REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Čakovcu

Ruđera Boškovića 18

40000 Čakovec

Poslovni broj: P-250/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Valentini Varga Gombar, u pravnoj stvari tužiteljice MT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po Ines Mošmondor, odvjetnici iz Čakovca, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, kojeg zastupa Odvjetničko društvo Glamuzina i Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane i zaključene, glavne i javne rasprave dana 23. srpnja 2025.god. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice Damira Hrusteka, odvjetnika i zamjenika punomoćnika tuženika TT, odvjetničkog vježbenika u OD, dana 24. srpnja 2025.god., objavio je i

p r e s u d i o  je :

I. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 isplatiti tužiteljici MT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] ukupan iznos od 9.455,84 EUR (devettisuća- četiristopedesetipet eura i osamdesetičetiri centa ) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog obroka do 31. srpnja 2015. sukladno čl.29. Zakona o obveznim odnosima u visini eskontne stope Hrvatske Narodne Banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za pet postotnih poena te od 01. kolovoza 2015. pa do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, kako slijedi:

- 31.3.2010. na iznos od 28,34 eur

- 30.4.2010. na iznos od 27,35 eur

- 31.5.2010. na iznos od 29,97 eur

- 30.6.2010. na iznos od 52,69 eur

- 31.7.2010. na iznos od 48,01 eur

- 31.8.2010. ne iznos od 56,69 eur

- 30.9.2010. na iznos od 52,20 eur

- 31.10.2010. na iznos od 44,97 eur

- 30.11.2010. na iznos od 60,22 eur

- 31.12.2010. na iznos od 79,61 eur

- 31.1.2011. na iznos od 65,88 eur

- 28.2.2011. na iznos od 70,69 eur

- 31.3.2011. na iznos od 64,57 eur

- 30.4.2011. na iznos od 65,67 eur

- 31.5.2011. na iznos od 91,67 eur

- 30.6.2011. na iznos od 91,88 eur

- 31.7.2011. na iznos od 113,06 eur

- 31.8.2011. na iznos od 102,18 eur

- 30.9.2011. na iznos od 90,27 eur

- 31.10.2011. na iznos od 88,99 eur

- 30.11.2011. na iznos od 88,07 eur

- 31.12.2011. na iznos od 93,76 eur

- 31.1.2012. na iznos od 98,71 eur

- 29.2.2012. na iznos od 99,37 eur

- 31.3.2012. na iznos od 95,95 eur

- 30.4.2012. na iznos od 98,26 eur

- 31.5.2012. na iznos od 99,84 eur

- 30.6.2012. na iznos od 97,18 eur

- 31.7.2012. na iznos od 97,88 eur

- 31.8.2012. na iznos od 95,88 eur

- 30.9.2012. na iznos od 91,57 eur

- 31.10.2012. na iznos od 96,17 eur

- 30.11.2012. na iznos od 98,38 eur

- 31.12.2012. na iznos od 96,83 eur

- 31.1.2013. na iznos od 88,15 eur

- 28.2.2013. na iznos od 95,52 eur

- 31.3.2013. na iznos od 96,17 eur

- 30.4.2013. na iznos od 93,28 eur

- 31.5.2013. na iznos od 84,29 eur

- 30.6.2013. na iznos od 84,06 eur

- 31.7.2013. na iznos od 86,27 eur

- 31.8.2013. na iznos od 89,81 eur

- 30.9.2013. na iznos od 94,71 eur

- 31.10.2013. na iznos od 92,18 eur

- 30.11.2013. na iznos od 93,97 eur

- 31.12.2013. na iznos od 96,00 eur

- 31.1.2014. na iznos od 84,17 eur

- 28.2.2014. na iznos od 86,48 eur

- 31.3.2014. na iznos od 85,72 eur

- 30.4.2014. na iznos od 83,17 eur

- 31.5.2014. na iznos od 82,35 eur

- 30.6.2014. na iznos od 82,72 eur

- 31.7.2014. na iznos od 85,62 eur

- 31.8.2014. na iznos od 88,06 eur

- 30.9.2014. na iznos od 87,55 eur

- 31.10.2014. na iznos od 89,66 eur

- 30.11.2014. na iznos od 91,10 eur

- 31.12.2014. na iznos od 90,25 eur

- 31.1.2015. na iznos od 91,40 eur

- 28.2.2015. na iznos od 91,40 eur

- 31.3.2015. na iznos od 91,40 eur

- 30.4.2015. na iznos od 91,40 eur

- 31.5.2015. na iznos od 91,40 eur

- 30.6.2015. na iznos od 91,40 eur

- 31.7.2015. na iznos od 91,40 eur

- 31.8.2015. na iznos od 91,40 eur

- 30.9.2015. na iznos od 91,40 eur

- 1.10.2015. na iznos od 3.829,22 eur s osnove preostale glavnice

i to sve u roku 15 dana.

II.Tužena je dužna tužiteljici naknaditi parnični trošak u iznosu od 2.259,90 EUR (dvije-tisućedvjestopedesetidevet eura i devedeset centi ) sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate, u roku od 15 dana.

III. O d b i j a s e dio tužbenog zahtjeva tužiteljice u dijelu gdje od tuženika traži isplatu još i iznosa od 269,23 EUR s osnove naknade, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28.3.2006. do isplate.

IV. O d b i j a s e zahtjev tuženika za utvrđenje tuženikova potraživanja prema tužiteljici u vezi ugovora o kreditu i to s osnove umanjenja preostale glavnice u postupku konverzije u iznosu od 18.137,57 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na naznačene mjesečne iznose počevši od 01. listopada 2015.god. do isplate, te se temeljem navedenog odbija prigovor prijeboja tuženika.

r i j e š i o  j e :

I. Dopušta se specifikacija tužbenog zahtjeva kako je isti tužiteljica postavila u podnesku od 14. srpnja 2025.god. kada je u tužbeni zahtjev navela ukupan novčani iznos koji potražuje od tuženika s osnova preplate zbog promjene kamatne stope i s osnova preplate zbog promjene tečaja CHF, kao i pojedinačne mjesečne iznose, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, kao i u dijelu koji se odnosi na isplatu s osnova preostale glavnice, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

II. Ne dopušta se specifikacija tužbenog zahtjeva kako je isti tužiteljica postavila u podnesku od 14. srpnja 2025.god. kada je u tužbeni zahtjev u dijelu gdje sada od tuženika traži i isplatu s osnova naplaćene tzv. ulazne naknade (naknade za obradu kredita ) u iznosu 269,23 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

Obrazloženje:

