REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1990/2024-35

U I M E R E P U B L I K E H RV A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Ivani Galić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja BU iz [adresa] ([adresa]), [adresa] (ranije iz [adresa]), OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Nenadu Mamula, odvjetniku iz Karlovca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., [adresa], OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina i Grošeta, temeljem generalne punomoći B1400/19, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave dana 07. srpnja 2025. godine u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Nenada Mamula, odvjetnika i punomoćnice tuženika Sofie Petković, odvjetnice, dana 24. srpnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba o valutnoj klauzuli u Ugovoru o kreditu broj 148- 50-2899472 od 18.06.2005. između tužitelja SU iz [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., [adresa], OIB: 53056966535 kao kreditora, i to: pod toč. 7. ''NAČIN OTPLATE; Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen Korisniku kredita po isplati kredita.''

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., [adresa], OIB: 53056966535 isplatiti tužitelju BU iz [adresa]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos razlike zbog ugovorene valutne klauzule u ukupnom iznosu od 1.152,04 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 0,56 eura od 24.08.2005. do isplate,

- 0,92 eura od 27.09.2005. do isplate,

- 0,94 eura od 31.10.2005. do isplate,

- 1,26 eura od 29.11.2005. do isplate,

- 3,36 eura od 06.11.2008. do isplate,

- 5,60 eura od 12.01.2009. do isplate,

- 7,21 eura od 12.02.2009. do isplate,

- 7,94 eura od 17.03.2009. do isplate,

- 6,03 eura od 10.04.2009. do isplate,

- 6,42 eura od 13.05.2009. do isplate,

- 3,30 eura od 10.07.2009. do isplate,

- 1,00 eura od 10.07.2009. do isplate,

- 1,61 eura od 28.08.2009. do isplate,

- 2,82 eura od 20.10.2009. do isplate,

- 2,72 eura od 20.10.2009. do isplate,

- 1,49 eura od 26.11.2009. do isplate,

- 3,79 eura od 24.12.2009. do isplate,

- 5,63 eura od 16.03.2010. do isplate,

- 8,26 eura od 08.04.2010. do isplate,

- 7,65 eura od 08.05.2010. do isplate,

- 11,21 eura od 08.05.2010. do isplate,

- 10,54 eura od 08.05.2010. do isplate,

- 11,85 eura od 06.07.2010. do isplate,

- 23,24 eura od 23.07.2010. do isplate,

- 20,90 eura od 09.09.2010. do isplate,

- 28,06 eura od 09.09.2010. do isplate,

- 25,59 eura od 19.10.2010. do isplate,

- 21,61 eura od 15.11.2010. do isplate,

- 30,00 eura od 22.12.2010. do isplate,

- 40,70 eura od 20.01.2011. do isplate,

- 33,13 eura od 22.03.2011. do isplate,

- 35,78 eura od 31.03.2011. do isplate,

- 32,40 eura od 15.04.2011. do isplate,

- 33,01 eura od 31.05.2011. do isplate,

- 47,33 eura od 31.05.2011. do isplate,

- 48,73 eura od 28.06.2011. do isplate,

- 60,69 eura od 06.08.2011. do isplate,

- 54,55 eura od 31.08.2011. do isplate,

- 47,82 eura od 10.11.2011. do isplate,

- 47,00 eura od 13.12.2011. do isplate,

- 46,48 eura od 17.01.2012. do isplate,

- 49,69 eura od 14.02.2012. do isplate,

- 52,48 eura od 16.03.2012. do isplate,

- 52,85 eura od 16.03.2012. do isplate,

- 50,92 eura od 23.04.2012. do isplate,

- 52,23 eura od 13.06.2012. do isplate,

- 53,12 eura od 14.07.2012. do isplate,

- 51,62 eura od 09.08.2012. do isplate,

kao i naknaditi mu parnični trošak ovog postupka u iznosu od 1.269,31 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24.07.2025. do isplate,

s tim da se stopa zatezne kamate za razdoblje do 31.12.2007. određuje temeljem čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004), u razdoblju od 01.01.2008. do 31.07.2015. određuje se za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 01.08.2015. do 31.12.2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. do 29.12.2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška ovog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 04.03.2020. navodi da je kao korisnik kredita sklopio s tuženikom kao Kreditorom Ugovor o kreditu broj 148-50-2899472 dana 18.06.2005. godine, solemniziran kod javnog bilježnika Željko Kaić iz Karlovca, Trg Matije Gupca 1, Karlovac dana 21.06.2005. godine pod posl. brojem OU-493/2005 (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu). Kredit je ugovoren u valuti CHF uz primjenu promjenjive kamatne stope koju svojom jednostranom odlukom mijenja banka - tuženik. Tužitelj je izvršio isplatu kredita dana 30. lipnja 2012. godine. Tužitelj tvrdi da su odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o kreditu nepoštene i nezakonite odnosno ništetne, jer su protivne odredbama kako Zakona o obveznim odnosima tako i Zakona o zaštiti potrošača. Dakle, tužitelj predlaže sudu utvrditi da su odredbe članka 1. Ugovora o kreditu (valutna klauzula) ništetni. Valutna klauzula (CHF valuta) ugovorena je odredbom čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu. Tužitelj osporava valjanost njenog ugovaranja sukladno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima što sve detaljno izlaže u nastavku. Tužitelj je prilikom otplate doveden u vrlo nepovoljan položaj zbog rasta valute CHF na koju mogućnost prilikom ugovaranja obveze iz Ugovora o kreditu nije bio upozoren od strane tuženika niti mu je obrazložena valutna klauzula i rizici povezani s ugovaranjem kredita u valuti CHF. Kao prosječni potrošač kojem je iznos kredita u valuti CHF samo značio manju kamatnu stopu, nikada nije bio upozoren da bi ta manja početna stopa u naravi pratila rizik koji postoji kod ugovaranja obveze u valuti CHF u odnosu na ugovaranje u valuti EUR ili HRK. Na upit koji bankarski proizvod je za njega povoljniji nije mu dano obrazloženje, kako njemu tako i brojnim drugim dužnicima koji su uzeli kredit u valuti CHF što već predstavlja općepoznatu činjenicu. Tijekom trajanja otplate kredita tuženik je višekratno mijenjao visinu anuiteta primjenjujući valutnu klauzulu, a usporedno jednostrano povećavajući kamatnu stopu. Prilikom zaključenja ugovora tužitelj kao prosječni potrošač, nije mogao predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca, jer u suprotnom ne bi pristao na zaključenje Ugovora temeljem kojeg bi bio dužan otplaćivati mjesečnu ratu koja je uvećana u pojedinim razdobljima otplate za cca 35%. Banka je za razliku od tužitelja, kao profesionalac koji se bavi kupoprodajom valute, to znala ili mogla znati te stoga prilikom ugovaranja nije postupala u dobroj vjeri. "Valutna klauzula" ima za cilj zaštitu vrijednosti ugovorne obveze i po svom zakonskom sadržaju sastoji se od: 1. vrijednosti ugovorne obveze u valuti RH; 2. određivanja strane valute koja će biti mjerilo; 3. odnosa strane valute i valute RH (tečaja); 4. izračuna vrijednosti obveze u stranoj valuti.

2. Tužitelj čini nespornim da je ugovorena „valutna klauzula“ koja vezuje glavnicu za švicarski franak. Ugovaranje "valutne klauzule" dopušteno je u skladu s čl. 22. ZOO- a, no to ne znači da je ugovornu odredbu dopušteno ugovoriti ukoliko bi ugovaranje iste bilo u suprotnosti sa drugim odredbama – temeljnim načelima ZOO-a, odnosno ukoliko bi posljedice ugovaranja predmetne odredbe, kao bitnog sastojka ugovora, dovele do toga da je ugovor u suprotnosti sa drugim odredbama i temeljnim načelima ZOO-a, kao i Zakona o zaštiti potrošača. Smisao i svrha „valutne klauzule“ jest taj da se onaj tko daje određeni broj novčanih jedinica zaštiti od obezvrjeđivanja do kojeg može doći, npr. uslijed porasta inflacije, porasta cijena roba i usluga itd., tako da prilikom povrata novčanih jedinica dobije istu vrijednost koju je on dao, odnosno vrijednost koja u trenutku ispunjenja ugovora odgovara onoj kupovnoj moći koju je u trenutku sklapanja ugovora imala ugovorena svota. Tužitelj tvrdi da se ugovaranjem valutne klauzule koja je vezana uz tečaj stabilne valute ugovorne stranke štite, i to vjerovnik od devalvacije, a dužnik od revalvacije. Međutim, tužitelj tvrdi da je u praksi prilikom otplate svakomjesečnih iznosa kredita (anuiteta) pogrešno i protivno ZOO (NN br 35/05 - dalje u tekstu: ZOO) odredba o valutnoj klauzuli primijenjena na način da se pogoduje banci kreditora, a na njezinu štetu kao korisnika kredita, budući da je predmetna klauzula izvor nepravične zarade (extra profita banke, a na drugoj strani je za tužitelja došlo do enormnog povećanja rate otplate kredita iskazane u kunama), a ne klauzula kojom se banka štiti od deprecijacije domaće valute – kune. Osim toga, u ovom konkretnom slučaju "valutna klauzula" primijenjena je protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima iz čl. 3. ZOO-a, načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, protivno načelu zabrane zlouporabe prava iz čl. 6. ZOO-a, protivno načelu jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, protivno i načelu zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a. Isto tako ugovaranje valutne klauzule protivno je čl. 81. , 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača a obzirom da se o navedenim odredbama nije pregovaralo niti su iste bile razumljive tužitelju kao potrošaču, slijedom čega je nastala znatna neravnoteža između ugovornih strana ovdje tužitelja i tuženika, a prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tuženik nije postupao u dobroj vjeri.

