Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

[adresa], EF

Poslovni broj: P-575/2023-40

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu po sutkinji toga suda, u pravnoj stvari tužitelja NF, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Saši Kačeru,odvjetniku u Čakovcu protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, zastupanog po punomoćnicima iz OD Šavorić & Partneri d.o.o.,odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i dovršene glavne rasprave dana 16.lipnja 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 24.srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb) Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, pravnom sljedniku HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb) Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju NF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 4.834,14 eura sa zakonskom zateznom kamatom i to od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana 31. prosinca 2007.g. po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od dana 01. siječnja 2008.g. do dana 31. srpnja 2015.g po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od dana 01. kolovoza 2015.g. do dana 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana 1. siječnja 2023.g. do dana 31. prosinca 2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od dana 1. siječnja 2024.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u skladu sa odredbom članka 29. stavaka 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima i to:

- na iznos od 110,41 eura od 31. ožujka 2011.g. do isplate,

- na iznos od 42,30 eura od 30. travnja 2011.g. do isplate,

- na iznos od 43,06 eura od 31. svibnja 2011.g. do isplate,

na iznos od 12,19 eura od 30. lipnja 2011.g. do isplate,

- na iznos od 57,20 eura od 31. srpnja 2011.g. do isplate,

- na iznos od 51,74 eura od 31. kolovoza 2011.g. do isplate,

- na iznos od 57,27 eura od 30. rujna 2011.g. do isplate,

- na iznos od 351,11 eura od 31. listopada 2011.g. do isplate,

- na iznos od 117,25 eura od 31. kolovoza 2013.g. do isplate,

- na iznos od 73,26 eura od 30. rujna 2013.g. do isplate,

- na iznos od 57,00 eura od 31. listopada 2013.g. do isplate,

- na iznos od 63,46 eura od 30. studenog 2013.g. do isplate,

- na iznos od 64,73 eura od 31. prosinca 2013.g. do isplate,

- na iznos od 106,36 eura od 31. siječnja 2014.g. do isplate,

- na iznos od 53,67 eura od 28. veljače 2014.g. do isplate,

- na iznos od 55,28 eura od 31. ožujka 2014.g. do isplate,

- na iznos od 54,77 eura od 30. travnja 2014.g. do isplate,

- na iznos od 53,12 eura od 31. svibnja 2014.g. do isplate,

- na iznos od 52,59 eura od 30. lipnja 2014.g. do isplate,

- na iznos od 52,83 eura od 31. srpnja 2014.g. do isplate,

- na iznos od 54,71 eura od 31. kolovoza 2014.g. do isplate,

- na iznos od 56,29 eura od 30. rujna 2014.g. do isplate,

- na iznos od 55,95 eura od 31. listopada 2014.g. do isplate,

- na iznos od 57,35 eura od 30. studenog 2014.g. do isplate,

- na iznos od 58,30 eura od 31. prosinca 2014.g. do isplate,

- na iznos od 138,42 eura od 28. veljače 2015.g. do isplate,

- na iznos od 56,49 eura od 31. ožujka 2015.g. do isplate,

- na iznos od 70,56 eura od 31. svibnja 2015.g. do isplate,

- na iznos od 62,45 eura od 30. lipnja 2015.g. do isplate,

- na iznos od 111,00 eura od 31. srpnja 2015.g. do isplate,

- na iznos od 57,90 eura od 31. kolovoza 2015.g. do isplate,

- na iznos od 57,90 eura od 30. rujna 2015.g. do isplate,

- na iznos od 2.467,22 eura od 1. listopada 2015.g. do isplate,

u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb) Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, pravnom sljedniku HYPO ALPE-ADRIA- BANK d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb) Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju NF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.169,28 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dana 1. listopada 2015.g. do dana 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana 1. siječnja 2023.g. do dana 31. prosinca 2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od dana 1. siječnja 2024.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u skladu sa odredbom članka 29. stavaka 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 5. Ugovora o kreditu br. 146- 236/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 7. srpnja 2005.g., sklopljenim između tužitelja NF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i pravnog prednika tuženika HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb) Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koja glasi: "Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedancijelihdvadesetpet posto) jednokratno".

IV. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb)

Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, pravnom sljedniku HYPO ALPE-ADRIA- BANK d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb) Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju NF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 364,44 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dana 12. srpnja 2005.g. do dana 31. prosinca 2007.g. po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od dana 01. siječnja 2008.g. do dana 31. srpnja 2015.g po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od dana 01. kolovoza 2015.g. do dana 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana 1. siječnja 2023.g. do dana 31. prosinca 2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od dana 1. siječnja 2024.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u skladu sa odredbom članka 29. stavaka 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od 2.375,00 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u skladu sa odredbom članka 29. stavaka 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, računatom od dana donošenja presude pa do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita i založni dužnik, sklopio sa pravnim prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria-bank d.d. (dalje: pravni prednik tuženika) Ugovor o kreditu br. 146-236/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 7. srpnja 2005.g., koji je solemniziran kod javnog bilježnika Jasenke Crnčec iz [adresa] pod posl. br. OU- 1031/05-1 dana 7. srpnja 2005.g. (dalje: Ugovor o kreditu) na iznos od 46.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize pravnog prednika tuženika važećem na dan korištenja kredita, koji kredit je tužitelj uzeo radi adaptacije kuće. Predmetni Ugovor o kreditu je potrošački ugovor.

1.1.U članku 3. Ugovora o kreditu utvrđuje se da se na kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 46,700,00 CHF zaračunavaju kamate od 5,25 % dekurzivno godišnje, da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, da protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 285,53 CHF, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju pravnog prednika tuženika za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja kako je to određeno važećom Odlukom o kamatnim stopama pravnog prednika tuženika, počevši od 31. kolovoza 2005.g., sa rokom otplate do 31. srpnja 2029.g., time da je dospijeće svakog sljedećeg anuiteta svakog posljednjeg dana u mjesecu. Budući da tužitelj nije bio u mogućnosti plaćati rate kredita, molio je pravnog prednika tuženika za odgodu plaćanja, a zbog čega su dana 25. listopada 2011. godine tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili Aneks br. 1 uz Ugovor o kreditu br. 146-236/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini kojim su ugovorili moratorij na otplatu glavnice u trajanju od 31. rujna 2011.g. do 31. ožujka 2012.g. te utvrdili rok vraćanja kredita do 31. siječnja 2030.g., a navodi se da je pravni prednik tuženika za provedbu moratorija obračunao naknadu u iznosu od 1 % na iznos glavnice što iznosi 402,43 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatih po srednjem tečaju za CHF pravnog prednika tuženika te da se za iznos naknade uvećava glavnica kredita te ista iznosi 40.645,57 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatih prema srednjem tečaju za CHF pravnog prednika tuženika, koji iznos predstavlja novu glavnicu na dan 30. rujna 2011.g. Za vrijeme trajanja moratorija kamate se ne obračunavaju i ne naplaćuju. Tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili su Aneks br. 2 uz Ugovor o kreditu br. 146- 236/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 4. travnja 2012.g. kojim su ugovorili moratorij na otplatu glavnice u trajanju od 31. ožujka 2012.g. do 30. rujna 2012.g. te utvrdili rok vraćanja kredita do 31. srpnja 2030.g., a navodi se da se glavnica kredita uvećava za naknadu za provedbu moratorija u iznosu od 2 % na iznos glavnice što iznosi 812,91 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatih po srednjem tečaju za CHF pravnog prednika tuženika te da se za iznos naknade uvećava glavnica kredita te ista iznosi 41.458,48 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF pravnog prednika tuženika, koji iznos predstavlja novu glavnicu na dan 31. ožujka 2012.g. Za vrijeme trajanja moratorija kamate se ne obračunavaju i ne naplaćuju.