1. Tužiteljica MT (dalje: tužiteljica ) je podnijela tužbu protiv tuženika dana 07. lipnja 2019.god., koja tužba je zaprimljena kod ovoga suda pod brojem P- 321/2019, u kojoj navodi da su tužiteljica i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, kao banka sklopili Ugovor o kreditu broj 218-50-3347545 (u daljnjem tekstu Ugovor) sklopljen je dana 17. ožujka 2006. godine, i njime je Raiffeisenbank Austria d.d. odobrila korisniku kredita MT kredit u iznosu od 87.192,01 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju za CHF tečajne liste kreditora na dan korištenja kredita, uz redovnu kamatnu stopu 4,50 % godišnje, promjenjivu u skladu s važećim odlukama tuženika, te način otplate u roku od 360 mjeseci (30 godina ), u mjesečnim anuitetima obračunatim u CHF, plativo u kunskoj protuvrijednosti, a ugovor je solemniziran po javnom bilježniku Marodi Ivanu iz [adresa]. Stranke su sklopile Dodatak Ugovora o kreditu dana 09. veljače 2016.god. temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15.), a kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u eur. Provedena konverzija kredita da sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju iz 2015.g., nije od utjecaja na ništetne odredbe Ugovora o kreditu i to ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno Odluci tuženika, te ništetnoj ugovornoj odredbi po kojoj su glavnica i kamata vezani uz valutu CHF. Odredbom čl. 236. Zakona o obveznim odnosima da je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Konverzijom se, kao niti Zakonom o potrošačkom kreditiranju ne propisuje uklanjanje ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora, što je potvrđeno rješenjm Vrhovnog suda RH broj Rev-2868/18, na koju se poziva, te smatra da tužiteljica kao korisnik kredita sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu nije izgubio pravo na utvrđenje pojedinih odredaba ugovora o kreditu ništetnima. Postupanje tuženika je bilo nepošteno i u trenutku sklapanja Dodatka (aneksa ) ugovora o kreditu. Tužiteljica se poziva na ništetnost odredbe čl. 8. i čl. 7. Ugovora o kreditu, kao i ništetnost odredbe čl. 12. Dodatka (aneksa ), te na odredbe Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Nadalje tužiteljica navodi da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik kao banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a u kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektvinih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, izmjene ugovora i sl., a sukladno čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku. Tužiteljica smatra da je tuženik na temelju ništetnih odredbi ugovora o valutnoj kaluzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi od tužiteljice naplatio i primio određene iznose, koje je tuženik stekao bez osnove i treba ih vratiti tužiteljici. Tužiteljica se poziva i na odluku Visokog trgvačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.god. kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa je ovdje tuženik stekao bez osnove od tužiteljice određeni novčani iznos. Tužiteljica smatra da u trenutku konverzije nije priznata pretplata na koju je imao pravo, pa stoga podnosi ovu tužbu. Tužiteljica smatra da je tuženik na temelju ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi od tužiteljice naplatio i primio određene iznose, koje je tuženik stekao bez osnove i treba ih vratiti tužiteljici. Stoga predlaže da sud temeljem čl. 186.b. st. 3. Zakona o parničnom postupku prvo obveže tuženika da u spis dostavi svu dokumentaciju u svezi tog ugovora o kreditu, a nakon toga će sita postaviti svoj tužbeni zahtjev na isplatu uz zahtjev da sud obveže tuženika na isplatu iznosa koji iznos je banci previše uplatio, s osnova preplaćenog zbog promjene kamatne stope i s osnova preplaćenog zbog promjene tečaja CHF, sve u pojedinačnim u mjesečnim iznosima, sve uz zakonsku zateznu kamatu i troškove postupka..

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da ne osporava činjenicu sklapanja ugovora o namjenskom kreditu, niti njegovog sadržaja, no osporava da bi valutna klauzula bila ništetna kao i odredba o primjenjivosti kamatne stope iz ugovora o kreditu. Stavlja prigovor mjesve nenadležnosti ovoga suda. Tuženik smatra da se radi o pravnom pitanju i da nije potrebno provođenje knjigovodstvenog vještačenja. Smatra da sud nije vezan za utvrđenja iz spomenutih presuda Visokog trgovačkog suda RH. Smatra da su odredbe ugovora u kojima je sadržana valutna klauzula jasne, lako razumljive i lako uočljive. Osporava i to da tužitelju ne bi bile pružene informacije o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF-u. Naime, tuženik da je prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu poduzeo sve mjere koje su bile u njegovoj mogućnosti kako bi informirao potrošače o rizicima sklapanja ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli švicarski franak, te je pažljivo educirao sve svoje zaposlenike o načinu ugovaranja kredita u CHF valuti, te dao upute o prodaji navedenih proizvoda. Također da je i zaposlenik tuženika koji je sudjelovao na obradi kredita, tužitelju priopćio moguće rizike ugovaranja kredita sa CHF valutnom klauzulom, a sve u smislu da postoji mogućnost da tečaj CHF-a u budućnosti raste. Tuženik je klijente redovno obavješćivao i odgovarao na njihova pitanja. Ne osporava da je došlo do drastičnog rasta tečaja CHF-a, te ni tuženik nije mogao predvidjeti kretanje tečaja, tim više što je švicarski franak dugo godina bio stabilna valuta s malim oscilacijama u kretanju. Ističe i to da je nakon sklapanja ugovora o kreditu, a zbog neočekivanog rasta tečaja CHF-a, poduzeo niz mjera kako bi pomogao potrošačima da što lakše otplate kredit, a što potvrđuje činjenicu da tuženik u svom poslovanju djeluje savjesno. U odnosu na odredbu o promjenjivosti kamatne stope, smatra da, potrebno je da se kumulativno ispune uvjeti radi utvrđenja ništetnosti članka ugovora, a to su da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba nejasna ili teško razumljiva, te da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Po mišljenju tuženika odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, lako uočljiva i lako razumljiva. Skreće pozornost da je tužitelj imao mogućnost izbora, te je mogao izabrati prihvatiti ili ne prihvatiti izračun konverzije kredita, odnosno sklopiti ili ne sklopiti s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15. Navodi da je konverzija bila na dispoziciju tužitelju te svih ostalih potrošača na koje se spomenuti zakon primjenjivao, te da tužitelj, ako nije htio konvertirati, bi zadržao prava iz originalnog ugovora, ako pak jest, originalni ugovor je zamijenjen drugim. Naveo je da prema izričitoj odredbi članka 19.e st. 6. ZID ZPK/15 ako potrošač nije prihvatio izračun konverzije kredita ili nije sklopio s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c st. 1. točke 6. ovoga Zakona, otplata kredita nastavila bi se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Ukazao je i da je način izračuna konverzije kredita, detaljno uređen odredbama čl. 19.c ZID ZPK/15, te nije rezultat proizvoljnih, jednostranih odluka i postupanja tuženika. Kamate nakon konverzije jesu promjenjive, jer je zakon tako naložio - to je ujedno razlog što se o njima nije pregovaralo, niti, barem na strani kreditora, nije smjelo pregovarati te da se Zakon se morao primijeniti kako glasi u odnosu na sve jednako. Naveo je da je predmetni kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne Novine 102/2015). Tvrdi da bi eventualno usvajanje tužbenog zahtjeva vodilo neosnovanom dvostrukom namirenju tužitelja, te da je tužitelj pravilnost izračuna konverzije potvrdio potpisom samog Sporazuma o pretplati. Istaknuo je da je banka sukladno članku 19.d. ZID ZPK/15 prije objave kalkulatora konverzije bila dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZID ZPK/15, te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama. Naveo je i da ako bi bilo tko trebao dokazivati da svi plaćeni iznosi nisu u konverziji, onda to jedino može biti tužitelj, dok na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izvršen u skladu sa zakonom, obzirom da je to upravo potvrdio sudski vještak, odnosno u konkretnom slučaju neovisni revizor, a ako je navedeno sporno predložio je odrediti vještačenje sa zadatkom vještaku da utvrdi da li su svi koje tužitelj potražuje u ovom postupku uvršteni u izračun konverzije sukladno odredbama ZID ZPK/15. Stavlja prigovor zastare utuženih iznosa jer je u trenutku podnošenja tužbe nastupila zastara potraživanja, a ne mogu se primijeniti odredbe o prekidu zastare. Stoga tuženik predlaže da su u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i obveže tužitelja na naknadu troškova tuženiku.

3. Ovaj sud je Rješenjem broj P-321/19-6 od dana 08. svibnja 2020.god. odbio prigovor tuženika da ovaj sud nije nadležan. Isto Rješenje je potvrdio Županijski sud u Puli-Pola Rješenjem broj Gž-950/2020 od dana 23. rujna 2020.god. Dakle, ovaj sud je nadležan za provođenje postupka i donošenje odluke.

4. Parnične stranke su tijekom postupka ostale kod svojih navoda, te su dodatno obrazlagale svoja stajališta.

5. Tuženik je tijekom postupka predložio da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužiteljici u iznosu od 18.137,57 EUR uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću na isti iznos od 01.10.2015., a koji iznos se odnosi na umanjenu preostalu glavnicu koja je obračunata upostupku konverzije.

6. Tuženik je tijekom postupka dostavio svu doumnetaciju vezanu uz sporni ugovor o kreditu i Dodatak (aneks ) ugovora o kreditu, te se ista dokumnetacija koristila prilikom provođenja financijsko-knjgovodstvenog vještačenja.