3. Tužitelj ističe da prilikom zaključenja ugovora nije mogao predvidjeti da će tuženik valutnu klauzulu tumačiti i primjenjivati suprotno svrsi zbog koje je utemeljena zakonom a sve kako bi ostvario dodatnu zaradu i to suprotno ZOO-u i ZZP-u te u tijeku otplate ne ponuditi tužitelju izmjenu ugovora. Tužitelj je odlučio sklopiti Ugovor o kreditu s tuženikom uz primjenu valutne klauzule u CHF iz razloga što mu je tijekom ugovaranja tuženik savjetovao i prezentirao da je takav ugovor najpovoljnjiji za njega te da je isti najpovoljniji bankarski proizvod u odnosu na druge modalitete u ponudi tuženika, podrazumjevajući i prihvaćajući valutnu klauzulu kao zaštitnu klauzulu a ne kao sredstvo primjenom koje tuženik može ostvariti dobitke a tužitelj gubitke. Na kraju tužitelj predlaže da ga se sasluša i na okolnost jesu li mu odredbe Ugovora o kreditu čiji je bio potpisnik kao korisnik kredita u odnosu na valutu CHF i posljedice njenog ugovaranja bile razumljive kao potrošaču, je li bio upozoren na rizike koje nosi ugovaranje u stranoj valuti osobito CHF, te predlaže da se provede financijsko- knjigovodstveno vještačenje u kojem sudski vještak treba napraviti izračun razlike iznosa kojeg je tužitelj plaćao primjenom valutne klauzule od iznosa kojeg bi bio dužan platiti da je tečaj ostao fiksan od dana sklapanja Ugovora do konačne isplate. Pritom je potrebno specificirati preplatu svakog uplaćenog iznosa (anuiteta) s danom uplate, a kako bi tužitelj mogao specificirati tijek zakonskih zateznih kamata na preplaćene iznose. Dokaz se predlaže radi utvrđenja visine tražbine tužitelja, obzirom da se radi o stručnim znanjima koja ima samo sudski vještak financijsko-knjigovodstvene struke.

4. Također, tužitelj smatra da u ovoj pravnoj stvari ima mjesta primjeni odredaba Zakona o zaštiti potrošača te utvrđenjima iz presude Zakona o zaštiti potrošača te utvrđenjima o nepoštenim odredbama ugovora o kreditu prema Presudi i Rješenju Visokog trgovačkog suda RH, broj Pž-7129/13 od 13.06.2014. a koji stav je potvrđen i u Presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine tj. u kolektivnom sporu koji je pokrenut od strane Potrošača - Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka koje posluju u RH pa tako i tuženika. Vrhovni sud donio je presudu poslovni broj: Rev 2221/2018-11 kojom je odbio revizije tuženika u predmetu tužitelja Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam domaćih banaka radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. Ukratko, u presudi je izražen pravni zaključak da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe - ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) a da se o tome nije pojedinačno pregovaralo. Pobijana drugostupanjska presuda je rješenjem djelomično ukinuta (bez vraćanja na ponovni postupak) u dijelu kojim je bankama naloženo da prekinu s opisanim postupanjem jer je o tome već pravomoćno presuđeno. Čl.502 Članak 502.c Zakona o parničnom postupku izričito navodi da će niži sudovi biti vezani za takva utvrđenja i stavove viših sudova u ovom slučaju Vrhovnog suda. Čl.502 Članak 502.c određeno je: ''Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.''

5. Tužitelj ističe da je tužbeni zahtjev upravljen na ništetnost odredaba Ugovora o valuti obveze. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Presudi posl.br. 43 Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. utvrdio je„...da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.“ (str. 5. Presude). Tijekom sklapanja Ugovora o kreditu tuženik je nudio kredit u valuti CHF koji je prezentiran tužitelju kao „sigurna valuta“ te on nije bio upozoren na rizike koji su postojali u odnosu na njega kao potrošača – tj. nije mu spomenuta vjerojatnost skorašnjeg rasta valute i činjenica da se radi o odredbi koja daje sigurnost upravo tuženiku kao banci. Plasiranje kredita u CHF valuti bilo je sigurno ulaganje samo za banke a ne i za potrošače. S obzirom da tužitelj nije u razumnoj mjeri bio dobro obaviješten kako za rizike koji se tiču promjenjive kamatne stope tako i za valutni rizik, isti nije mogao razumjeti te odredbe i donijeti informiranu odluku da li želi sklopiti takav ugovor ili ne. Budući da navedene odredbe nisu bile razumljive te se o njima nije pojedinačno pregovaralo, iste su bile nepoštene jer su stvorile znatnu neravnotežu između tužitelja i tuženika kao ugovornih strana. Ugovaranjem CHF kao valute obveze, nastala je značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg je tužitelj bio obvezan vratiti tuženiku, i cijena jer se i kamata plaćala u istoj valuti CHF. Dakle, bitni elementi Ugovora o kreditu bili su neizvjesni, a rizik valute preuzima potrošač ovdje tužitelj, a da to ne zna u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu. Nuđenjem najniže ugovorne kamate tuženik je na nepošten način potaknuo tužitelja kao potrošača na sklapanje ugovora s valutnom klauzulom u CHF pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a što također potvrđuje Visoki trgovački sud RH na str. 62. Presude 43 Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

6. Tužitelj zahtijeva da sud utvrdi ništetnim dio odredbi Ugovora o kreditu (valutna klauzula ). Prema zakonitom dijelu potonje odredbe tužitelj bi bio obvezan na plaćanje kamatne stope od 5,85 % godišnje za vrijeme otplate te bi bio obvezan isplatu vršiti po tečaju za CHF koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 148-50-2899472 dana 18.06.2005. U protivnom, Ugovor o kreditu kada izostavimo valutu obveze ne bi sadržavao iznos glavnice a posljedica čega bi bila ništetnost ugovora u cijelosti. Tužitelj traži da mu tuženik vrati sve iznose koje je primio na temelju ništetnih dijelova odredaba i to sve iznose uvećane za zakonske zatezne kamate sukladno čl. 29. st. 2. ZOO koje teku od dana svake pojedine uplate do dana isplate. Tužitelj tvrdi da postoji krivnja tuženika u smislu članka 323. stavak 2. ZOO-a, a time i odgovornosti za štetu koju je tužitelj pretrpio. Za tužitelja je šteta, u smislu članka 1046. ZOO-a, umanjenje njegove imovine u visini iznosa koje je preplatio tuženiku na temelju ništetnih odredbi, pa temeljem članka 1085. ZOO-a tužitelj potražuje štetu u novčanom iznosu i to u opsegu određenom člankom 1089. i 1090. ZOO-a. Visina iznosa koje tužitelj zahtijeva na ime povrata stečenoga i naknade štete može biti postavljena tek nakon provedenoga sudskog vještačenja po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke. Tužitelj pojašnjava da prema odredbama ZOO-a postoje samo ništetnost i pobojnost, slijedom čega posljedica da su ugovorne odredbe bez pravnog učinka ima istu posljedicu kao i ništetnost. Slijedom toga tužitelj potražuje s ovog pravnog osnova isplatu preplaćenih iznosa zajedno sa zakonskim zateznim kamatama s tim da u ovome slučaju zakonska zatezna kamata teče od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa preplate do isplate po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. ZOO.

