetnika, štetnu radnju, uzročno-posljedičnu vezu ni protupravnost štetne radnje. 128. Osim toga, tužitelj ničime nije dokazao da je tuženik odugovlačio sa zatvaranjem kredita, stoga je jasno kako je tužbeni zahtjev neosnovan barem u dijelu u kojem tužitelj traži isplate iznosa koji su navodno neosnovano naplaćeni tužitelju.

129. Zaključno

130. Slijedom svega gore navedenog, tuženik predlaže da naslovni sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te da tužitelja obveže na naknadu parničnog troška tuženiku.

131. Podneskom od 16.5.2024. tuženik je dopunio navode iz odgovora na tužbu.

132. Nastavno na navode tuženika iz glave IV. odgovora na tužbu u kojem osporava status potrošača tužitelju, tuženik dodatno navodi kako je tužitelj u tužbi propustio napomenuti da je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu bio zaposlenik banke i to na visokoj poziciji. Naime, tužitelj je bio zaposlen na radnom mjestu financijskog savjetnika. Tužitelj je uz to i diplomirani ekonomist pa je životno nelogično da isti nije bio u mogućnosti razumjeti i/ili pregovarati oko pojedinih odredbi Ugovora o kreditu. Iz navedenog je jasno kako tužitelj nema status prosječnog potrošača te se na njega niti ne mogu odnositi propisi koji štite potrošače kao ugroženu skupinu. Stoga tuženik i dalje ostaje kod svojih navoda iz odgovora na tužbu u kojima osporava status potrošača tužitelju te dokaza i brojne sudske prakse koju je priložio.

133. Nadalje, tužiteljev zahtjev je u svakom slučaju u zastari. U pravnom prometu i u pravnim odnosima među subjektima mora postojati određena pravna sigurnost, što znači da protekom određenog roka osoba koja smatra da ima određeno potraživanje prema drugoj osobi, nije više u mogućnosti isticati takvo potraživanje. U ovome slučaju je tužitelj pokrenuo postupak za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu koji je sklopio prije više od 10 godina! Ovdje se ponovno ukazuje na praksu Vrhovnog suda prema kojoj zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla (presuda Rev x 183/2011, priložena uz odgovor na tužbu). Dakle, jasno je kako je zastara za tužiteljevo potraživanje u svakom slučaju nastupila. 134. Tužiteljeve tvrdnje u odnosu na način kako su utužene odredbe formulirane u Ugovoru o kreditu potpuno su paušalne i neutemeljene. Ponovno se ističe kako, čak i da se radi o ništetnim odredbama, ovdje se jedino može raditi o zabrani manjeg značaja. Tužitelj je mogao prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, ako je smatrao da su takve odredbe suprotne bilo kakvim propisima ili ako njemu samom nije odgovarao način na koji su sastavljene, svoje prigovore istaknuti već kod sklapanja ugovora. Tužitelj je također mogao takve prigovore postaviti kroz cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa između tužitelja i tuženika, sve do veljače 2024. godine kada je kredit zatvoren. S obzirom da tužitelj nije prigovorio ni u jednom trenu takvim ugovornim odredbama, a prošlo je, kako je ranije navedeno, već više od 10 godina od sklapanja Ugovora o kreditu (a za koje vrijeme je obvezu po kreditu tužitelj i ispunio u cijelosti ove godine), očito je kako isti ne može sada tražiti utvrđenje ništetnim takve odredbe nakon proteka tolikog vremena. Obveze tužitelja i tuženika po Ugovoru o kreditu prestale su u veljači ove godine, a tuženik sada, očito na ''valu'' tužbi koje pokreću potrošači radi navodne ništetnosti ugovornih odredbi u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, želi sada sebi pribaviti određenu nepripadnu imovinsku korist. 135. Što se tiče navoda tužitelja da su odredbe o izlaznoj naknadi nepoštene i posljedično ništetne, tuženik navodi da su takve odredbe preuzete iz prisilnih propisa Republike Hrvatske i da nisu nepoštene u smislu ZZP/07, a ni ništetne po primjenjivim odredbama ZOO-a. Potpuno suprotno navodima tužitelja da tuženik takve svoje tvrdnje nije ničime dokazao, tuženik ponovno upućuje na mnogobrojnu sudsku praksu koju je priložio uz odgovor na tužbu te koju zbog nepotrebnog ponavljanja neće ponovno navoditi, a također je i na tu okolnost predložio saslušanje javne bilježnice koja je solemnizirala Ugovor o kreditu. 136. Osim toga, do utvrđenja ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi trebalo bi doći samo u situacijama kada sud utvrdi iznimno grubu povredu ugovora (odnosno, prema članku 322. ZOO-a, ugovor je ništetan ako je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva), za donošenje odluke kojom sud utvrđuje da je povreda. U ovome slučaju tužitelj nije dokazao niti u tu svrhu predložio dokaze kojima bi potkrijepio da uistinu postoji toliko teška povreda koja bi opravdavala donošenje odluke kojom se ugovorne odredbe o izlaznoj naknadi proglašavaju ništetnima.

