REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Bjelovaru
Stalna služba u Garešnici
Garešnica, V. Nazora 22
Poslovni broj: P-1191/2023-33
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Garešnici po sucu toga suda Dajani Gabud Jandoš kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužitelja AE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Jugoslava Puran i Saše Kutnjak, iz Bjelovara protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., Jadranski trg 3/a, Rijeka, OIB: 23057039320, zastupanog po Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovora i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 03. srpnja 2025., u prisutnosti punomoćnika stranaka i tužitelja, na ročištu za objavu i uručenje presude 24. srpnja 2025. godine,
p r e s u d i o j e
I. Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja kao osnovan u dijelu koji glasi:
"1. Utvrđuju se ništetnim odredbe sadržane u člancima 2., 7. i 8. Ugovora o kreditu, broj: 2402006-1031262160/51401652-5103772084 sklopljenog dana 24.12.2007. između RE iz [adresa], pok. prednika tužiteljice AE i tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB:23057039320 na iznos od 39.500,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, a koji Ugovor je solemniziran dan 27.12.2007. kod Javnog bilježnika Branke Škalički iz Garešnice pod posl. br. OV-7463/2007.
2. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB:23057039320 da tužiteljici ĐE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati zakonske zatezne kamate na slijedeće iznose i za razdoblje:
- 6,87 € od 15.01.2008. do 29.09.2015.,
- 6,60 € od 15.02.2008. do 29.09.2015.,
-13,84 € od 14.03.2008. do 29.09.2015.,
-12,62 € od 15.04.2008. do 29.09.2015.,
- 3,08 € od 15.05.2008. do 29.09.2015.,
- 6,35 € od 13.06.2008. do 29.09.2015.,
- 3,47 € od 15.07.2008. do 29.09.2015.,
- 2,73 € od 14.08.2008. do 29.09.2015.,
- 3,17 € od 15.09.2008. do 29.09.2015.,
-11,92 € od 15.10.2008. do 29.09.2015.,
-19,85 € od 17.11.2008. do 29.09.2015.,
- 9,33 € od 17.12.2008. do 29.09.2015.,
-32,38 € od 19.01.2009. do 29.09.2015.,
-34,26 € od 17.02.2009. do 29.09.2015.,
-25,23 € od 16.03.2009. do 29.09.2015.,
-28,63 € od 17.04.2009. do 29.09.2015.,
-27,42 € od 20.05.2009. do 29.09.2015.,
-14,79 € od 17.07.2009. do 29.09.2015.,
-26,50 € od 01.08.2009. do 29.09.2015.,
-30,40 € od 01.09.2009. do 29.09.2015.,
-25,21 € od 01.10.2009. do 29.09.2015.,
-27,83 € od 05.11.2009. do 29.09.2015.,
-29,77 € od 05.12.2009. do 29.09.2015.,
-33,82 € od 05.01.2010. do 29.09.2015.,
-36,06 € od 05.02.2010. do 29.09.2015.,
-43,66 € od 20.03.2010. do 29.09.2015.,
-49,70 € od 17.04.2010. do 29.09.2015.,
-40,42 € od 05.05.2010. do 29.09.2015.,
-62,54 € od 10.06.2010. do 29.09.2015.,
-64,98 € od 20.07.2010. do 29.09.2015.,
-47,77 € od 02.08.2010. do 29.09.2015.,
-61,67 € od 06.09.2010. do 29.09.2015.,
-107,69 € od 09.10.2010. do 29.09.2015.,
-62,76 € od 13.11.2010. do 29.09.2015.,
-85,23 € od 15.12.2010. do 29.09.2015.,
-75,53 € od 05.01.2011. do 29.09.2015.,
-68,72 € od 05.02.2011. do 29.09.2015.,
-83,16 € od 05.03.2011. do 29.09.2015.,
-124,63 € od 05.04.2011. do 29.09.2015.,
-64,57 € od 05.05.2011. do 29.09.2015.,
-65,94 € od 03.06.2011. do 29.09.2015.,
-73,35 € od 05.07.2011. do 29.09.2015.,
-95,20 € od 04.08.2011. do 29.09.2015.,
-114,86 € od 15.09.2011. do 29.09.2015.,
-101,77 € od 14.10.2011. do 29.09.2015.,
-101,15 € od 14.11.2011. do 29.09.2015.,
-106,04 € od 15.12.2011. do 29.09.2015.,
-106,89 € od 13.01.2012. do 29.09.2015.,
-109,08 € od 15.02.2012. do 29.09.2015.,
-107,41 € od 15.03.2012. do 29.09.2015.,
-110,05 € od 13.04.2012. do 29.09.2015.,
-105,13 € od 15.05.2012. do 29.09.2015.,
-97,70 € od 14.06.2012. do 29.09.2015.,
-84,31 € od 13.07.2012. do 29.09.2015.,
-58,18 € od 14.08.2012. do 29.09.2015.,
-55,83 € od 14.09.2012. do 29.09.2015.,
-58,08 € od 15.10.2012. do 29.09.2015.,
-86,02 € od 14.11.2012. do 29.09.2015.,
-84,97 € od 14.12.2012. do 29.09.2015.,
-83,55 € od 15.01.2013. do 29.09.2015.,
-82,16 € od 14.02.2013. do 29.09.2015.,
-41,15 € od 25.03.2013. do 29.09.2015.,
-54,45 € od 15.04.2013. do 29.09.2015.,
-52,75 € od 14.05.2013. do 29.09.2015.,
-40,11 € od 13.06.2013. do 29.09.2015.,
-58,60 € od 12.07.2013. do 29.09.2015.,
-25,50 € od 14.08.2013. do 29.09.2015.,
-26,38 € od 12.09.2013. do 29.09.2015.,
-57,77 € od 14.10.2013. do 29.09.2015.,
-47,30 € od 13.11.2013. do 29.09.2015.,
-27,53 € od 13.12.2013. do 29.09.2015.,
-26,76 € od 14.01.2014. do 29.09.2015.,
- 5,34 € od 18.02.2014. do 29.09.2015., a koje se obračunavaju do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 29.09.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana."
II. Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od ukupno 708,20 € s osnova ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika zajedno s potraživanim zakonskim zateznim kamatama na taj iznos, kao i za isplatu iznosa od 3.866,47 € s osnova preplate po ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te za zakonske zatezne kamate koje bi se obračunavale na iznose preplaćene po valutnoj klauzuli od 30.09.2015. do isplate, sve kao neosnovano.
III. Svaka stranka snosi svoj trošak postupka.
Obrazloženje
1. U pravnoj stvari pobliže navedenoj u uvodnom dijelu ove odluke dana 14.10.2021. podnesena je tužba, radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovora o kreditu u CHF i isplate/povrat preplaćenih iznosa po osnovi utvrđenja ništetnosti dijela ugovora o kreditu u CHF.
2. U tužbi se navodi da su [adresa], kao korisnik kredita, tužiteljica kao sudužnik i tužena kao kreditor sklopili 24.12.2007. Ugovor o kreditu, broj 2402006-1031262160/51401652-5103772084, na iznos od 39.500,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, solemniziran dana 27.12.2007. kod javnog bilježnika Branke Škalički iz [adresa] pod posl. br. OV-7463/2007. Kredit je podignut kao hipotekarni kredit, radi kupnje nekretnine (članak 3. Ugovora). Otplata kredita ugovorena je na rok od 120 mjeseci, odnosno otplata kredita je u 120 mjesečnih anuiteta nakon prijenosa kredita u otplatu. Ugovoreno je kako kredit dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu. Ugovorom o kreditu ugovorena je redovna kamata od 8,25%. Ugovorom o kreditu predviđena je otplata po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke. U navedeni ugovor o kreditu, tuženik je uvrstio odredbe o kamatnoj stopi koja je tijekom otplate kredita promjenjiva sukladno Odluci tuženika, odnosno promjenjiva je temeljem jednostrane odluke tuženika (čl. 8). Prilikom sklapanja ugovora o takvoj ugovornoj odredbi nije se pojedinačno pregovaralo niti su tužiteljica i CE imali mogućnost na takvu odredbu utjecati. Navedena odredba imala je za posljedicu, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice i RE budući da cijena (kamate) kredita kao bitan sastojak ugovora nije precizno određena niti odrediva, a zbog nedostatka egzaktnih parametara za njezino određivanje. Stoga je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržana u Ugovoru o kreditu nepoštena, te time i ništetna sukladno čl. 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) važećeg u vrijeme sklapanju ugovora o kreditu. Ništetnost takve odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi utvrđena je pravomoćnim presudama i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o osnovanosti ove tužbe postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 04.07.2013. koja je u dijelu koji se odnosi na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine. Prema navedenoj presudi VTS-a potvrđena je presuda TS u Zagrebu broj P- 1401/12 u dijelu točki 1, 2, 3, 4, 5, 6 i 7 izreke kojom je utvrđeno da je među ostalim i tuženik u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. počinio povredu kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita, a koja povreda traje i dalje, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo pa je stoga ništetna. Ista presuda potvrđena je i odlukom Vrhovnog suda RH, broj Revt-249/14-02 od 09.04.2015. Prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tuženik je svjesno propustio tužiteljicu i RE u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o sklapanju Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF utemeljene na potpunoj obavijesti. Tuženik nije upoznao tužiteljicu i RE o općem riziku vezanja glavnice kredita za valutu švicarski franak, o činjenici da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, da je rast tečaja švicarskog franka gotovo potpuno izvjestan kao ni o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Niti o toj odredbi se prilikom sklapanja ugovora nije pojedinačno pregovaralo već je tuženik odredbu unaprijed formulirao te tužiteljica i CE nisu utjecali niti su mogli utjecati na takvu odredbu. Takvim postupanjem tuženik je počinio povredu Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, rezultiralo znatnom neravnotežom u pravima i obvezama na štetu tužiteljice i RE kao potrošača zbog čega je odredba o vezanju glavnice kredita za valutu švicarski franak iz Ugovora o kreditu nepoštena, a time i ništetna. Ništetnost navedenih odredbi u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u CHF potvrđena je pravomoćnim presudama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pa tako o osnovanosti ovih navoda postoji pravomoćna presuda TS u Zagrebu, br. P-1401/2012 od 04.07.2013. koja je u dijelu koji se odnosi na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u CHF potvrđena presudom VTS-a RH broj 6632/17-10 od 14.06.2018. Navedenom presudom VTS-a broj 6632/17-10 potvrđena je presuda TS u Zagrebu broj 1401/12 od 04.07.2013. u dijelu točki 1, 2, 3, 4, 5, 6 i 7 izreke kojim je utvrđeno da je tuženik među ostalim i tuženik u razdoblju od 01.04.2005. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita uvrštenjem u ugovore o kreditima nepoštenih i ništetnih odredbi kojima je ugovoreno da je glavnica kredita vezana za valutu CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, među ostalim i tuženik, potrošače nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti te da je navedeno za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Iznosi anuiteta u kunskoj protuvrijednosti koje su tužiteljica, odnosno CE, tijekom otplate kredita plaćali tuženiku uslijed primjene nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli (i promjenjivoj kamatnoj stopi), definitivno i potvrđuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice i RE budući da je kompletan rizik takvih odredbi prenesen na teret tužiteljice i RE koji se manifestirao upravo kroz izuzetno visok porast anuiteta. Uslijed enormnog porasta anuiteta koji su za tužiteljicu odnosno RE bili financijski neizdrživi i koje tužiteljica, odnosno CE više nisu mogli podmirivati dospjele obveze po navedenom kreditu. CE je preminuo **.