7. Tužitelj ističe da je u individualnim sporovima potrošača protiv banaka došlo do značajnog razvoja sudske prakse u postupcima u kojima je predmet spora bila djelomična ništetnost ugovora o kreditu te posljedično kondemnatorni zahtjev za isplatom kao posljedicom restitucije i/ili naknade štete. Zbog opsežnosti sudske prakse tužitelj se samo primjera radi poziva na praksu sudova te predlaže da sud izvrši uvid u te sudske odluke kao i u odluke u predmetu „Potrošač“ koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, a obzirom da se radi o opsežnim odlukama koje su poznate i tuženiku koji je bio stranka u sporu. Po potrebi tužitelj može predmetnu praksu dostaviti sudu. Vezano uz pitanje zastare potraživanja tužitelj u odnosu na kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva upućuje na već poznatu praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. kojom se potvrđuje da je nastupio prekid zastare podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu „Potrošač“ te da je zastara ponovno počela teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dakle, u odnosu na preplatu po osnovi promjene tečaja valute CHF počela je ponovno teći od 14.06.2018. godine.

8. Slijedom svega navedenog, tužitelj u tužbi predlaže donošenje presude:

-(Ad I) kojom se utvrđuju ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu broj:

148-50-2899472 od 18.06.2005. godine između tužitelja BU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisen bank Austria d.d. , sa sjedištem u [adresa] Zagreb, Hrvatska, OIB: 53056966535 , kao Kreditora.

-(Ad II) kojom se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos 9.015,39 HRK sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni mjesečni iznos pretplate od dana učinjene pretplate (u razdoblju od 31.10.2005. do 30.06.2012.) do isplate,

-(Ad III) kojom se nalaže tuženiku naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak ovog parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate.

9. Tuženik u odgovoru na tužbu od 16.06.2020. prigovara postavljenoj vrijednosti predmeta spora smatrajući je prenisko određenom. Tužitelj je vrijednost predmeta spora odredio isključivo prema vrijednosti kondemnatornog zahtjeva, a iako pored njega postoji i deklaratorni zahtjev. Tuženik stoga predlaže da Naslovni sud utvrdi vrijednost deklaratornog zahtjeva i to u iznosu od 10.000,00 kn te da, sukladno odredbi čl. 37. ZPP-a, vrijednost predmeta spora utvrdi u iznosu 19.015,39 kn. Tuženik ističe da je deklaratorni tužbeni zahtjev sadržan u toč. I. tužbenog zahtjeva u potpunosti neodređen te postavljen protivno odredbama čl. 186. i 187. ZPP-a. Tužitelj u toč. I. tužbenog zahtjeva predlaže utvrditi ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli, ali pritom uopće ne navodi o kojim se konkretno odredbama ugovora o kreditu radi. Tuženik smatra kako takav zahtjev nije procesno dopušten, stoga predlaže tužbu u tom dijelu odbaciti.

10. Tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tužitelj smatra djelomično ništetnima odredbe ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF, a tužbeni zahtjev zasniva na presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje: VTSRH) posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. donesenoj u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Tuženik, a u odnosu na postupak zaštite kolektivnih interesa, navodi da se iz historijata tužbe dade zaključiti kako je tužitelj stava da je ovaj postupak samo formalne naravi te da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takav stav tužitelja je neosnovan. Naime, u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost je li sporna odredba tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštena. U tom smislu tuženik ukazuje na stavove VTSRH izražene u presudi posl.br. Pž-6632/17: 11. „Budući da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (...) mjerodavan je samo onaj dio predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Pravno su relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od objave oglasa kojima se daje prva informacija o mogućnostima kredita, pa tako i kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, do nastanka pojedinačnog obveznopravnog odnosa između pojedine banke i određenog potrošača“, odnosno „Ovdje se štiti kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku“. Pored navedenog, tužitelj je predmetni ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila, dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na autokredite, kako to proizlazi iz sljedećih navoda VTSRH sadržanog u presudi posl.br. Pž-6632/17: „...ugovori o kreditu koji sadrže odredbe čijim korištenjem se vrijeđaju kolektivni interesi i prava potrošača sklopljeni radi rješavanja stambenih potreba, što je osnovna potreba svakog čovjeka, i to većinom u trenutku kada su radi potrage adekvatnog stana po prihvatljivoj cijeni bili iscrpljeni i nestrpljivi, nastojeći posljednji korak-traženje kredita, obaviti što prije“, „Svrha ugovora o stambenom kreditu je da potrošač dobije određeni iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem. Cilj samog ugovora je da potrošač putem pravnog posla pod određenim uvjetima stekne pravo dobiti iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem, čime se ostvaruje svrha ugovora.“ Kako je tužitelj predmetni ugovor uzeo radi kupnje vozila, a ne radi rješenja stambenog pitanja, utvrđenja iz odluka na koje se tužitelj poziva ni na koji se način ne mogu koristiti u ovom postupku. Unatoč činjenici da se odluke donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa ne odnose na tužiteljev ugovor o kreditu, ukoliko sud zauzme suprotan stav, tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretne ugovorne odredbe, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze. Sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (dalje: ZZP) tužitelj prvotno mora dokazati da mu sporna odredba nije bila jasna, lako razumljiva ili uočljiva. Ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Ako pak nema bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. U tom slučaju potrebno je prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Identične odredbe sadržane su u čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.

12. Tuženik ističe da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik, a u odnosu na jasnoću, uočljivost i razumljivost odredbe o valutnoj klauzuli navodi da odlučujući u postupku kolektivne zaštite, žalbeni sud je zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna i lako uočljiva, ali da nije bila razumljiva prosječnom potrošaču. Kao što je tuženik već ukazao u svom odgovoru na tužbu, VTSRH zaključak o nerazumljivosti odredbe kojom je glavnica vezana za valutu CHF temelji isključivo na informacijama koje su banke potrošačima dale u tzv. predugovornoj fazi, odnosno kroz oglase i reklame, a prije zasnivanja konkretnog odnosa između potrošača i banke, obzirom na pravnu prirodu kolektivne zaštite kojom se štite apstraktni interesi svih potrošača. Tako VTSRH u presudi posl.br. Pž-6632/17 navodi da „u postupku čiji je predmet kolektivna, a ne individualna zaštita potrošača, pravno su relevantne samo one informacije koje je pojedina banka, vezano za spornu odredbu, dala na način koji je dostupan svim potrošačima generalno, a ne samo pojedinim potrošačima“ te da su „informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača“. Dakle, VTSRH je u posljednjoj odluci u postupku kolektivne zaštite ispitivanje razumljivosti sporne odredbe ograničio na tzv. predugovornu fazu odnosno isključivo na informacije koje su potrošačima bile iznesene u oglasima i reklamama banaka, dok informacije dane u konkretnom odnosu između potrošača i banke prilikom pregovaranja o kreditu i samom zaključenju ugovora o kreditu smatra odlučnim za donošenje odluke tek u pojedinačnom potrošačkom sporu. U tom smisli VTSRH i navodi: „Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda su i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće, no to ne znači da su time sporne odredbe postale razumljive prosječnom potrošaču.“

13. Tuženik ističe kako je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja. Tužitelju su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao. Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u čl. 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja kredita tužitelju je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Institut valutne klauzule u RH je uveden kao posljedica dugogodišnjih negativnih iskustava vezanih uz financijsku inflaciju i deprecijaciju nekadašnje nacionalne valute, zbog čega je taj institut vrlo brzo postao općeprihvaćen kako od strane banaka tako i potrošača. Sukladno stavu VSRH za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora. U postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene. Nije sporno da bi „svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će prilike u društvu, posebno one ekonomske ostati neizmijenjene, a koje uz ostala društvena kretanja kako u našem okruženju tako i u svijetu, neminovno utječu na vrijednost a time i tečaj valuta, kako nacionalne – kune, tako i drugih svjetskih valuta kao što su EUR, švicarski franak, japanski Jen, US dolar i dr.“ Također, osim što je tuženik tužitelju prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem kojih je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Odredbom čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da će bilježnik strankama objasniti smisao i sadržaj posla, što u praksi uključuje čitanje ugovora pred strankama i raspravljanje o tome je li strankama ugovor razumljiv te odgovara li isti njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Solemnizacijom ugovora javni je bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju.

