Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj Gž-1282/2025-2

Split, Gundulićeva 29a

REPUBLIKA HRVATSKA

RJEŠENJE

Županijski sud u Splitu, po sutkinji Mirjani Rubić, u pravnoj stvari tužitelja ŠN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanoga po punomoćnicima iz odvjetničkog društva Ljubičić, Vrdoljak i partneri d.o.o. Split protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Split, Domovinskog rata 30, OIB 92963223473, zastupanoga po punomoćnicima iz odvjetničkog društva Porobija i Porobija u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja o troškovima postupka sadržanog u točki III. izreke presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-532/2024-11 od 7. ožujka 2025., dana 24. srpnja 2025.

r i j e š i o  j e

Uvažava se žalba tužitelja te se ukida rješenje o troškovima postupka sadržano u točki III. izreke presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-532/2024-11 od 7. ožujka 2025. i u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 20.607,24 eura i iznos od 4.011,46 eura uvećan za zakonske zatezne kamate kako je pobliže određeno u točkama I. i II. izreke, a ujedno je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove (točka III. izreke).

2.Protiv rješenja o troškovima postupka sadržanog u točki III. prvostupanjske presude žali se tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava predlažući je preinačiti dosudom svih troškova tužitelju.

2.1.Na žalbu nije odgovoreno.

3.Žalba tužitelja je osnovana.

4.Pružajući tužitelju zaštitu u sadržaju kako je navedeno, dakle prihvaćanjem zahtjeva za isplatu iznosa od 20.607,24 eura i od 4.011,46 eura s pripadajućim kamatama na pojedine iznose, o troškovima postupka sud je odlučio primjenjujući odredbu članka 154. stavak 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 dalje: ZPP).

4.1.Navodeći da je tužitelj podneskom od 30. rujna 2024. smanjio tužbeni zahtjev na način da je konkludentno povukao tužbu u odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi i ustrajući u tužbenom zahtjevu za isplatu naknade s osnove nepoštenih ugovornih odredbi (koji je prihvaćen), prvostupanjski je sud smatrao uspjeh stranaka podjednakim te odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

5.Odluka suda prvog stupnja o troškovima postupka za sada se ne može prihvatiti kao pravilna jer ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, u prvom redu stoga što odluka nema razloga o odlučnim činjenicama (članak 354. stavak 2. točka 11. ZPP) što je bilo od značaja za donošenje zakonite odluke, kako će se u nastavku pobliže navesti. Uslijed navedenih povreda ne može ispitati ni valjanost primjene materijalnog prava.

6.Naime, po nalaženju ovog suda, sud prvog stupnja nije vodio računa kvalitativnom i kvantitativnom uspjehu stranaka u parnici, odnosno o tome u kojoj mjeri je deklaratorni dio tužbenog zahtjeva (na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o jednostranom mijenjanju kamatne stope odlukom banke i o valutnoj klauzuli), a koji više nije bio sastavni dio zahtjeva uređenog podneskom od 30. rujna 2024. utjecao na uspjeh (stranaka) u parnici i radi li se o zahtjevu u odnosu na kojeg je bilo dovoljno istaknuti prigovor, kako to ističe žalitelj, a s tim u svezi valjalo je imati u vidu i je li eventualni prigovor ništetnosti sud ocijenio osnovanim te na temelju toga i dosudio tužitelju traženu isplatu u cijelosti te od kakvog je to značaja za odluku o troškovima postupka.

7.Stoga će u novoj odluci otkloniti nedostatke na koje mu je ukazano, te postupiti sukladno prethodno iznijetom shvaćanju ovog suda, te ovisno o rezultatu ocjene svih okolnosti relevantnih za odluku, donijeti pravilnu i zakonitu odluku koju će i valjano obrazložiti.

8.S tim u vezi, obzirom na sadržaj zaštite koju je tužitelj zahtijevao sud prvog stupnja će ujedno i razmotriti je li u konkretnom slučaju primjenjivo i pravno shvaćanje Suda Europske unije u predmetu C- 224/19 u presudi od 16. srpnja 2020., u kojoj je na postavljeno prethodno pitanje, između ostalog, odgovoreno da: „čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivnom 93/13.“ .

9.Slijedom izloženog odlučeno je kao u izreci (članak 380. točka 3. ZPP).

U Splitu, 24. srpnja 2025.

SUTKINJA

Mirjana Rubić