1.2.Temeljem odredbe članka 5. Ugovora o kreditu pravni prednik tuženika je jednokratno,neposredno prije isplate kredita naplatio od tužitelja troškove obrade u iznosu od 1,25 % iznosa kredita, na način da je navedeni iznos odbio od iznosa kredita, a što iznosi 583,75 CHF, a u protuvrijednosti kuna na dan uplate 12. srpnja 2005.g., vidljivo iz otplatnog plana od 12. srpnja 2005.g. S obzirom da je prema Arhivi tečajnih lista tuženika vidljivo da je na dan 12. srpnja 2005.g. srednji tečaj za 1 CHF iznosio 4,703939 kuna, proizlazi da je pravni prednik tuženika naplatio od tužitelja iznos od 2.745,92 kuna na ime naknade navedenih troškova.

1.3. Aneksom uz Ugovor o kreditu br. 146-236/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine (dalje: Aneks) od 12. veljače 2016.g., koji je tužitelj sklopio sa pravnim prednikom tuženika, solemniziranim kod Javnog bilježnika Jasenke Crnčec pod brojem OV-1484/16 dana 22. veljače 2016.g., sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjena i dopunama (dalje: ZID ZPK) regulirana je konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a u kojem se navodi da sukladno izračunu konverzije, stanje glavnice kredita na dan 30. rujna 2015.g. iznosi 24.804,82 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju pravnog prednika tuženika za EUR, utvrđuje se da preplata na dan 30. rujna 2015.g. iznosi 0,00 kuna, a manjak na dan 30. rujna 2015.g. iznosi 1.169,28 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju pravnog prednika tuženika, te da se za iznos manjka kao i za iznos eventualno utvrđenog manjka u prijelaznom razdoblju uveća preostala neotplaćena glavnica kredita te tako utvrđena glavnica kredita predstavlja iznos nedospjele obveze, dok kamatna stopa u skladu sa člankom 3. Aneksa predstavlja zbroj promjenjivog dijela kamatne stope koji je vezan za šestomjesečni EURIBOR te se u skladu s tim usklađuje i fiksnog dijela kamatne stope koji se ne mijenja za cijelo vrijeme trajanja Ugovora o kreditu. U članku 4. Aneksa utvrđuje se rok vraćanja kredita od 31. srpnja 2030.g. te se navodi da se glavnica kredita vraća u mjesečnim aniutetima, pri čemu se visina anuiteta kao i rokovi dospijeća utvrđuju planom otplate koji je sastavni dio tog Aneksa. Anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu, a plaćaju se u kunskoj protuvrijednosti obračunati po srednjem tečaju pravnog prednika tuženika za EUR na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća.

1.4. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.g. presuđeno je da je petotuženik ADDIKO BANK d.d. (ranije: HYPO ALPE-ADRIA-BANK), ovdje tuženik, u razdoblju od 01. lipnja 2004.g. do 31. prosinca 2008.g., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007.g. do 31. prosinca 2008.g. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedenom presudom utvrđeno je da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene, pa prema tome ništetne jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.g.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu tuženika sklopljenima u spornom razdoblju sa korisnicima kredita, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, br. Rev-2221/18- 11 od 03. rujna 2019.g.

1.5. Tužitelju je bio odobren kredit na iznos od 46.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF pravnog prednika tuženika važećem na dan korištenja kredita, a koji kredit se tužitelj obvezao platiti u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 285,53 CHF, koji se podmiruju u kunama obračunatim po srednjem tečaju za CHF pravnog prednika tuženika na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, kako je to određeno važećom Odlukom o kamatnim stopama pravnog prednika tuženika počevši od 31. kolovoza 2005.g., koji anuiteti dospijevaju posljednjeg dana u mjesecu, dok se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize pravnog prednika tuženika na dan plaćanja, dakle, u odredbama članka 2. i 3. Ugovora o kreditu bila je ugovorena "valutna klauzula u švicarskim francima" pri čemu tužitelj nije utjecao niti je mogao utjecati na sadržaj tih ugovorenih odredaba o valutnoj klauzuli, već je samo mogao odustati od sklapanja predloženog ugovora o kreditu, ukoliko ne bi prihvatio te odredbe. U samom Ugovoru o kreditu nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, koji ne raspolaže stručnim znanjima i kojem je institut valutne klauzule poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, niti je pravni prednik tuženika sukladno načelu savjesnosti i poštenja informirao tužitelja o svim rizicima koje sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu prihvaća, unatoč tome što je znao koji rizik za sobom nosi švicarski franak. Stoga su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, zbog čega se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti te je tuženik tužitelju dužan isplatiti preplaćene iznose anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

1.6. Aneksom od 12. veljače 2016.g. koji je tužitelj sklopio sa pravnim prednikom tuženika regulirana je konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a na čije sklapanje je pravni prednik tuženika pristupio u svrhu ispunjenja njegovih zakonskih obveza propisanih ZID ZPK-om, a tužitelj je samo mogao potpisati ili ne potpisati ponuđeni Aneks u cijelosti. U samom Aneksu nije riješeno pitanje preplaćenih iznosa zbog kredita uzetog u CHF, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja pravnog prednika tuženika. Stoga, izvršena konverzija kredita nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev budući da se navedenim Aneksom ne spominje na koji način bi se trebala riješiti ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz Ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu na druge izvan ugovorne odnose među strankama odnosno da tuženik temeljem instituta stjecanja bez osnove vrati tužitelju što je primio temeljem ništetnih odredbi. Preliminarnim vještačenjem koji je dalo izraditi tužitelj za potrebe ovog postupka utvrđeno je da se radi o znatnoj preplati iz čega je razvidno da konvertiranjem nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno nadoknađena šteta koja je nastala tužitelju u vidu razlike u valutnom tečaju te razlike glavnice, već je za ubuduće definirani ugovorni odnos. Nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača. Tužitelj izvršenom konverzijom kredita u kredit uz valutnu klauzulu EUR nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim izuzetno, što ovdje nije slučaj, a što je u skladu sa mišljenjem Vrhovnog suda izraženim u rješenju br. Rev 2868/2018 od 12. veljače 2019.g. kao i stavom Suda Europske unije izraženo u presudi br. C-118/17 od 14. ožujka 2019.g. (par. 41 i 43 Presude) primjenjujući Direktivu 93/16 EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima. Ugovorne strane ne mogu svojom voljom konvalidirati ništetne odredbe ugovora.