7. Zatim je Općinski sud u Čakovcu Rješenjem pod brojem P-321/19-12 dana 27. travnja 2021.god. odredio prekid postupka do dovršetka postupka koji se vodi pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske u postupku broj Rev-1042/17 ( odnosno pred sudom Europske unije vodi pod brojem C-747/20), a temeljem čl. 213. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku.

8. Sud je pod brojem P-321/19-15 dana 29. listopada 2024.god. donio Rješenje o nastavku postupka. Rješenje je postalo pravomoćno.

9. Po pozivu suda stranke su se očitovale.

10. Sukladno Sudskom poslovniku, spis je nakon pravomoćnog rješenja o nastavku postupka dobio novi broj P-250/2025.

11. Tužiteljica je zatim nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u ovom postupku u podnesku zaprimljenom 14. srpnja 2025.god. tužbeni zahtjev postavila na isplatu iznosa od ukupno 9.725,07 EUR i to s osnova preplaćenog zbog promjene kamatne stope i zbog promjene tečaja CHF, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose tekuće od dospijeća ( za razdoblje od 31. ožujka 2010.god. do 30. rujna 2015.god. ) do isplate, zatim s osnova preostale glavnice iznos od 3.829,22 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom od 01. listopada 2015.god. do isplate, kao i isplatu iznosa od 269,23 EUR s osnova naplaćene naknade ( tzv. ulazna naknada ), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 28. ožujka 2006.god. do isplate.

12. Taj podnesak sa specificiranim tužbenim zahtjevom je dostavljen tuženiku i isti se protivio preinaci tužbenog zahtjeva. Stavlja i prigovor zastare na te iznose iz specificiranog tužbenog zahtjeva. Posebno ističe da tužiteljica sada u tom tužbenom zahtjevu potražuje isplatu iznosa od 269,23 EUR s osnove naknade za obradu kredita, a koji nije bio predmetnom tužbenog zahtjeva. Tuženik je i nadalje ostao kod svojih navoda, te se usprotivio i ovako postavljenom tužbenom zahtjevu.

13. Odluka se donosi na temelju postavljenog specificiranog tužbenog zahtjeva tužiteljice, u konačnici specificiranog nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u ovom postupku, u podnesku od 14. srpnja 2025.god.

14. Sud je još Rješenjem od 09. lipnja 2025.god. odbio dokazni prijedlog tuženika da se kao svjedok sasluša Marodi Ivan, javni bilježnik iz [adresa], a protiv kojega rješenja nije dopuštena posebna žalba, dok su razlozi istog navedeni u tom rješenju.

15. Niti jedna stranka nije predlagala usmeno saslušanje vještaka.

16. Na ročištu za glavnu raspravu održanom dana 23. srpnja 2025.god. tužiteljica je ostala u cijelosti kod tužbe i konačno specificiranog tužbenog zahtjeva iz podneska od 14. srpnja 2025.god., dok je tuženik ostao kod svih navoda i kod svih prigovora.

Daljnjih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

17. Sud je stoga na tom ročištu 23. srpnja 2025.god. donio rješenje da će se o prigovoru na preinaku odluka donijeti u konačnoj odluci, te je s obzirom da stranke nisu imale daljnje dokazne prijedloge, izvršio još uvid u dokumnetaciju, te je glavnu raspravu nakon toga zaključio.

18. Sud sada s obzirom na istaknuti prigovor tuženika da se protivi preinaci donosi odluku posebnim rješenjem. Odredbom čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 –pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 – koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme podnošenja tužbe, dalje: ZPP ) je određeno da iznimno od odredbe stavka 1., tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Po ocjeni ovog suda tužiteljica je o egzaktnoj visini svoje tražbine mogao saznati tek nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem.

19. Tuženik se protivi preinaci tužbenog zahtjeva kako je isti tužiteljica postavila nakon što je u ovom postupku provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje. Radi se ustvari o tek sada postavljenom tužbenom zahtjevu. Naime, sukladno čl. 186.b. Zakona o parničnom postupku, tužiteljica je svoj tužbeni zahtjev mogla postaviti nakon što joj je tuženik u ovom spisu dostavio svu dokumentaciju i nakon što se provelo financijsko-knjigovodstveno vještačenje i zbog čega je unatoč protivljenju tuženika preinaci tužbe, suglasno ovlaštenju iz čl. 190. st.3. ZPP-a u ovom postupku dopustio preinaku tužbe, kao će dalje biti obrazloženo. Nadalje, prema odredbi čl. 191. st. 1. ZPP preinaku tužbe predstavlja promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg zahtjeva ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Osim tog prema odredbi čl. 191. st. 3. ZPP tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen.

20. S obzirom na navedeno sud je u izreci rješenja u toč. I.dopustio specifikaciju tužbenog zahtjeva kako je isti tužiteljica postavila u podnesku od 14. srpnja 2025.god. kada je u tužbeni zahtjev navela ukupan novčani iznos koji potražuje od tuženika s osnova preplate zbog promjene kamatne stope i s osnova preplate zbog promjene tečaja CHF, kao i pojedinačne mjesečne iznose, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, kao i u dijelu koji se odnosi na isplatu s osnova preostale glavnice, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom. Međutim, sud je u toč. II. izreke rješenja odlučio da ne dopušta specifikaciju tužbenog zahtjeva kako je isti tužiteljica postavila u podnesku od 14. srpnja 2025.god. kada je u tužbeni zahtjev u dijelu gdje sada od tuženika traži i isplatu s osnova naplaćene tzv. ulazne naknade (naknade za obradu kredita ) u iznosu 269,23 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, a s obzirom da je uvidom u tužbu od dana 07. lipnja 2019.god. utvrđeno da tužiteljica uopće nije navodila nikakvu naplaćenu nakanadu i to niti tzv. ulaznu nakanadu (naknadu za obradu kredita ), niti se poziovala na ništetnost tih odredbi ugovora o kreditu, pa sada niti ne može tražiti isplatu s tog osnova.

21. Tako se odluka donosi na temelju postavljenog specificiranog tužbenog zahtjeva tužiteljice, postavljenog u podnesku od dana 14. srpnja 2025.god., a uvažavajući rješenje suda o preinaci tužbenog zahtjeva.

22. U postupku dokazivanja sud je izvršio uvid u dopis – promjena kamatne stope (list 9 spisa), dodatak ugovoru o kreditu (list 10-12 spisa), solemnizaciju i ugovor o kreditu (list 13-17 spisa), sudski registar trgovačkih društava (list 18-24 spisa), sudsku praksu (list 32-42 spisa), dodatak ugovoru o kreditu (list 43-45 spisa), dopis – podatci o konverziji (list 46-47 spisa), otplatni plan (list 48-50 spisa), novi otplatni plan (list 51- 53 spisa), pregled izvršenih uplata (list 54 i 55 spisa), izjavu o prihvatu izračuna konverzije (list 56 spisa), dopis – podatci o provedenoj konverziji (list 57 spisa), otplatni plan (list 58-60 spisa), mišljenja i prijedlozi (list 61-65 spisa), sudsku praksu (list 66-76 spisa), sudsku praksu (list 85-92 spisa), sudsku praksu (list 98-100 spisa), sudsku praksu (list 137-143 spisa), izvješće (list 144-147 spisa), sudsku praksu (list 148-167 spisa), zahtjev za kredit (list 168 spisa), ponuda stambenih kredita (list 169- 173 spisa), pregled kretanja tržišnih parametara (list 174 spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Mikac Matije zaprimljen 23. travnja 2025. spisa (list 190- 201 spisa), sudsku praksu (list 211-220 spisa), očitovanje vještaka Mikac Matije zaprimljeno 06. lipnja 2025. (list 225 spisa), sudsku praksu (list 241-275 spisa), te je saslušao tužiteljicu MT, kao stranku u svrhu dokazivanja.

23. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku, kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je specificirani tužbeni zahtjev tužiteljice kako je isti postavljen u podnesku od 14. srpnja 2025.god. osnovan djelomično, a koji je postavljen nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja u ovom postupku, a kako je navedeno u izreci ove presude, te naprijed obrazloženo ( u svezi preinake ).