14. Na kraju, tuženik smatra da je radi pravilnog rješenja ove pravne stvari potrebno je utvrditi i savjesnost postupanja tužitelja, a kako bi se utvrdilo da li isti ima pravo zahtijevati pravnu zaštitu propisanu za potrošače kao slabije stranke u ugovornom odnosu, na što upućuje i VSRH u svojoj odluci posl.br. Revt-575/16. VSRH navodi kako se „postupanje kako banaka tako i samih klijenata treba ocjenjivati u okviru objektivnih mogućnosti svakog od njih, kao i vremenskom okviru kada su ti ugovori nastajali, pri čemu treba voditi računa i o tome kakvo su saznanje objektivno mogli imati sami klijenti pri sklapanju takvih ugovora o kreditu, posebno ako su njihova saznanja o parametrima koji utječu na formiranje tečaja bili odnosno morali biti poznati i njima, pošto su nerijetko sami klijenti i potjecali iz krugova kojima financijsko kretanje i prilike nisu bili strani“. Pojam „prosječnog potrošača“ nastao je kroz praksu Suda Europske unije, koja ga definira kao osobu koja je „razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna“, a ista je definicija sadržana i u preambuli Direktive 2005/29/EZ. Stoga je u ovome postupku potrebno ispitati savjesnost postupanja tužitelja i to prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom njegove otplate, odnosno ispitati udovoljava li njegovo postupanje zahtjevima koje za zaštitu potrošača postavlja Sud Europske unije. Obveza tuženika obavijestiti potrošača o rizicima određenog ugovora o kreditu ovisi kako o informacijama koje su tuženiku poznate, tako i o postupanju i zainteresiranosti samog tužitelja. Zbog svega navedenog tuženik smatra da je tužitelju, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Tužitelju je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. S time da, kao što je već navedeno, u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Tuženik pri tome napominje kako se ne može očekivati da korisnik u vrijeme zaključenja ugovora može predvidjeti ukupan iznos zaduženja za sve vrijeme trajanja kredita, osim eventualno u slučaju zaključenja kunskog ugovora o kreditu uz fiksnu kamatu što ovdje nije bio slučaj. To ne mogu znati ni korisnik ni banka jer nije moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se važe glavnica kredita bez obzira radi li se o CHF, EUR ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane na njihove kretanje ne mogu utjecati. Obzirom da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, nije uopće dopušteno utvrđivati da bi ona bila nepoštena. Međutim, ako bi sud smatrao da odredba o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva, tuženik ističe da se o njoj pojedinačno pregovaralo koja činjenica također onemogućuje daljnje vođenje postupka kojim se traži utvrđenje da bi takva odredba bila nepoštena odnosno ništetna.

15. Tuženik, a u odnosu na pojedinačno pregovaranje, navodi da temeljem članka 96. ZZP iz 2007., o određenoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako potrošač nije imao utjecaja na sadržaj te odredbe. Drugim riječima, o nepostojanju pregovora govori se u onim situacijama u kojima potrošač nema drugog izbora nego prihvatiti ugovornu odredbu kakva mu se nudi, u ovom slučaju odredbu valutnoj klauzuli uz koju će vezati traženi iznos kredita, ili odustati u potpunosti od sklapanja posla. U konkretnom slučaju, tužitelj i tuženik pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu. Tužitelj je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR. Tužiteljev ugovor nije bio tzv. „uzmi ili ostavi“, već je tužitelj tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. U tom smislu tuženik ukazuje i na stav Vrhovnog suda istaknutog u odluci Revt-249/14: „Pri tome treba imati na umu i to da u tom razdoblju potrošačima nije bilo onemogućeno sklapanje ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu vezanu uz drugu inozemnu valutu npr. EUR, no oni su se slobodnom voljom opredijelili upravo za ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, što je bio odraz njihove slobodne volje i odabira u konkretnim okolnostima, a za što pak nije bilo nikakvih zakonskih zapreka“. Obzirom da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ista se ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom u smislu zahtjeva ZZP-a, sve i da je bila nerazumljiva tužitelju (a nije kako je gore obrazloženo), tako da sud tužbeni zahtjev treba odbiti bez potrebe da se provodi tzv. test poštenosti sporne odredbe. Ako bi Naslovni sud, unatoč navedenom, smatrao da je moguće ispitivati poštenost sporne odredbe, tuženik se dalje očituje kako slijedi.

16. Tuženik, a u odnosu na tužiteljeve navode o neravnoteži u pravima i obvezama suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prije svega navodi da u predmetnu slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja. Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Tuženik ne ostvaraje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valutu što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu. Nadalje, uvažavajući zahtjev iz odredbe čl. 98. ZZP-a (2007), prilikom ugovaranja valutne klauzule, interesi obiju ugovornih strana uzimani u obzir u podjednakoj mjeri, a imajući u vidu i da je ugovaranjem švicarskog franka tužitelj: (i) imao mogućnost da ugovori kredit uz drugu valutnu klauzulu; (ii) dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu. Ono što je objektivno tužitelja kao korisnika kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj, ne prema tuženiku, nego općenito jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu. No, s jedne strane, ta vrsta ekonomske ili vrijednosne neravnoteže ne sanira se kroz pravila o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge institute poput pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti. S druge strane, kao što je u postupku kolektivne zaštite već utvrđeno, ta vrsta neravnoteže nije uzrokovana činjenicom da banke u predugovornom stadiju nisu eventualno obavijestile potrošače o nečemu što bi bilo bitno, već potpuno neočekivanim rastom švicarskog franka u odnosu na ostale svjetske valute kojeg nitko nije mogao predvidjeti. Slijedom navedenog, tuženik je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika. VSRH u odluci posl.br. Revt-249/14 jasno navodi kako „ništa ne upućuje na to da su tužene banke u vrijeme sklapanja spornih kredita imale saznanja, odnosno mogle predvidjeti buduća kretanja na planu svjetske ekonomije, a koja su kasnije bitno utjecala na porast vrijednosti švicarskog franka“. Prema tome, tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanim uz kretanje CHF o kojima je imao saznanja, ugovaranjem dvostrano zaštitne klauzule nije prouzročena šteta u pravima i obvezama na štetu potrošača jer se radi o elementu izuzetom od utjecaja bilo koje ugovorne strane koja na jednak način djeluje prema objema. Uostalom, tužitelj u tužbi uopće ne navodi u čemu bi se sastojalo navodno nesavjesno postupanje tuženika, a kamoli da bi za to predložio ili dostavio bilo kakav dokaz (kao uostalom i za postojanje bilo koje druge pretpostavke nepoštenosti ugovorene odredbe).

17. Tuženik prigovora visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare. Tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja rješenja o trošku do isplate.

18. Tuženik je na pripremnom ročištu od 20.05.2024. (list 92 spisa) odustao od dokaznog prijedloga koji je istaknuo u odgovoru na tužbu za saslušanjem svjedokinje LU, djelatnice tuženika.

19. Tužitelj je u podnesku od 28.04.2025., a koji je neznatno ispravljen podneskom od 07.07.2025. i na ročištu od 07.07.2025. (u pogledu adrese tužitelja), a nakon provođenja financijskog vještačenja u ovom predmetu na koje tužitelj nije imao primjedbi, konačno postavio tužbeni zahtjev, navodeći kako isti specificira sukladno nalazu i mišljenju vještaka, te predlaže donošenje slijedeće presude:

''I. Utvrđuje se ništetnom odredba o valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu broj 148-50-2899472 od 18.06.2005. god. između tužitelja SU iz [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao Korisnika kredita i tuženika RAIFFEISEN BANK AUSTRIA D.D., sa sjedištem u [adresa] Zagreb, Hrvatska, OIB: 53056966535 kao Kreditora, i to: pod toč. 7. ''NAČIN OTPLATE; Kredit se otplaćuje jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen Korisniku kredita po isplati kredita...''

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISEN BANK AUSTRIA D.D., sa sjedištem u [adresa],10 110 Zagreb, Hrvatska, OIB: 53056966535, da tužitelju SU iz [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos razlike zbog ugovorene valutne klauzule u ukupnom iznosu od 1.152,04 eura sa kamatama i to:

- na iznos od 0,56 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24.08.2005. god., pa do isplate,

- na iznos od 0,92 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27.09.2005. god., pa do isplate,

- na iznos od 0,94 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31.10.2005. god., pa do isplate,

- na iznos od 1,26 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29.11.2005. god., pa do isplate,

- na iznos od 3,36 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 06.11.2008. god., pa do isplate,

- na iznos od 5,60 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12.01.2009. god., pa do isplate,

- na iznos od 7,21 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12.02.2009. god, pa do isplate,

- na iznos od 7,94 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17.03.2009. god., pa do isplate,

- na iznos od 6,03 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10.04.2009. god., pa do isplate,

- na iznos od 6,42 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13.05.2009. god., pa do isplate,

- na iznos od 3,30 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10.07.2009. god., pa do isplate,

- na iznos od 1,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10.07.2009. god., pa do isplate,

- na iznos od 1,61 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28.08.2009. god., pa do isplate,

- na iznos od 2,82 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20.10.2009. god., pa do isplate,

- na iznos od 2,72 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20.10.2009. god., pa do isplate,

- na iznos od 1,49 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26.11.2009. god., pa do isplate,

- na iznos od 3,79 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24.12.2009. god., pa do isplate,