1.7. Prema odredbi članka 5. Ugovora o kreditu prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25 % jednokratno. Pravni prednik tuženika je jednokratno, neposredno prije isplate kredita naplatio od tužitelja troškove obrade u iznosu od 1,25 % iznosa kredita, na način da je navedeni iznos odbio od iznosa kredita, a u iznosu od 583,75 CHF, u protuvrijednosti kuna na dan uplate 12. srpnja 2005.g., što je vidljivo iz otplatnog plana od 12. srpnja 2005.g. S obzirom da je prema Arhivi tečajnih lista tuženika vidljivo da je na dan 12. srpnja 2005.g. srednji tečaj za 1 CHF iznosio 4,703939 kuna, proizlazi da je pravni prednik tuženika naplatio od tužitelja iznos od 2.745,92 kuna na ime naknade navedenih troškova, a što prema fiksnom tečaju konverzije kune u euro (1 euro = 7,53450 kuna) iznosi 364,45 eura. Pravni prednik tuženika prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije sa tužiteljem pojedinačno pregovarao o odredbi članka 5. Ugovora o kreditu, već je tužitelj i vezano za tu odredbu bio stavljen u poziciju "uzmi ili ostavi". Pravni prednik tuženika tužitelju nije prezentirao ni objasnio o kakvim se to troškovima radi, zašto je iznos tih troškova u izravnoj koleraciji sa iznosom kredita koji je tražio, niti kakve je sve to troškove imao kod odobravanja kredita pa da bi iste tužitelj morao naknaditi. Također u Ugovoru o kreditu nije navedeno po kojem će se tečaju obračunati sporni troškovi, da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju, da li prema tečaju tuženika ili HNB, niti je tužitelju precizirano koji će biti relevantan tečaj, onaj koji vrijedi na dan sklapanja Ugovora o kreditu, na dan isplate kredita ili na neki treći dan. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da je odredba koja se je odnosila na naplatu troškova obrade bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od pravnog prednika tuženika, o kojoj odredbi se sa tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njezin sadržaj, jer se radi o unaprijed pripremljenom ugovoru, a kojom odredbom je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpunosti neopravdana obveza (osim želje za ekstraprofitom), zbog čega se nameće zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita-potrošača, ovdje tužitelja kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava. Pravni prednik tuženika je na taj način postupio i suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 i to člancima 81., 82. i 87. ZZP/03. Stoga, ništetna je odredba članka 5. Ugovora o kreditu u kojem je ugovorena naplata za jednokratne troškove obrade, zbog čega se ta odredba među strankama ne može primijeniti te je tuženik tužitelju dužan isplatiti plaćeni iznos na ime predmetnih troškova. S obzirom da je gore navedenom pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koje je sklapao tuženik u razdoblju od 01. lipnja 2004.g. do 31. prosinca 2008.g., a stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske je da potrošač provedenom konverzijom kredita iz valutne klauzule CHF u valutnu klauzulu EUR ne gubi pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, što je i stav Suda Europske unije, to je tuženik dužan sukladno čl. 323. ZOO-a vratiti tužitelju sve što je primio na temelju takvih odredaba Ugovora, sve to u svezi s čl. 1111., čl. 1115., te čl. 1046. ZOO-a. U skladu sa člankom 502. c Zakona o parničnom postupku propisano je da "Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati."

1.8. Tužitelj je tuženiku sveukupno platio na ime otplate predmetnog kredita do dana 30. rujna 2015.g. kada je provedena konverzija iznos od 176.770,81 kuna, što je vidljivo iz pregleda prometa za klijenta od 7. lipnja 2023.g. Pravni prednik tuženika je na dan obračuna konverzije utvrdio da preplata na dan 30. rujna 2015.g. iznosi 0,00 kuna, a manjak na dan 30. rujna 2015.g. iznosi 1.169,28 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju pravnog prednika tuženika, te da se za iznos manjka kao i za iznos eventualno utvrđenog manjka u prijelaznom razdoblju uveća preostala neotplaćena glavnica kredita te tako utvrđena glavnica kredita predstavlja iznos nedospjele obveze. S obzirom da je tužitelj na ime otplate kredita po predmetnom Ugovoru o kreditu više uplatio iznos, što je utvrđeno preliminarnim vještačenjem, a ne manje, kako je to utvrđeno konverzijom, tužitelj ovom tužbom potražuje i navedeni iznos od 1.169,28 eura, odnosno iznos od 1.185,47 eura. Naime, prema Arhivi tečajnih lista tuženika vidljivo da je na dan 30. rujna 2015.g. srednji tečaj za 1 EUR iznosio 7,638832 kuna, zbog čega manjak koji je utvrđen konverzijom iznosi 8.931,93 kuna, a što prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 1.185,47 eura. S obzirom da je svatko u Republici Hrvatskoj prema odredbi članka 6. stavka 3. Zakona o sudovima (NN 28/13, 33/15) dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti, da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.g. utvrđena ništetnost odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), da u skladu sa mišljenjem izraženim u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019.g. izvršenom konverzijom tužitelj nije izgubio pravni interes za utvrđenjem ništetnosti navedenih odredbi Ugovora o kreditu, da je tužitelj s osnove valutne klauzule te razlike glavnice preplatio iznos od 2.889,90 eura, s osnove utvrđenog manjka prilikom konverzije platio iznos od 1.185,47 eura, da je s osnove troškova obrade platio i od364,45 eura, tužitelj je predložio da sud donese presudu kojom se nalaže tuženiku da isplati tužitelju iznos od 2.889,90 eura sa zakonskim zateznim kamatama u roku od 15 dana, kao i da mu isplati iznos od 1.185,47 eura sa zakonskim zateznim kamatama u roku od 15 dana, kao i da se utvrdi ništetnom odredba čl. 5. predmetnog ugovora i da se naloži tuženiku da isplati tužitelju iznos od 364,45 eura sa zakonskim zateznim kamatama kao i da mu nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporavao visinu tužbenog zahtjeva, istakao prigovor zastare i nedostatka pravnog interesa. Glede prigovora zastare tuženik tvrdi da se u predmetnom slučaju primjenjuje zastarni rok sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima koji navodi da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tvrdi da se tužitelj ne može pozivati na učinak koji po mišljenju VS RH tužba u kolektivnom sporu „ potrošač“ ima na tijek i prekid zastare odnosno tuženik smatra da odluke donijete povodom kolektivne tužbe „ potrošač“ nemaju nikakvog utjecaja na tijek zastare u ovom konkretnom predmetu. Nadalje, navodi da podnošenje tzv. kolektivne tužbe ne dovodi do prekida zastare sukladno odredbi čl. 241. ZOO s obzirom da u postupku pokrenutom od strane Hrvatskog saveza Udruga za zaštitu potrošača tužitelj nije bio stranka u postupku niti se u predmetnom postupku utvrđivala, osiguravala ili ostvarivala tražbina tužitelja. Smatra da se tužitelj ne može pozivati na presude iz parnice „ potrošač“ niti iz razloga propisanog u čl. 502. C. Zakona o parničnom postupku čl. 138.a. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79/07) i čl. 118. ZZP ( NN 41/14). S obzirom da odredbe navedenih članaka izričito propisuju da se pojedinačne parnice na koje mogu djelovati utvrđenja iz kolektivnih sporova odnose samo na naknadu štete. Ugovor o kreditu sklopljen je 7.7.2005. prije nego što je na snagu stupio čl. 138.a. ZZP iz 2007.godine , pa nema mjesta pozivanju tužitelja na navedene presude po kolektivnoj tužbi jer je u to vrijeme kada je sklopljen Ugovor o kreditu važio zakon o zaštiti potrošača koji nije sadržao odredbu čl. 138.a. ZZP 79/09 o obvezujućem učinku odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa. Nadalje, navodi da je tužitelj pristao na konverziju kredita ugovorenog s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Ističe da je tužba u cijelosti neosnovana i da tužitelj nema pravo zahtijevati razliku po osnovi valutne klauzule po predmetnom ugovoru o kreditu te se poziva na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici VS RH od 13. i 20.prosinca 2022. iz kojeg proizlazi da potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl.19. c. st.1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju nakon sklapanja tog Sporazuma nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi navodno nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Slijedom navedenog tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka. Samim potpisom Aneksa od strane tužitelja ugovorni odnos između parničnih stranaka je u cijelosti izmijenjen. I u slučaju da se utvrdi da su sporne odredbe osnovnog ugovora o kreditu bile ništetne prije izvršene konverzije upravo intervencijom zakonodavca stvorena je pravna osnova po kojoj je tuženik primio ispunjenje svih anuiteta kojima je tužitelj dugovao na ime ugovora o kreditu. Glede valutne klauzule tuženik navodi da je odredba ugovora o kreditu koja uređuje valutnu klauzulu lako uočljiva, te je na jasan i lako razumljiv način ugovoreno da tuženik odobrava tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tuženika na dan korištenja kredita. Pri tome se tuženik poziva na presudu i rješenje VSRH broj: Revt-249/14 od 9.travnja 2015. , te presudu C-186/2016 suda EU. Tužitelju su od strane djelatnika tuženika pružene sve informacije i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Slijedom navedenog proizlazi da tuženik nije postupao nepošteno prilikom sklapanja Ugovora o kreditu odnosno da je postupao savjesno i pružio sve informacije kojima je u tom trenutku raspolagao vezano uz tečaj CHF. Nadalje, i guverneri HNB su u svojim nastupima u više navrata upozoravali javnost o rizicima vezanim za ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u CHF. Glede naknade za troškove obrade kredita tuženik ističe da ugovaranjem jednokratnih troškova obrade kredita u iznosu od 1,25 % iznosa kredita nikako nije narušena ravnoteža , niti načelo savjesnosti i poštenja odnosno navedena odredba nije nepoštena sukladno odredbi čl. 81.st.1. i st.2. ZZP/03. Odredba čl. 5. Ugovora o kreditu je jasna, lako razumljiva, i lako uočljiva, pa je tužitelj samim čitanjem navedene odredbe bio upoznat koju obvezu i u kojem iznosu preuzima. Nesporno je da tuženik ima troškove obrade kredita, koji se odnose na sastanak s klijentom koji se dolazi informirati o uvjetima i mogućnostima sklapanja Ugovora o kreditu na pribavljanje osnovnih informacija o klijentu i njegovim potrebama. Tijekom obrade kredita iznosi se što banka ima u ponudi , pružaju se usluge o kamatama, ročnosti i valuti, te se sklapa Ugovor o kreditu. Prije odobrenja ugovora daje se mišljenje o sredstvima osiguranja plaćanja nakon čega se predmet prosljeđuje na utvrđivanje kreditne sposobnosti i na odobrenje čemu slijedi pozivanje korisnika kredita, na sklapanje ugovora i pripremu isprava pri čemu se ugovor čita , tumači i potpisuje. Kako se tužitelj u tužbi poziva na odredbu čl. 1115. ZOO i traži da mu tuženik isplati zatezne kamate od dana stjecanja očito je da tužitelj tvrdi da bi tuženik bio nepošten što nije točno jer ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije nepošteno, već je sasvim uobičajeno u bankarskoj praksi. Tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes da vodi ovaj postupak, slijedom čega tuženik predlaže da sud odbaci tužbu i obveže tuženika na plaćanje troškova ovog parničnog postupka.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u predmetni Ugovor o kreditu i solemnizaciju istog ( list 13-21 spisa), otplatni plan ( list 23-30 spisa), Aneks broj 1 ( list 31-35 spisa), Aneks broj 2 ( list 36-39 spisa), arhivu tečajnih lista (list 41 spisa), podnesak tužitelja ( list 42-44 spisa), Aneks uz ugovor o kreditu sa solemnizacijom istog ( list 45-49 spisa), otplatni plan (list 51-53 spisa), pregled prometa za klijenta (list 54-68 spisa), preliminarno vještačenje (list 69-79 spisa), odgovor na tužbu s prilozima (list 87 -342 spisa), podnesak tužitelja od 20.2.2024. (list 348 -419 spisa), podnesak tuženika od 22.4.2024. (list 420-431 spisa), podnesak tuženika (list 437- 438 spisa), podnesak tuženika od 22.kolovoza 2024. (list 445 spisa), nalaz i mišljenje vještaka (list 462-483 spisa), podnesak tuženika (list 491-492 spisa), podnesak tužitelja od 15.4.2025. (list 495-498 spisa), podnesak tuženika od 17.travnja 2025. (list 499 spisa), podnesak tuženika od 5.5.2025. (list 505 spisa) i od 12.5.2025. (list 506-520 spisa), očitovanje vještaka na podnesak tuženika (list 523-528 spisa), iskaz svjedoka ĆF, te je saslušan tužitelj u svrhu dokazivanja, dok je tuženik podneskom od 22.kolovoza 2024. odustao od saslušanja svjedoka – javnog bilježnika Jasenke Crnčec.

4. Svjedokinja ĆF, supruga tužitelja je izjavila da je zajedno sa suprugom bila u više različitih banaka vezano uz kredit za adaptaciju kuće. Ponuda tuženika činila im se najpovoljnijom s obzirom na visinu mjesečnih rata i rok otplate kredita. Bila je nazočna kada je njen suprug razgovarao s djelatnikom tuženika o kreditu. Tražili su kredit u kunama , a ponuđen im je kredit u CHF uz obrazloženje da se radi o manjim ratama, manjoj kamati i da je to najpovoljniji kredit. Nisu imali nikakvog razloga sumnjati u navode djelatnika banke. Nisu im bili prezentirani nikakvi rizici vezani uz kredit u CHF već je bilo rečeno da je to najpovoljniji kredit i da rate mogu rasti ili padati 20,00 do 30,00 kuna. Djelatnik banke nije spomenuo termin valute utočišta, pa ni sad ne zna što to znači, a niti je bilo rečeno koju valutu štiti HNB. Kako se radilo o hipotekarnom kreditu trebali su donijeti dokumentaciju vezano uz kuću i svoje isplatne liste. Kada su donijeli navedenu dokumentaciju Ugovor o kreditu već je bio sastavljen i nisu mogli utjecati ni na jednu odredbu ugovora. Ugovor su pročitali, te je javni bilježnik pročitao cijeli ugovor , no nije ništa posebno objašnjavao. Rate kredita su postepeno rasle i porast je počeo oko godinu i pol nakon sklapanja ugovora. Početna rata kredita bila je 1.350,00 kuna, a porasla je na 2.000,00 kuna. Njen suprug plaćao je rate kredita u banci na šalteru. Smatra da je njen suprug pitao radi čega je došlo do porasta rasta i zna da je bilo rečeno da se radi o promjeni kamate. Banka im je ponudila konverziju kredita , te im je bilo objašnjeno koliko je bio dug po kreditu , da je konverzija povoljnija, da bi im rate bile manje. Metodologiju izračuna nisu im objasnili. Kuća koju su adaptirali služila je za stanovanje, a njen suprug nije imao nikakav obrt niti firmu. Moratorij su tražili jer su imali dvoje male djece, te više rate kredita kakve su bile nisu mogli plaćati. Naknadu za obradu kredita morali su platiti prije nego su dobili kredit , a to svi plaćaju jer je takva politika banke. Za naknadu su samo kazali koji je iznos bez obrazloženja što ulazi u naknadu. Pokušali su dogovoriti da dobe kredit bez naknade, jer nisu imali novaca, a čini joj se da je naknada iznosila dvije rate kredita ali je bilo rečeno da je plaćanje naknade obvezno. Pokušali su razgovarati da se ta naknada smanji ali ni u tome nisu uspjeli. Dodatak konverziji pripremila je banka i nisu mogli utjecati niti dogovarati o bilo kojoj odredbi dodatka.

5. Tužitelj je izjavio da je predmetni kredit uzeo za adaptaciju kuće. Naime, kupili su staru kuću koju je trebalo adaptirati, te su u istoj živjeli on , supruga i njihova djeca. Kuća nikad nije služila kao poslovni prostor, niti su istu iznajmljivali. Za kredit su se supruga i on zajedno raspitivali kod više banaka, a u Hypo banci su im nudili najpovoljnije uvjete odnosno najnižu ratu i najduži rok plaćanja. Izjavio je da su tražili kredit u kunama, no djelatnik banke im je ponudio kredit u švicarskim francima navodeći da je tu najmanja kamata , da je to najpovoljniji kredit , da nema nikakvog rizika. Vjerovali su djelatniku banke vezano uz njegove navode o kreditu u CHF. Isti je kazao je da ukoliko slučajno dođe do bilo kakve promjene da bi rata kredita mogla biti maksimalno veća za 20,00 kuna. Djelatnik banke nije mu spominjao niti objasnio termin valute utočišta, i on ni sad ne zna što to znači. Nije kazao koju valutu u RH štiti HNB. Misli da se u kreditu nije radilo o promjenjivoj kamatnoj stopi. Kada su došli sklopiti ugovor o kreditu isti je već bio sastavljen, djelatnik banke je kazao da moraju platiti naknadu koja nije bila mala, ugovor su pročitali, no kako je djelatnik banke tvrdio da je to najbolji kredit nisu sumnjali u njega, radi čega su se odlučili na sklapanje istog. Vezano uz naknadu za sklapanje kredita o istoj nije bilo govora prilikom prvog razgovora o kreditu s djelatnikom banke, već kada su došli na sklapanje ugovora rečeno je da istu naknadu moraju platiti , da je to politika banke, da ako ne plate da neće moći dobiti kredit, te da to svi plaćaju. Kazao je da se radi o naknadi za dobiveni kredit, bez ikakvih objašnjenja što u tu naknadu ulazi. S obzirom na visinu naknade koja je bila visoka s obzirom na prihode njega i supruge pitali su da li mogu platiti nižu naknadu, te je bilo odgovoreno da ne, da je to tako i da moraju platiti naknadu kakva je bila navedena u ugovoru. Nisu mogli utjecati niti na bilo koju drugu odredbu ugovora. Kad su bili kod javnog bilježnika sjeća se da je bila gospođa koja je pročitala ugovor i jedino što je kazala vezano uz ugovor o kreditu je da moraju plaćati rate , da ne smiju kasniti , da im mogu sjesti na kuću. Njoj je bilo jedino bitno da plaćaju rate. Prva rata kredita bila je oko 1.340,00 ili 1.350,00 kuna, te je rasla i kada je porasla iznad 2.000,00 kuna, bili su u banci pitati za razlog, te su kazali da je došlo do porasta švicarskog franka. Nisu im ponudili nikakvu drugu opciju, npr. da se uzme kredit u drugoj valuti kako bi se isplatio postojeći kredit u francima. On je u to vrijeme radio u tekstilnoj industriji u Čateksu, plaća mu je bila ispod 4.000,00 kuna, time da se plaća skroz smanjivala. Njegova supruga je bila na minimalcu i rata kredita bitno je utjecala na naš standard, s obzirom da su imali i dvoje djece. Kako nisu mogli plaćati ratu kredita tražili su moratorij i to u dva navrata što im je odobreno ali im je povećana glavnica kredita, ne zna točno iznos, no čini mu se za nekih 1.300,00 CHF. Konverzija kredita im je ponuđena, ne zna točno kada, misli da 2017.godine. Kada su radi konverzije bili u banci rečeno im je da nisu ništa preplatili , već da su još dužni banci. Nije se mogao sjetiti o kojem se iznosu radilo. U banci su im objasnili da konverzijom će se kredit obračunavati u EUR-ima , da je EUR-o stabilan, da rata po konverziji neće rasti, te sad plaća ratu kredita u iznosu od 205,00 EUR , što je znatno niže od 2.000,00 kuna koje je plaćao po kreditu u CHF. Kada je uzimao osnovni kredit isplata je vršena u kunama , ne u CHF , time da kada su vršili adaptaciju nosili su račune u banku temeljem kojih su oni vršili kunske isplate. Još uvijek otplaćuje predmetni kredit, čini mu se da ga treba plaćati do 2027. godine, u što nije potpuno siguran. U vrijeme sklapanja kredita nije imao nikakav obrt, niti firmu, bio je zaposlen u tekstilnoj industriji, te su živjeli od plaće, time da im je za egzistenciju pomagala i njegova majka koja im je posuđivala novac.

6. Aneks ugovora o konverziji već je bio unaprijed sastavljen, te nije mogao utjecati niti na jednu odredbu istog. Zbog otplate kredita u CHF bio je prinuđen i prodati osobno vozilo.

7. Prilikom razgovora o kreditu nisu mu bili prezentirani krediti u različitim valutama, nije bio svjestan da rata kredita može toliko porasti jer u tom slučaju ne bi uzimao takav kredit, time da je vjerovao djelatniku banke, s kojim je u vezi predmetnog kredita razgovarao tri do četiri puta.

8. Stalni sudski vještak Natalija Jambrečić mag.oec. je u svom nalazu navela

- da je tužitelj tuženiku zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita više platio 2.366,92 eura,

- da je prilikom konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR utvrđen manjak uplata u iznosu od 1.169,28 eura,

- da se kredit obračunavao po početnim parametrima ( tečaj na dan isplate i kamatna stopa od 5,25 %), glavnica kredita bi na dan 30.9.2015. iznosila 170.857,57 kuna,

- provedenom konverzijom na dan 30.9.2015. glavnica utvrđena u valuti EUR-o iznosila je 189.446,81 kunu ( 24.804,82 eura),

- razlika za koju bi dodatno trebala biti umanjena glavnica kredita na dan 30.9.2015. pod pretpostavkama da se kredit obračunava po početnim parametrima iznosi 2.467,22 eura.

- da je naknada za obradu kredita naplaćena u iznosu od 364,44 eura ( 583,75 CHF / 2.745,90 kuna) dana 12.7.2005. ,

- da je tuženik konverziju CHF – EUR s financijsko računovodstveno gledišta izvršio u skladu sa odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju,

- da je prilikom konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR utvrđena preplata u odnosu na promjenu kamatne stope i promjenu tečaja pri čemu je provedenom konverzijom tužitelj stavljen u položaj dužnika u valuti EUR s promjenjivom kamatnom stopom , a ne dužnika u valuti HRK s nepromjenjivom kamatnom stopom,

- da negativne tečajne razlike iznose 210,99 eura,

- da je kamatna stopa bila niža od početne do dana konverzije u iznosu od 464,51 euro, time da su iznosi vezani uz negativne tečajne razlike i kamatnu stopu nižu od početne uključeni u izračun vještaka,

- vještak se nije očitovao na pitanje koje su radnje bile potrebne u postupku odobravanja Ugovora o kreditu do isplate kredita tužitelju i koji je trošak tih radnji s obzirom da dokumenat koji se odnosi na navedenu proceduru nije bio sadržan u spisu,

9. Tužitelj je sukladno nalazu i mišljenju vještaka na koji nije imao primjedbi specificirao tužbeni zahtjev podneskom od 15.travnja 2025.

10. Tuženik je podneskom od 17.travnja 2025. odustao od prijedloga vještačenja glede naknade za obradu kredita na okolnost koje su radnje bile potrebne u postupku odobravanja Ugovora o kreditu do isplate tužitelju i koji je trošak tih radnji za tuženika.

11. Dana 5.5.2025. tuženik se očitovao na podnesak tužitelja od 15.travnja 2025. navodeći da se protivi preinaci s obzirom da tužitelj potražuje veći iznos radi isplate, te ističe prigovor zastare. Glede nalaza i mišljenja vještaka tuženik se poziva na pravno shvaćanje građanskog odjela VS RH, o pravnim učincima Sporazuma o konverziji održanoj dana 13. i 20.prosinca 2022. Tuženik prigovara metodi kojom je izvršen izračun, navodi da je svrha vještačenja promašena, te ističe kako bi prvostupanjski sud trebao uzeti u obzir razdoblja kada je tečaj bio niži od početnog i oduzeti negativne razlike od ukupnog zbroja. Ujedno tuženik je tražio da se vještak očituje na njegove prigovore.

12. Iz očitovanja vještaka proizlazi da je nalaz izrađen u skladu sa zadatkom suda odnosno rješenjem kojim se određuje vještačenje , a s obzirom da se prigovori ne odnose na matematički izračun, na prigovore pravne naravi ne može se očitovati. Suprotno od navoda tuženika u zaključku nalaza specificiran je iznos više plaćenog po osnovi promjene tečaja CHF. Za izračun su pored početne korištene i sve druge promjenjive kamatne stope prema obračunu tuženika. Iznos naknade za obradu kredita utvrđen je iz početnog otplatnog plana tuženika , a ista je iznosila 1,25 % odobrenog iznosa konkretno 583,75 CHF ( 364,44 eura). Glede prigovora na provedenu konverziju odnosno upita da li su svi iznosi plaćeni na temelju glavnice i redovne kamate po CHF kreditu iskorištene za namirenje EUR kredita odnosno da li postoji preplaćeni iznos po CHF kreditu nakon provedene konverziji koji nije iskorišten za namirenje EUR kredita ponovno je citirala radni navod da je tuženik konverziju izvršio u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju. Po provedenoj konverziji iz CHF u EUR nije utvrđen višak, već manjak uplata u iznosu od 1.169,28 eura. Nakon dostavljenog očitovanja vještaka tuženik nije iznosio nove primjedbe i nije tražio saslušanje vještaka.

13. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 –pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme podnošenja tužbe) kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je specificirani tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan (u konačnici specificiran podneskom od 15.4.2025.god. ), a kako je navedeno u izreci ove presude, s time da će se isto dalje obrazložiti.

14. U čl. 2 st. 1 Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

15. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

16. Nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka dana 7.srpnja 2005. sklopili stambeni Ugovor o kreditu, a kojim ugovorom je banka odobrila tužitelju kao korisniku kredita iznos od 46.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize pravnog prednika tuženika važeće na dan korištenja kredita. Otplata kredita dogovorena je u jednakim mjesečnim anuitetima, a protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 285,53 CHF. Ugovorena je kamata 5,25 % dekurzivno godišnje, time da je banka ovlaštena u slučaju promjene situacija na tržištu izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora.

17. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja. Sporno je da li se radi o tzv. kolektivnoj tužbi.

18. Tužitelj u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu, smatrajući da je tužitelju postupanjem tuženika (banke ) oštećen, a pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda RH, Pž-6632/2017 od 14.6.2018., te odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku ( odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava tzv. kolektivna tužba).

19. Kako tuženik smatra da se utvrđenja iz parnice potrošač ne mogu primijeniti na ovaj slučaj to valja ukazati tuženiku da se prema odredbi čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st.1. ZPP-a. , da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni kao što je u konkretnom slučaju.

20. Naime, kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

21. U kolektivnoj tužbi, na koje pravomoćne sudske odluke se poziva tužitelj u svojoj tužbi, po kojoj kolektivnoj tužbi je odlučivao Visoki trgovački sud RH je kao jedan od tuženika naveden i ovdje prednik tuženika.

22. Člankom 1045. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine RH 35/05,41/08, 125/11, 78/15 sada i 29/18 126/21, 114/22, 156/22) - pretpostavke odgovornosti je u st. 1. određeno da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, u st.2. da se predmnijeva obična nepažnja, u st.3. da za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju i u st. 4. da za štetu bez obzira na krivnju odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

23. Člankom 1046. Zakona o obveznim odnosima je propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta ) i sprječavanje njezina povećanja ( izmakla korist ), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha ( neimovinska šteta ).

24. Prema općim pravilima Zakona o obveznim odnosima koja reguliraju odgovornost za štetu, da bi postojala odgovornost za štetu potrebno je ispunjenje nekoliko pretpostavaka i to da postoji osoba odgovorna za štetu (štetnik) i osoba koja potražuje odštetu (oštećenik), da je štetnik počinio štetnu radnju, da je na strani oštećenika nastala šteta, da postoji uzročna veza između izvršene štetne radnje kao uzroka i određene štete kao posljedice i da postoji protupravnost štetne radnje (protivna je nekom pravnom pravilu i štetna radnja je počinjenja krivnjom štetnika).

25. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača ( u konkretnom slučaju i ova tužba ) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

26. Stoga je primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošak osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.

27. U presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 kao pravni osnov navodi naknadu štete, a tu mogućnost predviđa i čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (odredbe koje se odnose na tzv. kolektivnu tužbu ).

28. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

29. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.

30.. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.g. presuđeno je da je petotuženik ADDIKO BANK d.d. (ranije: HYPO ALPE-ADRIA-BANK), ovdje tuženik, u razdoblju od 01. lipnja 2004.g. do 31. prosinca 2008.g., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/13) i to člancima81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007.g. do 31. prosinca 2008.g. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedenom presudom utvrđeno je da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene, pa prema tome ništetne jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.g.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu tuženika sklopljenima u spornom razdoblju sa korisnicima kredita, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, br. Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019.g. Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju br. Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019.g. utvrdio je da potrošač kao korisnik kredita koji je sklopio na temelju ZID ZPK dodatak ugovoru te proveo konverziju CHF kredita u kredit uz valutnu klauzulu EUR nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, dalje : ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO.

31. Zatim je Ustavni sud RH svojom odlukom broj U-III-4150/2019 od 03. veljače 2021.god odbio ustavnu tužbu, između ostalog i ovdje tuženika u pogledu i kamate koja se mijenja odlukom banke i valute švicarski franak čime je potvrđeno utvrđenje nepoštenosti i ništetnosti odredbi o valuti švicarski franak i kamati koja se mijenja odlukom banke, ovdje tuženika.

32. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

33. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Pravomoćnost kolektivne presude za ništetnost valutne klauzule nastupila je presudom Visokog trgovačkog suda broj: Pž-6632/17 od 14.6.2018. što znači da zastara nastupa 14.6.2023.

34. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je dana 30. siječnja 2020.god. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Doneseno je i pravno shvaćanje VSRH dana 01. ožujka 2022.god. u kojem se ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne aštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

35. Osim toga, što se tiče pravnih stajališta Suda EU u spojenim predmetima broj C-698/18 i C-699/18 u istima je određeno da se nacionalnim propisom može predvidjeti rok zastare za tužbu radi povrata na temelju nepoštene odredbe iz ugovora sklopljenog između trgovca i potrošača, a taj rok ne smije biti nepovoljniji od roka koji je nacionalnim pravom predviđen za slična pravna sredstva i u praksi ne smije onemogućavati ili pretjerano otežavati ostvarivanje prava koja priznaje pravo Unije.

36. U odnosu na potraživanje tužitelja s osnova primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje teći od 14. lipnja 2018. (kada je donijeta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba otplate kredita vezanih uz valutnu klauzulu za tečaj CHF) pa stoga nije nastupila zastara potraživanja isplate preplaćenih anuiteta na ime otplate kredita vezane uz valutnu klauzulu, jer je tužba tužitelja podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 13.6.2023.god. podnošenjem tužbe ovome sudu.

37. Odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22; dalje u tekstu ZOO) propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dakle, u odnosu na valutnu klauzulu do prekida zastare došlo je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu, u predmetu P-1401/12, dok je nastupanjem pravomoćnosti te presude u odnosu na valutnu klauzulu (14. lipnja 2018.god.) zastara počela teći iznova.

38 Dakle, tužba tužitelja je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 13.6.2023.god. podnošenjem tužbe ovome sudu, te ovaj sud o istoj treba odlučiti.

39. Bitno je istači da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/18 utvrdio da nije potrebno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe koja ništetnost je već utvrđena u kolektivnom sporu i sud u individualnoj parnici je vezan tim utvrđenjem. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 2233/2019 odbijena je ustavna tužba da bi presudom Vrhovnog suda RH bila povrijeđena ustavna prava podnositelja tj. banke.

40. Tužitelj je u svom iskazu ostao kod navoda iznesenih tijekom postupka. Iskaz tužitelja sud smatra vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv.

41. Među parničnim strankama je sporno da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana, te odredba čl. 5. predmetnog ugovora o kreditu kojim je određeno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obradi u iznosu od 1,25 % jednokratno.

42. Analizirajući iskaz tužitelja valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica uz CHF niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim uz valutnu klauzulu CHF, već je tvrdio da se radi o najpovoljnijem kreditu bez da je naveo da postoji bilo kakvi rizici vezani uz valutu CHF navodeći da rata kredita tijekom otplate istog može rasti ili padati 20,00 do 30,00 kuna, time da je tužitelj vjerovao djelatniku tuženika , te slijedom navedenog i sklopio predmetni ugovor o kreditu.

43. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.

44. Prema odredbi čl. 81. st.1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

45. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

46. Prema odredbi čl.87.st.1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništava.

47. Odredbom čl.96.st.1. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je odredbom st.2. tog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

48. Vrhovni sud RH je u svojoj odluci Rev.3142/18-2 od 19.ožujka 2019. izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji temeljem odredbe čl.502.C. ZPP-a, a isto tako i odredbe čl.118. ZZP/14 vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz odredbe čl.106.st.1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu , a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrstan ugovor.

49. Prema odredbi čl.118.ZZP/14 odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odredbe čl.106.st.1. tog zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

50. Ujedno u presudi broj C-26/13 od 30.travnja 2014. u odnosu na tumačenje i primjenu čl.4.st.2. Direktive 93/13 EEZ izraženo je stajalište prema kojem se navedeni članak treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru potrošaču moraju na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koji se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koji iz ugovora za njega proizlaze. Unatoč tome što su sporne odredbe bile gramatički razumljive i uočljive one su bile nejasne jer tužitelj kao potrošač nije mogao razumjeti doseg tih odredbi niti predvidjeti ekonomske posljedice koje iz takvih odredbi proizlaze za nju.

51. Isto tako tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito nije učinio , a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze.

52. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.

53. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

54. Točno je da je temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima dopušteno ugovarati valutnu klauzulu tj. isplatu vezanu uz tečaj strane valute, međutim u konkretnom ugovoru u kreditu je banka na prethodnom svom obrascu ugovora, na koji prvotni tužitelj kao korisnik kredita nije mogao staviti nikakve primjedbe, potpuno samovoljno odredila način isplata mjesečnih rata, te u osporenim člancima ugovora zaista nije jasno navedeno i naznačeno kolika je obveza korisnice kredita (prvotnog tužitelja ). Međutim, treba primijeniti i citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača.

55. Isto tako tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze.

56. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem.

57. Nadalje, tijekom ovog parničnog postupka je Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P- 1413/2019-9 od 20. rujna 2019.god., glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

58. Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske se izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

59. Odredbe nacionalnog zakonodavstva o zaštiti potrošača su u cijelosti preuzele zakonodavno rješenje propisano Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a sam sustav zaštite koji provodi ta Direktiva počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija. Stoga provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, poput onoga koji je predmetom ovog postupka, u skladu sa Europskim pravom predstavlja obvezu nacionalnog suda po službenoj dužnosti.

60. Osim toga, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužitelja u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Stoga je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužitelja kao potrošača, i to poglavito u odnosu na same rizike ugovaranja spornih odredbi.

61. Također je Vrhovni sud RH u odluci broj Rev 809/21 naveo da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora.

62. Osim toga Ustavni sud RH je u odluci broj U-III-5853/20 od 05.04.2023.god. potvrdio pravo potrošača na utuženje i isplatu unatoč sklopljenom aneksu o prihvatu konverzije. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

63. Ovo iz razloga što sklapanjem Aneksa od 12.2.2016. nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.

64. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR.

65. Kamatna stopa određena Aneksom od 12.2.2016. određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke).

66. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom od 12.2.2016. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka.

67. Sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužitelj i nakon sklapanja Aneksa o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećen, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF.

68. Konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod ( kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF ) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod (kredit denominiran u EUR ) a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF.

69. To zato jer je intencija u čl. 19. b i čl. 19. c Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/07 („Narodne novine“ broj 105/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba

70. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke,a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.

71. Nadalje je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. god. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

72. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe.

73. U međuvremenu je donesena odluka od 09.07.2020. suda Europske unije broj C-452/18 koja potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

74. Ovaj sud smatra da se tužitelj sklapanjem Aneksa nije odrekao tih prava, niti je dao, niti je mogao dati slobodan i informirani pristanak na to, te se aneksom o konverziji nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristao na isto, a čak da je i dao takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverzije valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom), te tužitelj nije bio informiran niti je mogao znati čime bi se takvim odricanjem odrekao.

75. Dakle, tužitelj ima prema stajalištu suda pravni interes za vođenje ovog postupka.

76. Što se tiče izvršene konverzije kredita sa valutnom klauzulom u CHF (švicarski franak ) u kredit sa valutnom klauzulom u EUR ( euro ) sklapanjem Sporazuma temeljem Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZID ZOPK) , valja reći da se radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita kamatna stopa i iznose ostale ne otplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c.t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon.

77. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR.

78. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 i 46/07) jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača. Osim toga, kada je tuženik tužitelju ponudio sklapanje Aneksa i izvršio konverziju ugovora o kreditu temeljem odredbi ZIDZOPK- a, istome je priznao svojstvo potrošača.

79. Naime, konverzija je proizvela pozitivan učinak za potrošača, ali prije svega na način da je izjednačila njegov položaj kao da je ugovorio kredit vezan uz valutu EUR, a što je uostalom i bila intencija zakonodavca.

80. Iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da je isti pristao na konverziju kredita, s obzirom da mu je rata kredita po osnovnom ugovoru o kreditu gotovo duplo porasla, a i imao je puno povjerenje u banku koja mu je ponudila konverziju kredita.

81. Međutim, konverzija nije polazila od izračuna pod pretpostavkom nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope odnosno pitanja o kojem se raspravlja u ovom postupku, te nije uračunala iznose koje je tužitelj kao potrošač platio preko početno ugovorenih uvjeta u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

82. Prema tome, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje po pitanju valutne klauzule, a što je u konkretnom postupku slučaj. Pri tome valja ponoviti da niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti ne osporava njezine učinke, već je riječ o tome da potrošač tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

83. Prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018 ako tuženik ističe da tužitelj nije potrošač, tada i tuženik to treba dokazati.

84. S obzirom na provedeni postupak dokazivanja, uvida u cjelokupnu dokumentaciju i iskaz tužitelja sud utvrđuje da je isti potrošač, i u Ugovoru o stambenom kreditu je naveden kao fizička osoba, a i u Aneksu ugovora o kreditu koji je sklopljen radi konverzije ugovora o kreditu sam tuženik je tužitelju priznao svojstvo potrošača, stoga njegova prigovor nije osnovan.