24. U čl. 2 st. 1 Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

25. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

26. Nije sporno da su tužiteljica MT kao korisnik kredita i s tuženikom Raiffeisenbank Austria d.d., kao banka sklopili Ugovor o kreditu broj 218-50-3347545 dana 17. ožujka 2006. godine, i njime je Raiffeisenbank Austria d.d. odobrila korisniku kredita Marčec kredit i to stambeni kredit (u suradnji s graditeljem i to za kupnju stana) u iznosu od 87.192,01 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju za CHF tečajne liste kreditora na dan korištenja kredita, uz redovnu kamatnu stopu od 4,50 % godišnje, promjenjivu u skladu s važećim odlukama tuženika, uz način otplate u roku 360 mjeseca u mjesečnim anuitetima u valuti CHF, plativo u kunskoj protuvrijednosti. Ugovor o kreditu je solemniziran po javnom bilježniku Marodi Ivanu iz [adresa], a iznos kredita je uplaćen tužiteljici, što nije sporno. Tuženik ( banka) je na nekretnini upisala založno pravo i to nekretnini tada založnog dužnika GP Stanorad d.o.o.. Ugovor je kao solidarni jamac potpisao i ČT.

27. Nije sporno da je u čl. 2. Ugovora određeno da kamatna stopa iznosi 4,50 % godišnje i da je promjenjiva, sukladno Odlukama banke.

28. Nije sporno da su tužiteljica MT i tuženik Raifeisenbank Austria d.d., kao banka sklopili Dodatak ugovora o namjenskom kreditu dana 09. veljače 2016.god. koji je ovjeren po javnom bilježniku, a koji Dodatak (Aneks ) su sklopili temeljem odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreitiranju. Kredit je denominiran iz valute CHF u valutu EUR. Konverzijom do 30.09.2015. godine je utvrđena neotplaćena glavnica u iznosu od 47.275,94 EUR. Utvrđeni je i manjak uplate u iznosu od 862,81 EUR.

29. Nije sporno da je taj kredit u cijelosti otplaćen i to nakon što je provedena konverzija istog, prijevremenom otplatom.

30. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužiteljice. Sporno je da li se radi o tzv. kolektivnoj tužbi.

31. Sporno je da li je tužiteljica izvršenom konverzijom u potpunosti namirena sa pretplatom spornog kredita uzimajući u obzir valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF i promjenjivu kamatnu stopu koja je ugovorena osnovnim ugovorom o kreditu.

32. Tužiteljica u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu, smatrajući da je tužiteljici postupanjem tuženika (banke ) oštećena, a pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13, te odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku ( odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava tzv. kolektivna tužba).

33. Naime, kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

34. U kolektivnoj tužbi, na koje pravomoćne sudske odluke se poziva tužiteljica u svojoj tužbi, po kojoj kolektivnoj tužbi je odlučivao Visoki trgovački sud RH je kao jedan od tuženika naveden i ovdje tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., upravo u razdoblju koje je obuhvaćeno tom kolektivnom tužbom.

35. Člankom 1045. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine RH 35/05,41/08, 125/11, 78/15 sada i 29/18 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23) - pretpostavke odgovornosti je u st. 1. određeno da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, u st.2. da se predmnijeva obična nepažnja, u st.3. da za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju i u st. 4. da za štetu bez obzira na krivnju odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

36. Člankom 1046. Zakona o obveznim odnosima je propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta ) i sprječavanje njezina povećanja ( izmakla korist ), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha ( neimovinska šteta ).

37. Prema općim pravilima Zakona o obveznim odnosima koja reguliraju odgovor- nost za štetu, da bi postojala odgovornost za štetu potrebno je ispunjenje nekoliko pretpostavaka i to da postoji osoba odgovorna za štetu (štetnik) i osoba koja potražuje odštetu (oštećenik), da je štetnik počinio štetnu radnju, da je na strani oštećenika nastala šteta, da postoji uzročna veza između izvršene štetne radnje kao uzroka i određene štete kao posljedice i da postoji protupravnost štetne radnje (protivna je nekom pravnom pravilu i štetna radnja je počinjenja krivnjom štetnika).

38. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača ( u konkretnom slučaju i ova tužba ) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

39. Stoga je primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošak osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.

40. U presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 kao pravni osnov navodi naknadu štete, a tu mogućnost predviđa i čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (odredbe koje se odnose na tzv. kolektivnu tužbu ).

41. Temeljem čl. 186. st. 3. Zakona o parničnom postupku je između ostalog određeno da sud nije vezan za pravnu osnovu tužbe, pa će ovaj sud dalje obrazložiti s kojeg osnova eventualno tužitelj ima pravo na isplatu i kojeg iznosa.

42. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

43. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužiteljica poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.

44. Tu valja istači da sukladno odluci suda da se u jednom dijelu ne dopušta preinaka tužbenog zahtjeva tužiteljice iz podneska od 14. srpnja 2025.god. koji se odnosi na tzv. ulaznu naknadu, pa je onda posljedično taj dio tužbenog zahtjeva koji s eodnosi na isplatu iznosa od 269,23 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 28. ožujka 2006.god. do isplate odmah i odbija, te je odlučeno kao u toč. III. izreke ove presude, a bez dodatnih obrazloženja ( s obzirom da je u toč. II. rješenja o istome odlučeno, te naprijed već obraloženo ).

45. Odlučuje s edakle samo o dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na preplatu s osnova promjene kamatnih stopa, zatim na preplatu s osnova promjene tečaja CHF i u dijelu koji se odnosi na prestalu glavnicu, sve uzimajući u obzir provedenipostupak konverzije ugovora o kreditu iz valute CHF u valutu EUR, kako će dalje biti obrazloženo.

46. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt- 249/2014 od 9. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju- Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

47. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

48. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

49. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u tijeku ovog parničnog postupka, donio Odluku broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019.god. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

50. Zatim je Ustavni sud RH svojom odlukom broj U-III-4150/2019 od 03. veljače 2021.god odbio ustavnu tužbu, između ostalog i ovdje tuženika u pogledu i kamate koja se mijenja odlukom banke i valute švicarski franak čime je potvrđeno utvrđenje nepoštenosti i nišetnosti odredbi o valuti švicarski franak i kamati koja se mijenja odlukom banke, ovdje tuženika.

51. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

52. Prilikom odlučivanja o prigovoru zastare valja razlučiti iznos dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na preplatu anuiteta s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te visinu preplate anuiteta s osnove otplate kredita zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se otplata kredita veže uz tečaj CHF (švicarski franak ).

53. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

54. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci između ostaloga odlučio i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014.god., a što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17, to se ima smatrati da tužitelju pravo na isplatu teče od navedenog datuma. Zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 04. travnja 2012.god., a ponovno je počela teći 14. lipnja 2014.god., a u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 04. travnja 2012.god., tužitelj je još uvijek otplaćivao sporni kredit, te je za njega zastara prekinuta, podnošenjem ove kolektivne tužbe, te je ista počela ponovno teći po pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012.

55. Naime, tužba je i za potraživanje isplate s osnova razlike preplate po osnovi jednostrano promjenjive kamate podnesena prije nego je nastupila zastara prava na utuženje koje bi nastupilo sa danom 13. lipnja 2019.god., a tužba je podnesena prije nastupa zastare za to potraživanje točno dana 07. lipnja 2019.god. (neposredno na sudu ).

56. Odluka Vrhovnog suda broj Rev-2245/2017 potvrđena je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2922/2018. od dana 20. veljače 2020.god. a što je u skladu sa stajalištima izraženim u odlukama suda Europske unije u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19.

57. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je dana 30. siječnja 2020.god. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnoisma, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Doneseno je i pravno shvaćanje VSRH dana 01. ožujka 2022.god. u kojem se ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne aštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

58. Osim toga, što se tiče pravnih stajališta Suda EU u spojenim predmetima broj C- 698/18 i C-699/18 u istima je određeno da se nacionalnim propisom može predvidjeti rok zastare za tužbu radi povrata na temelju nepoštene odredbe iz ugovora sklopljenog između trgovca i potrošača, a taj rok ne smije biti nepovoljniji od roka koji je nacionalnim pravom predviđen za slična pravna sredstva i u praksi ne smije onemogućavati ili pretjerano otežavati ostvarivanje prava koja priznaje pravo Unije.

59. U odnosu na potraživanje tužitelja s osnova primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje teći od 14. lipnja 2018. (kada je donijeta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba otplate kredita vezanih uz valutnu klauzulu za tečaj CHF) pa stoga nije nastupila zastara potraživanja isplate preplaćenih anuiteta na ime otplate kredita vezane uz valutnu klauzulu, jer je tužba tužitelja podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 07. lipnja 2019.god. podnošenjem tužbe ovome sudu, putem pošte preporučeno.

60. Naime, odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dakle, u odnosu na valutnu klauzulu do prekida zastare došlo je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu, u predmetu P-1401/12, dok je nastupanjem pravomoćnosti te presude u odnosu na valutnu klauzulu (14. lipnja 2018.god.) zastara počela teći iznova.

61. Što se tiče prigovora zastare na specificirani tužbeni zahtjev nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, a u svezi kojeg je odlučeno posebnim rješenjem temeljem čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku, valja istači da se zastara i za to prekida već podnošenjem same tužbe u ovom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe što je stav Vrhovnog suda RH sa sjednice Građanskog odjela broj Su-IV-123/2024-5 od dana 27. svibnja 2024.god.

62. Dakle, tužba tužiteljice je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 07. lipnja 2019.god. podnošenjem tužbe ovome sudu, putem pošte preporučeno, te ovaj sud o istoj treba odlučiti i to u dijelu kako je prvotna tužba podnesena, te u skladu s ovosudnim rješenjem u dijelu gdje je dopuštena preinača tužbenog zahtjeva koji s eodnosi na isplatu.

63. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju, saslušao je tužiteljicu kao stranku u svrhu dokazivanja, te je proveo financijsko- knjigovodstveno vještačenje.

64. Bitno je istači da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/18 utvrdio da nije potrebno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe koja ništetnost je već utvrđena u kolektivnom sporu i sud u individualnoj parnici je vezan tim utvrđenjem. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2233/2019 odbijena je ustavna tužba da bi presudom Vrhovnog suda RH bila povrijeđena ustavna prava podnositelja tj. banke.

65. U svezi saslušanja svjedoka sada je Ustavni sud RH donio i odluke U-III- 1730/2022, U-III-1593/2021 i U-III-786/2022 gdje je također jasno navedeno da nije potrebno saslušavati svjedoke, djelatnike banke, u ovakvim postupcima.

66. Tužiteljica MT je u svom iskazu izjavila da je njezina sadašnja adresa je [adresa], dok joj je u vrijeme uzimanja tog kredita adresa bila [adresa], a u međuvremenu je bila i na adresi [adresa]. godine je trebala kredit za kupnju stana jer joj je umro suprug i s dvoje male djece je živjela kod svekra i svekrve. Za kredit se raspitivala u više banaka, ali odlučila se za Raiffeisenbank, jer su joj tamo rekli da je to najpovoljniji kredit, da je to najbolji kredit za kupnju stanu i nisu joj nudili nikakav kredit u drugoj valuti. Ne sjeća se da li je već tada imala račun u Raiffeisenbank ili ga je onda otvorila. Oko samog kredita joj nisu ništa posebno objašnjavali u banci, samo da je to sada najpovoljniji stambeni kredit, rekli su da je kamata promjenjiva, ali da se ne bude nešto posebno s tim događalo, a u vezi toga da joj je rata vezana uz CHF nisu ništa niti objašnjavali. Kupovala je točno određeni stan koji se je tek trebao graditi i to preko GP Stanorada d.o.o. [adresa] koji je zato naveden i kao založni dužnik u ugovoru. Solidarni jamac po kreditu je bio njezin otac ČT. Kredit je uzela u iznosu od 87.192,01 CHF na rok od 30 godina. Bili su na potpisivanju kod javnog bilježnika koji im je ugovor pročitao i ovjerio, nije ništa objašnjavao. Banka si je upisala hipoteku na taj kupljeni stan koji je bio u izgradnji. Čini joj se da je banka direktno prebacila novce GP Stanoradu, a koliko se sjeća nisu u banci morali pravdati na što su sredstva utrošena. Taj stan je izgrađen za nekih 2 godine i onda se u njega uselila s djecom. Prvotne rate su joj bile 2.046,00 kuna, to je mogla plaćati s obzirom na svoju plaću, a najviše je plaćala mjesečno 2.980,00 kuna. Nije očekivala takvo povećanje, bila je šokirana, s obzirom da je bila samohrana majka s 2 djece i te visoke rate je teško plaćala, pa su joj morali i roditelji pomagati. Da je znala da će se te rate tako povisiti, ja taj kredit nikada ne bi niti uzimala. Sve rate je redovno plaćala i to joj se skidalo putem trajnog naloga s plaće. Kada su se rate počele povisivati išla je pitati u banku zbog čega se to povisuje i tamo su samo rekli da je to zbog toga što raste tečaj CHF i što je kamata promjenjiva. Što se tiče konverzije tog kredita zvali su je u vezi toga iz banke negdje 2016. godine i u banku je išla s tatom budući da je on imao više financijskog znanja. Sjeća se da joj je banka izračunala da je još premalo platila i da još mora uplatiti dosta veliki iznos da bi joj uopće odobrili tu konverziju. Žalili su se na taj izračun banke, nakon toga su im nešto malo umanjili taj iznos manjka, ali ne puno, platili su to banci i tek onda je smjela prijeći s tim kreditom u EUR-e. Za konverziju se odlučila iz razloga jer se tečaj EUR-a manje mijenjao nego švicarca, a isto tako da joj rata bude manje, nešto je rata pala. Taj kredit je sada u cijelosti isplaćen, zatvoren je u potpunosti, negdje 2021.god. Taj stan je koristila za stambene svrhe za nju i djecu i sada tamo živi, nikada ga nije iznajmljivala. Ugovor o kreditu je pročitala. Bila je svjesna da je kredit vezan uz valutu CHF, ali joj nije bilo objašnjeno da se tu može nešto loše događati, samo je bilo prezentirano da je to povoljno i najbolje, vjerovala je banci. Zna što znači valutna klauzula. U banci je pitala što može biti, međutim u banci su rekli da je to sve stabilno, da bude sve dobro, a u slučaju da su joj rekli bilo što negativno, ona sigurno taj kredit ne bi uzela. Na pitanje da li je u skladu s čl. 9. Ugovora tražila promjenu valute iz CHF u EUR što je imala mogućnost prema tom članku, a na zahtjev, izjavila je da se ne sjeća da bi to postojalo, nije to shvatila, niti joj je bilo objašnjeno, nisu to rekli u banci. Nisu joj to u banci ponudili i pojasnili kada je išla pitati zbog čega joj se povisuje rata.

67. Tužiteljica je u svom iskazu ostala kod navoda iznesenih tijekom postupka. Iskaz tužiteljice sud smatra vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv.

68. Što se tiče pojedinačnih uplata u pojedinim mjesecima, sud utvrđuje da je iz dokumentacije u spisu koju je sastavio sam tuženik (banka) je jasno vidljivo da je tuženik (banka ) sve uplate priznao, te je sve uplate priznao i kada je izvršio konverziju tog kredita.

69. Među parničnim strankama je sporno da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika i kojima je ugovorena valuta CHF ( švicarski franak) uz koju je vezana glavnica (valutna klauzula).

70. Analizirajući iskaz tužiteljice valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužiteljica nije bila u dovoljnoj mjeri informirana o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužiteljicu prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljicom nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ju je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu.

71. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužiteljicu moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.

72. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

73. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

74. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

75. Prema članku 59. Zakona o zaštiti potrošača, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

76. Prema članku 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka.

77. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

78. Predmetni ugovor ne sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope dok s druge strane tuženik nije dokazao da bi to bilo sadržano u Općim uvjetima tuženika.

79. Po ocjeni ovoga suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva, ovo, uz već navedeno da predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, slijedi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo općenito, paušalno i neprecizno.

80. Naime, očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno tužiteljice, bez pregovora o toj promjeni kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati, iz kojeg razloga itd., i da jasno definirana odnosno određena odrediva kamatna stopa, odnosno promjena iste, nisu precizirane ni u aktima tuženika na koje se tuženik poziva. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik tužiteljicu, tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene kamatna stope i tečaja CHF, ne nudeći tužiteljici, bilo kakvu drugu mogućnost, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužiteljice.

81. Točno je da je temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima dopušteno ugovarati valutnu klauzulu tj. isplatu vezanu uz tečaj strane valute, međutim u konkretnom ugovoru u kreditu je banka na prethodnom svom obrascu ugovora, na koji tužiteljica kao korisnik kredita nije mogao staviti nikakve primjedbe, potpuno samovoljno odredila način isplata mjesečnih rata, te u osporenim člancima ugovora zaista nije jasno navedeno i naznačeno kolika je obveza korisnice kredita (tužiteljice ). Međutim, treba primijeniti i citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača.

82. Tuženik nije dokazao da je tužiteljicu upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužiteljicu u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužiteljice tako što proizlazi.

83. Navedena odredba predmetnog ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

84. Tužiteljici je trebalo ponuditi - objasniti, razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužiteljici kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe ( koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa.

85. Naprotiv, tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužiteljicu, na cijenu, što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavlja cijenu).

86. Isto tako tuženik je bio dužan tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužiteljica ne može predvidjeti visinu svoje obveze.

87. Tuženik nije dokazao da je tužiteljicu upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužiteljica bila upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.

88. Bitno je istači da je sud utvrdio da tužiteljica kao korisnik kredita ( potrošač ) nije mogla pregovarati niti o kamatnoj stopi, niti o valutnoj klauzuli, a kasnije prilikom otplate kredita je tužiteljica snosila sve rizike i promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF, upravo tužiteljica je morala sama plaćati te povišene mjesečne rate kredita, a koje su se u konačnici povisile i u značajnom postotku, čak preko 50 % više ( u jednom razdoblju ) nego su to bile prvotne rate, dok tuženik kao banka iste rizike nije snosio, cjelokupni rizik povećanja je dakle prebačen na korisnika kredita (potrošača, tužiteljicu ).

89. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim osnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

90. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljicom.

91. Nadalje, tijekom ovog parničnog postupka je Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-36 od 04. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P-1413/2019-9 od 20. rujna 2019.god., glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

92. Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske se izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

93. Odredbe nacionalnog zakonodavstva o zaštiti potrošača su u cijelosti preuzele zakonodavno rješenje propisano Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a sam sustav zaštite koji provodi ta Direktiva počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija. Stoga provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, poput onoga koji je predmetom ovog postupka, u skladu sa Europskim pravom predstavlja obvezu nacionalnog suda po službenoj dužnosti.

94. Osim toga, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužiteljice u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Stoga je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužiteljice kao potrošača, i to poglavito u odnosu na same rizike ugovaranja spornih odredbi.

95. Posebno se ističe odluka Vrhovnog suda RH broj Rev 174/20 gdje isti potvrđuje pravo potrošača na obeštečenje zbog primjene ništenih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope i nakon prihvata konverzije, a ta odluka je potvrđena Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1995/23 od 28. lipnja 2023.god.

96. Također je Vrhovni sud RH u odluci broj Rev 809/21 naveo da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora.

97. Osim toga Ustavni sud RH je u odluci broj U-III-5853/20 od 05. travnja 2023.god. potvrdio pravo potrošača na utuženje i isplatu unatoč sklopljenom aneksu o prihvatu konverzije.

98. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

99. Ovo iz razloga što sklapanjem Dodatka ( Aneksa ) od 09. veljače 2016.god. nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.

100. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR.

101. Kamatna stopa određena Aneksom (Dodatkom ) od 09. veljače 2016.god. određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke).

102. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača, jer Aneksom ( Dodatkom) od 09. veljače 2016.god. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka.

103. Sklapanjem Dodatka ( Aneksa ) ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužiteljica i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećena, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF.

104. Konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod ( kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF ) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod (kredit denominiran u EUR ) a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF.

105. To zato jer je intencija u čl. 19. b. i čl. 19. c. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/07 („Narodne novine“ broj 105/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba.

106. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke,a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.

107. Nadalje je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. god. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

108. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe.

109. U međuvremenu je donesena odluka od 09. srpnja 2020. suda Europske unije broj C-452/18 koja potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

110. Ovaj sud smatra da se tužiteljica sklapanjem aneksa ( dodatka ) nije odrekla tih prava, niti je dao, niti je mogla dati slobodan i informirani pristanak na to, te se aneksom o konverziji nije odrekla svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristala na isto, a čak da je i dao takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverzije valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom), te tužiteljica nije bila informirana niti je mogla znati čime bi se takvim odricanjem odrekla.

111. Nadalje, tim dodatkom (aneksom ) nije obuhvaćena niti se ne spominje ništetnost odredbi o promjeni kamatnih stopa (već su i kod same konverzije primijenjene ništetne kamatne stope za kredite u valuti EUR temeljene na jednostranim odlukama banke, a tužiteljici tada nije bilo poznato da su promijene tih kamatnih stopa za EUR kredite ništetne), a niti se navodi koliko bi bio iznos pretplate kojeg bi se tužiteljica sklapanjem aneksa odrekla, niti je ona to mogla znati.

112. Dakle, tužiteljica ima prema stajalištu suda pravni interes za vođenje ovog postupka.

113. Što se tiče izvršene konverzije kredita sa valutnom klauzulom u CHF (švicarski franak ) u kredit sa valutnom klauzulom u EUR ( euro ) sklapanjem Sporazuma temeljem Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZIDZOPK) , valja reći da se radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita kamatna stopa i iznose ostale ne otplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c. t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon.

114. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog Sporazuma između stranka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZIDZOPK- a, a niti navedenim Sporazumom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

115. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

116. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Sporazum kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate kojom je podmiren kredit u EUR u cijelosti, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužiteljici vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

117. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 i 46/07) jasno proizlazi da tužiteljica ima svojstvo potrošača. Osim toga, kada je tuženik tužiteljici ponudio sklapanje Dodatka (Aneksa) i izvršio konverziju ugovora o kreditu temeljem odredbi ZIDZOPK-a, istoj je priznao svojstvo potrošača.

118. Izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) sadrži podatak o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke, te da su uplate koje su izvršene u kunama preračunavane u CHF po tečaju za CHF na dan uplate o zaduženjima preračunatim iz CHF u EUR uz promjene kamatnih stopa za kredite u EUR po odlukama banke, te da je na taj način tuženik utvrdio da je do 30. rujna 2015. tužiteljica više uplatila određeni iznos ( u Aneksu nazvan pretplatom ).

119. Naime, konverzija je proizvela pozitivan učinak za potrošača, ali prije svega na način da je izjednačila njegov položaj kao da je ugovorio kredit vezan uz valutu EUR, a što je uostalom i bila intencija zakonodavca.

120. Iz iskaza tužiteljice ( potrošača ) sud je utvrdio da je ista pristala na tu konverziju tog kredita upravo iz razloga jer mu se samim pretvaranjem kredita iz valute CHF u valutu EUR u tom trenutku, sukladno Zakonu, njezina mjesečna rata kredita bitno snizila (smanjila ), dakle lakše joj je istu ratu bilo mjesečno podmirivati, pa je životno i logično da je zbog toga na isto pristala jer joj se time bitno olakšala daljnja financijska situacija prilikom otplate spornog kredita ubuduće. Međutim to ne znači da se odrekla daljnjih eventualnih utvrđivanja da li je tim provedenim postupkom konverzije stvarno uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama obje ugovorne strane tj. kreditora i korisnika spornog kredita.

121. Međutim, konverzija nije polazila od izračuna pod pretpostavkom nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope odnosno pitanja o kojem se raspravlja u ovom postupku, te nije uračunala iznose koje je tužiteljica kao potrošač platila preko početno ugovorenih uvjeta u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjive kamatne stope.

122. Prema tome, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje po pitanju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a što je u konkretnom postupku slučaj. Pri tome valja ponoviti da niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti ne osporava njezine učinke, već je riječ o tome da potrošač tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

123. U konkretnom slučaju je tuženik (banka ) prilikom provedbe konverzije na dan 09. veljače 2016.god. utvrdila i u sklopljeni Dodatak ( Aneks ) Ugovora o kreditu navela da je utvrđen ostatak neotplaćene glavnice je utvrđen u iznosu od 47.275,94 EUR, a utvrđen je manjak uplata u iznosu od 862,81 EUR, a u svezi kojeg iznosa je i provedeno vještačenje u ovom postupku, te sud donosi daljnje odluke, što će dalje biti obrazloženo.

124. Prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018 ako tuženik ističe da tužitelj nije potrošač, tada i tuženik to treba dokazati. U konkretnom slučaju tuženik isto nije dokazao.

125. Naime, s obzirom na provedeni postupak dokazivanja, uvida u cjelokupnu dokumnetaciju i iskaz tužiteljice sud utvrđuje da je isti potrošač, i u ugovoru o kreditu je naveden kao fizička osoba koja kupuje stan, a i u Dodatku ugovoru o kreditu ( aneksu) koji je sklopljen radi konverzije ugovora o kreditu sam tuženik je tužiteljici priznao svojstvo potrošača.

126. Kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetan jer je nerazumljiv, to tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, i to je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (stjecanje bez osnove ) u kojem članku Zakona je određeno u st. 1.) da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

127. Rješenjem od 05. ožujka 2025.god., određeno je provođenje dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem u svezi Ugovora o kreditu broj 218-50- 3347545 od dana 17. ožujka 2006.gof., kao i Dodatka Ugovoru o kreditu od dana 09. veljače 2016.god. na način da vještak izračuna: a) preplatu između izvršenih uplata po tužitelju i uplate koju bi tužitelj bio dužan vršiti od dana dospijeća svake pojedine obveze do dana izračuna konverzije, a koja razlika proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog na dan plaćanja svake pojedine obveze i tečaja za valutu CHF u vrijeme isplate kredita, b) obračun zakonskih zateznih kamata na mjesečne iznose i to po gore navedenoj osnovi za razdoblje od dana plaćanja do dana izračuna konverzije, c) iznos koji se dobije kada se od ukupno obračunate zakonske zatezne kamate iskazane pod točkom b) oduzme iznos preplate utvrđen Aneksom uz Ugovor o kredit, d) postoji li razlika između preostale glavnice kredita koju je utvrdila banka prilikom konverzije kredita i preostale glavnice kredita po početnom otplatnom planu, uzimajući samo CHF tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, te ako postoji, koliko iznosi navedena razlika, e) obračun naknada i troškova koje je tužitelj platio tuženiku, te i da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 i da su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita ( CHF- EUR ), da vještak vještači i anuitete plaćene po tečaju nižem od onog na dan isplate kredita i kamatnoj stopi nižoj od početno ugovorene, da vještak u obzir uzme i iznos za koji je umanjena preostala glavnicom s obzirom da je s danom 30.9.2015. izvršena usporedba iznosa kojeg je tužitelj platio i kojeg bi platio po otplatnom planu u EUR, odnosno koliko je tužitelju preostalo neotplaćene glavnice po otplatnom planu u CHF i koliko bi mu preostalo po otplatnom planu u EUR. Vještačenje je povjereno stalnom sudskom vještaku Mikac Matiji iz [adresa].

128. Vještak Mikac Matija je u izradi svog nalaza koristio dokumentaciju o predmetnom ugovoru u kreditu koja je dostavljena u spis tijekom prethodnog postupka.

129. Stalni sudski vještak Mikac Matija je dostavio svoj nalaz i mišljenje dana 23. travnja 2025.god. u kojem navodi da u razdoblju od dana korištenja kredita do 30.9.2015. korisnica je na ime povećanja tečaja CHF-HRK preplatila iznos od 42.393,76 HRK, odnosno 5.626,62 EUR prema fiksnom tečaju, specificirano po datumima dospijeća. U izračun su uvrštena i razdoblja kad je tečaj otplate bio niži od početnog. Negativni iznosi su prebijeni s najbližim pozitivnim iznosima. Na ovu preplatu se do datuma konverzije, temeljem stopa zakonske zatezne kamate, ima obračunati 1.701,06 EUR kamata. Banka je na datum 30.9.2015 korisnici utvrdila manjak uplata temeljem konverzije u iznosu od 6.585,07 HRK, tako da se zatezna kamata nema s čime zatvoriti kao što se traži u zadatku. Nakon provedene konverzije iznos preostale glavnice koju je korisnica nastavila otplaćivati je veći za 29.224,93 HRK u odnosu na iznos koji bi bio da kredit nije konvertiran i da se je nastavio otplaćivati prema početnom tečaju. Navedeno prema tečaju na datum konverzije iznosi 3.829,22 EUR za koliko je preostala glavnica u EUR više utvrđena. Prilikom stavljanja kredita u korištenje banka je naplatila ugovornu naknadu za odobrenje kredita u iznosu od 2028,53 HRK, što prema fiksnom tečaju EUR iznosi 269,23 EUR. Konverzija je provedena sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015). Konverzijom kredita je, u slučaju korištenja srednjeg tečaja za CHF na datum konverzije, neotplaćena glavnica smanjena za 136.657,51 HRK, odnosno 17.905,68 EUR prema tečaju za EUR na datum konverzije..

130. Tužiteljica nije imala primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka.

131. Tuženik nije stavio primjedbe koje se odnose na izračun vještaka, već samo ponavlja pravna pitanja o čemu odlučuje sud.

132. Vještak Mikac se na primjedbe tuženika očitovao dana 06. lipnja 2025.god. gdje je naveo da tuženik u podnesku ističe primjedbe isključivo pravne prirode, smatrajući nalaz i mišljenje nerelevantnim. Vještak ističe da su njegovi Nalaz i mišljenje napravljeni u potpunosti u skladu s zadatkom Suda tako da nema dodatnih komentara.

133. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje stalne sudskog vještaka Mikac Matije jer je dan stručno i objektivno, u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenja, te je u svojem nalazu vještak dao sve odgovore na postavljena pitanja. Bitno je istači da se uzima u obzir prilikom odlučivanja ono što je sud vještaku u rješenju o vještačenju postavio kao zadatak.

134. Primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje vještaka se u suštini odnose na pravno pitanje, a što je sve već naprijed obrazloženo tj. zbog čega su navodi tuženika neosnovani, o čemu je već odlučeno u pravomoćnim sudskim odlukama.

135. Tužiteljica tvrdi da tuženik nije u skladu sa zakonom proveo konverziju, budući da je uračunao previsoke kamatne stope u postupku konverzije koje nije imao pravo obračunati, a u kojima tužiteljica s tuženikom nije mogao pojedinačno pregovarati već je mogao samo prihvatiti konverziju ili ju odbiti. Navedeno proizlazi iz dokaza koje je sam tuženik predao uz odgovor na tužbu i to izračuna konverzije u kojemu su naznačene kamatne stope koje je obračunavao. S obzirom da je tuženik kada je proveo konverziju kredita i sklopio Dodatak ugovoru s tužiteljicom, tužiteljici obračunavao te povišene kamatne stope, koje su također utvrđene ništetnim jer su donesene jednostrane i bez ikakvog pregovaranja tuženika s tužiteljicom, što je već ranije obrazloženo. Zbog takvog ništetnog obračunavanja kamata ( zbog jednostrane promjene kamatne stope ) došlo je onda i do pogrješnog izračuna ostatka glavnice i preplate u tom postupku konverzije, pa se sada ista u ovoj odluci ne može uzeti u obzir.

136. Dakle, kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetan, jer je nerazumljiv, to tužiteljici pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela Ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, a navedeni iznos predstavlja razliku između kamata obračunatih po osnovnom Ugovoru o kreditu, s početno ugovorenom kamatnom stopom od 4,50 % godišnje i kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjenama kamatnih stopa, a koji iznos je utvrđen provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, te se radi o preplaćenom iznosu s osnova promjene kamatne stope, koje promjene su utvrđene ništetnim i s osnova promjene tečaja CHF koje povećanje je utvrđeno ništetnim iznosi ukupno 5.626,62 EUR.

137. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužiteljici u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje dospijeća od 31. ožujka 2010.god. do zaključno 30. rujna 2015.god. za preplaćeno s osnova promjenjive kamatne stope i za preplaćeno s osnova promjene tečaja CHF, nadalje do isplate i po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima s time da je sud mjesečne iznose u izreci presude naveo po datumima kako je tužiteljica plaćala pojedine anuitete, a kako je vještak i obrazložio u svom nalazu.

138. Kako je vještak u svom nalazu i mišljenju utvrdio da u slučaju da je kredit obračunat bez valutne klauzule (tečaj na dan isplate kredita), uz primjenu početno ugovorene kamatne stope, glavnica kredita trebala biti umanjena za dodatnih 3.829,22 EUR, dakle tuženik obračunao novu glavnicu kredita koja je za 3.829,22 EUR viša u odnosu na iznos koji bi bio u slučaju da se kredit otplaćuje prema početnom otplatnom planu i početnim uvjetima, tužitelj ispravno traži da mu tuženik isplati taj iznos s osnova umanjene glavnice, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana 01. listopada 2015.god. (datum provođenja konverzije ), do isplate, te je odlučeno kao pod toč. I. izreke ove presude.

139. Tako ukupni iznos s osnova isplate koji tužitelj tužiteljici mora isplatiti iznosi 9.455,84 EUR ( 5.626,62 EUR + 3.829,22 EUR ) i to kako je navedneo u toč. I. izreke presude.

140. Valja istači da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje i razlog ništetnosti radi koje se i vodi ovaj postupak, pa stoga i zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose pojedinih mjesečnih iznosa teku od dospijeća pojedinog iznosa do isplate, a ne od presuđenja.

141. Tuženik je tijekom postupka stavio prigovor prijeboja u iznosu od ukupno 18.137,57 EUR koji potražuje s osnova umanjenja preostale glavnice u postupku konverzije, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom. U ovome postupku je temeljem nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno na koji način je tuženik ( kao banka ) proveo konverziju i kako je obračunavao ostatak glavnice, očito pogrješno, tako da mu se ovaj iznos ne može uračunati u projeboj s tražbinom tužiteljice. Osim toga nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tuženik ovaj iznos s osnova istaknutog progovora prijeboja uopće nije specificirao. Što se anuiteta u mjesecima kada je tečaj CHF bio manji od početnog tečaja, to je vještak u nalazu obrazložio i jasno je naveo da je isto već stavljeno u prijeboj i to tužiteljica vsojim tužbenim zahtjevom niti ne potražuje.

142. Što se tiče istaknutog prigovora prijeboja po tuženiku, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima (dalje : ZOO ) u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj ugovornoj strani ono što je primala na temelju takvog ugovora.

143. Sud je mišljenja da ova tražbina tuženika ne ispunjava zakonske pretpostavke iz članka 323. ZOO-a, a to stoga što plaćanjem navedenih otplatnih obroka tužitelj nije ništa primio, odnosno stekla bez osnove jer je cijelu uplatu primio tuženik, pa stoga ne postoji njezina obveza vraćanja nečeg što nije niti primila, a time niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Sve i kad je tečaj CHF-a bio niži od početno ugovorenoga, opet je tužiteljica sve uplaćivala tuženiku te nije ništa primio u odnosu na to. Osim toga tužiteljica kao stranka ugovora nije odgovoran za ništetnost navedenih odredbi već je upravo suprotno tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Pri tome se napominje da iz odredbe članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tužena zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ostvarivala pravo na povrat u smislu članka 323. stavak 1. ZOO-a jer se odredba članka 81. stavak 1. ZZP-a odnosi samo na potrošače.

144. Vrhovni sud Republike Hrvatske je pod brojem Rev-549/2023 donio odluku kojom je odbilo reviziju banke i u istoj je naveo da u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita.

145. Dakle, da bi se radilo o procesnopravnom prigovoru radi prebijanja potrebno je da tuženik ima neku postojeću tražbinu prema tužiteljici, a u ovom slučaju u naravi ne postoji nikakva tuženikova tražbina prema tužiteljici, a osobito ne neka koja bi bila kompenzibilna. Stoga je sud odbio tuženikov prigovor radi prebijanja i odlučio kao u toč. IV. izreke presude.

146. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 5. Zakona o parničnom postupku, jer tužiteljica u ovom postupku sa svojim specificiranim tužbenim zahtjevom uspijela djelomično u većem dijelu, jer je zbog protivljenja tuženika preinaci tužbe, kako je već obrazloženo, trebalo djelomično odbiti preinaku tužbe za iznos od 269,23 EUR i u tom dijelu tužbeni zahtjev odbiti, s time da se radi o neznatnom neuspjehu tužiteljice zbog čega nisu nastali nikakvi posebni troškovi.

147. Trošak tužiteljice odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku - odvjetniku, a trošak je odmjeren prema vrijednosti predmeta spora ( konačni tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od ukupno 9.725,07 EUR ). Sud tužiteljici priznaje trošak sukladno čl. 164. Zakona o parničnom postupku kako je zatraženo u predanom troškovniku i s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH broj 138/23), posebice Tbr. 48. i Tbr.52 iste, dakle 2,00 EUR/bod.

148. Tužiteljici se priznaje trošak za sastav tužbe u iznosu 200,00 EUR (tbr.8./1.), zastupanje na ročištu 11.10.2019. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.9/1), zastupanje na ročištu 04.02.2022. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.9/1), zastupanje na ročištu 13.03.2025. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.9/1), te zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9/3 ), te za sastav podneska od 20.09.2021. u iznosu od 200,00 EUR ( Tbr.8/1 ), za sastav podneska od 24.02.2022. u iznosu od 50,00 EUR ( Tbr.8/4 ) i za sastav podneska od 20.12.2024.. u iznosu od 200,00 EUR ( Tbr.8/1 ), dakle ukupno u iznosu od 1.500,00 EUR, sve uvećano za pripadajući PDV po Tbr. 42. u iznosu od 375,00 EUR.

149. Tužiteljici je priznat i trošak koji se odnosi troškove financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u ovo postupku u iznosu od 331,81 EUR, a koje je bilo potrebno provesti. Priznat joj je i trošak sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 53,09 EUR koji iznos je odmjeren i plaćen temeljem tada važećih Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine RH broj 118/18) i Uredbi o tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine RH broj 53/19 i 92/21 ).

150. Tužiteljica sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ( Narodne novine RH broj 118/18, 51/23), čije su izmjene stupile na snagu dana 20.05.2023. godine, propisano je u čl. 11. st. 1. toč. 20. da su od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a kako je u konkretnom predmetu parnica pokrenuta temeljem pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, sukladno odredbama ZOSP, tužiteljica nije dužna platiti pristojbu na presudu.

151. Tako ukupno priznati trošak tužiteljice iznosi 2.259,90 EUR, a na platež je pozvan tuženik koji je izgubio spor.

152. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.

U Čakovcu, 24. srpnja 2025. godine

S U T K I N J A:

Valentina Varga Gombar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda na nadležni Županijski sud sukladno čl. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova ( Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22 ), pismeno u tri istovjetna primjerka.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

Važno : Temeljem čl. 348. st. 5. Zakona o parničnom postupku rokovi za žalbu ne teku od 01. kolovoza do 15. kolovoza 2025.god.

O tom obavijest :

1. punomoćnica tužiteljice Ines Mošmondor, odvjetnica iz Čakovca

2. punomoćnici tuženika OD Glamuzina i Grošeta d.o.o. iz Zagreba