137. Tuženik i dalje posebno ističe kako tužitelj ničime nije dokazao da je tuženik bio nepošten stjecatelj te time u potpunosti osporava tijek zateznih kamata kako ih tužitelj potražuje tužbenim zahtjevom. Ni posljednjim podneskom tužitelj nije dokazao da bi imao pravo na zatezne kamate od dana navodnog plaćanja utužene ugovorne odredbe pa do isplate.

138. Na okolnost da tuženik trpi štetu uslijed prijevremenih otplata kredita, tuženik u spis dostavlja i ovjerenu izjavu zaposlenika tuženika UŠ, izvršnog direktora, Upravljanje bilancom i riznica Addiko Bank d.d. 139. Osim toga, tužitelj je sklopio i Aneks uz Ugovor o kreditu kojim je svoju obvezu konvertirao, a čak ni prilikom sklapanja Aneksa nije prigovorio bilo kojoj odredbi iz Ugovora o kreditu niti tražio njezin ispravak.

140. Zaključno, tuženik ističe kako ne postoji niti jedan razlog koji bi upućivao na ništetnost odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita iz Ugovora o kreditu, a pogotovo zato što su takve ugovorne odredbe sadržane u važećim propisima, a o svim odredbama Ugovora o kreditu se pojedinačno pregovaralo.

141. Također su tužitelju i korisniku kredita zaposlenik banke, a kasnije i javni bilježnik protumačili sve odredbe Ugovora o kreditu, a tužitelj u svakom slučaju nije dokazao da je utužena naknada ništetna niti je opravdao svoje navode o njezinoj nepoštenosti i neodređenosti.

142. Slijedom svega gore navedenog, tuženik predlaže da naslovni sud odbaci tužbu, a podredno da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te da tužitelja obveže na naknadu parničnog troška tuženiku.

143. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu, izvršen je uvid u spis, provedeno je vještačenje po DARFIN d.o.o. i saslušana je tužiteljica.

144. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

145. U ovom postupku sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva, visina tužbenog zahtjeva i zastara potraživanja.

146. Na okolnost osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je saslušavao tužiteljicu.

147. Tužiteljica je iskazala da je prijevremeno otplatila kredit tuženiku, međutim ni na koji način nije bila upozorena da zbog prijevremene otplate kredita mora platiti naknadu. O tome je doznala tek kada je dobila mail banke u kojem ju pozivaju na plaćanje izlazne naknade, budući je bila upoznata da po zakonu to nije dopušteno, uzvratila im je mailom da je protuzakonito naplaćivati izlaznu naknadu. Međutim svejedno joj je rečeno da je tu naknadu dužna platiti. Tu naknadu je platila. O izlaznoj naknadi zbog prijevremene otplate kredita nije upozorena niti prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora o kreditu, niti kada je odlučila prijevremeno otplatiti kredit, već je to doznala tek putem maila.

148. Pročitala je ugovor, ali danas se ne sjeća detalja. Ugovor je sklopljen davne 2008.g., kasnije joj mnoge stvari nisu bile jasne glede ugovora, rate su joj stalno rasle i 2023. izlazna naknada je bila u visini njene mjesečne plaće. Po onome što se pričalo tada po medijima i među klijentima odnosno potrošačima kao što je i ona, takve naknade bile su ukinute zakonom. Stoga je smatrala da banka postupa protuzakonito. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila je financijski savjetnik na kreditima za motorna vozila koji su u potpunosti drugačiji od stambenih kredita, i nije mogla biti upućena u detalje sklapanja stambenih ugovora. Istakla je da bez obzira što je radila na nenamjenskim ugovorima za motorna vozila da to nema veze sa periodom iz 2008.g. jer je kasnije zakonom ukinuta odredba o izlaznoj naknadi. Ugovori na kojima je radila za motorna vozila imali su odredbe samo o ulaznoj i po njenom sjećanju.

149. Nakon saslušanja tužiteljice sud je evidentno utvrdio da je ugovor o kreditu koji je tužiteljica zaključila s bankom sastavljala banka, a ona je dobila već unaprijed sačinjen ugovor i iako je pročitala ugovor, nije posebno upozorena od strane banke da je obvezna platiti izlaznu naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita, ali po njezinim saznanjima odredba kojom je propisano plaćanje tzv. izlazne naknade zakonom je bila ukinuta. Nesporno je da je ona radila kao financijski savjetnik na nenamjenskim ugovorima za motorna vozila, ali radi se o drugačijoj vrsti ugovora, za razliku od ugovora o kreditu, odnosno stambenim kreditima, i sa detaljima tih ugovora nije bila upoznata. Po njezinom sjećanju nenamjenski ugovori za motorna vozila uključivali su samo ulaznu, ali ne i izlaznu naknadu. Tužiteljica niti prilikom pregovaranja o prijevremenoj otplati kredita nije bila upozorena na obvezu plaćanja izlazne naknade, već je to doznala tek putem maila. Takvim postupanjem banke, čak i kada se radi o financijskom savjetniku, tužiteljica je stavljena u neravnopravni položaj s bankom jer nije bila upoznata sa detaljima sklapanja stambenih ugovora, radila je na potpuno drugačijoj vrsti ugovora za motorna vozila i nije bila niti dužna imati saznanja o stambenim ugovorima o kreditu. Banka je na taj način sklapanjem ugovora o kreditu sa tužiteljicom postupila suprotno načelima savjesnosti i poštenja, što je suprotno čl. 4. ZOO- a, a banka je time u potpunosti iskoristila svoj položaj jače ugovorne stranke. Dapače, tužiteljica je o naknadi za prijevremenu otplatu kredita obaviještena tek naknadno putem maila, ali je bila obvezna i platiti tu naknadu. 150. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, ukazuje se na pravno shvaćanje sa sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnju 2020.g., prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su stekle temeljem ništetnog pravnog posla, odnosno o slučaju iz čl. 323 st. 1 ZOO/05. Kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, rok za zastaru počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost odredbe. Stoga je nedvojbeno kako zastara još nije ni počela teći, a kamoli da je već nastupila. 151. Radi navedenog sud smatra prigovor zastare neosnovanim. 152. Obzirom je bila sporna visina tužbenog zahtjeva, sud je provodio financijsko vještačenje.

153. Vještak Darko Prpić iz DARFIN d.o.o. u svom nalazu i mišljenju naveo je da prema Obavijesti o prijevremenom zatvaranju proizlazi da je tužiteljici dana 31.01.2024. godine banka zaračunala naknadu za prijevremeni povrat u visini 3,00% od iznosa glavnice:

Ukupna obračunata naknada za prijevremenu otplatu kredita iznosi 770,34 EUR.

154. Na nalaz i mišljenje vještaka tužiteljica nije imala primjedbu, dok je tuženik prigovarao nalazu i mišljenju na izračun, te je naveo kako je vještak u nalazu utvrdio da je izlazna naknada tužiteljici naplaćena, a tužiteljica istu nije dokazala, niti je dostavila bilo kakve dokaze, pa se smatra da je izašao iz okvira zadatka koji je postavljen te je prekoračio svoje ovlasti. Također je tuženik istakao da nije bilo niti potrebno provoditi vještačenje na okolnost kada je i koliko tuženik naplatio tužiteljici utuženu naknadu.

155. Glede prigovora tuženika sud napominje da tuženik niti na koji način nije učinio nespornim niti visinu niti naplatu naknade zbog prijevremene otplate kredita, stoga je sud bio dužan provesti na tu okolnost financijsko vještačenje. Nalaz i mišljenje vještaka izrađeni su u skladu sa zadatkom suda temeljem dokumentacije koju je tužiteljica dostavila u spis i u skladu sa pravilima struke, te u objektivnost takvog nalaza sud nema razloga sumnjati. Prijedlog za provođenje bilo kakvog dopunskog vještačenja sud smatra u cijelosti neosnovanim, tim više što je tuženik naveo da provedeno vještačenje smatra nepotrebnim, stoga taj prijedlog tuženika prilikom donošenja odluke sud nije usvojio.

156. Odredba ugovora o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, također je ništetna.

157. Predmetnu naknadu za prijevremenu otplatu kredita tuženik je naplatio tužiteljici temeljem ništetne odredbe članka 8.

158. Predmetni ugovor je dan tužiteljici na potpis na unaprijed pripremljenom obrascu ugovora od strane tuženika, te tužiteljica nije dobila bilo kakve informacije prije ili tijekom sklapanja ugovora, a niti prilikom prijevremene otplate kredita što ulazi u naknadu za prijevremenu otplatu kredita tj. ugovoreni obračun naknade je nerazumljiv. U vrijeme zaključenja ugovora je na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača (NN broj 96/03,46/07 i 79/07) koji je u odredbi članka 81.stavka 1. i 2. propisao kako ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotnu načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

159. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ugovorenom odredbom je tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo, te tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj ugovorne odredbe. Iz navedenog proizlazi da je predmetna ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je zbog toga predmetna odredba ništava, u smislu odredbe članka 87. Stavka 1 ZZP/03 kao i smislu odredbe članka 96. Zakona o zaštiti potrošača.

160. Opravdanosti zahtjeva tužiteljice za povrat stečenog bez osnove od strane tuženika i utvrđenja sporne odredbe čl.8 stavka 2. predmetnog Ugovora o kreditu govori i relevantna sudska praksa i to presude Županijskog suda u Splitu Gž-2359/2017, Županijskog suda u Vukovaru Gž-1837/14,sentenca Županijskog suda u Slavonskom Brodu u predmetu Gž-1277/2017. 161. Nadalje, člankom 1024. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. Stavkom 4. istog Zakona propisano je da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovor trebalo vratiti. Radi se o striktnoj zakonskoj normi (ius cogens), a sve suprotno tome je ništetno.

162. Ugovorna odredba kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita stoga je u izravnoj suprotnosti sa citiranom odredbom članka 1024. Zakona o obveznim odnosima.

163. Takva odredba kojom se ugovara naknada za prijevremenu otplatu kredita, u svojoj suštini predstavlja ugovornu kaznu u slučaju prijevremene otplate, a ugovorna kazna ne može se ugovoriti za novčane obveze. Dapače, iz redakcije članka 1024. stavak 4. Zakona o obveznim odnosima može se zaključiti kako banka nema pravo na naknadu koja bi se sastojala u izmakloj dobiti radi gubitka kamata pa stoga nema ni štete na strani banke. 164. U slučaju prijevremene otplate kredita ne postoji nikakva uzročno – posljedična veza između prijevremene otplate kredita i eventualno nastale štete na strani banke tuženika. Pravo na prijevremenu otplatu kredita ovlaštenje je korisnika kredita kojim on ne vrši bilo kakvu protupravnu radnju pa se ne može govoriti o obvezi naknade štete prema banci koja bi bila prouzročena povredom ugovorne obveze iz ugovora, a koja se sastoji u prijevremenoj otplati kredita.

165. S druge strane, ističe se i kako banka tuženika prijevremenom otplatom kredita ni ne trpi bilo kakvu štetu budući da banka tuženika prijevremeno, osim iznosa glavnice kojeg može dalje ulagati i ostvarivati daljnji profit, dobiva i udio kamata, pa stoga, dakle ne trpi apsolutno nikakvu štetu prijevremenom otplatom kredita.

166. Naplatom naknade za prijevremenu otplatu ide se ka neosnovanom bogaćenju banke tuženika. Naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita suštinski predstavlja nadoknadu dijela iznosa kamata i ona je kao takva suprotna prisilnim propisima te je stoga i ništetna budući da je suprotna načelu zabrane zloupotrebe prava prema kojem se sudionici obveznog odnosa moraju suzdržavati od ponašanja kojima bi bilo otežano ispunjenje ugovorom preuzete obveze, a ugovaranjem opisane naknade, tužitelju kao korisniku kredita otežano je ispunjenje ugovorom, pa i zakonom, danog prava na prijevremenu otplatu kredita.

167. Iz svega je potpuno razvidno da banka tuženika nije smjela, a ni imala pravo u predmetni ugovor uglaviti odredbu kojom se tužitelju na bilo koji način onemogućava ili mu se otežava korištenje zakonom danog prava na prijevremenu otplatu kredita, a posebice tuženik nije imao pravo prijevremenu otplatu uvjetovati davanjem suglasnosti i plaćanjem tzv. izlazne naknade, a što je spornom odredbom Ugovora o kreditu tuženik protupravno učinio. 168. Osim svega navedenog, također valja napomenuti da i odredba čl. 26. Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju propisuje: "Kreditna institucija ne smije potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno, djelomično ili u cijelosti ispunjenje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu." 169. Temeljem utvrđenog činjeničnog stanja sud je tužiteljici dosudio iznos plaćene izlazne naknade zbog prijevremene otplate kredita u visini 770,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30.1.2024. do isplate. 170. Kamate su dosuđene po čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

171. Sud je odbio tužiteljicu sa dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu 618,11 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na iznose:

- na iznos od 250,58 EUR od 1.8.2023. do isplate

-

na iznos od 202,63 EUR od 30. 9. 2023. do isplate

- na iznos od 83,80 EUR od 31.10.2023. do isplate

-

na iznos od 81,10 EUR od 30.11.2023. do isplate

iz razloga što platež navedenih iznosa tužiteljica nije dokazala.

Sudu ne prileži niti jedan materijalni dokaz da je tužiteljica platila navedene iznose na navedene datume, a platež navedenih iznosa tužiteljica je trebala dokazati potvrdama o plaćanju i isto se ne dokazuje personalnim dokazima, odnosno saslušanjem stranke.

172. Slijedom navedenog sud je odlučio kao u točci I. i II. izreke presude.

173. Obzirom su stranke u ovom postupku uspjele u približno jednakom omjeru, sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

U Zagrebu 24. srpnja 2025.

Sudac

Sanja Krovinović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana računajući od dana dostave presude. Žalba se predaje putem ovog suda na Županijski sud, pisano u pet istovjetnih primjeraka.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja uz rješenje o pristojbi na presudu u iznosu od 53,09 €

2. Punomoćniku tuženika