85. Što se tiče odredbe članka 5. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je u korist tuženika kao banke kreditora na teret tužitelja ugovoreno plaćanje naknade i troškova sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora, što se odnosi naročito na naknadu za odobrenje kredita od 1,25 %, naknadu za vođenje računa za otplatu kredita i naknadu za izvršenu konverziju sud ističe kako je postavljanjem tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti te odredbe Ugovora o kreditu, tužitelj predmetnu odredbu učinio spornom, slijedom čega je obveza suda da raspraviti pitanje nepoštenosti, a posljedično tome i eventualne ništetnosti te ugovorne odredbe, tim više što je sud dužan na ništetnost odredbi ugovora, pa tako i predmetnog Ugovora o kreditu, paziti po službenoj dužnosti.

86. Prema Direktivi 2008/48/EEZ ugovaranje takve naknade samo po sebi ne mora biti ništavo, ako se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo i uz uvjet da ugovorena naknada ne proizvodi neravnotežu između potrošača i trgovca. Dakle, da bi navedena odredba kojom je ugovoreno plaćanje nakade bila ništetna, potrebno je utvrditi da u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tuženik, kao trgovac, i tužitelj kao potrošač odnosno korisnik kreditnih usluga, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na visinu te naknade, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

87. U tumačenju članka 3. st. 1. Direktive 93/13 iz presuda suda Europske Unije u predmetima broj C-259/2019 i C-224/2019, proizlazi da nalaganje plaćanja naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka što je u suprotnosti s zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu da provjeri.

88. Uzimajući u obzir da se u konkretnom slučaju radi o spornoj odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, te da prema dokazima provedenima u ovom postupku tužitelj o bilo kojim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu nije pregovarao s tuženikom kao bankom kreditorom, niti je mogao utjecati na sadržaj istih, to sud zaključuje da se o odredbi članka 5. predmetnog Ugovora o kreditu, prema kojoj je banka ovlaštena tužitelju zaračunati naknadu od 1,25 % od iznosa kredita, koja je naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, nije pojedinačno pregovaralo odnosno da je tužitelj pokušao pregovarati vezano uz visinu predmetne naknade tražeći da se ista smanji jer se za njega radilo o velikom iznosu novca, a na što je dobio negativan odgovor uz navođenje djelatnika banke da se bez plaćanja navedene naknade u navedenom iznosu ne može niti dobiti predmetni kredit slijedom čega se ta odredba smatra nepoštenom jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja.

89. Naime, u konkretnom slučaju radi se o odredbi koja nije razumljiva jer nije određeno na koji način i po kojim parametrima se formira visina te naknade tako da je ovdje tužitelj stavljen u neravnopravan položaj, obzirom je tuženiku dano da jednostrano svojom odlukom utvrđuje visinu te naknade, a niti je tužitelj imao stvarne mogućnosti pregovarati sadržaju te naknade, niti mu nije bilo objašnjeno što čini visinu te tzv. ulazne naknade, te je time tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Plaćanje navedene naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,60% iznosa kredita, te plaćanje naknade za vođenje računa i za izvršenu konverziju očito prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a tuženik nije dokazao da ta naknada, određena u postotku iznosa kredita, odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, zbog čega je predmetna odredba članka 5. Ugovora u kreditu nepoštena, te slijedom toga ništetna sukladno odredbi članka 87. st. 1. ZZP/03 te članka 322. u vezi s člankom 324. ZOO-a.

90. Zahtjev tužitelja za isplatu neosnovano plaćenih iznosa po predmetnom kreditu jer restitucijski zahtjev kao posljedica činjenice da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na ugovaranje tzv. ulazne naknade ništetne. Odredbe čl. 502.c. st.1. ZPP i čl.118. ZZP govore o postupcima naknade štete pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. ZOO. i umanjenje nečije imovine , a u konkretnom slučaju tužitelju je plaćanjem ulazne naknade nastala šteta dok je tuženik stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

91. Tužitelj nije imao primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka, već je sukladno istom sredio, precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 15.4.2025.

92. Tuženik s očitovao na nalaz i mišljenje vještaka navodeći da vještak nije izradio izračun vezano uz radnje koje su bile potrebne u postupku odobravanja Ugovora o kreditu do isplate kredita tužitelju i koliki je trošak tih radnji za tuženika odnosno trošak zaposlenika i materijalnih troškova radi čega je tražio dopunu vještačkog nalaza, time da je podneskom od 17.travnja 2025. odustao od prijedloga vještačenja glede naknade za obradu kredita na gore navedene okolnosti. Daljnje primjedbe na nalaz vještaka tuženik je dostavio podneskom od 12.svibnja 2025., time da se nije očitovao na očitovanje vještaka i nije predlagao saslušanje vještaka.

93. Podneskom od 5.svibnja 2025. tuženik se protivio preinaci tužbenog zahtjeva.

94. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Natalije Jambrečić jer je dan stručno i objektivno, u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenja, te je u svojem nalazu vještak dao sve odgovore na postavljena pitanja.

95. Vezano uz prigovor preinaka tuženika ovaj sud ukazuje da je prema Zaključku sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i građanskog odjela VS RH od 26.studenog 2021., poslovni broj: Su-IV-162/2021, u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. S obzirom na navedeno zastara se prekida već podnošenjem tužbe po tom postupku.

96. Kako je dio Ugovora o kreditu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i troškova obrade kredita ništetan jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, i to je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ( stjecanje bez osnove ) u kojem članku Zakona je određeno u st. 1.) da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

97. Dakle, kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i obrade kredita ništetan, jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela Ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.

98. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje dospijeća nadalje do isplate po stopi kamate sukladno odredbi čl.29. st.1. i 2. Zakona o obveznim odnosima.

99. Valja istači da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje i razlog ništetnosti radi koje se i vodi ovaj postupak, pa stoga i zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose pojedinih mjesečnih iznosa teku od dospijeća pojedinog iznosa do isplate, a ne od presuđenja.

100. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, jer tužitelj u ovom postupku sa svojim konačno specificiranim tužbenim zahtjevom uspio u cijelosti, sukladno ranije obrazloženom.

101. Trošak tužitelja odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku - odvjetniku, a trošak je odmjeren prema vrijednosti predmeta spora. Sud tužitelju priznaje trošak sukladno čl. 164. Zakona o parničnom postupku kako je zatraženo u predanom troškovniku i s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH broj 138/23), dakle 2,00 EUR/bod, što je sukladno recentnoj sudskoj praksi i to za sastav tužbe u iznosu 200,00 EUR (tbr.7. toč.1.), sastav podneska od 19.veljače 2024., 15.travnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR za svaki podnesak (Tbr.8/1), sastav podneska od 13.prosinca 2023. ( Tbr. 8.4. Tarife) u iznosu od 50,00 eura, zastupanje na ročištu dana 23.travnja 2024., 21.kolovoza 2024., 6.studenog 2024., 16.6.2024. ( Tbr.9/1) u iznosu od 200,00 EUR za zastupanje na svakom ročištu, zastupanje na ročištu za objavu presude ( Tbr.8/3 Tarife) u iznosu od 100,00 eura, što ukupno iznosi 1.550,00 eura, sastav zahtjeva za izdavanje potrebne dokumentacije od 16.svibnja 2023. ( Tbr. 37. Tarife) u iznosu od 150,00 eura, PDV na gore navedene stavke ( Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 425,00 eura, trošak predujma za vještačenje u iznosu od 250,00 eura, što ukupno iznosi 2.375,00 eura. Tužitelju nisu priznati troškovi izračuna više plaćenih anuiteta po kreditu od dana 10.lipnja 2023. s obzirom da isti troškovi nisu bili potrebi za vođenje ovog postupka.

102. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.

Čakovec, 24.srpnja 2025.

Sutkinja:

Jasna Vehtersbah-Stojan

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda nenadležni Županijski sud sukladno čl. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22 ), pismeno u tri istovjetna primjerka. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

O tome obavijest:

1. tužitelj po pun.

2. tuženik po pun.