**.2013. godine. Rješenjem o nasljeđivanju od dana 18.02.2014. godine, OPS Daruvar, SS Garešnica, posl. br. O.1228/13-9, UPP-OS-2/14, njegovom nasljednicom proglašena je tužiteljica. Sporazumom o reguliranju međusobnih odnosa broj 5114204561 od dana 26.01.2016. godine, potvrđen kod javnog bilježnika Marka Bilandžije 26.01.2016. godine, posl. br. OV-307/16, sklopljen između tužiteljice kao sudužnika po osnovnom ugovoru o kreditu, i nasljednika iza pok. RE, odnosno kao pristupitelja dugu, založnog dužnika i novog korisnika kredita (navodi iz samog Sporazuma), i tuženika, predmetna tražbina tuženika s valutnom klauzulom u CHF konvertirana je u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Unatoč tome, tužiteljici niti provedbom konverzije tražbine nije nadoknađen iznos koji je uslijed nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu preplatila tuženiku te stoga ima pravni interes za podnošenjem ove tužbe. Osnovni ugovor o kreditu tuženik je jednostrano pripremio kao tipski i adhezijski ugovor bez prethodnog pregovaranja o njegovom sadržaju. Isto tako navedeni Sporazum i obračun konverzije tuženik je jednostrano pripremio pritom ne ostavljajući tužitelju mogućnost pregovora oko visine kamatnih stopa koje će biti primijenjene u konverziji. Tužiteljica podnosi predmetnu tužbu i predlaže utvrđenje ništetnim odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika, te po tim osnovama povrat preplaćenih iznosa, time da je tužbeni zahtjev za isplatu točno određenih iznosa usklađen sa nalazom i mišljenjem financijskog vještaka Marijane Matijević, a nakon što je bilo provedeno vještačenje u ovome predmetu, podneskom od 12.06.2025.
3. U odgovoru na tužbu istaknut je prigovor mjesne nenadležnosti, o kojemu je pravomoćno odlučeno rješenjem Županijskog suda u Splitu Gž-617/2024-2 od 28.08.2024. kojim je potvrđeno rješenje ovoga suda P-1191/2023-6 od 11.01.2024., a kojim je odbijen prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda kao neosnovan. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva, te ističe prigovor zastare. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice, budući uplate po predmetnom kreditu nisu vršene po tužiteljici, već od strane drugih osoba, te da u rješenju o nasljeđivanju na koje se poziva tužiteljica nije naznačeno, da ostavinu pokojnog CE čine prava i obveze iz predmetnog Ugovora o kreditu. Ističe prigovor nedostatka pasivne legitimacije, iz razloga što je za potraživanje tuženika, temeljem Ugovora o kreditu, zakoniti vlasnik postalo društvo B2 KAPITAL d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 41, OIB: 57509775367 (kao cesionar) temeljem Ugovora o cesiji zaključenog između tuženika kao cedenta i navedenog društva, kao cesionara, a sve sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima (čl. 80. do 87.), a o navedenom je tužitelj bio obaviješten. U svezi prigovora zastare tuženik navodi, da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanje koje je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (u nastavku ZZP) u svezi odredbe članka 230. Zakona o obveznim odnosima (u nastavku ZOO). Smatra da ZZP jasno određuje pravni osnov tužbenih zahtjeva za isplatu, koje bi potrošači kao tužitelji s osnove presude donesene u kolektivnom sporu isticali protiv tuženika u pojedinačnim sporovima, a to je naknada štete koja bi potrošačima bila prouzročena kroz primjenu nepoštene ugovorne odredbe te sukladno tome smatra da je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari, dakle protekom više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio po kreditnim anuitetima. Osim toga, sve i kada bi sud prihvatio stajalište da je pokretanjem parničnog postupa za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare, a što se osporava u cijelosti, tuženik ističe da bi potraživanje tužitelja po osnovi navodno ništetne kamatne stope opet bilo u zastari. Kako je kolektivna tužba podnesena dana 04.04.2012. godine, a čime je navodno došlo do prekida zastare, zastara za podnošenje tužbe za utvrđenjem ništetnim načina promjene kamatne stope (potraživanje po osnovi ništetne kamatne stope) nastupila bi opet dana 14.06.2019. godine, odnosno tužitelj je mogao podnijeti tužbu za utvrđenje ništetnim odredbe o načinu promjene kamatne stope do 13.06.2019. godine, čime tužitelj podnošenjem tužbe na dan 15. prosinca 2021. godine nema pravo potraživati navodno preplaćene iznose sa osnove promjene kamatne stope. Smatra da tužiteljica nije dokazala status potrošača, a da se on ne presumira. Tužitelj i tuženik su dana 26. siječnja 2016. godine sklopili Sporazum o reguliranju međusobnih odnosa (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Stoga, tužiteljica nema pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. U pogledu nedopuštene i nepoštene primjene valutne klauzule izražene u CHF ističe, da je tuženik postupio u skladu sa svim važećim zakonskim propisima, da je tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita te upozoren na posljedice porasta vrijednosti strane valute (švicarskog franka) na njegove kreditne obveze i to: putem reklamnog materijala i oglasa tuženika, sadržajem predmetnog ugovora koji sadrži posebnu odredbu VALUTNA KLAUZULA, iz Informacija Pojam "valutna klauzula" i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom koji dokument je mogao preuzeti tužitelj kao potencijalni korisnik kredita u poslovnicama tuženika, brošurom Stambeni krediti Erste Banke koja upozorava na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima, brošurom o kretanju tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998. do 2004., kao i razgovorom sa službenicima banke. Nadalje se ističe, da tužena nije ostvarila "ekstra profit" na tečajnim razlikama niti je imala bilo kakve namjere usmjerene na ostvarivanje "ekstra profita", te je upravo tuženik snosio valutni rizik. Stoga smatra da se odredba ugovora o valutnoj klauzuli ne može smatrati nepoštenom. U pogledu ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik navodi kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Tuženik ističe da je prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (ZIDZPK, "Narodne novine" br. 112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovoreni odnos s potrošačem putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (članak 175. Zakona o bankama "Narodne novine" broj 84/02 i 141/06) odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (članak 308. "Narodne novine" br. 117/08). Nadalje se navodi da je tuženik bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje 15 dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik je navedeno uredno činio. Nadalje, tuženik ističe da radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju tuženik se rukovodio i Direktivom vijeća Europskih zajednica (93/13/EEZ od 5. travnja 1993.). Navedena direktiva u prilogu sadrži tzv. sivu listu od 19 ugovornih odredbi koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu članka 97. Zakona o zaštiti potrošača, no za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredbi koje trgovcu omogućuju da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenim ugovorom ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga zadržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (točka 2.b Priloga Direktive). Tuženik smatra da nije nepoštena odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Tuženik navodi da treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora. Kako se ZZP ima tumačiti u skladu s Direktivnom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi članka 145. Ustava Republike Hrvatske, tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivnom koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tom što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, tuženik smatra da to ne znači da ih sud treba zanemariti. Prema njima postupanje tuženika nije nepošteno. Ističe se, da je već kroz ZPK tužitelju pružena razina zaštite radi koje daljnja sudska zaštita nije potrebna, a ovo jer su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope, a sukladno Metodologiji utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata, koju je donio tuženik sukladno noveli ZIDZPK (n.n.143/13).Tuženik nadalje navodi da deklaratorna zaštita koju traži tužitelj u ovoj stvari usmjerena je na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa. Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojna dogovora i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope, te ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi što je uostalom i stav recentne pravne teorije. Ukoliko se iz sadržaja Ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, te stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora. Tuženik navodi da odredba članka 8. stavak 1. Ugovora i dalje sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 8,25% godišnje, no tuženik smatra da je jasno, da je uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine, početno ugovorena visina jest njezina trajna visina budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti. Međutim, ukoliko se ugovor tumači teološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja. Tuženik ističe da nije moguće, niti pravno dopušteno kamatnu stopu koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Tuženik navodi da su parnične stranke u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom u odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. U pravnoj teoriji uvriježen je stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba izražavati i zajednička namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa budući da se pod njih podrazumijeva "sloboda suugovaratelja da samostalno i slobodnom voljom odlučuje hoće li uopće zasnovati određeni obvezno pravni odnos, s kime, kojom vrstom ugovora, s kojim sadržajem i redovito u kojem obliku, mijenjati ga i okončati" (VE, Komentar Zakona o obveznim odnosima, 2005., str. 7). Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pri tom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od ostalih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja. Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju. U svezi navedenog tuženik navodi da presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu, te se stoga ne može prihvatiti kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje. Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on s tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo, da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva. Tuženik navodi da u ovoj stvari nije sporno da je kao pružatelj financijskih usluga u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenog zakona u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora. Takvo držanje tuženik smatra da bi sud trebao cijeniti budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno su suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, tuženik ističe da je njegov doprinos takvoj šteti više nego očigledan. Nadalje se navodi da Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14 odredbom članka 118., odnosno članka 138.a ("Narodne novine" br. 79/07 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13) jasno definira pravnu osnovu tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz Kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnova presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete. Takva pravna osnova jasna je budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem koje je tuženik stekao iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu nije otplata već i dalje egzistira. Tuženik je predložio da sud odbaci tužbu, a podredno odbije tužbeni zahtjev.
4. Podneskom od 18.12.2023. tužitelj se očitovao na prigovore tuženika navedene u odgovoru na tužbu, na način da smatra kako nije nastupila zastara tražbina. Ističe da su sredstva predmetnog kredita utrošena namjenski za kupnju nekretnine za potrebe života i stanovanja tužiteljičine obitelji koja nekretnina nikada nije korištena u druge svrhe zbog čega je prigovor tuženika u vezi statusa potrošača potpuno neosnovan. Sukladno čl. 1115. ZOO-a tužiteljica ima pravo zahtijevati povrat preplaćenih iznosa zajedno s kamatom od dana plaćanja. Tužiteljica ističe vezano za prigovor nedostatka aktivne legitimacije, da je rješenjem o nasljeđivanju iza pokojnog supruga CE proglašena njegovom nasljednicom te joj stoga pripadaju sva prava koja su njezinom suprugu pripadala u trenutku smrti, a tužiteljica i FE sin tužiteljice i pokojnog CE, kao njegovi zakonski nasljednici dogovorili su se, da je tužiteljica jedina ovlaštena ostvarivati prava povezana s predmetnim ugovorom o kreditu što uostalom korespondira i s nasljedničkom izjavom FE koji je svoj cjelokupni nasljedni dio iza pokojnog oca ustupio upravo tužiteljici. U svezi prigovora nedostatka pasivne legitimacije ističe se, da su predmetni ugovor o kreditu tužiteljica i njezin prednik sklopili s tuženikom, te je otplata kredita izvršavana isključivo u korist tuženika, pa je preplaćene iznose tužiteljica jedino i ovlaštena tražiti od tuženika. Činjenica, da je tuženik navodno potraživanje prema tužiteljici ustupio društvu B2 Kapital d.o.o. nije relevantna za pasivnu legitimaciju u ovom sporu budući da ugovorom o ustupu tražbine-cesiji cesionar ne preuzima odgovornost za posljedice ništetnosti ugovora o kreditu iz kojeg ustupljena tražbina proizlazi već se radi o odgovornosti tuženika kao ugovorne strane iz ugovora o kreditu. Osporava se navod tuženika, da bi uslijed konverzije predmetnog ugovora tužiteljica izgubila pravni interes za predmetnu parnicu.
5. Sud je u postupku izvođenja saslušao tužiteljicu. Nije saslušavan djelatnik banke koji je prvotno predložen za saslušanje, jer je tuženik tijekom postupka odustao od njegova saslušanja (BE). Sud je izvršio je uvid u dokumentaciju dostavljenu uz tužbu koju čine; Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652- 5103772084 od 24.12.2007., Nalog za isplatu sredstava kredita korisniku, Sporazum o reguliranju međusobnih odnosa broj 5114204561 sa tužiteljicom kao sudužnikom i nasljednicom RE od 26.01.2016., Ugovor o ustupu tražbina od 05.02.2018., Rješenje o nasljeđivanju O-1228/13 od 18.02.2014. Općinskog suda u Bjelovaru Stalne službe u Garešnici, (list 7-28), dokumentaciju dostavljenu po tuženom; pregled prometa po partiji kredita 5103772084 za razdoblje od 28.12.2007.- 30.09.2015., Obavijesti o promjeni kamatne stope (list 65-81; brošure tuženika koje se odnose na kredite iz minusa u plus, te za stambene kredite, priopćenje za javnost HNB od 21.1.2015., dopis HNB, grafički prikaz, sve dostavljeno uz odgovor na tužbu, u otplatni plan sa obavijestima o promjeni kamatne stope (list 383-404). Izvršen je uvid u vještački nalaz i mišljenje sudskog vještaka Marijane Matijević iz Bjelovara (list 623-631). Sud nije saslušavao neposredno sudskog vještaka, jer stranke nisu imale primjedbi na njegov matematički izračun te su se izjasnile da isto nije potrebno.
6. Temeljem provedenih dokaza i njima utvrđenog činjeničnog stanja sud je presudio kao u izreci odluke iz slijedećih razloga;
-među strankama nije bilo sporno da su iste zaključile dana 24. 12. 2007. Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5103772084, time da je u navedenom ugovoru tužiteljica bila sudužnik, a njen suprug CE korisnik kredita te je tim Ugovorom tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Banke važećem na dan puštanja kredita u opticaj u iznosu od 39.500,00 CHF. Namjena kredita je bila "hipotekarni krediti građana, Gotovinski krediti uz hipoteku". Člankom 8. određeno je, da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s važećim odlukama banke i u trenutku ugovaranja iznosi 8,25%. Člankom 7. navedenog ugovora određeno je da će se povrat obveza iz tog ugovora obračunati po srednjem tečaju banke za CHF (VALUTNA KLAUZULA) na dan odobrenja žiro-računa banke, te da kredit dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu.
- stranke su dana 26.01.2016. zaključile Sporazum o reguliranju međusobnih odnosa broj 5114204561, potvrđen kod javnog bilježnika Marka Bilandžije 26.01.2016. godine, poslovni broj OV-307/16, između tužiteljice kao sudužnika po osnovnom ugovoru o kreditu i nasljednice iza pokojnog RE, odnosno kao pristupitelja dugu, založnog dužnika i novog korisnika kredita (navodi iz samog Sporazuma) i tuženika, a istim je tražbina tuženika iz osnovnog ugovora s valutnom klauzulom u CHF konvertirana u kredit s valutnom klauzulom u EUR.
-uvidom u javno objavljenu presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine utvrđeno je, da je Udruga Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača, kao ovlašteno tijelo sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, podnijela tužbu Trgovačkom sudu u Zagrebu protiv osam poslovnih banaka, među kojima je i ovdje tuženik, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, te da je tom presudom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u dijelu u kojem je presuđeno, da je ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženici, kao trgovci, s korisnicima kreditnih usluga, kao potrošačima, nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa je time tuženik, kao i ostale tužene banke, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, potvrđena je.
- uvidom u javno objavljenu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da je o tužbi Udruge Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka među kojima je i ovdje tuženik, odlučeno na način, da je utvrđeno, kako je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine u navedenom dijelu, presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine je potvrđena.
7. Po ocjeni ovog suda na pravni odnos stranka vezano za Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5103772084 od 24.12.2007. primjenjuje se pravno utvrđenje iz postupaka kolektivne pravne zaštite, a kako to proizlazi iz navedenih presuda, odnosno utvrđenje ugovornih odredbi o promjenjivim kamatnim stopama jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli, nepoštenim i ništetnim, jer je korisnik kredita u predmetnom slučaju imao status potrošača u skladu s odredbom članka 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 93/03), kojom je određeno, da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tijekom postupka je utvrđeno, iskazom tužiteljice te izvršenim uvidom u predmetni Ugovor o kreditu, da je korisnik kredita CE zaključio predmetni ugovor kao hipotekarni, a sredstva su po istome utrošena za nadogradnju obiteljske kuće u kojoj nije obavljana gospodarska djelatnost. Stoga, imajući navedeno u vidu, a pri tome uzimajući u obzir da se tužitelj poziva na već navedena utvrđenja iz postupaka kolektivne pravne zaštite, ista se i primjenjuju u ovome predmetu sve temeljem odredbe članka 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19-dalje ZPP) i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br.41/14 i 110/15). Uzimajući u obzir navedeno, odnosno djelomičnu ništetnost predmetnog Ugovora koja se odnosi na ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, proizlazi da se na pravni odnos stranaka primjenjuje početno ugovorena kamatna stopa (8,25%) kroz cijelo vrijeme otplate kredita i tečaj CHF u odnosu na HRK kakav je bio na dan sklapanja Ugovora o kreditu.
8. Po ocjeni ovoga suda, istaknuti prigovor tuženika u pogledu nedostatka aktivne legitimacije na strani tužiteljice nije osnovan, jer je tužiteljica Rješenjem o nasljeđivanju O-1228/13 od 18.02.2014. Općinskog suda u Bjelovaru Stalne službe u Garešnici iza pokojnog RE (korisnika kredita) proglašena nasljednicom u cijelosti, a imovina ostavitelja (prava i obveze) sukladno čl. 5. Zakona o nasljeđivanju prelaze na nasljednika u času smrti ostavitelja. Pri čemu se napominje da je i sam tuženik uvažio tužiteljicu kao pravnu slijednicu iza korisnika kredita CE po predmetnom ugovoru kada je sa istom zaključivao Sporazum o reguliranju međusobnih odnosa broj 5114204561 koji se odnosi na predmetni ugovor. Činjenica tko je vršio otplatu po predmetnom kreditu novčanih iznosa tuženiku posve je irelevantna, budući su uplate išle na podmirenje obveze/novčane tražbine tuženika po predmetnom kreditu, u kojemu je naspram tuženika druga ugovorna stranka bio CE, kao korisnik kredita, te tužiteljica kao sudužnik, te su jedino oni bili u obvezno-pravom odnosu sa tuženikom po predmetnom kreditu, te za slučaj kašnjenja sa povratom kredita, tuženik je imao pravo postupanja samo prema istima.
9. Prigovor nedostatka pasivne legitimacije tuženika, jer je isti svoje tražbinu po predmetnom ugovoru temeljem Ugovora o cesiji zaključenog između tuženika kao cedenta i društva B2 KAPITAL d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 41, OIB: 57509775367 (kao cesionar), prenio na B2 KAPITAL d.o.o., Zagreb, neosnovan je. Naime, činjenica, da je tuženik navodno potraživanje prema tužiteljici ustupio društvu B2 Kapital d.o.o. nije relevantna za pasivnu legitimaciju u ovom sporu budući, da ugovorom o ustupu tražbine-cesiji cesionar ne preuzima odgovornost za posljedice ništetnosti ugovora o kreditu iz kojeg ustupljena tražbina proizlazi već se radi o odgovornosti tuženika kao ugovorne strane iz ugovora o kreditu, time da sukladno čl. 84 st. 2. Zakona o obveznim odnosima dužnik može isticati primatelju, pored prigovora koje ima prema njemu i one prigovore koje je mogao istaknuti ustupitelju do časa kad je saznao za ustupanje. Ustupom se ne pogoršava položaj dužnika.
10. U odnosu na prigovor zastare istaknut po tuženiku, sud je uzeo u obzir pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Stoga, u predmetima u kojima se primjenjuje pravno shvaćanje iz presude o kolektivnoj tužbi na temelju članka 502.c ZPP, a u ovoj pravnoj parnici se kako je naprijed obrazloženo primjenjuje, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu, odnosno zastarni rok od 5 godina sukladno čl. 225 Zakona o obveznim odnosima (N.N.33/05), jer se radi o povratu stečenog bez osnove. Stoga zastarni rok od 5 godina počinje teći od pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi i to odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope od 13. lipnja 2014., a odredbe o valutnoj klauzuli u CHF od 14. lipnja 2018.
11. Obzirom je tužba podnijeta 14.10.2021. zastara nije nastupila za potraživanje preplaćenih iznosa s osnove ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i zateznih kamata na iste, dok je nastupila zastara za potraživanje preplaćenih iznosa s osnove ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika i potraživanih zateznih kamata na isto, pa je taj dio tužbenog zahtjeva tužitelja, uvažavajući prigovor zastare, već s te osnove neosnovan i kao takav odbijen (toč. II. izreke).
12. Visinu novčanih iznosa koji čine razliku između plaćenih rata po predmetnom kreditu, te rata kredita obračunatih bez primjene ništetnih ugovornih odredbi sud je utvrdio provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja koje je povjereno stalnom sudskom vještaku Marijani Matijević iz Bjelovara.
13. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka (list 623-631) proizlazi, da je tužiteljičin pravni prednik kao korisnik predmetnog kredita više platio tuženiku zbog promjene tečaja u odnosu na početni tečaj CHF, u razdoblju i iznosima kako je pobliže naznačeno u točci I. 2. izreke ove odluke.
14. Stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun sudskog vještaka, te je sud u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, jer nije našao razloga za sumnju u sačinjen nalaz i mišljenje sudskog vještaka.
15. Stranke su zaključile 26.01.2016. Sporazum o reguliranju međusobnih odnosa broj 5114204561, potvrđen kod javnog bilježnika Marka Bilandžije 26.01.2016. godine, posl. br. OV-307/16, i to između tužiteljice kao sudužnika po osnovnom ugovoru o kreditu i nasljednika iza pok. RE, odnosno kao pristupitelja dugu, založnog dužnika i novog korisnika kredita (navodi iz samog Sporazuma), i tuženika, a istim je tražbina tuženika iz osnovnog ugovora s valutnom klauzulom u CHF konvertirana u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Odredbom čl. 19.b. ZID ZPK/15 propisano je osnovno načelo konverzije i to da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Nastavnom odredbom čl. 19.c st.1. ZID ZPK/15 propisan je način izračuna konverzije kredita. Iz predmetnog Sporazuma o reguliranju međusobnih odnosa broj 5114204561 od 26.01.2016. i izračuna konverzije kredita broj 5103772084 na dan 30. rujna 2015. proizlazi da je tražbina po osnovnom ugovoru u cijelosti dospjela 13.10.2014., a kako nije bila podmirena, to je pokrenut postupak prisilne naplate pod brojem Ovr-1298/15 kod Općinskog suda u Bjelovaru Stalna služba u Garešnici. U toč. 5.2. navedenog sporazuma stranke su suglasno utvrdile, da na dan 30.09.2015. po provedenoj konverziji, obveze korisnika kredita iz Osnovnog ugovora na ime dospjele glavnice kredita iznose 12.835,26 €, te s osnove dospjele zatezne kamate obačunate na navedeni iznos dospjele glavnice kredita od dana dospijeća kredita u cijelosti do 30.09.2015. iznose 1.406,79 €. Toč. 5.3. utvrđeno je, da obveze korisnika kredita na ime manje uplaćenog iznosa (manjka) na dan 26.01.2016. iznose 1.089,31 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja, čije podmirenje će se regulirati Sporazumom iz članka 7.
15.1. Dakle, imajući u vidu odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15 propisani način konverzije, time da tužitelj niti ne tvrdi da bi predmetni Aneks ugovoru o kreditu bio sklopljen protivno odredbama ZID ZPK/15 i da njegovu valjanost tijekom postupka nije doveo u pitanje, a u svezi čega iz nalaza i mišljenja financijske vještakinje proizlazi i da su sve uplate tužitelja uključene u izračun konverzije i da je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZID ZPK/15, povezujući navedeno sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu Gos-1/2019 prema kojemu sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te da Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj: U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/15 ocijenivši isti usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske, istaknuvši istodobno da ZID ZPK/15 ima legitimni cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprečavanja nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprečavanja produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera razmjerna legitimnom cilju koji se želi postići, to nepoštene (i ništetne) ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu nakon sklapanja Aneksa od 26. siječnja 2016. nisu obvezivale tužitelja, jer su zamijenjene na način kao da je za cijelo ugovoreno vrijeme kredit bio ugovoren s valutnom klauzulom u EUR uz promjenjivu kamatnu stopu za kredite s valutnom klauzulom u EUR, pa je u tom smislu ostvaren neobvezujući učinak nepoštenih ugovornih odredbi sukladno čl. 102. st. 1. ZZP/07, jer kada je riječ o pravnim posljedicama nepoštene ugovorne odredbe u potrošačkim ugovorima takvu ugovornu odredbu, u načelu, valja smatrati kao da nikada nije postojala (ništetnost djeluje ex tunc).
15.2. Parnične stranke su sklapanjem Sporazuma o reguliranju međusobnih odnosa broj 5114204561, potvrđen kod javnog bilježnika Marka Bilandžije 26.01.2016. godine, posl. br. OV-307/16, izvršile konverziju kredita u skladu s prisilnom odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15 na način, da su sve uplate tužitelja bile uključene u izračunu konverzije kako proizlazi iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka, stoga Sporazum ima restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe koje su bile sadržane u Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF bez obzira na to što ZID ZPK/15 ne predviđa da se iznosi koji su plaćeni na temelju ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF vraćaju tužitelju, nego se iskorištavaju u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Sporazumom/Aneksom ugovoru o kreditu. Zbog toga, prema shvaćanju ovog suda, tužitelju ne pripada zahtijevani novčani iznos s osnova ništetnih odredbi (Valutna klauzula) Ugovora o kreditu, jer u imovini tuženika više nema imovine tužitelja koju bi stekao bez pravne osnove i koju bi primjenom čl. 1111. ZOO-a bio u obvezi vratiti tužitelju. Štoviše, Sporazumom je utvrđeno postojanje dospjele, a neplaćene glavnice od 12.835,26 € u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja te s osnove dospjele zatezne kamate na navedeni iznos od dana dospijeća kredita u cijelosti (13.10.2014) do 26.01.2016. u iznosu od 1.740,72 € u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja. Dakle, pravno je shvaćanje ovog suda da je tužitelj sklapanjem predmetnog Sporazuma od 26.01.2016. restituiran za nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi koje su sadržane u Osnovnom Ugovoru o kreditu od 24. 12. 2007., jer ga navedene ugovorne odredbe ne obvezuju, a isplate koje je temeljem njih izvršio vraćene su u njegovu imovinu na način da su iskorištene za njegov račun u ispunjenju valjane obveze preuzete sklapanjem 26.01.2016. Sporazuma o reguliranju međusobnih odnosa.
15.3. Međutim, ostaje činjenica, da je utvrđeni preplaćeni iznos s osnova ništetnih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF po vještačkom nalazu u iznosu 3.866,47 € tuženik držao bez pravne osnove od dana kada su mu pojedini mjesečni iznosi plaćeni do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.), te da o tom pitanju ZID ZPK/15 kao specijalni zakon u odnosu na Zakon o zaštiti potrošača i Zakon o obveznim odnosima, nije ništa uredio. Odredbom čl. 2. st. 2. ZZP/07 propisano je, da će se ako tim Zakonom nije drukčije određeno na obveznopravne odnose primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima, te je i čl. 4. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15, dalje: ZZP/14) koji je bio na snazi u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK/15 bilo propisano, da se ako posebnim zakonima iz stavka 1. ovoga članka ili ovim Zakonom nije drukčije određeno, na obveznopravne odnose između potrošača i trgovca primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima. Stoga Sporazum o reguliranju međusobnih odnosa od 26.01.2016. nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na zatezne kamate koje su tekle na pojedine iznose koje su plaćene na ime nepoštenih odredbi ugovora o kreditu o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF, koji dio nije u zastari. Stoga u skladu s općim pravilom iz čl. 1115. ZOO-a tužitelju pripada pravo na isplatu zateznih kamata koje su tekle od dana plaćanja pojedinih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF sadržanih u Ugovoru o kreditu do dana 30. rujna 2015. s kojim danom je provedena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Naime, imajući u vidu razloge ništetnosti predmetnih odredbi Ugovora o kreditu koje je unaprijed sastavio tuženik i o kojima nije informirao tužitelja, dakle njihovu nepoštenost u smislu čl. 96. st. 1. tada važećeg ZZP/07, jer su protivno načelu savjesnosti i poštenja stvarale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tuženik je iznose koje je na temelju tih ugovornih odredbi primio od tužitelja držao do konverzije kao nepošteni stjecatelj. Obzirom da prema čl. 1115. ZOO-a nepošteni stjecatelj vraća stečeno bez osnove sa zateznim kamatama od dana stjecanja, tuženik je, osim iznosa koje je primio na ime ispunjenja nepoštenih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, a koji su iskorišteni za ispunjenje obveze tužitelja preuzete valjanim Sporazuma o reguliranju međusobnih odnosa na dan obračuna konverzije s kojim danom je prestala obveza vraćanja, dugovao istome i zatezne kamate koje su na pojedine iznose, koje je stekao na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, tekle od dana kada ih je primio pa do dana obračuna konverzije 30. rujna 2015. Izneseno pravno shvaćanje podudarno je s pravnim shvaćanjem izraženim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj:
Rev 586/2019-14 od 21. prosinca 2022. Sukladno navedenom sud smatra, da postoji obveza tuženika plaćanja nepodmirenih zateznih kamata na iznose plaćene s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu (valutna klauzula), jer taj dio nije u zastari, i to od dana plaćanja do 30. rujna 2015. s kojim danom je izvršen obračun konverzije sukladno Sporazumu o reguliranju međusobnih odnosa od 26.01.2016.
16. Uzimajući u obzir sve navedeno, sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim u dijelu kako je naznačeno u toč. I. izreke presude.
17. U pogledu navoda tuženika o promjenjivosti uvjeta na tržištu i okolnosti koje su utjecale na isto, sud smatra da isto nije odlučno u ovom postupku s obzirom na utvrđenje ništetnosti konkretnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz razloga kako je to ranije obrazloženo u presudi.
18. U pogledu navoda tuženika da Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14) odredbom članka 118., odnosno članka 138.a ("Narodne novine" br. 79/07 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13) definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz Kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnova presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete, sud smatra da je osnovna posljedica ništetnosti ugovora prema članku 323. stavak 1. ZOO to što je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, pa se zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe ima smatrati zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove sukladno članku 1111. Zakona o obveznim odnosima. Presuda u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ne obvezuje sudove samo u postupcima radi nakade štete, kako to pogrešno smatra tužena, budući da odredbu članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača ne treba tumačiti gramatički, nego teleološki. Uzimajući u obzir navedeno, nije niti osnovan prigovor zastare koji je tuženik istaknuo, jer smatra da bi se trebao primijeniti trogodišnji zastarni rok, jer se dakle ne radi o postupku o naknadi štete, već povratu stečenog bez osnove i općem zastarnom roku od 5 godina sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (n.n.33/05).
19. Stranke su uspjele u sporu djelomično - tužitelj sa zahtjevom za isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice preplaćenih iznosa po ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli, a tuženik u odnosu na zahtjeve za isplatu glavnice. Pravilnom primjenom čl. 154. st. 2. ZPP-a tužitelj bi trebao naknaditi tuženiku razmjerni dio troškova postupka. Međutim, u predmetnom slučaju radilo se o zahtjevu tužitelja za restituciju zbog toga što je tuženik u Ugovor o kreditu koji je predmet spora bez pregovaranja unio nepoštene ugovorne odredbe. Dosuđena zatezna kamata kvalificira se kao „imovina“ zaštićena čl. 1. Protokolom 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te znatno smanjenje iznosa tog potraživanja, koje je rezultat obveze plaćanja troškova postupka, predstavlja miješanje u pravo tužitelja na mirno uživanje svog vlasništva (tako i Europski sud za ljudska prava u predmetima Klauz protiv Hrvatske od 18.7.2013., Mafalani protiv Hrvatske od 26.9.2023., koji se u sporovima u kojima nije stranka država primjenjuju u skladu s tumačenjem iz presude Čolić protiv Hrvatske od 18. studenog 2021.). Osim toga, o predmetu spora kakav je predmetni - osnovanost kondikcijskog zahtjeva za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, postoji neujednačena sudska praksa, pa se ne može zaključiti da je predmetna tužba bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj - izbjegavanje neopravdanog parničenja nije izravno primjenjiv u ovom predmetu, a nalog tužitelju da naknadi troškove postupka tuženiku predstavljao bi miješnje u njegovo pravo na mirno uživanje imovine koja mu je dosuđena u ovom postupku. O pitanju troškova postupka povodom tužbi potrošača protiv trgovaca pravno shvaćanje zauzeo je i Sud EU u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19 prema kojem čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive 93/13 te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, obzirom da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivom 93/13. Direktiva Vijeća 93/13 inkorporirana je u ZZP/14 pa je navedena odluka Suda EU primjenjiva i u ovom predmetu. Stoga, sud je ocijenio, da u okolnostima ovog predmeta valja primjenom čl. 154. st. 4. ZPP-a odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, sve kako je riješeno o točci III. izreka odluke.
U Garešnici 24. srpnja 2025. godine
Sudac
Dajana Gabud Jandoš
P O U K A : Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom županijskom sudu, pismeno u tri primjerka.
PRESUDA SE DOSTAVLJA:
1. Odvjetnik Jugoslav Puran, Bjelovar
2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb
