Pr-354/2020-42

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLIT

Gundulićeva 27, Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda mr.sc. Ivani Erceg Ćurić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ZA, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Ljubiĉić – Vrdoljak & partneri u Splitu, protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstva financija, OIB:52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 4. lipnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice Željka Vrdoljaka, odvjetnika u Odvjetničkog društva Ljubiĉić – Vrdoljak & partneri u Splituizakonske zastupnice tuženice, Olgice Božić, zamjenice Općinskog državnog odvjetnika u Splitu, objavljene dana 24. srpnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Dužna je tuženica u roku od 15 na ime neiskorištenih dnevnih odmora (pauza) u razdoblju od 24.09.2013. do 25.11.2018. godine isplatiti tužiteljici bruto iznos od 4.240,78 eur-a, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi pripisanoj sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koja teče:

- na iznos od 17,67 eur-a, počevši od 15.10.2013. godine do isplate

- na iznos od 116,66 eur-a, počevši od 15.11.2013. godine do isplate

- na iznos od 78,08 eur-a, počevši od 15.12.2013. godine do isplate

- na iznos od 33,88 eur-a, počevši od 15.01.2014. godine do isplate

- na iznos od 61,57 eur, počevši od 15.02.2014. godine do isplate

- na iznos od 74,53 eur-a, počevši od 15.03.2014. godine do isplate

- na iznos od 46,14 eur-a počevši od 15.4.2014. godine do isplate

- na iznos 40,65 eur-a počevši od 15.5.2014. godine do isplate

- na iznos od 94,86 eur-a počevši od 15.6.2014. godine do isplate

- na iznos od 95,82 eur, počevši od 15.7.2014. godine do isplate

- na iznos od 58,33 eur-a počevši od 15.8.2014. godine do isplate

- na iznos od 42,59 eur-a počevši od 15.9.2014. godine do isplate

- na iznos od 105,02 eur-a počevši od 15.10.2014. godine do isplate

- na iznos od 55.32 eur-a počevši od 15.11.2014. godine do isplate

- na iznos od 97,30 eur-a počevši od 15.12.2014. godine do isplate

- na iznos od 94,37 eur-a počevši od 15.01.2015. godine do isplate

- na iznos od 91,85 eur-a počevši od 15.2.2015. godine do isplate

- na iznos od 104,78 eur-a počevši od 15.3.2015. godine do isplate

- na iznos od 60,59 eur-a počevši od 15.6.2015. godine do isplate

- na iznos od 71,44 eur-a počevši od 15.7.2015. godine do isplate

- na iznos od 78,10 eur-a počevši od 15.8.2015. godine do isplate

- na iznos od 21,38 eur-a počevši od 15.9.2015. godine do isplate

- na iznos od 74,84 eur-a počevši od 15.10.2015. godine do isplate

- na iznos od 45,75 eur-a počevši od 15.1.2016. godine do isplate

- na iznos od 100,21 eur-a počevši od 15.2.2016. godine do isplate

- na iznos od 71,58 eur-a počevši od 15.3.2016. godine do isplate

- na iznos od 65,36 eur-a počevši od 15.4.2016. godine do isplate

- na iznos od 50,11 eur-a počevši od 15.5.2016. godine do isplate

- na iznos od 61,49 eur-a počevši od 15.6.2016. godine do isplate

- na iznos od 99,07 eur-a počevši od 15.7.2016. godine do isplate

- na iznos od 68,00 eur-a počevši od 15.8.2016. godine do isplate

-- na iznos od 91,50 eur-a počevši od 15.9.2016. godine do isplate

-- na iznos od 81,99 eur-a počevši od 15.10.2016. godine do isplate

-- na iznos od 100,63 eur-a počevši od 15.11.2016. godine do isplate

-- na iznos od 34,31 eur-a počevši od 15.12.2016. godine do isplate

-- na iznos od 96,06 eur-a počevši od 15.1.2017. godine do isplate

- na iznos od 48,99 eur-a počevši od 15.2.2017. godine do isplate

- na iznos od 100,08 eur-a počevši od 15.3.2017. godine do isplate

- na iznos od 73,64 eur-a počevši od 15.4.2017. godine do isplate

- na iznos od 65,44 eur-a počevši od 15.5.2017. godine do isplate

- na iznos od 90,37 eur-a počevši od 15.6.2017. godine do isplate

- na iznos od 90,98 eur-a počevši od 15.7.2017. godine do isplate

- na iznos od 91,65 eur-a počevši od 15.8.2017. godine do isplate

- na iznos od 71,69 eur-a počevši od 15.9.2017. godine do isplate

- na iznos od 83,23 eur-a počevši od 15.10.2017. godine do isplate

- na iznos od 101,53 eur-a počevši od 15.11.2017. godine do isplate

- na iznos od 36,99 eur-a počevši od 15.12.2017. godine do isplate

- na iznos od 69,75 eur-a počevši od 15.1.2018. godine do isplate

- na iznos od 99,06 eur-a počevši od 15.2.2018. godine do isplate

- na iznos od 113,92 eur-a počevši od 15.3.2018. godine do isplate

- na iznos od 66,58 eur-a počevši od 15.4.2018. godine do isplate

- na iznos od 56,61 eur-a počevši od 15.6.2018. godine do isplate

- na iznos od 89,12 eur-a počevši od 15.7.2018. godine do isplate

- na iznos od 114,66 eur-a počevši od 15.8.2018. godine do isplate

- na iznos od 49,53 eur-a počevši od 15.9.2018. godine do isplate

- na iznos od 16,27 eur-a počevši od 15.10.2018. godine do isplate

- na iznos od 106,58 eur-a počevši od 15.11.2018. godine do isplate

- na iznos od 22,28 eur-a počevši od 15.12.2018. godine do isplate"

II Nalaže se tužiteljici isplatiti tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.300,00 eur-a u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužbom podnesenom pred sudom 27.7.2020. tužiteljica navodida je zaposlenik tuženice, Ministarstva financija, Carinske uprave, djelatnik Područnog carinskog ureda Split, na radnom mjestu carinika u Službi za RGP Zračnu luku Split, a sve sukladno Rješenju o rasporedu na radno mjesto. Tužiteljica za RGP Zračna luka Split obavlja poslove osiguranja. Njeno radno vrijeme organizirano je na način da radi u smjenama po 8 sati, koliko traje jedna smjena te radi i u turnusima po 12 sati, koliko traje turnus, odnosno na drugačiji način ukoliko dolazi do prekida ciklusa 12-24 12-48 zbog promjene rasporeda rada. Zbog specifičnosti posla i nedostatka potrebnih kadrova, tužiteljica svakodnevno u svom radu ne može konzumirati pravo na odmor (stanku) u trajanju od najmanje 30 minuta, odnosno 60 minuta kada radi u turnusu. Pravo na stanku utvrđeno je Zakonom o radu čl.52. ranijeg zakona, a sada čl.73. važećeg Zakona o radu te kolektivnim ugovorom za državne službenike i namještenike koji su bili na snazi u utuženom razdoblju. U skladu s navedenim propisima, ako službenik ne može koristiti stanku, ima pravo da vrijeme odmora (stanke) iskoristi kao slobodan dan. Poslodavac vodi evidenciju radnog vremena, dolaska i odlaska s posla te korištenja stanke. Prema vlastitoj evidenciji u razdoblju od 24.9.2013. do 25.11.2018., tužiteljica svaki radni dan nije koristila stanku. U navedenom razdoblju, tuženik nije tužiteljici omogućio da vrijeme neiskorištene stanke iskoristi kao slobodne dane. Zbog toga što tuženik nije tužiteljici omogućio korištenje stanke za vrijeme rada u utuženom razdoblju, došlo je do povrede prava tužiteljice iz radnog odnosa jer je tužiteljica za vrijeme pauze trebala odmarati, a ne raditi. Kako tužiteljici od strane tuženika nije omogućeno ostvarenje zakonskog prava na stanku, a kako se vrijeme provedeno na stanci ubraja u radno vrijeme, to da se tuženik radom tužiteljice neosnovano obogatio jer je tužiteljica radila u vrijeme kada je trebala koristiti stanku pa je tuženik dužan naknaditi tužiteljici vrijednost tako odrađenih sati rada. Tužiteljica navodi da se zahtjevom za mirno rješenje spora od 27.3.2019. obratila nadležnom Državnom odvjetništvu međutim zahtjev tužiteljice da je odbijen kao neosnovan. Stoga tužiteljica predlaže da se tuženici naloži da joj isplati neutvrđeni bruto iznos na ime naknade za neiskorištenu dnevnu stanku za utuženo razdoblje, sve sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i prema pribavljenim podacima od tuženice.

2. U odgovoru na tužbu od 8.7.2020. tuženica predlaže odbaciti tužbu u predmetnoj pravnoj stvari iz razloga što nije ispunjen uvjet iz čl. 186.a Zakona o parničnom postupku jer da između zahtjeva za mirno rješenje spora koji je tužiteljpodnio 9. travnja 2019. i tužbe ne postoji objektivni identitet zahtjeva. Naime, tužitelj da nije podnio zahtjev za mirno rješenje spora koji sadrži sve što sadrži tužba već da je podnio zahtjev za isplatu paušalnog iznosa od cca 50.000,00 kn na ime prekovremenog rada (uskraćivanja prava na dnevni odmor) pa da ne postoji objektivni identitet zahtjeva iz postupka mirnog rješenja spora i podnesene tužbe u kojoj tužitelj potražuje neutvrđeni bruto iznos u kunama na ime naknade za neiskorištenu dnevnu stanku.

2.1. Tuženica ističe prigovor listispendencije sukladno čl. 194. st. 3. Zakona o parničnom postupku. Naime, povodom tužbi tužitelja pred Općinskim sudom u Splitu u tijeku su već dva postupka i to radi isplate naknade za prekovremeni rad za razdoblje od 27. lipnja 2013. do 27. lipnja 2018. koji se vodi pod posl. brojem Pr- 810/18, te radi pogrešno obračunavane osnovne cijene sata rada za razdoblje od 01. veljače 2014. do 25. rujna 2017. pod posl. brojem Pr-152/19.Slijedom navedenog, predlaže se tužbu odbaciti.

2.2. Podredno, ukoliko sud ne prihvati gore iznesene navode i ne odbaci tužbu, tuženica se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti te predlaže tužbeni zahtjevodbiti kao neosnovan i naložiti tužitelju plaćanje parničnog troška tuženiku. Prije svega se ističe prigovor zastare potraživanja tužitelja za razdoblje od 24. rujna 2013. do 09. travnja 2014. Nadalje, navodi tužitelja da su u cijelosti neosnovani, budući je tuženik postupao sukladno važećim pozitivnopravnim propisima koji reguliraju radnopravni status tužitelja osiguravajući mu pravo na odmor (stanku) u utuženom razdoblju.

2.2.1. Tuženica ističe kako je tužitelj u tijeku utuženog razdoblja radio u turnusu, u ciklusima 12-24-12-48 naizmjenično tijekom mjeseca, a Zakonom o carinskoj službi, čl. 89. st. 6. propisano je da ako je rad carinskih službenika organiziran u smjenama ili turnusu, prekovremenim radom smatra se svaki sat rada duži od redovne smjene turnusa te svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati. Isto tako, čl. 38. st. 8. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (NN 112/17 i 12/18), kao i čl. 44. st. 9. ranije važećeg Kolektivnog ugovora, propisano je da kada je rad službenika i namještenika organiziran u smjenama ili turnusu, prekovremenim radom smatra se svaki sat rada duži od redovne smjene ili turnusa te svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radih sati. Dakle, iz gornjih navoda da je razvidno da se vrijeme odmora ubraja u radno vrijeme, a ne u prekovremeni rad.

3. Tužiteljica u podnesku od 11.8.2020. ističe kako zbog prirode posla nije mogla koristiti stanku i kako se zbog tog problame u više navrata obračala poslodavcu. Tužiteljica napominj da zbog nedostatka izvršitelja nije bila u mogućnosti koristiti slobodne dane, a to da ne znači da zbog toga nema pravo tražiti naknadu za neiskorištenu dnevnu stanku u utuženom razdoblju.

4. Po prijedlogu tužiteljice, izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije Marjanu Joviću, kojem je raspravnim rješenjem od 29.1.2025. naloženo da prema dokumentaciji u spisu utvrdi broj sati na ime neiskorištnog odmora (stanke) i da im obračuna novčanu vrijednst.

5. Sudski vještak Marijan Jović, podnio je sudu pisano vještvo 15.4.2025., a u nalazu kojeg navodi da je regledom dokumentacije koja prileži spisu utvrdio kako je tužiteljica najčešće radila u turnusu, a ponekad po redovnoj dnevnoj satnici. Broj službeno odrađenih sati od strane tuženice da je ispravno evidentiran i obračunat. Broj sati nekorištenih pauza (stanki) sudski vještak je utvrdio tako da je na svaki dan rada kraći od 12 sati pribrajao pola sata, a za dvanaestsatni radni dan cijeli pribrojio je 1 sat rada. S tim, što iz dokumentacije proizlazi da je tužiteljica u nekoliko mjeseci dobila slobodan dan pa da je za sate slobodnog dana umanjio satnicu pauze (stanke). Sudski vještak Marijan Jović, vrijednost tako izračunate satnicu je bračunao po 50% većem iznosu od osnovne satnice, uvećano za dodatak za posebne uvjete rada. Izračun manje plaćenih prekovremenih sati i dodataka na plaću su prikazani u tablicibr. 1. u prilogu ovog nalaza.

5.1. Prema mišljenju sudskog vještaka Marijana Jovića, u razdoblju od 24.09.2013. do 25.11.2018., tužiteljica imao pravo na 602 sata pauze (stanke), a koju satnicu je vještak obračunao kao prekovremeni rad u ukupnom bruto iznosu od 4.240,78 eura.

5.2. Na navedeno vještvo tužiteljica nije imala primjedbi te je u skladu s njim postavila određeni tužbeni zahtkev na način da je od tuženice za razdoblje od 24.09.2013. do 25.11.2018. zatražila isplatu ukupnog bruto iznosa od 4.240,78 eura, sve sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

5.3. Tuženica u podnesku od 3.6.2025., među ostalim ističe, da u postupku nije dokazano da je za utuženo razdoblje tužiteljici bilo uskraćeno pravo na korištenje stanke, da tužiteljici niti jednim usmenim ili pisanim nalogom nije bilo zabranjeno koristiti dnevni odmor i da u svezi navedenog od strane tužiteljice nije bilo niti jedne pritužbe poslodavcu, a koje bi se odnosile na nekorištenje dnevnog odmora u utuženim razdobljima za vrijeme od 24. rujna 2013. do 25. studenoga 2018.

5.3.1. Tuženica u odnosu na tužbeni zahtjev tužiteljice da joj se neiskorišteni sati dnevnog odmora (stanke) isplate kao prekovremeni rad, ističe se da se vrijeme odmora ubraja u radno vrijeme, a ne u prekovremeni rad pa da je zahtjev tužiteljice u cijelosti neutemeljen. Tuženica ne prihvaća nalaz i mišljenje sudskog vještaka Marijana Jovića, s obzirom se neiskorišteni sati dnevnog odmora (stanke) ne mogu računati kao prekovremeni rad i vrijednost broja sati ne može se obračunavati po 50 % većem iznosu od osnovne satnice, i s obzirom iz obračuna vještaka nije razvidno kojom metodom je vještak došao do svakog obračunatog mjesečnog neisplaćenog iznosa prekovremenog rada jer u vještvu nisu navedeni konkretni parametri koji bi predstavljali osnov za takav način obračuna.

6. Tijekom postupka izvedeni su dokazi čitanjem Zahtjeva za mirno rješenje spora od 27.3.2019., Odgovora tuženice na Zahtjev za mirno rješenje spora od 3.7.2019. te spisu druge priložene dokumentacije, pročitani su Općinskog suda u Splitu br. Pr- 810/2018 i Pr-152/2019, saslušani su svjedoci LA, KA i JA, saslušana je tužiteljica ZA u svojstvu parnične stranke te je izveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije Marijanu Joviću.

7. Vezano uz prijedlog tuženice da se tužba odbaci na temelju odredbi čl. 186.a ZPP- a jer da između podnesenog zahtjeva za mirno rješenje spora i podnesene tužbe ne postoji objektivni identitet, s obzirom tužiteljica u Zahtjevu traži isplatu paušalnog iznosa od cca 50.000,00 kn na ime prekovremenog rada (uskraćivanja prava na dnevni odmor), a u tužbi traži isplatu ne utvrđenog bruto iznosa na ime naknade za neiskorištenu dnevnu stanku, za navesti je da prijedlog tuženice nije osnovan.

7.1. Naime, iz zahtjeva za mirno rješenje spora od 27.3.2019. (list 5 i 6 spisa) razvidno je da tužiteljica za razdoblje od 24.9.2013. do 25.11.2018. traži isplatu razlike manje isplaćene plaće-prekovremenog rada, koja da je nastala zbog uskraćenog korištenja prava na odmor (stanku). Iz tužbe podnesene 27.2.2020. u kojoj je tužiteljica postavila manifestacijski zahtjev, iz navoda tužiteljice tijekom postupka, a i iz podneska tužiteljice od 3.6.2025. kojim je po prvi put određeno postavljen tužbeni zahtjev, razvidno je da je tužiteljica za isto utuženo razdoblje i po istoj osnovi kao i u Zahtjevu za mirno rješenje spora zatražila isplatu od tuženice. Dakle, postoji identitet između podnesenog Zahtjeva tužiteljice iz mirnog postupka i tužbenog zahtjeva pa kako je tuženica 3.7.2019. odbila tužiteljičin zahtjev kao neosnovan, proizlazi da tužiteljica i državno odvjetništvo u roku od 3 mjeseca nisu postigle nagodbu odnosno, nisu riješile spor na miran način pa je tužiteljica po proteku roka od 3 mjeseca, računajući od 9.4.2018. kada je državno odvjetništvo zaprimilo Zahtjev (tako proizlazi iz dopisa Odvjetništva od 3.7.2019., list 7-8 spisa), dana 27.2.2020. podnijela tužbu. Dakle, tužiteljica je postupila u skladu s odredbama čl. 186.a st. 1. i 5. ZPP-a pa prijedlog tuženice za odbacivanje tužbe na temelju odredbe čl. 186.a st. 6. ZPP-a, nije osnovan.

8. Vezano uz prigovor litispendencije, za navesti je da je odredbom čl. 194. st. 3. ZPP-a propisano da dok parnica teče, da se ne može u pogledu istog zahtjeva pokrenuti nova parnica među strankama, a ako takva parnica bude pokrenuta, da će sud odbaciti tužbu. Kako sud tijekom cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi da već ne teče ovakva parnica, pribavljeni su spisi ovog suda br. Pr-810/2018 i Pr- 810/2018 i Pr-152/2019, te je čitanjem istih utvrđeno da su među ovim parničnim strankama već tekle parnice u trenutku podnošenja tužbe u ovoj parnici, ali se ne radi o istim zahtjevima tužiteljice. Naime, u parnici br. Pr- 810/2018 tužiteljica je od tuženice tražila isplatu razlike manje isplaćene plaće po osnovi prekovremenih sati rada, ali u to nisu bili ukjučeni sati odmora (stanke), a za koje tužiteljica u ovom postupku tvrdi da predstavljaju prekovremeni rad i za to traži isplatu. U parnici br. Pr- Pr-152/2019 tužiteljica je od tuženice tražila isplatu razlike manje isplaćene plaće koja je nastala zbog pogrešnog obračuna cijene sata rada. Dakle, sud je ispitao i utvrdio da ne postoji negativna procesna pretpostavka za vođenje ove parnice.

9. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

10. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženica, neiskorištene sate dnevnog odmora (stanke) iz razdoblja od 24.9.2013. do 25.11.2018., isplati kao prekovremeni rad. Dakle, radi se o zahtjevu za isplatu razlike manje isplaćene plaće.

11. Tuženica osporava osnovanost tužbenog zahtjeva, prvenstveno ističući da se vrijeme odmora (stanke) ubraja u radno vrijeme, a ne u prekovremeni rad pa da je zahtjev tužiteljice u cijelosti neosnovan.

11.1 Tuženica ističe prigovor zastare za potraživanje tužiteljice iz razdoblja od 24.9.2013. do 9.14.2014., a s obzirom na protek vremena od 5 godina u odnosu na podnesen zahtjev za mirno rješenje spora.

12. Prigovor zastare nije osnovan. Odredba čl. 139. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 93/14, 127/17 – dalje ZR) propisuje da je potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za pet godina, a koji zakon se prema odredbi čl. 232. st. 2. vezano za zastaru, neće primjenjivati u odnosu na potraživanja kojima je rok zastare od tri godine istekao prije stupanja na snagu ovog zakona (7.8.2014.). Trogodišnji rok zastare za potraživanje tužiteljice iz razdoblja od 24.9.2013. do 9.14.2014., nije protekao do 7.8.2014., dakle primjenjuje se zastarni rok od 5 godina. Potraživanje tužiteljice za rujan 2013., kao za "najstariji" dio tražbine, dospijeva 15.10.2013. prema odredbi čl. 84. st. 3. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 149/09, 61/11, 82/12, 73/13 – dalje ZR/09). Kako iz dopisa tuženice od 3.7.2019. (list 7-8 spisa). prema navodima tuženice proizlazi da je zahtjev za mirno rješenje spora tužiteljice zaprimljen na državnom odvjetništvu dana 9.4.2018., to proizlazi da je Zahtjev zaprimljen unutar roka od 5 godina, čime je prekinut tijek zastare pa je prigovor zastare potraživanja u cijelosti neosnovan.

13. Odredba čl. 52. st. 1. ZR/09 i čl. 73. st. 1. ZR-a propisuje da radnik koji radi najmanje šest sati dnevno ima svakoga radnog dana pravo na odmor (stanku) od najmanje trideset minuta, osim ako posebnim zakonom nije drukčije određeno.

13.1. Prema odredbi čl. 44. st. 8. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (»Narodne novine« br. 104/13. 104/13 – Dodatak 1., 150/13 Dodatak 11. i 71/16 Dodatak III., dalje – KU/13) radom u turnusu smatra se rad službenika i namještenika prema utvrđenom radnom vremenu poslodavca koji službenik i namještenik obavlja naizmjenično tijekom tjedna ili mjeseca u smjenama od po 12 sati dnevno u ciklusima 12-24-12-48. Prekovremenim radom, kad je rad službenika i namještenika organiziran u radnom tjednu od ponedjeljka do petka, smatra se svaki sat rada duži od 8 sati dnevno, kao i svaki sat rada subotom ili nedjeljom (st. 9.). Prekovremenim radom, kad je rad službenika i namještenika organiziran u smjenama (2 prve – 2 druge – 2 treće – 2 dana slobodna) ili u turnusu, smatra se svaki sat rada duži od redovne smjene ili turnusa te svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati (st. 10.). Ako je rad službenika i namještenika organiziran na drugačiji način, prekovremeni rad je svaki sat rada duži od dnevnog radnog vremena te svaki sat rada duži od 40 sati tjedno (st. 11.). Umjesto uvećanja osnovne plaće po osnovi prekovremenog rada, službenik ili namještenik može koristiti jedan ili više slobodnih radnih dana prema ostvarenim satima prekovremenog rada u omjeru 1:1,5 (1 sat prekovremenog rada = 1 sat i 30 min redovnog sata rada) te mu se u tom slučaju izdaje rješenje u kojem se navodi broj i vrijeme korištenja slobodnih dana, kao i vrijeme kad je taj prekovremeni rad ostvaren (st. 14.). Na isti način regulirano je i odredbama čl. 38. st. 8-11. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" br. 112/17, 12/18, dalje – KU/17).

13.2. Prema odredbi čl. 89. st. 1. Zakona o carinskoj službi ("Narodne novine" br. 68/13, 30/14, 115/16., dalje – ZCS) radom u smjenama smatra se svakodnevni redovni rad carinskih službenika prema utvrđenom radnom vremenu poslodavca koji carinski službenik obavlja naizmjenično tijekom tjedna ili mjeseca u prijepodnevnom (I. smjena), poslijepodnevnom (II. smjena) ili noćnom (III. smjena) dijelu dana. Radom u turnusu smatra se rad carinskih službenika prema utvrđenom radnom vremenu poslodavca koji carinski službenik obavlja naizmjenično tijekom tjedna ili mjeseca u smjenama od po 12 sati dnevno u ciklusima 12-24-12-48. (st 4.). Ako je rad carinskih službenika organiziran u smjenama ili u turnusu, prekovremenim radom smatra se svaki sat rada duži od redovne smjene ili turnusa te svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati (st.6.).

14. Svjedok LA iskazao je da je u razdoblju od 1.11.2013. do 1.9.2017. radio kao voditelj Službe za robno graničene procedure Split koja je ustrojstvena jedinica Carinskog ureda Split, unutar Područnog carinskog ureda Split. Navodi da se u Knjizi dežurstva evidentiraju svi događaji koji se dogode tijekom radnog vremena pa da bi se tako trebala evidentirati i stanka. U predmetnom razdoblju tužiteljici da je radno vrijeme bilo organizirano u turnusu (12-24-12-48). Navodi kako ni jednim usmenim ili pismenim nalogom nije bilo zabranjeno tužiteljici, a niti drugim carinicima, da koriste stanku. Navodi kako je tehnički moguće da carinik bez da od ikoga traži dopuštenje za to, uzme stanku, a to da je sve stvar organizacije pa primjerice ukoliko je carinik bio sam na radnom mjestu, i tada da je mogao koristiti stanku u onim trenucima kada mu to posao omogućava, a što da je carinik mogao samostalno procijeniti prema rasporedu leta aviona tj. kada ima avion ili kada nema avion. Naime, carinik da je imao ključ od ureda te da je mogao zaključati taj ured i sve da je bilo pokriveno sigurnosnim kamerama pa da je cerinik mogao koristiti stanku. Svjedok navodi, za sva kadrovska pitanja pa tako i zahtjev da se neiskorišteni odmor iskoristi kao slobodan dan, tužiteljica da se trebala obratiti službi za upravljanje ljudskim resursima koji bi to riješili i donosili pročelniku na potpis. Svjedoku nije poznato je li tužiteljica to tražila.

14.1. Svjedok LA iskazao je na upit punomoćnika tužiteljice, da je tužiteljica veći dio vremena radila sama na svom radnom mjestu, kao i druge kolege koje su radile u zračnoj luci, a radili su u suprotnom turnusu od tužiteljice. Svjedok navodi kako je nesporno da je tijekom ljetnog razdoblja opterećenje službenika u Zračnoj luci Split bilo veliko, ali da je zato bilo manje u drugim razdobljima godine, a naročito u noćnim smjenama. Dakle, opterećenje službenika u dnevnim turnusima da je bilo u ljetnom razdoblju, iako i tada, ljeti u noćnom dijelu turnusa opterećenje da je bilo manje, odnosno da ga nije bilo nakon 23 sata. Svjedok LA napominje, da se procedura promijenila od 1.7.2013. od kada je RH ušla u EU pa da se od tada letovi iz drugih država članica EU smatraju kao "domaći letovi" pa da u tom slučaju nije potrebno vršiti carinsku kontrolu. Nadalje navodi, da je izdavanje prekršajnog naloga uobičajeni dio posla carinika. Svjedoku je poznato da su u Zračnu luku Split dolazili carinici na ispomoć iz Zračne luke Zagreb.

15. Tužiteljica ZA saslušana u svojstvu parnične stranke ističe kako poslovi carinika nisu uključivali samo fizički pregled putnika već da su uključivali „odrađivanje izvoza“, ovjeru PDV-a, a koja ovjera da se radila u drugoj prostoriji na drugoj lokaciji pa da bi u tom slučaju napustila svoje radno mjesto i išla u drugi ured, iako oni to nisu smjeli jer da to nije dopušteno Zakonom o policiji i Zakonom o granici pa se tužiteljica sijeća, da su dobivali kritike zbog navedenog i da se Sindikat bunio zbog takvih uvjeta rada. Tužiteljica napominje, iako je let iz EU, da to ne znači da u tom letu nema putnika iz trećih zemalja koji podliježu carinskom nadzoru, s obzirom bi se radilo o tzv. preletu. Najviše preleta da je bilo iz Frankfurta, Munchena i Zagreba jer da su putnici, primjerice dolazili iz Amerike i tada oni da ne vide svoju prtljagu dok ne dođu na svoju destinaciju tj. u Split. Carinici da bi u tom slučaju gledali tzv. bijele tegove tj. bijele trake na prtljazi i tako da bi ih prepoznavali, a to da znači, da i onda kada su letovi iz EU, da carinik i tada treba biti na svom radnom mjestu. Osim fizičkog pregleda, da su radili statistiku, analizu, izvještaje, knjiženja naplate itd. Navodi kako su radili u turnusu, a kada da im je stanka trebala trajati jedan sat, a koju nisu mogli koristiti prva tri sata od dolaska na posao i zadnja tri sata prije odlaska s posla, a to da je u naravi značilo, da su stanku trebali koristiti baš u onom razdoblju kad je bilo najviše letova. Tužiteljica napominje, da prema Sistematizaciji radnih mjesta treba biti najmanje tri djelatnika carinika zajedno u istom turnusu, a kod njih to da je bilo organizirano na način da u jednom turnusu bude samo jedan carinik. Tužiteljica ističe da je u Zračnoj luci u Zagrebu, koja ima manje letova i putnika nego Zračna luka Split, 12 carinika radilo u istom turnusu. Što se tiče ispomoći iz Zagreba, ona da bi se koristila samo onda kada bi koristila godišnji odmor preko ljeta. Tužiteljica navodi, da je kojim slučajem s njom u turnusu radio još bar jedan carinik, da bi tek tada mogla napustiti svoje radno mjesto kako bi koristila stanku, a ovako kako je bila sama, da nikada nije napustila svoje radno mjesto jer da bi uvijek netko prolazio pa da bi zbog toga imala posla, neovisno o letovima jer primjerice, kada bi špediteri donosili i odnosili uvozne deklaracije, tada da bi ona morala biti tu jer se radilo o hitnim uvozima dijelova za bolnice, brodove i sl. Isto tako, da su trebali nadzirati izgubljenu prtljagu.

15.1. Tužiteljica je iskazala da je radno mjesto napuštala jedino kada bi trebala ići na WC i tada da bi zamolila policajca ili stražare da zaustave npr. putnika s bijelim tegovima dok se ona ne vrati. Stanke da nije koristila, iako je na to imala pravo te iako je prema Kolektivnom ugovoru i Zakonu stanke mogla koristiti izvan prostorija svog radnog mjesta pa da je zbog toga i tražila da taj neiskorišteni odmor (stanku) iskoristi kao slobodan dan. To da je tražila od LA i od vođe smjene putem e- maila, na sastancima sindikata i šefova te od ravnatelja carinske službe jer da se radilo o opće poznatom problemu, a nakon čega je situacija sada bolja jer ih sada u turnusu radi tri ili četiri carinika, plus šef. U tim situacijama kada su to tražili od poslodavca, da im je bilo rečeno da nema dovoljno ljudi i da Ministarstvo financija nije odobrilo primanje novih, a da je bio i veliki odljev starijih službenika.

15.2. Tužiteljica ističe da su prekršajni nalozi koje su radili carinici, iziskivali dosta vremena i papirologije. Tako se tužiteljica sijeća, da je prva na svom aerodromu počela pisati prekršaje, a devizne prekršaje da je počela prva pisati u Hrvatskoj. Navedeno da je podrazumijevalo plaćanje deviznih prekršaja i plaćanje uvoznih davanja za robu koja je podlijegala carinjenju. U prosjeku da se radilo dnevno o nekoliko naplata (uvoznih davanja), a prekršaja da je bilo nekoliko mjesečno, a svaki taj prekršaj da je zahtijevao nekoliko sati da se napiše. Što se tiče uvoznih davanja, ona da su trajala kratko u odnosu na prekršaje.

15.3. Tužiteljica je na upit zakonskog zastupnika tuženice iskazala da ne može procijeniti koliko je u 12 sati rada bilo prekida rada i da ne može reči da se uopće radilo o prekidu jer je cijeli dan bilo posla. U noćnom dijelu radnog vremena kada nije bilo letova, da su radili pirologiju, ovjeravali izlaze robe, drugu administraciju i čitali bi propise jer da je bio veliki broj naputaka koje su trebali pratiti. Tužiteljica ističe da se od ulaska Hrvatske u EU nije smanjio obim posla već da se smanjila njegova struktura. Naime, prije, ukoliko bi nekakav let bio rizičan, tada da bi izdvojili cijeli avion sa strane i pregledavali. Sada, da je to drugačije jer da se unutar svakog leta moraju „loviti“ rizični putnici iz Trećih zemalja. Naime, da bi unaprijed dobili listu rizičnih putnika od policije koje da su u toj masi carinici trebali naći. Ponekad da bi se događalo da ih policija pusti na graničnom prijelazu jer bi taj prijelaz išao ubrzano pa da bi na kraju carinici „ulovili“ te putnike. Navedeno stoga što postoji Sporazum o suradnji između policije i carine u takvoj situaciji. Nadalje, tužiteljica navodi da dok su čitali propise i sl., da su fizički i dalje bili na svojem radnom mjestu, obim posla koji obavlja jedan carinik da je bio velik.

16. Svjedok KA iskazao je da je u utuženom razdoblju radio na carini i to kao predsjednik Sindikata te da je i dalje u radnom odnosu kod tuženice. Uglavnom da je radio na graničnim prijelazima, ali da nije radio u Zračnoj luci Split, a ni Zračnoj luci Zagreb. Radno vrijeme na Carini da je organizirano isto na području cijele Hrvatske, odnosno propisano je isto, a da je pitanje kako je gdje organizirano jer da je to ovisilo o odluci poslodavca pa tako da je u carinama radno vrijeme organizirano kao osmosatno, smjenama i u turnusu. Poznato mu je da je radno vrijeme u Zračnoj luci Split bilo organizirano u turnusu. Carinici da u Zračnoj luci Split nisu imali mogućnost koristiti stanku te da je o tome razgovarao u nekoliko navrata s pročelnikom Područnog carinskog ureda Split. To da je prvenstveno bilo iz razloga što nisu imali dovoljan broj carinika. Naime, najčešće da bi radio jedan carinik po smjeni, iako je po propisima ta brojka trebala biti od tri ili četiri carinika po smjeni te je ukupno trebalo biti četiri voditelja smjene, a što najčešće nije bilo pa da bi carinik trebao obavljati poslove koje je trebao obavljati voditelj smjene. Sjeća se da je ovjeravanje PDV-a mogao raditi samo voditelj, ali ako voditelja nema, to da obavlja carinik. Svjedok KA ističe da carinik ne može napuštati svoje radno mjesto i da za to može odgovarati. S druge strane, pauza da je propisana zakonom i KU-om te da nije vezana uz količinu posla već da je vezana uz to što carinik radi 12 sati pa da stoga ima pravo i na pauzu. Svjedok ističe da carinik prva tri i zadnja tri sata ne može koristiti pauzu. Na sastancima inzistirali da se službenicima omogući korištenje stanke jer bi to bilo u skladu s propisima te se vrlo često u slučaju neprekidnog rada od 12 sati dogodi da kod službenika dođe do zamora i sl. Svjedok ističe da carinik ne smije napustiti radno mjesto zaključavši ured jer ukoliko dođe unutarnja kontrola, on da bi stegovno odgovarao te da se to ne može opravdati sa stankom. Nadalje, da je potrebno u knjigu dežurstva upisati početak i kraj stanke, a ako je službenik sam u smjeni, tada on da ne smije otići sa svog radnog mjesta. Knjiga dežurstva da se vodila, ali da se nije upisivala stanka jer ista nije korištena. Carinici da su obavljali poslove kontrole putnika, robe i prtljage, kontrolu PDV-a, kontrolu cargo tereta. Nakon ulaska Hrvatsk eu EU, da bi često bila prtljaga koja bi odlazila u zemlje izvan EU-a i koja je bila drugačije označena od druge prtljage i to da je carinik trebao kontrolirati. Nadalje, carinik da ima određena zaduženja oko samog postupka prekršaja pa je tako primjerice trebao pisati zapisnik.

16. Svjedok KA navodi kako poslodavac nikada nije prisatao da carinici zbog nekorištenja pauza koriste slobodne dana, da nikada na to nisu pristali iako je to bilo propisano kao mogućnost već se sve „vrtilo oko toga“ da nema dovoljnog broja ljudi. To da je lako provjerljivo i u sitaciji da je netko od carinika koristio slobodni dan na ime neiskorištenog dnevnog odmora, to da bi bilo evidentirano i vidljivo kroz knjigu dežurstava i raspored rada, ali u deset godina svog rada u sindikatu, da nije naišao ni na jedan takav slučaj. Radnicima navedeno da nije nadomješteno kroz plaće. Što se tiče noćnih letova, oni da izgledaju isto kao i dnevni, da može biti manje ili više posla. U jednom dijelu godine da nema noćnih letova, a u drugom dijelu da ima, s tim da carinik ima dovoljno posla neovisno o letovima i prometu, administrativnog posla i zaostataka koje rasporedi kroz cijelo radno vrijeme i da se sav posao treba odmah napraviti.

17. Svjedok JA, iskazao je da nikada nije radio kao carinik u Zračnoj luci već da je radio isključivo na cestovnom prometu i željeznici i to od 1992. godine. U razdoblju od 2013. pa nadalje, najčešće da nije imao mogućnost koristiti stanku. Radno vrijeme da im je bilo organizirano u turnusu. Posao carinika da nije ujednačen, da posao ima „vršno opterećenje“, a što znači da ima razdoblja kada ima 50 kamiona u sat vremena, a onda opet kada nema kamiona, ali zato da ima druge vrste poslova i to sve ovisno od prijelaza do prijelaza npr. administracija vezana uz prekršajni postupak (prekršajni nalog), a za koji treba bar sati i pol vremenada se napiše. Isto da se odnosi i na noćne sate, tada carinici da i dalje obavljaju sav svoj posao. Ukoliko nema putnika, da se radi nešto drugo, tu da je dosta evidencija koje se na mjesečnom nivou trebaju izraditi i dostaviti na potrebna mjesta itd.

17.1. Svjedok JA navodi kako su oni carinici pojedinačno od poslodavca tražili poštivanje odredbi KU-a, odnosno mogućnost da koriste stanku i ništa više. Tada da bi poslodavca uglavnom isticao problematiku manjka broja radnika. Kod tužiteljice po pitanju stanke da je stanje deset puta gore, jer da on ima granični prijelaz od 500 m, a tužiteljica da ima Zračnu luku od 5 km. To znači, da je s jedne strane zgrada s putnicima, a s druge strane zgrada s cargo teretom pa tužiteljica ide obaviti prvo jedan posao pa onda pješice na udaljeni drugi posao, a sve navedeno u smislu obima posla i gubitka vremena, a uz sve to tužiteljica da je bila sama, odnosno da je bila jedini carinik te nije smjela napustiti svoje radno mjesto. Tužiteljica da je kod sebe imala zaduženu kasu ili novac te Knjigu dežurstava „koja je Biblija“ i u koju se piše sve pa tako i tko je za što odgovoran, a tužiteljica da mora predati smjenu pa tako i blagajnu idućoj kolegici iz iduće smjene. Dakle, ona da je bila odgovorna i za blagajnu. Nadalje, navodi, kada Sindikat ide kod ravnatelja ili ministra, onda da im se prezentira problematiku općenito za sve, a ne pojedinačno, a pritužbi da je bilo sa svih strana pa i s aerodroma u Splitu, a osnov svega da je bio nedostatak djelatnika pa tako i na aerodromu u Splitu. Svjedok JA navodi kako se stanka mora bilježiti u Knjizi dežurstava kao i sve drugo što se događa pa se tako mora evidentirati i more drugih događaja, napr. kada stranka napravi nekakav prekršaj, oduzimanje robe, novaca i dr. Što se tiče tužiteljice i njenog obima posla nakon što putnika više nema već je otišao sa aerodroma, tužiteljica da i dalje ima posao jer to što je putnik otišao sa aerodroma ne znači da je završen posao. Svjedoku nije poznato koliko po sistematizaciji radnih mjesta bi trebalo biti carinika u Zračnoj luci, ali s obzirom na obim posla koji se tamo događa, da bi trebalo biti četiri ili pet carinika u smjeni.

18. Iz ovako izvedenih dokaza saslušanjem svjedoka, tužiteljice, financijskog vještačenja, proizlazi da je tužiteljica u utuženom razdoblju radila na radnom mjestu carinskog službenika, da joj je radno vrijeme bilo organizirano najčešće u turnusima, da je radila u Službi za RGP Zračnu luku Split, da je u turnusu radila kao jedini carinik, iako je po sistematizaciji radnih mjesta trebalo biti najmanje tri u istom turnusu pa da joj je obim posla bio velik, da tužiteljica nije smijela napustiti mjesto rada jer carinik cijelo vrijeme mora biti na lokaciji, a da bi ga napustila samo kada bi trebala ići na WC i tada da bi zamolila policajca ili stražare da zaustave putnika koji prolazi dok se ona ne vrati, da bi mjesto rada mogla napustiti da je s njom radio makar još jedan carinik, da zbog toga nije mogla napustiti mjesto rada radi korištenja odmora (stanke) u radu u trajanju od 60 minuta ili dva puta u trajanju od 30 minuta (među strankama nesporno da bi toliko trebala trajati stanka), a da je to kojim slučajem učinila i ako bi došla unutarnja kontrola, da bi tužiteljica stegovno odgovarala, da je korištenje stanke trebalo evidentirati u Knjizi dežurstava, ali da nije evidentirana jer ista nije korištena, da tužiteljica prva tri sata od dolaska na posao i zadnja tri sata prije odlaska s posla nije smjela koristiti stanku, a to znači da bi stanku trebala koristiti baš u onom razdoblju kad je bilo najviše letova ili najviše posla, a što je nemoguće, s obzirom tužiteljicu nije imao tko mijenjati. Proizlazi da neovisno o letovima, neovisno radi li se o noću ili danju, tužiteljica uvijek ima posao koji mora odraditi, neovisno o tome što su putnici napustil zračnu luku (prekršajni nalozi, statistika, analiza, izvještaji, knjiženja, praćenje propisa, naputaka, naplate, ovjeravanje PDV-a, itd.), s obzirom uvijek netko prolazi tko treba carinika – špediteri koji donose i odnose uvozne deklaracije, s obzirom carinik treba nadzirati izgubljenu prtljagu i s obzirom je tužiteljica uz poslove carinika trebala obavljati i poslove voditelja smjene kojeg nije bilo, dakle tužiteljica nije bila u mogućnosti koristiti odmor niti na način da ostane na radnoj poziciji, ali da ne radi i koristi stanku. Tuženica ističe da tužiteljici nije bilo zabranjeno koristiti odmor (stanku), međutim u naprijed opisanim okolnostima, mišljnje je suda, da tužiteljica odmor (stanku) nije niti mogla koristiti. Iz izvedenih dokaza proizlazi da se problematika nemogućnosti korištnja stanke isticala poslodavcu skupno, na satancima s poslodavcem, ali bi sve završilo time da poslodavac ističe problematika manjka ljudi. Tako proizlazi da je bilo i sa zahtjevima za korištenje slobodnih dana na ime neiskorištenih stanki. Naime, tužiteljica navodi kako je to tražila od LA, voditelja Službe i od vođe smjene putem e- maila, ali to ne dokazuje dostavom e-maila u spis, a svjedok Z navodi kako je to tužiteljica trebala zatražiti od kadrovske službe, ali svjedoku nije poznato je li tužiteljica to tražila.

18.1. Međutim, vrijeme odmora (stanke) ubroja se u radno vrijeme, a kako to propisuje čl. 52. st. 3. ZR/09 i čl. 73. st. 4. ZR-a. Dakle, ne ubraja se u prekovremeni rad. Tako proizlazi i iz odredbi čl. 44. st. 10. KU/13 i čl. 38. st. 10. KU/17 koji propisuje da se prekovremenim radom kad je rad službenika i namještenika organiziran u smjenama ili u turnusu, smatra svaki sat rada duži od redovne smjene ili turnusa te svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati (st. 10.) te tako proizlazi i iz odredbe čl. 89. st. 6. ZCS-a koja propisuje da ako je rad carinskih službenika organiziran u smjenama ili u turnusu, da se prekovremenim radom smatra svaki sat rada duži od redovne smjene ili turnusa te svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati. Dakle, sati neiskorištenog odmora (stanke) nisu sati prekovremenog rada jer tužiteljica na poslu nije ostajala dulje od propisanog radnog vremena, a ako carinik nije imao mogućnost koristiti stanku zbog potrebe službe, to predstavlja povredu prava na odmor zbog čega se eventualno može tražiti naknada štete, a ne može se tražiti isplata prekovremenog rada ili umjesto toga korištenje slobodnih radnih dana, a kako to propisuje čl. 44. st. 14. KU /13 i čl. 38. st. 14. KU/17. jer to nisu dati prekovremenog rada. U skladu s tim je iskazivao KA, predsjednik Sindikata kada navodi da poslodavac nije pristao na to da se carinicima neiskorištene stanke, umjesto isplate zamjene za korištenje slobodnih dana i da nije bio ni jedan takav slučaj. Poslodavac na to nije pristao jer bi to bilo u suprotnosti s navedenim odredbama KU-a, odnosno jer se ne radi o prekovremenim satima. Sudski vještak Matijan Jović u nalazu Vještačenja navodi kako je tužiteljica u nekoliko mjeseci dobila slobodne dane, međutim iz drugih izvedenih dokaza (saslušanja tužiteljice, svjedoka ĐA) proizlazi da korištenje tih slobodnih dana nije bilo iz osnove neiskorištene stanke. Da je stanka prekovremeni rad, takav rad bi bio rad izvan radnog vremena i bio bi vođen i evidentiran kao prekovremeni, a što konkretno nije bio slučaj. Slijedom svega navedenog valjalo je zahtjev tužiteljice da joj tuženica isplati neiskorištene sate dnevnog odmora (stanke) iz razdoblja od 24.9.2013. do 25.11.2018. kao prekovremeni rad, odbiti kao neosnovan.

19. Tuženici primjenom odredbi članka 154. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14, 70/19, 80/22., 155/23., u tekstu - ZPP), u vezi sa člankom 155. ZPP-a pripadaju troškovi sukladno Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“, br. 138/23., dalje: Tarife). Tuženici je određen trošak zastupanja po zakonskom zastupniku prema popisanom trošku (list 161 spisa) kako slijedi: za sastav odgovor na tužbu - 100 bodova (Tbr. 7. t. 1. Tarife), za zastupanje na ročištima od 9.10.2023., 13.3.2024., 8.10.2024., 29.1.2025., 4.6.2025.-za svako 100 bodova (Tbr. 9. t. 1. Tarife), za zastupanje na ročištima od 18.4.2023., 12.6.2023. – 25 bodova (Tbr. 9. t. 5. Tarife), što zbrojeno daje 650 bodova, a pomnoženo sa vrijednošću boda od 2,00 eur (Tbr. 54. Tarife) daje iznos od 1.300,00 EUR koliko je naloženo tužiteljici da isplati tuženici na ime naknade parničnog troška. Tuženici nije određen trošak zastupanja na ročištima od 5.7.2023. i 24.1.2024. jer ta ročišta zbog odgode nisu održana.

20. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

Split, 24. srpnja 2025.

sutkinja

mr.sc. Ivana Erceg Ćurić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

-pun. tužitelja

-ODO Split

-spis