REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-1194/2019-29

I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli - Pola, po sutkinji Tamari Dagostin Mušković, u pravnoj stvari tužitelja ČŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Damir Cibralić, odvjetnik u Puli, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kojeg zastupaju punomoćnici iz odvjetničkog društva Leko i partneri, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 12. lipnja 2025. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja odvjetnika Damira Cibralića i zamjenika punomoćnika tuženika odvjetnika Lea Peruška, 24. srpnja 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnima odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržane u čl. 4. i čl. 7. Ugovor o kreditu broj 9010656232, ovjerenog kod Javnog bilježnika Denis Krajcar iz Pule, Flanatička 10, dana 28. srpnja 2005., broj ovjere: OU- 869/05-1, stoga navedene odredbe kao i sve kasnije izmjene ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II Utvrđuju se ništetnima odredbe kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu uz valutu švicarskog franka sadržane u odredbama čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu (broj Ugovora: 9010656232), ovjeren kod Javnog bilježnika Denis Krajcar iz Pule, Flanatička 10, dana 28. srpnja 2005., broj ovjere: OU-869/05-1, stoga navedene odredbe kao i sve kasnije izmjene ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, da tužitelju ČŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 631,36 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 9,46 € od 13.09.2007.

- na iznos od 9,13 € od 13.10.2007.

- na iznos od 9,09 € od 05.11.2007.

- na iznos od 9,03 € od 10.12.2007.

- na iznos od 9,09 € od 20.02.2008.

- na iznos od 9,10 € od 20.02.2008.

- na iznos od 17,61 € od 20.03.2008.

- na iznos od 16,88 € od 21.04.2008.

- na iznos od 16,43 € od 20.05.2008.

- na iznos od 16,30 € od 23.06.2008.

- na iznos od 15,95 € od 22.07.2008.

- na iznos od 15,67 € od 20.09.2008.

- na iznos od 15,51 € od 20.10.2008.

- na iznos od 16,08 € od 20.10.2008.

- na iznos od 15,72 € od 21.11.2008.

- na iznos od 15,81 € od 29.12.2008.

- na iznos od 16,27 € od 23.02.2009.

- na iznos od 15,99 € od 23.02.2009.

- na iznos od 15,29 € od 25.03.2009.

- na iznos od 14,99 € od 16.04.2009.

- na iznos od 14,65 € od 20.05.2009.

- na iznos od 14,23 € od 23.06.2009.

- na iznos od 13,97 € od 21.07.2009.

- na iznos od 13,59 € od 18.09.2009.

- na iznos od 13,30 € od 18.09.2009.

- na iznos od 12,91 € od 21.10.2009.

- na iznos od 12,78 € od 19.11.2009 .

- na iznos od 12,49 € od 12.01.2010.

- na iznos od 12,39 € od 12.01.2010.

- na iznos od 12,15 € od 24.02.2010.

- na iznos od 11,88 € od 17.03.2010.

- na iznos od 11,70 € od 13.05.2010.

- na iznos od 11,58 € od 13.05.2010.

- na iznos od 11,28 € od 15.06.2010.

- na iznos od 11,32 € od 24.08.2010.

- na iznos od 11,23 € od 24.08.2010.

- na iznos od 11,00 € od 14.09.2010.

- na iznos od 10,30 € od 12.11.2010.

- na iznos od 10,06 € od 12.11.2010.

- na iznos od 9,89 € od 13.12.2010.

- na iznos od 9,72 € od 05.01.2011.

- na izn os od 9,09 € od 22.02.2011.

- na iznos od 8,84 € od 18.03.2011.

- na iznos od 8,25 € od 16.05.2011.

- na iznos od 7,94 € od 16.06.2011.

- na iznos od 7,79 € od 16.06.2011.

- na iznos od 7,78 € od 19.07.2011.

- na iznos od 7,33 € od 02.08.2011.

- na iznos od 6,46 € od 16.09.2011.

- na iznos od 5,79 € od 17.10.2011.

- na iznos od 5,28 € od 16.11.2011.

- na iznos od 4,85 € od 16.12.2011.

- na iznos od 4,41 € od 16.01.2012.

- na iznos od 3,91 € od 20.03.2012.

- na iznos od 3,34 € od 20.03.2012.

- na iznos od 2,79 € od 16.04.2012.

- na iznos od 2,26 € od 16.05.2012.

- na iznos od 1,72 € od 15.06.2012.

- na iznos od 1,14 € od 14.07.2012.

- na iznos od 0,57 € od 16.08.2012.

pa sve do isplate, a koja se kamata do 31. prosinca 2007. određuje po stopi od 15% godišnje propisanoj čl. 1.Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za petpostotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, da tužitelju ČŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.989,34 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 5,76 € od 31.08.2005.

- na iznos od 5,41 € od 03.10.2005.

- na iznos od 6,17 € od 03.11.2005.

- na iznos od 5,15 € od 02.12.2005.

- na iznos od 5,15 € od 31.12.2005.

- na iznos od 3,78 € od 31.01.2006.

- na iznos od 0,59 € od 21.03.2006.

- na iznos od 1,20 € od 16.05.2006.

- na iznos od 0,84 € od 16.06.2006.

- na iznos od 0,15 € od 17.07.2006.

- na iznos od 1,95 € od 20.10.2008.

- na iznos od 0,71 € od 21.11.2008.

- na iznos od 5,65 € od 29.12.2008.

- na iznos od 16,43 € od 23.02.2009.

- na iznos od 16,51 € od 23.02.2009.

- na iznos od 10,46 € od 25.03.2009.

- na iznos od 10,35 € od 16.04.2009.

- na iznos od 9,49 € od 20.05.2009.

- na iznos od 7,49 € od 23.06.2009.

- na iznos od 8,09 € od 21.07.2009.

- na iznos od 6,89 € od 18.09.2009.

- na iznos od 7,01 € od 18.09.2009.

- na iznos od 5,49 € od 21.10.2009.

- na iznos od 8,60 € od 19.11.2009.

- na iznos od 9,21 € od 12.01.2010.

- na iznos od 13,25 € od 12.01.2010.

- na iznos od 15,13 € od 24.02.2010.

- na iznos od 16,38 € od 17.03.2010.

- na iznos od 19,71 € od 13.05.2010.

- na iznos od 24,68 € od 13.05.2010.

- na iznos od 25,93 € od 15.06.2010.

- na iznos od 35,46 € od 24.08.2010.

- na iznos od 42,46 € od 24.08.2010.

- na iznos od 46,61 € od 14.09.2010.

- na iznos od 38,94 € od 12.11.2010.

- na iznos od 43,15 € od 12.11.2010.

- na iznos od 50,07 € od 13.12.2010.

- na iznos od 57,76 € od 05.01.2011.

- na iznos od 51,98 € od 22.02.2011.

- na iznos od 58,12 € od 18.03.2011.

- na iznos od 53,06 € od 16.05.2011.

- na iznos od 58,36 € od 16.06.2011.

- na iznos od 70,28 € od 16.06.2011.

- na iznos od 90,01 € od 19.07.2011.

- na iznos od 93,43 € od 02.08.2011.

- na iznos od 77,14 € od 16.09.2011.

- na iznos od 68,78 € od 17.10.2011.

- na iznos od 68,31 € od 16.11.2011.

- na iznos od 72,79 € od 16.12.2011.

- na iznos od 78,80 € od 16.01.2012.

- na iznos od 81,19 € od 20.03.2012.

- na iznos od 79,15 € od 20.03.2012.

- na iznos od 78,50 € od 16.04.2012.

- na iznos od 80,89 € od 16.05.2012.

- na iznos od 82,16 € od 15.06.2012.

- na iznos od 79,71 € od 14.07.2012.

- na iznos od 78,62 € od 16.08.2012.

pa sve do isplate, a koja se kamata do 31. prosinca 2007. određuje po stopi od 15% godišnje propisanoj čl. 1.Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za petpostotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, da tužitelju ČŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 1.523,17 EUR sve u roku 15 dana zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 24. srpnja 2025. pa sve do isplate i to po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

VI U preostalom dijelu odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka kao neosnovan.

VII Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovom sudu podnio tužbu protiv tuženika, u bitnome, navodeći da je s tuženikom 27. srpnja 2005. sklopio Ugovor o kreditu (broj Ugovora: 9010656232) radi kupovine osobnog automobila, a kojim je ugovorom tuženik odobrio tužitelju potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 25.450,00 CHF. Ističe da je kao način otplate kredita u čl. 7. predmetnog ugovora definirano da će tužitelj iznos od 25,450,00 CHF i kamate iz čl. 4. Ugovora otplaćivati u 84 jednaka mjesečna anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnom planu koji je sastavni dio ugovora, a da je tužitelj navedeni ugovor u cijelosti isplatio. Nadalje, navodi da je čl. 4. i čl. 7. Ugovora o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,50% dekurzivno godišnje, a koja je promjenjiva sukladno Odluci tuženika o kreditiranju građana. Ističe da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara kojima bi se moglo izračunati kako bi se kamatna stopa sukladno odluci tuženika mogla mijenjati. Kako se za vrijeme trajanja predmetnog ugovora o kreditu kamatna stopa u nekoliko navrata povećavala, to su tužitelju mjesečni anuiteti na ime predmetnog kredita rasli, pa je iznos anutiteta naveden u planu otplate tužitelj platio samo nekoliko prvih rata dok su sve kasnije rate bile izmijenjene jednostrano i isključivo prema odluci tuženika, a na koju odluku i visine rata tužitelj nije mogao utjecati. S obzirom na okolnosti slučaja te da se radi o formuliranoj vrsti ugovora kod kojih banka (ovdje tuženik) unaprijed pripremi sadržaj te uvjete ugovora tako da s drugom stranom (ovdje tužiteljem) u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora ni na koji način nije pojedinačno pregovarao o promjeni kamatne stope niti su tužitelju predočili precizne i jasno definirane parametre za promjenu kamatne stope, već je uobičajenom definicijom, unaprijed obvezao korisnika kredita da za slučaj da dođe do promjena kamatne stope po odluci banke, isti plaća tako izmijenjene anuitete, čime je tužitelj od početka doveden u neravnopravni položaj u odnosu na tuženika. Navodi da takve neodređene odredbe iz čl. 4 i čl. 7 predmetnog ugovora o kojima se nije pregovaralo i koje su tužitelju kao prosječnom građaninu nejasne te isti nije mogao razabrati uslijed čega dolazi do promjene mjesečnih anuiteta odnosno kamatne stope, koliko će takvih promjena biti i koliko će one trajati, kada će uslijediti nova promjena i slično, već je tuženik prilikom promjene stope kamate postupao jednostrano bez pregovora, pogrešno smatrajući da na takvo "svojevoljno" postupanje ima pravo sukladno potpisanom Ugovoru o kreditu, a zbog čega se takve njegove radnje imaju smatrati protivnim načelu savjesnosti i poštenja a time ništetnim. U tom smislu ukazuje i na odluku Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1041/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenu odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-2 od 13. lipnja 2014., kao i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. te odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I/3541/2015 od 4. svibnja 2016. Nadalje, navodi da se presuda donesena u kolektivnom sporu ima primjenjivati na konkretni slučaj, a što proizlazi iz činjenice da se ista odnosi na potrošačke kredite sklopljene od 1. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., kojima su povrijeđeni interesi i prava potrošača kao korisnika kredita. Stoga, kako je predmetni ugovor tužitelj s tuženikom sklopio 27. srpnja 2005. i koji ugovor sadrži sporne odredbe o jednostranoj promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci tuženika te odredbe o spornoj valutnoj klauzuli, koje odredbe su proglašene ništetnima, presude donesene po kolektivnom sporu imaju se primijeniti i na konkretni slučaj. U odnosu na valutnu klauzulu ističe da je prema čl. 1. i čl. 7. predmetnog ugovora ugovoreno da tuženik tužitelju stavlja na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 25.450,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važećeg na dan korištenja kredita te da će se kredit i kamate otplatiti u 84 jednaka mjesečna anuiteta plativog u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici. Ističe da je prilikom zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu tuženik kao trgovac bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača (ovdje tužitelja). U tom smislu ukazuje na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a kojom je pravomoćno utvrđeno da su potrošački ugovori o kreditu ništetni u odredbama kojima se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Ističe da nije sporno da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno, no da tužitelj u vrijeme kada je ugovoren predmetni kredit od strane tuženika nije bio upoznat o valutnom riziku koji za njega predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF, odnosno da valutna klauzula CHF u odnosu na valutne klauzule u drugoj valuti predstavlja puno veći rizik. Tuženik je uz povećani tečaj od tužitelja naplaćivao povećanu kamatu koja je bila ugovorena kao promjenjiva prema njegovoj odluci pa je na taj način dvostruko opteretio tužitelja kao korisnika kredita s anuitetima koji su u odnosu na one početno definirane otplatnim planom narasli. Smatra da su ugovorne odredbe predmetnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi te kojima se glavnica i anuiteti vezuju za valutnu klauzulu CHF nepoštene i kao takve ništetne pa tužitelj u ovom postupku traži da se utvrde ništetnim odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržane u čl. 4. i čl. predmetnog ugovora o kreditu te odredbe kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu uz valutu CHF sadržane u čl. 1 i čl. 7 predmetnog ugovora, a s time u vezi tužitelj potražuje od tuženika i isplatu ukupnog iznosa koji je tuženik neutemeljeno stekao na ime preplaćenih anuiteta predmetnog ugovora o kreditu radi nastalog povećanja tečaja CHF te radi jednostranog mijenjanja kamatne stope od strane tuženika, a visinu kojeg iznosa se tužitelj obvezuje specificirati po provedenom vještačenju tijekom postupka, sve uz zatezne kamate koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Potražuje i parnični trošak ovog postupka zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

1.1. Tužitelj je u postupku, a nakon provedenog financijskog vještačenja i sukladno obračunu vještaka, uredio svoj tužbeni zahtjev u dijelu u kojem potražuje isplatu, na način da na ime preplaćenih iznosa po osnovi promjenjive kamate stope potražuje iznos od 631,36 EUR, dok po osnovi valutne klauzule potražuje iznos od 1.989,34 EUR, sve to zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (list 123 do 126 spisa), a kojoj specifikaciji tužbenog zahtjeva se tuženik nije protivio u postupku.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja navodeći, u bitnome, da je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Nastavno na navedeno, tuženik ističe kako sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača/09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Kako povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika (koje tužitelj neosnovano i nepravilno smatra protupravnim) više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo. U odnosu na valutnu klauzulu navodi da je ona izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da nije „nečija špekulacija“ već da se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Nesporno je da Zakon o obveznim odnosima u čl. 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika. Nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Ako je na temelju čl. 22. Zakona o obveznim odnosima valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise Hrvatske narodne banke, gotovo da se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka, budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti. Također, ukazuje i kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika te ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. S obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga odraz stvarne volje ugovornih strana te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo o smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora je neosnovan. Tužitelj je poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja, stoga se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije ni bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sam ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo taj ugovor najviše odgovara. Iz takvog ponašanja tužitelja može se razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora. Nadalje, ističe kako tužitelj pogrešno tumači citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Naime, sud nije utvrdio da je nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Dakle, spornom presudom je utvrđeno da bi jednostranom promjenom kamatne stope bili povrijeđeni kolektivni interesi, međutim, nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača, budući da to očito ovisi o svakom pojedinom slučaju. U pogledu promjenjive kamatne stope, u ugovorima o kreditu koji su bili predmetom postupka kolektivne zaštite, sudovi su utvrdili da je riječ o zakonom dopuštenom načinu ugovaranja visine kamate, koji je uobičajen i prihvaćen od strane potrošača. Kamata koja bi se odnosila na konkretni ugovor o kreditu nikako ne bi mogla biti fiksna, prvenstveno stoga što je volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu. Što se tiče „nezakonitosti“ kamatne stope, sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima jedino ukoliko ugovorena visina kamatne stope prelazi zakonom dopuštenu visinu stope, ista se može smatrati „nezakonitom“. Predmetni Ugovor o kreditu tuženika sadrži jasnu i razumljivu odredbu da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke, a kriteriji za promjene sadržani su u općim uvjetima s kojima je klijent prethodno upoznat, što proizlazi iz odredbi 12.8. ugovora. Sama činjenica da ugovor sadrži odredbu kojom je utvrđena kamatna stopa u vrijeme zaključenja ugovora, te da je ugovorena ovlast banke da prati kriterije promjenjivosti i sukladno njima, po potrebi, korigira kamatnu stopu, čini činidbu određenom odnosno odredivom. Također, iz odredbe 12.9. Ugovora o kreditu proizlazi da je tuženik upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. Sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama koji su omogućavali ugovaranje ovakve ovlasti na strani banaka, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje mijenjati kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je neodrediva, tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. Osim toga, i sama činjenica da i Zakona o obveznim odnosima u čl. 26. st. 1. izričito dopušta i predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope jasno daje do znanja kako ugovaranje promjenjive kamatne stope nije i ne može biti „protivno prisilnim propisima i moralu društva“, dakle ne može biti ništetno. Napokon, tužitelj je izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope, a koje se promjene nisu događale jednostrano i proizvoljno, već primjenom točno određenih kriterija predviđenih metodologijom tuženika, pri čemu je tuženik kod svake promjene kamatne stope uredno tužitelju slao o tome obavijest i pripadajući otplatni plan. Izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. uveden je novi kriterij promjene kamatne stope koji se primjenjuje od 1. siječnja 2014., od kada je kriterij promjene kamatne stope uveden po sili zakona, a svako drugačije postupanje u smislu primjene takvog, zakonom reguliranog kriterija, na razdoblje prije njegovog stupanja na snagu je nedopustivo i nezakonito jer bi se time negirala činjenica da su stranke odabrale sklapanje ugovora koji predviđa promjenjivu kamatnu stopu. U vrijeme zaključenja i važenja predmetnog ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003., kojim je u čl. 59. propisan obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, koji treba obuhvaćati, između ostaloga, i odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojim se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti. Tuženik je po stupanju na snagu Zakona o kreditnim institucijama, tuženik je sukladno odredbi čl. 306. st. 4. učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi „Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela banke“ te je tužitelja informirao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope, a uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan. Slijedom navedenoga, tuženik je prilikom zaključenja predmetnoga ugovora s tužiteljem u potpunosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu pa je argumentacija tužitelja koji pokušava svoj slučaj podvesti pod zakonske odredbe važeće u vrijeme podnošenja predmetne tužbe sudu, pogrešna i promašena. Ugovorna odredba kojom se banka, ovdje tuženik, ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je kao takva valjani temelj za isticanje tužbenog zahtjeva ovakvog sadržaja. S druge strane, kod ugovaranja promjenjive kamatne stope riječ je o samostalnom određivanju cijene i takvo sporazumno određivanje cijene ne predstavlja nepoštenu odredbu. Upravo zbog nemogućnosti predviđanja kretanja svih elemenata koji utječu na promjenu kamatne stope, a u isključivoj su ovisnosti o tržišnim kriterijima, čak i primjenjivi propisi europskog prava izuzimaju iz ocjene poštenosti odredbe među koje spada i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Ističe da iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna. Završno, tuženik ističe i prigovor zastare te predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva, a potražuje parnični trošak.

3. U dokaznom postupku pročitan je ugovor o kreditu, otplatna tablica, dopis tužitelja, pregled uplata, nalaz i mišljenje vještaka, iskaz tužitelja.

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23

- dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredaba Ugovora o kreditu broj 9010656232 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 27. srpnja 2005., koje su sadržane u čl. 1., 4. i 7. toga Ugovora (o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli) te zahtjev za isplatu iznosa od 631,36 EUR s osnova preplaćene kamate i iznosa od 1.989,34 EUR s osnova preplaćenog tečaja, sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove toga iznosa teku od dospijeća do isplate.

6. Pri tome, među strankama nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita te tuženika kao kreditora 27. srpnja 2005. zaključen Ugovor o kreditu broj: 9010656232 za kupnju vozila, koji je solemniziran 27. srpnja 2005. kod javnog bilježnika Denisa Krajcara iz [adresa], kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 25.450,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, a s rokom otplate od 84 mjeseci. Također je nesporno da je čl. 4. Ugovora o kreditu ugovorena kamatna stopa koja je na dan sklapanja kredita iznosila 5,50% godišnje, a koja kamatna stopa je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana. Nadalje, nije sporno da su stranke ugovorile valutnu klauzulu kredita u CHF na način da se jednaki mjesečni anuiteti plaćaju u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora (čl. 4. i 7. Ugovora). Nesporno je da je tuženik tijekom otplatnog perioda mijenjao početno ugovorenu kamatnu stopu od 5,50 % te da je uslijed povećanja kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužitelj bio dužan plaćati. Nije sporno ni da je predmetni kredit otplaćen.

7. Između stranaka je sporno jesu li odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope i o ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka ništetne i bez pravnog učinka za ugovorne strane, a posljedično tome ima li tužitelj pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa kojeg je tuženik od njega naplatio na temelju takvih odredbi. S time u vezi sporno je može li se tužitelj kao individualni potrošač pozvati na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača i je li činjenica što je ugovor o kreditu ispunjen u cijelosti zapreka da se naknadno utvrdi njegova ništetnost, odnosno ta ništetnost razmatra kao prethodno pitanje o čijem rješenju ovisi odluka o osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu. Sporno je također je li nastupila zastara potraživanja tužitelja.

8. Prvenstveno valja istaknuti kako okolnost da je tužitelj otplatio kredit ne predstavlja zapreku za podnošenje tužbe, odnosno zapreku da se naknadno, nakon prestanka ugovora, utvrdi njegova ništetnost. U protivnom bi odredba o posljedicama ništetnosti sadržana u čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje u tekstu: ZOO), kojom je propisana obveza restitucije, bila vrlo često neprimjenjiva, što zasigurno ne bi bilo razumno zakonsko rješenje. Stoga je razvidno da se posljedice ništetnosti odnose i na ugovore koji su prestali ispunjenjem, raskidom ili na neki drugi način, tim više što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO).

8.1. Stoga je neosnovana i tuženikova tvrdnja da se iz tog razloga na predmetni Ugovor o kreditu ne mogu odnositi pravna utvrđenja iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava (ovdje potrošača) koja je podnesena 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, u kojem je 4. srpnja 2013. donesena presuda koja je u relevantnim dijelovima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

8.2. Također, okolnost koju ističe tuženik, da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran, ne znači da tužitelj nema pravo isticati ništetnost takvog Ugovora ili pojedine njegove odredbe, kako to u ovoj pravnoj stvari čini.

9. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ("Udruga potrošač") protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje u tekstu ZZP/03) i to čl. 81., 82. i 90. toga Zakona u razdoblju od 1. lipnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.; dalje u tekstu: ZZP/07) i to čl. 96. i 97. toga Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika i drugim internim aktima banke (tuženika), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik (banka kao trgovac) s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima, nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametra koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje u tekstu ZZP/03) i to čl. 81., 82. i 90. toga Zakona u razdoblju od 1. lipnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.; dalje u tekstu: ZZP/07) i to čl. 96. i 97. toga Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9.1. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika, u relevantnim dijelovima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) i poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu).

9.2. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika, a koji u čl. 4. i 7. sadrži upravo spornu odredbu o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke, a u čl. 1., 4. i 7. odredbu o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj švicarskog franka, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom navedenim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužitelj se pravilno poziva na pravna utvrđenja iz navedenih presuda.

9.3. Pri tome valja istaknuti kako prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

9.4. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP/14) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odredba sadržana je i u čl. 138.a ZZP/07.

9.5. Dakle, u skladu s navedenim zakonskim odredbama u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

9.6. Slijedom navedenog, kako je u presudi donesenoj u kolektivnom sporu utvrđeno da je i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava korisnika kredita kao potrošača, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli, o tome, po ocjeni ovog suda, nije bilo potrebno provoditi dokazni postupak u ovom individualnom sporu, već su navedene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, cijeneći pravna utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite na koje se tužitelj pozvao, utvrđene ništetnima.

9.7. Pri tome valja ukazati kako tuženik u tijeku postupka nije navodio činjenice niti predlagao dokaze iz kojih bi proizlazilo suprotno utvrđenje, već u bitnom ponavlja navode već istaknute i preispitane u postupku kolektivne zaštite. Također, odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli sadržane u predmetnom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužitelja i tuženika sadržajno su identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.

10. Dodatno, valja istaknuti da je nepoštenost odnosno ništetnost navedenih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u tom razdoblju utvrđena iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valutne s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti, odnosno izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope, pa za ovaj spor nije ni odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule i eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredita.

10.1. Točna je tvrdnja tuženika da je volja ugovornih stranaka bila da kamatna stopa bude promjenjiva, ali je upravo u tom dijelu odredba nepoštena u smislu mjerodavnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača (onih iz čl. 81. i 82. ZZP/03 i čl. 96. i 97. ZZP/07), ne zbog ugovaranja same promjenjivosti, već zato što se o veličini te promjene nije pojedinačno pregovaralo niti su Ugovorom o kreditu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara.

10.2. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je, u smislu čl. 84 ZZP/03 i čl. 99 ZZP/07, jasna i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke, a pri čemu u ugovoru o kreditu nisu sadržani objektivni kriteriji, poput referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjena kamatne stope. Takva ugovorna odredba, stoga, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema egzaktnih kriterija.

10.3. Nije nedopušteno ugovarati promjenjivost kamatne stope u ugovorima o kreditu, ali je nedopušteno potrošača ostaviti u neznanju koliko ta promjena može iznositi, a u konkretnom slučaju kamatna stopa povećana je za konačno 0,90 postotnih poena (6,40 % u odnosu na početnih 5,50 %), te je povećala kreditno opterećenje tužitelja kao potrošača i time prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čak i u slučaju da je povećanje kamatne stope bilo za tuženika tržišno opravdano, jer ni to ne eliminira utvrđeno neravnotežu na štetu tužitelja. Pri tome, nije odlučna ni okolnost da visina kamatne stope tijekom otplatnog perioda nije prelazila najvišu zakonom dopuštenu kamatnu stopu jer navedena okolnost ne može biti opravdanje za jednostrano mijenjanje kamatne stope od strane tuženika, bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti i načina njihove primjene.

10.4. Glede valutne klauzule, tuženik osnovano ističe da je njeno ugovaranje dopušteno, jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. ZOO. Međutim, tuženik neosnovano smatra da odredbe o valutnoj klauzuli ne podliježu testu poštenosti (očito u smislu čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima), s obzirom da je u kolektivnom sporu već pravomoćno utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli, čemu su nacionalni sudovi pravomoćnom cijenili da odredbe o valutnoj klauzuli u CHF podliježe testu poštenosti (u smislu čl. 4. st. 2. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ i relevantnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača) i ocijenili ju nepoštenom i ništetnom, a čime su sudovi u pojedinačnim postupcima (kakav je i ovaj) vezani.

10.5. U postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorna odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99 ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi, niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su, stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.

10.6. U konkretnom se slučaju, zapravo, radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i povećanom riziku za tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, što je sve u skladu sa pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. pa su sudovi Republike Hrvatske obvezani tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je, već u kolektivnom sporu u kojem je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne, nije lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama.

10.7. Navedeno je utvrđeno i iz iskaza tužitelja, koji je sud u cijelosti prihvatio kao vjerodostojnog jer je tužitelj iskazivao detaljno, životno i u skladu s materijalnim ispravama u spisu, a iz kojeg iskaza je utvrđeno da tužitelju u banci nisu objasnili pod kojim uvjetima se može mijenjati kamatna stopa, kao i da mu nisu ništa objašnjavali o valuti CHF, već da mu je rečeno da može podići samo kredit u CHF jer da za drugu valutu nije kreditno sposoban, a iz kojeg je utvrđeno da tužitelj prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu nije kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bilo informiran o svim rizicima koji prate ugovorenu valutu CHF, niti su mu objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja kao ni pod kojim uvjetima se može mijenjati kamatna stopa.

10.8. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u t. I i II izreke ove presude.

11. Prema čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

11.1. Tužitelj stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetni odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO kao opće pravilo i čl. 1115. ZOO kao pravilo o opsegu vraćanja). To stoga što je tuženik na temelju navedenih ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli od strane tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti. Pri tome je stav ovog suda da je tuženik nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na odredbu čl. 81. ZZP/03, već u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene, posljedično ništetne i da mu, sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primio, ne pripada.

11.2. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

12. S obzirom na utvrđenje da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštene, a time i ništetne (a nije upitno da predmetni ugovor o kreditu može opstati i bez odredbe o valutnoj klauzuli te bez dijela odredbe o kamatama koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope u smislu povećanja početno ugovorene stope od 5,50 %), s obzirom da tužitelj ima pravo na uspostavljanje situacija u kojoj bi se nalazio da navedenih nepoštenih odredaba nije bilo, prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva valjalo je za cijelo kreditno razdoblje uzeti u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj, kao jedine valjano određene a time i poštene.

12.1. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću, koji je u svom nalazu i mišljenju utvrdio razliku između plaćenih anuiteta prema predmetnom Ugovoru o kreditu i iznosa koje je tužitelj trebao plaćati uzimajući u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj. Za svoj izračun vještak je koristio parametre početnih uvjeta kredita i to da je iznos kredita bio 25.450,00 CHF, da je početna kamatna stopa bila 5,50%, da je početni tečaj na dan isplate kredita bio 1 CHF = 4,656518 HRK, te da je kredit otplaćen u cijelosti.

12.2. Na temelju navedenih utvrđenja i izračuna vještak je utvrdio da razlika po osnovi preplaćene kamate, odnosno po mjesecima izračunata razlika između stvarno naplaćene kamate po kreditu u odnosu na početno ugovorenu kamatu koju je tužitelj trebao plaćati prema Ugovoru i početnom planu, za utuženo razdoblje iznosi 631,36 EUR (Tablica 5 - Nalaza i mišljenja vještaka – list 98-99 spisa), a da razlika po osnovi preplaćenog tečaja, odnosno po mjesecima izračunata razlika preplata koja je nastala uslijed rasta tečaja u odnosu na početno ugovoreni tečaj iznosi 1.989,34 EUR (Tablica 6 - Nalaza i mišljenja vještaka – list 99-100 spisa), s time da je vještak posebno iskazao i pregled negativnih tečajnih razlika na dan plaćanja u ukupnom iznosu od 196,87 EUR (list 100-101 spisa) dok negativne razlike po osnovi promjene kamatne stope nisu utvrđene.

12.3. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka s obzirom da je sačinjen objektivno i stručno, u skladu s pravilima struke poštujući nalog zadan od strane suda.

12.4. Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju, ali samo u pogledu pravnih stavova i zadatka koji je sud dao vještaku, a nije osporio matematički izračun, stoga sud nije smatrao potrebnim provesti dopunu vještačenja. Sud ne prihvaća stav tuženika kako bi vještak trebao utvrđivati koja je trebala biti visina kamatne stope već je jedina ugovorena i među strankama prihvaćena upravo ona kamatna stopa unesena u predmetni ugovor o kreditu koji je vještak po nalogu suda i primijenio.

13. Slijedom navedenog, kako je tužitelj uredio svoj tužbeni zahtjev za isplatu s osnova preplaćenog tečaja u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka, istoga je valjalo prihvatiti i na temelju čl. 1111. i 1115. ZOO odlučiti kao u t. III i IV izreke ove presude te tuženiku naložiti da tužitelju na ime preplaćenih iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope isplati iznos od 631,36 EUR, a po osnovi valutne klauzule iznos od 1.989,34 EUR, sve s pripadajućim zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja. Naime, radi se o iznosima koji su tuženiku neosnovano pripali, pa ih je obvezan vratiti tužitelju prema odredbama iz čl. 1111. ZOO o stjecanju bez osnove. Prema shvaćanju ovog suda potrošač koji plati anuitet po nižem tečaju nije stjecatelj bez osnove pa i ni u obvezi vraćanja, a niti je u tom smislu tuženik u postupku istakao prigovor prijeboja ili protutužbu.

14. Neosnovan je i tuženikov prigovor zastare. Naime u konkretnom slučaju je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača te zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022.). Navedeno znači da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu pod poslovni broj P-1401/12 za zaštitu kolektivnih prava (tijekom 2012.) prekinut tijek zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, dok je pravomoćnim okončanjem tog spora zastara počela teći ispočetka, s time da se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare u smislu odredbe čl. 245. ZOO-a. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovni broj P-1401/12 iz postupka kolektivne zaštite interesa potrošača, a kojom je utvrđena nepoštenost odredbi koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, postala je pravomoćna donošenjem odluke pod poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., dok je u odnosu na valutnu klauzulu postala pravomoćna donošenjem odluke poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Slijedom navedenog, a kako predmetno potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godine u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a, te kako od 13. lipnja 2014. odnosno 14. lipnja 2018. do utuženja 12. lipnja 2019., nije protekao rok od 5 godina, to je prigovor zastare neosnovan.

15. Tužitelju su dosuđeni parnični troškovi na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP u vezi s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine broj 138/23 – dalje: Tarifa) i to za zastupanje po punomoćniku za sastav tužbe 100 bodova prema Tbr. 7/1 Tarife, za sastav podneska od 9. listopada 2024. 100 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife, za zastupanje na ročištu 12. listopada 2020. 50 bodova prema Tbr. 9/2 Tarife, za zastupanje na ročištima od 28. lipnja 2022. i 12. lipnja 2025. 100 bodova za svako prema Tbr. 9/1 Tarife, odnosno ukupno 450 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR i pripadajući iznos PDV-a iznosi ukupno 1.125,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak utrošenog predujma za vještačenje u iznosu od 331,81 EUR, kao i trošak sudske pristojbe za tužbu u uplaćenom iznosu od 66,36 EUR (odnosno ranije 500,00 kuna), dok tužitelju trošak sudske pristojbe za presudu u skladu s odredbom čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18 i 51/23) niti ne nastaje. U preostalom dijelu, iznad dosuđenog, zahtjev tužitelja za priznanje parničnog troška odbijen je kao previsoko postavljen.

16. Tuženik nije uspio u sporu, stoga je u cijelosti odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova postupka kao neosnovan, a na temelju čl. 154. st. 1. ZPP.

U Puli 24. srpnja 2025.

Sutkinja

Tamara Dagostin Mušković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave presude za uredno obaviještenu stranku, a od primitka ovjerenog prijepisa iste za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu u 3 (tri) istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.