- na iznos od 5,63 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16.03.2010. god., pa do isplate,

- na iznos od 8,26 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 08.04.2010. god., pa do isplate,

- na iznos od 7,65 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 08.05.2010. god., pa do isplate,

- na iznos od 11,21 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 08.05.2010. god., pa do isplate,

- na iznos od 10,54 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 08.05.2010. god., pa do isplate,

- na iznos od 11,85 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 06.07.2010. god., pa do isplate,

- na iznos od 23,24 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23.07.2010. god., pa do isplate,

- na iznos od 20,90 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 09.09.2010. god., pa do isplate,

- na iznos od 28,06 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 09.09.2010. god., pa do isplate,

- na iznos od 25,59 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19.10.2010. god., pa do isplate,

- na iznos od 21,61 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15.11.2010. god., pa do isplate,

- na iznos od 30,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22.12.2010. god., pa do isplate,

- na iznos od 40,70 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20.01.2011. god., pa do isplate,

- na iznos od 33,13 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22.03.2011. god., pa do isplate,

- na iznos od 35,78 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31.03.2011. god., pa do isplate,

- na iznos od 32,40 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15.04.2011. god., pa do isplate,

- na iznos od 33,01 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31.05.2011. god., pa do isplate,

- na iznos od 47,33 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31.05.2011. god., pa do isplate,

- na iznos od 48,73 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28.06.2011. god., pa do isplate,

- na iznos od 60,69 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 06.08.2011. god., pa do isplate,

- na iznos od 54,55 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31.08.2011. god., pa do isplate,

- na iznos od 47,82 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10.11.2011. god., pa do isplate,

- na iznos od 47,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13.12.2011. god., pa do isplate,

- na iznos od 46,48 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17.01.2012. god., pa do isplate,

- na iznos od 49,69 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14.02.2012. god., pa do isplate,

- na iznos od 52,48 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16.03.2012. god., pa do isplate,

- na iznos od 52,85 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16.03.2012. god., pa do isplate,

- na iznos od 50,92 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23.04.2012. god., pa do isplate,

- na iznos od 52,23 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13.06.2012. god., pa do isplate,

- na iznos od 53,12 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14.07.2012. god., pa do isplate,

- na iznos od 51,62 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 09.08.2012. god., pa do isplate,

sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženiku RAIFFEISEN BANK AUSTRIA D.D., sa sjedištem u [adresa], 10 110 Zagreb, Hrvatska, OIB: 53056966535 da tužitelju SU iz [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi ovim postupkom prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude, pa do isplate po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. ZOO - određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.''

20. Tuženik u podnesku od 20.05.2025., a očitujući se na konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja iz podneska od 28.04.2025., navodi da je neosnovan zahtjev tužitelja kojim traži zatezne kamate tekuće na svaki pojedini navodno preplaćeni iznos na način kako je naznačeno u tužbenom zahtjevu. 4. Navedeno je u suprotnosti s pravnim shvaćanjem sjednice Građanskog odjela VSRH Su- IV-222/04 od 5.3.2004. prema kojem se u slučaju ništetnosti ugovora o zajmu ugovorne strane imaju smatrati savjesnim stjecateljima. Ugovor je ispunjen, tužitelj nikad nije prigovarao na promjene kamatnih stopa, niti iskoristio svoje pravo da raskine ugovor. Tužitelj niti u ovom postupku ne tvrdi da bi tuženik utjecao na promjenu tečaja CHF. Tuženik je tijekom ugovornog odnosa u cijelosti postupao u skladu sa svim propisima koji reguliraju njegovo poslovanje. Do postupka kolektivne zaštite, ugovaranje valutne klauzule u CHF nije bila dovedeno u pitanje niti od strane regulatora niti od sudske prakse. Štoviše, ni sud u kolektivnom sporu ne isključuje da je postupanje banka bilo u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, ali to pitanje dalje ne raspravlja obzirom na apstraktni karakter kolektivne zaštite. Obzirom na navedeno nije osnovan zahtjev tužitelja za povrat u smislu čl. 1112. ZOO-a odnosno stav da bi tuženik bio nesavjestan u smislu čl. 1115. ZOO-a. U tom smislu tuženik se poziva na sudsku praksu u istovrsnom predmetu sukladno kojoj tužitelj eventualno može imati pravo na kamate od dana podnošenja zahtjeva, odnosno od dana podnošenja tužbe - presudu i rješenje Županijskog suda u Splitu posl.br. Gž-482/17 od 06.04.2017.

21. Tuženik je na ročištu od 07.07.2025., a očitujući se na konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja iz podnesaka od 28.04.2025. i 07.07.2025. i ispravljen na ročištu od 07.07.2025., naveo kako ostaje kod ranije danog odgovora na tužbu i svih do tada iznesenih navoda. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu parničnog troška tuženiku.

22. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 148-50-2899472 od 18.06.2005. (list 13 – 15 spisa, list 27 – 31 spisa i list 65 – 71 spisa), Promotivne uvjete tuženika za odobravanja kredita građanima za kupnju novih automobila u primjeni od 01.06.2005. (list 41 – 43 spisa), obavijest tuženika upućenu tužitelju 21.01.2020. o pregledu promjena kamatnih stopa sa zahtjevom tužitelja upućenom tuženiku za dostavu dokumentacije o predmetnom kreditu (list 46-49 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice kredita (list 50 – 55 spisa) i u otplatni plan (list 56 – 64 i 72-74 spisa). Sud je proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o., Zagreb od 16.07.2024. (list 98 – 104 spisa), te pribavio pisano očitovanje vještaka od 07.03.2025. (list 121 – 125 spisa). Sud je saslušao tužitelja osobno (list 172 spisa).

23. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz pojedinačno, kao i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, a temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), te primjenjujući materijalno pravo na tako utvrđeno činjenično stanje, sud je utvrdio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev (kao u podnescima tužitelja od 28.04.2025. i 07.07.2025. i ispravljen na ročištu od 07.07.2025.) u cijelosti osnovan.

24. Sud je na raspravnim rješenjem od 07.07.2025. (list 172 spisa) odustao od izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka – javnog bilježnika Željka Kaića iz Karlovca, a čije je saslušanje tuženik predložio i koji dokazni prijedlog tuženika je sud usvojio na pripremnom ročištu, jer je tuženik na ročištu od 07.07.2015. odustao od izvođenja ovog dokaza navodeći da tuženik ne raspolaže s valjanom adresom ovog svjedoka i da je ovaj svjedok po navodima punomoćnika tužitelja preminuo, a sve temeljem ovlaštenja suda iz čl. 292. st. 6. ZPP-a i temeljem čl. 219. st. 1. i čl. 220. st. 2. ZPP-a. Osim toga, notorno je, imajući u vidu narav posla javnih bilježnika i njihove ovlasti, sve propisano odredbama Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine'' broj 78/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09, 120/16 i 57/22) da javni bilježnici ne sudjeluju u pregovorima banke i potrošača koji prethode zaključenju ugovora o kreditu, pa se saslušanjem javnog bilježnika, a suprotno stavu tuženika, i ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora, jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope i/ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je za to imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru.

25. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 148-50-2899472 od 18.06.2005. (list 13 – 15 spisa, list 27 – 31 spisa i list 65 – 71 spisa), a isto među strankama i nije sporno, sud je utvrdio da su u Karlovcu, dana 18.06.2005. tuženik, kao banka i kreditor, te tužitelj, kao korisnik kredita zaključili Ugovor o kreditu broj 148-50-2899472 (list 13 – 15 spisa, list 27 – 31 spisa i list 65 – 71 spisa, dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), potvrđen, tj. solemniziran kod javnog bilježnika Željka Kaića iz Karlovca dana 21.06.2005. pod broje ovjere OV-493/2005, s ugovorenim iznosom kredita od 17.176,52 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora, tj. tuženika na dan korištenja, namjenski – za kupnju novog vozila Seat od P. Z. Auta, s rokom otplate od 84 mjeseca i redovnom kamatnom stopom od 5,85 % godišnje, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, tj. tuženika. Citirani Ugovor o kreditu sadrži odredbu za koju tužitelj u tužbi tvrdi da je ništetna i to odredbu kojim je ugovoreno vezivanje anuiteta kredita uz valutu švicarski franak (valutna klauzula) sadržanu u čl. čl. 7. Ugovora o kreditu, koja glasi: ''NAČIN OTPLATE; Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen Korisniku kredita po isplati kredita.''

26. Iako je odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu određeno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, tj. tuženika, te iako je odredbom čl. 9. Ugovora o kreditu određeno da se na sve što nije regulirano tim Ugovorom primjenjuju opći akti kreditora, tj. tuženika kojima je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanje tog Ugovora, kako tuženik nije dokazao tijekom ovog postupka da bi ove opće uvjete tuženika (Odluku o kamatnim stopama, te druge opće akte tuženika koji reguliraju materiju kreditiranja građana) predao tužitelju na uvid prije zaključenja ili tijekom otplate Ugovora o kreditu, kako tuženik niti tvrdi niti dokazuje da je odredbe iz ovih općih akata tuženika, a koje su rezultirale porastom početno ugovorene kamatne stope, donosio uz suglasnost tužitelja, te kako u Ugovoru o kreditu nije izrijekom niti navedeno kada su doneseni ili koji je poslovni broj ovih općih akata tuženika koji se primjenjuju upravo na ovaj sporni odnos stranaka, a niti je tuženik iste opće akte uopće dostavio na uvid tijekom ovog postupka, pa sudu i nije poznat sadržaj istih, to je sud, primjenom odredbi čl. 221. a ZPP-a i čl. 290. st. 1. u vezi s čl. 1022. st. 1 i čl. 247. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO) utvrdio da isti opći akti tuženika ne predstavljaju sastavni dio Ugovora o kreditu, a niti imaju pravni učinak na odnose stranaka u ovom predmetu.

27. Sud je uvidom u Promotivne uvjete tuženika za odobravanja kredita građanima za kupnju novih automobila u primjeni od 01.06.2005. (list 41 – 43 spisa) utvrdio da je tuženik u svojoj ponudi u vrijeme zaključenja ovdje spornog Ugovora u kreditu, uz kredite s valutnom klauzulom u CHF, imao i kredite sa valutnom klauzulom vezanom uz EUR. No, a suprotno tvrdnji tuženika, ovo nije ujedno i dokaz da bi tuženik tužitelju zaista odobrio kredit sa valutnom klauzulom vezanom uz EUR da je tužitelj takav kredit zatražio, a jer je notorno da se u bankama kreditna sposobnost svakog klijenta procjenjuje individualno, kao i da banke imaju različite uvjete kreditiranja (tj. nude različite valute kredita i različite stope ugovorene kamate) za pojedine kategorije klijenata ili pojedine klijente.

28. Uvidom u obavijest tuženika upućenu tužitelju 21.01.2020. o pregledu promjena kamatnih stopa sa zahtjevom tužitelja upućenom tuženiku za dostavu dokumentacije o predmetnom kreditu (list 46-49 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice kredita (list 50 – 55 spisa) i u otplatni plan (list 56 – 64 i 72-74 spisa), s tim da niti ove činjenice među strankama i nisu sporne, sud je utvrdio da je kredit tužitelju isplaćen 24.06.2005., sud je utvrdio kada i u kojem iznosu je tužitelj otplatio svaki obrok gore opisanog kredita, kao i da je tužitelj otplaćivao kredit u uglavnom u ugovorenim rokovima dospijeća svakog obroka s tim da je tuženik tijekom otplate ovog kredita više puta mijenjao na više kamatnu stopu po kojoj je tužitelj vršio isplate, pa je tako nakon početno ugovorene kamatne stope od 5,85 % godišnje koju je primjenjivao od prvog anuiteta do 31.10.2007., tuženik primjenjivao slijedeće kamatne stope: 6,45% godišnje do 30.04.2008., 6,75% godišnje do 28.02.2009., 7,75% godišnje do 30.09.2011. i 7,25% godišnje do kraja otplate kredita. Tuženik niti tvrdi, a niti je isto utvrđeno tijekom ovog postupka da je tuženik o promjeni kamatne stope na više (tj. o povećanju kamatne stope) pregovarao s tužiteljem prije početka primjene svake nove povećane kamatne stope. Nije sporno da je u tijeku otplate kredita došlo do aprecijacije CHF-a u odnosu na početno ugovoreni tečaj.

29. Sud je saslušao tužitelja osobno (list 172 spisa), te je sud njegov iskaz analizirao i usporedio sa sadržajem dokumentacije koju je sud pregledao. Na temelju ovakve analize iskaza tužitelja, sud nalazi da je tužitelj iskazivao jasno, logično i okolnosno, te potpuno suglasno sadržaju pregledane dokumentacije, osobito sadržaju Ugovora o kreditu, te je stoga sud njegovom iskazu u cijelosti poklonio vjeru.

30. Sud je iz iskaza tužitelja, te uspoređujući njegov iskaz sa sadržajem pregledane dokumentacije, utvrdio da se tužitelj zbog proteka vremena (od 20 godine od sklapanja Ugovora o kreditu) ne sjeća da li je prije potpisivanja Ugovora o kreditu bilo s djelatnicima banke tuženika bilo s javnim bilježnikom razgovarao o odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, a niti se sjeća da li su ga djelatnici tuženika upozorili na rizike i posljedice ugovaranja kredita u valuti CHF, kao i da je predmetni Ugovor o kreditu pripremila i sastavila banka, a tužitelj je u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu radio kao stolar u firmi Stolarija Spudić ili Euro stolarija Spudić sa sjedištem u [adresa], a sredstvima odobrenog kredita kupio je novi osobni automobil koji je koristio za putovanje na posao i s posla.

31. Čitanjem Ugovora o kreditu, kao i iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da je Ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovor sastavljen i otisnut od strane banke, tj. djelatnika tuženika (ovo tuženik i ne osporava).

32. Odredbom čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03 - dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Uvidom u sadržaj Ugovora o sud je utvrdio da iz ove isprave ne proizlazi da je tužitelj bio kreditiran kao trgovac, a jer u ovom ugovoru nije navedeno zanimanje ili djelatnost tužitelja i nije navedeno za koju bi to poslovnu aktivnost ili poduzetničku djelatnost tužitelj bio kreditiran, a što bi bilo sasvim očekivano da je tužitelj kreditiran kao trgovac. Osim toga, iz iskaza tužitelja proizlazi da je tužitelj u vrijeme odobravanja kredita bio zaposlen kao stolar u firmi Stolarija Spudić ili Euro stolarija Spudić sa sjedištem u [adresa], a sredstvima odobrenog kredita kupio je novi osobni automobil koji je koristio za putovanje na posao i s posla, iz čega sud zaključuje da u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tužitelj nije samostalno obavljao poduzetničku djelatnost za koju bi mu bila potrebna sredstva odobrenog kredita. Stoga, sud je procjenjujući svojstvo tužitelja sukladno citiranoj zakonskoj odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP-a i na temelju ovako provedenih i ocijenjenih dokaza, i jer nema dokaza za suprotno, a primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a, utvrdio da je tužitelj prilikom zaključenja ovdje prijepornog Ugovora o kreditu bio potrošač opisan u citiranoj odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP-a i da je ovaj Ugovor o kreditu zaključio izvan njegova zanimanja i poslovne djelatnosti.

33. Sud je na prijedlog tužitelja proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o., Zagreb od 16.07.2024. (list 98 – 104 spisa), a sa zadatkom vještaku da se očituje na okolnost pozitivne razlike između iznosa koji je tužitelj tuženiku uplatio na ime porasta tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita i iznosa koji bi tužitelj tuženiku uplatio da je tečaj CHF u odnosu na HRK ostao onakav kakav je bio na dan isplate kredita, izraženo u eurima i kunama, po mjesecima i ukupno. U svom pisanom nalazu i mišljenju od 16.07.2024. (list 98 – 104 spisa), vještak u bitnome navodi da na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije vještak daje mišljenje na postavljeni zadatak: Pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogao mijenjati tečaj na štetu tužitelja - visina potraživanja koja proizlazi iz pozitivne razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća anuiteta) i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita u utuženom razdoblju, iznosi ukupno 1.152,04 EUR, s tim da su pojedini mjesečni iznosi razlika prikazani u Tabeli 1 iz nalaza vještaka.

34. Tužitelj nije imao primjedbi na provedeno financijsko vještačenje, te je sukladno istome konačno postavio svoj tužbeni zahtjev, dok tuženik u podnesku od 27.09.2024. navodi da tuženik nema prigovora na matematički izračun vještaka, no ističe da isti ne pridonosi rješenju ovog spora obzirom da je izrađen kao da su stranke ugovorile kunski kredit, iako je predmetni kredit nesporno vezan uz valutu CHF. Pored navedenog, tuženik ističe se kako je vještak u obračunu za valutnu klauzulu sadržanom u zaključku naveo samo one anuitete za koje je utvrdio preplatu, odnosno one anuitete kod kojih je tečaj bio viši od onog na dan isplate kredita, dok je potpuno zanemario anuitete plaćene po nižem tečaju. Ugovorena valutna klauzula je dvostrana klauzula. To znači da kada CHF slabi u odnosu na HRK onda se kunska protuvrijednost obveze klijenta (nedospjele glavnice duga) duga i dospjelog anuiteta smanjuje, a kada CHF u odnosu na HRK jača onda se kunska protuvrijednost obveze i anuiteta povećava. U razdoblju otplate kredita tečajna kretanja su smanjivala kunsku protuvrijednost obveze i anuiteta u prvim godinama otplate, a preostalih godina su je povećavala. Vještak iskazuje razliku kunske protuvrijednosti anuiteta samo u razdobljima otplate kada je bila veća od kunske protuvrijednosti simuliranog anuiteta po tečaju na dan isplate kredita dok preostala razdoblja označuje s „0“. Time se kreditni odnos svodi na jednostranu valutnu klauzulu u CHF, a kakva valutna klauzula među strankama nije bila ugovorena. Valutna klauzula ne može biti ništetna samo onda kad ne ide u prilog tužitelju. Ugovorna odredba ne može biti ništetna kada je tečaj veći, a valjana kada je tečaj niži, već tužitelj mora obračunati i period kada je tečaj bio ispod onog čiju primjenu tužitelj traži. Osim toga i sam tužitelj smatra da se mora primijeniti tečaj koji je bio važeći na dan isplate kredita, a u tom pogledu morale bi se obračunati i sve promjene tečaja, kako one iznad početnog tako i ispod početno ugovorenog tečaja. U tom pogledu tuženik ukazuje i na stav sudske prakse kojim se jasno potvrđuje navod tuženika da je prvostupanjski sud bio dužan uzeti u obzir sve razlike tečaja - rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-1277/2022 od 08.03.2023. Stoga tuženik smatra da bi vještak u tom dijelu trebao ispraviti svoj nalaz te iskazati sve promjene tečaja u odnosu na tečaj na dana isplate kredita, kako pozitivne tako i negativne obzirom da je navedeno izravne posljedica tužiteljevog tužbenog zahtjeva odnosno zahtjeva za fiksiranjem tečaja na dan isplate kredita.

35. Sud je rješenjem od 13.02.2025. (list 221-223 spisa) pozvao vještaka da se pisanim putem očituje na primjedbe tuženika iz podneska od 27.09.2024., te je vještak sudu 07.03.2025. dostavio svoje pisano očitovanje (list 121 – 125 spisa) u kojem vještak u bitnome navodi da tuženik u svom podnesku od 27. rujna 2024. godine navodi, između ostalog, kako nema prigovora na matematički izračun vještaka, ali napominje kako vještak u Nalazu iskazuje razliku kunske protuvrijednosti anuiteta samo u razdobljima otplate kada je bila veća od kunske protuvrijednosti simuliranog anuiteta po tečaju na dan isplate kredita te smatra da bi vještak u tom dijelu trebao ispraviti Nalaz te iskazati sve promjene tečaja u odnosu na tečaj na dan isplate kredita, kako pozitivne tako i negativne. Vještak se na navedeno očituje na način kako je zadatak vještaka bio provesti financijsko vještačenje na okolnost pozitivne razlike između iznosa koji je tužitelj tuženiku uplatio na ime porasta tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita i iznosa koji bi tužitelj tuženiku uplatio da je tečaj CHF u odnosu na HRK ostao onakav kakav je bio na dan isplate kredita izraženo u eurima i kunama po mjesecima i ukupno. Stoga je vještak u cijelosti izvršio izračune na način kako je to od njega traženo. Opreza radi, pod pretpostavkom da Sud zauzme stav da se uzimaju u obzir i razdoblja kada je tečaj za otplatu bio niži od tečaja po kojem je isplaćen kredit, odnosno kada je tužitelj manje plaćao anuitete, vještak u nastavku u Tabeli 1a daje izračun razlika u iznosu anuiteta po mjesecima i godinama u odnosu na obveze na dan isplate kredita, a zbog promjene tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita kao i prikaz više i manje plaćenog zbog promjene tečaja na više i niže te izračun svakog pojedinačnog iznosa u EUR primjenom tečaja konverzije HRK u EUR (1 EUR = 7,534500 HRK). S obzirom da je u utuženom razdoblju službena valuta u RH bila kuna dok je na dan izrade vještačenje službena valuta euro, vještak će inicijalno, informativno, sve izračune izvršiti u valuti koja je bila izvještajna i obračunska te u kojoj su izvršena plaćanja u utuženom razdoblju. Nadalje, vještak će iznose utvrđene u izvještajnoj valuti u utuženom razdoblju preračunati u službenu valutu RH na dan izrade vještačenja, primjenom odredbi čl. 7. i 14. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22, 88/22) kao i primjenom fiksnog tečaja konverzije kune u euro temeljem Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 85/2022) koji iznosi 7,53450 kuna za jedan euro. Stoga, mišljenje je vještaka, da pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogao tečaj: 1.) ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita kraja otplate kredita iznose 1.152,04 EUR; a 2.) ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 239,59 EUR. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do kraja otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 912,45 EUR.

36. Tuženik u podnesku od 20.05.2025., a očitujući se na očitovanje vještaka od 07.03.2025., navodi da tuženik nema prigovora na matematički izračun vještaka, no ističe da isti ne pridonosi rješenju ovog spora obzirom da je izrađen kao da su stranke ugovorile kunski kredit, iako je predmetni kredit nesporno vezan uz valutu CHF. U svemu ostalome tuženik ustraje u svojim prigovorima na nalaz i mišljenje iz podneska od 27.09.2025. Na ročištu od 07.07.02025. tuženik je naveo da nema prigovora na matematički izračun vještaka Petre Blašković, te smatra da nije potrebno saslušanje vještaka na ročištu.

37. Kako tužitelj nije imao primjedbi na provedeno financijsko vještačenje, a tuženik u bitnome i nije imao preciznih i izravnih primjedbi na matematički izračun vještaka, već su njegove primjedbe u bitnome pravne naravi, tj. tuženik prigovara zadatku koji je sud odredio vještaku, te kako je vještak nalaz i mišljenje izradio savjesno, stručno, objektivno i na temelju brižljive analize sve raspoložive dokumentacije koja prileži spisu, te u potpunosti sukladno zadatku suda, te kako se vještak u svom pisanom očitovanju od 07.03.2025. jasno, argumentirano i precizno očitovao na primjedbe tuženika, te ih na taj način otklonio kao neosnovane, to je sud provedeno financijsko vještačenje u cijelosti prihvatio.

38. Neosnovano smatra tuženik da bi se u izračun pretplate trebale uzeti i razlike u razdoblju kada je tečaj bio niži od početnog (tzv. negativne razlike), a stoga jer sve i kada je tužitelj plaćao anuitete po tečaju koji je bio niži od početnog, nije ništa stekao, jer ništa od tuženika nije primio, pa stoga ne postoji niti njegova obveza vraćanja nečeg što nije primio, a time ne postoji niti tražbina tuženika po osnovi vraćanja onoga što je primljeno temeljem ništetnih ugovornih odredbi (pa nema mjesta primjeni odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a u korist tuženika), a niti po osnovi vraćanja temeljem stečenog bez osnova (pa nema mjesta primjeni odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a u korist tuženika), a niti je tuženik u ovom postupku postavio kakav zahtjev za isplatu i/ili prijeboj na teret tužitelja u pogledu tzv. negativnih razlika (npr. protutužbeni zahtjev ili prigovor radi prebijanja), pa stoga i primjenom odredbe čl. 2. st. 1. ZPP-a nije bilo mjesta primjeni odredbe čl. 323. st. 1., niti čl. 1111. st. 1., a niti čl. 195. st. 1. ZOO-a u korist tuženika i uračunavanju tzv. negativnih razlika.

39. U odnosu na prijeporne činjenice između stranaka valja navesti da je izričitom odredbom čl. 502. c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozivati na pravna utvrđenja iz presuda kojim se prihvaćaju tužbeni zahtjevi iz kolektivne tužbe, kojom je utvrđeno da su povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je jača strana u postupku bila dužna štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati, a pri tome odredba čl. 502. c ZPP-a, niti aktualne direktive Europske unije ne propisuju da bi i potrošač koji podnosi tužbu morao biti stranka tog kolektivnog spora.

40. Tužitelj se u ovoj parnici poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kojim presudama je pravomoćno utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka, među kojima je i tuženik, a koji spor se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1401/2012.

41. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 6632/2017-10 od 14.06.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013., (ovo je notorno i među strankama nesporno), te je u odnosu na ovdje tuženika pravomoćno odlučeno da je tuženik u razdoblju od 01.01.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.06.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je naloženo skupini banaka među kojima je i tuženik da prekinu s gore opisanim postupanjem i zabranjuje im se takvo ili slično postupanje u buduće.

42. Iz ovako provedenih i ocijenjenih dokaza, a osobito iz sadržaja Ugovora o kreditu i iz iskaza tužitelja, te imajući u vidu odredbu čl. 502. c ZPP-a, koja propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu te osobe mogu pozivati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u kolektivnoj tužbi, kao i utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na koje se poziva tužitelj u ovom postupku, sud je utvrdio da tuženik, kao banka nije tužitelja adekvatno informirao o svim rizicima ugovaranja valutne klauzule vezane uz valutu švicarski franak.

43. Nadalje, iz konkretnog Ugovora o kreditu jasno proizlazi kako se zapravo radi o kunskom kreditu koji je tek knjigovodstveno od strane tuženika iskazan kao kreditiranje u švicarskim francima. Tužitelj je naime kreditiran u kunama i sam kredit mu je isplaćen u kunama. Tuženik pri tome za plasiranje ovog kredita nije imao, niti je morao imati niti jedan jedini franak ili uostalom bilo koju drugu valutu osim kune, već je sredstva koja je dao tužitelju (kune) povukao iz depozita građana kojima je raspolagao (ovo je notorno). Također švicarske franke niti je imao, niti je plasirao tužitelju. Ono što je tuženik napravio jest to da je pošto je kune plasirao tužitelju istovremeno povrat plasmana od strane tužitelja indeksirao, odnosno valutnom klauzulom vezao uz kretanje švicarskog franka na svjetskim monetarnim tržištima (tzv. hedžiranje), a da pri tom tužitelja nije niti izvijestio, niti upozorio kako time sudjeluje u visoko složenom financijskom poslu. Ugrađujući baš švicarski franak u valutnu klauzulu, a preko nje u Ugovor o kreditu tuženik je postupio i formirao ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama, te je na ovaj način povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. ZOO-a, načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelo zabrane zloupotrebe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, te načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a, koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi u čl. 81., čl. 82. i čl. 87. st. 1. ZZP-a, a sve ovo na način da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužitelju nametnuo odredbu koja ga dovodi u neravnopravan položaj, te mu u konačnici nanosi štetu. Nadalje, sud je utvrdio (sve kako je gore obrazloženo) da tuženik tužitelja nije upozorio na eventualne rizike ugovaranja valutne klauzule u CHF, odnosno rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka. Slijedom iznesenog, a kako je ovdje sporna odredba o vezivanju anuiteta kredita uz valutu švicarski franak (valutna klauzula) sadržana u čl. 7. Ugovora o kreditu upotrijebljena suprotno njezinoj svrsi, pri čemu je tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, to je ista odredba sukladno čl. 270. st. 1. ZOO-a i sukladno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 87. st. 1. ZZP-a ništetna. Stoga i temeljem odredbi čl. 187. st. 1. i 2. ZPP-a i čl. 502.c ZPP-a sud je odlučio kao u izreci ove presude u točci I, a kada je sud utvrdio da je odredba o vezivanju anuiteta kredita uz valutu švicarski franak (valutna klauzula) sadržana u čl. 7. Ugovora o kreditu ništetna.

44. Kako je ugovorna odredba sadržana u čl. 7. Ugovora o kreditu o vezivanju anuiteta kredita uz valutu švicarski franak ništetna (sve kako je gore obrazloženo), a upravo temeljem iste odredbe je tužitelj vršio isplate tuženiku, s tim da je sud provođenjem financijskog vještačenja u ovom predmetu utvrdio iznose tih isplata, odnosno da pozitivna razlika između iznosa koji je tužitelj tuženiku uplatio na ime porasta tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita i iznosa koji bi tužitelj tuženiku uplatio da je tečaj CHF u odnosu na HRK ostao onakav kakav je bio na dan isplate kredita iznosi ukupno 1.152,04 EUR, s tim da su pojedini mjesečni iznosi razlika (po visini i datumu) prikazani u Tabeli 1 iz nalaza vještaka vještaka za financije, to je sud, a primjenom odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a, te temeljem odredbe čl. 2. st. 1. i čl. 502. c ZPP-a odlučio kao u izreci ove presude u točci II, a kada je naložio tuženiku isplatiti tužitelju na ime preplaćenih iznosa zbog nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF ukupan iznos od 1.152,04 EUR, a jer tužitelj u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu traži iznos koji je upravo financijskim vještačenjem provedenim u ovom predmetu utvrđen kao iznos pretplate koji je tužitelj izvršio tuženiku uslijed porasta tečaja švicarskog franka tijekom otplate kredita u odnosu na onaj tečaj koji je bio u vrijeme isplate kredita, s tim da je odluku o kamatama sud donio temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a i čl. 29. st. 1. ZOO-a, jer je tuženik nesavjestan stjecatelj, a jer mu je od zaključenja Ugovora o kreditu bilo poznato da ugrađujući upravo odredbe o valutnoj klauzuli u CHF postupa suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a sve kako je gore obrazloženo, dok se odluka o visini kamate stope temelji na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, jer se radi o ''ostalim'' odnosima i na čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004).

45. Neosnovano tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na dio zahtjeva tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi Ugovora o kreditu (iz čl. 1., 4. i 6.2. Ugovora o kreditu). Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a određeno je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Stoga, jasno je da dio zahtjeva tužitelja na utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu nije u zastari.

46. Neosnovano tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na dio zahtjeva tužitelja za isplatu s naslova preplaćenih iznosa zbog nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF. Prije svega, odredbom čl. 328. ZOO-a određeno je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Nadalje, valutna klauzula u valuti CHF o kojoj se potrošače nije adekvatno informiralo u potrošačkim kreditima s promjenjivom kamatnom stopom sukladno jednostranoj odluci banke pravomoćno je utvrđena ništetnom dana 14.06.2018., donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018., te se ima smatrati temeljem odredbe čl. 502.c ZPP-a da tužitelju pravo na isplatu s ovog osnova teče upravo od tog datuma, tj. od dana 14.06.2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 04.03.2020. vidljivo je da je podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz čl. 225. ZOO-a, pa nema mjesta primjeni odredbe čl. 214. st. 1. ZOO-a u korist tuženika u odnosu na ovaj dio zahtjeva tužitelja. Sud napominje da je istovjetan stav o zastari zauzet i na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31.01.2022. (1/22, posl. br. Su-IV-33/2022-2).

47. Odluka o naknadi parničnog troška tužitelju i temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., čl. 155. i 164. st. 1. - 4. ZPP-a, a imajući u vidu da je tužitelj uspio u ovom sporu s u cijelosti. Tužitelju je kao potreban priznat i dosuđen trošak financijskog vještačenja u iznosu od 331,81 EUR, te trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku, koji je odmjeren sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Hrvatske odvjetničke komore, te imajući u vidu vrijednost predmeta spora. Trošak zastupanja tužitelja koji je tužitelju priznat kao potreban i dosuđen se sastoji od sastava tužbe (Tbr. 7/1), sastava podnesaka od 13.10.2021., 28.04.2025. i 11.06.2025. (Tbr. 8/1), te zastupanja na ročištu od 07.07.2025. (Tbr. 9/1) od po 75 bodova za svaku radnju, što ukupno iznosi 375 bodova. Uz vrijednost jednog boda s paušalom od 2,00 EUR, to ukupno iznosi 750,00 EUR. Uz PDV od 25% u iznosu od 187,50 EUR, to ukupno iznosi 937,50 EUR, a uz trošak financijskog vještačenja, ukupan parnični trošak dosuđen tužitelju iznosi 1.269,31 EUR. Na ovaj iznos tužitelju je dosuđena i zatezna kamata tekuća od donošenja ove presude pa do isplate, a sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17, 131/20, 114/22 i 06/24 - dalje: OZ), te je stoga sud odlučio kao u izreci ove presude u točci II u odnosu na naknadu parničnog troška tužitelju, s tim da je sud o visini kamatne stope odlučio temeljem odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, a jer se radi o "ostalim" odnosima.

48. Primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a sud tužitelju nije dosudio naknadu za sastav podneska od 25.04.2025., jer ovaj podnesak nije bio potreban tužitelju za vođenje ove parnice.

49. Kako je tužitelj u cijelosti uspio u ovom sporu, to tuženiku primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a ne pripada pravo na naknadu troška ovog parničnog postupka, te je stoga sud ovaj zahtjev tuženika odbio, odlučivši kao u izreci ove presude u točci III.

U Zagrebu, dana 24. srpnja 2025. godine

Sutkinja

Ivana Galić

Uputa o pravu na podnošenje pravnog lijeka:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana računajući kn od dana objave iste, odnosno u slučaju iz čl. 335 st. 11. ZPP-a kn od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, za županijski sud, pisanim podneskom u 5 primjeraka.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika